Ojačajmo svijesnost!

Svjesnost možemo ojačati
prisjetimo li se da svemir promišljeno odigrava predstavu kako bismo
i u vanjskome svijetu vidjeli ono što smo od sebe sakrili u vlastitu unutrašnjost.
Imajući to na umu, odlučit ćemo primijeniti četiri jednostavna
koraka Procesa emocionalnog čišćenja kad god se uznemirimo.

Prvi korak: otpuštanje glasnika. U prvom koraku trebamo
priznati da osoba ili događaj koji su nas uznemirili ni na koji način nisu
povezani sa stvarnim događajem, nego su samo glasnici. Oni odražavaju
uspomenu koja izranja iz naše neintegrirane prošlosti. Besmisleno je »ubiti
glasnika«, jer su svemiru na raspolaganju neograničene zalihe. Stoga u
prvom koraku Procesa emocionalnog čišćenja otpuštamo glasnika. U
sebi mu možemo zahvaliti što nam je učinio veliku uslugu i pustiti ga da
ide svojim putem. Drugim riječima, ne trebamo reagirati i ispuhati se na
njemu, nego možemo reći: »Dobro bi mi došlo da malo budem sam/sama«.
U početku bi taj korak odupiranja porivu koji nas tjera da reagiramo
mogao od nas zahtijevati hrabrost i jaku samokontrolu, jer se odupiremo
dugogodišnjoj navici automatskog odigravanja drame. Već smo
pripremljeni na takav čin.
Drugi korak: primanje poruke. U drugom koraku ne trebamo
se automatski prikloniti predvidljivoj, iako nesvjesnoj, fizičkoj,
mentalnoj ili emocionalnoj drami, nego trebamo shvatiti poruku. I to
smo već uvježbavali. Da bismo to postigli, pažnju usmjerimo
prema unutra,
opisujući sami sebi prirodu emocionalne reakcije koju smo doživjeli u
namještaljci. Pronađemo riječ koja sažeto opisuje tu emocionalnu reakciju.
Glasno kažemo sami sebi: »Ljutit sam. Tužna sam. Povrijeđen sam.
Osamljena sam...« Tražimo na taj način sve dok ne pronađemo riječ
koja u fizičkom smislu odgovara našoj emocionalnoj reakciji. Ako smo
bijesni, možda smo se zacrvenjeli, ruke nam drhte ili osjećamo težinu
u solarnom pleksusu. Kad pronađemo riječ koja opisuje emocionalnu
reakciju, obavili smo i drugi korak.
Treći korak: osjetite. Umjesto da ono što osjećamo prenesemo
u vanjski svijet priklanjajući se okrivljavanju, sada to iskustvo
moramo svjesno okrenuti unutra. Moramo ga osjetiti. I to smo vježbali.
Ovaj je korak izniman dio čitavog procesa, jer svoje emocije više ne
projiciramo u svijet, kako smo najčešće postupali u prošlosti kad bismo
se uznemirili, nego ih odlučujemo internalizirati i integrirati to
iskustvo. To se posve razlikuje od potiskivanja. Svjesna odluka o
internaliziranju uznemirenosti kako bismo od nje nešto mogli naučiti
nije potiskivanje, nego otkrivanje. Nazivamo je i »zadržavanje«.
Potiskivanje je čin u kojemu se pretvaramo da se nešto nije dogodilo.
Sada odlučujemo biti prisutni u onome što nas je uznemirilo, što nam
omogućuje da shvatimo kako fizički, u vlastitome tijelu, možemo
osjetiti ono što smo prije smatrali da se događa u vanjskome svijetu.
Sebi moramo dopustiti da bez cenzure ili prosudbi osjetimo emociju
kojoj smo uspješno nadjenuli ime. U biti, ovisno o tome koliko puta
nas je uznemirio isti događaj, riječ je o tome da nam glasnik pokušava
usmjeriti pažnju na činjenicu da u nama postoji emocionalna
blokada koju ne želimo osjetiti.
Četvrti korak: dođi i prođi. Kad emocionalnu blokadu
osjetimo kao fizički osjet u vlastitom tijelu, spremni smo preobraziti je
uz pomoć »božanske alkemije«, izvodeći je iz svog tijela snagom
suosjećajne Prisutnosti. I za ovaj smo se korak već pripremili.
Suosjećanje u okviru Procesa prisutnosti znači: »Dođi i ja ću te pustiti
da prođeš bez ikakvog miješanja i straha ili prosudbe.«
U ovoj bismo fazi procesa opravdano mogli reći: »Ma dajte! Bijesan
sam, ruke mi se tresu, želudac mi se stisnuo, a trebao bih se iznenada
prebaciti na suosjećanje! Uozbiljite se!«
Upravo se i namjeravamo uozbiljiti. Buđenje suosjećanja usred
emocionalne reakcije obuhvaća i sudjelovanje dječjeg/«. Kako bismo to
postigli, važno je da se podsjetimo kako emocionalna reakcija, koju je u
nama potaknuo glasnik, nema nikakve veze s našim sadašnjim životom
odrasle osobe. To je vrisak dječjeg ja, odjek prošlosti koja priziva našu
pažnju, jer samo naša pažnja može obnoviti stvarnu ravnotežu kvalitete
svih naših iskustava. Stoga na svoje emocionalno iskustvo odlučujemo
odgovoriti sklapanjem očiju i zamišljanjem svoga dječjeg ja koje se
zbog namještaljke glasnika osjeća upravo kao i mi sami. I to smo već
vježbali. Ako prigrlimo svoje dječje ja, automatski budimo suosjećanje.
Time govorimo: »Možeš doći k meni, a ja ću te bezuvjetno voljeti sve
dok ne prođe ono što te plaši, ljuti ili rastužuje.«
Kad iskreno pristupimo svom dječjem ja, prsa će nam se automatski
ispuniti emocijama kojima se dugo odupiremo. Potisnute emocije izranjat
će u valovima i rastvarati se u suzama. Osjetit ćemo energiju kako se uzdiže
iz solarnog pleksusa kroz prsa i vrat te naposljetku izlazi iz tijela.
Nerijetko možemo imati osjećaj da vrućina doslovce napušta tijelo.Kad se ti osjećaji primire, osjetit ćemo olakšanje i spokojstvo.

(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod)

Emocionalno čišćenje

Proces emocionalnog čišćenja

Dosad smo u okviru Procesa prisutnosti naučili četiri percepcijske
metode:
1. U drugoj smo vježbi naučili kako izranjanje vlastitih unutrašnjih,
neintegriranih uspomena uočiti u obliku vanjskih odraza
u svijetu. To smo nazvali identificiranje »glasnika«.
2. U trećoj smo vježbi naučili kako iz emocionalnog sadržaja tih uspomena
doći do informacija. To smo nazvali »primanje poruke«.
3. U četvrtoj smo vježbi naučili kako suosjećajno osjetiti bol i nelagodu
sadržane u uspomenama koje izranjaju na površinu i što raditi s
njima. Rekli smo da ih trebamo »osjetiti da bismo se iscijelili«.
4. U petoj smo vježbi naučili kako ponovno uspostaviti energetsku
povezanost s dječjim ja- uzročnom točkom tih uspomena.

Općenito govoreći, kad smo uznemireni, naše ponašanje slijedi
određenu stazu koja nas vodi u predvidljivo stanje »djelovanja« nazvano
reakcijom.

Kad se dogodi nešto što nam nije po volji ili naizgled vrijeđa našu
osjetljivost, automatski se uzrujamo. Već smo samim tim reagirali.
Reakcija je svako fizičko, mentalno ili emocionalno ponašanje koje
potvrđuje da uzrok, a time i odgovornost, za bilo kakvo uznemirujuće
iskustvo automatski pripisujemo vanjskim čimbenicima. Reaktivno se
ponašanje izravno ili neizravno okreće okrivljavanju. Jedini ishod
okrivljavanja drugih; htjeli mi to priznati ili ne, jest krivnja, žaljenje i stid.

1. Najprije ćemo istražiti ideju »uznemirenosti«. Možda i nismo
toliko uznemireni, koliko imamo osjećaj da nas je netko nasamario.
To nam se sigurno nije dogodilo samo jednom. Očigledno je da se
događaj koji nas uznemiruje uvijek i neprestano ponavlja u našem
životu upravo zato što reagiramo. Reakcija je ponavljanje nekog
djelovanja, odnosno ponovljeno djelovanje. Događaj koji nas
uznemiruje ne vodi do nekog novog obrasca ponašanja, nego izaziva
uobičajen i predvidljiv obrazac ponašanja koji se pojavljuje svaki
put kad se u našem iskustvu dogodi slična situacija. Prva faza
reaktivnog ponašanja svodi se na to da se ponašamo kao da smo
uznemireni. Iz toga proizlazi automatsko odigravanje proračunate,
uobičajene i samim tim predvidljive fizičke, mentalne ili emocionalne
drame. Ta je drama utisnuta u naše emocionalno tijelo tijekom
djetinjstva dok smo promatrali kako su se naši roditelji nosili sa
sličnim uznemirujućim događajem.

2. Druga faza reaktivnog ponašanja: kad god se uznemirimo,
priklanjamo se posve specifičnoj vrsti drame koja uvijek ima isti
cilj - okrivljavanje drugih. Drugim riječima, drama koju
odaberemo iz svog prokušanog i iskušanog repertoara je ona
kojom se koristimo kako bismo nekom drugom pripisali
odgovornost za događaje. Okrivljavanje spada u one jedinstvene
okolnosti u kojima se dramom koristimo ne samo kako bismo privukli
pažnju (najčešće suosjećanje), nego i u svrhu skretanja pažnje s nas
samih i prebacivanja na nekoga ili nešto drugo. U životu se
okrivljavanju priklanjamo sve dok sami nismo spremni preuzeti
odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava. Drugim riječima,
okrivljavanje je čin optuživanja zrcala za sliku koju nam odražava.
No, okrivljavanje ima i posljedice. Kad nekoga okrivljavamo, time
razotkrivamo izvornu prirodu vlastitog ponašanja, odnosno automatski
sebi oduzimamo moć, jer nesvjesno objavljujemo da sebe radije
promatramo kao žrtvu i bespomoćan plijen.

3. Iz tog odricanja od vlastite moći stižemo do treće faze
reaktivnog ponašanja, a to su osjećaj krivnje, žaljenje i stid.
Svjesno se možemo osjećati krivima, možemo osjećati žaljenje ili
stid zbog svojega ponašanja i reakcije kad smo se uznemirili, ali
ne događa se samo to. Kad druge okrivljujemo zbog kvalitete
svog života nesvjesno osjećamo krivnju, žaljenje i stid zato što na
taj način izdajemo sebe. Sebe izdajemo tako što okrivljavanjem
drugih oduzimamo moć vlastitoj duši, objavljujući da smo robovi
okolnosti koje su naizgled izvan naše kontrole. Kad to učinimo, u
prenesenom smislu okrećemo leda zakonu uzroka i posljedice, a to
znači da odbacujemo sve ono zbog čega smo ravnopravni i
slobodni.

(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod)

Ublažavanje i kontrola

Postupci samoliječenja - ublažavanje i kontrola.

Kad
god se u našem iskustvu pojave okolnosti koje dovode do prodiranja
negativnog emocionalnog naboja u svijest, odnosno kad god
se iznutra osjećamo jako nelagodno, pokušavamo ili ublažiti svoje
iskustvo ili ovladati njime.

Ublažavanje je poremećaj ženske strane u nama i pokušaj da
potisnemo osjećaj nelagode. Primjerice, stalna potreba za alkoholom
je namjera da ublažimo unutarnju nelagodu i pokušaj da
utopimo svoje stvarne osjećaje.

Kontrola je poremećaj muške strane u nama i namjera da
ovladamo svojom nelagodom ili da je prevladamo. Navika
pušenja i potreba za cigaretama je namjera da ovladamo svojom
nelagodom. Kad god ne znamo što se događa i kad god imamo
osjećaj da gubimo kontrolu, posegnemo za cigaretom, jer dok
pušimo barem znamo što se događa i stoga nam se čini da smo
ovladali neugodnim trenutkom.
(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod )

Spontano, radosno i kreativno dijete

Spontano, radosno i kreativno dijete čista je energija u
pokretu. Da bi dijete moglo ući u svijet odraslih i postati
njegovim dijelom, odnosno da bi moglo početi »živjeti u
vremenu« kako to nazivamo u okviru Procesa prisutnosti,
roditelji i okolina u kojoj dijete živi promišljeno iskorjenjuju
djetetovo spontano ponašanje.

Preoblikovanje spontanog ponašanja najčešće potiču i obavljaju roditelji
koristeći se riječima »prestani« i »ne«. Ono što ljudi ne uspijevaju
zapaziti je da spontano ponašanje nikada ne prestaje kad ga se prekida
nasilnom disciplinom. Jednostavno se preobražava u nešto drugo.
Postaje proračunata drama. Pretvara se u otpor. Dječju Prisutnost
zamjenjuje laž odraslih. Naša proračunata drama je uspješna utoliko
što postajemo prihvatljivi za svijet odraslih, ali u istom trenutku ta
prihvatljivost naše izvorno ja čini neprihvatljivim i nama samima.
Takvo unutarnje stanje stvara sukob, a taj se sukob kasnije odražava
prema van u obliku privlačenja pažnje i prihvaćenosti u svijetu. To je
nadahnuće za najveći dio naše drame. Trajni otpor prema vlastitoj
izvornosti također je i katalizator za stalni porast topline u
emocionalnom tijelu, jer otpor po svojoj prirodi izaziva rascjep, a
rascjep vrućinu.

U pozadini želje za
pažnjom i prihvaćanjem leži žudnja za smanjenjem nelagode ili
vrućine uzrokovane negativnim emocionalnim nabojem. Naša
drama predstavlja uvjerenje da će netko drugi ublažiti ili otkloniti
nelagodu umjesto nas.
(Michael Brown - Proces prisutnosti - izvod)

Proces emocionalnog čišćenja

Proces emocionalnog čišćenja

Postupci percepcijskih metoda osmišljenih da nam pomognu
svjesno smanjiti intenzitet onoga što nazivamo »negativnim emocionalnim nabojem“.

Neutraliziram svoj negativni emocionalni naboj

U idealnom slučaju pokušavamo postići ravnotežu između negativnog
i pozitivnog emocionalnog naboja kako bismo doživjeli emocionalni
sklad bez obzira na životne okolnosti. Takva je emocionalna ravnoteža
moguća tek kad razinu boli i nelagode smanjimo do točke u kojoj sve
emocije možemo smatrati energijom u kretanju, a ne zastrašujućim iskustvima
na koja trebamo reagirati. Za postizanje emocionalne ravnoteže
potrebno je u vlastitoj nutrini dosegnuti stanje prihvaćanja u kojemu
više ne osjećamo potrebu birati emocije koje želimo iskusiti.

Radost je moguća tek kad sve energetske okolnosti prihvaćamo na isti
način.

Najjednostavnije rečeno, glavna značajka negativnog emocionalnog
naboja je nelagoda. Riječ je o zarobljenoj, blokiranoj, umirenoj i kontroliranoj
energiji. Naš otpor njezinoj urođenoj prisili za kretanjem izaziva
rascjep, a kroz taj rascjep u svaki vid našeg iskustva počinje ulaziti
vrućina. Ta unutarnja vrućina čitav život pretvara u pakao. Toliko smo
navikli na nju da uglavnom i ne znamo da postoji.

Takvo emocijama potaknuto stanje unutarnje vrućine nazivamo
različitim imenima, ali njegovi najvažniji predstavnici su strah, bijes i
tuga. Strah, bijes i tuga su mentalne definicije posljedica unutarnje vrućine.

Izvod iz knjige - Proces prisutnosti - Michael Brown