Dvanaest načela budizma

Nezvanični presjek općih budističkih načela, Buddhist Society, London, 1945.
1. Samo-spasenje je za svakog čovjeka neposredna zadaća. Da čovjek leži ranjen otrovnom strijelom, on ne bi njeno vadjenje odlagao zahtijevajući podatke o čovjeku koji ju je ispalio, ili o dužini i proizvodnji strijele. Tijekom kročenja Putem biti će vremena za narastajuće razumijevanje Učenja. Dotle, započnimo sada prihvačajući život kakav jest, učeći uvijek iz izravnog i osobnog iskustva.
2. Prva činjenica postojanja je zakon promjene ili netrajnosti. Sve što postoji, od krtice do planine, od misli do carstva, prolazi kroz isti ciklus postojanja, tj. rodjenje, rast, starenje i smrt. Samo je život neprekidan, tražeći uvijek svoj izražaj u novim oblicima. 'Život je most; stoga ne gradi kuću na njemu.' Život je proces toka, a onaj tko prianja uz bilo koji oblik, ma kako sjajan, patiti će od sukoba sa tokom.
3. Zakon promjene jednako se odnosi na 'dušu'. U pojedincu ne postoji načelo koje je besmrtno i nepromjenjivo. Samo je 'Bezimenost', konačna Stvarnost, onkraj promjene, a svi oblici života, uključujući čovjeka, ispoljenja su ove Stvarnosti. Nitko ne posjeduje život koji teče u njemu, ništa više nego što električna žarulja posjeduje struju koja joj daje svjetlost.
4. Svemir je izražaj zakona. Svi učinci imaju uzroke, a ljudska osobnost ili karakter je ukupni zbir njegovih prethodnih misli i činova. Karma, što označava zakonitost činova i posljedica, upravlja svim postojanjem, a čovjek je jedini tvorac svojih okolnosti i svojih reakcija na njih, svojeg budućeg stanja, te svoje konačne sudbine. Ispravnim mišljenjem i djelanjem čovjek može postepeno pročistiti svoju nutarnju prirodu, i tako samo-ostvarenjem dostići s vremenom oslobodjenje od preporadjanja. Taj proces pokriva velika vremenska razdoblja, uključujući život za životom na zemlji, ali konačno će svi oblici života dostići Prosvjetljenje.
5. Život je jedan i nedjeljiv, iako su njegovi uvijek promjenjivi oblici nebrojeni i netrajni. Doista, ustvari, nema smrti, premda svaki oblik mora umrijeti. Iz razumijevanja životnog jedinstva izniče samilost, osjećaj istovjetnosti sa životom u drugim oblicima. Samilost je opisana kao 'Zakon zakona - vječni sklad', a onaj tko naruši ovaj životni sklad patiti će sukladno tome i odgoditi vlastito Prosvjetljenje.
6. Buduć je Život Jedan, interesi dijela trebali bi biti interesi cjeline. U svom neznanju čovjek misli da može uspješno juriti vlastite interese, a ova pogrešno usmjerena energija sebičnosti proizvodi patnju. On može učiti iz svoje patnje, da bi umanjio i konačno uklonio njen uzrok. Buddha je podučavao četiri Plemenite Istine: 1. sveprisutnost patnje; 2. njen uzrok, pogrešno usmjerena želja; 3. njen lijek, uklanjanje uzroka; 4. Plemenita Osmostruka Staza samorazvitka, koja vodi ka kraju patnje.
7. Osmostruka Staza sastoji se od Ispravnog (ili savršenog) Gledišta ili uvodnog razumijevanja, Ispravne Namjere ili Motiva, Ispravnog Govora, Ispravnog Djelanja, Ispravnog Življenja, Ispravnog Napora, Ispravne Usredotočenosti ili razvijanja uma, i konačno, Ispravne Pomnosti, koja vodi do potpunog Prosvjetljenja. Pošto je budizam način života, a ne samo teorija života, kročenje Stazom je suštinski važno za samo-oslobodjenje. 'Prestati činiti zlo, učiti činiti dobro, pročistiti svoj um i srce: ovo je učenje svih Buddha.'
8. Stvarnost je neopisiva, a Bog s odlikama nije konačna Stvarnost. Buddha, kao ljudsko biće, postao je Potpuno Prosvjetljen, pa je svrha života postignuće Prosvjetljenja. Ovo 'stanje' svijesti, Nirvana, iskorjenjenje svih ograničenja nametnutih iluzijom sopstva, moguće je postići samo u ljudskom životu. Svi ljudi i svi drugi oblici života sadrže potencijal Prosvjetljenja, pa se proces stoga sastoji u postajanju onime sto već jesmo. 'Pogledaj unutra: ti jesi Buddha.'
9. Od potencijalnog do ostvarenog Prosvjetljenja prostire se Srednja Staza, Osmostruki Put 'od žudnje do mira', proces samorazvoja izmedju 'suprotnosti', koji nadilazi sve krajnosti. Buddha je kročio ovom Stazom do kraja, i jedina vjera neophodna u budizmu jest razumno vjerovanje da je vrijedan kročenja onaj put kojim je kročio Blaženi. Putem će kročiti cijeli čovjek, ne samo ono što je u njemu najbolje, a srce i um moraju se jednako razvijati. Buddha je Savršeno Samilostan, kao i Savršeno Prosvjetljen.
10. Budizam stavlja velik naglasak na potrebnost nutarnje usredotočenosti i meditacije, koja s vremenom vodi do razvijanja nutarnjih duhovnih sposobnosti. Subjetktivni život je važan koliko i dnevne duznosti, a razdoblja mirnoće potrebna za nutarnju aktivnost suštinski su važna za uravnotežen život. Budist bi čitavo vrijeme trebao biti 'poman i pribran', odustajući od mentalnog i emocionalnog vezivanja za ono što je prolazno. Ovaj sve pomniji stav prema okolnostima, za koji zna da je njegovo ostvarenje, pomaže mu da svoju reakciju uvijek zadrži pod kontrolom.
11. Buddha je rekao: 'Ustrajno radite na svom spasenju.' Budizam ne poznaje autoritet za istinu osim razvijene intuicije i razumijevanja pojedinca, a to je autoritet za njega samog. Svaki čovjek pati od posljedica vlastitih činova, učeći tako i pomažući bližnjima ka istom oslobodjenju; molitve Buddhi ili bilo kojem Bogu neće spriječiti da posljedica slijedi svoj uzrok. Budistički redovnici i učitelji jesu primjeri, ali ni na koji način posrednici izmedju Stvarnosti i pojedinca. Krajnja tolerancija upražnjava se prema svim drugim religijama i filozofijama, jer nijedan se čovjek nema pravo uplitati samovoljno svom susjedu u putovanje prema Cilju.
12. Budizam nije ni pesimizam ni 'bijeg', niti poriče postojanje bogova ili duše, iako ovim nazivcima daje drugačije značenje. To je, naprotiv, jedan sistem misli, religija, duhovna nauka i nacin zivota, koji je razuman, praktican, i sveobuhvatan. Preko dvije tisuce godina zadovoljavao je duhovne potrebe skoro jedne trećine čovječanstva. Zapadnom je čovjeku privlačan pošto nema dogmi, zadovoljava i razum i srce jednako, inzistira na samopouzdanju udruženom s tolerancijom prema drugačijim vidjenjima; obuhvaća znanost, religiju, filozofiju, psihologiju, etiku i umjetnost, te ukazuje na samog čovjeka kao tvorca svog sadašnjeg života i jedinog graditelja svoje sudbine.
Prosvjetljenje svim bićima!(c) Mandala, Rijeka Sv. Vida 1999-2000

Excerpts from "Essays in Idleness"

The Tsurezuregusa Of Kenko (Translated by Donald Keene)
To purchase or learn more about the book go to this link: Essays in Idleness
What follows are some of my favorite essays or parts thereof from a collection written by the Japanese Buddhist Zen priest Kenko between 1330 and 1332. They are taken from a small pocket book entitled "Essays in Idleness" published by Charles E. Tuttle Co.
Essay 75
I wonder what feelings inspire a man to complain of "having nothing to do." I am happiest when I have nothing to distract me and I am completely alone. If a man conforms to society, his mind will be captured by the filth of the outside world, and he is easily led astray; if he mingles in society, he must be careful that his words do not offend others, and what he says will not at all be what he feels in his heart. He will joke with others only to quarrel with them, now resentful, now happy, his feelings in constant turmoil. Calculations of advantage will wantonly intrude, and not a moment will be free from considerations of profit and loss. Intoxication is added to delusion, and in a state of inebriation the man dreams. People are all alike: they spend their days running about frantically, oblivious to their insanity. Even if a man has not yet discovered the path of enlightenment, as long as he removes himself from his worldly ties, leads a quiet life, and maintains his peace of mind by avoiding entanglements, he may be said to be happy, at least for the time being. It is written in Maka Shikan, " Break your ties with your daily activities, with personal affairs, with your arts, and with learning."

Essay 82
Somebody once remarked that thin silk was not satisfactory as a scroll wrapping because it was so easily torn. Ton'a replied, "It is only after the silk wrapper has frayed at top and bottom, and the mother-of-pearl has fallen from the roller that a scroll looks beautiful." This opinion demonstrated the excellent taste of the man. People often say that a set of books looks ugly if all volumes are not in the same format, but I was impressed to hear the Abbot Koyu say, "It is typical of the unintelligent man to insist of assembling complete sets of everything. Imperfect sets are better." In everything, no matter what it may be, uniformity is undesirable. Leaving something incomplete makes it interesting, and gives one the feeling that there is room for growth. Someone once told me, "Even when building the imperial palace, they always leave one place unfinished." In both Buddhist and Confucian writings of the philosophers of former times, there are also many missing chapters.

Essay 108
Nobody begrudges wasting a little time. Does this represent a reasoned judgement or merely foolishness, I wonder. If I were to address myself to those who are lazy out of foolishness, I should point that a single copper coin is of trifling value, but an accumulation of these coins will make a rich man of a poor man. That is why a merchant so jealously hoards each coin. We may not be aware of the passing instants, but as we go on ceaselessly spending them, suddenly the term of life is on us. For this reason, the man who practices the Way should not begrudge the passage of distant time to come, but the wasting of a single present moment. If some man came and informed you that you would certainly lose your life the following day, what would you have to look forward to, what would you do to occupy yourself while waiting for this day to end? In what does the day we are now living differ from our last day? Much of our time during any day is wasted in eating and drinking, at stool, in sleeping, talking and walking. To engage in useless activities, to talk about useless things, and to think about useless things during the brief moments of free time left us is not only to waste this time, but to blot out days that extend into months and eventually into a whole lifetime. This is most foolish of all. Hsieh Ling-yun edited the translation of the Lotus Sutra, but his mind was constantly preoccupied with his hopes for advancement; Hui-yuan therefore denied his admission to the White Lotus society. A man who fails even for a short time to keep in mind the preciousness of time is no different from a corpse. If you wish to know why each instant must be guarded so jealously, it is so that a man inwardly will have no confusing thoughts and outwardly no concern with worldly matters; that if he wishes to rest at that point, he may rest, but if he wishes to follow the Way, he may follow it.

From Essay 137 (My personal favorite)
Are we to look at cherry blossoms only in full bloom, the moon only when it is cloudless? To long for the moon while looking on the rain, to lower the blinds and be unaware of the passing of the spring -- these are even more deeply moving.&nnbsp; Branches about to blossom or gardens strewn with faded flowers are worthier of our admiration.
In all things, it is the beginnings and the ends that are interesting. Does the love between men and women refer only to the moments when they are in each other's arms? The man who grieves over a love affair broken off before it was fulfilled, who bewails empty vows, who spends long autumn nights alone, who lets his thoughts wander to distant skies, who yearns for the past in a delapidated house -- such a man truly knows what love means. The moon that appears close to dawn after we have long waited for it moves us more profoundly than the full moon shining cloudless over a thousand leagues. And how incomparably lovely is the moon, almost greenish in its light, when seen through the tops of the cedars deep in the mountains, or when it hides for a moment behind clustering clouds during a sudden shower! The sparkle on hickory or white-oak leaves seemingly wet with moonlight strikes one to the heart. One suddenly misses the capital, longing for a friend who could share the moment.
Essay 140
The intelligent man, when he dies, leaves no possessions. If he has collected worthless objects, it is embarrassing to have them discovered. If the objects are of good quality, they will depress his heirs at the thought of how attached he must have been to them. It is all the more deplorable if the possessions are ornate and numerous. If a man leaves possessions, there are sure to be people who will quarrel disgracefully over them, crying, "I'm getting that one!" If you wish something to go to someone after you are dead, you should give it to him while you are still alive. Some things are probably indispensable to daily life, but as for the rest, it is best not to own anything at all.

Essay 189
You may intend to do something today, only for pressing business to come up unexpectedly and take up all of your attention the rest of the day. Or a person you have been expecting is prevented from coming, or someone you hadn't expected comes calling. The thing you have counted on goes amiss, and the thing you had no hopes for is the only one to succeed. A matter which promised to be a nuisance passes off smoothly, and a matter which should have been easy proves a great hardship. Our daily experiences bear no resemblance to what we had anticipated. This is true throughout the year, and equally true for our entire lives. But if we decide that everything is bound to go contrary to our anticipations, we discover that naturally there are also some things which do not contradict expectations. This makes it all the harder to be definite about anything. The one thing you can be certain of is the truth that all is uncertainty.
From Essay 240
The man who has never hesitated under a cloudy moon on a night fragrant with plum blossoms, or has no memories of the dawn moon in the sky as he started to walk through the dewy gardens inside the palace gate, had better have nothing to do with love.
Essay 241 The full moon does not keep its roundness even a little while; it at once begins to wane. The man indifferent to such things may not see much change in the course of a single night. The worsening of an illness too does not pause in its headlong course, until the hour of death approaches. However, as long as a man's illness is not so critical that he is actually confronted by death, he grows accustomed to the idea that life will go on much the same forever, and only after he has accomplished many things in this life will he turn to quiet practice of the Way. But when a man is suddenly taken ill and faced by death, he realizes he has accomplished not one of his plans. He helplessly regrets the years and months of laziness, and resolves that if he should recover this time and live out his full life, he will unflaggingly strive days and nights on end to accomplish this or that. The sickness in the meanwhile grows steadily worse, until he loses consciousness and, in a state of violent agitation, breathes his last. This is true of the vast majority of people. Everyone should waste no time in taking this to heart. If you imagine that once you have accomplished your ambitions you will have time to turn to the Way, you will discover that your ambitions never come to an end. In our dreamlike existence, what is there for us to accomplish? All ambitions are vain delusions. You should realize that, if desires form in your heart, false delusions are leading you astray; you should do nothing to fulfill them. Only when you abandon everything without hesitation and turn to the Way will your mind and body, unhindered and unagitated, enjoy lasting peace.

Prisutnost je dragocjena

David Deida je jedan od najsjajnijih učitelja današnjice. Diljem svijeta je poznat po svojem jedinstvenom pristupu duhovnom i seksualnom razvoju u kojem se obraća izravno srcu ljubavi i slobode, duhovnom izvoru svakog muškarca i žene. Njegova učenja i knjige o radikalnoj praktičnoj duhovnosti za naše vrijeme hvaljena su kao originalan i autentičan doprinos integralnoj duhovnosti. David Deida je suosnivač i suradnik Integralnog Instituta. . . .
Istina: Ljudi će platiti za vašu istinsku prisutnost. Maskulina prisutnost i feminina sjajnost jednako su vrijedne. Kao što su ljudi spremni platiti da vide sjajnu filmsku zvijezdu, tako su spremni nagraditi istinsku prisutnost. Posebice u poslovnom svijetu, istinska prisutnost je jedinstvena vrijednost za muškarce i žene. Snažna prisutnost osobe znak je dubine, pouzdanosti i sposobnosti za ustrajnu, usmjerenu navigaciju. Želite li da vam vjeruju kao poslovnom kolegi, vaša istinska prisutnost je krajnje važna. Lutaju li vaši razgovori besciljno ili se držite teme? Lutaju li vam oči sobom ili gledate izravno u oči svojih kolega? Je li vam tijelo mirno, otvoreno i opušteno, ili lupkate prstima i dodirujete kosu? Jeste li prisutni potpuno u ovom trenutku ili se zaostajete u prošlosti? Vaša prisutnost uzemljena je u osjećaju svrhe. Kad znate zašto ste ovdje gdje jeste, onda možete biti totalno prisutni bez nedoumice. Možete točno osjetiti situaciju: kako vaši kolege i kolegice dišu? Gdje zadržavaju napetost? Trepću li očima i stišću li zube na ono što kažete? Poznavajući svoju duboku svrhu, možete pronaći stabilan korijen u trenutku. To vam omogućuje da navigirate iz svoje dubine dok ostajete otvoreni osjećanju suptilnih struja energije koje otkrivaju mnogo o situaciji. Vaša sposobnost navigiranja situacije prema cilju ovisi o vašoj snazi prisutnosti. Ako vam je prisutnost slaba, onda vas ono što drugi ljudi kažu i učine može skrenuti. Ali kad ste uzemljeni u dubini, ništa vas ne može odvojiti od dobro-ukorjenjene prisutnosti. Ostajete otvoreni, duhoviti i fleksibilni, a istovremeno jasni i nedvojbeni u svojoj nakani. Ljudi mogu osjetiti da ste doista tamo s njima. Ova odlika opipljive prisutnosti je najvažniji pojedinačni faktor u stjecanju povjerenja i otvorenosti drugih ljudi. Kad pogledate u oči kolege ili kolegice, koliko duboko gledate? Možete pogledati u površinu nečijih očiju, ili osjetiti duboko u srce. Za duboki osjećaj-pogled nije potrebno zuriti. To je više stvar nakane. Želite li osjetiti duboke želje svoje kolegice ili kolege? Jeste li spremni otvorite sebe dovoljno da osjetite njihovu dubinu? Želje nečijeg srca možete osjetiti onoliko duboko koliko ste voljni otvoriti sebe. Otvoriti se duboko ne znači blebetati o svojim unutrašnjim mislima. To znači opustiti svoje tijelo, disati potpuno, znati svoju najdublju svrhu, i osjećati duboko svakog tko je prisutan. Kad vam pažnja ne luta kroz popis obaveza ili nečiji dekolte ili sastanak koji počinje za desetak minuta, onda možete biti duboko prisutni sada. Potpuno prisutni, možete opustiti trbuh, rasporediti težinu ravnomjerno kao da stopalima puštate korijene u zemlju, i razlučiti bez napora kad vaši kolege zatežu vilicu ili zadržavaju dah. Možete ponuditi svojim kolegama istu dubinu osjećaja-prisutnosti koju biste ponudili svojem ljubavniku ili ljubavnici ili djetetu kad im je potrebno. Možete biti potpuno tamo, otvoreni i raspoloživi, bez da gubite doticaj sa svojom dubokom svrhom, sa svojim razlogom zbog kojeg ste tamo. Drugi odmah osjećaju i reagiraju na istinsku prisutnost. Kad neprisutna osoba uđe u sobu, nitko ništa ne primjeti. Ali kad muškarac ili žena duboke prisutnosti uđu na sastanak, svatko ih zamjeti i reagira. Njihovo držanje i disanje se promijeni. Nadražena je grupna budnost. Snažna prisutnost je opipljiva svakomu, a u njenoj blizini svatko se "poravna". Sastanak se odvija u drugom tonu i dubini suosjećanja kad je apsolutna prisutnost nazočna. Prisutnost se može vježbati. Vaša dubina svijesti određuje snagu vaše prisutnosti. Luta li vam pažnja po površinskim mislima i emocijama, ili se osjećate ukorjenjeni u svojoj najdubljoj svrsi, u najdubljem razlogu za življenje? Može li vam tijelo prenositi istinsku dubinu svijesti?Prvi korak u osnaživanju prisutnosti je pažljivo svjedočenje najdubljeg, najotvorenijeg bivanja. Osjećajte se kao svjesnost koja je u osnovi svake misli. Otvorite se kao dubina u pozadini svakog osjećaja. Otvorite se kao mjesto u kojem boravi najdublji osjećaj čiste prisutnosti. U svakom trenutku iznova otkrijte i ostanite u dodiru s najdubljom svrhom. Dopustite svojim riječima i činovima da niknu iz urođene i spontane svrhe vaše duboke otvorenosti bivanja. Na ovaj način, djelujete kao sila same ljubavi. Otvorenost jest ljubav. Drugi korak je vježbanje tijela kao vozila tako da vaša dubina prisutnosti slobodno niče trenutak za trenutkom. Možete vježbati disanje iz dubine trbuha umjesto iz gornjeg dijela prsnog koša. Možete vježbati osjećanje tla kroz stopala, umjesto da ste svjesni samo svojih misli u glavi. Možete vježbati uporabu cjelokupnog tjelesnog sonara, osjećajući kroz cijelo tijelo u tijela drugih ljudi, zamjećujući njihove tenzije, obrasce disanja i suptilne promjene položaja. Ako vam je pažnja uglavnom u mislima i emocijama, onda je prisutnost zarobljena u vašoj glavi i tijelu. Ali kad vježbate osjećanje misli i osjećaja drugih ljudi -- njihovo zbiljsko osjećanje, kao što biste osjećali nečiji mišić da pronađete čvor, ili kao što osjećate sobu da biste rasporedili namještaj -- onda vam se prisutnost uvećava i proširuje onkraj vaše površine. Prisutnost se širi dokle se otvara vaše osjećanje pažnjom. Ukoliko možete uključiti kolege i čitavu sobu u svoje osjećanje pažnjom, vašu će prisutnost osjetiti i poštivati svi. Da biste svoju najdragocjeniju prisutnost ponudili drugima, otkrijte svoju najdublju svrhu življenja. Upoznajte svoje razloge za bivaje u toj sobi s drugima. Ostanite u doticaju sa svojom najdubljom svrhom dok se otvarate bez granica. Otvorite se i osjetite zemlju ispod i nebo iznad. Otvorite se i osjetite lijevo i desno i ispred i iza. Doista otvorite svoje tijelo kao da grlite prostor oko sebe kao ljubavnika. Osjećajte se kao drugi kao da osjećate u strasno srce svojeg ljubavnika. Osjetite njihovo duboko srce iz svojega dubokog srca. Dišite dahom svojih kolega kao da je vaš vlastiti, osjećajući njihove tenzije i dišući tako da se one otvaraju. Ukoliko osjetite otpor i zatvaranje, onda ih poput vještog masera otvorite brižnim "dlanovima" osjećajne nakane nošene na "rukama" daha. Osjećajte duboko u njihova tijela sonarom svojeg razdisanog srca. Ponudite im svoju otvorenot, svoju dubinu bivanja, svoj cjelokupni dar besplatne osjećajne pažnje. Vaši vam kolege mogu vjerovati kad osjete vašu nedvojbenu prisutnost. Mogu se opustiti u opipljivu snagu vaše otvorene i razdisane svijesti. Osjećaju se poravnati vašom dubinom ljubavi, umjesto sukobljeni s vašim teškim idejama. Mogu osjetiti da vi osjećate njih, i tako pozvani su u otvorenu rezonanciju s vama. Među kolegama koji su voljni vježbati međusobno otvaranje dubine dubini, posao može teći poput čina duboke svrhovite ljubavi, bez obzira na to koliko vam se ideje slažu ili sudaraju. Poput ljubavnika koji se hrvaju u krevetu, poslovni suparnici se mogu boriti dok su usidreni u zajedničkoj otvorenosti dubokog uzajamnog priznavanja. Za one koji su spremni, zajednička otvorenost svijesti može začeti novu generaciju poslovanja rođenu iz istinske i suosjećajne dubine. © 2002 David Deida. Sva prava pridržana
Priredio Hokai D. Sobol

Propovijed župnika vlč.Antuna Nižetića

Godinama čovjek odlazi na pogrebe i sluša prigodnu propovijed

svećenika. To sam i ja činio ali današnja propovijed vlč. Antuna

Nižetića prvi puta je za mene bila istinsko i od srca ispričano njegovo

gledanje na život i smrt. Hrabro je objasnio svim prisutnima kako

većina živi spavajući ili je već mrtva odnosno da mrtvi pokapaju

mrtve, kako je traženje vanjskih zadovoljstava pa čak i kroz šport

bijeg od života, kako ne cijenimo život i kako nepotrebno jurimo za

materijalnim bogatstvima i drugim zadovoljstvima, a sve je to u času

smrti nebitno. Bitno je samo ako živimo na način kako nas uči Isus

(ja bih dodao i svih drugih učitelja jer svi imaju isto ishodište).

Ne znam koliko ljudi je razumijelo poruke velečasnog, ali meni je
propovijed dala nadu da mladi svećenici promišljaju život i smrt za
sebe i ljude kojima služe neopterećeni da moraju prepričavati napisane
crkvene poruke.

Venerable Ajahn Sumedho - The Real World

This is adapted from a teaching given by Ajahn Sumedho during the 1988 winter monastic retreat at Amaravati. Tonight we will once again reflect on the way life is as a human being. Birth in the human form means there is a feeling of separateness, consciousness works within the limitations of the body, so each one of us has to see things from that particular position. Right now I'm sitting right here, I have to see things from this position. Sister Kalyana is way over there in the corner, and Anagarika Bill is here in front - but no matter how far away or close, there is this sense of division or separation. Consciousness is the discriminative function of the mind, so if we attach to consciousness as our identity, there is always the sense of isolation and separation. There are romantic views of finding someone to have communion with. There's a longing in all human beings for some kind of communion or sense of oneness, yet that is a totally impossible thing to have on the level of the discriminative mind - which is where most people seek it. If I am this body, this consciousness, then how can I ever be one with anything? Even though momentarily there may be a sense of oneness - through physical union or emotional unity - there is also separation, because that which comes together must separate. This is the inexorable law. If one is attached to an idea of union, unity or communion, and one feels a moment of it, that conditions the sense of isolation; there is always a sense of loss. So the more we seek communion and oneness in terms of body and consciousness, the more we feel alienated and lonely. Even when there isn't physical or emotional aloneness, we can still feel lonely, because of the existential problem of ignorance - the illusion of separation which is created through identification with consciousness. One can be sitting in a room full of people and feel totally alone. In fact, I think one of the loneliest experiences of my life was when, at about age 24, I went to New York City to live. I was surrounded by millions of people, yet I felt so lonely. Where did the loneliness come from? It was due to the longing, the attachment to the belief in 'the real world' and the feeling of not having entered "the real world' in the same way others had. I didn't realise that everyone had the- same problem, actually. I used to think it was a personal flaw in my character, that somehow I was a misfit and that everyone else fitted in - only to find that most people felt that they were misfits. This sensory world doesn't fit us, really. It's a kind of passage that we take in order to learn a lesson. (Hopefully we will learn it!) We don't fit into these roles - we are not realty people; you are not really women; you are not really men. These forms are like costumes, they're temporary things that we have to learn to live with. We have to learn how to accept them and know them. We have to learn from this suffering, this sense of alienation that comes from ignorance. It probably starts from the moment you're born, from the time you are thrown out into the world. Babies usually cry when they are born - they don't come out laughing. I've never heard of one doing that! You are one with your mother, and then the umbilical cord is cut. That is the end of chat relationship and then you are a separate being; that must be very traumatic for every baby. You see so many people longing to get back into that relationship again. We'd like a mother to nurse us and take care of us, protect us, keep us warm and all that. I've seen that myself - wanting to have some nice warm womb to crawl back into, some safe place where I'll be protected and be told, 'I love you dear, forever, no matter what you do, and everything's going to be all right. There's going to be plenty of everything - warmth, food and comfort - forever more.' If you practise meditation and develop insight into the Dhamma, you can investigate to see the real problem. Is there any real separation, or is it merely an appearance of separation, brought about by attachment (through desire) to the five khandhas*? *five khandhas: the five components or "heaps of human psycho-physical existence, i.e. form, feeling, perception, volition, and consciousness. Consciousness implies desire, because as a result of consciousness there's feeling. There are feelings of attraction, repulsion or neutrality and we tend - until there is enlightenment - to react to feeling with desire. We incline towards beautiful, pleasurable things. We try to get rid of, to run away from, ugly or painful things. And the whole range of neutrality is usually unnoticed - unless you write poetry or do something to be more mindful. Usually we're caught in the more extreme reactions to the attractiveness and repulsiveness of sense experience. There is culture, refinement and beauty in the sensory realm, and we can appreciate celestial and ethereal planes of mental creativity. However, it is the lower elements which tend to be the easiest things to absorb into: violence, sex, survival, which are the instinctual functions of the animal world. If you want to turn on masses of people, you have to appeal to that level. We must learn how to touch the earth and accept instinctual nature, the four elements and planetary life as it is. Meditation isn't an escape from the instinctual world, but an opening up to it; it's a way of understanding the world, apart from the reactions of indulgence or suppression. We are not trying to deny the animal functions or instincts - or reject them, suppress them - or identify with them as 'me' or 'mine'. But we can reflect, we can note, we can accept them for exactly what they are, rather than for what we believe them to be. Then we can appreciate the intelligence and creativity of a human mind too, without becoming attached to it. This attachment (upadana} is really the crux of the matter. Identification is attachment: 'I am this person, this personality.... I am this body, this is "me". ... I am this way. ... I should be ... I shouldn't be. . . .' And because of "I am' and 'me', there's 'you' - because on this level of consciousness there is separation. We are separate, aren't we? I'm here, and you're there. If we understand this separation to be simply a conventional reality, there is no attachment. We are merely using it for communication and for practical reasons. But for most people that separation is the real world: "Look after yourself. You have to look after yourself first.' 'I have to protect myself. I only have one life, and I've got to see that I can get everything I can out of it.' Parents say, 'Now, Sonny-boy, you've got to be careful, you are not getting any younger. You've got to make sure that you have your pay cheque and your social security, your insurance, your hospital and medical insurance.' People think, 'When I get old, I don't want to be a burden.' The elderly can be perceived as burdensome and they see themselves as burdensome, because of identification with the age of the body. Contemplating this, we can observe all that we create out of these illusions: 'I don't wane to be a burden. ... 1 should, I shouldn't. ... I would like to be ... You should be, you shouldn't be ... You ought, you ought not to . . .' and on and on in this fashion. Views, opinions, identifications, preferences, attachments of all kinds - this is what we call 'the real world', this is what we believe in as reality. If you pick up a London newspaper you'll find all about "the real world'. You can read about the financial problems and the business world, the economic problems of Britain, the United States, the problems of the Soviet Union, and the problems of the Third World countries. Problems of individuals: who's divorcing whom, who's having an affair with whom. Who's being a burden, who's not being a burden, and all kinds of advice over what you should or shouldn't be. That's "the real world', encapsulated in a few sheets of paper, with photographs. Now that 'real' world is a poverty stricken world. It's meaningless. If one believes in that and attaches to it then life is a very depressing, increasingly depressing experience - because the world of separation, alienation and division is a world of despair. It's anguishing. Most of it is not particularly joyful - it's dukkha, it's suffering. So what does it mean to be fully human? To be fully human is to be moral: you can't say you are fully human unless you keep at least the five moral precepts - otherwise you are only human some of the time. Now moral responsibility, willingness to be responsible for one's actions and one's speech, is not instinctual, is it? Instincts don't care about speech and actions. In instinctual nature, if some- thing is in your way then you just kick it out or kill it. The animal kingdom doesn't have very much to say; the animal world doesn't seem to have developed highly complicated speech patterns like humans. It's survival of the fittest in the animal kingdom, because there's not the ability to rise up to a moral commitment. To be responsible on the moral plane is a uniquely human opportunity. So, in Buddhist terms, it's only when we rise to that moral plane that we can say we are fully human. This is fulfillment of our humanity, not a rejection of it. Note that so much of the violence and murder is done in the name of something noble: 'Kill the Heretics! . . . Kill the Communists!' But this is all from the position of a 'not-quite' human, isn't it? It's non-humans that do all this - because to be human, you have to be moral. The first precept - Panatipata veramani, to refrain from intentionally taking life - is actually applied, for us, to all beings. It is not for us to decide who is going to live and who isn't. Other beings have as much right to be here, to live on this planet, to breathe, as we do. So this is the beginning of Humanity, because this is something we can choose - instinct doesn't choose to do this. If somebody is being a threat or a bother, our instincts tell us to get rid of them as quickly as possible. But the human side says, 'Would I like to be treated like that? Is that fair, is that right, is that a proper thing to be doing?' My instincts say, 'Kill the mosquitoes! They're a nuisance, they give you malaria. . . . Kill those blasted midges; get rid of them as quickly as possible!' But then the human side says that they have as much right to be here as I do. Who am I to think chat I, somehow, am more important or have more right to breathe and to live my life than midges do? So then from that position, I'm a little kinder, aren't I? I'm not so quick to destroy that which I don't like - which bothers me or is a nuisance - and I am much more willing to give it a chance, to try and understand it, to respect it for what it i?, even though I may never like it. I can't imagine myself ever liking midges - they are just not likeable to humans. But one can accept them for what they are. When you contemplate the amount of irritation they cause, then it's not that much; one can put up with it, one can bear it - it's just the way things are. Their lives are as important to them as my life is to me. That is rising up to the plane of humanity. But I'm sure that the midge doesn't reflect like that; I'm sure the midge doesn't say, 'Look, there's Venerable Sumedho - he keeps the moral precepts, I'm not going to bite him!' They are not human; they cannot rise up to the human plane. But we can sink down to their's very quickly. They are pain of the sensory realm and following the instinctual tendencies of those bodies with their survival mechanisms and all that. What we are doing in Buddhist practice is rising beyond mere human existence towards the refuges of Buddha, Dhamma, Sangha - towards the transcendent, the Death-less, Nibbana. For this, the human foundation is necessary; we have to be fully human before we can expect to get beyond that. In order to transcend it, we have to fully accept the instinctual plane and respect it for what it is; we no longer condemn it or identify with it. We can respect the midges, and the mosquitoes, and all the other beings. So we are not judging the instinctual plane, or exalting it. It is what it is - it's like this. We refrain from doing evil - from intentionally doing cruel, unkind, selfish, mean things, or using our ability to speak for harming others. Then from that human plane we can aspire to the transcendent Deathless Realm, Amaravati. Our bodies will die when it is the time for them to go; they die - that is their nature. The human realm is not an end in itself. We have to learn from the human experience - to know it, and rise up to it - but no longer attach to or identify with it, because humanity is not what we are. We are not really humans either! But, paradoxically, we have to be fully human to realise we are not human. From the human plane we can contemplate the instinctual plane. When you are caught in the instinctual plane you can't very well contemplate it, be- cause you are just caught into that level of activity and reaction. But going to the human plane, one can be very much aware of the instinctual one for what it is. Then, from the transcendent plane, we can understand the human one. Much of our meditation is on seeing our own human limitations for what they really are; that's why morality is such an important part of our training. Daily reflections are also very important. We take time to consider what it is to be human, and what is necessary for human survival: 'What do we really need?', rather than 'What do we really want?' 'What is necessary for living in the society in the right way?' As a Sangha, we must consider how to be living examples for the society to see the beauty of humanity, the gentleness, the kindness, the propriety of it - the wisdom of the human realm. However, we are definitely not just pointing to the human realm, but also beyond it. 1 find it very helpful to just be able to contemplate what it is to be a human being - to be conscious. What is it to be born and to age? All the things-that are affecting each one of us are to be contemplated; none of it is to be dismissed or rejected. The instinctual realm, the realm of survival and procreation, the emotional realm, the intellectual realm, the ability to feel and to love and to hate and so forth - all these are natural phenomena (dhammas) for us to reflect on and to understand. Then as you awaken more and more, and contemplate and understand more of the Dhamma, you can understand why this world is the way it is. Forest Sangha Newsletter: January 1991, Number 15

Netrajnost, nezadovoljstvo (ili patnja), te besopstvenost.

Priroda sopstva
Razmotrimo kako ovaj fino ugođeni instrument, ova pomnost, može proizvesti uvid u suštinsko pitanje na duhovoj stazi: Koja je priroda sopstva? U odgovor na to pitanje, razmotrimo prirodu kretanja. Koji je izvor pokreta? Ili, dublje gledamo, koji je izvor namjere koja pokreće? Što je to sopstvo iz kojeg se javlja pokret?
Jasno je da ruku i nogu pokreće nešto, možda mišići, možda živci koji pokreću mišiće... Na suptilnoj razini, svi činovi osobe imaju uzroke i uvjete. Ustvari, pokret je posljedica kompleksnih interakcija vanjskih i unutarnjih događaja. Nemoguće je pronaći samostalno sopstvo koje nadzire i kaže, "Ja ću pokrenuti ruku", a zatim se pokrene. Ovo je, naravno, suprotno uobičajenom doživljaju, suprotno našem urođenom osjećaju da je svatko od nas samodostatni "ja" koji nadzire i kontrolira svoje ponašanje. Međutim, kroz praksu pomnosti možemo razviti izniman uvid u prirodu besopstvenosti ili neurođenog postojanja "ja". Da bi u ovom uspjeli, prvo počinjemo istraživati. Počev od grubog i postepeno prema suptilnom, fokusiramo fino ugođeni instrument svjesnosti na sastavnice čina i analiziramo ih. Motreći fizičke i mentalne uzroke kretanja, otkrivamo da nigdje nema potvrde ikakve urođenosti osjećaja "moje", ili suštinskog sopstva, bilo gdje u tijelu, mesu, kostima ili srži.
Pomnost osjećaja
Osječaji s kojima se identificiramo ukorjenjeni su u svakom jedinstvenim sklonostima. Ukoliko me netko hvali na način koji odgovara mojim sklonostima, osjećam se sretan, dok bi druge pohvale možda potakle ravnodušnost. S negativne strane, isto vrijedi za pokudu i osjećaje tuge. U oba slučaja, osjećaji su jednostavno jedan motiv u uzročnoj mreži događaja. Problem s osjećajima je da se s njima identificiramo prilično snažno. Skoro nikad ne prosjecamo konceptualnu maglu uslijed koje određene osjećaje smatramo "svojim osjećajima". Ustvari, osjećaji po sebi nisu ničiji. Sve što se događa je nastajanje i nestajanje osjećaja, potaknuto uzrocima i uvjetima.
Buddha je govorio o nekoliko odlika osjećaja, a najvažnija je njihova netrajnost. Očajanje, naprimjer, koje se može činiti tako teškim, ustvari je emocija u neprekidnoj promjeni. Čak i najteži osjećaji se neprekidno mjenjaju, ali ovo je veoma teško prepoznati. Identifikacija s depresijom pomućuje fluktuacije koje se odvijaju iz trena u tren, zamjenjujući ih osjećajem homogene neprekidnosti. Nekad stvari idu kako želimo, osjećamo se odlično i mislimo, "Sada su svi problemi riješeni, to je bila zadnja prepreka." Naša konceptualni um nas ponovo zavodi, pa mislimo, "Kako je sada, tako mora biti uvijek." Isto vrijedi, naravno, i za teške situacije. Tuga nas preplavi, a um postaje negativan: "Ja sam promašaj. Biti ću promašaj i dogodine. Ustvari, čitav je moj život promašaj." Ponovo ovi osjećaji izniču u trenutku, a um se fiksira u tom trenutku na pomućen način.
Problem s prianjanjem za osjećaje, naročito ako su ovisni o ugodnom vanjskom podražaju, je da se sve oko nas neprekidno mijenja, većinom van naše kontrole. Pokušavamo manipulirati i kontrolirati svoj neposredni okoliš, uključujući i predmete i ljude, ali čak je naše tijelo u bitnoj mjeri van naše kontrole. I um nam je često van kontrole. Hvatanje za ugodne osjećaje nije loše u smislu da je zlo ili iskvareno, već u smislu da nije efikasno. Kao što je poznati burmanski budistički učitelj Goenka jednom rekao, "Hvatanje za stvari može dati samo dvije posljedice: ili nestane stvar za koju se hvataš, ili nestaneš ti. Samo je pitanje što će se dogoditi prvo."
Pomnost uma
Reći ćemo, "Ja sam ljut." Fokusiramo se na objekt ljutnje, mislimo o njemu i djelujemo prema njemu, ili bolje, protiv njega. Sve je u tom procesu predvidljivo i mehanički.
No, uvođenjem pomnosti, javlja se mogućnost izbora. Ne identificiramo se s događajem, već ga pomno svjedočimo. Ponovo razmatrajuć ljutnju, uočavamo vrijednu alternativu. Potpuno svjesni, "Aha, ponovo se pojavila ljutnja", možemo birati između identifikacije s događajem ili održavanja pomnosti. Želimo li djelovati po ljutnji, ili ju jednostavno želimo promatrati? Ukoliko imamo pomnosti, pruža nam se mogućnost odabira. Imamo izbor. Prisjetite se kad veliki majstor Šantideva kaže da, uma preplavljenog mentalnim jadima kao što su zavist, prijezir, zamjeranje i sarkazam, trebamo ostati mirni poput komada drva. Ovo ne znači da trebamo neinteligentno potiskivati ili obuzdavati ove negativne osjećaje. Od tog ćemo samo oboliti; to nije dobro za srce, ni za probavu, ni za tlak. Budistička alternativa je pomnost. U pomnosti možemo postati jasno svjesni da se odvijaju štetni mentalni događaji. Bivajuć svjesni i pomni, ne moramo ih perpretuirati. Ljutnja i druge negativnosti moraju se "hraniti" da bi preživjele. Kad sam ljut na nekog i želim hraniti tu ljutnju, mislit ću na sve loše stvari što ih je ta osoba ikad učinila. Ako to nije dosta, mogu misliti na sve loše stvari koje bi učinila da ima priliku. Ovo održava ljutnju; ovo može hraniti ljutnju desetljećima.
Kad Šantideva sugerira da ostanemo poput komada drva kad se pojave jadi, želi nam reći da ne hranimo ljutnju. Umjesto da ju hranimo, možemo usmjeriti svjesnost na samu ljutnju i biti pomni tako da joj ne dozvolimo da upravlja našim govorom ili fizičkim ponašanjem. Kad umom vladaju jadi i obmane on je skoro neupotrebljiv, poput uganutog zgloba. Kad je um teško upotrebljiv, možemo ga pustiti malo da se zaliječi, a onda djelovati. Na ovaj način možemo spriječiti mnoge probleme i riješiti druge koji nikad ne moraju ni nastati.


Pomnost događaja
Usmjeravanjem svjesnosti na prirodu samog uma, mentalnih događaja i um s mentalnim jadima, otkrivamo istu stvar; to jest, mentalni događaji nastaju i nestaju. Čak i svjesnost sama nastaje i nestaje, bez osobnog identiteta. Svjesnost nema urođeni identitet. Ona je samo svjesnost. Ni mentalne obmane nemaju identitet; one su samo mentalne obmane.
Događaji koje istražujemo uključuju sve fizičke pojave u tijelu i stvari izvan tijela; sve osjećaje i mentalna stanja, te konačno, svjesnost samu. A otkrovenje iz čitavog procesa je da nema samostalnog sopstva koje koordinira sve ove događaje, već postoji samo niz kompleksnih međuodnosa koji djeluju sami, bez jedinstvenog, vanjskog upravitelja.
Ovo radimo pomnim promišljanjem, "Kao što ovo izniče u mom iskustvu, tako vjerojatno izniče u iskustvu drugih." Proces je sličan onom kojeg smo upoznali u praksi blagonaklonosti, gdje smo počeli razvijanjem blagonaklonosti prema sebi, a zatim ju proširili na druga bića.

Tri teme za praksu uvida

Postoje tri teme, poznate kao "tri karakteristike", što ih je Buddha snažno naglašavao za ove prakse uvida: netrajnost, nezadovljstvo (ili patnja), te besopstvenost. Netrajnost (skt. anityata) se razumije tek kad um dobro natopimo promjenjivom, prolaznom prirodom svih uvjetovanih pojava. Zašto je to tako važno? Ključno je zato što se mnogo naših misli i činova u životu temelji na sasvim obrnutoj pretpostavci: da stvari su statične, i da mogu ostati onakvima kakvima ih želimo. Ključni problem u životu je da smo skloni reificirati stvari, čineći da izgledaju trajne i stabilne kad to doista nisu. Ulazimo u odnose, stječemo stvari i kažemo, "Evo, ovdje počiva moja sreća." Čineći to, potiskujemo netrajnu prirodu svijeta iskustva. Jedno je znati ovo intelektualno, no sasvim je drugo iskusiti to isto iz trena u tren, te prilagoditi sukladno tome svoj način življenja. Prepoznajući svoja prianjanja za ove događaje, za ove ljude i situacije, možemo prosjeći kroz taj lažni osjećaj trajnosti i zamjeniti ga dubljim uvidom u stvarnost.
Nezadovoljstvo, ili iskustvo patnje (skt. duhkha), je druga tema. Naglasak je ovdje na prepoznavanju stvarnosti naših života. Uobičajena greška je da oslanjamo čitav svoj osjećaj dobrobiti i blagostanja na ugodne podražaje izvana - na kuću, obitelj, partnera, dijete - sve situacije koje su podložne promjeni u svakom trenutku. Podražaje vidimo kao "podržaje". Hvatamo se za ove stvari grčevito kao da će nas podržavati, a one to jednostavno ne mogu. One će se neizbježno mijenjati, a ukoliko svoj osjećaj dobrobiti investiramo u njih s prianjanjem, iskusit ćemo samo tjeskobu kad nas ove promjene pogode. To je patnja, ne zato što je situacija kriva, već zato što tražimo trajnu osnovu blagostanja u događajima koji ne traju.
Zadnja tema je besopstvenost (skt. nairatmya), odsustvo samostojnog sopstva. Ovo je ključno zato jer obrnuto, prianjanje za samostojno sopstvo, je pomućenost kao temeljna mentalna obmana, korijen iz kojeg narastaju svi drugi jadi. Sve su ovo temeljna budistička učenja. Njihov glavni naglasak je na liječenju jedinke, na proizvođenju veće razumnosti u iskustvu jedinke. Ova učenja i prakse se zato često nazivaju "Vozilom pojedinačnog oslobođenja". Daljnje razrade ovih tema u dubljim dimenzijama za uvid kroz integraciju mudrosti i samilosti, nalazimo u Mahayana budizmu, poznatom još i kao "Vozilo univerzalnog probuđenja".

Oduševljenje dalmatinskim gradovima

Posjet iz Istre Dalmaciji po danu u jednom danu !