Sve što doživljavamo u životu dolazi kroz šest vrata percepcije, pet fizičkih čula i um. Prema Lancu uvjetovanog nastajanja, čim naiđemo na neku pojavu, fizičku ili mentalnu, stvara se osjet. Ako ne obraćamo pažnju na ono što se događa u tjelu, ostajemo, na nivou svjesti, nesvjesni osjeta. U mraku neznanja počinje nesvjesna reakcija na osjete, trenutno dopadanje ili nedopadanje, koje se razvija u žudnju ili odbojnost. Ta reakcija se ponavlja i pojačava nebrojeno puta dok ne izbije u svjesni um. Ako pridajemo značaj samo onom što se dešava u svjesnom umu, postajemo svjesni procesa tek kad se reakcija odigrala i dobila opasnu snagu, dovoljnu da nas preplavi. Dozvoljavamo iskri osjeta da zapali bijesnu vatru prije nego što pokušamo da je ugasimo, nepotrebno stvarajući sebi teškoće. Ali, ako naučimo da objektivno promatramo osjete, dozvoljavamo svakoj iskri da izgori bez stvaranja velikog požara. Dajući značaj fizičkom
aspektu, postajemo svjesni vedana čim nastanu, i možemo spriječiti bilo kakvu reakciju.
Fizički aspekt vedana posebno je značajan jer daje živ, opipljiv doživljaj nestalnosti u nama. U nama se svakog trenutka dešavaju promjene, koje se manifestiraju u igri osjeta. To je nivo na kome se nestalnost mora doživjeti. Promatranje stalno promjenjivih osjeta omogućava shvaćanje naše vlastite promjenjive prirode. To shvaćanje čini očiglednim jalovost vezivanja za nešto što je prolazno. Na taj način neposredno iskustvo anicce automatski sprječava vezivanje i kroz to ne samo što sprječavamo nove reakcije žudnje i odbjnosti, već također eliminiraju samu naviku reagiranja. Tako postepeno oslobađamo um od patnje. Ako se ne uključi njihov fizički aspekt, svjesnost vedana ostaje parcijalna i nekompletna. Zato je Buddha stalno naglašavao značaj doživljaja nestalnosti kroz fizičke osjete.
Uzrok patnje je tanha, žudnja i odbojnost. Obično se dešava da reagiramo sa žudnjom i odbojnošću prema raznim objektima koji do nas dolaze kroz fizička čula i um. Međutim, Buddha je pronašao da između objekta i reakcije postoji određena veza: vedana. Mi ne reagiramo na vanjsku stvarnost već, na osjete u nama. Kada naučimo da promatramo osjete bez reagiranja žudnjom i odbojnošću, ne pojavljuje se uzrok patnje, i patnja nestaje. Zato je promatranje vedana od suštinskog značaja za prakticiranje Buddhinog učenja. Da bi svjesnost vedana bila kompletna, promatranje mora biti na nivou fizičkih osjeta. Svjesnošću fizičkih osjeta, prodiremo do korjena problema i uklanjamo ga. Možemo promatrati vlastitu prirodu do najvećih dubina i osloboditi se patnje.
Meditant živi marljivo sa potpunim razumijevanjem i svjesnošću, promatrajući tjelo u tjelu, promatrajući osjete u osjetima, promatrajući um u umu, promatrajući sadržaj uma u sadržaju uma, odbacivši žudnju i odbojnost prema svijetu.
Šta se misli sa "promatrajući tjelo u tjelu, osjete u osjetima," i tako dalje? Za Vipassana meditanta izraz je kristalno jasan. Tjelo, osjeti, um i sadržaj uma četiri su dimenzije ljudskog bića. Da bi ispravno shvatili pojavu čovjeka, svatko od nas mora doživjeti vlastitu realnost neposredno. Da bi ostvario to neposredno iskustvo, meditant mora razviti dva kvaliteta: svjesnost (sati) i potpuno razumijevanje (sampajanna). Rasprava se zove "Uspostavljanje svjesnosti", ali svjesnost je nekompletna bez razumijevanja, uvida u dubinu naše vlastite prirode, u nestalnost pojave koju zovemo "Ja". Upražnjavanje satipatthane omogućava meditantu da shvati svoju, u suštini prolaznu, prirodu. Kada se ostvari to osobno shvaćanje, svjesnost je čvrsto uspostavljena – ispravna svjesnost koja vodi oslobođenju. Onda žudnja i odbojnost same po sebi iščezavaju, ne samo prema vanjskom svijetu već i prema unutrašnjem, u kome su žudnja i odbojnost najdublje ukorijenjene, u nepromišljenom, instinktivnom vezivanju za tjelo i um. Sve dok postoji to osnovno vezivanje, ne možemo se osloboditi patnje.
Meditanti počinju promatranjem osjeta koji nastaju unutar tjela, ili vani, na površini tjela, ili i jedno i drugo. To znači, od svjesnosti osjeta u nekim djelovima tjela, a u drugim ne, postepeno razvijaju sposobnost da prate osjete u cijelom tjelu. Kada počnu sa praksom, mogu prvo doživjeti osjete intenzivne prirode koji nastaju i izgleda kao da traju neko vreme. Meditanti su svjesni njihovog nastajanja i, poslije nekog vremena, njihovog prolaženja. Na tom stupnju još doživljavaju očiglednu realnost tjela i uma, njihovu integriranu, naizgled čvrstu i trajnu prirodu. Ali, nastave li sa praksom, dolaze do stupnja na kome se čvrstoća spontano rastvara, i um i tjelo doživljavaju se u svojoj pravoj prirodi, kao masa vibracija, koje nastaju i prolaze svakog trenutka. Sa tim iskustvom meditant najzad razumije što su ustvari tjelo, osjeti, um i sadržaj uma: neprekidan tok bezličnih, stalno promjenjivih pojava.
Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige
