Sjećanje

Ali, što je sa sjećanjima? Valjda ja kroz sjećanje mogu također znati i što je prošlost? Pa dobro, prisjetite se
nečega. Prisjetite se događaja, kad ste opazili nekog prijatelja dok je šetao ulicom. Čega ste pri tome svjesni? Vi
zapravo ne gledate stvarni događaj, to jest svog prijatelja kako se udaljava ulicom. Vi ne možete potrčati za njim i
stisnuti mu ruku, ili od njega dobiti odgovor na pitanje koje ste mu zaboravili postaviti kad ste ga prošli put zaista
sreli. Drugim riječima, vi uopće ne gledate pred sobom stvarnu prošlost. Vi gledate samo sadašnji trag te prošlosti.

Na temelju sjećanja i vi zaključujete da su postojali protekli događaji. Ali, niste
svjesni bilo kakvih prošlih događaja. Prošlost znate samo u sadašnjosti, i to kao dio te sadašnjosti.
Sad vidimo da je naše iskustvo u potpunosti stvar trenutka. Postoji shvaćanje da je svaki trenutak toliko
neuhvatljiv i tako kratak da čak ne stižemo o njemu niti razmisliti, i već je nestao. Prema drugom shvaćanju, taj je
trenutak uvijek ovdje, budući da ne poznajemo nikakav drugi trenutak, osim sadašnjeg. On stalno umire, postajući
prošlost brže nego to naša mašta može shvatiti. A ipak, on se istodobno neprestano iznova rađa, uvijek je nov,
jednakom se brzinom pojavljuje iz one potpune nepoznanice koju zovemo budućnost. I samo razmišljanje o tome
gotovo da nas ostavlja bez daha.
Reći da je iskustvo stvar trenutka zapravo znači reći da su iskustvo i sadašnji trenutak isto. Reći da ovaj trenutak
umire bez prestanka ili postaje prošlost, te da se uvijek iznova rađa ili pojavljuje iz nepoznatog znači reći to isto i o
iskustvu. Iskustvo koje ste upravo stekli nepovratno je nestalo, i sve što vas još podsjeća na njega vrsta je brazde
ili trag u sadašnjosti, koji nazivamo sjećanjem. I iako možete nagađati o tome kakvo će biti vaše sljedeće iskustvo,
vi to u stvarnosti ne znate. Štošta bi se moglo dogoditi. Ali, iskustvo koje se događa sada je novorođenče, koje
nestaje prije negoli je uopće započelo odrastati.(budućnost kad postane sadašnji trenutak može biti slična prošlom
iskustvu ali nikad u potpunosti-svaka budućnost kad postane sadašnji trenutak je različita od prošlih iskustava)
Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Sigurnost ne postoji

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Svima nam je poznat taj začarani krug u obliku zabrinutosti. Znamo da je briga posve uzaludna, pa ipak se
nastavljamo brinuti, jer to što smo je nazvali uzaludnom - ne može je zaustaviti. Brinemo jer se osjećamo
nesigurnima, a želimo biti sigurni. No, posve je beskorisno reći da ne bismo trebali željeti tu sigurnost. Nazivati
žudnju ružnim nazivima ipak nam ne pomaže da je se riješimo. Ono što trebamo otkriti bilo bi, da sigurnosti nema,
da traganje za njom donosi bol i da nam se - ako i zamislimo da smo je pronašli, ona ne sviđa. Drugim riječima,
želimo li uistinu razumjeti za čime to tragamo - da je sigurnost zapravo izolacija, i što to činimo samima sebi kad
tragamo za njom - uvidjet ćemo da je zapravo i ne želimo. Nitko nam ne treba reći da ne bismo trebali zadržavati
svoj dah punih deset minuta. Znamo da to ne možemo učiniti, i znamo da bi i sam takav pokušaj bio iznimno
neugodan.
Osnovno je da shvatimo kako sigurnost ne postoji. Jedan je od najgorih začaranih krugova - problem alkoholičara.
U mnogim slučajevima on posve jasno zna da uništava samoga sebe, da je alkohol otrov za njega, da on zapravo
mrzi svoje stanje pijanstva te da mu se čak i ne sviđa okus pića. A ipak, on pije. Jer, bez obzira na to koliko on to
mrzio, iskustvo stanja kada prestane piti još je strašnije. Tek se tada javljaju pravi "užasi", tek se tada iznenada
licem u lice nalazi s onom posve razotkrivenom, osnovnom nesigurnošću svijeta.
U tome je bit stvari. Naći se licem u lice s nesigurnošću još uvijek ne znači i razumjeti je. Da bismo je razumjeli,
ne moramo se suočiti s njom, nego moramo - biti ona.


Spoznati da sigurnosti nema mnogo je više nego samo se složiti s teorijom kako je sve podložno promjenama, čak
više od promatranja prolaznosti života. Predodžba o sigurnosti utemeljena je na osjećaju da unutar nas samih ima
nešto postojano, što odolijeva svim danima i svim promjenama koje donosi život. Nastojimo osigurati trajnost,
stalnost i sigurnost ove izdržljive jezgre, ovog središta i duše našega bića, koje nazivamo "Ja". Za nju mislimo da
je stvaran čovjek - onaj koji oblikuje naše misli, koji osjeća naše osjećaje, i koji zna naše znanje. Mi zapravo ne
shvaćamo da sigurnosti nema, sve dok ne shvatimo da takvo "Ja" uopće ne postoji.
To uspijevamo razumijevati kroz svjesnost. Možemo li se onda posve jednostavno približiti svom iskustvu -
svojim osjetima, osjećajima i mislima, i to na način kao da ih nikada prije nismo upoznali, te bez predrasuda
promotriti što se događa? Mogli biste upitati: "Koja ćemo iskustva, koje osjete i osjećaje promatrati?" A ja ću vam
odgovoriti: "Koja od njih uopće i možete pogledati?" Odgovor je da treba promotriti samo iskustva koja imate
upravo sada.
Sigurno, to je prilično očito. No, posve očite pojave često je moguće i previdjeti. Ako neki osjećaj nije prisutan, ne
možemo ga biti svjesni. Nema iskustva osim sadašnjeg iskustva. Ono što znaš, ono čega si stvarno svjestan samo
je ono što se događa upravo u ovom trenutku, i ništa više.

Sjedi na svoje mjesto

Sjedi na svoje mjesto................. Kada sjednemo da meditiramo, postajemo vlastiti samostan. Stvaramo jedan prostor blagonaklonosti, koji svakoj stvari omogućuje da se pojavi: žalost, usamljenost, stid, želja, nespokojstvo, gnjev, sreća.Duhovna transformacija je dubok proces koji se ne dogadja slučajno.Potrebno nam je ponavljanje, stvarno vježbanje, kako bismo napustili svoje stare navike i otkrili i održali novi način gledanja. A da bismo sazrijevali na tom duhovnom putu neophodno je da mu se posvetimo na sistematičan način. Moj učitelj Adjan Cha opisivao je to posvećivanje sintagmom: "sjesti na svoje mjesto". Govorio je: "Jednostavno udji u tu prostoriju i stavi stolicu na sredinu. Pošto si širom otvorio vrata i prozore, sjedi na svoje mjesto i vidi tko će doći da te posjeti. Bit ćeš svjedok različitih prizora i učesnika, najraznovrsnijih iskušenja i priča, svega što možes da zamisliš. Sve ćes to vidjeti kako dolazi i prolazi, dolazi i prolazi, a iza svega toga u tebi će ostati mudrost i razumijevanje.Jack Kornfield, A Path with Heart

Na raskršću ................U svakom trenutku nalaziš se na raskršću između puta svakodnevice i puta Dhamme. Koji ćeš odabrati? Ako želiš da postaneš oslobođen, onda je to moguće jedino na ovom mjestu.Ajahn Chah: Food for the Heart.....Citat govori o tome da u svakom trenutku odlučujemo hoćemo li na ono što se javi reagirati u skladu sa Dhammom, sa onim što je (a to ima svojstva anicca, dukkha, anatta) ili u skladu sa svojim navikama, impulsima, strastima itd. Prvi je put smirenja, sreće, a drugi je put u sve dublju nesreću. Tako ispada da ne samo da imamo mogućnost, već se u svakom trenutku svog života i nužno određujemo, odlučujemo, odabiramo. I onda naravno žanjemo i plodove.

mimiko kaže:
sati, kaj se koprcas mene sam zanima ko stvarni prakticira, mislim za zbilja svaki dan? jel ima takvih?
Prijatelju, postavio si pitanje na način koji liči kao da i ne želiš da dobiješ odgovor. A tek treći post (sem ako se nisi preregistrovao). Zaista nema potrebe za takvim tonom.No, ako te zaista zanima, evo ukratko mogu reći da već godinama praktikujem sedeću meditaciju 5-6 puta nedeljno, ujutru po 45 minuta, a tokom dana pokušavam da što duže budem svestan stvari koje mi se događaju i mojih reakcije na njih. Kao deo "intelektualne meditacije", to jest boljeg razumevanja učenja, dosta i čitam i prevodim, a kad imam prilike proveravam svoje razumevanje sa onima koji sve to malo bolje znaju, a to su budistički monasi. (FORUMIST SATI)

Kako svoj život učiniti otjelovljenjem mudrosti i suosjećanja .........................To kako svoj život učiniti otjelovljenjem mudrosti i suosjećanja najveći je izazov sa kojim se duhovni tragači suočavaju. Istina do čijeg smo razumijevanja došli mora svoj vidljivi izraz naći u našem životu. Svaka naša misao, riječ ili djelo sadrže mogućnost da postanu živi izraz jasnoće i ljubavi. Nije dovoljno samo posjedovati mudrost. Vjerovati da smo vlasnici istine znači postati upravo suprotno, to je direktan put do toga da se pretvorimo u ukočene, gnjevne pravednike. Same ideje i sjećanja nemaju oslobadjajuću ili iscjeliteljsku moć. Penzioniranje u prosvjetljenosti, u kojem možemo živjeti na starim lovorikama, ne postoji. Mudrost je živa jedino dotle dok je živimo, pri čemu razumijemo da ona ima moć oslobadjanja jedino dotle dok je primjenjujemo.Naš podebeli album duhovnih iskustava malo znači ako nema snagu da nas održi kroz neizbježne trenutke žalosti, gubitka i promjene. Znanje i dostignuća malo znače ukoliko još uvjek ne znamo kako da uspostavimo kontakt sa tudjim srcem ili pak sa svojim vlastitim.Christina Feldman i Jack Kornfield: Stories of the Spirit, Stories ofthe Heart

Kalmikija

tkopitaneskita kaže:
Navedite jedinu republiku ( i narod! ) na području Evrope u kojoj je službena religija -Budizam
Evo odgovora na naš kviz Radi se o republici KALMIKIJI koja je dio Ruske federacije.http://en.wikipedia.org/wiki/KalmykiaDalaj Lama ih je posjetio 2004 godine pri otvaranju budističkog hrama.Kad smo već kod zanimljivosti navedimo da je predsjednik Kalmikije KIRSAN NIKOLAJEVIČ ILJUMŽINOV (Kirsan Nikolayevich Ilyumzhinov) ujedno i šahovski majstor i predsjednik svjetske šahovske federacije - FIDE .(Predsjednik Kalmikije je postao sa samo 30 godina a svjetske šahovske federacije sa 32 )U glavnom gradu Kalmikije -Elisti - izgrađen je jedini šahovski grad na svijetu u kojem je održana jedna šahovska olimpijada i 2 meča za prvaka svijeta u šahu. Čitao sam zanimljiv intervju sa ILJUMŽINOVOM u časopisu NEW in CHESS u kojem tvrdi da je u jednom snu imao viziju o tome kako treba izgraditi budistički hram.Prema viziji iz tog sna je u Kalmikiji izgrađen najveći budistički hram u Evropi kojeg je otvorio DALAJ LAMA kojeg oni priznaju kao svog duhovnog vođu.Vrhovni lama Kalmikije je američki kalmik ERDNE OMBARDIKOV kojeg je Dalaj lama priznao kao reinkaranaciju jednog budističkog sveca.http://en.wikipedia.org/wiki/Erdne_OmbadykowNavedimo još da je bogato budističko nasljeđe Kalmikije uništeno 1930 Staljinovom politikom ateizacije i kolektivizacije društva.(spaljivanje svih religioznih tekstova i protjerivanje u Sibir redovnika i budista.)1943 Staljin je prognao cijelu kalmičku populaciju u Sibir .Dopušteno im se vratiti tek 1957 nakon dolaska Hruščova na vlast.1945 .

Pakao i raj

Raj i pakao ...........Visoki, kršni samuraj dođe jedan dan do zen učitelja i odlučnim glasom mu reče: "Pokaži mi šta su to raj i pakao."Zen učitelj ga pogleda pravo u oči i reče: "Zašto bih ja to pokazivao jednoj tako prljavoj, odvratnoj, jadnoj kreaturi kao što si ti? Jadni čoveče, zar ti misliš da bi trebalo uopće sa tobom da razgovaram?"U trenutku samuraju jurnu krv u glavu. Razjaren on isuče mač ne bi li učitelju odsjekao glavu.Na to zen učitelj reče: "Ovo je pakao."Istog trenutka samuraj shvati da je sam sebi stvorio taj pakao -- crn i vruć, prepun mržnje, sujete, bjesa i ogorčenja. Uviđa da je toliko duboko u tom paklu da je bio spreman i da ubije. Suze mu krenuše na oči i on sklopi dlanove pred sobom ne bi li se naklonio u znak poštovanja.Zen učitelj reče: "Ovo je raj."Gledište bodisatva-ratnika nije: "Pakao je loš, raj je dobar!" ili "Otarasi se pakla i tragaj samo za rajem". Umjesto toga, ohrabrujemo sebe da njegujemo otvoreno srce i otvoren um i za raj i za pakao, za sve. Samo sa tom vrstom uravnoteženosti možemo uvidjeti da sve što dolazi u naš vidokrug dolazi zato da nas poduči upravo onome što bi trebalo da znamo.(Pema Chodron: Comfortable with Uncertainty)

«lama» - uzvišeni, cijenjeni, u općem smislu je praktikant Darme, redovnik. U užem smislu izraz za školovanog redovnika. Titula «lama» se stiče po završenom studiju.«Rimpoče» je učiteljska titula, i zahtjeva određene realizacije. U prijevodu je «dragocjeni», i odnosi se na izgrađenog učitelja koji može da podučava, u tantričkom smislu je pojavno tijelo Bude. Povjesno potiče od indijskog tantričkog majstora Padmasambave koji je iz Indije donio budizam u Tibet. Iz posebnog poštovanja Tibetanci su ga nazvali Guru Rimpoče (Dragocjeni Učitelj). Zanimljivo je da sustav titula u tibetanskom budizmu još uvjek šljaka, pa kada neko ima titulu «rimpoče» i ako još ima veze sa HH Dalaj Lamom(His Holiness – titula za poglavara škole), mala je šansa da smo naletjeli na krivog, čak i paušalnim biranjem.

Buddha je preuzeo neke pojmove, ali im je dao novo značenje. Ustvari je vrlo vjerovatno da je riječ o tome da su se u Buddhino vrijeme ti pojmovi već koristili u ponešto izmjenjenom značenju negu u upanishadsko doba. Uzmimo nekoliko primjera:dharma (damma) - ta rijeć u buddhizmu znaci učenje, ali u tehničkom smislu nosi još jedno vrlo važno značenje. Poznata je Buddhina izjava ahi dhammo passaki (ja učenje pokazujem, iznosim). Ipak, dharma je i pojam koji opisuje osnovne sastavnice stvarnosti, zemlju, vodu, vatru... osjete, čulne titraje, podražaje, um... ujedno 72 osnovne sastavnice stvarnosti ranog buddhizma.atman (atta) - u upanishadskoj filozofiji označava... ne dušu u uobičajenom smislu te riječi (jer takav pojam ne postoji u ranoj indijskoj filozofiji)... nego je tehnički opis dijela brahmana na kojem je ispoljeno bivanje, osobno postojanje. U Buddhino doba je on već dobio iskrivljeno značenje osobe, duše, jastva (koje se inače naziva ahamkara i samo je jedno od svojstava uma, manasa). U tom smislu Buddha naučava da tako što ne postoji, no Buddhin atman nije ono što se pod time misli u ranim upanishadima.
__________________Baba Nam Kevalam/
U pravu si, pojam dhamma, između ostalog, označava i ono uslovljeno i ono neuslovljeno (nibbana). I Buda ništa ne negira, samo konstatira. Kao što konstatira i sa prethodna dva člana poznate tročlane formule kojom opisuje 3 karakteristike (ti-lakkhana) svijeta u kojem živimo:1. sabbe sankhara anicca = Sve su tvorevine prolazne2. sabbe sankhara dukkha = Sve su tvorevine izvor patnje3. sabbe dhamma anatta = Sve što postoji je bez sopstva.U poslednjem koristi "dhamma", a ne "sankhara" jer jednostavno nibbana nije ni prolazna ni izvor patnje.

Ispričavam se na krivom navodu svim poznavaocima palija. Buddha je ustvari rekao: aham dhammam desemi (ja učenje pokazujem). Nešto mi se pošemerilo u glavi, tako je kada se piše napamet, na brzinu i po sjećanju. Dakle dhamma ili dharma znači i učenje, i stvarnost, ali i sastojnice stvarnosti.

Paradoksalni odgovori

Ako se u kvantnoj fizici upitamo :Da li položaj elektrona ostane isti tokom vremena – moramo reći- NE. Ako se upitamo da li se položaj elektrona mijenja tokom vremena –moramo reći-NE. Ako se upitamo da li elektron miruje –moramo reći –NE Ako se naposljetku upitamo da li se elektron giba moramo reći-NE . Buddha je dao slične paradoksalne odgovore kada je bio pitan o stanju čovjekove svijesti nakon smrti. Ovakova paradoksalna logika nije bila poznata u znanstvenoj tradiciji 17 i 18 stoljeća. J Robert Oppenheimer ( 1904-1967) Američki fizičar, ‘’tvorac'' atomske bombe (direktor '' Manhattan projekta'')


Yin-yang konkretno potiče iz taoizma, kineske religije koja je veoma slična budističkoj, a čiji je najpoznatiji predstavnik Lao Ce koji je, manje-više, bio Budin suvremenik. Yin-yang predstavlja nerazdvojivost suprostavljenih načela , poput svjetla i tame. budističkim rječnikom rečeno, čim postoji jedna stvar, onda je nužno postojanje i njene suprotnosti. Takodjer niti jedna stvar nije 100% samo jedna strana novčića, sve što postoji komponirano je od različitih suprotnosti koje se od slučaja do slučaja nalaze u različitim odnosima. Tako da neka stvar koja nekoga truje, nekome drugom može biti ljek za izlječenje.Taoizam i budizam su se na neki način spojili u Kini i rezultat toga je ch'an budizam, tj. zen na japanskom, možda najnedogmatskija religija na svijetu koja toliko izlazi iz bilo kakvih koncepata da je pitanje da li se uopće može i smatrati religijom u klasičnom smislu riječi. U tibetanskom budizmu ying-yan se naziva yab-yum i predstavlja se kao spoj muške i ženske predstave prosvetljenog bića. Taj prikaz se tumači kao unija prosvjetljenog kvaliteta praznine i materijalnih formacija, poput misli, oblika itd, koje su priroda te praznine-jednoga bez drugoga nema. Kako kaže jedan lama, misli su razigranost prostora.Takva priroda je u svih bića i jedina razlika izmedju prosvjetljenog i neprosvjetljenog je u jasnoći sagledavanja te prirode.Jedni pate usljed nje jer se grčevito ili vezuju za te manifestacije, pa pate kada se one okončaju, ili ih se gade, pa ulažu veliki napor da se one okončaju prije prirodnog im vremena trajanja.Prosvetljeno biće sve stvari, bilo dobre ili loše, prijatne ili neprijatne, željene ili neželjene, vidi kao manifestaciju istovjetne osnove, čitaj esencije i zbog toga je u stanju da ih pušta slobodno da dodju, budu i odu kada im je vrijeme.Upravo takav je i yin-yang jer se on neprestano mijenja.Čas je veći dio koji je u simbolu predstavljen crnom bojom, čas onaj bijeli ali nikada ne nestaje potpuno ni jedan od njih, jer u slučaju da se to desi onaj koji bi ostao sam u postojanju ne bi se imao na što osloniti, da se tako izrazim , te bi iščezao.Naprosto, kada bi nešto postojalo neprestano bez da postoji i njegova suprostnost, bića takvo što ne bi mogla percepirati, jednostavno, ne bi ga ni primjetili.Da bi bilo kiše, potrebno je sunce, da bi ugledali svjetlo, potrebno je da boravimo u mraku itd, itd.

Tibetanski Budizam se sastoji od četiri glavne škole, i transformiranog šamanskog pred budističkog učenja Bon-po.Prva škola je vezana uz dolazak indiskog velikog tantričkog učitelja Padmasambave na Tibet, većinom do tada naseljen nomadina i neukim stanovništvom. U tu «zemlju vragova crvenog vrata» kako je tibetance nazivao, Padmasambava je prenio cijelokupno budističko znanje sa naglaskom na tantričkoj metodi, gdje je ona prenesena u kompletnom obliku. Učeničkim naslijeđem velikog broja učitelja ovo je učenje dostupno i danas preko Njigma ili škole starih.Kako je Tibet bio dosta divlje područje, veoma brzo poslije odlaska Padmasambave, pod uticajem «materijalističkih» vladara, Darmička učenja iz gotovo cijelokupne rasprostranjenosti Tibetom biva smanjen na minimum.Tada je veliki prevodilac Marpa ponovo donio učenje na Tibet, iz indiske škole Tilope – Narope. Dalje učenje ide na velikog jogija Milarepu, Gampopu pa preko 1. – 17. Karmape i drugih učitelja danas je prisutno kao Kagju loza.Sakja loza je vezana za kraljevsku obitelj Sakja, a danas je podučava Sakja Trincin(Sakja Thidzin).Potpuno razrađeno učenje u smislu institucionaliziranog sustava je izgradila Gelukpa škola.Učenje potiče od Indiskog učitelja Atiše a u Tibetu ju je proširio Conkapa (Tsongkhapa). Ovoj tradiciji pripada i H.H. Dalaj Lama, a koji je i poglavar svih tibetanskih škola.Svih ovih pet škola jedinstveno djeluju kroz Rime - nesektašku tradiciju. Pošto ne postoji tibetanski Budizam kao neki Budizam koji su tibetanci sami izmislili, dosta se pažnje posvećuje izvornosti učenja. Svako budističko učenje počinje od Bude koji je prenio na učitelja, pa učitelj u kompletnom obliku na učenika. Ako učenik nije realizirao učenje ili ako učitelj iz bilo kojeg razloga nije prenio na učenika cjelokupno učenje, loza se proglašava mrtvom i ne podučava se više. Takvo učenje je nemoguće za podučavanje jer nema više tko prenositi i tumačiti učenje, odnosno linija izvornosti se prekinula.Da se ne bi gubili u širini učenja, jedna informacija ono što je početak i osnova ulaska u tibetanski Budizam, to je takozvani «sedmodjelni trening uma» što je skup učenja pod imenom Ngondaro (nundro, ngondro) i prestavlja preliminarne prakse. Sa ovime su saglasne sve Tibetanske škole.

Buddha je formulirao osmerostruki put kao: sila (ispravno/moralno ponašanje), samadhi (mentalna disciplina) i panna (mudrost). Ispravno ponašanje je uzrok mentalnoj disciplini, a mentalna disciplina je uzrok mudrosti, a mudrost je uzrok ispravnom ponašanju. Jednom kada se uđe u taj krug, kaže se da je taj koji je ušao sotapanna, tj. onaj kojemu predstoji buđenje. Postoje različite formulacije tog puta i u tome se razlikuju škole budizma. Sedmodjelni trening uma je jedna od formulacija osmerostrukog puta.

Religija budućnosti

Budini govori su izvor i rudnik neusporedivog bogatstva i dubine.Čim se oslobodimo navike promatranja njegovog učenja kao intelektualne rasprave , i ako pažljivo slušamo i dopustimo da nam govori kao PROBUĐENI,postati ćemo svjesni da se u njegovim bezbrojnim govorima krije sklad,mir duha, smješak transcedentnog, potpuna odlučnost,ali istovremeno i beskrajno strpljenje i suosjećanje.Intelektualni sadržaj Budinog učenja samo je polovica njegovog djela.Druga polovica je njegov život ,onako kako ga je živio ,i djelo koje je ostavio.Mnoge neznalice na zapadu promatraju budizam kao religiju koja propovjeda pasivnost, indijsku snenost ,fatalizam,i pesimizam.Nasuprot tome imamo 50 godina Budinog aktivnog života koje je proveo kao neumorni hodajući propovjednik-učitelj koji je ostavio u nasljeđe duhovni trening ,odredio cilj i postigao rezultate prema kojima istinski heroji naše zapadnjačke aktivnosti mogu samo osjećati zapanjenost. Herman Hesse (1877-1962) njemački književnik,dobitnik NOBELOVE NAGRADE


Pojedinac osjeća ništavnost ljudskih želja i planova,i suptilnost i veličanstven red koji se razotkriva i u prirodi i u svijetu misli.On gleda na svoju egzistenciju kao na vrstu zatvora i želi iskusiti svemir kao smislenu cjelinu.Začetke kosmičkog religioznog osjećaja javljaju se u počecima ljudskog duhovnog razvoja na primjer u mnogim Davidovim psalmima.Budizam,o kojem sam učio u izvanrednim Schopenhauerovim djelima,sadrži još jače elemente ''univerzalne kosmičke religije''..."RELIGIJA BUDUĆNOSTI TREBA BITI KOSMIČKA RELIGIJA.ONA TREBA TRANSCENDIRATI OSOBNOG BOGA I IZBJEĆI DOGMU I TEOLOGIJU.SJEDINJUJUĆI PRIRODU I DUHOVNOST ONA TREBA BITI ZASNOVANA NA RELIGIOZNOM OSJEĆAJU KOJI RASTE IZ ISKUSTVA SVIJU POJAVA PRIRODE I DUHA KAO SMISLENOG JEDINSTVA.BUDIZAM ODGOVARA OVOM OPISU! ......AKO IMA IJEDNA RELIGIJA KOJA SE MOZE NOSITI SA MODERNIM NAUČNIM ZAHTJEVIMA ONDA JE TO BUDIZAM. Albert Einstein( ,fizičar,nobelovac. u anketi lista TIME proglašen najznačajnijom osobom koja se pojavila na ovom našem plavom planetu u posljednjih tisuću godina)

Sposobnost promjene

Ne zaboravi odakle dolaziš
Kao dio treninga, korisno je ako naučiš da vrjednuješ i razvijaš svoju sposobnost promjene, da razmišljaš o tome kako si se vremenom promijenio.Nisi isti onaj koji si bio prije deset godina. U čemu se razlikuješ?Kakav si bio ranije? Da li bi se tvoje sadašnje "ja" i tvoje nekadašnje "ja" sprijateljili kad bi se sreli? Šta bi im se sviđalo, a što ne kod onog drugog. Kako si postao ta osoba koja si danas? Tvoji ideali, misli i stavovi su se promijenili; što je došlo umjesto onih starih i zašto? Razmatrajući promjene koje su se dogodile, u prilici si da osjetiš rast i napredak koji si napravio, kao i da postaneš svjestan dobrobiti koje je ta promjena unijela u tvoj život. Kada shvatiš koliko si se promijenio i razvio a da čak svjesno nisi ni pokušavao, biti će ti jasno koliko bi se tek mogao promijeniti ako bi u to još uložio svjestan napor.Tarthang Tulku: Skillful Means

Pitanje: Ako je budizam toliko dobar, zašto su neke budističke zemlje tako siromašne?Odgovor: Ako pod siromaštvom mislite na ekonomsko siromaštvo, onda je točno da su neke budističke zemlje siromašne. Ali ako pod time mislite na nizak kvalitet života, onda su možda neke budističke zemlje vrlo bogate. Sjedinjene Države su, na primer, ekonomski bogata i močna zemlja, ali stopa kriminala je jedna od najviših u svijetu, na milione starih ljudi su zaboravila njihova vlastita djeca i umiru od samoće u staračkim domovima, nasilje u porodici, zloupotreba djece, narkomanija je ogroman problem i svaki treći brak biva završen razvodom. Bogati po novcu, ali možda siromašni po kvaliteti života. Ako sada pogledate neke tradicionalno budističke zemlje, nailazite na sasvim drugačiju situaciju. Roditelje cjene i poštuju vlastita djeca, stopa kriminala je relativno niska, razvodi i samoubistva su rijetki i tradicionalne vrijednosti kao što je blagost, velikodušnost, gostoprimstvo prema strancima, tolerancija i poštovanje prema drugima, jesu još uvijek jake. Dakle, te zemlje su ekonomski zaostale, ali možda sa višom kvalitetom života nego Sjedinjene Države. Međutim, čak i ako budističke zemlje procjenjujemo samo prema njihovim ekonomijama, jedna od najbogatijih i ekonomski najdinamičnijih zemalja u svijetu je Japan, gdje veliki postotak populacije sebe označava kao budiste.

Kontrola bijesa

Ukoliko radiš marljivo na svojoj meditativnoj praksi, vidjeti ćeš kako sve više ti kontroliraš bijes, umjesto da bijes kontrolira tebe.Od malena smo učeni da gledamo prema vanjskom svjetu, a ne u sebe. Kao posljedica toga, kada nam netko učini nepravdu i mi pobjesnimo, ubeđeni smo da je taj neko izvana odgovoran za našu nesreću. Ne shvaćamo da sreća ili nesreća dolazi iznutra, t.j. da smo sami odgovorni za svoju (ne)sreću. Onda počinjemo da premotavamo film u umu, što je on rekao, zašto mu nisam odgovorio na ovaj ili onaj način i tako umnožavamo našu mizeriju. Ne shvaćamo da se taj netko pojavio u našem životu zbog nasih loših djela iz prošlosti i da je on sam po sebi nebitan.Svaka emocija, pa i bijes se razvija iz osjeta negde u tjelu na koji reagiraju duboki slojevi uma. (Dublji slojevi uma se bave samo osjetima, nemaju znanje o spoljnjim objektima). Kako smo učeni da držimo pažnju na vanjskim objektima i kako smo stvorili veliki jaz između svjesnog djela uma i dubine uma, nismo ni svjesni tog osjeta dok on isplivava na površinu i pri tome postaje sve jaći i jaći. Kada stigne do svjesnog djela uma, taj osjet je već postao izuzetno snažan bijes koji nas preplavi i mi smo zatečeni i nemočni da mu se odupremo.Prakticiranje Vipasane izoštrava um da može da uhvati i najslabije osjete i čini ga hitrim. Trenira nas da budemo svjesni osjeta bez da reagiramo na njih. Kada se izvježbaš u ovome, biti ćes sposoban da "uhvatiš" taj osjet prije nego što se on pretvori u jak bijes. Ovo znam iz iskustva. Osjetim vručinu kako počinje da mi se penje uz kičmu i počinjem da je promatram bez reagiranja. Vrelina poslije nekog vremena otiđe i ja nisam pobijesnio.Čak mi se dešavalo i za vrijeme meditacije da se sjetim neke učinjene mi nepravde i da pobijesnim. Bijes se već razvio, a ja sam naivno pokušavao da nastavim sa meditacijom. Tada me je Učitelj naučio što da radim. Prestanem da meditiram i promatram što se događa u mom tjelu: srce mi lupa, dah mi je plitak i brz, imam grč u stomaku itd. Sve to promatram bez reagiranja i rezultat je fantastičan. Svi ti simptomi izgube snagu i ja se osjećam lagan kao pero. Kakvo olakšanje! Na ovaj način nisam dao punu slobodu bijesu da se manifestira, a nisam ni pokušao da pobjegnem od njega, da ga potisnem već sam se suoćio sa njim i on je nestao.Meditativna praksa će ti pomoći i da na iskustvenom nivou spoznaš zakon prirode: Kada učiniš neko loše djelo, prvo si morao da generiraš veliku količinu bijesa, ljubomore ili neke druge loše emocije i ti si taj koji je bio prvi kažnjen tog momenta i na tom mjestu. Također, kada učiniš neko dobro djelo, prije toga si u sebi generirao neku dobru emociju kao što je ljubav ili suosjećanje i ti si prvi koji je bio nagrađen tog momenta i na tom mjestu. Na žalost kako smo učeni da gledamo prema vanjskom svijetu, nismo ni svjesni ovog zakona, ali meditacija pomaže da ga "iskusimo".(jedan forumaš)

Slijepo reagiranje

Slijepo reagiranje...................... Kada netko počne da meditira, najčesće pitanje je: "Kako da se priviknem da sjedim?" "Kako da izbjegnem bol koji se javlja?" To je moguće jedino kroz neprekidno vježbanje, uvjek iznova. U početku tjelo jednostavno ne voli da sjedi na podu prekriženih nogu. Ali tu situaciju možemo iskoristiti kao dobrodošlu pomoć. Kada se neugodnost javi u tjelu, učimo se da obratimo pažnju na reakcije uma na nju i ne pomjeramo se odmah, automatski. Svatko na ovom svijetu pokušava da se iskobelja iz neugodne situacije i to jednom instinktivnom, momentalnom reakcijom. Ne radi se o tome da mi ne želimo isto tako da se oslobodimo neugodnosti, ali da bismo imali koristi od meditacije,moramo naučiti da se odviknemo od tih instinktivnih, momentalnih reakcija. Jer upravo su one te koje nas gurnu u patnju uvek iznova. Ayya Khema: Here and Now

Zgnječeni paradajz........................... Zamislite da idete prometnom ulicom sa rukama punim kesica iz obližnje prodavaonice i netko odjednom naleti na vas, tako jako da vas obori na zemlju i vi se pružite preko onoga što ste maloprije držali u rukama.Dok se pridižete iz te gomile zelenjave, zgnječenog paradajza i razbijenih jaja već se spremate da vrisnete: "Idiote! Što ti fali?Jesi li sljep?" Ali trenutak prije nego što udahnete zrak da biste sve to izgovorili, vidite da je čovjek koji je naletio na vas zapravo sljep.I on je pao na trotoar, ispustio svoj štap, i vaša ljutnja u trenutku ustupa mjesto suosjećanju i brizi: "Jeste li se povrijedili? Mogu li da vam pomognem?" Naš život je upravo takav. Kada jasno shvatimo da pravi izvor konflikta i patnje u ovom svijetu je neznanje, tada smo u stanju da otvorimo vrata mudrosti i suosjećanja. Tek tada smo u situaciji da lječimo i sebe i druge. B. Alan Wallace: Tibetan Buddhism from the Ground Up

Istinito i korisno

Istinito i korisno ......................Pošto je govor toliko važan u našem životu i pošto naše riječi imaju toliki uticaj, neophodno je da učenje vještine prave komunikacije bude važan dio našeg vježbanja u Dhammi ili istini. Buda je na ovu važnost ukazao kada je ispravan govor uključio u svoj plemeniti osmostruki put k probuđenju. Iako se u kanonskim tekstovima ispravan govor naširoko analizira, on se ipak svodi na dva glavna principa: Je li govor istinit? Je li koristan? Pridržavanje ovih principa prilikom vježbanja povećava našu senzitivnost. Postajemo osjetljivi na suptilnosti istine i laži. Ima li situacija kada zamagljujemo istinu ili je preuveličavamo na neki način? I ima li situacija u kojima su naše riječi možda istinite, ali nije pravi trenutak, mjesto ili okolnosti da one budu i od koristi?Joseph Goldstein: Insight Meditation

Unutrašnja ljepota.......................... Ako se ne zagledamo duboko u sebe, naš um ostaje mračan i zamagljen. A kada putem čula do njega stigne neki stimulans, um se vrlo lako sav uskomeša. Zato vam savjetujem da uložite napor i pažljivo pogledate unutra, kako biste vidjeli što se nalazi u tom vašem umu, da vidite kako se u njemu stvari pojavljuju, da vidite kako ih on kategorizira,stavlja im etikete i na osnovi toga počne dalje da mašta. Na taj način ćete biti u stanju da sve to ostavite po strani, napustite, uništite,ostavljajući samo um čist i jednostavan, bez ikakvih etiketa i vezivanja. Um je tada očisćen od svega suvišnog. Možete to stanje nazvati svojom unutrašnjom ljepotom, gospođom Prazninom, koja ne mora da stari, ne mora da se razboli, ne mora da umre -- prvobitnom prirodom koja se ne mijenja. To je nešto što možete da dodirnete jedino u svom umu. To nije sam um, ali je um upravo ono što nam omogućuje taj kontakt. Upasika Kee Nanayon: Pure & Simple

Unutrašnji monolog

Unutrašnji monolog............. Bilo bi divno kada bi svatko od nas mogao da napusti taj unutrašnji monolog i boravi u tihoj svjesnosti sadašnjeg trenutka, dovoljno dugo da bi shvatio koliko je on divan. Tišina je toliko plodonosnija u pogledu mudrosti i jasnoće od mišljenja. Kada uvidite koliki je užitak i vrijednost tišine u nama samima, tada vam ta tišina postaje privlačnija i važnija. Unutrašnja tišina postaje ono čemu um teži. On neprestano traži tu tišinu, do točke da razmišlja jedino kada zaista mora, jedino kada to ima svrhe. Pošto ste, na tom stupnju, shvatili da je veći dio onoga o čemu razmišljate svakako nepotrebno, da vas ono nikuda ne vodi, stvarajući vam samo glavobolju, tada rado i lako veći dio vremena provodite u tišini unutrašnjeg mira. Ajahn Brahmavamso: The Basic Method of Meditation

Ljubav i mržnja .............Život vam donosi mnoštvo prilika za učenje, samo su te prilike često maskirane u neprijatnosti... Ako ste sa nekim tko vam se ne sviđa, iskoristite tu priliku da razvijate dobrodušnost, čime radite korak k smirenosti. A ako ste u teškoj situaciji, čak bolnoj, i odlučni ste da od nje naučite sve čemu vas može podučiti, tada ste otkrili tajnu velikog postignuća. A ta tajna je da volite i ono što ste do tada mrzili. Poanta je u tome da volite sve ono što vam se događa, bilo da vam se sviđa ili ne. Leonard A. Bullen: A Technique of Living

Naš pravi dom

Naš pravi dom ...... Svrha meditacije je da vas približi vašem pravom domu, onom mjestu mira koje je u vama. Shvaćate da svoj pravi dom zapravo uvijek nosimo sa sobom. Ali kako do njega dolazimo? Vrata vašeg srca su otvorena, bilo što da radite. Sloboda, ljubav, suosjećanje, mirnoća, odustajanje od kontroliranja svega i svačega, napuštanje, to su vrata doma koji je uvama. Do njega ne stižete odmjeravanjem i kritiziranjem. Put do njega vodi kroz smirenje, a ne mozganje. Tako prolazite kroz vrata svog unutrašnjeg doma, u kojem možete da boravite koliko želite, bilo kada. Ajahn Brahmavamso: Practising in the World

Ne prilazite suviše blizu .........Kad god je u nama prevelika ljubav ili mržnja prema bilo kome ili bilo čemu, kad god smo naročito uzbuđeni, to će nas odvesti u veliku patnju. Ovo je vrlo važno, zato dobro to razmotrite. Istražujte ta osjećanja snažne ljubavi ili mržnje i zatim uzmaknite jedan korak. Ako im priđete suviše blizu, ona će vas ugristi. Čujete li to? Ako ih zgrabite i ponesete sa sobom, ona grizu i udaraju. Kao kad hranite neku životinju, morate da pazite da vas ne ritne. Vaša je obaveza da je hranite i brinete o njoj, ali morate biti dovoljno vješti da sve to napravite a da vas ne ugrize. Ljubav prema djeci, rođacima, novcu i imetku će vas ujesti. Da li razumijete to? Kada je hranite, ne prilazite suviše blizu. Kada je pojite, ne prilazite suviše blizu. Zategnite malo konopac kad je neophodno. To je put Dhamme, prepoznavanja prolaznosti, izvora patnje i nepostojanja trajne suštine, to je prepoznavanje opasnosti i prakticiranjenje opreznosti i obuzdanosti srednjeg puta. Ajahn Cha: Everything is Teaching Us

Suosjećanje i želja

Suosjećanje i pojedinac - Bilo da su ljudi lijepi i prijateljski raspoloženi ili ružni i odbojni,oni su svi ipak ljudska bića, baš kao i mi. Poput nas, i oni žele sreću i ne žele da pate. Osim toga, njihovo pravo da prevladaju patnju i budu srećni jednako je našem... Kada shvatite da su sva bića jednaka i u svojoj želji za srećom i u svom pravu da do nje dođu, vi automatski osjetite empatiju i bliskost sa njima.Privikavajući svoj um na to osjećanje univerzalnog altruizma, vi u sebi razvijate osjećaj odgovornosti za druge: želju da im pomognete da prevladaju vlastite probleme. Ta želja nije selektivna; ona se odnosi na svakoga. Dalai Lama, Compassion for the Individual


Želim, želim... Sjećate li se kako ste se kao mali zabavljali zamišljajući razne želje. Mi smo to radili obično u grupi i onda bi netko upitao ostale:"Kad bi mogla da vam se ispuni svaka želja, što biste poželjeli?"Četvorogodišnjak bi rekao nešto ovako: "Punu kutiju sladoleda!" Godinu dana stariji od njega je vještiji i kaže: "Ja želim da imam slastičarnicu, tako da mogu da jedem sladoled kad god poželim!" Onaj četvorogodišnjak pomisli: "Uf, kako se ja nisam toga sjetio!" Ali onda šestogodišnjak kaže: "Ja bih volio da imam milion dolara i kupim sebi sve što mi padne na pamet!" Dvojica mlađih škrguću zubima: "Jao, to je još bolje!" Sedmogodišnjak je još lukaviji i, naravno, pošto ima više iskustva u ovakvoj igri, čeka da bude posljednji koji će se izjasniti: "Ja bih želio da mi se ispuni milion želja!" Oni mlađi od njega shvaćaju da su svoje želje protraćili na sitne stvari: "Ah,trebalo je da i mi poželimo milion želja!"Ovo je igra koju i većina ljudi igra u svom životu. Buda je, međutim,poput onog najmudrijeg u toj grupi djece. On kaže: "Ja bih želio da nemam više želja!" I to je zaista genijalno. Jer, željeti nešto znači da nam nešto nedostaje. "Ako ništa ne nedostaje, nema ni želja" i, ako to razumijete, "ukoliko nema želja, ništa nam ni ne nedostaje."Razmislite o tome. Bhikkhu Sona, The Wishing Game

Sviđanje i nesviđanje - Žudnja i odbojnost

Sve što doživljavamo u životu dolazi kroz šest vrata percepcije, pet fizičkih čula i um. Prema Lancu uvjetovanog nastajanja, čim naiđemo na neku pojavu, fizičku ili mentalnu, stvara se osjet. Ako ne obraćamo pažnju na ono što se događa u tjelu, ostajemo, na nivou svjesti, nesvjesni osjeta. U mraku neznanja počinje nesvjesna reakcija na osjete, trenutno dopadanje ili nedopadanje, koje se razvija u žudnju ili odbojnost. Ta reakcija se ponavlja i pojačava nebrojeno puta dok ne izbije u svjesni um. Ako pridajemo značaj samo onom što se dešava u svjesnom umu, postajemo svjesni procesa tek kad se reakcija odigrala i dobila opasnu snagu, dovoljnu da nas preplavi. Dozvoljavamo iskri osjeta da zapali bijesnu vatru prije nego što pokušamo da je ugasimo, nepotrebno stvarajući sebi teškoće. Ali, ako naučimo da objektivno promatramo osjete, dozvoljavamo svakoj iskri da izgori bez stvaranja velikog požara. Dajući značaj fizičkom
aspektu, postajemo svjesni vedana čim nastanu, i možemo spriječiti bilo kakvu reakciju.

Fizički aspekt vedana posebno je značajan jer daje živ, opipljiv doživljaj nestalnosti u nama. U nama se svakog trenutka dešavaju promjene, koje se manifestiraju u igri osjeta. To je nivo na kome se nestalnost mora doživjeti. Promatranje stalno promjenjivih osjeta omogućava shvaćanje naše vlastite promjenjive prirode. To shvaćanje čini očiglednim jalovost vezivanja za nešto što je prolazno. Na taj način neposredno iskustvo anicce automatski sprječava vezivanje i kroz to ne samo što sprječavamo nove reakcije žudnje i odbjnosti, već također eliminiraju samu naviku reagiranja. Tako postepeno oslobađamo um od patnje. Ako se ne uključi njihov fizički aspekt, svjesnost vedana ostaje parcijalna i nekompletna. Zato je Buddha stalno naglašavao značaj doživljaja nestalnosti kroz fizičke osjete.


Uzrok patnje je tanha, žudnja i odbojnost. Obično se dešava da reagiramo sa žudnjom i odbojnošću prema raznim objektima koji do nas dolaze kroz fizička čula i um. Međutim, Buddha je pronašao da između objekta i reakcije postoji određena veza: vedana. Mi ne reagiramo na vanjsku stvarnost već, na osjete u nama. Kada naučimo da promatramo osjete bez reagiranja žudnjom i odbojnošću, ne pojavljuje se uzrok patnje, i patnja nestaje. Zato je promatranje vedana od suštinskog značaja za prakticiranje Buddhinog učenja. Da bi svjesnost vedana bila kompletna, promatranje mora biti na nivou fizičkih osjeta. Svjesnošću fizičkih osjeta, prodiremo do korjena problema i uklanjamo ga. Možemo promatrati vlastitu prirodu do najvećih dubina i osloboditi se patnje.

Meditant živi marljivo sa potpunim razumijevanjem i svjesnošću, promatrajući tjelo u tjelu, promatrajući osjete u osjetima, promatrajući um u umu, promatrajući sadržaj uma u sadržaju uma, odbacivši žudnju i odbojnost prema svijetu.
Šta se misli sa "promatrajući tjelo u tjelu, osjete u osjetima," i tako dalje? Za Vipassana meditanta izraz je kristalno jasan. Tjelo, osjeti, um i sadržaj uma četiri su dimenzije ljudskog bića. Da bi ispravno shvatili pojavu čovjeka, svatko od nas mora doživjeti vlastitu realnost neposredno. Da bi ostvario to neposredno iskustvo, meditant mora razviti dva kvaliteta: svjesnost (sati) i potpuno razumijevanje (sampajanna). Rasprava se zove "Uspostavljanje svjesnosti", ali svjesnost je nekompletna bez razumijevanja, uvida u dubinu naše vlastite prirode, u nestalnost pojave koju zovemo "Ja". Upražnjavanje satipatthane omogućava meditantu da shvati svoju, u suštini prolaznu, prirodu. Kada se ostvari to osobno shvaćanje, svjesnost je čvrsto uspostavljena – ispravna svjesnost koja vodi oslobođenju. Onda žudnja i odbojnost same po sebi iščezavaju, ne samo prema vanjskom svijetu već i prema unutrašnjem, u kome su žudnja i odbojnost najdublje ukorijenjene, u nepromišljenom, instinktivnom vezivanju za tjelo i um. Sve dok postoji to osnovno vezivanje, ne možemo se osloboditi patnje.

Meditanti počinju promatranjem osjeta koji nastaju unutar tjela, ili vani, na površini tjela, ili i jedno i drugo. To znači, od svjesnosti osjeta u nekim djelovima tjela, a u drugim ne, postepeno razvijaju sposobnost da prate osjete u cijelom tjelu. Kada počnu sa praksom, mogu prvo doživjeti osjete intenzivne prirode koji nastaju i izgleda kao da traju neko vreme. Meditanti su svjesni njihovog nastajanja i, poslije nekog vremena, njihovog prolaženja. Na tom stupnju još doživljavaju očiglednu realnost tjela i uma, njihovu integriranu, naizgled čvrstu i trajnu prirodu. Ali, nastave li sa praksom, dolaze do stupnja na kome se čvrstoća spontano rastvara, i um i tjelo doživljavaju se u svojoj pravoj prirodi, kao masa vibracija, koje nastaju i prolaze svakog trenutka. Sa tim iskustvom meditant najzad razumije što su ustvari tjelo, osjeti, um i sadržaj uma: neprekidan tok bezličnih, stalno promjenjivih pojava.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Pročišćavanje uma

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Buddha je rekao da u pročišćavanju uma, ostvarenju "mudrosti do perfekcije," doživljavamo "radost, blaženstvo, mir, svjesnost, puno razumijevanje, stvarnu sreću." Više možemo uživati u životu sa uravnoteženim umom. Kada dođe do prijatne situacije, uživati ćemo u njoj potpuno, imajući punu i neporemećenu svjesnost sadašnjeg trenutka. Međutim kad doživljaj prođe, nećemo biti nesrećni. Nastavljamo da se smješimo, znajući da je morao proći. Isto tako, kada dođe do neprijatne situacije, ne uzbuđujemo se. Umjesto toga razumijemo je, i kroz to ćemo možda naći način da je promijenimo. Ako nismo u mogućnosti da je promijenimo, ipak ćemo ostati mirni, znajući savršeno dobro da je taj doživljaj privremen i da mora proći. Na taj način, sa umom oslobođenim napetosti, imati ćemo prijatniji i produktivniji život.

Promatrajte sve osjećaje koji se pojave. Ne možete ustanoviti koji osjećaj se odnosi na emociju, zato to nikad i ne pokušavajte; to bi bio uzaludan napor. U trenutku kad postoji emocija u umu, bilo koji fizički osjećaj je u vezi sa emocijom. Promatrajte osjećaj i shvatite: Ovaj osećaj je anicca. Ova emocija takođe je anicca. Da vidim koliko dugo će trajati. Vidjeti ćete da ste posjekli korjenje emocije i da ona prolazi.

Ako u svakodnevnom životu imamo nekoliko slobodnih trenutaka, da li je korisno biti miran i promatrati osjećaje?
Da. Čak i otvorenih očiju. Kad nemate drugog posla, treba da ste svjesni osjećaja u sebi.

Promatranje naših osjeta pokazuje nam da patimo uvijek kad nas negativnost preplavi. Zbog toga, kad god vidimo druge da negativno reagiraju, shvatiti ćemo da oni pate. Tim razumijevanjem suosjećamo sa njima i pokušati ćemo da im pomognemo da se oslobode patnje, a ne da im još više naudimo. Sami ostajemo mirni i sretni i pomažemo drugima da budu mirni i sretni.

Sve što nastaje u umu praćeno je osjetima. Zato promatranje osjeta predstavlja sredstvo za istraživanje cjelokupnosti čovjekovog bića, fizičkog kao i mentalnog.

Smisao prakse je da u nama razvije sposobnost da se nosimo sa svim usponima i padovima života na uravnotežen način. To učimo u meditaciji smirenim promatranjem svega što se u nama dešava. Tom smirenošću možemo razbiti naviku slijepog reagiranja i umjesto toga odabrati najkorisniju akciju u bilo kojoj situaciji.

Odaberimo razvijati emocionalnu zrelost

Navigacijsko oruđe za devetu vježbu:
Postavljanjem ovih pitanja nakon vježbi disanja svoje
iskustvo usmjeravamo prema emocionalnoj ravnoteži.
Primjenjujemo ga prema uputama iz sedme vježbe.
Koja je svrha emocionalne ravnoteže?opuštenost
Koji zvuk povezujem s emocionalnom ravnotežom?zvuk orgulja
Koju boju povezujem s emocionalnom ravnotežom?žutu
Koji miris povezujem s emocionalnom ravnotežom?pokošenog sijena
Koji okus povezujem s emocionalnom ravnotežom?meda
Koji osjećaj povezujem s emocionalnom ravnotežom?dobrote
Kakvu teksturu povezujem s emocionalnom ravnotežom?ravno i glatko
Koji fizički oblik emocionalna ravnoteža ima za mene?spajanje neba i zemlje
Koji pokret povezujem s emocionalnom ravnotežom?pokret ruke
Kad sam posljednji put bez ikakva napora iskusio I iskusila
emocionalnu ravnotežu?jučer navečer kod eurovizije
Koji simbol povezujem s emocionalnom ravnotežom?ravna crta
Na kojem području svojega života u ovom trenutku osjećam
emocionalnu ravnotežu bez ikakva napora?u vožnji

Ni na koji način ne možemo zanijekati da se naš život odvija upravo
onako kako smo usmjerili pažnju. Isto tako, kvalitetu svih naših životnih
iskustava određuje kvaliteta naših namjera. Razmislimo li na trenutak
0 tome, shvatit ćemo da je to istina. Upravo kao što nas zakon uzroka
i posljedice smatra sve podjednako odgovornima za svaku misao,
riječ i djelo, kvaliteta naših iskustava sastoji se od pažnje i namjere. Ta
univerzalna postavka sve nas smjesta na razinu igrališta. Tko bi drugi
i mogao biti odgovoran za posljedice misli, riječi i djela koje svjesno
izražavamo? Ako smo u stanju prihvatiti tu istinu, tada razmislimo o
sljedećim pitanjima:
Ako možemo svjesno odabrati ljubav, zašto onda mrzimo?
Ako možemo svjesno odabrati sklad, zašto se onda svađamo?
Ako možemo svjesno odabrati mir, zašto onda odabiremo sukob?
Ako možemo svjesno odlučiti da drugima pružimo podršku,
zašto onda odlučujemo biti podrugljivi?
Ako možemo svjesno odabrati smijeh, zašto onda biramo tugu?
Ako možemo svjesno odabrati osmijeh, zašto se onda odlučujemo za
mrštenje?
Ako možemo svjesno odabrati zahvalnost, zašto se onda odlučujemo
žaliti?
Ako možemo svjesno odlučiti da ćemo ohrabrivati druge,
zašto onda odlučujemo da ćemo se natjecati?
Ako možemo svjesno odabrati samopouzdanje,
zašto se onda prepuštamo sumnjama? Ako možemo svjesno odabrati
da nam bude ugodno, zašto onda odabiremo
patnju?
Ako možemo svjesno odabrati optimizam, zašto se onda prepuštamo
negativnostima?
Odgovor na ova i na sva ostala pitanja koja pitaju zašto i dalje
nastavljamo zračiti negativnost umjesto ohrabrujućeg zračenja naše
Unutarnje prisutnosti uvijek je jedan te isti. On glasi:
Umjesto da odaberemo razvijati emocionalnu zrelost koja je potrebna
kako bismo sebi »pružili« pažnju koja nam je potrebna, radije se
prepuštamo vanjskoj drami kako bismo tu pažnju mogli »dobiti« od drugih.
Kad se posvetimo tome da sami sebi pružimo pažnju koja nam je
potrebna, posvetili smo se vlastitoj slobodi. Sadašnji trenutak savršen je
trenutak u kojemu možemo odabrati emocionalni rast. To možda nije
najjednostavniji izbor, ali je svakako najodgovorniji.

Učinkovitost te metode temelji se na dosljednom postavljanju pitanja, a
ne na pronalaženju ispravnog odgovora. Um će se automatski pobrinuti
za odgovore. Ti odgovori nam se neće uvijek očitovati kao mentalni
koncepti, misli ili slike, nego kao povoljne promjene u kvaliteti našega
iskustva, odnosno kao prijateljski naklonjeni »glasnici«.
Najbolje je da pitanja postavljamo neposredno nakon vježbe disanja, jer
tada posjedujemo najviše svjesnosti sadašnjeg trenutka koja hrani naše
svjesne namjere. Svjesnost sadašnjeg trenutka uvećava sve na što je
svjesno usmjerimo.

Navigacijski instrument za sedmu vježbu:
Postavljanjem ovih pitanja nakon vježbi disanja
svoje iskustvo usmjeravamo prema fizičkoj prisutnosti.
Što je svrha fizičke prisutnosti?mir
Koji zvuk povezujem s fizičkom prisutnošću?tišina
Koju boju povezujem s fizičkom prisutnošću?plavu
Koji miris povezujem s fizičkom prisutnošću?lavande
Koji okus povezujem s fizičkom prisutnošću?meda
Koju emociju povezujem s fizičkom prisutnošću?ljubav
Koju teksturu povezujem s fizičkom prisutnošću?glatku
Koji fizički oblik fizička prisutnost ima za mene?cijeli svijet
Koji pokret povezujem s fizičkom prisutnošću?širenje očiju
Koji vizualni simbol povezujem s fizičkom prisutnošću?put
Na kojem području svog života u ovom trenutku
doživljavam fizičku prisutnost bez ikakva napora?vožnja?
Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Davanje je primanje

Peti korak: davanje je primanje.
Peti korak traži od nas da pružamo upravo ono što želimo primiti. Dvije
su faze ovog posljednjeg koraka u obnavljanju ravnoteže kvalitete našega
života:
1. Moramo si početi bezuvjetno davati ono što želimo primiti od
drugih. Taj korak ne možemo izbjeći. Ako smo, primjerice, otkrili da
je »napuštenost« naša nesvjesna definicija ljubavi, a njezina suprotnost
»predanost«, tada moramo iskreno odlučiti da ćemo se posvetiti sebi
bez obzira na sve. (neshvaćanje-shvaćanje)
Moramo se, bez obzira na sve, posvetiti bezuvjetnoj
ljubavi prema sebi. Kad god se u našem iskustvu pojave fizički,
mentalni ili emocionalni simptomi neravnoteže, moramo ih svjesno
neutralizirati, a ne automatski reagirati. To možemo najbolje postići
primjenom Procesa emocionalnog čišćenje, jer njime smanjujemo
naboj koji stvara očitovanja naših simptoma neravnoteže. Moramo
se posvetiti sebi, voditi sebe, njegovati se, iscjeljivati i podučavati.
Moramo se posvetiti spašavanju svog dječjeg ja od njegovih osjećaja
napuštenosti u prošlosti. Moramo se posvetiti istini, da ćemo reći
»da« kad mislimo »da« i »ne« kad mislimo »ne«. Moramo se posve
titi vlastitom emocionalnom razvoju. Moramo se posvetiti buđenju
vlastite svjesnosti i svom odnosu s Unutarnjom prisutnošću. Moramo
se posvetiti postizanju svjesnosti sadašnjeg trenutka.
2. Nakon toga drugim ljudima koji se pojavljuju u našem životu
bezuvjetno moramo dati ono što smo pokušavali dobiti od drugih.
Ako je, primjerice, suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi
»predanost«, tada vlastitim primjerom svim ljudima u svom životu
moramo pokazati da smo im se posvetili. Predanost moramo unijeti
u sva svoja životna iskustva. Najvažniji dio ovog koraka je da to moramo
činiti bez ikakvih uvjeta. Svoje ponašanje ne smijemo određivati
onim što sami želimo. Moramo se držati načela »bez obzira na
sve« -shvaćam.
Ovdje nije riječ o uzimanju, nego o davanju. Ovdje se ne radi
o tome što drugi misle ili kako bi mogli ili trebali reagirati na naše
namjere, nego isključivo o tome da napravimo sve što je potrebno
kako bismo obnovili ravnotežu kvalitete svog života.
Ne trebamo se prepuštati predstavama koje stvara naša nesvjesna
definicija ljubavi, nego moramo odlučiti da ćemo poduzeti korake kako
bismo potaknuli suprotnost te definicije u vlastitoj nutrini, kao i u svojim
odnosima s ljudima koji nas okružuju. Ako počnemo tako djelovati, odmah
ćemo osjetiti pomak. Zašto? Zato što svijet jest i uvijek će biti zrcalo. Ta će
nam promjena u odnosima sa svijetom i sa sobom pokazati sljedeće:
Davanje je primanje.
Nismo odvojeni ni od koga i ni od čega oko sebe.
Kad bezuvjetno dajemo, posjedujemo neograničeno obilje onoga što
predstavlja suprotnost naše nesvjesne definicije ljubavi
kako bismo ga mogli pružiti ovome svijetu.
Što prije trebamo shvatiti da:
Od svijeta ništa ne možemo »uzeti«.
Od svijeta ne možemo »uzeti« ljubav. Svijet je neutralan kao i zrcalo.
U njemu vidimo samo ono što smo u njega sami unijeli. Ako od svijeta
pokušamo »uzeti« ljubav, sve ćemo više doživljavati iskustvo neimaštine.
Ako uistinu prihvatimo da od svijeta ništa ne možemo dobiti,
nego da sami trebamo unijeti bezuvjetnu ljubav u iskustvo svijeta koji
nas okružuje, tada ćemo prijeći most koji vodi do novog i potpunog
iskustva života. Tada ćemo spoznati tajnu doživljavanja bezuvjetne
ljubavi, a ona glasi: ljubav moramo pružati bezuvjetno. Zašto? Zato što
smo u svom iskustvu mi jedini koji to možemo. Sami smo apsolutno
odgovorni za kvalitetu svih svojih iskustava.
To je »poruka« koju su nam pokušavali prenijeti roditelji, članovi obitelji
i svi oni s kojima smo na bilo koji način bili intimni u svom životu otkako
smo zakoračili u ovaj syijet. To nikada nije bila njihova odgovornost i
nikada neće biti njihova odgovornost da naše iskustvo ispune bezuvjetnom
ljubavlju. Njihova je odgovornost bila da nam odraze neravnotežu koju
smo iz prethodnih životnih iskustava unijeli u ovaj život. Ta neravnoteža,
koja je s namjerom utisnuta u naše emocionalno tijelo tijekom djetinjstva
predstavlja upravo one »uvjete« koje smo došli prevladati, jer nas upravo
ti uvjeti sprečavaju u doživljaju bezuvjetne ljubavi.
Trenutak u kojem iskreno obavimo ovih pet koraka u svrhu obnavljanja
emocionalne ravnoteže u kvaliteti našeg života bit će trenutak kad ćemo
svoje roditelje, članove obitelji i sve voljene osobe iz prošlosti sagledati
u novome svjetlu. Počet će se podizati koprena koju su naša nesvjesna
uvjerenja navukla preko njih i počet ćemo ih sagledavati u svjetlosti
onoga tko i što uistinu jesu. To su ljudi koji su nas voljeli toliko da su
se prihvatili bolne uloge odražavanja naših vlastitih, skrivenih patnji
kako bismo dobili priliku da je zapazimo, osjetimo i integriramo.
Mi smo tu bol potisnuli toliko duboko da smo je mogli postati svjesni tek
kad nam je bila predočena u vanjskome svijetu kao drama. Onoga trenutka
kad se iskreno prihvatimo odgovornog djelovanja potrebnog da bismo
iscijelili vlastitu neravnotežu, više neće biti potrebna ta tragična predstava
koja se u »vremenu« izvodi pred nama. Tada svoj strah i bijes, okrivljavanje
drugih i misli o osveti, pa čak i naizgled bezdanu provaliju svoje tuge
možemo zamijeniti suosjećanjem, opraštanjem i zahvalnošću.
Čitavo ovo vrijeme mi nismo bili u stanju vidjeti istinu. Glumci
("glasnici") su se uvijek rukovodili našim interesima, bez obzira na to jesu
li toga bili svjesni ili nisu. Ispod površine njihovih uloga uvijek se skrivala
nesvjesna energija ljubavi naše zajedničke Unutarnje prisutnosti koja
je činila sve što je bilo u njezinoj moći kako bi nas što blaže
probudila i potaknula da upoznamo vlastitu moć, ne lišavajući nas
naše urođene odgovornosti. Unutarnja prisutnost zna da sloboda bez
odgovornosti uopće nije sloboda. Jer, ako nismo uistinu sposobni
svjesno djelovati u svakom trenutku, kako bismo uopće mogli biti
slobodni? To je ono što jedino moramo »uzeti« kako bismo mogli
primiti sve.
Dok se s mukom pokušavamo osloboditi neravnoteže iz prošlosti,
anđeli koji nas dolaze osloboditi doimaju nam se kao demoni. No, onog
trenutka kad se prepustimo i prihvatimo svoju veličanstvenu ulogu
u sadašnjem trenutku, ti će se demoni ponovno preobraziti u anđele
kakvi uistinu i jesu. Oni su naša braća i sestre koji surađuju s nama kako
bismo zajednički uspostavili svjesnu ravnotežu u cjelini. Ta se svjesna
ravnoteža stvara kad postanemo svjesno odgovorni. Onoga trenutka kad
to uistinu shvatimo, strah, bijes i tuga će se povući, a sva naša iskustva
pročistit će zahvalnost. To je jedan od razloga zbog kojeg smo dobili
dar života: da bismo naučili što znači bezuvjetno davati sebe.

Mi uistinu jesmo ljubav i stoga je ljubav ono jedino što trebamo davati.
Sve ostalo što dajemo nije ni stvarno ni trajno, nego je puki privid. No, ako je
pružamo bezuvjetno, ljubav je vječna. Jednom kad potpuno prihvatimo tu pouku i počnemo postupati u skladu s njom, mir i sklad automatski će
početi obuhvaćati sve vidove našeg života.
Zbog toga ćemo početi doživljavati prekrasne, neočekivane trenutke
svjesnosti sadašnjeg trenutka. Ta će se svjesnost sadašnjeg trenutka bez ikakva
razloga početi pretakati u naš život. Svjesnosti nije potreban razlog. Ona
»jednostavno jest«. Posve nenaporan doživljaj svjesnosti sadašnjeg trenutka
dokaz je da naposljetku u svom životu postižemo istinsku »pravdu«, da
naposljetku preuzimamo odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava te
da smo konačno prikupili hrabrost da prigrlimo vlastitu slobodu.
Njegovanje iskustva slobode kroz buđenje svjesnosti sadašnjeg trenutka naša
je jedina istinska odgovornost i naše pravo po rođenju. Kad to postignemo,
postigli smo sve.

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Vlastita definicija ljubavi

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Na svu sreću, sada znamo kako se stvari odvijaju i znamo da je riječ o
zrcalnom odrazu. Osoba koja nam slomi srce zapravo je »glasnik«. Način na koji emocionalno reagiramo na to iskustvo sadrži detalje »poruke«.
Sada poznajemo metode za smanjivanje negativnog emocionalnog naboja
u poruci. U ovome trenutku putovanja također smo spremni za još jedan
krupan korak prema ukidanju nesvjesne definicije ljubavi kako nam više
ne bi potkopavala intimne odnose. To postižemo kad osvijestimo vlastitu definiciju
ljubavi.

Ako iskreno
postavimo sljedeća pitanja, dopuštajući da nam Unutarnja prisutnost
razotkrije odgovore, izazivamo percepcijski pomak koji počinje ukidati
neugodni obrazac koji se neprestano ponavlja. Da bismo pokrenuli pomak u percepciji, moramo napraviti pet koraka:
Prvi korak: kakav ishod uvijek dobijemo?
Prvi korak je utvrđivanje naše osobne, nesvjesne definicije ljubavi. To je lako
postići. Pitamo se kako završavaju svi naši intimni odnosi. Tom pitanju
možemo pristupiti na tri načina:
1. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »mi«: »Mi na kraju uvijek...«
2. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »ja«: »Ja na kraju uvijek prekinem, preuzmem krivicu jer želim odnos u kojem su obje strane potpuno iskrene i bez glume«
3. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »Oni«: »Oni na kraju uvijek...«
Cilj prvoga koraka je pronaći riječ ili frazu koji opisuju zajednički
nazivnik završetka svih naših intimnih odnosa. U početku nam se može
činiti da su okolnosti u svakom slučaju drukčije. Drugi nam korak
pomaže da razjasnimo što se uistinu događa.
Drugi korak: kako se osjećam?
U drugom koraku pažnju moramo skrenuti s fizičkih okolnosti koje prate
okončanje naših intimnih odnosa. Moramo je odvojiti od svog ponašanja i ponašanja svojih partnera/partnerica. Okolnosti odnosa sve donedavno su bile
žarište naše pažnje i možda nam se upravo zbog toga činilo da su različiti
odnosi završavali na različite načine. Sada pažnju moramo usmjeriti na svoje
osjećaje nakon okončanja svakog odnosa, odnosno, trebamo se pitati kakva
je bila priroda naših osjećaja. Što smo osjećali nakon završetka odnosa?
Da bismo to postigli, trebamo dovršiti sljedeću rečenicu:
»Na kraju svakog mog intimnog odnosa osjećam se neshvaćeno«
Moramo se potruditi kako bismo pronašli riječ ili frazu koji bi bili
smisleniji od riječi »tužno«. Osjećamo li se napušteno, iskorišteno ili
izdano, imamo li osjećaj da nas je partner/partnerica uzeo/uzela zdravo
za gotovo? Ako se pomučimo i otkrijemo pravu riječ ili frazu, tada
ponovno možemo razmisliti na koji su se način partner ili partnerica
odnosili prema nama i zbog čega više nismo željeli ostati s njima.
Možemo razmisliti i o svom ponašanju koje je partnera ili partnericu
navelo da nas napuste ili se prestanu prema nama odnositi s ljubavlju.
Nakon toga ponovno trebamo razmisliti o osjećajima koji su se u nama
javili nakon prekida. Moramo potražiti emocionalni obrazac koji se
krije ispod neugodnog iskustva.
Cilj je drugog koraka pronaći riječ ili frazu koji opisuju zajednički
negativni emocionalni ishod naših propalih intimnih odnosa. Taj
emocionalni obrazac ključ je kojim otkrivamo ono što je zajedničko
u okončanju svakog našeg odnosa. To je »negativan obrazac« koji
predstavlja našu nesvjesnu definiciju ljubavi. Ujedno je i nesvjesna
motivacija u pozadini predstave koju stvaramo u mnogim drugim
vidovima svog života.
Primjerice, možda smo otkrili da se na kraju svakog intimnog odnosa
osjećamo napušteno. To nam govori da smo osjećaj napuštenosti od ranog
djetinjstva izjednačavali s osjećajem ljubavi. Drugim riječima, u trenutku
kad smo u ranom djetinjstvu uistinu trebali ljubav preživjeli smo snažno
iskustvo napuštenosti. Možemo biti sigurni daje to točno ako naši intimni
odnosi započinju romantično, a okončavaju s osjećajem napuštenosti i
stvarnim napuštanjem. Tako se osjećamo ako je naš obrazac napuštenost.
No, možemo imati i obrazac iskorištenosti, izdaje ili prevare i slično.
Također možemo imati brojne sporedne definicije onoga što nesvjesno
smatramo ljubavlju, ali uvijek postoji glavna tema. Sljedeći korak će nam
pokazati jesmo li točno utvrdili svoju nesvjesnu definiciju ljubavi.
Treći korak: odnosi li se ta definicija i na moju obitelj?
Ishod svojih intimnih odnosa sad trebamo usporediti s odnosima u
svojoj užoj obitelji. Najprije razmislimo o roditeljima. Odgovara li riječ
ili fraza kojima smo opisali svoje osjećaje nakon okončanja intimnih
odnosa odnosu naših roditelja dok smo bili djeca? Uklapa li se u njihovo
ponašanje prema nama? Opisuju li ta riječ ili fraza emocionalni ishod
bilo kojeg intimnog odnosa naših braće i sestara?
Ako uočimo da se naš negativan emocionalni obrazac u nekom obliku
očituje u životnim iskustvima članova uže obitelji, tada možemo biti sigurni
da smo na pravome putu, jer naša nesvjesna definicija ljubavi ne pripada
samo nama. Nju nasljeđujemo od roditelja, kako su je i oni naslijedili od
svojih. Ako smo je naslijedili mi, naslijedili su je i naša braća i sestre. Taj
nesvjestan sustav uvjerenja o prirodi ljubavi zajednički je i nama i ostalim članovima uže obitelji. Na ovaj se ili onaj način pojavljuje u našim obiteljskim
odnosima, jer u obiteljima najčešće prevladava ista nesvjesna definicija
ljubavi. U početku je možda nećemo uspjeti uočiti na fizičkoj razini, ali će
se pokazati u negativnim emocionalnim reakcijama naših srodnika kad
njihovi intimni odnosi završe ili postanu jednolični.
Četvrti korak: kakva je suprotnost moje nesvjesne
definicije?
Četvrti korak je jednostavan, ali nerijetko i zahtjevan. Trebamo pronaći
suprotnost riječi ili frazi kojom opisujemo svoju nesvjesnu definiciju ljubavi.
Taj zadatak možda neće biti tako jednostavan kao što izgleda u početku, i
to stoga što mi ne cijenimo suprotnost svoje nesvjesne definicije ljubavi.
Budući da je ne cijenimo, moglo bi nam biti teško pronaći je na mentalnoj
ili emocionalnoj razini. Stoga bismo se mogli naći pred zidom ili kao
suprotnost odabrati riječ »ljubav«. No, nije nimalo vjerojatno da bi riječ
»ljubav« mogla biti suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi. Ako je u početku i odaberemo, to je samo zbog toga što tražimo najlakši izlaz.
Ne smijemo se zadovoljiti prvim odgovorom koji se pojavi. Kao i u
slučaju primjene navigacijskog instrumenta iz sedme i osme vježbe, moramo
postaviti pitanje, ali ne siliti da se odgovor pojavi. Pitanje trebamo
postaviti iskreno i dopustiti Unutarnjoj prisutnosti da nam ga otkrije bez
ikakva napora. Ako smo odabrali pravi odgovor, odzvanjat će u nama na
više razina. To će biti trenutak otkrivenja, kao da smo otkrili nešto
izgubljeno što je čitavo vrijeme bilo pred našim očima. To je nerijetko
trenutak otkrivenja, jer je suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi
ono za čime smo tragali čitav život.shvaćanje-prihvaćanje.
Kad otkrijemo svoju nesvjesnu definiciju ljubavi i njezinu suprotnost,
spremni smo za pokretanje postupka obnavljanja emocionalne ravnoteže
u svom životu. No, prije nego krenemo na peti korak u postupku
emocionalnog uravnoteživanja, prijeko je potrebno da pobliže promotrimo
još jedan vid svog naslijeđenog ponašanja. Tu smo temu već dotakli u osmoj vježbi.

Od djetinjstva su nas roditelji primjerom poučavali da se, kako bismo
nešto dobili, moramo okrenuti vanjskome svijetu i »uzeti« iz njega. Stoga
smo bez ikakvih pitanja usvojili pravilo »uzimanje je primanje«. No, ako
takvo uvjerenje promotrimo sa stajališta Jednote, uviđamo da ono nije
nimalo smisleno. Da bismo prihvatili stajalište Jednote, moramo biti u
stanju sebe sagledati kao stanicu u tijelu svega što postoji. Takva nam slika
pomaže da shvatimo kako smo istodobno i pojedinci i međusobno ovisni. Sa
stajališta Jednote, čin primanja putem uzimanja uopće nije logičan, jer je uvijek riječ o procesu uzimanja od nekog drugog. Ako jedna stanica uzima
od druge, time stvara neravnotežu u tijelu kao cjelini. Drugim riječima, ako
nešto »uzmemo«, tada netko ili nešto u cjelini našega iskustva neminovno doživljava iskustvo gubitka. Kad pokušamo nešto »uzeti« od ovoga svijeta,
uvijek potičemo odraz neimaštine u vlastitom iskustvu svijeta. Kako bi čin »uzimanja« ikada mogao obnoviti ravnotežu?
Čin »uzimanja« uvijek stvara odraz neimaštine.
Molim vas da ustanete, odete do zrcala i napravite sljedeću vježbu. Da
biste mogli dobro vidjeti i razumjeti, trebate stati ispred zrcala i ponašati se
kao da uzimate nešto od vlastitog odraza. Zamijetit ćemo da odraz istoga
trenutka uzima nešto od nas. Uzimanje je uzrok svih naših iskustava
neimaštine. Kad osjećamo neimaštinu u bilo kojem dijelu svojega života, to je
zato što negdje nekako pokušavamo upravo to uzeti od drugih. Kuća na moru, auto, novac, putovanja, zgodna žena. Ako umjesto
da uzmemo ono što nam u životu nedostaje najprije pronađemo način da
to pružimo sebi, a onda i svome svijetu, uvidjet ćemo da se osjećaj neimaštine
počinje zamjetljivo smanjivati. Ako ponovno stanemo pred zrcalo, s lakoćom
ćemo uvidjeti kako se to događa. Kad odrazu u zrcalu nešto pružimo, vidjet
ćemo da i on automatski nama pruža istu stvar. To pokazuje da je »davanje
primanje«. Iako tu vježbu možemo napraviti i u mislima, bez zrcala, važno je
ipak da ustanemo i napravimo je ispred zrcala, kako bi naše dječje ja moglo
shvatiti u emocionalnom smislu. Ne traje duže od trenutka, ali bi taj
trenutak mogao promijeniti kvalitetu čitavog našeg života.
Izjava »davanje je primanje« predstavlja energetsku frekvenciju s kojom
je povezan naš svemir. Svi ostali načini razmjene energije odmah uzrokuju
sukob i nesklad u našem iskustvu života, što je potpuno u skladu sa
zakonom uzroka i posljedice. Princip »davanje je primanje« ujedno je i ključ
za vrata kroz koja ulazimo u iskustvo neograničenog obilja. Međutim,
plodovi života na toj frekvenciji postaju očigledni u
našem životnom iskustvu tek kad se na razini svijesti Jednote, a ne na
razini odvojene ili zasebne svjesnosti ega, povežemo sa svjesnošću sadašnjeg
trenutka. Svjesnost sadašnjeg trenutka povezuje nas sa svakom drugom
stanicom u tijelu života, dok ego vjeruje da je identitet naše pojedinačne stanice
zasebna cjelina odvojena od svih ostalih životnih oblika. Unutarnja
prisutnost zna samo davati, dok je ego zainteresiran samo za »uzimanje«. Kad to shvatimo, ili barem kad smo spremni to načelo ispitati u vlastitom životu, za korak smo bliže točki na kojoj možemo početi obnavljati
emocionalnu ravnotežu svog života.
Kad jednom utvrdimo svoju nesvjesnu, dječju definiciju ljubavi i kad
otkrijemo njezinu suprotnost, spremni smo za novi korak. Njemu se
možemo iskreno posvetiti samo sa stajališta svjesnosti Jednote.

Svjesnost disanja

Možda su prošli neki grubi osjeti i sada ćete raditi sa finijim, ali um još nije dovoljno oštar da ih osjeti. Da bi ga izoštrili, radite neko vrijeme sa svjesnošću disanja. To će popraviti vašu koncentraciju i olakšati vam da prepoznajete fine osjete.

Ako marljivo radimo, prije ili kasnije dolazimo do stanja gdje se mijenja priroda osjeta. Svjesni smo uniformnih osjeta u cijelom tjelu, koji nastaju i prolaze velikom brzinom. Prodrli smo iza integriranih djelova da bi promatrali osnovne pojave koje ih čine, subatomske čestice od kojih se sastoji cjelokupna materija. Neposredno doživljavamo prolaznu prirodu tih čestica, koje neprekidno nastaju i iščezavaju. Sada bilo što da promatramo, krv ili kost, čvrsto, tečno ili plinovito, ružno ili ljepo, uočavamo samo gomilu vibracija koje ne možemo razlikovati. Konačno proces pravljenja razlika i dodjeljivanja naziva prestaje. U okviru svog vlastitog tjela doživjeli smo krajnju istinu materije: ona je u stalnom kretanju, nastaje i prolazi.

Prodirući od očigledne k suptilnoj realnosti, počinjemo da uživamo u toku vibracija kroz cijelo tjelo. Onda iznenada one nestaju. Ponovo doživljamo intenzivne, neprijatne osjećaje u nekim djelovima tjela, dok su možda drugi djelovi tjela bez bilo kakvih osjećaja. Ponovo u umu doživljavamo snažne emocije. Ako počnemo osjećati odbojnost prema novoj situaciji, i žudnju za povratkom prijatnog toka, nismo razumeli Vipassanu. Skrenuli smo u igru u kojoj je cilj ostvariti prijatne doživljaje i izbjeći ili prevladati neprijatne. To je igra koju smo igrali cijelog života – beskrajni krug vučenja i guranja, privlačenja i odbijanja, koji nas vodi pravo u patnju.

Međutim, sa porastom mudrosti, shvaćamo da ponovno javljanje grubih osjećaja, iako smo već doživjeli rastvaranje, ne znači nazadovanje već progres. Ne prakticiramo Vipassanu da bi doživjeli neku posebnu vrstu osjećaja, već da bi oslobodili um svih uvjetovanosti. Ako reagiramo na bilo kakav osjećaj, povećavamo svoju patnju. Ako ostanemo uravnoteženi, dozvoljavamo nekim uvjetovanostima da prođu i osjećaji postaju sredstvo za oslobađanje od patnje. Promatranjem neprijatnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo odbojnost. Promatranjem prijatnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo žudnju. Promatranjem neutralnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo neznanje. Zato ni osjećaji, ni doživljaji nisu sami po sebi dobri ili loši. Dobro je ako ostanemo uravnoteženi; loše je ako izgubimo smirenost.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Smirenost

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Kada dođe do kontakta na bilo kojoj od šest čulnih osnova – oko, uho, nos, jezik, tjelo, um – javlja se osjet. Ako ga nismo svjesni, gubimo točku u kojoj počinje reakcija. Kod većine čula, kontakt može biti samo povremen. Povremeno uši mogu čuti zvuk, povremeno ne. Međutim, na dubljem nivou, postoji kontakt uma i materije u svakom trenutku, stvarajući stalno osjete. Iz tog razloga, promatranje osjeta je najpogodniji i najočigledniji način da doživimo činjenicu nestalnosti. Morate ovim ovladati prije nego što namjeravate da promatrate na drugim čulnim vratima.

Napredak se mjeri time da li razvijate smirenost. U stvari i nemate neki pravi izbor osim smirenosti, jer ne možete promijeniti osjete ili ih stvarati. Što god dođe, dođe. Može biti prijatno ili neprijatno, ovog ili onog tipa, ali ako održavate smirenost, sigurno napredujete. Razbijate staru naviku uma da reagira.

Kada u svakodnevnom životu iskrsne problem, nekoliko trenutaka promatrajte osjete uravnoteženim umom. Kad je um blag i uravnotežen, kakvu god odluku da donesete, biti će dobra. Kada um nije uravnotežen, svaka odluka koju donesemo biti će reakcija. Morate učiti da mijenjate svoj način života od negativnog reagiranja, k pozitivnoj akciji.
Tokom meditacije, doživljavamo prijatne i neprijatne osjete. Smirenim promatranjem bilo kojeg osjeta, postepeno slabimo i razbijamo tendencije žudnje i odbojnosti. Kada se izbrišu uvjetovani odgovori određene vrste, slobodni smo od te vrste patnje. A kada se, jedan za drugim, izbrišu svi uvjetovani odgovori, um je potpuno oslobođen.

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja
Kako nastavljamo sa meditacijom, uskoro shvaćamo jednu suštinsku činjenicu – naši osjeti se stalno mjenjaju. Svakog trenutka, u svakom djelu tjela, nastaju osjeti i svaki osjet je indikacija promjene. Svakog časa događaju se promjene u svakom djelu tjela, u vidu elektromagnetskih i biokemijskih reakcija. Svakog trenutka, još i većom brzinom, mijenja se mentalni proces, što se manifestira u fizičkim promjenama.
To je realnost uma i materije: mijenjaju se i nestalni su – anicca. Svakog trenutka subatomske čestice, od kojih se tjelo sastoji, nastaju i nestaju. Svakog časa mentalne funkcije se pojavljuju i iščezavaju, jedna za drugom. Sve u nama, fizičko i mentalno, kao i u vanjskom svijetu, mijenja se svakog trenutka. Ranije smo možda znali da je to tako, možda smo to intelektualno razumijeli. Sada, međutim, kroz praksu vipassana-bhavane, doživljavamo realnost nestalnosti neposredno u okviru vlastitog tjela. Neposredan doživljaj prolaznih osjeta dokazuje nam našu prolaznu prirodu.
Svaki djelić tjela, svaki umni proces je u stanju stalnog protoka. Nema ničeg što izmiče promjenama koje se dešavaju svakog trenutka, nema čvrstog jezgra za koje se možemo uhvatiti, ničeg što bi mogli zvati "Ja", ili "moje". To "Ja" je zaista samo kombinacija stalno promenjivih procesa.
Tako meditantu postaje jasna druga suštinska realnost: anatta – nema stvarnog "Ja", nema stalnog sopstva ili ega. Ego, kome smo toliko predani, je iluzija stvorena kombinacijom mentalnih i fizičkih procesa, procesa u stalnom mijenjanju. Istraživši tjelo i um do najdubljeg nivoa, vidimo da ne postoji nepromenjivo jezgro, nema suštine koja je nezavisna od procesa promjene, nema ničeg što ne podliježe zakonu nestalnosti. Postoji samo bezlična pojava, mijenjanje van naše kontrole.
Sada druga realnost postaje jasna. Svaki napor da zadržimo nešto, govoreći "To sam ja, to je moje" sigurno će nas učiniti nesretnim, jer prije ili kasnije, to nešto za šta se vezujemo prolazi, ili taj "Ja" prolazi. Vezivanje za ono što je nestalno, prolazno, iluzorno i van našeg utjecaja je patnja, dukkha. To shvaćamo ne zato što nam netko kaže da je to tako, već zato što to neposredno doživljavamo, praćenjem osjećaja u tjelu.

Kad bi uspjeli da za trenutak samo promatramo fizički bol; kad bi se bar i privremeno oslobodili zablude da je to naš bol, da mi osjećamo bol; ako možemo ispitati osjet objektivno, kao doktor koji ispituje bol nekog drugog, vidjeti ćemo da se sam bol menja. Ne zadržava se vječno; svakog trenutka on se mijenja, prolazi, ponovo nastaje, opet se mijenja.
Kada to shvatimo kroz osobni doživljaj, ustanoviti ćemo da nas bol više ne može preplaviti i nama vladati. Možda će nestati brzo, možda ne, to nije važno. Ne patimo više zbog bola, jer ga možemo promatrati bez vezivanja.

Osjete doživljavamo svuda u granicama tjela, svuda gdje u tjelu postoji život. Ako pažnju pomjeramo slučajno, iz jednog dijela u drugi, prirodno ona će uvijek biti privučena u prostoru gdje su osjeti najjači. Zanemariti ćemo određene dijelove tjela i nećemo naučiti da promatramo suptilne osjete. Naše promatranje će ostati parcijalno, nekompletno i površno. Zato je od suštinskog značaja da pomjeramo pažnju određenim redom.

Ako sumnjate da li su oseti koje imate realni, možete sebi zadati dvije, tri komande, autosugestije. Ako ustanovite da se osjeti mijenjaju prema vašim naredbama, znati ćete da nisu realni. U tom slučaju morate odbaciti cijeli doživljaj i ponovo početi promatranjem disanja za neko vrijeme. Ali, ako ustanovite da ne možete kontrolirati osjete, da se ne mijenjaju po vašoj želji, treba da odbacite sumnju i prihvatite da je iskustvo realno.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Misli, ideje, mašta, emocije, uspomene, nade i strahovi

Vilijam Hart
UMETNOST ŽIVLJENJA
Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Kad mentalni objekti – misli, ideje, mašta, emocije, uspomene, nade, strahovi – dođu u kontakt sa umom, nastaju osjećaji. Svaka misao, svaka emocija, svaka mentalna radnja praćena je odgovarajućim osjetima u tjelu. Zato promatranjem fizičkih osjeta, mi također promatramo um.

Oseti postoje stalno širom tjela. Svaki kontakt, mentalni ili fizički, stvara osjete.

U praksi svjesnosti disanja nastojimo da promatramo prirodno disanje, bez namere da ga kontroliramo ili reguliramo. Slično u praksi vipassana-bhavana, jednostavno promatramo tjelesne osjete. Sistematski pomjeramo pažnju kroz cijelu fizičku strukturu, od glave do nogu i od nogu do glave, od jednog ekstremiteta do drugog. Dok to radimo, ne tragamo za određenom vrstom osjeta, niti pokušavamo da izbjegnemo osjete neke druge vrste. Nastojimo samo da promatramo objektivno, da smo svjesni bilo kakvih osjeta koji se manifestiraju u tjelu. Oni mogu biti bilo kakvi: toplota, hladnoća, težina, lakoća, svrab, brujanje, skupljanje, širenje, pritisak, bol, trnjenje, pulsiranje, vibriranje, ili bilo što drugo. Meditant ne traži ništa posebno, već samo promatra obične fizičke osjete, kako se prirodno događaju.

Ne nastojimo da otkrijemo uzrok osjeta. Oni mogu nastati usljed atmosferskih uvjeta, zbog položaja u kojem sjedimo, kao posljedica neke stare bolesti ili slabosti u tjelu, ili čak zbog hrane koju smo jeli. Razlog nije važan i ne razmatramo ga. Važno je biti svjestan osjeta koji se događaju ovog trenutka u djelu tjela na koji smo usredotočili pažnju.

Uvježbavanjem koncentracije, naučili smo da fiksiramo pažnju na jedan, svjesno odabrani objekt. Sada koristimo tu sposobnost da pomjeramo pažnju kroz svaki dio tjela, određenim redom, bez preskakanja djelova gde su osjeti nejasni, ili skakanja na djelove gde su istaknuti, ne okljevajući kod nekih osjeta, ne pokušavajući da izbjegnemo druge. Tako postepeno dolazimo do situacije da zapažamo osjete u svakom djelu tjela.

Naš posao je da samo promatramo sebe bez vezivanja, kao što naučnik promatra eksperiment u laboratoriji.

Živjeti za svakodnevicu ili za budućnost?

Živjeti za svakodnevicu ili za budućnost?


Često se pitamo dali se zbog nečega valja žrtvovati i odreći da bi se poslije bilo zadovoljno i ostvarilo svoje ideale. To su životna pitanja pred kojima se svatko prije ili poslije nađe, a od njih ovisi postupno svaki dan našeg relativno kratkog života. Živjeti bez snova i budućnosti ili se odricati svakodnevnog života zbog svojih snova i nade o njihovom ispunjenju?
Svi mi imamo svoje tajne snove i nadanja koje potanko skrivamo ne dopustivši da njihov sadržaj dospije do drugih ljudi. Uvijek se nadamo nečem boljem i ispunjenijem od puste svakodnevnice te ulažemo fizički i psihički napor u ostvarenje svojih životnih ciljeva, žrtvujući svakodnevni život. Vrijeme prolazi i odnosi najbolje sate našeg života gazeći i rušeći sve pred sobom. Vrijeme je strašnije oružje od najjače i najrazornije atomske bombe. Ono ne ostavlja tragove, već nosi sve pred sobom. Sve nestaje pod utjecajem vremena. Danas si mlad, vedar, veseo, pun života, a sutra već iscrpljeni, žalosni, isušeni starac. Kamo odlaze svi oni lijepi trenuci iz našega života? Jedino što nam ostaje su zamagljena i nedovoljno jasna sjećanja u kojima se kao kroz neku maglu sjećamo svog djetinjstva i mladosti s čežnjom uzdišući za tim divnim danima. Dali te dane možemo vratiti? Možemo li oduzeti i tu posljednju kap radosti koja je ostala u našem srcu bezobrazno potrošivši život na glupu jurnjavu za uspjehom i nedostižnom srećom?
Svatko osjeća da je život prolazan, iako je to mnogima teško priznati. Svi se mi na ovaj ili onaj način trudimo zaustaviti vrijeme, nastojeći ga čim bolje iskoristiti i ispuniti lijepim stvarima. No, nitko ne uspijeva time biti potpuno zadovoljan. Svatko želi više. Očito je u ljudskom srcu usađena želja za nečim boljim i uspješnijim tjerajući ga da se odriče svakodnevnog života i radosti radi postizanja nečeg savršenijeg. Dali je trenutna radost zaista savršenstvo ili ima nečeg i iznad nje? Ponekad se zaista čini da je tako. Ljudi to ne primjećuju, no radost u trenutku zaista je najveće savršenstvo koje se svakom čovjeku može dogoditi i općenito rečeno konačan cilj našeg nadanja i bivstvovanja na ovom svijetu. Ta je savršeno uravnotežena sreća remećena onim mračnim kutkom ambicioznosti koji se skriva u našem srcu uništavajući i podčinjavajući trenutnu radost i postignuto savršenstvo. Jedino je rješenje ili barem samo dio rješenja ignorirati taj kutak ambicioznosti, potčinivši ga radostima svakodnevnog života.
Što je onda sa našim snovima i idealima? Njih treba jednostavno odvojiti od svakodnevnog života ispunjavajući svakim danom jedan mali dio. Nikad se na treba prestati nadati, jer ispunjavajući svakim danom djelić svojih snova, oni će se na kraju našeg života i ostvariti.


Srednjoškolski sastavak