Svijest o sadašnjosti

Osjećaj neslobode posljedica je nastojanja da se učini ono što je nemoguće, pa čak i besmisleno. Nisi "slobodan"
da bi nacrtao pravokutnu kružnicu, živio bez glave, ili zaustavio određene refleksne radnje. To nisu prepreke
slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati kružnicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u
pravokutnu kružnicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odšetati kroz ova vrata, ostavljajući svoju glavu kod kuće.
Isto tako, nisam slobodan živjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjećaja.
Ukratko, nisam slobodan kad pokušavam učiniti nešto kontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajući
svoj položaj, ili da opečem svoj prst ne osjećajući bol.
S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan učiniti sve što nije kontradikcija. Tada se postavlja
pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemoguće djelovati ili odlučivati bez ugode kao konačnog cilja? Teorija da mi
neizbježno moramo činiti ono što nam pruža veću ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci
riječi. Reći da ja odlučujem učiniti nešto zato jer mi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odlučujem jer sam
tako odlučio. Ako se "ugoda" definira kao početak onoga "što je meni draže", tada će ono što mi je draže uvijek za
mene biti ugoda. Ako mi je draža patnja, kao mazohistima, tada će mi ugodu predstavljati bol. Ukratko, teorija
vapi za pitanjem na početku govoreći da je ugoda ono za čime čeznemo, stoga, sve za čime čeznemo jest - ugoda.
No, nađem se u kontradikciji uvijek kad pokušavam djelovati i odlučivati tako da bih bio sretan, kad svojim
budućim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, što je više moje nastojanje usmjereno prema budućim užicima,
to sam više nesposoban uživati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadašnjost, i ništa mi -
osim potpune svijesti o sadašnjosti - ne može niti malo jamčiti buduću sreću. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo,
ili krenuti sljedeći tjedan na izlet u planine, ali zapravo nema načina da budem siguran hoće li me to učiniti
sretnim. Naprotiv, općenito je iskustvo da ništa toliko ne uništava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog
zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Možete živjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne možete
istodobno razmišljati o slušanju šuma valova te da li uživate dok ih slušate. Takve kontradikcije jedine su stvarne
vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.
Postoji još jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdi da su sve naše radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim
mehanizmima", te da stoga ni naše najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugačiji primjer
rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika između "ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesni ili nesvjesni?
Koga pokreću ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stiže iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni čovjek,
"organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato što on to jest, njega
ona ne pokreće. Drugim riječima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapače, nema "nesvjesnog" uma
koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao što oči vide, ali ne
vide same sebe.
Preostaje pretpostavka da je čitava akcija, sve radnje koje su "čovjek i svemir", determinirani niz događaja u
kojem je svaki događaj neizbježni rezultat proteklih povoda.
Ne možemo iscrpno niti na odgovarajući način obraditi ovaj problem. No, možda je dovoljno shvatiti za sada kako
je to jedno od najvećih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je još daleko od rješenja. Ideja o tome da prošlost
određuje budućnost može biti tek jezična iluzija. Budući da sadašnjost moramo opisivati pojmovima iz prošlosti,
može izgledati da se prošlošću "objašnjava" sadašnjost. Da bismo rekli "kako" se nešto dogodilo, mi opisujemo
lanac događaja, čiji je dio bio onaj o kojem govorimo.
Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li
dopušteno između ovih izjava umetnuti veznik "jer"? Mi to u pravilu i činimo, jer se možemo posve sigurno
okladiti da će, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona
morala pasti. Događaji izgledaju neizbježnima kad gledamo unatrag jer, kad su se već dogodili, više ih ništa ne
može izmijeniti. Pa ipak, činjenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da događaji nisu
određeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim riječima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u
svakom trenutku, ali teži tome da pojedine događaje izbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.
Bez obzira na to kako se ovo pitanje razriješilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjećaj slobode, i sigurno
da u moralnu sferu donosi način života koji ima sva obilježja slobodnog i stvaralačkog djelovanja.
Lako je uvidjeti da se većini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, može pratiti trag do podijeljenog uma.
No, najviše tih radnji proizlazi iz pretjeranih žudnji, od čežnje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za
zdravlje uma i tijela, dopuštajući tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutažive žudnje stvaraju se
jer čovjek iskorištava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pružio osjećaj sigurnosti.
Ja sam potišten, pa želim svoje "Ja" izvući iz te potištenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budući da depresija
nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Međutim, mogu se napiti. To me čini divno radosnim, pa kad
naiđe sljedeća depresija, već sam pronašao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju sve dublje i teže,
jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se još više napiti da bih ga nadvladao.
Vrlo brzo počinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva, što me čini samo još više depresivnim - i tako to kreće. Ili
imam veliku obitelj, a živim u kući pod hipotekom, na koju sam utrošio svu svoju ušteđevinu. Mukotrpno radim
na poslu koji me baš i ne zanima, kako bih platio račune koji pristižu. Nije mi teško toliko raditi, ali se neprestano
pitam što će se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim
stvarima, pa želim svoje "Ja" izvući iz briga. Naime, siguran sam da ću se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako
je teško prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve više i više. Moram se rasteretiti
od svega toga, i zato se u očaju počinjem "kladiti na konje", pokušavajući udaljiti brigu svakodnevnom nadom da
će moj konj pobijediti. I tako ovo kreće.
Konvencionalni moralist ne može ništa učiniti da ublaži ove probleme. On može upozoriti na razorne učinke
alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znači dodavati ulje na vatru. On može obećavati
nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu može pripisati
društvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti da se pridruže revoluciji.
Ukratko, on nečije "Ja" može prestraviti ili ga ohrabriti, pri čemu u prvom slučaju potiče osobu da bježi od same
sebe, a u drugom da trči za samom sobom. On može nacrtati blještave slike vrlina i uputiti ostale da pronađu snagu
u primjerima velikih ljudi. Može uspjeti i do te mjere da se najveći napori ulože u oponašanje svetaca, svladavanje
strasti, u odricanje i djelatno milosrđe.
Pa ipak, ništa od svega toga nikome ne donosi slobodu, jer iza svih oponašanja i discipline uvijek se krije motiv.
Ako se nečega bojim, moja su nastojanja da djelujem i ponašam se hrabro motivirano - strahom, a ja se bojim
straha, što jednostavno znači da nastojanje da pobjegnem od onoga što jesam jednostavno kruži u začaranom
krugu. Uz uzore svetaca i junaka, osjećam se posramljenim jer ništa ne vrijedim, pa postajem ponizan zbog svog
povrijeđenog ponosa, i milosrdan zbog ljubavi prema samom sebi. Poriv je uvijek postići da moje "Ja" nešto
vrijedi. Moram biti ispravan, dobar, prava osoba, junačka, puna ljubavi, samozatajna. Povlačim se u pozadinu
kako bih se učvrstio, i dajem se samo da bih se sačuvao. Sve je to kontradikcija.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Odrazi iznutra

Čovjek mora otkriti da sve što opaža u prirodi - vlažan i neobičan svijet u dubinama oceana, ledene iglice,
močvarni reptili, pauci i škorpioni, pustinje beživotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom. Zato on nije
jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjećaji užasa koje ona u njemu
izaziva, također nisu njegovo "Ja".
Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi. Oni dolaze iznutra - i
iako iznutra, to također znači da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati. Naši osjećaji o gmizavom svijetu
osinjaka ili zmijskim leglima osjećaji su prema skrivenim aspektima naših tijela i mozgova, te prema svim
njihovim sposobnostima za ono nepoznato čega se grozimo i što nas tjera da se naježimo, za ružne bolesti i
nezamislive patnje.
Ne znam je li to istina, no priča se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim
moćima nad zvijerima i gmazovima, koji su za obične smrtnike uvijek vrlo opasni. Ako je to istinito, bilo je to
sigurno zato jer su bili u stanju živjeti u miru sa "zvijerima i gmazovima" u sebi. Oni nisu divljeg slona trebali
nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraćali kao "Dugonosom" i
"Sluzavku".

No, nepodijeljeni um oslobođen je tih napetosti, neprekidnog nastojanja da se smjesti izvan sebe i da se nađe
negdje drugdje, a ne ovdje i sada. Svaki se trenutak živi u potpunosti, pa se tako javlja osjećaj ispunjenosti i
upotpunjenosti. Podijeljeni um dolazi za pretrpan stol, i kuša svako jelo, žuri dalje ništa ne probavivši, samo da bi
utvrdio je li ovo jelo bolje od prethodnog. Ne nalazi ništa dobro, jer ništa uistinu i nije kušao.
Kad s jedne strane shvatite da živite u ovom trenutku, da vi zapravo i jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim
ovoga što je sada, nema ni prošlosti, ni budućnosti, tada se morate opustiti i kušati taj trenutak u cijelosti, pa bio on
užitak ili bol. Odjednom postaje očitim zašto postoji ovaj svemir, zašto su stvorena svjesna bića, zašto osjetilni
organi, zašto prostor, vrijeme i promjene. Posve nestaje čitav onaj problem procjenjivanja prirode, pokušaja da
život znači nešto u smislu njegove budućnosti. Očito, sve postoji za ovaj trenutak. To je ples, a kad plešete, ne
namjeravate nekuda dospjeti. Vrtite se u krug i uokolo, ali bez iluzije da nešto slijedite ili da bježite od ralja pakla.

Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i
uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila. Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim
odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
čini što god želiš." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.

Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode. Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva i od
svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega
svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i
on čini sve što se događa. On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj
mali prst i stvaram potrese." Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.
Naravno, to je neobično shvaćanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u
prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.
No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo pod izborom. Izbori su uglavnom naše odluke motivirane
užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje.
No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj
pobjegnemo kad stigne. Ne možete planirati da budete sretni. Možete planirati da postojite, ali postojanje i
nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja. Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt
može biti iznimno ugodno iskustvo.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Bol

Ponekad, kad se otpor smanji, bol nas jednostavno napušta ili se smanjuje na razinu koja se lakše podnosi. Drugi
put ona ostaje, no nepostojanje ikakva otpora dovodi do načina osjećanja boli koji nam je toliko nepoznat, da ga je
teško i opisati. Bol više nije problematična. Ja je osjećam, no ne osjećam i poriv da je se riješim, jer sam otkrio da
su patnja i nastojanje da se odvojim od nje zapravo isto. Željeti izaći iz patnje jest patnja; "reakcija" našeg "Ja" nije
udaljena od patnje. Kad to shvatimo, želja za bijegom "ujedinjuje" se sa samom patnjom i nestaje.

Zaboravljajući na trenutak aspirin, vi svoju glavu ne možete odvojiti od glavobolje onako kao što svoju ruku
možete odmaknuti od plamena. "Ti" je jednako "glava", a ona je jednako "bol". Kada stvarno uvidite da vi jeste
bol, bol prestaje biti motivom, jer nema nikoga koga bi trebalo ukloniti. Sve se u pravom smislu riječi završava
bez posljedica. Boli - i točka.
Međutim, ovo nije pokus koji bi trebalo držati u pričuvi za trenutke krize, kao neki trik. To je način života. On
znači biti uvijek svjestan, budan i osjetljiv za sadašnje trenutke, u svim svojim djelovanjima i odnosima ma kakvi
oni bili, počevši od ovog trenutka. Za uzvrat, to ovisi o uviđanju da zaista i nemate drugog izbora, osim da budete
svjesni. Naime, ne možete se odvojiti od sadašnjosti, i ne možete je definirati. Zapravo, možete i odbiti da to
priznate, ali samo uz golem i uzaludan napor - trošeći čitav svoj život na opiranje neizbježnom.

Bijelac sebe zamišlja kao praktičnu osobu, koja želi "postići rezultate". On je nestrpljiv kad se radi o teoriji, ili o
bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene. Upravo bi se zato zapadnjačka civilizacija
mogla općenito opisati kao "mnogo vike ni za što". Pravo značenje teorije nije beskorisno nagađanje, nego vizija, i
točno je rečeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju".
Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budućnosti. To znači razumjeti život takav kakav
jest, same sebe i ono što jesmo, te ono što činimo. Bez takvog razumijevanja jednostavno je smiješno razgovarati o
praktičnosti i postizanju rezultata. To je kao kad marljivo i uporno šetate po magli: idete samo uokolo, i u krug. Ne
znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu želite.

Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu državu, ne možemo istodobno očekivati da vlada svjetski mir. Želimo
li se svega dočepati po najnižoj mogućoj cijeni, ne možemo očekivati da ćemo dobiti i najbolju kakvoću, dok
ravnoteža između to dvoje predstavlja osrednjost. Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, nećemo
istodobno moći izbjeći da ne budemo puni sebe. Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne možemo na isti način imati i
vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otpuštanje.
I ako smo donijeli odluku o onome što zaista želimo, još uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktičnih i tehničkih
problema. No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku. I obrnuto, nema mogućnosti da se
odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" nešto drugo. Ako je
um snaga koja usmjerava i stoji iza našeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti um i njegovu
viziju života, jer ono ne bi potaknulo ništa osim sukoba.
Zato se ponešto mora reći i o iscijeljenoj viziji života, koja nailazi zajedno s punim osviještenjem. Ona, naime, u
sebi uključuje duboku preobrazbu našeg shvaćanja svijeta. Ako se riječima uopće i može opisati, ta se preobrazba
sastoji od spoznaje i osjećaja da je svijet zapravo - organsko jedinstvo.
Obično mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjećamo i da je on istinit. Naravno, ljudi se većinom
osjećaju odvojenima od svega što ih okružuje. S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira. Ja nisam
ukorijenjen u zemlju poput stabla. Posrćem uokolo neovisno. Izgleda mi da sam središte svega, a ipak sam nekako
odsječen i sam. Mogu osjetiti što se događa unutar mog tijela, ali mogu samo nagađati što se zbiva u ostalima. Moj
svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekim neizmjernim dubinama bića, a ipak se osjeća kao da je živio
posve sam, smješten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Otvoreni um

Jedna kineska priča govori o posjetitelju koji je došao velikom mudracu i zamolio ga: "Um mi nije smiren. Molim
te, smiri moj um". Mudrac odgovori: "Izvadi svoj um (svoje Ja), stavi ga preda me i smirit ću ga". Posjetitelj reče:
"Sve sam ove godine tragao za svojim umom, ali ga nisam pronašao". "Eto", reče mudrac, "već je umiren!" Pravi
razlog zbog kojega ljudski život može biti tako strahovito iscrpljujući i frustrirajući nije u tome što postoje
činjenice zvane smrt, bol, strah ili glad. Ludilo nastaje kad te činjenice postanu prisutne, i kad se započnemo
okretati, vrpoljiti, bježati i zujati, nastojeći izvući svoje "Ja" iz tog iskustva. Pravimo se da smo amebe, i nastojimo
se zaštititi od života rascjepljujući se na dvoje. Zdravlje, cjelovitost i upotpunjenost leže u spoznaji da mi nismo
razdijeljeni, da su čovjek i njegovo sadašnje iskustvo jedno, te da se ne može otkriti nikakvo odvojeno "Ja" ili um.
Sve dok u predodžbi ostaje da sam ja odvojen od svog iskustva, vlada zbrka. Zbog toga nema ni svijesti o
iskustvu, ni njegova razumijevanja, a time ni stvarne mogućnosti da nam se ono približi. Da bi se taj trenutak
shvatio, ja ne moram pokušavati odvojiti se od njega; moram ga biti svjestan čitavim svojim bićem. Ovo nije nešto
što bih ja trebao učiniti, kao što je odustajanje od toga da zadržavam dah na desetak minuta. U stvarnosti, to je
jedino što mogu učiniti. Sve ostalo je ludost pokušavanja nemogućeg.
Da biste shvatili glazbu, morate je slušati. Ali, tako dugo dok pri tome mislite: "Ja slušam ovu glazbu", vi je ne
slušate. Da biste shvatili radost ili strah, morate ih biti u cijelosti i nepodijeljeno svjesni. Tako dugo dok mu
dobacujete razne pogrde, i govorite sebi: "Ja sam sretan", ili "Mene je strah", vi ga niste svjesni. Strah, bol, tuga i
dosada moraju i nadalje ostati problemi ako ih ne shvatimo, no njihovo razumijevanje zahtijeva jedinstven i
nepodijeljen um. To je zasigurno i značenje one neobične izreke, koja kaže: "Imaš li samo jedno oko, čitavo će ti
tijelo biti preplavljeno svjetlom".

Većinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su naši životi zapravo dugačko nastojanje da se odupremo
nepoznatom, stvarnoj sadašnjosti u kojoj živimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja.
Dakle, živeći na taj način, mi nikada uistinu ne uspijevamo naučiti živjeti s tim. U svakom smo trenutku na
oprezu, oklijevamo i povlačimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas život, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a
opiranje je uzaludno i iscrpljujuće kao kad pokušavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijeće življenja u
ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrižno plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prošlost i
poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak držeći ga posve
novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemašnje prihvaćanje. Ovo nije filozofska
teorija, nego pokus. Čovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage,
potrebne za prilagodbu životu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teško je opisati kako to
apsorbiranje djeluje, jednako kao što je teško objasniti kucanje nečijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to
čini onako kao što većina nas diše: bez sposobnosti da to uopće objasni. Jasno je, da je načelo stvari nešto nalik
nazivu borilačke vještine judo, nježnog (ju) načina upravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se
prepuštate.
Svijet oko nas pruža nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju
izražava i sam judo, privukla je pozornost na snagu vode, koja svladava sve prepreke svojom nježnošću i
podatljivošću. Pokazala nam je kako će savitljiva vrba nadživjeti čvrsti bor u snježnoj mećavi. Naime, ukočene i
stršeće grane bora na sebi talože snijeg sve dok se ne slome, a grane vrbe elastično se savijaju pod težinom,
zbacujući snijeg sa sebe i vraćajući se u svoj raniji položaj.
Da vas, dok plivate, zahvati snažna struja, bilo bi smrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se
približavati njenom rubu. Ako netko tresne s visine ukočenih udova, slomit će ih. No, opusti li se poput mačke,
pad će biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastično" po svojoj strukturi lako će se srušiti uslijed oluje ili potresa,
a automobil bi se, bez ublažavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.
Um ima upravo iste takve moći, jer on ublažava šokove i može ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No,
taj način prepuštanja suprotstavljenoj sili ni po čemu nije jednak bježanju od nje. Tijelo vode ne bježi kad ga
odgurujete; ono se jednostavno prepušta trenutku vašeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni naš ublaživač
šokova ne pada kao čunj pogođen kuglom; on se prepušta, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana
nečega krutog od napada neke nadmoćnije sile. Stoga dobar ublaživač šokova nema samo "elastičnost", nego
također svoju stabilnost, ili "težinu".
Ta je težina također funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogrešno protumačenoj pojavi tromosti. Značajno je
primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, čak i kada ljenčare, jer je njihova besposlica zapravo
"lijenost" straha, a ne opuštanja. No, um i tijelo jest sustav koji čuva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu
je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokrećući se, ali vješto - uvijek linijom najmanjeg otpora. Stoga,
do otkrića nije došlo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uočiti usporeni, "teški" pokreti
vještog težaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vještog planinara koji silu gravitacije koristi čak kad se
svojim polaganim, teškim koracima kreće u suprotnom smjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava
strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.
Pa kako onda, u svjetlu ovih načela, um apsorbira patnju? Tako da otkriva da su otpor i bijeg - postupak našega
"Ja" - zapravo pogrešni potezi. Bol se ne može izbjeći, a odabrati otpor kao obranu samo će je još pogoršati; čitav
je sustav potresen šokom. Uviđajući nemogućnost takvog tijeka događaja, on mora djelovati u skladu sa svojom
prirodom - ostati stabilan, i apsorbirati.
Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Tko doživljava iskustvo?

Dok promatrate ovo sadašnje iskustvo, jeste li svjesni da ga netko promatra? Možete li, osim samog iskustva,
pronaći i onoga tko ga doživljava? Možete li istodobno pročitati ovu rečenicu i misliti o sebi kako je čitate? Otkrit
ćete da - želite li razmisliti o sebi kako je čitate - morate za djelić sekunde prestati čitati. Prvo iskustvo je čitanje.
Drugo iskustvo je misao: "Ja čitam". Možete li igdje pronaći osobu koja misli sljedeću misao: "Ja upravo čitam."
Drugim riječima - ako je sadašnje iskustvo misao: "Ja upravo čitam", možete li misliti o samome sebi kako
razmišljate o toj misli?
Još jednom, morate prestati misliti samo: "Ja upravo čitam". Prelazite u treće iskustvo, koje se sastoji od misli: "Ja
mislim o tome da čitam". Ne dopustite da vas strelovitost kojom se ove misli izmjenjuju uljuljka u osjećaj da ste ih
sve pomišljali u istom trenutku.
Nego, što se ovdje dogodilo? Vi nikada, ni u jednom trenutku niste bili sposobni odvojiti sebe od svoje sadašnje
misli, ili od svog sadašnjeg iskustva. Prvo sadašnje iskustvo bilo je čitanje. Kad ste pokušali misliti o sebi kako
čitate, iskustvo se izmijenilo, pa je sljedeće sadašnje iskustvo bila misao: "Ja upravo čitam". Niste se mogli
odvojiti od tog iskustva, a da ne prijeđete na drugo iskustvo. Vrtjeli ste se u krugu. Dok ste mislili: "Ja čitam ovu
rečenicu", vi je niste čitali. Drugim riječima, u svakom od sadašnjih iskustava vi ste bili svjesni jedino tog
iskustva. Nikad niste bili svjesni da ste ga svjesni. Nikada niste bili u stanju razdvojiti mislioca od misli, znalca od
znanja. Sve što ste uopće pronašli bila je nova misao, novo iskustvo.
Biti svjestan, dakle, znači biti svjestan misli, osjećaja, osjeta, želja i svih drugih oblika iskustva. Nikada, ni u
jednom trenutku, vi niste svjesni nečega što ne bi bilo iskustvo, misao ili osjećaj, već bi bilo osoba koja doživljava
iskustvo, koja misli ili osjeća. Pa ako je tako, što nas uopće tjera da pomislimo kako nešto takvo postoji?
Mogli bismo reći da je "Ja", koje je mislilac, zapravo naše fizičko tijelo i mozak. Ali, ovo tijelo nije ni na koji
način odvojeno od svojih misli i osjeta. Recimo, kad imate osjet dodira, taj je osjet dio vašega tijela. Sve dok osjet
traje, ne možete udaljiti svoje tijelo od njega, kao što ne možete odšetati od svoje glavobolje, ili od vlastitih nogu.
Tako dugo dok on postoji, taj osjet je vaše tijelo, i on je - vi sami. Tijelo možeš izvući iz nekog neudobnog stolca i
udaljiti se, no ne možeš ga udaljiti od osjeta koji ti govori da je taj stolac neudoban. Zamisao o odvojenom
misliocu, o "Ja" koje se udaljilo od iskustva, dolazi iz sjećanja i brzine kojom se misao mijenja. To je kao vitlanje
gorućim štapom da bi se stvorila iluzija stvorenog neprekinutog vatrenog kruga. Zamislite li da je sjećanje izravno
poznavanje proteklih, a ne sadašnjih iskustava, dobivate iluziju kako istodobno poznajete i prošlost i sadašnjost. A
to nagoviješta da se u vama nalazi nešto što je udaljeno i od prošlih i od sadašnjih iskustava. Mudrujete ovako: "Ja
poznajem ovo sadašnje iskustvo, i ono je različito od iskustva iz prošlosti. Ako ih mogu uspoređivati i opažati da
se iskustvo izmijenilo, ja moram biti nešto što je postojano i odvojeno".
Zapravo, vi ne možete usporediti ovo sadašnje iskustvo s iskustvom iz prošlosti. Možete ga samo usporediti sa
sjećanjem na proteklo iskustvo, koje je dio sadašnjeg iskustva. Kad jasno uvidite da je sjećanje oblik sadašnjeg
iskustva, postat će očito da je nastojanje - odvojiti se od tog iskustva - jednako nemoguće, kao što nije moguće ni
nastojanje kojim biste svoje zube pokušali natjerati da ugrizu sami sebe. To je jednostavno iskustvo. Ne postoji
nešto ili netko tko doživljava iskustvo! Vi ne osjećate osjećaje, ne mislite misli ili ne doživljavate osjete imalo više
nego što čujete svoj sluh, vidite svoj vid ili njušite svoj osjet mirisa. "Ja se dobro osjećam" znači da postoji osjećaj
ugode. To ne znači da postoji nešto što se zove "Ja", i nešto drugo što zovemo "osjećajem", pa kad se nađu
zajedno, tada ovo "Ja" osjeća nekakav osjećaj ugode. Nema osjećaja, osim sadašnjih, i bez obzira na to kakav
osjećaj bio prisutan, on jest to "Ja". Nitko nije nikada pronašao "Ja" odvojeno od nekog postojećeg, sadašnjeg
osjećaja, ili neko iskustvo odvojeno od "Ja" - to samo znači da je to dvoje ista pojava.

Kao posve filozofski argument, ovo je pravi gubitak vremena. Mi ovdje ne pokušavamo voditi "intelektualnu
raspravu". Svjesni smo činjenice da je iluzija svako odvojeno "Ja" koje oblikuje misli, i doživljava iskustvo.
Razumjeti ovo znači shvatiti da je život u cijelosti sastavljen od trenutaka, da ne postoji ni trajnost, a ni sigurnost
te da ne postoji "Ja", koje se može zaštititi.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)