Priroda i učinak mentalnih jada

Mentalni jadi (kleša) kao neznanje ili obmana, mržnja ili odbojnost, prianjanje ili vezanost, te njihove izvedenice zavist, zloba, agresivnost, sumnjičavost, ponos, bestidnost, nesavjesnost, lažljivost, podmuklost, tromost, tupost, nemir, mahnitost i tako dalje, donose nam svu patnju i nezadovoljstvo. Oni su suštinski uzroci čitavog nepovoljnog ponašanja i patnje. No, bitno je napomenuti, mentalna i fizička patnja nisu po sebi kleša, ili jad. Ustvari, patnja može iznicati skupa s povoljnim stanjem uma, kao što je početna samilost.
Egzistencijalno, kleše nas pogađaju narušavanjem sklada i ravnoteže našeg uma. Kognitivno, iskrivljuju našu svjesnost stvarnosti. Poradi ovog dvojnog aspekta, ovaj pojam se prevodi i kao mentalni jad, i kao iskrivljenje. Ključno je razviti jasno teoretsko razumijevanje prirode kleša općenito, te naročito specifičnih primarnih i sekundarnih jada, tako da ih možemo početi identificirati i istraživati njihovu prirodu u svakodnevnom životu.
Temeljni jad je neznanje, a temeljni protiotrov ovom jadu je uvid. Naš zadatak je da se odmaknemo od tendencije ignoriranja, poricanja ili potiskivanja mentalnih iskrivljenja, te da umjesto tog razvijamo uvid u njihovu prirodu i funkcioniranje. Kako bi utvrdili ove mentalne događaje, bitno je da se prestanemo s njima identificirati. U početku je korisno jednostavno ih promatrati, ispitujući način na koji izniču u odnosu na prethodne događaje. Ispitivanje radimo pažljivo, jasno ih razlučujući od ostalih mentalnih procesa koji nisu iskrivljenja ili jadi, te motreći učinke koje proizvode u nama. Naposljetku, zamjećujemo način na koji nestaju iz svijesti. Kad mentalni jadi izniču bez pomnosti i jasne disktriminacije, ta iskrivljenja prožima pomućenost. Kad izbije ljutnja, naprimjer, često se nesvjesno identificiramo s njom, pa to izražavamo misleći, "Ja sam ljut" ili "Mrzim ovo!" Ovim procesom identifikacije stvaramo sliku sebe kao ljutite, pohlepne, zbunjene, tjeskobne, ljubomorne - i tako dalje - osobe. Takav osjećaj osobnog identiteta je samo djelomičan, konvencionalno istinit, pa skriva pravu prirodu mentalnih jada. Nijedan od ovih jada nije "ja", kao što rak ili tuberkuloza nisu "ja". Oni su izvori patnje od kojih se možemo osloboditi. Premda obrasci ovih jada mogu biti duboko usađeni u naše mentalno ponašanje, oni nisu urođene odlike uma.
Možemo testirati budističku hipotezu da sva patnja izniče iz mentalnih jada, a eksperiment može početi dočim iskusimo nezadovoljstvo bilo koje vrste. Kad zamjetimo da se pojavilo nezadovoljstvo, možemo pogledati da li nastaje iz bilo kojeg ustanovljivog mentalnog jada. Obično ćemo za svoju nesreću okriviti neki vanjski događaj, ali pogrešnost ovog odgovora postaje očita kad svjedočimo da netko drugi na isti događaj reagira bez nezadovoljstva. Dok ispitujemo porijeklo nezadovljstva na ovaj način, možemo otkriti prilike kad se čini da mentalni jadi ne igraju ulogu. Možemo osjetiti bol zbog nesreće drugih, pa tuga može iznići iz oštroumnog obzira i samilosti. Naime, istina je da ne bismo osjećali takvu tugu kad za druge ne bi nimalo marili. No zasada je samilost koju osjećamo neizbježno povezana s patnjom. Ukoliko produbimo uvid, otkrićemo da istinski izvor ove "suosjećajne patnje" nije samilost, već suptilno prianjanje i neznanje koji izniču s njom. Isto se može reći za fizičku bol. Osoba koja je ostvarila slobodu od mentalnih jada kroz njegovanje dubokog uvida i dalje može osjećati bol. To nije stanje u kojem je tijelo pod općom anestezijom. Ali iskustvo boli je veoma različito uslijed njene sposobnosti da svjedoči bol kao struju događaja na koje treba ili ne treba reagirati. Mučnost fizičke patnje posljedica je neznanja i prianjanja, posebno povezanih s koncepcijom da "ovo je moje tijelo".
Mentalni jadi nas muče cijeli život i kroz nebrojene živote u prošlosti; ako ne primjenimo efikasno protiotrove za njih, nastavit će se beskrajno. Navikli smo identificirati i usprotiviti se vanjskim neprijateljima koji priječe našu dobrobit. No istovremeno nastavljamo patiti uslijed propuštanja da prepoznamo i usprotivimo se svojim pravim neprijateljima - mentalnim jadima. Kako da se od njih oslobodimo? Budizam sugerira radikalan odgovor na mentalne jade: nemojte učiti živjeti s njima, rješite ih se zauvijek! Eonima oni uzrokuju neizmjernu štetu našem umu, a posljedično i svijetu koji nas okružuje. Istinske krivce moramo prepoznati, a početi možemo tako što se s njima ne poistovjećujemo. Ukoliko istinski shvatimo da smo žrtve svojih mentalnih jada, možemo prestati osuđivati sebe za svoje greške i propuste. Možemo pokrenuti samilost prema sebi, a s time otvoriti put suosjećanju s drugima koji na sličan način pate.
Naposljetku, zaključimo s analogijom. Zamislite da hodate po pločniku ruku punih namirnica i netko se grubo zabije u vas tako da padnete, a sve namirnice vam se prospu. Dok se dižete iz mješavine razbijenih jaja i zgnječenih rajčica, spremni ste zavikati, "Idiote jedan! Što si... slijep!?" No, prije negoli dođete do daha, vidite da je osoba pred vama doista slijepa. I ona je pala među prosute namirnice, a vaša ljutnja nestaje u trenutku, ostavljajući mjesto suosjećanju: "Da li ste povrijeđeni? Mogu li vam pomoći?" Naša situacija je upravo takva. Kad jasno shvatimo izvor nesklada i patnje u svijetu je neznanje, možemo otvoriti vrata mudrosti i samilosti. Tada smo u položaju da liječimo sebe i druge.

Mali vodič kroz Buddhadharmu - Preliminarna učenja
Priredio HOKAI D. SOBOL Sva prava pridržana Shingon Centar © 2001

Osho Enlightenment

Osho Enlightenment
Osho : I am reminded of the fateful day of twenty-first March, 1953. For many lives I had been working -- working upon myself, struggling, doing whatsoever can be done -- and nothing was happening. Now I understand why nothing was happening. The very effort was the barrier, the very ladder was preventing, the very urge to seek was the obstacle. Not that one can reach without seeking. Seeking is needed, but then comes a point when seeking has to be dropped. The boat is needed to cross the river but then comes a moment when you have to get out of the boat and forget all about it and leave it behind. Effort is needed, without effort nothing is possible. And also only with effort, nothing is possible. Just before twenty-first March, 1953, seven days before, I stopped working on myself. A moment comes when you see the whole futility of effort. You have done all that you can do and nothing is happening. You have done all that is humanly possible. Then what else can you do? In sheer helplessness one drops all search. And the day the search stopped, the day I was not seeking for something, the day I was not expecting something to happen, it started happening. A new energy arose -- out of nowhere. It was not coming from any source. It was coming from nowhere and everywhere. It was in the trees and in the rocks and the sky and the sun and the air -- it was everywhere. And I was seeking so hard, and I was thinking it is very far away. And it was so near and so close. Just because I was seeking I had become incapable of seeing the near. Seeking is always for the far, seeking is always for the distant -- and it was not distant. I had become far-sighted, I had lost the near-sightedness. The eyes had become focussed on the far away, the horizon, and they had lost the quality to see that which is just close, surrounding you. The day effort ceased, I also ceased. Because you cannot exist without effort, and you cannot exist without desire, and you cannot exist without striving. The phenomenon of the ego, of the self, is not a thing, it is a process. It is not a substance sitting there inside you; you have to create it each moment. It is like pedalling bicycle. If you pedal it goes on and on, if you don't pedal it stops. It may go a little because of the past momentum, but the moment you stop pedalling, in fact the bicycle starts stopping. It has no more energy, no more power to go anywhere. It is going to fall and collapse.
window.google_render_ad();
The ego exists because we go on pedalling desire, because we go on striving to get something, because we go on jumping ahead of ourselves. That is the very phenomenon of the ego -- the jump ahead of yourself, the jump in the future, the jump in the tomorrow. The jump in the non-existential creates the ego. Because it comes out of the non-existential it is like a mirage. It consists only of desire and nothing else. It consists only of thirst and nothing else. The ego is not in the present, it is in the future. If you are in the future, then ego seems to be very substantial. If you are in the present the ego is a mirage, it starts disappearing. The day I stopped seeking... and it is not right to say that I stopped seeking, better will be to say the day seeking stopped. Let me repeat it: the better way to say it is the day the seeking stopped. Because if I stop it then I am there again. Now stopping becomes my effort, now stopping becomes my desire, and desire goes on existing in a very subtle way. You cannot stop desire; you can only understand it. In the very understanding is the stopping of it. Remember, nobody can stop desiring, and the reality happens only when desire stops. So this is the dilemma. What to do? Desire is there and Buddhas go on saying desire has to be stopped, and they go on saying in the next breath that you cannot stop desire. So what to do? You put people in a dilemma. They are in desire, certainly. You say it has to be stopped -- okay. And then you say it cannot be stopped. Then what is to be done? The desire has to be understood. You can understand it, you can just see the futility of it. A direct perception is needed, an immediate penetration is needed. Look into desire, just see what it is, and you will see the falsity of it, and you will see it is non-existential. And desire drops and something drops simultaneously within you. Desire and the ego exist in cooperation, they coordinate. The ego cannot exist without desire, the desire cannot exist without the ego. Desire is projected ego, ego is introjected desire. They are together, two aspects of one phenomenon. The day desiring stopped, I felt very hopeless and helpless. No hope because no future. Nothing to hope because all hoping has proved futile, it leads nowhere. You go in rounds. It goes on dangling in front of you, it goes on creating new mirages, it goes on calling you, 'Come on, run fast, you will reach.' But howsoever fast you run you never reach. That's why Buddha calls it a mirage. It is like the horizon that you see around the earth. It appears but it is not there. If you go it goes on running from you. The faster you run, the faster it moves away. The slower you go, the slower it moves away. But one thing is certain -- the distance between you and the horizon remains absolutely the same. Not even a single inch can you reduce the distance between you and the horizon. You cannot reduce the distance between you and your hope. Hope is horizon. You try to bridge yourself with the horizon, with the hope, with a projected desire. The desire is a bridge, a dream bridge -- because the horizon exists not, so you cannot make a bridge towards it, you can only dream about the bridge. You cannot be joined with the non-existential. The day the desire stopped, the day I looked and realized into it, it simply was futile. I was helpless and hopeless. But that very moment something started happening. The same started happening for which for many lives I was working and it was not happening. In your hopelessness is the only hope, and in your desirelessness is your only fulfillment, and in your tremendous helplessness suddenly the whole existence starts helping you. It is waiting. When it sees that you are working on your own, it does not interfere. It waits. It can wait infinitely because there is no hurry for it. It is eternity. The moment you are not on your own, the moment you drop, the moment you disappear, the whole existence rushes towards you, enters you. And for the first time things start happening. Seven days I lived in a very hopeless and helpless state, but at the same time something was arising. When I say hopeless I don't mean what you mean by the word hopeless. I simply mean there was no hope in me. Hope was absent. I am not saying that I was hopeless and sad. I was happy in fact, I was very tranquil, calm and collected and centered. Hopeless, but in a totally new meaning. There was no hope, so how could there be hopelessness. Both had disappeared. The hopelessness was absolute and total. Hope had disappeared and with it its counterpart, hopelessness, had also disappeared. It was a totally new experience -- of being without hope. It was not a negative state. I have to use words -- but it was not a negative state. It was absolutely positive. It was not just absence, a presence was felt. Something was overflowing in me, overflooding me. And when I say I was helpless, I don't mean the word in the dictionary-sense. I simply say I was selfless. That's what I mean when I say helpless. I have recognized the fact that I am not, so I cannot depend on myself, so I cannot stand on my own ground -- there was no ground underneath. I was in an abyss... bottomless abyss. But there was no fear because there was nothing to protect. There was no fear because there was nobody to be afraid. Those seven days were of tremendous transformation, total transformation. And the last day the presence of a totally new energy, a new light and new delight, became so intense that it was almost unbearable -- as if I was exploding, as if I was going mad with blissfulness. The new generation in the West has the right word for it -- I was blissed out, stoned. It was impossible to make any sense out of it, what was happening. It was a very non-sense world -- difficult to figure it out, difficult to manage in categories, difficult to use words, languages, explanations. All scriptures appeared dead and all the words that have been used for this experience looked very pale, anaemic. This was so alive. It was like a tidal wave of bliss.

Korijeni nezadovoljstva

Kad je Buddha govorio o potrebi da se prepozna patnja, odnosilo se to na čitav raspon osjećaja od najblaže nelagode do blokirajuće boli. No govorio je i o nečem još temeljnijem: našem stanju bivanja koje nas čini ranjivima na patnju. Ovo nas dovodi do sasvim osnovnog pitanja: Zašto smo uopće podložni patnji? Zašto se čak i nakon sasvim ugodnih i ispunjujućih iskustava naposljetku vraćamo u stanje neispunjenosti? Ako bi mogli identificirati izvore nezadovoljstva, možda ih možemo umanjiti ili čak ukloniti. Istovremeno, dok tražimo izvore nezadovoljstva suočavamo se s još jednim osnovnim pitanjem: Da li se ti korijeni nalaze vani, u okolišu, ili borave u nama? Ovo možemo razmotriti eksperimentalno. Uzmimo osobu dobrog fizičkog i psihološkog zdravlja i postavimo ju u uvjete samoće. Pobrinimo se da je soba ugodna i čista, te da se sve fizičke potrebe kao hrana i osobna higijena mogu prikladno zadovoljiti. Jedina zabava koju toj osobi ostavljamo su njeno vlastito tijelo, um i spokojan okoliš. Što se događa ovoj osobi dok prolaze dani, tjedni i mjeseci u izolaciji? U većini slučajeva jedinka ubrzo pati od dosade i nemira, a pojavljuje se i sve dublji osjećaj žalosti. Premda um nije izložen nikakvim bolnim podražajima iz okoliša, ipak postaje sve nemirniji i uzrujaniji. Dolazi do frustracije kroz razmišljanje o mnogim stvarima koje osoba želi ali ne može imati, a bezazleni događaji kao manji zvukovi i nesavršenosti u posluženoj hrani potiču intenzivnu iritaciju, pa čak i neobuzdani bijes. Budizam bi rekao da se ovakvi emocionalni izljevi ne mogu pripisati nebitnim vanjskim iritacijama; niti suštinski potiču iz relativne osjetilne i socijalne deprivacije. Oni izviru iz neravnoteže uma, koja je sada razotkrivena u odsustvu vanjskih distrakcija.
Ne čudi stoga da samica predstavlja strogu kaznu u zatvorima. U izolaciji od distrakcija uobičajenog zatvorskog života, osuđenik je podvrgnut neublaženim mućenjima vlastitoga uma. Buddha zato kaže:
Um iskrivljenih svrha Uzrokuje veću patnjuNo [što uzrokuje] napadač žrtvi, Ili neprijatelji neprijateljima.
Jasno je da zatvorska ćelija nije neutralni okoliš sugeriran u gornjem eksperimentu. Ali meditanti na dugim povlačenjima često se podvrgavaju veoma sličnim uvjetima. Tijekom ranih stupnjeva izolacije, um postaje ispunjen divljim mislima i emocijama. Ako meditant za ovu nevolju okrivi okoliš - vanjske osobne ili neosobne podražaje - ostaje zarobljen u njoj. Frustracija, zamjeranje i bijes rastu u emocionalnoj agoniji koja se stišava samo s izlaskom iz samoće i promjenom okoliša. S druge strane, ako usamljeni praktičar prepozna da istinski izvor nemira počiva u njegovom umu, time otvara vrata slobode od mentalnih jada. Pod vještim vodstvom, i uz pozitivnu motivaciju, može umiriti ove jade i pronaći neiscrpno vrelo dobrote i radosti koje počiva u najunutarnjijim razinama njegova uma. S ovime počinje iskustvo neusporedivog stanja dobrobiti i blagodati, koje ne nastaje iz vanjskih ugodnih podražaja, već iz skladnog uma. Buddha zato kaže:
Um usavršenih svrha Donosi veliku sreću.Očevi, majke i drugi prijateljiNe uzrokuju nikom takvu sreću.
Tijekom dana, iskrivljenja u našem umu povremeno navaljuju s odbojnošću prema nepoželjnim događajima, ili s uzrujanim prianjanjem prema poželjnim. Konceptualna zbrka i emocionalni nemir koji se tako dojmljivo ispoljavaju u samoći, samo su tanko zakriti u dinamici našeg društveno aktivnog života. Ukoliko želimo pronaći izvor našeg nezadovoljstva, moramo tražiti u mentalnom području ovih jada. Kao što je već jasno, zadatak identificiranja punog opsega patnje i njenog nastanka, te oslobađanje sebe zauvijek od njih, smatra se temeljnim izazovom u budizmu. Ovdje se bavimo s nečim što nadilazi samo pronalaženje duhovnog blagostanja u ovom životu: želimo dokraja iskorijeniti izvore nezadovoljstva u ovom i svim budućim postojanjima.
Buddha je podučavao da nas dvije sile bacaju u uvjetovano postojanje: mentalni jadi (skt. kleša) i činovi pod njihovim utjecajem (skt. karma). Ovi činovi ostavljaju utiske u našem umu, koji uvjetuju buduća rođenja. Da bi ovi utisci u toku svijesti utjecali na buduće živote, moraju ih stimulirati mentalni jadi kao, naprimjer, prianjanje. Ukoliko nema stimulacije, oni ostaju latentni. Zato, čak i da netko ima ogromnu zbirku nepovoljnih utisaka u svom umu, ako naknadno oslobodi um od svih jada, ovi utisci ne mogu proizvesti karmičke posljedice. Iz ovog razloga važnije je identificirati i odagnati ove mentalne jade nego njihove karmičke utiske. Između dva izvora patnje - mentalnih jada i ojađenih činova - prvi je važniji. Temeljni jadi uma poznati su u budizmu kao tri otrova: neznanje, mržnja i prianjanje. Među njima, neznanje je korijen iz kojeg niču mržnja i prianjanje. Svi drugi mentalni jadi, kao zavist, sebičnost i ponos, posljedica su ova tri otrova.

Mali vodič kroz Buddhadharmu - Preliminarna učenja
Priredio HOKAI D. SOBOL Sva prava pridržana Shingon Centar © 2001

The realized have said that the Self is unbound

If you hold onto your pride or ego, you will drown.
One who has been performing rituals to gain spiritual knowledge has wasted his life.
All worldy affairs are managed by the intellect.
An ignorant one binds himself with his own concepts.
The realized have said that the Self is unbound.
Awareness exists in sleep but it is not noticed. The air in this room is invisible - but it still exists.
When perception arose, concepts of space, time and object were (seemingly ) created.
As is your conviction ( I am the body - I am the Self ), so will be your experience.
By giving up 'I know and I don't know' , one attains the natural state.
Advaita, without duality, means you are alone, there is none else.
The one who conceives is without any form.
Do not waste your time getting involved in others' affairs.
Never harbor hatred in the mind.
Truth is without any distinction.
When duality ends, there is no sin or merit.
Do not be concerned about anything. One has to act without pride of knowledge.
Your birth will be in vain if you do not utilize it for understanding Reality.
If one tries to 'see' IT, it will recede.
You have to seize the trophy yourself.
One should again and again take notice of how this general pure knowledge pervades us before ittakes up an object. ( As between pure intelligence and a thought )

Smrt i prolaznost

Kako da se probudimo iz meteža osam svjetovnih briga, gdje kao da većinu odluka donose naše navike, a ne naše najbolje procjene? Kako da se uskladimo s činjenicom da svaki titraj u oceanu života lako narušava našu krhku ravnotežu? Jedan od načina je suočavanje s najstarijom iluzijom života - iluzijom o vlastitoj smrtnosti.
Svi priznajemo da ćemo jednog dana umrijeti, a po nekima su ljudska bića jedina sposobna predmnijevati svoju smrt. Premda imamo tu sposobnost, mnogi ju nastoje što više zatomiti. Izbjegavamo pomisao o vlastitoj smrtnosti, a kad baš moramo mislimo, "Naravno da ću umrijeti, ali ne danas, bar ne u skoroj budućnosti." Smrt odgurujemo u nejasnu budućnost koja nam ne prijeti i ne utječe na naš način življenja. Na ovaj način ignoriramo ključni aspekt života - činjenicu da je prolazan i svakog dana neizvjestan. Tako stvaramo iluziju besmrtnosti.
Jedna posljedica iluzije besmrtnosti je da se gubimo u trivijalnostima koje ispunjavaju svakodnenvi život. Usrdno se trudimo oko osam svjetovnih briga, tako da nas na kraju svladavaju mentalni jadi sebičnosti, zavisti, ponosa i gluposti skupa sa štetnim ponašanjem koje iz njih kulja. Vodeći takav život možemo osjetiti dublje nezadovoljstvo - naročito kad stvari ne idu najbolje - a to može potaknuti težnju za duhovnom praksom. No naši će pokušaju biti slabi i nestalni, i često samo još jedan izraz svjetovnog traženja privremenog olakšanja i odmora od nezadovoljstva. Ustvari samo tražimo još jednu brzu distrakciju, bilo kroz meditaciju, dolaženje u crkvu ili hram, ili provođenje terapijskih i samorazvojnih tehnika. Iluziju besmrtnosti uvijek prati zahvaćanje stvarnosti kao nepromjenjive, fiksne. Bez obzira što se misli, emocije i tijelo neprekidno mijenjaju, mi ipak zadržavamo relativno stabilan osobni identitet. "Ja" koji prolazi kroz sva ova iskustva ostaje isti. Sputani ovim pomućenim vjerovanjem u nepromjenjivi ego, ignoriramo činjenicu da je svačija priroda netrajna, pa tako i naši odnosi i prilike. Sve je podložno promjeni. U takvom stanju opijenosti trajnošću, ranjivi smo na bilo koju prodornu promjenu koja zahtjeva našu pažnju: smrt bliske osobe, gubitak prihoda, otkriće da smo ozbiljno bolesni, i tako dalje. Takve nas promjene bacaju u vrtlog zbunjenih emocija, dok se pažljivo izgrađena iluzija sigurnosti, zasnovana na imaginarnoj stabilnosti, nenadano potresa. Ovakvim umišljajem nastojimo i smrt držati na sigurnom odstojanju, misleći, "Umrijet ću, no ne tako uskoro da bi to promijenilo moj sadašnji način življenja." Možda usred takvog poimanja imamo poticaj za praksu Dharme, jer doznajemo da je i to jedna mogućnost, no ozbiljnu praksu odlagat ćemo za neku budućnost kad budemo imali "više vremena". Sve dok ignoriramo svoju neizbježnu smrt i apsolutnu neizvjesnost vremena kad će se dogoditi, osjećamo se slobodni voditi besmislene razgovore i silno se gubiti u razmišljanjima o mnogim osjetilnim užicima. Izniče snažna žudnja za materijalnim posjedovanjem, kao i bijes kad naiđemo na prepreke. Tako neznanje, ponos, zavist i drugi jadi, što ih ovo poricanje uzrokuje, nemilo vladaju našim umom, potičući ponašanje koje nam nosi još nevolje i tuge u bliskoj i dalekoj budućnosti.
No, kakve onda koristi imamo od njegovanja svjesnosti o vlastitoj smrtnosti, i o prolaznosti svih uvjetovanih stanja? Njegovanje svjesnosti o netrajnosti i smrti ključno je za odbacivanje osam svjetovnih briga i za ulazak u Dharmu. Iz ovog je razloga Buddha objavio da među svim ostvarenjima, spoznaja netrajnosti i smrti je najveće. S ovom svjesnošću počinje radikalni pomak u našem viđenju života i shvaćanju prioriteta. Odbacujući diktat osam svjetovnih briga, odbacujući slijepu vezanost za osobe i stvari, te potkupljivost i slabost na priznanja, materijalnu dobit, status i prestiž, konačno dolazimo u položaj da Dharmu prakticiramo s puno srca i entuzijazma. Zbog njenog moćnog utjecaja na način kako živimo, pomnost (nezaboravljanje) smrti je bitna na svim stupnjevima duhovne prakse. Zamislite da u odnosu s najbitnijim osobama u svom životu održavate snažnu svjesnost o njihovoj smrtnosti. To bi sigurno snažno promijenilo kvalitetu tih odnosa. Priznanje netrajnosti može spriječiti velik dio tjeskobe i tuge do kojih dolazi zbog prianjanja i inzistiranja da ugodni uvjeti ostanu kakvi jesu. Probuđenje u stvarnost vlastite smrtnosti može različito djelovati na različite ljude. Ako se desi nekome bez duhovne svjesnosti, može lako odvesti u još veći hedonizam i mahnito prianjanje. Kad ova spoznaja svane kod ljudi čiji je život ispunjen trivijalnostima, ona samo naglašava besmislenost njihova stanja. No ista spoznaja obogaćuje srce i um duhovno svjesne osobe. Odmah se javlja shvaćanje da ovo tijelo je samo privremeno vlasništvo, te da svi su odnosi s drugim ljudima isto tako privremeni. Ovaj uvid u neizbježnost smrti, te u činjenicu da ona može nastupiti bilo kada, uzrokuje postavljanje pitanja, "Kako da ovaj ljudski život i odnose koje imam s drugima učinim što smislenijim?" Ako pogledamo um i ustanovimo da ga ispunjavaju zamjeranje, sebične želje, zavist, arogancija i drugi poremećaji, te ako vidimo da nam je život prožet štetnim ponašanjem, onda je strah od smrti opravdan. Ojađen život neizbježno vodi u ojađenu smrt, a u koliko se pojedinačno iskustvo nastavlja nakon smrti, onda jadi i nevolje prirodno slijede i dalje. Sam strah od smrti nema svrhe - čemu strahovati od nečeg neizbježnog? No strah od ojađene smrti može biti koristan, pošto nas može potaknuti da poboljšamo kvalitetu života, te da posljedično izbjegnemo takvu ojađenu i strahom prožetu smrt. To je kao kad netko proguta otrov za koji postoji poznat, dostupan protuotrov. Korisna reakcija, potaknuta strahom, je da pronađe lijek što prije. Smješno bi bilo da odbaci otkriće kao morbidno i potraži nekakvi zabavu ili distrakciju. Da se ništa ne može učiniti za promjenu prirode svoje smrti i bilo kakvog iskustva nakon smrti, morali bi to prihvatiti kao neizbježno. No, premda se činjenica smrti ne može izmjeniti, priroda našeg iskustva smrti i onog što slijedi može se promjeniti. Ovo iskustvo može biti jadno i isprazno, ili pak blaženo i ispunjujuće. Budističko shvaćanje je jednostavno: štetno ponašanje vodi u patnju, dok povoljno ponašanje vodi u radost. Naročito kad smo svjesni da je moguće proživjeti život u Dharmi i propustimo to učiniti, naša smrt će sigurno biti ispunjena kajanjem. U zadnjim trenucima shvatit ćemo da nam je život bio serija besmislenih aktivnosti, koje nikud ne vode osim u patnju, a da je prilika za preobražaj propuštena. Njegovanje pomnosti smrti i prolaznostiKako da razvijamo svjesnost o smrti koja osnažuje i pročišćuje našu praksu Dharme? Uobičajen način je praksa sekvencijalne, diskurzivne meditacije. Prva tema je promišljanje neizbježnosti smrti. Ovo se na intelektualnoj razini brzo svladava, ali treba vremena da doista potone do zbiljske spoznaje. Kod tuđih smrti često preuzimamo ulogu promatrača, kao da se smrt tiče samo drugih. Svaka zbiljnost smrti i netrajnosti s kojom se susretnemo treba poslužiti kao podsjetnik na našu vlastitu smrtnost. Smrt će nas sigurno zateći, spremne ili nespremne. Tijelo će otkazati: srce će stati, bubrezi će zatajiti, cirkulacija posustati, a disanje postati veoma teško. Ni najbolji nam liječnici više neće pomoći, ni prehrana, ni kure, ni čudotvorni lijekovi - kad dođemo do kraja, više se ništa ne može učiniti. Vrijeme nam je isteklo. Svi umiru, pa čak i osobe iznimno visokog duhovnog ostvarenja. Tako, i mi ćemo umrijeti. Ne samo da je smrt neizbježna, već je svakim trenom bliža. Nema zastoja u ovom kretanju i nema načina da se sat uspori ili vrati unazad kad shvatimo koliko smo vremena izgubili.
Druga tema meditacije na smrt je izuzetno snažna: vrijeme naše smrti je apsolutno neizvjesno. Neki ljudi umiru još u maternici, neki na rođenju, neki u djetinjstvu, drugi u mladosti, a neki pak u starosti dubokoj. Puno je uvjeta koji mogu biti razlogom naše neposredne smrti, pa možemo umrijeti zdravi, bogati i dobro osigurani. Ljudsko je tijelo krajnje krhko, pa mogućnost smrti nikad nije daleko. "Od smrti nas dijeli jedan dah."
Kako da održavamo svjesnost neizbježne smrti i ostanemo uključeni u svijet, odlazimo na posao, brinemo o obitelji i tako dalje? Kad se vješto uvede u svakodnevni život, pomnost smrti ne ispunjava naš um morbidnim mislima niti priječi vođenje zdravog života i imanje zdravih odnosa. Ova pomnost oduzima snagu svjetovnim brigama. Pomaže nam da se opustimo, da manje brinemo i trpimo pod teretom tjeskobe i frustracije, a da pažnju usmjerimo na onu razinu koje ćemo svakako postati svjesni u susretu sa svojom smrću - na životnu bitnost i trajnu vrijednost.
Treća i zadnja tema ove meditacije postavlja upravo ovo pitanje: Što je doista vrijedno u susretu sa smrću? Čitav život možemo voljeti svoja prijateljstva, obiteljske spone, ljubavne veze, imetak i ugodna sjećanja. No u smrt svatko od nas prelazi sam, a svi voljeni, svi posjedi, sjećanja i uspomene ostaju za nama. Bez obzira da li nam je život bio sretan ili jadan, smrt odsjeca sve prethodne objekte radosti i tuge. S opadanjem neuralne aktivnosti u procesu umiranja, nestaju čak i misli i emocije. Što je onda vrijedno u susretu sa smrću? Samo je Dharma od ikakve koristi. Dharma se često definira kao "ono što doista koristi u vrijeme smrti". To ne bi bio slučaj da je smrt potpuno poništenje jedinke i sveg iskustva. Ali Buddha i mnogi drugi kontemplativci otkrili su da se nakon smrti nastavlja kontinuitet svjesnosti. Ovaj kontinuitet ne ovisi o pojedinačnom sistemu vjerovanja. Bilo da vjerujemo ili ne, nema konačnog poništenja svijesti u smrti. Ova neprekidna svijest nije bezimeni tok sirove svjesnosti. Ona nosi nebrojene utiske iz prošlih postojanja jedinke, kao i osobne odlike i obrasce ponašanja. Ukoliko je ovaj tok svijesti teško zasićen utiscima mentalnih jada i štetnog ponašanja, nakon smrti slijedi jad i nevolja. Povoljni utisci, pak, dozrijevaju u iskustva radosti i zadovoljstva. Tako, jedino što nastavlja nakon smrti je naš utiscima zasićen tok svijesti, a upravo Dharma stvara uzroke da ti utisci budu povoljne prirode. Život lišen Dharme donosi nesreću ovdje i sada, a vodi patnji u narednim životima.
Meditacija na smrt može preobraziti naš život. Njegovanje pomnosti na smrt i prolaznost djeluje kao snažan poticaj za praksu Dharme i najbolji je protiotrov za zavodljivost osam svjetovnih briga. Ova meditacija nije ni ugodna ni mirna, niti ima privlačnost kao ezoterična ili mistična. Ona je lijek za liluziju besmrtnosti i njene mnoge negativne posljedice. Fascinantno je svjedočiti u svom životu kako svjesnost smrti odnosi trivijalna prianjanja, kajanja i zamjeranja. Štoviše, takva svjesnost stvara u našem životu prostor za Dharmu, za njegovanje jednog načina življenja koji daje duboko i trajno zadovoljstvo, za kojim smo tako dugo tragali.

Mali vodič kroz Buddhadharmu - Preliminarna učenja
Priredio HOKAI D. SOBOL Sva prava pridržana Shingon Centar © 2001