Dimenzija svijesti je dublja od misli

kokoraos
Naslov:
Postano: uto dec 12, 2006 8:36 am
Član foruma
Pridružen/a: pon sep 26, 2005 12:54 pmPostovi: 184Lokacija: OSIJEK
Većina ljudi provede cijeli svoj život utamničeni unutar granica vlastitih misli. Nikad ne odu izvan granica uskog, personaliziranog osjećaja svoga ja koje je um proizveo i koga uvjetuje prošlost. U tebi, kao i u svakom drugom ljudskom biću, postoji dimenzija svijesti koja je daleko dublja od misli. To je sama srž onoga što jesi. Možemo to nazvati prisutnost, svjesnost, neuvjetovana svijest. U drevnim učenjima, to je Krist u nutrini ili Budina priroda. Nalaženje te dimenzije oslobađa te, a također i svijet, patnje koju uzrokuješ samom sebi i drugima kad je „malo ja“, kog je um proizveo, sve što znaš i kad to ja upravlja tvojim životom. Ljubav, radost, stvaralačko širenje i trajni unutarnji mir ne mogu doći u tvoj život izuzev kroz neuvjetovanu dimenziju svijesti. Ako možeš prepoznati, barem povremeno, misli koje ti prolaze umom jednostavno kao misli, ako možeš svjedočiti o svojim mentalno-emocionalnim reaktivnim modelima dok se pojavljuju, to onda znači kako ova dimenzija u tebi već izranja kao svjesnost u kojoj se misli i emocije događaju – kao bezvremeni unutarnji prostor u kome se razotkriva sadržaj tvog života. * Misaona struja ima ogromnu snagu i ona te lako može vući sa sobom. Svaka misao pretendira kako je jako važna. Ona želi potpuno privući tvoju pažnju. Ovo je nova duhovna vježba za tebe : ne uzimaj previše ozbiljno vlastite misli. * Kako se lako ljudi hvataju u zamku svog pojmovnog zatvora. Ljudski um u svojoj želji da zna, razumije i nadzire, pogrešno shvaća i zamjenjuje svoja stanovišta i točke gledišta za istinu. On kaže : to je ovako. Moraš biti veći od misli da shvatiš da, bilo kako protumačio „svoj život“ ili nečiji drugi život ili ponašanje, ma kako procijenio bilo koju situaciju, sve to skupa samo je točka gledišta, jedna od mogućih perspektiva. To je samo hrpa misli. Stvarnost je ujedinjena cjelina u kojoj su sve stvari isprepletene, gdje ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Mišljenje rascjepljuje stvarnost – ono je rasijeca u komadiće. Misaoni je um koristan i moćan alat, ali on istovremeno i jako ograničava kad potpuno preuzme nadzor nad tvojim životom, kad ne shvatiš kako je on samo mali aspekt svijesti, a ta svijest si ti. * Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja koja jeste mudrost pojavljuje se kroz jednostavni čin poklanjanja nekomu ili nečemu svoje pune pozornosti. Pozornost je prvobitna inteligencija, sama svijest. Ona otapa prepreke koje stvara pojmovna svijest i kroz to dolazi prepoznavanje kako ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Pažnja sjedinjuje promatrača i ono što on promatra u jedinstveno polje svijesti. Ona je iscjelitelj odvojenosti. * Kad god si zagnjuren u prisilno mišljenje, ti izbjegavaš ono što jeste. Ne želiš biti tu gdje jesi. Ovdje, Sada. * Dogma – religiozna, politička, znanstvena – javlja se iz pogrešnog vjerovanja kako misao može prikazati ukratko stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivne pojmovne tamnice. Čudna je stvar da ljudi vole svoje tamničke ćelije jer im one daju osjećaj sigurnosti i lažni osjećaj „ja znam“. Ništa čovječanstvu nije nanijelo više patnje od dogmi. Istina je da se svaka dogma smrvi prije ili kasnije jer na kraju stvarnost razotkrije njenu lažnost. Ipak, ukoliko se temeljna sumanutost dogme ne vidi onakvom kakva jeste, jednu će dogmu zamijeniti druga. Što je temeljna sumanutost ? Poistovjećenje s mišlju. * Duhovno je buđenje buđenje iz sna o misli.

Prihvaćanje i prepoznavanje

Vježba prihvaćanja i prepoznavanja
Odredite si svaki dan da ćete prihvatiti jednu situaciju u svom životu. To može biti nešto sasvim obično i svakodnevno kao što je jutarnje spremanju u kupaonici ili kuhanje obroka. A može biti i nešto što inače ne činite često. Bit prihvaćanje je fokus i koncentracija na ono što radite ali bez razmišljanja o tome. Zvuči možda komplicirano ali nije.
Sve što trebate je raditi ono što radite i pustiti da vas situacija sama vodi. Ako izaberete jutarnje tuširanje onda na njega obratite pažnju, promatrajte svoje pokrete i ono što radite, osluškujte svoje disanje, upijajte boje i mirise oko vas. Ali nemojte analizirati sa kojim sapunom ćete se prati i što ćete prvo napraviti, jednostavno pustite svom tijelu da samo odluči, dopustite rukama da se kreću po prostoru, a vi ih slijedite. Pustite nogama da vas ponesu tamo gdje one žele. Na kraju obavit ćete sve kao i inače ali čete osjećati jednu prirodnu opuštenost i u svemu tome možda ugledati neku simboliku koju prije niste vidjeli ili uvidjeti neki znak. Iako je to vježba i ne služi tome da se sa njom traže znakovi nego da naučite prepoznavati ono što je oko vas i u vama, da pustite vlastitoj Duši da živi i prolazi kroz vas svejedno je moguće da ćete i kroz tu vježbu otkriti nešto novo, nešto što vam je već možda jako dugo bilo prisutno, samo tako „obično“ da niste to primijetili.

Vježba prihvaćanja

Let preko rupa + vježba prihvaćanja
Imate svoj život. Kroz putovanje. A na njemu imate pregršt rupa koje samo čekaju da upadnete pa da vam mogu pokazati – sve probleme koji vas okružuju, sve strašne stvari koje vas prate kroz život, sve ono čega bi se trebali bojati, što bi trebali izbjegavati, sve ono što vi jeste i niste.
Druga mogućnost je da budete lagani poput pera, mudri poput vjetra i dozvolite si let preko rupa na svom putu napredovanja. Jer upadanjem u rupe vi samo usporavate svoj put.
Kada upadnete u rupu vi stvari više ne možete sagledati iz neke više perspektive, jedino što vi vidite su zidovi i nepremostivi problemi sa kojima ste se trenutno suočili dok u „letu preko rupa“ vi vidite sve, i one rupe koje ste prošli, i one koje vas tek čekaju, vidite put i sve ljepote na njemu. Možete u letu prihvatiti shvaćanje i dopustiti si opuštanje, možete samo napredovati, jer jedino što trebate je kretati se i stvarati svoj život.
Vi svoj život stvarate iz sekunde u sekundu, a svaka je bitna. I ona dok otkrivate tajne vremena kao i ona dok doručkujete. Sve su one jednako važne za vaše spoznaje, za rast i razvoj.
A kako ćete ih bolje uvidjeti nego da ih pogledate u cijelosti, zato ne bi trebali sebi dozvoliti upadanje u rupe već let preko njih.
A kako se to radi?
Vjerom, smijehom i prepuštanjem. Nije na vama da sudite rupe na koje nailazite kada su to rupe koje ste sami birali. Potrebna je vjera u sebe i svijet okolo vas ma kakav on bio. Potrebno je prepuštanje životu, jedino tako možete vidjeti što ste si to priredili za slijedeću etapu. Cilj ne može doći dok vi do njega ne stignete. A zatim dok ne shvatite da ste cijelo vrijeme na cilju, samo je stvar prihvaćanja i prepuštanja, dopuštanja svim stvarima da se proliju pred vama, da vam pokažu život, sve ono zbog čega ste došli, sve ono što vam treba da naučite.

Prihvaćanje sebe i života

Vječnost i postojanje smisla u njemu tema je koja vas je sve oduvijek zaokupljala. Vaš život u vječnosti čini vam se ponekad sa vaše pozicije tako malen, tako beznačajan. Znamo da mnogi od vas u nekim periodima svoga života izgube „tlo pod nogama“ te počnu padati u neke njima samo znane „crne rupe“. To mi zovemo prepuštanje. Prepuštanje raspadanju kako bi se ponovo sastavili, sada kao netko sasvim novi. Kao netko sa znanjem i vještinama potpuno stranim onom raspadnutom dijelu. A onda krećete dalje, do nekog novog raspadanja. I gdje je tu smisao pitaju sada mnogi od vas. Smisao je u postojanju, u postojanju u vječnosti. Jer ono što vi sigurno imate je postojanje, u onom što sigurno je - u vječnosti.
Kada bi živjeli život bez lomova živjeli bi vječnost u jednom životu, toliko bi vam se činio dug i naporan. Nakon nekog vremena "vrijeme" bi izgubilo svaki smisao i vi bi u jednom trenutku pomislili da idete unazad, a ne unaprijed. Zato postoje ti lomovi, da vas prekinu u vašoj svakodnevnici, da vas polome kako bi se ponovo mogli složiti, sa novim znanjima i novim iskustvom, uvijek pametniji i sretniji. Do neke nove lomljave, kada vaša duša odluči da je vrijeme za novi raspad.
I odbacite strah, odbacite tu emociju kojoj možete samo robovati. Dozvolite joj da vas pogurne u određenom trenutku ali joj se nemojte prepuštati. Odbacite ju tako što ćete prekinuti sve radnje nekim naglim pokretom, promjenom kretanja, promjenom izvođenja radnje, plesom, glasnim povikom, izlaskom u prirodu, čitanjem knjige ili meditacijom uz neki film. Napravite bilo što samo nemojte dopustiti sebi upadanje u stanje straha. To je ono što svi zasigurno možete, osjetiti navalu straha i prekinuti ju, ne prepustiti joj se. Jer ona vam zamračuje um i ruši zaštite, dovodi vas u područje koje je vama neistraženo i ostavlja u samoći. Nigdje možda niste toliko usamljeni kao u emociji straha. Zato joj se nedajte, vi ste jači od nje, puno jači, samo ako to želite.
Kada prihvatite svoje postojanje prihvatili ste i svoj život. A to je ono što je većini najteže, prihvatiti svoj život. Zato krenite od malih stvari. Započnite pisati svoj „dnevnik prihvaćanja“. Pokušajte na dan prihvatiti barem četiri stvari i zapišite ih u svoj dnevnik. Prihvatite ih na način da razmišljate o njima, da ih vizualizirate, da postane to što u tom trenutku prihvaćate. Krenite od malih stvari pa prema velikima. Krenite od predmeta koji su vam dragi ili koje često koristite, zatim prihvaćajte osobe, događaje, dijelove sebe.
Sve to dovodi vas u trenutak u kojem jeste, daje vam mogućnost da ne lutate po prošlosti i sadašnjosti nego vas stavlja u jedino mjesto koje sada postoji, u vaš život u ovom trenutku. Na taj način kada prihvatite život i sebe u njemu otvorit će vam se vrata njegovog shvaćanja, bit ćete bliže shvaćanju svoga života nego što ste ikada bili.
Probajte i igrajte tu igru prihvaćanja, ne odustajte od sebe i svog života.- Šumski -

Smisao i svrha života

Autor Željko Kalinić
понедељак, 22 фебруар 2010
Priča govori o javno neizgovorenim razmišljanjima urbanog čovjeka koji postaje svjestan negetivnih promjena oko sebe.
„Sve bi bilo u najboljem redu da niste žderali jabuka sa zabranjenog drveta. Ovako ste osuđeni da se do kraja postojanja pitate, ko ste i zašto ste?“ – dolazilo je sa mjesta koje nisam razumio. Život je prepun čudesa. Ponekad je samo jedno malo čudo dovoljno da nas ohrabri i učvrsti nam nadu u ono bolje koje svaki čovjek očekuje još od Adama pa na ovamo. Ipak, izgleda da je i u toj prepunosti moguće da mnogi od nas budu zaobiđeni. Oni koji se rode u mirnim vremenima žude za onim nemirnim punim dešavanja. Vremena u koja sam ja upao nisu nimalo bezbojna. Svijet se ljulja neuravnotežen. Na žalost, vapaj za ravnotežom još uvijek nije dovoljno snažan. Ljudi nezadrživo krupnim koracima užurbano grabe udaljavajući se od onoga što je do jučer bila ljudska priroda. Hoćemo li se uspjeti adaptirati na to novo što stvaramo sami udaljavajući se od onoga u čemu smo stvoreni? Bojim se da nam se ne piše dobro. Jasno mi je i vidim da smo stvoreni malo iznad životinja, ali ne mogu da dokučim koliko smo ispod anđela. Ako neko od vas zna zbog čega smo mi ljudi ovdje, bilo bi lijepo da mi to otkrije. O našem duhovnom postojanju znamo mnogo manje od našeg fizičkog postojanja, a ipak bez smisla duhovnog, smisao fizičkog postojanja postaje neobjašnjiv, pa time i besmislen. Ova teza mi je postala bliska tek danas kad sam, čini mi se, odigrao život. Ili je ispred mene još neko vrijeme, pa ću još igrati? Jesam li odigrano mogao bolje igrati? U svakom slučaju, kako god igrao, važno je imati osjećaj svrhe. Čak kad ne znaš šta je, važno je osjećati da postoji. Svrha? Ali kako je pronaći kad mi se čini da je magla ispunila onu noć u kojoj sam se rodio, i kao da se više nikada nije razišla. Tvorevine izvitoperene mašte me nikada nisu napuštale, pa je čitav moj život ispao kao jedna zbunjujuća predstava. Nerijetko sam zalazio u nedoumicu da li da izaberem neku mrvicu razumijevanja o tome što sam i čemu služim, ili da se jednostavno provučem kroz život u potpunom mraku. Čini mi se da cijeli život sanjam jedan te isti san. U njemu sam u vječitoj potrazi za nečim što znam da moram naći, ili mi nema spasa. Nemam pojma šta je to što sam tražio, pa je pitanje svih pitanja; kako naći nešto što ne znam šta je? Da to što sam tražio nije možda kakvo davno izgubljeno sjećanje na nešto što se nekad dogodilo, ili nešto što sam znao pa se pod uticajem nečega izbrisalo? Jesam li tražio i borio se da saznam ono što ne smijem znati? Šta je bilo to što sam tražio? Možda odgovore o budućnosti ili izgled vječnosti? Pošto nisam znao odgovore, preostalo mi je samo da smišljam pitanja. A ona što vječno ostaju bez odgovora mogu da uvedu u zbunjenost, apatičnost i beznađe. Pa onda, pitati se ili ne? Priznajem, kad bi me savladali bol i beznađe, pomišljao sam da bi bilo dobro kad bi odnekud nastupio mrkli mrak, pa da ga iskoristim, i nečujno se iskradem, da odmaglim daleko od svog života bježeći ispred tog mučnog osjećaja koji me prati od kad znam za sebe, a u njemu nešto grozno trči za mnom i traži me. Danas, kad sam sebi postavio bezbroj pitanja bez odgovora, znam, čak i kad bih mogao vidjeti vječnost i u njoj odgovore, pokrio bih oči da je ne vidim. Danas su moja htijenja mnogo drugačija i manja. Dok sam bio dijete, trebalo je, i želio sam napuniti prazno srce, a kad sam odrastao i zašao u godine, iako srce još uvijek nisam napunio, žudio sam da napunim džepove. Povremeno, između punjenja srca, i punjenja džepova, iz vlastite unutrašnjosti me napadalo nešto što je od mene zahtijevalo da postanem dobar. Osjećam i mislim da bi bilo lijepo da postanem dobar čovjek, ali isto tako znam da je za to potrebno mnogo truda i upornosti. Dakle vrijeme, a kako je kod mene i čekanje bilo užurbano, uvijek me od tog nauma nešto odvlačilo, nešto što mi se ispriječi kao preče. Ponekad sam mislio da bi ovaj svijet bio previše glup i dosadan kad bi svi na njemu bili dobri. Zato je, mislio sam bilo dobro da postoje ovakvi kao što sam ja. Nisam dobar, a želim to biti. Možda ću ipak jednog dana to postati? Znam, da bi postao dobar čovjek, potrebno je kod sebe postići uravnoteženost, dobronamjernost, smirenost i pristupačnost, zatim biti suosjećajan i etičan, iskren, otvoren i pošten, pažljiv slušatelj, brižan, ljubazan, objektivan i realan, poštovati druge ljude, i razumjeti njihova htijenja i perspektive, te biti mudar, hrabar, samopouzdan i strpljiv, biti... Uh, baš je mnogo toga što treba biti. Zaista je neuporedivo lakše prepustiti se, pa bez brige o drugima činiti ono što ti se čini da je najlakše. Nasuprot tome, dobar čovjek oko sebe svojim umom obilježi krug i brine se za sve one koji su u krugu. Što je krug veći, čovjek je bolji. E kad bi se neko sjetio pa da otvori škole za dobrotu. Za sreću i za dobrotu. A ne ovako!? Gotovo svi ljudi iz svog vremena života žele po svaku cijenu istisnuti što je moguće više tuge i dosade, a na njihovo mjesto utisnuti što je moguće više zabave i radosti. Igre! A ima li išta teže od mjere života koju svaki čovjek za sebe treba pronaći? Mislim na onu mjeru koja će regulisati svako vrijeme što ga za života čovjek živi. Pa da čovjek u pravo vrijeme spava, sjedi, šeta, radi, vodi ljubav, misli... Sve u pravo vrijeme, i ni previše, a ni premalo, ali sa smislom. Jer ako sve činim samo da mi prođe vrijeme, onda mi vrijeme i ne treba! Svi ljudi, htjeli to ili ne, kroz svoj život grade scenografiju kojom dokazuju svoje postojanje. Njome pokazujemo drugim ljudima ko smo i šta smo. Samo, nerijetko značajni scenografski elementi budu stečeni na prevaru, krađom ili nekim drugim nečasnim radnjama. A ima i onih koji se zaogrnu tuđom scenografijom. Njih nije malo! Malo je onih koji znaju koliko je teško proživjeti život kao čovjek. Dobar čovjek! Pa nisi lud! Dobar čovjek ima velikih problema sa slobodom. On je ograničen u svom djelovanju jer mora paziti na druge ljude oko sebe, a suprotno tome, onaj drugi, nema nikakvih ograničenja, i može da radi što mu padne na pamet ne obazirući se ni na šta osim na svoje želje i potrebe. Nisam siguran da se ljudi rađaju dobri. Ko još može vjerovati u suštinsku dobrotu ljudskog roda? Prije će biti da dolazimo bezlični sa ponekom predispozicijom, većom ili manjom, za ovu ili onu stranu. Ipak, ponekad mi se čini da je drugačije, pa vjerujem da se u nama rodi neko zlo koje tokom života naraste kao što čovjek raste. Evo, po svemu sudeći, nastupio je sumrak ljudskosti odakle je teško povjerovati da ono što je ostalo od čovjeka može ponovo postati čovjekom. Kad se tako osjećam, onda samo poželim gledati otvoreno more blizu kojeg sam rođen i njegovu ivicu gdje se spaja s nebom. Bez ljudskih građevina, bez ljudi i njihovih dostignuća, i prosperiteta, samo vodu i nebo. Naravno, ovakva želja je samo dio bijega iz naše stvarnosti, ali pitam svakoga, ko ne bi pobjegao odavde gdje dojučerašnji slikari klasičnim metodama, samo da bi se prodali i postali poznati, eno slikaju golom guzicom. Ma zamisli! „Daj samo da se što bolje prodam. Neka budem poznat od poznatosti.“ – česta su unutrašnja htijenja današnjih stanovnika Zemlje. Više puta mi je došlo da se zavučem u kakvu rupu pa da tugujem za prošlim vremenima. Dobra vremena su prošla. Samo se ne zna na koju stranu su prošla. Jer da se zna, mogli bi smo nagnati za njima. Ovako nam preostaje da se snebivamo po ovim nevaljalim i zlim ne bi li ponovo nabasali na ona stara dobra. U državama nikada nije bio veći broj stanovnika, ali da nađeš čovjeka, ne možeš ni za lijek. Ulice, iako napučene, od njega su opustile. Je li se sakrio, ili ga je nestalo?
To je jedna od velikih tajni našeg svijeta pa bi za sve nas bilo dobro da pronađemo način da je raskrijemo. Kad ne bude krova zla, možda čovjek ponovo izađe. Jer čovjeku treba ono čega je izgleda nestalo, nada i optimizam, pa da mu bude zalog koji će ga voditi u svako radosno sutra.
Željko Kalinić

Viktor Frankl - VII

-prolazne su jedino životne šanse što ih život pred nas iznosi; a čim ih iskoristimo, one postaju stvarnost: sačuvane su i predane u prošlost –gdje su osigurane od prolaznosti-„prolaznost“ ne čini našu egzistenciju nipošto besmislenom; ali „prolaznost“ utemeljuje našu odgovornost.-svakog se časa mora čovjek odlučivati –na dobro ili na zlo: i to će biti spomenik njegove egzistencije-NADMAŠI SAM SEBE-ako je čovjek proizvod nasljeđa i sredine onda je robot-čovjek sam sebe determinira (određuje)-ljudsko biće ima slobodu da sebe izmjeni-čovjek je više od psihe-u čovjeku se krije mogućnost obojega (dobro i zlo); što će tko ostvariti zavisi od njegovih odluka, a ne od uvjeta!!!
FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

Viktor Frankl - VI

-nitko ne može pravo shvatiti bit druge osobe –ako je ne voli-trpljenje prestaje biti trpljenje u času kad dobije smisao –npr. smisao žrtve-čovjekova prva briga nije traženje užitka i izbjegavanje boli, nego radije traženje smisla u životu-smisao života je bezuvjetan-poziv da svoje misli živim-LOGODRAMA...jedan primjer logodrame. Jednom je –pošto je pokušala samoubojstvo- primljena u moju kliniku majka dječaka koji je umro u dobi od jedanaest godina. (...) Majka je pričala svoju povijest. Nakon smrti dječaka ostala je sama –s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dječje paralize i valjalo ga je naokolo u kolicima vozati. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali kad je pokušala samoubojstvo, spriječio ju je bogalj: on je volio živjeti! Za njega je život imao smisla... Zašto za majku život nije imao smisla? Kako bi ga ponovno mogla otkriti? I kako bismo joj pomogli da ga postane svjesna?Improvizirajući, uđoh u diskusiju i počeh postavljati pitanja jednoj ženi u grupi. Upitah je: „Koliko Vam je godina?“. Odgovori: „Trideset“. Nastavih: „Ne, nije Vam trideset, nego zamislite da Vam je osamdeset i da ležite na smrtnoj postelji. Bacate pogled na svoj protekli život, život u kojem niste imali djece, ali ste imali mnogo novaca i uživali u društvu ugled.“. I zamolio sam je da kaže što u takvoj situaciji osjeća: „Što mislite o svom životu? Što sebi kažete?“. Dopustite mi da ovdje navedem njezine riječi s magnetofonske vrpce: „Oh, udala sam se za miljunaša. Živjela sam lagodno u slasti i lasti. Bogme sam živjela: ljubakala sam s muškarcima i peckala ih!... A sada mi je, eto, osamdeset; djece nemam. Gledajući unatrag, ne mogu u svemu tome vidjeti nikakva smisla. Moram doista reći da mi je život promašen ...“.Tada sam zamolio bogaljevu majku da isto tako zamisli kako u osamdesetoj godini gleda na svoj protekli život. Poslušajmo s vrpce što je na to rekla: „Željela sam imati djece, i želja mi se ispunila: jedan je dječak umro, a drugi -bogalj -bio bi poslan u koji zavod da se za nj nisam ja pobrinula. Premda je bogalj i bespomoćan, on je ipak moje dijete. I zato sam mu život učinila što sam više mogla ispunjenim; učinila sam od njega što sam mogla boljeg čovjeka.“. Tada je provalila u plač i nastavila: „Što se mene tiče, mogu mirne duše pogledati na svoj protekli život. Moram reći da mi je život imao smisla i ja sam se namučila da ga ispunim. Učinila sam sve što sam mogla -što sam najbolje mogla za svog sina. Život mi nije promašen!“ Gledajući na svoj život sa svoje smrtne postelje bila je odjednom kadra naći u njem smisao -smisao koji obuhvaća i njezine patnje. Otud, međutim, postaje također jasno da i kratak život -npr. život njezina mrtvog dječaka- može biti veseljem i ljubavlju ispunjeniji, može tako reći sadržavati više smisla nego život koji traje osamdeset godina. Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun -na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama- kadar ikad shvatiti smisao svog bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet -u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv. Onda sam dalje upitao: „A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije –neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?“.

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

Viktor Frankl - V

-smisao svoje egzistencije mi ne izmišljamo, nego ga naprotiv otkrivamo-čovjeku za zdravlje nije potrebna homeostaza (stanje bez napetosti), nego naprotiv stanje težnje i borbe za cilj koji je njega dostojan-„nedjeljna neuroza“: ljudi su potišteni jer u nedjelju postaju svjesni praznine svog života, koju inaće zaglušuju obaveze-Svatko u životu ima svoj specifičan poziv ili osobito poslanje da ostvari konkretan zadatak. U tome ga nitko ne može zamjeniti i njegov se život ne može ponoviti. Svatko ima naročitu zadaću i osobnu priliku da je ostvari.-život čovjeku postavlja pitanja na koja on treba odgovoriti-bit čovjekove egzistencije je u odgovornosti-„živi tako kao da sad živiš drugi put i kao da si prvi put činio one pogreške koje bi i sada mogao počiniti“ –najprije pomisli kao da je sadašnjost već prošla i, drugo, da se prošlost sada može izmjeniti i popraviti-ISTINA SE NAMEĆE SAMA PO SEBI I NE TREBA JOJ POSREDNIKA-čovjekova je egzistencija, po svojoj biti, samo-nadmašivanje, prije negoli samo-ostvarivanje.-životni smisao možemo naći na tri kolosijeka:1)ostvarujući neko djelo2)doživljavajući neku vrijednost3)trpeći

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

Viktor Frankl - IV

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

Što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu (ali ipak Bog nam može oprostiti, oduzeti, preuzeti grijehe, op. N.D.).-I još sam govorio o mnogostrukim mogućnostima da se život ispuni smislom. Pripovijedao sam svojim drugovima (...) o tom da ljudski život ima uvijek i u svim uvjetima smisao i da taj beskrajni smisao egzistencije uključuje u sebi patnju i umiranje, nevolju i smrt. Pozvao sam te jadnike koji su me pažljivo u mraku slušali da stvarima i ozbiljnosti našeg položaja gledaju u oči da ne klonu, nego sačuvaju hrabrost, svjesni da čak ni bezizglednost naše borbe ne može oduzeti njezin smisao i njezinu vrijednost. Na svakoga od nas, rekoh im, gleda u ovim teškim trenucima -i gledat će pogotovo u skorom zadnjem trenutku za mnoge od nas- hrabrećim pogledom prijatelj ili supruga, netko živ ili mrtav, ili Bog: i taj od nas očekuje da ga ne razočaramo, i da trpimo i umremo -ne bijedno, nego ponosno!-predložio Bogu: neka zbog njegove patnje i smrti bude očuvana od teške smrti jedna njemu mila osoba. Tome čovjeku trpljenje i umiranje nije bilo besmisleno, nego je –kao žrtva- zadobilo najdublji smisao-Nitko i nikada nema pravo činiti nepravdu –pa ni onaj tko je nepravdu pretrpio-Pored moralne deformacije koja je prijetila čovjeku koji se nenadano oslobodio duševnog pritiska postojala su još dva druga osnovna iskustva koja su ga karakterno ugrožavala i deformirala: gorčina i razočaranje kad se vratio u prijašnji život. - Gorčinu je izazivalo mnogošta na što je naišao otpušteni logoraš u javnom životu svoje nekadašnje sredine. Ako mora ustanoviti da ga ovdje-ondje susreću jedino slijeganjem ramena ili praznim frazama, tada ga nerijetko snađe gorčina pa se upita zašto je onda sve morao trpjeti. Ako mu se svuda samo ponavlja: „Mi o tom ništa nismo znali“, ili: „I mi smo se napatili...“, tada će se upitati je li to doista sve što mu imaju reći. Doživljaj je razočaranja drukčiji. Tu ne zapanjuje površnost ili ravnodušnost bližnjih zbog koje bi se najradije negdje sakrio da o njima ne moraš ništa više vidjeti ni čuti... ovdje, u doživljaju razočaranja, osjeća se čovjek izdan od sudbine. Čovjek je godinama vjerovao da je dosegao najdublju točku mogućeg trpljenja, a sad mora ustanoviti da patnja u neku ruku nema dna, da očito ne postoji najdublja točka: da je čovjeku suđeno i dalje silaziti, uvijek nizbrdo... Govoreći gore o pokušajima duševnog uzdizanja logoraša, rekli smo da se on mora usmjeriti na neki cilj u budućnosti; da ga valja neprestano podsjećati na to da na nj čeka život, da ga očekuje neki čovjek. I sad? Sad mora ovaj ili onaj bivši logoraš ustanoviti da na nj baš nitko ne čeka... Jadan li je tko otkrije da ono biće koje mu je bilo jedini oslonac u logoru -više ne postoji. Jadan je čovjek koji trenutak -o kojem je tisuću puta čeznutljivo snivao- sada doista doživljava, ali drukčije, sasvim drukčije negoli ga je zamišljao. Sjedne na tramvaj, dođe pred kuću koju je godinama u duhu i samo u duhu gledao, pritisne na zvonce -baš onako kako je u stotinama snova želio, ali tada -ne otvara mu vrata osoba koja je trebala otvoriti, niti će ih više ikada otvoriti... Svi smo u logoru znali i jedan drugome govorili da se ničim na zemlji ne može nadoknaditi ono što smo prepatili. Do sreće nam nije ni bilo -nije nam sreća davala snage, nije ona davala smisao našoj patnji, žrtvi i umiranju. A ipak -na nesreću nismo bili spremni. To razočaranje koje je nemalom broju povratnika bilo dosuđeno jest doživljaj koji ti ljudi vrlo teško mogu svladati, a ni psihijatar im u tom ne može lako pomoći.(...)No svaki će bivši logoraš doživjeti dan kada će, osvrćući se na sve svoje doživljaje u koncentracijskom logoru, imati osobit osjećaj: neće moći razumjeti kako je sve to u logoru mogao izdržati. I kao što mu je -na dan oslobođenja- sve izgledalo kao lijep san, tako će jednom doći dan kada će mu sve što je u logoru doživio izgledati samo još kao noćna mora. A kruna doživljaja u logoraša povratnika jest osjećaj da se nakon svega što je prepatio ničega na svijetu ne mora više bojati -osim svoga Boga.

Viktor Frankl - III

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

-Kada dakle konkretna sudbina nametne čovjeku patnju, morat će on u patnji vidjeti zadatak, i to neponovljivi zadatak. Čovjek mora i naočigled patnje doći borbom do svijesti da je on u njoj tako reći na cijelom svijetu -neponovljiv i jedincat. Nitko mu patnju ne može skinuti niti mjesto njega trpjeti. Ali u tom kako on sam podnosi svoju patnju nalazi se i neponovljiva šansa za jedinstveno ostvarenje.-nezamjenljivost i nezastupljivost svake pojedine osobe jest ono što osvjetljuje svu veličinu odgovornosti što je čovjek ima za svoj život i za nastavak svog života. Čovjek koji je postao svjestan te odgovornosti, što je ima prema djelu koje na nj čeka ili prema ljubljenoj osobi koja na nj čeka, takav čovjek nikad neće biti kadar odbaciti svoj život. Ta poznato mu je „zašto“ da egzistira -pa će stoga moći podnijeti svako „kako“ svoje egzistencije-živjeti znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjavanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži, za ispunjenje zahtjeva svakog časa.-„mi očekujemo od života“ nasuprot „život očekuje od nas“-Ali nisam govorio jedino o budućnosti i o mraku kojim je ona zastrta te o sadašnjosti sa svim njezinim patnjama, nego sam govorio i o prošlosti -o njezinim radostima koje nas obasjavaju još i u ovoj tami. Ponovno sam citirao pjesnika -da ne izgledam župnički- koji kaže: „Što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu. Ne samo ono što smo doživjeti nego i ono što smo uradili, ono što smo ikad plemenito mislili i ono što smo pretrpjeli... sve smo to unijeli u stvarnost, jednom zauvijek. I premda je sve to prošlost -upravo je u prošlosti zauvijek osigurano! Prošli je bitak također bitak -možda najsigurniji način bitka.

Viktor Frankl - II

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

-potrebna je temeljita promjena u postavljanju pitanja o smislu života: Moramo naučiti, i očajnike učiti, da doista nije važno što mi od života očekujemo, nego je naprotiv važno što od nas očekuje život! Filozofskim jezikom moglo bi se reći da se ovdje radi o svojevrsnom kopernikanskom obratu: naime, da više ne pitamo za smisao života, nego da sebe doživljavamo kao da smo pitani, kao one kojima život svakog dana i svakog časa postavlja pitanja na koja nam valja odgovoriti, i to ne mozganjem i retorikom, nego svojim djelovanjem i pravim ponašanjem. Živjeti, na kraju krajeva, znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjivanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži, za ispunjenje zahtjeva svakog časa. Taj zahtjev -i prema tome smisao egzistencije- varira od čovjeka do čovjeka i od časa do časa. Ne može se dakle općenito odrediti smisao čovjekova života, ne može se općenito odgovoriti na pitanje tog smisla; život -kako ga ovdje zamišljamo- nije nešto neodređeno, nego nešto sasvim zbiljsko i konkretno, kao što su i životni zadaci vrlo realni i konkretni. Konkretna stvarnost donosi sa sobom čovjeku sudbinu koja je za svakoga neponovljiva i jedincata (od svih različita). Nijedan se čovjek i nijedna sudbina ne može usporediti s drugim čovjekom i s drugom sudbinom. Nijedna se situacija ne ponavlja, i svaka od njih traži drukčiji odgovor. Jedanput njegova konkretna situacija zahtijeva aktivnost -da pokuša, dakle, djelotvorno oblikovati svoju sudbinu; drugi put, da uluči priliku te vrijednosti ostvari doživljajno (uživački); drugi put opet da svoju sudbinu jednostavno primi upravo -kao „svoj križ“(...). No svaka je situacija obilježena svojom neponovljivošću i jedincatošću te dopušta uvijek samo jedan jedini -onaj pravi „odgovor“ na pitanje koje je sadržano u situaciji.

Viktor Frankl - I

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili-život ne samo da ima svoj smisao nego ga i zadržava -pod svim uvjetima i u svim okolnostima; i da će ga sačuvati do svoga posljednjeg časa-bezuvjetna vjera u bezuvjetnu smislenost života-...ali je od neusporediva značenja za život svakog pojedinca da se tome smislu preda-šansu da prežive imali su uglavnom oni koji su bili upravljeni na budućnost, na neku zadaću koju u budućnosti trebaju ispuniti, na smisao kojega ih je ostvarenje u neku ruku očekivalo, ili na neku osobu koja ih je s ljubavlju čekala...-život je patnja, preživjeti znači naći smisao patnje-Nietzsche: "Onaj tko zna "zašto" živjeti, moći će podnijeti gotovo svakojako "kako" živjeti-Čovjeku se može oduzeti sve -osim jednoga: temeljne ljudske slobode da u svim okolnostima izabere svoje držanje, da prihvati svoj vlastiti put.-Dostojevski: "Jednoga se bojim: da ne budem dostojan svojih patnji."-nema svoj smisao samo jedino djelatni život kada čovjek može stvaralačkim načinom ostvarivati vrijednosti; niti jedino uživalački život koji čovjeku daje mogućnost da se ispuni doživljajem ljepote - u prirodi i umjetnosti; nego svoj smisao zadržava i život koji -kao u logoru- nema više nikakve šanse ostvarivanja stvaralačkih ili uživalačkih vrijednosti; nego mu još samo pušta šansu ćudoredno najvrednijeg držanja-čovjeka njegova nutarnja snaga može uzdići iznad njegove vanjske sudbine.-padaju oni koji nemaju nutarnjeg oslonca!-lat. finis = "svršetak", ali isto tako i = "cilj"-"egzistirati za budućnost"-upravo ta izvanredno teška vanjska situacija daje čovjeku priliku da duhovno poraste iznad samoga sebe-tima je uspjelo i bilo dano da -dapače i u vanjskom neuspjehu i u smrti- dosegnu ljudsku veličinu koja im možda u njihovu običnom životu nikad ne bi bila dosuđena. Na nas druge, sve osrednje i mlitave, mogle bi se primijeniti Bismarckove riječi: „U životu je kao kod zubara: neprestano misliš da će najgore istom doći, a već je sve gotovo.“. Uz malu izmjenu mogli bismo reći da su ljudi u koncentracijskom logoru većinom vjerovali da su prave prilike života za njih prošle -a u zbilji se njihova prilika sastojala u tom što će oni iz svoga logorskog života učiniti: jadno vegetiranje -kao tisuće logoraša, ili nutarnju pobjedu -kao rijetki i malobrojni...-čovjekovo je svojstvo da može egzistirati jedino u vidu budućnosti, nekako sub specie aeternitatis (u vidu vječnosti)

7 duhovni zakon uspjeha

Aktivirat ću Zakon dharme obvezujući se na sljedeće
korake:
(1) Danas ću s ljubavlju njegovati boga ili boginju što"
se u zametku nalaze duboko u mojoj duši. Obratit
ću pozornost na duh unutar mene koji pokreće
i moje tijelo i moj um. Probudit ću_se u dubokoj
tišini srca. Usred svih doživljaja
ograničenih vremenom, u sebi ću nositi svijest o
bezvremenom, vječnom Bitku.
(2) Sastavit ću listu svojih jedinstvenih talenata. Zatim
ću nabrojiti sve što volim raditi kad
izražavam svoje jedinstvene talente. Kad
izražavam svoje jedinstvene talente i rabim ih u
službi čovječanstva, gubim osjećaj za vrijeme i
stvaram obilje u svojem životu, ali i u životima
drugih ljudi.
(3) Svakodnevno ću se zapitkivati: "Kako bih mogao
služiti?" i "Kako bih mogao pomoći?" Odgovori
na ova pitanja omogućit će mi da s ljubavlju
služim svojim bližnjim.

Deepak Chopra-Sedam duhovnih zakona uspjeha-kraj poglavlja

6 duhovni zakon uspjeha

Aktivirat ću Zakon nevezivanja obvezujući se na
sljedeće korake:
(1) Danas ću se obvezati na nevezivanje. Dozvolit ću
sebi i svima oko mene slobodu da budemo kakvi
jesmo. Neću kruto nametati rješenja problema i
na taj način stvarati nove probleme. U svemu ću
sudjelovati bez vezivanja.
(2) Danas ću u svaki doživljaj ugraditi neodređenost.
Zbog moje spremnosti na prihvaćanje neodređenosti,
iz problema, zbunjenosti, nereda i
kaosa spontano će se pojaviti rješenja. Što više
bude neodređenosti, to ću se više osjećati sigurnim
na svojem putu prema slobodi. Kroz mudrost
neodređenosti pronaći ću svoju sigurnost.
(3) Zakoračit ću u polje svih mogućnosti i očekivati
uzbuđenje koje nastaje kad sam otvoren
beskonačnim izborima. Kada zakoračim u polje
svih mogućnosti, doživjet ću zabavu, pustolovinu,
čaroliju i tajanstvo života.

Deepak Chopra-Sedam duhovnih zakona uspjeha-kraj poglavlja

5 duhovni zakon uspjeha

Aktivirat ću Zakon namjere i želje obvezujući se
na sljedeće korake:
(1) Sastavit ću listu svojih želja. Nosit ću je sa sobom
kuda god išao. Promotrit ću je prije nego zaronim
u tišinu i meditaciju. Promotrit ću je uvečer prije
spavanja. Promotrit ću je kad se ujutro probudim.
(2) Predat ću listu svojih želja maternici stvaranja,
uz povjerenje da, kada situacija izgleda kao da ne
ide meni na ruku, za to postoji razlog i da je kozmički
plan za mene predvidio čak i više no što
sam zamišljao.
(3) Podsjećat ću se na vježbanje svjesnosti sadašnjeg
trenutka u svim svojim djelatnostima.
Neću dozvoliti da prepreke smanjuju i rasipaju kvalitetu
moje pozornosti u sadašnjem trenutku. Prihvatit
ću sadašnjost kakva jeste i očitovati budućnost
kroz svoje najdublje i najdraže namjere i želje.

Deepak Chopra-Sedam duhovnih zakona uspjeha-kraj poglavlja

4 duhovni zakon uspjeha

Aktivirat ću Zakon najmanjeg naprezanja obvezujući
se na sljedeće korake:
(1) Vježbat ću prihvaćanje. Danas ću prihvatiti
ljude, situacije, okolnosti i događaje kako budu
dolazili. Znat ću da je ovaj trenutak upravo
takvim kakvim treba biti, jer je cijeli svemir
takvim kakvim treba biti. Neću se boriti protiv
cijelog svemira, boreći se protiv ovog trenutka.
Moje prihvaćanje je potpuno i cjelovito. Prihvaćam
stvari kakve su u ovom trenutku, ne
onakve kakve bih želio da budu.
(2) Prihvativši stvari kakvim jesu preuzet ću odgovornost
za svoju situaciju i za sve one događaje
na koje gledam kao na probleme. Znam da
preuzimanje odgovornosti znači neokrivljavanje
nikoga i ničega za svoju situaciju (a to znači ni
sebe samog). Također znam da svaki problem
predstavlja maskiranu prigodu i ta budnost za
prigode omogućuje mi da preobrazim ovaj trenutak
u veću dobrobit.
(3) Danas će moja svijest biti utvrđena u neopiranju.
Napustit ću potrebu da branim svoju točku gledišta.
Neću osjećati potrebu da uvjeravam ili navodim
druge da prihvate moje motrište. Bit ću
otvoren svim motrištima i neću se kruto vezati ni
za jedno.

Deepak Chopra-Sedam duhovnih zakona uspjeha-kraj poglavlja

3 duhovni zakon uspjeha

Aktivirat ću Zakon karme obvezujući se na sljedeće
korake:
(1) Danas ću, u svakom trenutku, svjedočiti svome
izboru. Pukim svjedočenjem, osvijestit ću svaki
izbor. Znam da je najbolji način pripreme za bilo
koji trenutak u budućnosti biti potpuno svjestan
sadašnjosti.
(2) Kad god ću odabirati, zapitat ću se dva pitanja:
"Kakve su posljedice moga izbora?" i "Hoće li taj
izbor donijeti ispunjenje i sreću meni, a isto tako i
svima koji će biti pod njegovim utjecajem?"
(3) Tražit ću vodstvo od svoga srca i upravljat ću se
osjetom udobnosti i neudobnosti.

Ako u trenutku izbora osjećam udobnost, krenut ću naprijed
bez ograničavanja. Ako u trenutku izbora
osjećam neudobnost, zastat ću i pokušati vidjeti
posljedice svojeg izbora unutarnjim okom.
Ovakvo vodstvo osposobit će me da donosim
spontano ispravne odluke za sebe i za sve one
oko mene.

Deepak Chopra-Sedam duhovnih zakona uspjeha-kraj poglavlja

2 duhovni zakon uspjeha

Aktivirat ću Zakon davanja obvezujući se na sljedeće
korake:
(1) Kuda god išao, koga god susreo, ponijet ću dar.
Dar može biti kompliment, cvijet ili molitva.
Danas ću nešto dati svakome s kim dođem u dodir
i tako ću započeti proces kruženja radosti, bogatstva
i obilja kroz svoj život i živote drugih
ljudi.
(2) Danas ću sa zahvalnošću primiti sve darove koje
će mi život pružiti. Primit ću darove prirode:
sunčev sjaj i ptičji pjev, proljetni pljusak ili prvi
zimski snijeg. Bit ću otvoren primanju od drugih
ljudi, bilo da je to u obliku materijalnog dara,
novca, komplimenta ili molitve.
(3) Obvezat ću se da održim kruženje bogatstva kroz
svoj život dajući i primajući najdragocjenije darove
života: darove brižljivosti, suosjećanja, prihvaćanja
i ljubavi. Svaki put kad nekog sretnem
tiho ću mu poželjeti sreću, radost i smijeh.

Deepak Chopra-Sedam duhovnih zakona uspjeha-kraj poglavlja

1 duhovni zakon uspjeha

Aktivirat ću Zakon čiste potencijalnosti obvezujući
se na sljedeće korake:

(1) Stupit ću u dodir s poljem čiste potencijalnosti
odvajajući neko vrijeme tijekom dana za tišinu,
za čisto Bivanje. Također ću barem dva puta
dnevno sjesti i meditirati otprilike trideset minuta
ujutro i trideset minuta uvečer.

(2) Svakog ću dana odvojiti nešto vremena i provesti
ga u prirodi i tiho svjedočiti inteligenciji unutar
svakog živog bića. Tiho ću sjesti i promatrati zalazak
sunca ili slušati zvuk potoka ili mora, ili jednostavno
osjećati miris cvijeta. U ekstazi svoje
vlastite tišine i u zajednici s prirodom uživat ću život koji

kuca starinom, poljem čiste potencijalnosti
i neograničenog stvaralaštva.

(3)Vježbat ću ne-prosuđivanje. Počet ću svoj dan
izjavom: "Danas neću suditi, ma što se dogodilo." »
i tijekom dana ću se podsjećati da ne sudim.

Deepak Chopra-Sedam duhovnih zakona uspjeha-kraj poglavlja

Prihvaćanje poruke

Dosljednom
primjenom Procesa emocionalnog čišćenja otkrit ćemo da se glasnik
koji nas je uvijek iznova uznemiravao više ne vraća. Zašto bi se i vratio
kad smo svjesno primili poruku? Ponekad ćemo dva ili tri puta tijekom
nekoliko dana ili tjedana morati proći kroz taj postupak emocionalnog
čišćenja kako bismo obnovili ravnotežu nekog konkretnog iskustva. No,
svojom predanošću i odanošću svakako ćemo je obnoviti. Sto marljivije
primjenjujemo Proces emocionalnog čišćenja, to smo vještiji i učinkovitiji.
Stoga nova staza naučenog odgovornog ponašanja izgleda ovako:

Otpustimo glasnika - prihvatimo poruku
-osjetimo je - pustimo je da prođe.

(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod)

Ojačajmo svijesnost!

Svjesnost možemo ojačati
prisjetimo li se da svemir promišljeno odigrava predstavu kako bismo
i u vanjskome svijetu vidjeli ono što smo od sebe sakrili u vlastitu unutrašnjost.
Imajući to na umu, odlučit ćemo primijeniti četiri jednostavna
koraka Procesa emocionalnog čišćenja kad god se uznemirimo.

Prvi korak: otpuštanje glasnika. U prvom koraku trebamo
priznati da osoba ili događaj koji su nas uznemirili ni na koji način nisu
povezani sa stvarnim događajem, nego su samo glasnici. Oni odražavaju
uspomenu koja izranja iz naše neintegrirane prošlosti. Besmisleno je »ubiti
glasnika«, jer su svemiru na raspolaganju neograničene zalihe. Stoga u
prvom koraku Procesa emocionalnog čišćenja otpuštamo glasnika. U
sebi mu možemo zahvaliti što nam je učinio veliku uslugu i pustiti ga da
ide svojim putem. Drugim riječima, ne trebamo reagirati i ispuhati se na
njemu, nego možemo reći: »Dobro bi mi došlo da malo budem sam/sama«.
U početku bi taj korak odupiranja porivu koji nas tjera da reagiramo
mogao od nas zahtijevati hrabrost i jaku samokontrolu, jer se odupiremo
dugogodišnjoj navici automatskog odigravanja drame. Već smo
pripremljeni na takav čin.
Drugi korak: primanje poruke. U drugom koraku ne trebamo
se automatski prikloniti predvidljivoj, iako nesvjesnoj, fizičkoj,
mentalnoj ili emocionalnoj drami, nego trebamo shvatiti poruku. I to
smo već uvježbavali. Da bismo to postigli, pažnju usmjerimo
prema unutra,
opisujući sami sebi prirodu emocionalne reakcije koju smo doživjeli u
namještaljci. Pronađemo riječ koja sažeto opisuje tu emocionalnu reakciju.
Glasno kažemo sami sebi: »Ljutit sam. Tužna sam. Povrijeđen sam.
Osamljena sam...« Tražimo na taj način sve dok ne pronađemo riječ
koja u fizičkom smislu odgovara našoj emocionalnoj reakciji. Ako smo
bijesni, možda smo se zacrvenjeli, ruke nam drhte ili osjećamo težinu
u solarnom pleksusu. Kad pronađemo riječ koja opisuje emocionalnu
reakciju, obavili smo i drugi korak.
Treći korak: osjetite. Umjesto da ono što osjećamo prenesemo
u vanjski svijet priklanjajući se okrivljavanju, sada to iskustvo
moramo svjesno okrenuti unutra. Moramo ga osjetiti. I to smo vježbali.
Ovaj je korak izniman dio čitavog procesa, jer svoje emocije više ne
projiciramo u svijet, kako smo najčešće postupali u prošlosti kad bismo
se uznemirili, nego ih odlučujemo internalizirati i integrirati to
iskustvo. To se posve razlikuje od potiskivanja. Svjesna odluka o
internaliziranju uznemirenosti kako bismo od nje nešto mogli naučiti
nije potiskivanje, nego otkrivanje. Nazivamo je i »zadržavanje«.
Potiskivanje je čin u kojemu se pretvaramo da se nešto nije dogodilo.
Sada odlučujemo biti prisutni u onome što nas je uznemirilo, što nam
omogućuje da shvatimo kako fizički, u vlastitome tijelu, možemo
osjetiti ono što smo prije smatrali da se događa u vanjskome svijetu.
Sebi moramo dopustiti da bez cenzure ili prosudbi osjetimo emociju
kojoj smo uspješno nadjenuli ime. U biti, ovisno o tome koliko puta
nas je uznemirio isti događaj, riječ je o tome da nam glasnik pokušava
usmjeriti pažnju na činjenicu da u nama postoji emocionalna
blokada koju ne želimo osjetiti.
Četvrti korak: dođi i prođi. Kad emocionalnu blokadu
osjetimo kao fizički osjet u vlastitom tijelu, spremni smo preobraziti je
uz pomoć »božanske alkemije«, izvodeći je iz svog tijela snagom
suosjećajne Prisutnosti. I za ovaj smo se korak već pripremili.
Suosjećanje u okviru Procesa prisutnosti znači: »Dođi i ja ću te pustiti
da prođeš bez ikakvog miješanja i straha ili prosudbe.«
U ovoj bismo fazi procesa opravdano mogli reći: »Ma dajte! Bijesan
sam, ruke mi se tresu, želudac mi se stisnuo, a trebao bih se iznenada
prebaciti na suosjećanje! Uozbiljite se!«
Upravo se i namjeravamo uozbiljiti. Buđenje suosjećanja usred
emocionalne reakcije obuhvaća i sudjelovanje dječjeg/«. Kako bismo to
postigli, važno je da se podsjetimo kako emocionalna reakcija, koju je u
nama potaknuo glasnik, nema nikakve veze s našim sadašnjim životom
odrasle osobe. To je vrisak dječjeg ja, odjek prošlosti koja priziva našu
pažnju, jer samo naša pažnja može obnoviti stvarnu ravnotežu kvalitete
svih naših iskustava. Stoga na svoje emocionalno iskustvo odlučujemo
odgovoriti sklapanjem očiju i zamišljanjem svoga dječjeg ja koje se
zbog namještaljke glasnika osjeća upravo kao i mi sami. I to smo već
vježbali. Ako prigrlimo svoje dječje ja, automatski budimo suosjećanje.
Time govorimo: »Možeš doći k meni, a ja ću te bezuvjetno voljeti sve
dok ne prođe ono što te plaši, ljuti ili rastužuje.«
Kad iskreno pristupimo svom dječjem ja, prsa će nam se automatski
ispuniti emocijama kojima se dugo odupiremo. Potisnute emocije izranjat
će u valovima i rastvarati se u suzama. Osjetit ćemo energiju kako se uzdiže
iz solarnog pleksusa kroz prsa i vrat te naposljetku izlazi iz tijela.
Nerijetko možemo imati osjećaj da vrućina doslovce napušta tijelo.Kad se ti osjećaji primire, osjetit ćemo olakšanje i spokojstvo.

(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod)

Emocionalno čišćenje

Proces emocionalnog čišćenja

Dosad smo u okviru Procesa prisutnosti naučili četiri percepcijske
metode:
1. U drugoj smo vježbi naučili kako izranjanje vlastitih unutrašnjih,
neintegriranih uspomena uočiti u obliku vanjskih odraza
u svijetu. To smo nazvali identificiranje »glasnika«.
2. U trećoj smo vježbi naučili kako iz emocionalnog sadržaja tih uspomena
doći do informacija. To smo nazvali »primanje poruke«.
3. U četvrtoj smo vježbi naučili kako suosjećajno osjetiti bol i nelagodu
sadržane u uspomenama koje izranjaju na površinu i što raditi s
njima. Rekli smo da ih trebamo »osjetiti da bismo se iscijelili«.
4. U petoj smo vježbi naučili kako ponovno uspostaviti energetsku
povezanost s dječjim ja- uzročnom točkom tih uspomena.

Općenito govoreći, kad smo uznemireni, naše ponašanje slijedi
određenu stazu koja nas vodi u predvidljivo stanje »djelovanja« nazvano
reakcijom.

Kad se dogodi nešto što nam nije po volji ili naizgled vrijeđa našu
osjetljivost, automatski se uzrujamo. Već smo samim tim reagirali.
Reakcija je svako fizičko, mentalno ili emocionalno ponašanje koje
potvrđuje da uzrok, a time i odgovornost, za bilo kakvo uznemirujuće
iskustvo automatski pripisujemo vanjskim čimbenicima. Reaktivno se
ponašanje izravno ili neizravno okreće okrivljavanju. Jedini ishod
okrivljavanja drugih; htjeli mi to priznati ili ne, jest krivnja, žaljenje i stid.

1. Najprije ćemo istražiti ideju »uznemirenosti«. Možda i nismo
toliko uznemireni, koliko imamo osjećaj da nas je netko nasamario.
To nam se sigurno nije dogodilo samo jednom. Očigledno je da se
događaj koji nas uznemiruje uvijek i neprestano ponavlja u našem
životu upravo zato što reagiramo. Reakcija je ponavljanje nekog
djelovanja, odnosno ponovljeno djelovanje. Događaj koji nas
uznemiruje ne vodi do nekog novog obrasca ponašanja, nego izaziva
uobičajen i predvidljiv obrazac ponašanja koji se pojavljuje svaki
put kad se u našem iskustvu dogodi slična situacija. Prva faza
reaktivnog ponašanja svodi se na to da se ponašamo kao da smo
uznemireni. Iz toga proizlazi automatsko odigravanje proračunate,
uobičajene i samim tim predvidljive fizičke, mentalne ili emocionalne
drame. Ta je drama utisnuta u naše emocionalno tijelo tijekom
djetinjstva dok smo promatrali kako su se naši roditelji nosili sa
sličnim uznemirujućim događajem.

2. Druga faza reaktivnog ponašanja: kad god se uznemirimo,
priklanjamo se posve specifičnoj vrsti drame koja uvijek ima isti
cilj - okrivljavanje drugih. Drugim riječima, drama koju
odaberemo iz svog prokušanog i iskušanog repertoara je ona
kojom se koristimo kako bismo nekom drugom pripisali
odgovornost za događaje. Okrivljavanje spada u one jedinstvene
okolnosti u kojima se dramom koristimo ne samo kako bismo privukli
pažnju (najčešće suosjećanje), nego i u svrhu skretanja pažnje s nas
samih i prebacivanja na nekoga ili nešto drugo. U životu se
okrivljavanju priklanjamo sve dok sami nismo spremni preuzeti
odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava. Drugim riječima,
okrivljavanje je čin optuživanja zrcala za sliku koju nam odražava.
No, okrivljavanje ima i posljedice. Kad nekoga okrivljavamo, time
razotkrivamo izvornu prirodu vlastitog ponašanja, odnosno automatski
sebi oduzimamo moć, jer nesvjesno objavljujemo da sebe radije
promatramo kao žrtvu i bespomoćan plijen.

3. Iz tog odricanja od vlastite moći stižemo do treće faze
reaktivnog ponašanja, a to su osjećaj krivnje, žaljenje i stid.
Svjesno se možemo osjećati krivima, možemo osjećati žaljenje ili
stid zbog svojega ponašanja i reakcije kad smo se uznemirili, ali
ne događa se samo to. Kad druge okrivljujemo zbog kvalitete
svog života nesvjesno osjećamo krivnju, žaljenje i stid zato što na
taj način izdajemo sebe. Sebe izdajemo tako što okrivljavanjem
drugih oduzimamo moć vlastitoj duši, objavljujući da smo robovi
okolnosti koje su naizgled izvan naše kontrole. Kad to učinimo, u
prenesenom smislu okrećemo leda zakonu uzroka i posljedice, a to
znači da odbacujemo sve ono zbog čega smo ravnopravni i
slobodni.

(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod)

Ublažavanje i kontrola

Postupci samoliječenja - ublažavanje i kontrola.

Kad
god se u našem iskustvu pojave okolnosti koje dovode do prodiranja
negativnog emocionalnog naboja u svijest, odnosno kad god
se iznutra osjećamo jako nelagodno, pokušavamo ili ublažiti svoje
iskustvo ili ovladati njime.

Ublažavanje je poremećaj ženske strane u nama i pokušaj da
potisnemo osjećaj nelagode. Primjerice, stalna potreba za alkoholom
je namjera da ublažimo unutarnju nelagodu i pokušaj da
utopimo svoje stvarne osjećaje.

Kontrola je poremećaj muške strane u nama i namjera da
ovladamo svojom nelagodom ili da je prevladamo. Navika
pušenja i potreba za cigaretama je namjera da ovladamo svojom
nelagodom. Kad god ne znamo što se događa i kad god imamo
osjećaj da gubimo kontrolu, posegnemo za cigaretom, jer dok
pušimo barem znamo što se događa i stoga nam se čini da smo
ovladali neugodnim trenutkom.
(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod )

Spontano, radosno i kreativno dijete

Spontano, radosno i kreativno dijete čista je energija u
pokretu. Da bi dijete moglo ući u svijet odraslih i postati
njegovim dijelom, odnosno da bi moglo početi »živjeti u
vremenu« kako to nazivamo u okviru Procesa prisutnosti,
roditelji i okolina u kojoj dijete živi promišljeno iskorjenjuju
djetetovo spontano ponašanje.

Preoblikovanje spontanog ponašanja najčešće potiču i obavljaju roditelji
koristeći se riječima »prestani« i »ne«. Ono što ljudi ne uspijevaju
zapaziti je da spontano ponašanje nikada ne prestaje kad ga se prekida
nasilnom disciplinom. Jednostavno se preobražava u nešto drugo.
Postaje proračunata drama. Pretvara se u otpor. Dječju Prisutnost
zamjenjuje laž odraslih. Naša proračunata drama je uspješna utoliko
što postajemo prihvatljivi za svijet odraslih, ali u istom trenutku ta
prihvatljivost naše izvorno ja čini neprihvatljivim i nama samima.
Takvo unutarnje stanje stvara sukob, a taj se sukob kasnije odražava
prema van u obliku privlačenja pažnje i prihvaćenosti u svijetu. To je
nadahnuće za najveći dio naše drame. Trajni otpor prema vlastitoj
izvornosti također je i katalizator za stalni porast topline u
emocionalnom tijelu, jer otpor po svojoj prirodi izaziva rascjep, a
rascjep vrućinu.

U pozadini želje za
pažnjom i prihvaćanjem leži žudnja za smanjenjem nelagode ili
vrućine uzrokovane negativnim emocionalnim nabojem. Naša
drama predstavlja uvjerenje da će netko drugi ublažiti ili otkloniti
nelagodu umjesto nas.
(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod)

Proces emocionalnog čišćenja

Proces emocionalnog čišćenja

Postupci percepcijskih metoda osmišljenih da nam pomognu
svjesno smanjiti intenzitet onoga što nazivamo »negativnim emocionalnim nabojem“.

Neutraliziram svoj negativni emocionalni naboj

U idealnom slučaju pokušavamo postići ravnotežu između negativnog
i pozitivnog emocionalnog naboja kako bismo doživjeli emocionalni
sklad bez obzira na životne okolnosti. Takva je emocionalna ravnoteža
moguća tek kad razinu boli i nelagode smanjimo do točke u kojoj sve
emocije možemo smatrati energijom u kretanju, a ne zastrašujućim iskustvima
na koja trebamo reagirati. Za postizanje emocionalne ravnoteže
potrebno je u vlastitoj nutrini dosegnuti stanje prihvaćanja u kojemu
više ne osjećamo potrebu birati emocije koje želimo iskusiti.

Radost je moguća tek kad sve energetske okolnosti prihvaćamo na isti
način.

Najjednostavnije rečeno, glavna značajka negativnog emocionalnog
naboja je nelagoda. Riječ je o zarobljenoj, blokiranoj, umirenoj i kontroliranoj
energiji. Naš otpor njezinoj urođenoj prisili za kretanjem izaziva
rascjep, a kroz taj rascjep u svaki vid našeg iskustva počinje ulaziti
vrućina. Ta unutarnja vrućina čitav život pretvara u pakao. Toliko smo
navikli na nju da uglavnom i ne znamo da postoji.

Takvo emocijama potaknuto stanje unutarnje vrućine nazivamo
različitim imenima, ali njegovi najvažniji predstavnici su strah, bijes i
tuga. Strah, bijes i tuga su mentalne definicije posljedica unutarnje vrućine.

Izvod iz knjige - Proces prisutnosti - Michael Brown

Prirodna kontrola težine

Enzimi: tajanstveni kao sam život
Svaka biljka, povrće, voće, koštica i sjeme, u
s v om n a r a v n om sirovu stanju, sastoji se od a t o m a i
m o l e k u l a . Unutar tih atoma nalaze se životni
e l e m e n t i poznati kao enzimi. Enzimi nisu stvari ili
m a t e r i j a ! To su životna počela u atomima i
m o l e k u l a m a svake žive s t a n i c e.
Enzimi staničja ljudskog tijela su potpuno
j e d n a k i o n i m a u biljkama, a atomi u l j u d s k om t i j e lu
o d g o v a r a j u s l i č n im a t o m i m a u biljkama. Prema t o m e ,
kad neki atomi t r e b a j u obnoviti ili zamijeniti s t a n i cu
u t i j e l u , p o k r e ć e se magnetski p r o c e s , koji privlači
t o č n o o d g o v a r a j u ć e vrste atomskih e l e m e n t a i z sirove
h r a n e k o j u j e d e m o .
U skladu s time svaka s t a n i c a u sklopu našega
t i j e l a i svaka s t a n i c a u p r i r o d n o j hrani o b d a r e n a je i
o ž i v l j e n a s k r o v i t im ž i v o t om z v a n im enzimi.
Međutim, to magnetsko privlačenje postoji
samo u živim molekulama! Enzimi su osjetljivi na
svaku temperaturu iznad 55 stupnjeva. Na 55
s t u p n j e v a enzimi umiru. Svaka h r a n a p r i p r e m a n a na
t e m p e r a t u r i v e ć o j od 5 5 s t u p n j e v a p o t p i s a l a j e smrtnu
o s u d u enzimima i p o s t a l a mrtva hrana.
Mrtva stvar, j a s n o , ne može djelovati u živim
organizmima, pa h r a n a i z l o ž e n a temperaturi višoj od
55 stupnjeva gubi svoju živu prehrambenu
v r i j e d n o s t . Iako takva hrana može podržavati, i u
stvari podržava život ljudskog sustava, čini to pod
c i j e n u postupnog propadanja zdravlja, snage i
životnosti.
To je dokazano u praksi, kad je neki ratar
p o k u š a o hraniti telad pasteriziranim mlijekom.
M l i j e k o se pasterizira tako da ga se zagrije do
t e m p e r a t u r e k o j a ć e , t a k o s e p r e t p o s t a v l j a , uništiti sve
š t e t n e bakterije, ali grijanje u j e d n o uništava sve
e n z i m e . Rezultat t o g a p o k u s a j e završio tako da s u sva
t e l a d , koja su h r a n j e n a p a s t e r i z i r a n im mlijekom,
uginula u roku od šest m j e s e c i!


Ispravna definicija prirodne hrane
J a zovem p r i r o d n om onu hranu koja u sebi
sadrži organski život. U tu k a t e g o r i j u svrstavam sve
s i r o v o povrće i voće, njhove svježe, sirove, nep
r e r a đ e n e sokove, t e k o š t u n j a v o v o ć e .
U povrće u k l j u č u j em n e k e mahunarke, ako su
mlade i svježe. Suhim mahunarkama n e d o s t a je
o r g a n s k a voda, a otkrio s am da u tijelu stvaraju
k i s e l i n e . Prema t o m e mi i h n e r a b i m o . Tu u k l j u č u j em
suhi grašak, grah, soju, kikiriki, te sve njihove
p r o i z v o d e i nuzproizvode.
Kad god je moguće trošimo organsku hranu,
u z g a j a n u b e z u p o r a b e u m j e t n i h gnojiva. Iako n i s mo
u v i j e k u s t a n j u birati kakvoću i količinu p o t r e b n og
voća i povrća, ipak m o ž e m o nadoknaditi taj m a n j ak
p i j u ć i p u n o s v j e ž e g sirova s o k a o d svih m o g u ć i h vrsta
povrća.

Neka omiljena jela u Walkerovu domu
U ovoj knjizi moja nakana nije bila samo
p o u č a v a n j e o tome koju vrstu hrane t r e b a m o jesti
kako b i s m o postigli p r i r o d n u težinu, n e g o također
p o n u d i t i praktična sredstva k o j a će ti pomoći da
p o č m e š p r i r o d n u dijetu. A da b i h ti p o m o g a o u t om
p o s l u ne mogu zamisliti b o l j e g puta od ovoga:
upoznati te s j e l o v n i k om i k o m b i n a c i j a m a h r a n e š to
j e j a i m o j a ž e n a svaki dan j e d e m o .
U idućim poglavljima naći ćeš veoma zadovoljavajući
izbor recepata u o d j e l j k u „Salate od
svježeg voća i sirovog p o v r ć a . " Uvršten je i izvrstan
p o p i s raznih k o m b i n i r a n i h sokova od svježeg voća i
povrća.
Opisat ću ti ovdje od čega se sastoje moji
o b r o c i , da u p o z n a š t i p i č n o svagdanje j e l o u m o j oj
kući.
Moj najomiljeniji doručak
Za d o r u č a k i m am j e d n u ih dvije zrele banane.
Z r e l e b a n a n e su izvrsna hrana , n a r o č i t o kad j e kora
p o t p u n o smeđa, ah ne smiju biti pljesnive. Odreži
ako j e š t o g n j i l o i oguli k o r u . Izrezi n a t a n k o ili z g n j e č i
v i l i c om u zdjelici za j u h u .
Dodaj dvije ili tri čajne žlice mrkvine srži.
Možeš je dobiti kad cijediš mrkvin sok u
o d g o v a r a j u ć em aparatu, b i l o o n o m u za g n j e č e n j e ih
c e n t r i f u g a l n o m u . Ako nemaš aparata, j e d n o s t a v no
r i b e ž om naribaj mrkvu i pospi j e po bananama.
Z a t im pospi dvije-tri čajne žlice grožđica bez
s j e m e n a ( n a k o n što su b i l e p r e k o noći namakane u
h l a d n o j ili mlakoj vodi). Pospi dvje-tri žlice po
n a r i b a n o j mrkvi.
Sve prekrij narezima od 5-6 crnih smokava.
(Smokve n a m o č i t i i s t o kao i g r o ž đ i c e .)
J a rabim Norwalkov mlin za orahe, koji
n e s o l j e n e b a d e m e m e l j e s i t n o , s k o r o kao b r a š n o . Ako
nemaš mlina za orahe, isplati ga se nabaviti, j a ga
r a b im u mnogim svojim receptima. Može ga se
nabaviti u b i l o k o j o j s p e c i j a l i z i r a n o j prodavaonici.
Na kraju p o s p e m sve s 4-5 čajnih žlica fino
m l j e v e n i h b a d e m a - i to j e moj doručak.
A ti ako želiš možeš ovlažiti j e l o s malo vrhnja,
po m o g u ć n o s t i o d n e k u h a n a m l i j e k a . Dodaj ga p r i je
n e g o što p o s p e š b a d e m e.
Za piće uz j e l o ne mogu p o ž e l j e t i ništa l j e p še
od čaše mrkvina soka, ili m i j e š a n o g a od mrkve i
špinata.
Nećeš vjerovati kako je taj doručak savršeno
zadovoljavajući. Može g a s e m i j e n j a t i na r a z n e n a č i n e .
Služeći s e b a n a n o m k a o p o d l o g o m , tanko iskrižana ili
g r u b o i s j e c k a n a jabuka ili kruška, s grožđicama i
smokvama kao gore, s ostalim ili bez ostalih
dodataka, dobiva s e s j a j a n doručak.
Za mene osobno to je najbolji doručak.
Zapravo s u m n j am da s am g a m i j e n j a o više o d pet-šest
puta u n e k o l i k o z a d n j i h godina. Nakon m a l o iskustva
i ti ć e š , v j e r u j e m , otkriti u t im p r e p o r u k a m a odgovor
za d o r u č a k koji ti d o b r o sjeda, i to bez stvaranja
n e u g o d n i h plinova.

Š t o ću jesti za ručak ovisi o dnevnim
o k o l n o s t i m a , što se sigurno o d n o s i i na t e b e . Ako
n e ć u biti d o m a z a ručak, p o n e s em sa s o b om voća,
j a b u k u , krušku ili koju drugu voćku, ovisno o
g o d i š n j em dobu. Isto tako p o n e s e m m a l o c e l e r a i
mali avokado, ako ga ima. Inače pokatad u z m em
malo švicarskog sira. Ta h r a n a , skupa s n e k o l i k o čaša
svježeg s o k a o d povrća, d o v o l j n a mi j e do v e č e r e.

U jušni tanjur m e t n e m 2 do tri jušne žlice
z g n j e č e n e (ili ribane) mrkve. Iznad toga rastreseni
m j e š a v i n u nasitno s j e c k a n o g celera, z e l e n o g luka,
k u p u s a ili zelene salate i j e d n u omanju zelenu
papriku. P o t om d o d am 2 č a j n e ž l i c e s i t n o i s j e c k a ne
r e p e i p o v r h toga j u č n u žlicu svježeg graška. Komadić
sirova karfiola u sredini daje svemu ugodan
u m j e t n i č k i u g o đ a j . Začini po volji b i l j n om soli, koja
s e može nabaviti u trgovinama s p e c i j a l i z i r a n im za
zdravu h r a n u . Pospi po svakoj naslagi.

Dr. Norman W. Walker
ČISTA I JEDNOSTAVNA
PRIRODNA KONTROLA TEŽINE - izvod iz knjige

Zašto smo iscrpljeni nakon razgovora?

Psihički vampirizam se već dosta često spominje u svakodnevnim razgovorima. Psiholozi o tome ne žele ništa znati. Oni imaju neke svoje razloge. Kad ljudi počnu puno govoriti o nečemu ja vjerujem da ta pojava zaslužuje pažnju stručnjaka. Pronašla sam tek nekoliko knjiga koje o tome nešto govore. Jedna od najboljih je "Psihički vampirizam" Joe H. Slate koju citiram u današnjem postu. To je bila osnova od koje sam krenula u svojoj knjizi GEOMETRIJA BOŽANSKE ISKRE. Moje istraživanje me odvelo puno dalje u shvaćanju pojave psihičkog vampirizma, došla sam do jednostavnog i djelotvornog načina kako svatko za sebe može riješiti taj problem, jer se tiče svakog od nas. I došla sam do najdublje spoznaje o prirodi čovjeka, a to je spoznaja prirode LJUDSKE ENERGIJE. Ako ispravno shvatite negativnost, zlo - izići ćete jači iz tog procesa. Naše su bake govorile "ako te bolest ne ubije, ojačat će te".

Za žrtvu su prvi znakovi napada psihičkog vampira gotovo uvijek slabost i umor, a mogu nastupiti odjedanput ili postupno, zavisno o prirodi napada. Ne iznenađuje što žrtve ozbiljnog napada često opisuju svoje stanje kao: « potpuno ispijen», mentalno i fizički. Među drugim uobičajenim fizičkim reakcijama su: vrtoglavica, nepravilan rad srca, ošamućenost i ponekad mučnina. Žrtve često opisuju svoje reakcije slične onima kod gubitka krvi, morske bolesti, vrtoglavice. Iako simptomi jednog vampirskog napada često brzo prođu, oni imaju tendenciju dugotrajnosti u situacijama kad su kontakti s aktivnim vampirom uobičajeni. Osjećaj iscrpljenosti zbog ponavljanih napada može uključivati ozbiljnu tjeskobu i depresiju. Uobičajeni simptomi uključuju: poremećaj spavanja, teškoće u koncentraciji, zaboravnost, razdražljivost, osjećaj «biti na rubu» i gubitak interesa za dnevne aktivnosti. Nemojte prebrzo donositi zaključke. Cijelu sam knjigu napisala o tome. Ima se još puno toga za reći da biste shvatili, zaista shvatili. Nigdje ne stižemo kad druge krivimo za svoju nesreću. Još ću puno puta ponoviti da je zaista svaki od nas kovač svoje sreće i nesreće. Samo treba znati kako. Čovjeku, najinteligentnijem biću na Planeti, osnovni je zadatak SHVATITI. Tamo idemo, gdje ćete shvatiti. Sebe prvenstveno. Srdačno vas pozdravljam, Serena

Preuzeto sa bloga: mindpositive.bloger.hr

Za nove čitatelje ovoga bloga:Od studenoga 2006. do kolovoza 2007. ovdje je objavljen veći dio moje knjigeGEOMETRIJA BOŽANSKE ISKRE i kako smo jedva preživjeli roditeljsku ljubav.Knjigu možete nabaviti u pola knjižara u centru Zagreba i u drugim većim gradovima a i u mnogim manjim gradovima.Oni koji nisu u Hrvatskoj "Geometriju" mogu naručiti preko interneta,adresa: www.profil.hr Zatim sam nastavila s temama koje u knjizi, zbog konciznosti, nisam mogla detaljnije razraditi, te s odgovorima na vaša pitanja. Za potpuno razumijevanje tekstova na blogu potrebno je pročitati knjigu. Članke na blogu tražite klikanjem na kalendar u krajnjem lijevom stupcu. Iznad kalendara je rubrika "Izdvojeno" u kojoj su najvažniji članci, većina kojih se ne nalazi u knjizi. U rubrici "Izdvojeno" također se nalazi tekst u kojem su nabrojeni svi naslovi obajavljeni na ovome blogu (SADRŽAJ).
11.10.2010. Počela sam seriju tekstova o seksualnosti.©Autorska prava: Cijeli sadržaj ovoga bloga zaštićen je Zakonom o autorskim pravima. Nije dozvoljeno kopirati niti bilo gdje objavljivati ni jedan dio sadržaja bloga bez znanja i odobrenja autoramindpositive

Ispričavam se na preuzimanju teksta ali želio sam svima koji naiđu na ovaj post preporučiti ovu izvrsnu knjigu!

Umjetno stvaranje napetosti

Moramo prihvatiti činjenicu da u životu čovjeka postoje
neke stvari koje se ne mogu tražiti, zahtijevati, naručivati.
Razlog leži u činjenici da se one ne mogu stvoriti
po volji: ja nisam u stanju vjerovati u nešto samo
zato što to »hoću«; ne mogu naprosto »htjeti« da se nečemu
nadam; ne mogu »htjeti« voljeti; a najmanje od
svega mogu »htjeti« da nešto hoću. Pokušaj da se postupa
na taj način otkriva jedan potpuno manipulativni pristup
ljudskim fenomenima kao što su vjera, nada, ljubav
i volja. Do takvog pristupa dolazi zbog neumjesne
objektifikacije i reifikacije fenomena o kojem je riječ.

Čovjek na umjetan način stvara napetosti kojih ga
njegovo društvo obilja pošteđuje! Osigurava si određenu
dozu napetosti tako što namjerno i promišljeno sebi
postavlja zahtjeve — dobrovoljno se izlaže stresnim stanjima,
makar i samo privremeno. Moje je mišljenje da
sport igra upravo ovakvu ulogu u životu čovjeka! On
čovjeku daje mogućnost da stvara stanja opasnosti. Čovjek
tada od sebe zahtijeva podvige koji ni'su neophodni
— daje izlišne žrtve. Usred mora obilja izranjaju otoci
asketizma! Zapravo, sport smatram modernim svjetovnim
oblikom asketizma.
Što sam mislio kada sam spomenuo podvige koji nisu
neophodni? Živimo u vremenu kada čovjek uopće ne
treba hodati — jer može voziti automobil; ne mora se
penjati stepenicama — može to činiti liftom. A on, iz čistog
mira, kreće u osvajanje planinskih visina! Za »golog
majmuna« više nema potrebe da se penje po drveću
i tako on namjerno i dobrovoljno planinari i vere se na
strme stijene! Iako planinarenje kao disciplina ne postoji
u programu Olimpijskih igara, nadam se da ćete
mi oprostiti što ću se, na trenutak, zadržati na toj vrsti
sporta.
Rekao sam da čovjek planinarenjem umjetno stvara
potrebe kojih ga je evolucija poštedjela. Budući da je
planinarenje stupnjevano ovisno o težini poduzetog podviga,
ova se tvrdnja odnosi samo na planinarenje do trećeg
stupnja težine — nikada ni jednom majmunu nije
uspjelo da se popne preko tog trećeg stupnja. Ni poznata
vrsta majmuna koji se penju na stijene Gibraltara
ne bi mogli izaći na kraj s teškoćama s kojima su se
susreli planinari iz Tirola i Bavarske, kada su prvi trebali
savladati Sugar Hat u Rio de Jeneiru. No, prisjetimo
se definicije šestog stupnja težine u disciplini planinarenja:
Što bliže krajnjim granicama ljudskih mogućnosti!
I to je to: takozvani »ekstremni« planinar ide
preko samih (umjetno stvorenih) potreba; njega zanimaju
samo mogućnosti — pita se gdje leže krajnje granice
do kojih sežu ljudske mogućnosti i sposobnosti! I
želi ih pronaći. Ali, ispada da granica zapravo nema;
one su kao horizont: čovjek je naprosto prisiljen da ga
pomiče sve dalje svakim korakom kojim ide prema njemu.

Viktor Frankl –Nečujan vapaj za smislom

Osjećaj usamljenosti

Ljudi su
danas previše zaokupljeni težnjom da netko o njima brine
i zbog toga je ovaj drugi način pristupa toliko rasprostranjen.
A sve se to događa zato što neke stvari nedostaju.
U industrijskom društvu, u kojem vlada klima bezličnih
odnosa, očito je da ljudi sve više pate od osjećaja
usamljenosti — usamljenosti usred »usamljenog mnoštva
«. Da budemo jasniji, javlja se jaka želja da se taj
nedostatak topline nadomjesti — da se nadomjesti bliskošću.
Ljudi vape za bliskošću. Taj vapaj je tako glasan
da se bliskost traži na svaki način, bilo gdje i bilo kako,
čak izvan onog osobnog, odnosno kao puka senzualna
bliskost. Vapaj se tako pretvara u poziv »molim te, dodirni
me«. A od te senzualne bliskosti, samo je jedan korak
do spolnog promiskuiteta.
Viktor Frankl –Nečujan vapaj za smislom

Pojam Boga

Viktor Frankl –Nečujan vapaj za smislom

BILJEŠKA : Koncept meta-smisla nije neophodno
teistički. Čak i pojam Boga ne mora biti bezuvjetno
teistički. Sa otprilike petnaest godina došao sam do
definicije Boga kojoj se, sada kad sam stariji, sve više i
više vraćam. Nazvao bih je operativnom definicijom.
Ona ovako glasi: Bog je pratilac vašeg najintimnijeg razgovora
sa samim sobom. Kad god govorite sami sebi u
najvećoj iskrenosti i najdubljoj samoći — onaj kome se
obraćate može se s pravom nazvati Bogom. Takva definicija
izbjegava razmimoilaženje između ateističkog i teističkog
Weltanschauunga (pogleda na svijet). Ta se razlika
javlja tek kasnije kada osoba koja nije vjernik ostaje
kod toga da je njezin razgovor sa samom sobom samo
monolog i ništa više, a osoba koja vjeruje interpretira
svoje razgovore kao stvarne dijaloge s nekim drugim.
Ja mislim da krajnja iskrenost i poštenje dolaze na prvo
mjesto i vrijede više od svega. Ako Bog stvarno postoji,
on se sigurno neće prepirati s osobama koje nisu vjernici
zato što ga pogrešno tumače kao svoja vlastita sebstva
i nazivaju ga krivim imenom.

Opraštanje

Mnogo je ljudi koji imaju problema sa opraštanjem. Oni ližu svoje rane i potajno se nadaju da
će onaj ko im je rane zadao “naučiti dobru lekciju”. Ali u svome ogorčenju oni ni ne uviđaju da
neopraštanje izjeda najviše njih same. Njihov imuni sistem gubi svoju potentnost. Duh ozlojeđenosti
ih sve više obuzima, a sa njim i duh kriticizma. Zatim se tu dižu bedemi i osoba počinje da se zatvara
u sebe. Sve ovo ide potpuno drugačijim tokom kad oprostimo.
Kad nas je Isus učio da se molimo riječima “oprosti nam dugove naše kao i mi što praštamo
dužnicima našim”, On je ustvari mislio na to da je takvo ponašanje u skladu sa Njegovim. On ne
pristaje ni na šta manje, osim da ga u potpunosti podražavamo. Mi uživamo duboku radost i mir kad
oprostimo nekome. To je božansko osjećanje. To nije sve. Mi svojim aktom prenosimo to osjećanje i na
onoga kome smo oprostili. Tu leži prava radost. I onaj koji oprašta i onaj kome je oprošteno, osjećaju
radost i mir.
Time dokazujemo da je zakon neba upisan u našem umu i srcu. Ovo je posao koji je Isus radio
na Zemlji. To je posao koji mi kao Njegovi sljedbenici također moramo da radimo. To je zakon
Carstva Nebeskog. Tako se iscjeljuje slomljeni mozak.

Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak - izvodi iz knjige

Ljudi se jednostavno ne mijenjaju

Svako zadovoljstvo i satisfakcija koji dolaze iz neumjerenosti, samo su za trenutak aktuelni u
struji života. Pored toga, oni oskudijevaju visokim kvalitetom, dubinom, punoćom i izobiljem radosti,
mira, osjećanjem zadovoljnosti i istinskog duboko ukorijenjenog uzbuđenja koje karakterizira život u
umjerenosti. Također, neumjerenost nastavlja da slama zdravlje mozga.
S druge strane, umjerena stimulacija i uravnotežena aktivnost doprinose na najbolji način
psihološkom zdravlju. Umjerenost čuva od mentalnog i emocionalog sloma. Takve osobe nalaze
zadovoljstvo u uobičajenim svakodnevnim iskustvima. Pozitivan stav i mir i spokoj dolaze sasvim prirodno.
Mnogi od hormona koje proizvodi mozak, putuju nishodno u tjelo bilo krvnim žilama ili
neuronskim omotačima. Mnogi od hormona koji se produciraju u mozgu, produciraju se i u tjelesnim
žljezdama i organima. Oni utječu na naše mišljenje, osjećanja, ponašanje i funkcioniranje. Tjelo i mozak
su blisko povezani. Jedno utječe na drugo.

Princip inertnosti pokazuje naš otpor promjeni stila življenja
Na seminaru profesionalnih psihologa, o strukturi crta ličnosti, renomirani psiholog je
podvukao sljedeće: “Već skoro trideset godina se trudim da pomognem ljudima da se promjene i veoma
sam obeshrabren. Ljudi se jednostvano ne mjenjaju.”
Većina nas ima tendenciju da razvije rutinske obrasce ponašanja. Mi ponavljamo iste obrasce
mišljenja, emotivnog reagiranja i djelovanja. Mi možemo načiniti minorna prilagođavanja, ali
globalan pravac našeg života ostaje isti. Čak i kad su obrasci našeg ponašanja, u smislu stila života,
štetni po nas, mi nastavljamo da ih upražnjavamo.
Kad otkrijemo da nismo srećni u svom životu, mi potražimo profesionalnu pomoć. Ali i onda
se rijetko odlučujemo da nešto promjenimo. Iako osjećamo da su nam promjene neophodne, na primer da
ostavim pušenje, da smanjimo težinu ili da se rješimo svojih opsesija i kompulzija, ili pak da smanjimo
izlaganje stresu, ili promjenimo radno mjesto itd, značajnije promjene ne nastaju lako.
Dakle, kako napraviti promjene koje nije lako napraviti? Tajna uspeha je u metodi “korak po
korak”. Vježbajte se u jednostavnijim strategijama, kako bi se pripremili za one kompliciranije. Idite
“korak po korak” od lakših ka sve težim.
Sa svojim klijentima, ja istražujem one strategije koje su već pokazale svoju valjanost kod
drugih pod sličnim okolnostima. Klijent u dogovoru sa mnom započinje strategiju koja nam se učini
najefikasnijom u njegovom slučaju. Počinjemo od tri četiri najlakše. Kad nijh savladaju prelaze na
teže. Strategije obično mjenjamo svake ili svake druge sedmice.
Nije važno da načinite drastične promjene preko noći. Važno je da odaberete kurs i stalno
napredujete njime, ne osvrćući se na brzinu napredovanja. Ona je individualna. Što dalje odmičete od
“mrtve točke”, to je put sve lakši i zanimljiviji. Jedino što je bilo teško je pokrenuti se.
Za one koji još nisu ojačali svoju volju i svoju snagu da mudro biraju, na primjer, ako žele da se
oslobode prakse prejedanja, frižider ili špajzu treba isprazniti od iskušavajuće hrane. Mi ne možemo u
potpunosti odstraniti hranu kao stimulus. Mi moramo da jedemo da bismo preživjeli. Ali mi možemo
ograničiti količinu hrane koja nam je u svakom trenutku dostupna.
Još jedna strategija je i smanjenje količine hrane koju pripremamo za obrok. Također možemo
da pokušamo i sa izbacivanjem visokokalorične hrane iz frižidera ili ostave. Radeći ove male i
jednostavne stvari, mi stičemo kontrolu nad našim okruženjem i sada više ne kontrolira ono nas nego
mi njega.

Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak - izvodi iz knjige