Dimenzija svijesti je dublja od misli

kokoraos
Naslov:
Postano: uto dec 12, 2006 8:36 am
Član foruma
Pridružen/a: pon sep 26, 2005 12:54 pmPostovi: 184Lokacija: OSIJEK
Većina ljudi provede cijeli svoj život utamničeni unutar granica vlastitih misli. Nikad ne odu izvan granica uskog, personaliziranog osjećaja svoga ja koje je um proizveo i koga uvjetuje prošlost. U tebi, kao i u svakom drugom ljudskom biću, postoji dimenzija svijesti koja je daleko dublja od misli. To je sama srž onoga što jesi. Možemo to nazvati prisutnost, svjesnost, neuvjetovana svijest. U drevnim učenjima, to je Krist u nutrini ili Budina priroda. Nalaženje te dimenzije oslobađa te, a također i svijet, patnje koju uzrokuješ samom sebi i drugima kad je „malo ja“, kog je um proizveo, sve što znaš i kad to ja upravlja tvojim životom. Ljubav, radost, stvaralačko širenje i trajni unutarnji mir ne mogu doći u tvoj život izuzev kroz neuvjetovanu dimenziju svijesti. Ako možeš prepoznati, barem povremeno, misli koje ti prolaze umom jednostavno kao misli, ako možeš svjedočiti o svojim mentalno-emocionalnim reaktivnim modelima dok se pojavljuju, to onda znači kako ova dimenzija u tebi već izranja kao svjesnost u kojoj se misli i emocije događaju – kao bezvremeni unutarnji prostor u kome se razotkriva sadržaj tvog života. * Misaona struja ima ogromnu snagu i ona te lako može vući sa sobom. Svaka misao pretendira kako je jako važna. Ona želi potpuno privući tvoju pažnju. Ovo je nova duhovna vježba za tebe : ne uzimaj previše ozbiljno vlastite misli. * Kako se lako ljudi hvataju u zamku svog pojmovnog zatvora. Ljudski um u svojoj želji da zna, razumije i nadzire, pogrešno shvaća i zamjenjuje svoja stanovišta i točke gledišta za istinu. On kaže : to je ovako. Moraš biti veći od misli da shvatiš da, bilo kako protumačio „svoj život“ ili nečiji drugi život ili ponašanje, ma kako procijenio bilo koju situaciju, sve to skupa samo je točka gledišta, jedna od mogućih perspektiva. To je samo hrpa misli. Stvarnost je ujedinjena cjelina u kojoj su sve stvari isprepletene, gdje ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Mišljenje rascjepljuje stvarnost – ono je rasijeca u komadiće. Misaoni je um koristan i moćan alat, ali on istovremeno i jako ograničava kad potpuno preuzme nadzor nad tvojim životom, kad ne shvatiš kako je on samo mali aspekt svijesti, a ta svijest si ti. * Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja koja jeste mudrost pojavljuje se kroz jednostavni čin poklanjanja nekomu ili nečemu svoje pune pozornosti. Pozornost je prvobitna inteligencija, sama svijest. Ona otapa prepreke koje stvara pojmovna svijest i kroz to dolazi prepoznavanje kako ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Pažnja sjedinjuje promatrača i ono što on promatra u jedinstveno polje svijesti. Ona je iscjelitelj odvojenosti. * Kad god si zagnjuren u prisilno mišljenje, ti izbjegavaš ono što jeste. Ne želiš biti tu gdje jesi. Ovdje, Sada. * Dogma – religiozna, politička, znanstvena – javlja se iz pogrešnog vjerovanja kako misao može prikazati ukratko stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivne pojmovne tamnice. Čudna je stvar da ljudi vole svoje tamničke ćelije jer im one daju osjećaj sigurnosti i lažni osjećaj „ja znam“. Ništa čovječanstvu nije nanijelo više patnje od dogmi. Istina je da se svaka dogma smrvi prije ili kasnije jer na kraju stvarnost razotkrije njenu lažnost. Ipak, ukoliko se temeljna sumanutost dogme ne vidi onakvom kakva jeste, jednu će dogmu zamijeniti druga. Što je temeljna sumanutost ? Poistovjećenje s mišlju. * Duhovno je buđenje buđenje iz sna o misli.

Prihvaćanje i prepoznavanje

Vježba prihvaćanja i prepoznavanja
Odredite si svaki dan da ćete prihvatiti jednu situaciju u svom životu. To može biti nešto sasvim obično i svakodnevno kao što je jutarnje spremanju u kupaonici ili kuhanje obroka. A može biti i nešto što inače ne činite često. Bit prihvaćanje je fokus i koncentracija na ono što radite ali bez razmišljanja o tome. Zvuči možda komplicirano ali nije.
Sve što trebate je raditi ono što radite i pustiti da vas situacija sama vodi. Ako izaberete jutarnje tuširanje onda na njega obratite pažnju, promatrajte svoje pokrete i ono što radite, osluškujte svoje disanje, upijajte boje i mirise oko vas. Ali nemojte analizirati sa kojim sapunom ćete se prati i što ćete prvo napraviti, jednostavno pustite svom tijelu da samo odluči, dopustite rukama da se kreću po prostoru, a vi ih slijedite. Pustite nogama da vas ponesu tamo gdje one žele. Na kraju obavit ćete sve kao i inače ali čete osjećati jednu prirodnu opuštenost i u svemu tome možda ugledati neku simboliku koju prije niste vidjeli ili uvidjeti neki znak. Iako je to vježba i ne služi tome da se sa njom traže znakovi nego da naučite prepoznavati ono što je oko vas i u vama, da pustite vlastitoj Duši da živi i prolazi kroz vas svejedno je moguće da ćete i kroz tu vježbu otkriti nešto novo, nešto što vam je već možda jako dugo bilo prisutno, samo tako „obično“ da niste to primijetili.

Vježba prihvaćanja

Let preko rupa + vježba prihvaćanja
Imate svoj život. Kroz putovanje. A na njemu imate pregršt rupa koje samo čekaju da upadnete pa da vam mogu pokazati – sve probleme koji vas okružuju, sve strašne stvari koje vas prate kroz život, sve ono čega bi se trebali bojati, što bi trebali izbjegavati, sve ono što vi jeste i niste.
Druga mogućnost je da budete lagani poput pera, mudri poput vjetra i dozvolite si let preko rupa na svom putu napredovanja. Jer upadanjem u rupe vi samo usporavate svoj put.
Kada upadnete u rupu vi stvari više ne možete sagledati iz neke više perspektive, jedino što vi vidite su zidovi i nepremostivi problemi sa kojima ste se trenutno suočili dok u „letu preko rupa“ vi vidite sve, i one rupe koje ste prošli, i one koje vas tek čekaju, vidite put i sve ljepote na njemu. Možete u letu prihvatiti shvaćanje i dopustiti si opuštanje, možete samo napredovati, jer jedino što trebate je kretati se i stvarati svoj život.
Vi svoj život stvarate iz sekunde u sekundu, a svaka je bitna. I ona dok otkrivate tajne vremena kao i ona dok doručkujete. Sve su one jednako važne za vaše spoznaje, za rast i razvoj.
A kako ćete ih bolje uvidjeti nego da ih pogledate u cijelosti, zato ne bi trebali sebi dozvoliti upadanje u rupe već let preko njih.
A kako se to radi?
Vjerom, smijehom i prepuštanjem. Nije na vama da sudite rupe na koje nailazite kada su to rupe koje ste sami birali. Potrebna je vjera u sebe i svijet okolo vas ma kakav on bio. Potrebno je prepuštanje životu, jedino tako možete vidjeti što ste si to priredili za slijedeću etapu. Cilj ne može doći dok vi do njega ne stignete. A zatim dok ne shvatite da ste cijelo vrijeme na cilju, samo je stvar prihvaćanja i prepuštanja, dopuštanja svim stvarima da se proliju pred vama, da vam pokažu život, sve ono zbog čega ste došli, sve ono što vam treba da naučite.

Prihvaćanje sebe i života

Vječnost i postojanje smisla u njemu tema je koja vas je sve oduvijek zaokupljala. Vaš život u vječnosti čini vam se ponekad sa vaše pozicije tako malen, tako beznačajan. Znamo da mnogi od vas u nekim periodima svoga života izgube „tlo pod nogama“ te počnu padati u neke njima samo znane „crne rupe“. To mi zovemo prepuštanje. Prepuštanje raspadanju kako bi se ponovo sastavili, sada kao netko sasvim novi. Kao netko sa znanjem i vještinama potpuno stranim onom raspadnutom dijelu. A onda krećete dalje, do nekog novog raspadanja. I gdje je tu smisao pitaju sada mnogi od vas. Smisao je u postojanju, u postojanju u vječnosti. Jer ono što vi sigurno imate je postojanje, u onom što sigurno je - u vječnosti.
Kada bi živjeli život bez lomova živjeli bi vječnost u jednom životu, toliko bi vam se činio dug i naporan. Nakon nekog vremena "vrijeme" bi izgubilo svaki smisao i vi bi u jednom trenutku pomislili da idete unazad, a ne unaprijed. Zato postoje ti lomovi, da vas prekinu u vašoj svakodnevnici, da vas polome kako bi se ponovo mogli složiti, sa novim znanjima i novim iskustvom, uvijek pametniji i sretniji. Do neke nove lomljave, kada vaša duša odluči da je vrijeme za novi raspad.
I odbacite strah, odbacite tu emociju kojoj možete samo robovati. Dozvolite joj da vas pogurne u određenom trenutku ali joj se nemojte prepuštati. Odbacite ju tako što ćete prekinuti sve radnje nekim naglim pokretom, promjenom kretanja, promjenom izvođenja radnje, plesom, glasnim povikom, izlaskom u prirodu, čitanjem knjige ili meditacijom uz neki film. Napravite bilo što samo nemojte dopustiti sebi upadanje u stanje straha. To je ono što svi zasigurno možete, osjetiti navalu straha i prekinuti ju, ne prepustiti joj se. Jer ona vam zamračuje um i ruši zaštite, dovodi vas u područje koje je vama neistraženo i ostavlja u samoći. Nigdje možda niste toliko usamljeni kao u emociji straha. Zato joj se nedajte, vi ste jači od nje, puno jači, samo ako to želite.
Kada prihvatite svoje postojanje prihvatili ste i svoj život. A to je ono što je većini najteže, prihvatiti svoj život. Zato krenite od malih stvari. Započnite pisati svoj „dnevnik prihvaćanja“. Pokušajte na dan prihvatiti barem četiri stvari i zapišite ih u svoj dnevnik. Prihvatite ih na način da razmišljate o njima, da ih vizualizirate, da postane to što u tom trenutku prihvaćate. Krenite od malih stvari pa prema velikima. Krenite od predmeta koji su vam dragi ili koje često koristite, zatim prihvaćajte osobe, događaje, dijelove sebe.
Sve to dovodi vas u trenutak u kojem jeste, daje vam mogućnost da ne lutate po prošlosti i sadašnjosti nego vas stavlja u jedino mjesto koje sada postoji, u vaš život u ovom trenutku. Na taj način kada prihvatite život i sebe u njemu otvorit će vam se vrata njegovog shvaćanja, bit ćete bliže shvaćanju svoga života nego što ste ikada bili.
Probajte i igrajte tu igru prihvaćanja, ne odustajte od sebe i svog života.- Šumski -

Smisao i svrha života

Autor Željko Kalinić
понедељак, 22 фебруар 2010
Priča govori o javno neizgovorenim razmišljanjima urbanog čovjeka koji postaje svjestan negetivnih promjena oko sebe.
„Sve bi bilo u najboljem redu da niste žderali jabuka sa zabranjenog drveta. Ovako ste osuđeni da se do kraja postojanja pitate, ko ste i zašto ste?“ – dolazilo je sa mjesta koje nisam razumio. Život je prepun čudesa. Ponekad je samo jedno malo čudo dovoljno da nas ohrabri i učvrsti nam nadu u ono bolje koje svaki čovjek očekuje još od Adama pa na ovamo. Ipak, izgleda da je i u toj prepunosti moguće da mnogi od nas budu zaobiđeni. Oni koji se rode u mirnim vremenima žude za onim nemirnim punim dešavanja. Vremena u koja sam ja upao nisu nimalo bezbojna. Svijet se ljulja neuravnotežen. Na žalost, vapaj za ravnotežom još uvijek nije dovoljno snažan. Ljudi nezadrživo krupnim koracima užurbano grabe udaljavajući se od onoga što je do jučer bila ljudska priroda. Hoćemo li se uspjeti adaptirati na to novo što stvaramo sami udaljavajući se od onoga u čemu smo stvoreni? Bojim se da nam se ne piše dobro. Jasno mi je i vidim da smo stvoreni malo iznad životinja, ali ne mogu da dokučim koliko smo ispod anđela. Ako neko od vas zna zbog čega smo mi ljudi ovdje, bilo bi lijepo da mi to otkrije. O našem duhovnom postojanju znamo mnogo manje od našeg fizičkog postojanja, a ipak bez smisla duhovnog, smisao fizičkog postojanja postaje neobjašnjiv, pa time i besmislen. Ova teza mi je postala bliska tek danas kad sam, čini mi se, odigrao život. Ili je ispred mene još neko vrijeme, pa ću još igrati? Jesam li odigrano mogao bolje igrati? U svakom slučaju, kako god igrao, važno je imati osjećaj svrhe. Čak kad ne znaš šta je, važno je osjećati da postoji. Svrha? Ali kako je pronaći kad mi se čini da je magla ispunila onu noć u kojoj sam se rodio, i kao da se više nikada nije razišla. Tvorevine izvitoperene mašte me nikada nisu napuštale, pa je čitav moj život ispao kao jedna zbunjujuća predstava. Nerijetko sam zalazio u nedoumicu da li da izaberem neku mrvicu razumijevanja o tome što sam i čemu služim, ili da se jednostavno provučem kroz život u potpunom mraku. Čini mi se da cijeli život sanjam jedan te isti san. U njemu sam u vječitoj potrazi za nečim što znam da moram naći, ili mi nema spasa. Nemam pojma šta je to što sam tražio, pa je pitanje svih pitanja; kako naći nešto što ne znam šta je? Da to što sam tražio nije možda kakvo davno izgubljeno sjećanje na nešto što se nekad dogodilo, ili nešto što sam znao pa se pod uticajem nečega izbrisalo? Jesam li tražio i borio se da saznam ono što ne smijem znati? Šta je bilo to što sam tražio? Možda odgovore o budućnosti ili izgled vječnosti? Pošto nisam znao odgovore, preostalo mi je samo da smišljam pitanja. A ona što vječno ostaju bez odgovora mogu da uvedu u zbunjenost, apatičnost i beznađe. Pa onda, pitati se ili ne? Priznajem, kad bi me savladali bol i beznađe, pomišljao sam da bi bilo dobro kad bi odnekud nastupio mrkli mrak, pa da ga iskoristim, i nečujno se iskradem, da odmaglim daleko od svog života bježeći ispred tog mučnog osjećaja koji me prati od kad znam za sebe, a u njemu nešto grozno trči za mnom i traži me. Danas, kad sam sebi postavio bezbroj pitanja bez odgovora, znam, čak i kad bih mogao vidjeti vječnost i u njoj odgovore, pokrio bih oči da je ne vidim. Danas su moja htijenja mnogo drugačija i manja. Dok sam bio dijete, trebalo je, i želio sam napuniti prazno srce, a kad sam odrastao i zašao u godine, iako srce još uvijek nisam napunio, žudio sam da napunim džepove. Povremeno, između punjenja srca, i punjenja džepova, iz vlastite unutrašnjosti me napadalo nešto što je od mene zahtijevalo da postanem dobar. Osjećam i mislim da bi bilo lijepo da postanem dobar čovjek, ali isto tako znam da je za to potrebno mnogo truda i upornosti. Dakle vrijeme, a kako je kod mene i čekanje bilo užurbano, uvijek me od tog nauma nešto odvlačilo, nešto što mi se ispriječi kao preče. Ponekad sam mislio da bi ovaj svijet bio previše glup i dosadan kad bi svi na njemu bili dobri. Zato je, mislio sam bilo dobro da postoje ovakvi kao što sam ja. Nisam dobar, a želim to biti. Možda ću ipak jednog dana to postati? Znam, da bi postao dobar čovjek, potrebno je kod sebe postići uravnoteženost, dobronamjernost, smirenost i pristupačnost, zatim biti suosjećajan i etičan, iskren, otvoren i pošten, pažljiv slušatelj, brižan, ljubazan, objektivan i realan, poštovati druge ljude, i razumjeti njihova htijenja i perspektive, te biti mudar, hrabar, samopouzdan i strpljiv, biti... Uh, baš je mnogo toga što treba biti. Zaista je neuporedivo lakše prepustiti se, pa bez brige o drugima činiti ono što ti se čini da je najlakše. Nasuprot tome, dobar čovjek oko sebe svojim umom obilježi krug i brine se za sve one koji su u krugu. Što je krug veći, čovjek je bolji. E kad bi se neko sjetio pa da otvori škole za dobrotu. Za sreću i za dobrotu. A ne ovako!? Gotovo svi ljudi iz svog vremena života žele po svaku cijenu istisnuti što je moguće više tuge i dosade, a na njihovo mjesto utisnuti što je moguće više zabave i radosti. Igre! A ima li išta teže od mjere života koju svaki čovjek za sebe treba pronaći? Mislim na onu mjeru koja će regulisati svako vrijeme što ga za života čovjek živi. Pa da čovjek u pravo vrijeme spava, sjedi, šeta, radi, vodi ljubav, misli... Sve u pravo vrijeme, i ni previše, a ni premalo, ali sa smislom. Jer ako sve činim samo da mi prođe vrijeme, onda mi vrijeme i ne treba! Svi ljudi, htjeli to ili ne, kroz svoj život grade scenografiju kojom dokazuju svoje postojanje. Njome pokazujemo drugim ljudima ko smo i šta smo. Samo, nerijetko značajni scenografski elementi budu stečeni na prevaru, krađom ili nekim drugim nečasnim radnjama. A ima i onih koji se zaogrnu tuđom scenografijom. Njih nije malo! Malo je onih koji znaju koliko je teško proživjeti život kao čovjek. Dobar čovjek! Pa nisi lud! Dobar čovjek ima velikih problema sa slobodom. On je ograničen u svom djelovanju jer mora paziti na druge ljude oko sebe, a suprotno tome, onaj drugi, nema nikakvih ograničenja, i može da radi što mu padne na pamet ne obazirući se ni na šta osim na svoje želje i potrebe. Nisam siguran da se ljudi rađaju dobri. Ko još može vjerovati u suštinsku dobrotu ljudskog roda? Prije će biti da dolazimo bezlični sa ponekom predispozicijom, većom ili manjom, za ovu ili onu stranu. Ipak, ponekad mi se čini da je drugačije, pa vjerujem da se u nama rodi neko zlo koje tokom života naraste kao što čovjek raste. Evo, po svemu sudeći, nastupio je sumrak ljudskosti odakle je teško povjerovati da ono što je ostalo od čovjeka može ponovo postati čovjekom. Kad se tako osjećam, onda samo poželim gledati otvoreno more blizu kojeg sam rođen i njegovu ivicu gdje se spaja s nebom. Bez ljudskih građevina, bez ljudi i njihovih dostignuća, i prosperiteta, samo vodu i nebo. Naravno, ovakva želja je samo dio bijega iz naše stvarnosti, ali pitam svakoga, ko ne bi pobjegao odavde gdje dojučerašnji slikari klasičnim metodama, samo da bi se prodali i postali poznati, eno slikaju golom guzicom. Ma zamisli! „Daj samo da se što bolje prodam. Neka budem poznat od poznatosti.“ – česta su unutrašnja htijenja današnjih stanovnika Zemlje. Više puta mi je došlo da se zavučem u kakvu rupu pa da tugujem za prošlim vremenima. Dobra vremena su prošla. Samo se ne zna na koju stranu su prošla. Jer da se zna, mogli bi smo nagnati za njima. Ovako nam preostaje da se snebivamo po ovim nevaljalim i zlim ne bi li ponovo nabasali na ona stara dobra. U državama nikada nije bio veći broj stanovnika, ali da nađeš čovjeka, ne možeš ni za lijek. Ulice, iako napučene, od njega su opustile. Je li se sakrio, ili ga je nestalo?
To je jedna od velikih tajni našeg svijeta pa bi za sve nas bilo dobro da pronađemo način da je raskrijemo. Kad ne bude krova zla, možda čovjek ponovo izađe. Jer čovjeku treba ono čega je izgleda nestalo, nada i optimizam, pa da mu bude zalog koji će ga voditi u svako radosno sutra.
Željko Kalinić