Anthony de Mello, katolički je svećenik i duhovni učitelj koji je od religija i svetih knjiga više cijenio iskustvo i život. Nepoćudna mudrost De Mellov je izraz idealan jer je istovremeno jednostavan, snažan i dubok te u sebi skladno objedinjuje katoličku predaju, istočnjačku mudrost i uvide moderne psihologije. No, iako se njegovi savjeti privatno cijene, njegove se knjige čuvaju u ladicama gdje iščekuju neko bolje, zrelije vrijeme. Ozračja budizma, višnuizma, šaktizma, ali i taoizma i islama, snažno su prožela duh ovog katoličkog svećenika, što se jasno iščitava u njegovim knjigama Piše Momir OLJAČA Unatrag par godina jedan je mladi kandidat za svećenika sjedio u uredu svoga dušobrižnika i mentora te mu iznosio vlastite sumnje i poteškoće vezane uz duhovni život. Postariji svećenik otvorio je ladicu svoga radnoga stola, izvadio iz nje omanju knjižicu te ju pružio mladome bogoslovu. »Evo«, rekao mu je, »Crkva ga baš ne voli, ali mislim da će ti koristiti.« Knjiga koju je mladić dobio na dar nosila je naslov Dirnut Bogom; njezin autor glasoviti je indijski katolički svećenik i psiholog Anthony de Mello.Ovu epizodu ispričao mi je spomenuti bogoslov osobno, jednom prigodom dok smo razgovarali o autorima koji su najviše pridonijeli našoj osobnoj duhovnoj formaciji. S lakoćom smo usuglasili mišljenja oko vrijednosti De Mellovih knjiga. Njegov je izraz idealan jer je istovremeno jednostavan, snažan i dubok, te skladno objedinjuje katoličku predaju, istočnjačku mudrost i uvide moderne psihologije.Nažalost, spomenuta epizoda ujedno zorno predočava kakav je De Mellov status unutar crkvenih krugova. Iako se njegovi savjeti privatno cijene, njegove se knjige čuvaju u ladicama gdje iščekuju neko bolje, zrelije vrijeme. Poput kakvih spasonosnih ampula, izvlače se i upotrebljavaju samo u slučajevima krajnje nužde.
Rođen za popa Iako je bio Indijac, rođen i odrastao u predgrađima Bombaya, Anthony de Mello pripadao je obitelji koja je njegovala dugu katoličku tradiciju। Želju da postane svećenikom iskazivao je već od najranije dobi। Prema svjedočanstvu njegovog trinaest godina mlađega brata, Billa de Mella, Anthony je bio naprosto rođen za taj poziv. Izvrsno se snalazio u međuljudskim odnosima i s lakoćom je ispunjavao školske obveze te je bio jednako omiljen i među kolegama i među učiteljima. Iako njegovi roditelji nisu bili oduševljeni sinovljevom željom, pred njegovom su upornošću i gorljivim entuzijazmom na kraju morali popustiti. Godine 1947., u svojoj 16. godini, De Mello je postao kandidat za svećenika Družbe Isusove.Isprva vrlo krut i rigidan, posvema predan zavjetu poslušnosti Crkvi i njezinom nauku, u mladosti je bio vrlo zahtjevan i strog kako prema sebi tako i prema drugima. Prema riječima njegova brata, bila je to sušta suprotnost onom Anthonyju de Mellu kakvog upoznajemo čitajući njegove knjige, napisane mnogo godina kasnije. Srećom, odrastajući De Mello je postajao mudrijim, pa samim time i otvorenijim i fleksibilnijim. Krutost u stavu i držanju rasplinula se zajedno s mladalačkom sklonosti idealiziranju, koja joj je i bila uzrokom.Nakon studija filozofije u Barceloni, psihologije u Chicagu i duhovnosti u Rimu, De Mello je postao poznat u svećeničkim krugovima po svojim duhovnim vježbama i molitvenim seminarima koje je održavao po čitavom svijetu. Njegova popularnost najviše duguje izvornosti njegovih promišljanja, ali i šarolikom bogatstvu priča, usporedbi i primjera kojih je bio živa riznica. Srećom, nije bježao od utjecaja tradicija koje su u Indiji pustile mnogo dublje korijene od kršćanstva. Ozračja budizma, višnuizma, šaktizma, ali i taoizma i islama, snažno su prožela njegov duh, što se jasno iščitava u njegovim knjigama.
Anthony de Mello:
Sjeti se kakvi te osjećaji obuzimaju kada te netko hvali, kada ti se odobrava, kada te prihvaćaju, kada ti plješću. Usporedi to s osjećajima koji se u tebi bude kada promatraš izlazak ili zalazak sunca, ili prirodu općenito, kada čitaš knjigu ili gledaš film u kojem istinski uživaš. Pobudi u sebi takav osjećaj. I usporedi ga s prvim, to jest s onim koji se rodio u tebi kada si bio pohvaljen. Shvati da prva vrsta osjećaja dolazi od slavljenja i uzdizanja samog sebe. To je svjetovni osjećaj. Drugi dolazi od samoispunjenja, a taj je osjećaj duhovan. Evo još jedne usporedbe: Sjeti se kakve osjećaje imaš kada uspiješ, napraviš nešto, postigneš cilj, kada pobijediš u nekoj igri ili raspravi, ili dobiješ okladu. I usporedi takve osjećaje s onima koji se jave u tebi kada zaista uživaš u poslu kojim se baviš, kojim si zaokupljen, i još jednom primijeti razliku u kakvoći između svjetovnih i duhovnih osjećaja. I još jedna usporedba: Sjeti se što si osjećao kada si bio moćan, kada si bio glavni, kada si drugim ljudima bio nadređeni, kada su od tebe dobivali zaduženja, ili kada si bio popularan. I usporedi taj svjetovni osjećaj s osjećajem bliskosti, zajedništva - vremena kada si istinski uživao u društvu prijatelja ili grupe u kojoj ste se zabavljali i smijali. Učinivši to, pokušaj shvatiti pravu narav svjetovnih osjećaja, naime, osjećaja uzdizanja i slavljenja samog sebe. Takvi osjećaji nisu prirodni. Izmišljeni su u tvom društvu i u tvojoj kulturi da bi te učinili produktivnim i podložnim kontroli. Oni ne potiču tvoj rast niti te čine sretnim kako te sretnim čini kontemplacija prirode, ili uživanje u društvu prijatelja, ili uživanje u tvom radu. Ti osjećaji trebali bi u tebi stvarati ushićenje, uzbuđenje i prazninu. Promatraj, zatim, samoga sebe tijekom dana ili tjedna i razmisli koliko si toga učinio, u kolike se aktivnosti upustio, a da nisi bio zaražen željom za tim ushićenjima, za tim uzbuđenjima koja stvaraju samo prazninu, želju za pažnjom, odobravanjem, slavom, popularnošću, uspjehom i moći. Pogledaj ljude oko sebe. Je li barem jedan od njih slobodan od ovisnosti o svjetovnim osjećajima? Ima li ijedan od njih kojim ne upravljaju ti osjećaji, koji ih nije gladan, koji ne provodi svaki trenutak svoga budnog života tražeći ih svjesno ili nesvjesno? Kada to uvidiš razumjet ćeš kako ljudi pokušavaju osvojiti svijet, i dok to nastoje, izgube svoju dušu, jer žive prazne živote, živote bez duše. Ovo je prispodoba o životu nad kojom se treba zamisliti: Grupa turista sjedne u autobus koji prolazi kroz prekrasan kraj; kraj jezera i planina, zelenih polja i rijeka. No, zavjese u autobusu su spuštene i oni pojma nemaju o onome što se nalazi s druge strane prozora autobusa. Cijelo vrijeme putovanja provode u prepirci oko toga tko će dobiti počasno sjedalo u autobusu, kome će pljeskati i koga će poštovati. I u tom ostaju do konca putovanja.
Sjeti se nekoga koga ne voliš - nekoga koga obično izbjegavaš jer njegova/njezina prisutnost u tebi stvara negativne osjećaje. Zamisli tu osobu u svojoj prisutnosti i promatraj kako se u tebi bude negativna čuvstva... Vrlo je vjerojatno da se nalaziš u prisutnosti nekoga tko je siromašan, sakat, slijep ili hrom. Shvati sada da, ako pozoveš tu osobu, toga prosjeka, s ulica i aleja u svoj dom, to jest, k sebi, on/ona će ti biti dar kakav nitko od tvojih divnih i ugodnih prijatelja ne može biti, koliko god bogati bili. On ili ona otkrit će ti sebe i ljudsku prirodu - otkriće koje je isto tako vrijedno kao i bilo koje iz Svetog pisma. Jer, što će ti koristiti ako znaš sve što je zapisano u Svetom pismu, a ne znaš samog sebe i zbog toga živiš život jednog robota? Otkriće koje će ti taj prosjak donijeti proširit će tvoje srce tako da u njemu bude mjesta za svakog živog stvora. Postoji li ljepši poklon od toga? Promatraj sada samog sebe kako reagiraš negativno, i postavi si sljedeće pitanje: "Upravljam li ja tom situacijom, ili ta situacija upravlja mnome?" To je prvo otkriće. S njim dolazi i drugo: Ako želiš upravljati tom situacijom onda moraš upravljati i samim sobom, a ti to ne činiš. Kako se postiže to umijeće? Sve što moraš činiti je da shvatiš da ima ljudi na ovome svijetu koji, da su na tvom mjestu, ne bi bili negativno raspoloženi zbog te osobe. Oni bi upravljali tom situcijom, bili iznad nje, a ne njoj podložni kao što si ti. Prema tome, tvoja negativna čuvstva nisu uzrokovana tom osobom, kao što pogrešno misliš, nego tvojim programom. To je treće i najveće otkriće. Vidi što se događa kada to stvarno shvatiš. Kada prihvatiš ta otkrića o sebi, poslušaj otkriće o ljudskoj naravi. Je li ti jasno da on/ona, nije odgovoran/odgovorna za takvo ponašanje, takvu značajku kod te osobe koja je uzrok tvojim negativnim reakcijama? Možeš se držati svojih negativnih osjećaja jedino ako pogrešno misliš da je on, ili ona, slobodan/slobodna i svjestan/svjesna toga i zato odgovoran/odgovorna. Tko je to ikada učinio nešto zlo, a da je toga bio svjestan? Sposobnost da se čini zlo, ili da se bude zao, nije sloboda jer uključuje nedostatak svjesnosti i osjećajnosti. Oni koji su zaista slobodni ne mogu griješiti kao što ni Bog ne može griješiti. Ta sirota osoba pred tobom je sakata, slijepa, hroma, a ne zlobna kao što si glupo mislio. Shvati ovu istinu: promatraj svoja negativna čuvstva, postojano i duboko, i vidi kako se pretvaraju u obzirnost i suosjećanje. Iznenada, u svom srcu imaš mjesta za nekoga koga ste ti i drugi poslali na ulice i aleje. Sada ćeš shvatiti da taj prosjek dolazi u tvoju kuću s milodarom - obogaćivanjem tvoga srca samilošću i puštanjem tvoje duše na slobodu. Dok si prije bio upravljan (te su osobe imale moć stvaranja negativnih čuvstava u tebi i ti si skretao sa svog puta ne bi li ih izbjegao), sada imaš dar slobode da ne moraš nikoga izbjegavati, da ne moraš nikamo ići. Kada to vidiš, primijetit ćeš kako se u tvom srcu osjećaju samilosti pridružio i osjećaj zahvalnosti tom prosjaku koji je tvoj dobročinitelj. I još jedan, neuobičajen osjećaj: Osjećaš želju da tražiš društvo tih sakatih, hromih i slijepih ljudi koji potiču tvoj rast, isto tako kao što i onaj koji je naučio plivati traži vodu, jer svaki puta kada si s njima možeš osjetiti sve veću i veću samilost i nebesku slobodu, dok si prije osjećao ugnjetavanje i tiraniju negativnih osjećaja. I jedva da se možeš prepoznati dok ideš van na ulice i aleje grada, iz poslušnosti prema Učiteljevu izričitom nalogu, da dovedeš siromašne
Ovo je greška koju većina ljudi čini u svojim odnosima s drugima: pokušavaju se negdje ugnijezditi zastalno u ovom vječno promjenjivom tijeku života. Sjeti se nekog čiju ljubav priželjkuješ. Želiš li biti važan toj osobi, biti joj nešto posebno, nešto što će promijenit njegov/njezin život? Želiš li značiti nešto toj osobi, da se zanima za tebe na poseban način? Ako želiš, otvori svoje oči i vidi da blesavo pozivaš druge da te rezerviraju za sebe, da ograniče tvoju slobodu na svoju korist, da kontroliraju tvoje ponašanje, tvoj rast i razvoj kako odgovara njihovu interesu. To je isto kao da ti ta osoba kaže: "Ako želiš biti nešto posebno za mene, onda moraš udovoljiti mojim uvjetima. Zato što, onoga trenutka kada prestaneš živjeti prema mojim očekivanjima, za mene nećeš više biti ništa posebno." Želio bi nekome biti poseban, zar ne? Cijena koju tada moraš platiti je izgubljena sloboda. Moraš plesati kako ta osoba svira, isto kao što i ti zahtjevaš da oni koji tebi žele biti nešto posebno moraju plesati kako ti sviraš. Zaustavi se sada i upitaj se vrijedi li platiti tako puno da se dobije tako malo. Zamisli da kažeš toj osobi čiju posebnu ljubav priželjkuješ: "Pusti me da budem slobodan i svoj, da mislim svoje misli, da ugađam svom ukusu, da slijedim svoja nastojanja, da se ponašam onako kako ja odlučim da mi se sviđa." Onoga trenutka kada izgovoriš te riječi shvatit ćeš da tražiš nemoguće. Željeti da budeš nešto posebno za nekoga znači, u biti, da se vežeš na zadatak prema kojem se moraš ponašati onako kako odgovara toj osobi i tako gubiš svoju slobodu. Uzmi onoliko vremena koliko ti je potrebno da to shvatiš. Možda si sada spreman reći: "Više bih volio svoju slobodu nego tvoju ljubav." Ako bi morao birati između društva u zatvoru, i toga da po ovoj zemlji hodaš sam, što bi odabrao? Reci sada toj osobi: " Puštam te da budeš slobodan/slobodna i svoj/svoja, da misliš svoje misli, da ugađaš svom ukusu, slijediš svoje težnje, da se ponašaš onako kako ti odlučiš da ti odgovara." Onoga trenutka kada to kažeš primijetit ćeš jednu od ove dvije stvari: Ili će se tvoje srce opirati tim riječima, pa ćeš tada biti izložen opasnosti da se lijepiš na druge ili ih iskorištavaš kao sada (sada je, dakle, vrijeme da ispitaš svoje pogrešno uvjerenje da bez te osobe ne možeš živjeti ili biti sretan); ili će tvoje srce te riječi izgovoriti iskreno, i toga će istoga trenutka sva kontrola, manipulacija, iskorištavanje, posesivnost i ljubomora nestati. "Puštam te da budeš slobodan/slobodna i svoj/svoja: da misliš svoje misli, ugađaš svojem ukusu, slijediš svoje težnje, da se ponašaš onako kako ti odlučiš da ti odgovara." I primijetit ćeš još nešto: ta osoba ti automatski prestaje biti nešto posebno i važno. I on/ona postaje ti važan/važna na način na koji je zalazak sunca ili simfonija krasna u samoj sebi, na način na koji je bilo koje drvo posebno u sebi, a ne po svojim plodovima ili hladovini koju može pružiti. Tvoj dragi/draga tada više neće pripadati tebi, nego svima, ili nikome - kao izlazak sunca ili neko drvo. Ispitaj to tako da ponoviš one riječi: "Puštam te da budeš slobodan/slobodna..." Izgovorivši te riječi, oslobodio si se. Sada si sposoban voljeti. Jer kad se lijepiš na druge, ono što im nudiš nije ljubav nego lanac kojim ste i ti i tvoj/tvoja dragi/draga vezani. Ljubav može postojati samo u slobodi. Onaj tko zaista voli traži ono što je dobro za onoga koga voli, a što posebno pretpostavlja oslobađanje ljubljenog/ljubljene od onoga/one koji/koja ljubi.
Što se može učiniti da se postigne sreća? Ne možeš učiniti ništa, ni ti, niti bilo tko drugi. Zašto? Zbog jednostavnog razloga što si već sada sretan. Zašto bi onda težio za nečim što već imaš? Ako je tako, zašto onda ne osjećaš tu sreću koja je već tvoja? Zato što tvoj um sve vrijeme stvara jad. Odbaci taj jad svoga uma i sreća koja je oduvijek bila tvoja odmah će se pojaviti na površini. Kako odbaciti jad? Pronađi što uzrokuje jad i nepopustljivo promatraj uzrok, i izgubit će se sam od sebe. Ako, dakle, pažljivo promatraš, vidjet ćeš da postoji jedan i samo jedan uzrok jada. Taj uzrok zove se navezanost. Što je to navezanost? Navezanost je stanje u kojem je čovjek prilijepljen na neku stvar i osobu za koju misli da bez nje ne može biti sretan. To čuvstveno stanje prilijepljenosti sastavljen je od dva elementa: jedan je pozitivan, a drugi negativan. Pozitivan element je blijesak zadovoljstva i uzbuđenje, ushit koji osjećaš kada dobiješ ono na što si navezan. Negativni element je osjećaj prijetnje i napetosti koji uvijek prati navezanost. Zamisli nekoga tko u koncentracionom logoru proždire hranu: jednom rukom stavlja hranu u usta, a drugom je štiti od susjeda koji bi je ugrabio onog trenutka kada bi ovome popustila pažnja. To je savršena slika navezane osobe. Tako te navezanost, po svojoj naravi, dovodi do čuvstvene nepostojanosti i uvijek prijeti da uzdrma tvoj mir. Kako, dakle, možeš očekivati od navezane osobe da uroni u ocean sreće koji se zove kraljevstvo Božje? To je isto tako kao i očekivati da će deva proći kroz iglene ušice! Dakle, tragedija navezanosti je u tome što, ako se ne postigne objekt navezanosti, uzrokuje jad. Ali, ako se postigne, ne uzrokuje sreću, već samo blijesak zadovoljstva nakon kojeg slijedi zabrinutost; i naravno, također slijedi tjeskoba zbog straha da bi mogao izgubiti objekt navezanosti. Reći ćeš: "Zar ne bih mogao zadržati barem jednu navezanost?". Kako da ne. Možeš ih zadržati koliko želiš. Ali cijena koju plaćaš za svaku navezanost jest izgubljena sreća. Razmisli o ovome: narav navezanosti je takva da će, čak ako i puno njih zadovoljiš tijekom jednog dana, ona navezanost koja nije zadovoljena vrebati na tvoj um i učiniti će te nesretnim. Ne postoji način na koji bi mogao pobijediti u bici s navezanostima. Tražiti navezanost koja za sobom ne nosi jad isto je kao i tražiti vodu koja nije mokra. Još se nije rodio takav koji bi sastavio formulu prema kojoj bi mogao zadržati objekt svoje navezanosti bez borbe, tjeskobe, straha i, prije ili poslije, poraza. Postoji samo jedan način na koji možeš pobijediti u bici s navezanostima: odbaci ih. Suprotno raširenom mišljenju - odbacivanje navezanosti je lako. Sve što trebaš učiniti je shvatiti ali zaista shvatiti, sljedeće istine. Prva istina: Držiš se jednog pogrešnog mišljenja, naime, mišljenja da bez te određene osobe ili stvari nećeš biti sretan. Promotri svoje navezanosti jednu po jednu, vidi kako su to sve pogrešna uvjerenja. Možda ćeš se morati suočiti s opiranjem svojeg srca, ali onog trenutka kada to budeš vidio, odmah će doći do ploda u tvojim čuvstvima. Toga će trenutka navezanost odmah izgubiti svoju snagu.sin-žena-kuća-posao-auto-zdravlje Druga istina: Ako samo uživaš u stvarima ne dopuštajući si da se na njih navežeš, to jest, ako ne prihvatiš mišljenje da bez njih nećeš biti sretan, bit ćeš pošteđen borbe i čuvstvene napetosti dok ih štitiš i čuvaš za sebe. Je li ti ikada palo na pamet da možeš zadržati sve ono a što si navezan bez odricanja, bez napuštanja ičega, i da možeš u svemu uživati čak još više na principima nenavezanosti, bez prilijepljenosti, jer si sada opušten, i nisi ugrožen dok uživaš u njima? Treća i konačna istina: Ako naučiš uživati u mirisu tisuću ruža, nećeš se prilijepiti na samo jednu i nećeš patiti ako je ne možeš dobiti. Ako imaš tisuću najdražih jela, onda će gubitak jednog proći nezapaženo i neće umanjiti tvoju sreću. Ali, upravo te tvoje navezanosti sprečavaju u rastu i razvijanju raznolikijeg ukusa za stvari i ljude. U svjetlu tih istina niti jedna navezanost ne može opstati. Ali, svjetlost mora sjati neometano ako želiš da bude djelotvorna. Navezanosti mogu bujati jedino u tami opsjene. Bogataš ne može ući u kraljevstvo radosti ne zato što bi htio biti loš, već zato što odabire biti slijep.
Je li ti ikada palo na pamet da si programiran da budeš nesretan, i zato ti je, što god činio da postaneš sretan, suđen neuspjeh? To je kao da si u svoje računalo unio matematičke jednadžbe, a da zatim nijednom ne uspiješ iz njega dobiti Shakespearove stihove. Ako želiš biti sretan, ono prvo što trebaš nije trud, čak ni dobra volja ili dobre želje, nego čisto razumijevanje toga kako si točno programiran. Evo što se dogodilo: Prvo su te tvoje društvo i tvoja kultura naučili misliti da nećeš biti sretan bez izvjesnih osoba i izvjesnih stvari. Samo pogedaj oko sebe: posvuda su ljudi, zapravo, izgradili svoje živote na neupitnom uvjerenju da bez izvjesnih stvari, novca, moći, uspjeha, odobravanja, ugleda, ljubavi, prijateljstva, duhovnosti, Boga, ne mogu biti sretni. Koja je tvoja kombinacija? Nakon što si to svoje uvjerenje progutao, naravno da se kod tebe javila navezanost na tu osobu ili stvar za koju si bio uvjeren da bez nje ne možeš. Tada si se morao početi truditi da stekneš svoju dragocijenu stvar ili osobu, da bi se, nakon što si je stekao, na nju navezao, te se počeo boriti protiv svake mogućnosti da je izgubiš. To te je na kraju dovelo do jadne čuvstvene navezanosti, tako da te je objekt tvoje navezanosti mogao ushićivati kada si ga stekao, uzrokovati tjeskobu kada se pokazala opasnost da ga izgubiš, i jad kada si ga izgubio. Stani sada na trenutak i s užasom se zamisli nad beskrajnim popisom svojih navezanosti kojima si postao zarobljenik. Razmisli o konkretnim stvarima i osobama, ne astraktnim... Nakon što te je tvoja navezanost zgrabila, počeo si se svim silama boriti, u svakom budnom trenutku svoga života, da preurediš svijet oko sebe tako da bi mogao sačuvati i zadržati objekt svoje navezanosti. To je iscrpljujući zadatak koji ostavlja malo energije za posao življenja i potpunog uživanja u životu. To je, također, nemoguć zadatak u svijetu koji se neprestano mijenja i koji ti, jednostavno, nisi sposoban kontrolirati. Tako si, umjesto života u spokoju i ispunjenosti, osuđen na život pun frustracija, tjeskoba, briga, nesigurnosti, iščekivanja, napetosti. U nekoliko prolaznih trenutaka, svijet se zaista pokorava tvojim težnjama i mijenja prema tvojim željama. Tada zakratko postaješ sretan. Ili radije, okusiš blijesak zadovoljstva koji uopće nije sreća, jer je u pozadini popraćen strahom da bi se bilo u kojem trenutku taj svijet stvari i ljudi, koji si s toliko muke stavio na svoje mjesto, mogao izmaknuti tvojoj kontroli i razočarati te, u čemu, prije ili poslije, nikada ne zataji. I evo još nečeg nad čime se treba duboko zamisliti: svaki puta kada si tjeskoban ili uplašen, to je zato što bi mogao izgubiti ili ne postići objekt svoje navezanosti, zar ne? I svaki put kada si ljubomoran, zar to nije zbog toga što bi netko mogao pobjeći s onim na što si navezan? I skoro sva tvoja ljutnja dolazi od toga što netko stoji na putu do onoga na što si navezan, zar ne? I vidi kako paranoidan postaješ kada je ono na što si navezan ugroženo - ne možeš misliti objektivno, cijelo tvoje viđenje postaje iskrivljeno, zar ne? I svaki put kada ti je dosadno, zar to nije zbog toga što ne dobivaš dovoljnu zalihu onoga za što misliš da će te usrećiti, onoga na što si navezan? I kada si potišten i jadan, uzrok je svima očigledan: život ti ne daje dovoljno onoga za što si samog sebe uvjerio da bez toga ne možeš biti sretan? Skoro svako negativno čuvstvo koje osjećaš izravna je posljedica navezanosti. Tu si, dakle, pritisnut teretom svojih navezanosti i beznadno se boriš da postigneš sreću upravo zadržavajući taj teret. To je besmislena ideja. Tragedija je u tome što je to jedini način za postizanje sreće na koji su svi naučeni, način koji jamačno rezultira tjeskobom, razočaranjem i tugom. Teško da je ikome rečena sljedeća istina: Da budeš istinski sretan trebaš učiniti jedno, i samo jedno: otarasi se svog programa, otarasi se tih navezanosti. Kada se ljudi spotaknu na očiglednu istinu, postanu užasnuti zbog pomisli na bol koja je povezana s odbacivanjem njihovih navezanosti. Ali, taj postupak uopće nije bolan. Naprotiv... Odbacivanje je navezanosti savršeno ugodan zadatak ako alat koji koristimo nije snaga volje ili odricanje, već uvid. Sve što trebaš učiniti je: 1) otvori svoje oči i vidi da, zapravo, uopće ne trebaš objekt svoje navezanosti, 2) samo moraš shvatiti da si bio programiran, da ti je mozak bio ispran da misliš kako ne bi mogao biti sretan ili kako ne bi mogao živjeti bez te određene osobe ili stvari. Sjećaš li se kako ti je srce bilo slomljeno, kako si bio siguran da više nikada nećeš biti sretan jer si izgubio nekoga tko ti je jako puno značio? Ali, što se onda dogodilo? Vrijeme je prolazilo, a ti si se naučio snalaziti prilično dobro, zar ne? To bi te trebalo upozoriti na neispravnost tvojeg mišljenja, na varku kojom te je obmanjivao tvoj programirani um. Ono na što si navezan nije stvarno. To je tvoje mišljenje, uobrazilja u tvojoj glavi koju ti je priskrbio tvoj program. Da te uobrazilje nije bilo u tvojoj glavi, ne bi ni bio navezan. Volio bi stvari i ljude i potpuno bi uživao u njima, ali bez svojih vjerovanja, uživao bi u njima bez navezanosti. Ustvari, ima li ikoji drugi način na koji bi stvarno mogao uživati u nečemu? Napravi sada pregled svih svojih navezanosti i svakoj osobi ili stvari koja ti padne na pamet reci: "Ja, ustvari, uopće nisam navezan na tebe. Ja se samo zavaravam mišlju da bez tebe neću biti sretan." Samo to učini pošteno i vidi promjenu koja se počinje javljati u tebi:"Ja, ustvari, uopće nisam navezan na tebe. Ja sam se samo zavaravao mišlju da bez tebe neću biti sretan."
Ako promotriš način na koji si sklopljen i način na koji funkcioniraš, pronaći ćeš u svojoj glavi cijeli jedan program, skupinu zahtjeva o tome kakav bi svijet trebao biti, kakav bi ti trebao biti i što bi trebao željeti. Tko je odgovoran za tu programiranost? Ti nisi. Nisi, u stvari, ti taj koji odlučuje čak ni o osnovnim stvarima kao što su tvoja htijenja i želje, i takozvane potrebe; o svojim vrijednostima, svom ukusu, svojim stavovima. Tvoji roditelji, tvoje društvo, tvoja kultura, tvoja vjeroispovijest, tvoja prošla iskustva jesu ta koja su unijela upute za djelovanje u tvoje računalo. Sada, koliko god bio star i kamo god išao, tvoje računalo ide skupa s tobom i djeluje i radi u svakom svjesnom ili nesvjesnom trenutku tijekom dana; zapovijedajući traži da se njegovi zahtjevi ostvare u životu, u ljudima i u tebi. Ako se ti zahtjevi ostvare, računalo ti dopušta da budeš miran i sretan. Ako se ti zahtjevi ne ostvare, čak i onda kada ti nisi za to kriv, računalo u tebi stvara negativna čuvstva koja uzrokuju patnju. Na primjer, kada drugi ljudi ne žive prema očekivanjima tvojega računala, mučit će te frustracijama ili ljutnjom ili gorčinom. Drugi primjer: Kada stvari nisu pod tvojim nadzorom, ili kada budućnost nije sigurna, tvoje računalo traži da postaneš tjeskoban, napet, zabrinut. Tada trošiš puno energije boreći se s tim negativnim čuvstvima. Ti se općenito boriš, trošeći puno energije na pokušaje mijenjanja svijeta oko sebe, samo da se ostvare zahtjevi tvojeg računala. Ako se to dogodi, doći ćeš do nepostojana mira; nepostojana zato što se svakog trenutka može dogoditi neka sitnica (da vlak kasni, da kazetofon ne radi, pismo ne stiže - bilo što) koja se neće slagati s programom tvojega računala, i računalo će tražiti da se opet naljutiš. I tako ti živiš svoj zanosni život u stalnoj ovisnosti o milosrđu stvari i ljudi, očajnički pokušavajući prilagoditi ih zahtjevima svog računala, tako da možeš uživati jedini mir kakvog možeš poznavati - privremeni odmor od negativnih čuvstava - znak pažnje od tvojeg računala i tvojeg programa. Ima li izlaza iz toga? Ima. Nećeš moći promijeniti svoj program tako lako, ili možda uopće ne, ali ga ni ne moraš mijenjati. Pokušaj ovo: 1) Zamisli da se nalaziš u takvoj situaciji ili u društvu osobe koju smatraš neugodnom i koju bi inače izbjegavao. 2) Sada promatraj kako tvoje računalo počinje instiktivno djelovati, uporno zahtijevajući da izbjegneš tu situaciju ili je pokušaš promijeniti. 3) I ako ostaneš tamo i odbiješ mijenjati situaciju, 4) promatraj kako računalo uporno zahtijeva da se živciraš, ili da osjetiš tjeskobu, ili krivnju, ili neko drugo negativno čuvstvo. 5) Nastavi promatrati tu neugodnu situaciju ili osobu dok ne shvatiš da:
Ni ta situacija, niti ta osoba ne uzrokuju negativna čuvstva.
One samo idu svojim putom, kakve jesu - jesu, čineći što čine - pravo ili krivo, dobro ili loše.
Tvoje računalo je to koje, zahvaljujući tvom programu, uporno zahtijeva da reagiraš s negativnim čuvstvima.
Vidjet ćeš to bolje ako shvatiš da bi netko drugi, s drukčijim programom, u istoj situaciji, istom slučaju ili s istom osobom reagirao sasvim smireno, čak i radosno. Nemoj stati dok ne shvatiš ovu istinu: jedini razlog zbog kojeg i ti isto ne reagiraš smireno i radosno je tvoje računalo koje tvrdoglavo zahtijeva da se stvarnost preoblikuje prema tvojem programu. Promotri sve to, tako reći, izvana, i vidi čudesnu promjenu koja se događa u tebi. Shvativši tu istinu, i zaustavivši time svoje računalo u stvaranju negativnih čuvstava, možeš započeti bilo s kojim djelovanjem koje smatraš prikladnim. Možeš izbjegavati neku situaciju ili osobu; ili je možeš pokušati promijeniti; ili možeš zahtijevati poštivanje svojih prava i prava drugih; možeš čak i posegnuti za silom... ... ali tek nakon što si se riješio svojih čuvstvenih problema, jer tada će tvoje djelovanje izvirati iz mira i ljubavi, a ne iz neurotične želje da umiriš svoje računalo ili se prilagodiš njegovu programu, ili da se otarasiš negativnih čuvstava koje ono stvara. Tada ćeš razumijeti koliko je duboka mudrost ovih riječi: Onomu tko bi se htio parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine, prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije! Jer, postat će ti očito da pravo ugnjetavanje ne dolazi od onih koji se s tobom parniče, ili od vlasti koja te prisiljava na ropski rad, nego od tvog računala čiji program uništava mir u tvojoj duši onog trenutka kada se izvanjske okolnosti ne poklope s programiranim zahtjevima. Znani su ljudi koji su bili sretni čak i u takvim okolnostima kao što je ugnjetavanje u koncentracionom logoru! Ono čega bi se trebao osoboditi jest ugnjetavanje koje provodi tvoja programiranost. Samo tada ćeš moći iskusiti onu unutarnju slobodu koja jedina mora pokrenuti sve društvene revolucije, jer to moćno čuvstvo, strast koja se javlja kada vidiš društvena zla i budeš potaknut na djelovanje, imat će svoje izvorište u stvarnosti, a ne u tvojem programu ili u tvom egu.
Pogledaj u svijet i vidi kako ste i ti i ljudi oko tebe nesretni. Znaš li zašto su ljudi nesretni? Vjerojatno ćeš reći da je to zbog usamljenosti ili ugnjetavanja, rata ili mržnje, ili bezboštva. I Imat ćeš krivo. Tome postoji samo jedan uzrok: kriva mišljenja u tvojoj glavi, mišljenja toliko raširena, tako uobičajena da ti nikada ne padne na pamet da ih preispitaš. Zbog tih krivih mišljenja iskrivljena je tvoja slika svijeta i sebe samoga. Ti si tako kruto isprogramiran i pritisak društva toliko je velik da si doslovno zarobljen u zamci koja iskrivljuje tvoju sliku svijeta. Otud nema izlaza jer ti ni ne sumnjaš da bi tvoja slika mogla biti iskrivljena, tvoje razmišljanje krivo, a tvoja mišljenja pogrešna. Pogledaj oko sebe i vidi možeš li pronaći jednu jedinu istinski sretnu osobu - osobu bez straha, slobodnu od nesigurnosti, tjeskoba, napetosti i briga. Imao bi sreće kada bi našao jednu takvu osobu među stotinu tisuća ljudi. To bi te trebalo dovesti do sumnje u programiranost i mišljenja koja su tebi i njima zajednička. Ali, ti si programiran i tako da ne sumnjaš, da ne dvojiš, da se uzdaš jedino u pretpostavke koje su unesene u tebe kroz tvoju predaju, tvoju kulturu, tvoje društvo, tvoju vjeroispovijest. I ako nisi sretan, izvježban si tako da kriviš samoga sebe, ne svoju programiranost, ne svoje kulturološke i naslijeđene zamisli i mišljenja. Ono što stvar čini još gorom jest i činjenica da je većini ljudi mozak toliko ispran da ne shvaćaju koliko su nesretni; kao čovjek koji sanja, a ni ne sluti da sanja. Koja su to kriva mišljenja - zapreke na putu do sreće? Evo nekoliko primjera. Prvo mišljenje: Ne možeš biti sretan bez stvari na koje si navezan i koje smatraš dragocijenima. Krivo. Ne prođe niti jedan trenutak u tvome životu a da ne posjeduješ sve ono što ti je potrebno za sreću. Razmišljaj o tome koju minutu. Razlog zbog kojeg si nesretan je to što se ne usredotočuješ na ono što imaš, već na ono što nemaš. Drugo mišljenje: Sreća se nalazi u budućnosti. Nije istina. Upravo ovdje i sada ti si sretan, ali ti to ne znaš jer su te tvoja kriva vjerovanja i tvoja iskrivljena opažanja zarobila u strahovima, tjeskobama, navezanostima, sukobima i krivnji, i učinila od tebe taoca u igri koju si programiran igrati. Kada bi to shvatio, uvidio bi da si sretan, a da toga nisi svjestan. Još jedno mišljenje: Bit ćeš sretan ako uspiješ promijeniti situaciju u kojoj se nalaziš i ljude oko sebe. Nije istina. Glupo rasipaš toliko energije pokušavajući preinačiti svijet. Ako je tvoj poziv provesti život mijenjajući svijet - idi samo i promijeni ga, ali nemoj u sebi gajiti obmanu da će te to učiniti sretnim. Ono što te čini sretnim ili nesretnim nije svijet ni ljudi oko tebe, već misli u tvojoj glavi. Tražiti sreću u svijetu izvan sebe isto je kao i tražiti anđelovo gnijezdo na dnu oceana. Ako je, dakle, sreća to što tražiš, možeš prestati rasipati energiju pokušavajući izliječiti svoju ćelavost ili razviti privlačno tijelo, mijenjati prebivalište ili posao, zajednicu ili stil života, ili čak svoju osobnost. Shvaćaš li da bi mogao promijeniti svaku od tih stvari, mogao bi biti posebno zgodan i imati očaravajuću osobnost, nalaziti se u najugodnijoj okolini, a ipak biti nesretan? I duboko u sebi spoznaješ da je to istina, ali ipak i dalje tratiš trud i energiju pokušavajući doći do onoga što te ne može učiniti sretnim. Još jedno krivo mišljenje: Bit ćeš sretan ako se ispune sve tvoje želje. Nije istina. U stvari, upravo te želje i navezanosti stvaraju u tebi napetost, frustracije, živčanost, nesigurnost i strah. Napravi popis svih svojih navezanosti i želja, i svakoj od njih reci ove riječi: "Duboko u svom srcu znam da čak ni onda kada to postignem, ako se to i ostvari, neću postići sreću." (zaposlenje-zdravlje-novi stan-novi auto-novac na lutriji) I duboko se zamisli nad istinošću tih riječi. Ispunjenje želja može, u najboljem slučaju, donijeti bljeskove zadovoljstva i uzbuđenja. Nemoj to pomiješati sa srećom. Što je onda sreća? Vrlo mali broj ljudi zna odgovor, ali nitko ti ga ne može reći, jer sreća se ne može opisati. Možeš li opisati svjetlost ljudima koji su sjedili u tami cijeli svoj život? Možeš li opisati stvarnost nekome tko se nalazi u snovima? Shvati da se nalaziš u tami i tama će nestati; tada ćeš znati što je svjetlost. Shvati da je to što ti se događa noćna mora i prestat će; tada ćeš se probuditi u stvarnosti. Shvati da imaš kriva mišljenja i izgubit će se; tada ćeš okusiti sreću. Ako ljudi toliko žude za srećom, zašto onda ne pokušavaju shvatiti da imaju kriva mišljenja? Prvo: zato jer im nikada ne padne na pamet da ih vide kao kriva ili čak kao mišljenja. Program je bio tako duboko unesen u njih da ih vide kao činjenice i stvarnost. Drugo: zato jer se boje da će izgubiti jedini svijet koji poznaju: svijet želja, navezanosti, strahova, društvenih ugnjetavanja, napetosti, težnji za uspjehom, briga, krivnji, s bljeskovima zadovoljstva, oduška i uzbuđenja koji sve to sa sobom nose. Zamisli nekoga tko se boji prekinuti noćnu moru jer, na kraju krajeva, to je jedini svijet koji poznaje. Tu si opisan ti i drugi ljudi. Ako želiš naći trajnu sreću, moraš biti spreman mrziti oca, majku, čak i svoj život, i odreći se cijelog svog imetka. Kako? Ne odriči se ničega, i ne napuštaj ništa jer ono što nasilno napustiš, na to si vječno vezan. Nego radije uvidi da je to noćna mora, što u stvari i jest, i onda će, zadržao sve ili ne, izgubiti svoj utjecaj na tebe, moć da te povrijedi. Napokon ćeš se probuditi iz svog sna, izvan te tame, bez tih strahova i jada. Provedi neko vrijeme u gledanju na svaku od tih stvari na koje si navezan kao na ono što zaista i jesu - noćne more koje, s jedne strane, uzrokuju uzbuđenja i zadovoljstva, a s druge strane brige, nesigurnost, napetosti, tjeskobe i strahove i jad. Otac i majka: noćna mora. Suprug i djeca, braća i sestre: noćna mora. Sve što posjeduješ: noćna mora. Tvoj život kakav je sada: noćna mora. Svaka pojedina stvar na koju si se navezao i zbog koje si samog sebe uvjerio da bez nje ne možeš biti sretan: noćna mora. Tada ćeš mrziti oca i majku, suprugu i djecu, braću i sestre, čak i svoj život. I tako ćeš se lako odreći svega što posjeduješ, to jest, prestat ćeš se navezivati na stvari i tako im uništiti mogućnost da te povrijede. Tada ćeš napokon okusiti to tajanstveno stanje koje se ne može opisati ni izreći - stanje trajne sreće i mira. I razumjet ćeš kako je istinito to da će svakome onome tko raskine navezanost na braću i sestre, oca, majku ili djecu, zemlju ili kuće... biti plaćeno stostruko i baštinit će život vječni.
