Prolaznost, nepostojanje ega i patnja

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja
Kako nastavljamo sa meditacijom, uskoro shvaćamo jednu suštinsku činjenicu – naši osjeti se stalno mjenjaju. Svakog trenutka, u svakom djelu tjela, nastaju osjeti i svaki osjet je indikacija promjene. Svakog časa događaju se promjene u svakom djelu tjela, u vidu elektromagnetskih i biokemijskih reakcija. Svakog trenutka, još i većom brzinom, mijenja se mentalni proces, što se manifestira u fizičkim promjenama.
To je realnost uma i materije: mijenjaju se i nestalni su – anicca. Svakog trenutka subatomske čestice, od kojih se tjelo sastoji, nastaju i nestaju. Svakog časa mentalne funkcije se pojavljuju i iščezavaju, jedna za drugom. Sve u nama, fizičko i mentalno, kao i u vanjskom svijetu, mijenja se svakog trenutka. Ranije smo možda znali da je to tako, možda smo to intelektualno razumijeli. Sada, međutim, kroz praksu vipassana-bhavane, doživljavamo realnost nestalnosti neposredno u okviru vlastitog tjela. Neposredan doživljaj prolaznih osjeta dokazuje nam našu prolaznu prirodu.
Svaki djelić tjela, svaki umni proces je u stanju stalnog protoka. Nema ničeg što izmiče promjenama koje se dešavaju svakog trenutka, nema čvrstog jezgra za koje se možemo uhvatiti, ničeg što bi mogli zvati "Ja", ili "moje". To "Ja" je zaista samo kombinacija stalno promenjivih procesa.
Tako meditantu postaje jasna druga suštinska realnost: anatta – nema stvarnog "Ja", nema stalnog sopstva ili ega. Ego, kome smo toliko predani, je iluzija stvorena kombinacijom mentalnih i fizičkih procesa, procesa u stalnom mijenjanju. Istraživši tjelo i um do najdubljeg nivoa, vidimo da ne postoji nepromenjivo jezgro, nema suštine koja je nezavisna od procesa promjene, nema ničeg što ne podliježe zakonu nestalnosti. Postoji samo bezlična pojava, mijenjanje van naše kontrole.
Sada druga realnost postaje jasna. Svaki napor da zadržimo nešto, govoreći "To sam ja, to je moje" sigurno će nas učiniti nesretnim, jer prije ili kasnije, to nešto za šta se vezujemo prolazi, ili taj "Ja" prolazi. Vezivanje za ono što je nestalno, prolazno, iluzorno i van našeg utjecaja je patnja, dukkha. To shvaćamo ne zato što nam netko kaže da je to tako, već zato što to neposredno doživljavamo, praćenjem osjećaja u tjelu.

Kad bi uspjeli da za trenutak samo promatramo fizički bol; kad bi se bar i privremeno oslobodili zablude da je to naš bol, da mi osjećamo bol; ako možemo ispitati osjet objektivno, kao doktor koji ispituje bol nekog drugog, vidjeti ćemo da se sam bol menja. Ne zadržava se vječno; svakog trenutka on se mijenja, prolazi, ponovo nastaje, opet se mijenja.
Kada to shvatimo kroz osobni doživljaj, ustanoviti ćemo da nas bol više ne može preplaviti i nama vladati. Možda će nestati brzo, možda ne, to nije važno. Ne patimo više zbog bola, jer ga možemo promatrati bez vezivanja.

Osjete doživljavamo svuda u granicama tjela, svuda gdje u tjelu postoji život. Ako pažnju pomjeramo slučajno, iz jednog dijela u drugi, prirodno ona će uvijek biti privučena u prostoru gdje su osjeti najjači. Zanemariti ćemo određene dijelove tjela i nećemo naučiti da promatramo suptilne osjete. Naše promatranje će ostati parcijalno, nekompletno i površno. Zato je od suštinskog značaja da pomjeramo pažnju određenim redom.

Ako sumnjate da li su oseti koje imate realni, možete sebi zadati dvije, tri komande, autosugestije. Ako ustanovite da se osjeti mijenjaju prema vašim naredbama, znati ćete da nisu realni. U tom slučaju morate odbaciti cijeli doživljaj i ponovo početi promatranjem disanja za neko vrijeme. Ali, ako ustanovite da ne možete kontrolirati osjete, da se ne mijenjaju po vašoj želji, treba da odbacite sumnju i prihvatite da je iskustvo realno.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Misli, ideje, mašta, emocije, uspomene, nade i strahovi

Vilijam Hart
UMETNOST ŽIVLJENJA
Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Kad mentalni objekti – misli, ideje, mašta, emocije, uspomene, nade, strahovi – dođu u kontakt sa umom, nastaju osjećaji. Svaka misao, svaka emocija, svaka mentalna radnja praćena je odgovarajućim osjetima u tjelu. Zato promatranjem fizičkih osjeta, mi također promatramo um.

Oseti postoje stalno širom tjela. Svaki kontakt, mentalni ili fizički, stvara osjete.

U praksi svjesnosti disanja nastojimo da promatramo prirodno disanje, bez namere da ga kontroliramo ili reguliramo. Slično u praksi vipassana-bhavana, jednostavno promatramo tjelesne osjete. Sistematski pomjeramo pažnju kroz cijelu fizičku strukturu, od glave do nogu i od nogu do glave, od jednog ekstremiteta do drugog. Dok to radimo, ne tragamo za određenom vrstom osjeta, niti pokušavamo da izbjegnemo osjete neke druge vrste. Nastojimo samo da promatramo objektivno, da smo svjesni bilo kakvih osjeta koji se manifestiraju u tjelu. Oni mogu biti bilo kakvi: toplota, hladnoća, težina, lakoća, svrab, brujanje, skupljanje, širenje, pritisak, bol, trnjenje, pulsiranje, vibriranje, ili bilo što drugo. Meditant ne traži ništa posebno, već samo promatra obične fizičke osjete, kako se prirodno događaju.

Ne nastojimo da otkrijemo uzrok osjeta. Oni mogu nastati usljed atmosferskih uvjeta, zbog položaja u kojem sjedimo, kao posljedica neke stare bolesti ili slabosti u tjelu, ili čak zbog hrane koju smo jeli. Razlog nije važan i ne razmatramo ga. Važno je biti svjestan osjeta koji se događaju ovog trenutka u djelu tjela na koji smo usredotočili pažnju.

Uvježbavanjem koncentracije, naučili smo da fiksiramo pažnju na jedan, svjesno odabrani objekt. Sada koristimo tu sposobnost da pomjeramo pažnju kroz svaki dio tjela, određenim redom, bez preskakanja djelova gde su osjeti nejasni, ili skakanja na djelove gde su istaknuti, ne okljevajući kod nekih osjeta, ne pokušavajući da izbjegnemo druge. Tako postepeno dolazimo do situacije da zapažamo osjete u svakom djelu tjela.

Naš posao je da samo promatramo sebe bez vezivanja, kao što naučnik promatra eksperiment u laboratoriji.

Živjeti za svakodnevicu ili za budućnost?

Živjeti za svakodnevicu ili za budućnost?


Često se pitamo dali se zbog nečega valja žrtvovati i odreći da bi se poslije bilo zadovoljno i ostvarilo svoje ideale. To su životna pitanja pred kojima se svatko prije ili poslije nađe, a od njih ovisi postupno svaki dan našeg relativno kratkog života. Živjeti bez snova i budućnosti ili se odricati svakodnevnog života zbog svojih snova i nade o njihovom ispunjenju?
Svi mi imamo svoje tajne snove i nadanja koje potanko skrivamo ne dopustivši da njihov sadržaj dospije do drugih ljudi. Uvijek se nadamo nečem boljem i ispunjenijem od puste svakodnevnice te ulažemo fizički i psihički napor u ostvarenje svojih životnih ciljeva, žrtvujući svakodnevni život. Vrijeme prolazi i odnosi najbolje sate našeg života gazeći i rušeći sve pred sobom. Vrijeme je strašnije oružje od najjače i najrazornije atomske bombe. Ono ne ostavlja tragove, već nosi sve pred sobom. Sve nestaje pod utjecajem vremena. Danas si mlad, vedar, veseo, pun života, a sutra već iscrpljeni, žalosni, isušeni starac. Kamo odlaze svi oni lijepi trenuci iz našega života? Jedino što nam ostaje su zamagljena i nedovoljno jasna sjećanja u kojima se kao kroz neku maglu sjećamo svog djetinjstva i mladosti s čežnjom uzdišući za tim divnim danima. Dali te dane možemo vratiti? Možemo li oduzeti i tu posljednju kap radosti koja je ostala u našem srcu bezobrazno potrošivši život na glupu jurnjavu za uspjehom i nedostižnom srećom?
Svatko osjeća da je život prolazan, iako je to mnogima teško priznati. Svi se mi na ovaj ili onaj način trudimo zaustaviti vrijeme, nastojeći ga čim bolje iskoristiti i ispuniti lijepim stvarima. No, nitko ne uspijeva time biti potpuno zadovoljan. Svatko želi više. Očito je u ljudskom srcu usađena želja za nečim boljim i uspješnijim tjerajući ga da se odriče svakodnevnog života i radosti radi postizanja nečeg savršenijeg. Dali je trenutna radost zaista savršenstvo ili ima nečeg i iznad nje? Ponekad se zaista čini da je tako. Ljudi to ne primjećuju, no radost u trenutku zaista je najveće savršenstvo koje se svakom čovjeku može dogoditi i općenito rečeno konačan cilj našeg nadanja i bivstvovanja na ovom svijetu. Ta je savršeno uravnotežena sreća remećena onim mračnim kutkom ambicioznosti koji se skriva u našem srcu uništavajući i podčinjavajući trenutnu radost i postignuto savršenstvo. Jedino je rješenje ili barem samo dio rješenja ignorirati taj kutak ambicioznosti, potčinivši ga radostima svakodnevnog života.
Što je onda sa našim snovima i idealima? Njih treba jednostavno odvojiti od svakodnevnog života ispunjavajući svakim danom jedan mali dio. Nikad se na treba prestati nadati, jer ispunjavajući svakim danom djelić svojih snova, oni će se na kraju našeg života i ostvariti.


Srednjoškolski sastavak

Emocionalno čišćenje

Svjesnost možemo ojačati
prisjetimo li se da svemir promišljeno odigrava predstavu kako bismo
i u vanjskome svijetu vidjeli ono što smo od sebe sakrili u vlastitu unutrašnjost.
Imajući to na umu, odlučit ćemo primijeniti četiri jednostavna
koraka Procesa emocionalnog čišćenja kad god se uznemirimo.

Prvi korak: otpuštanje glasnika. U prvom koraku trebamo
priznati da osoba ili događaj koji su nas uznemirili ni na koji način nisu
povezani sa stvarnim događajem, nego su samo glasnici. Oni odražavaju
uspomenu koja izranja iz naše neintegrirane prošlosti. Besmisleno je »ubiti
glasnika«, jer su svemiru na raspolaganju neograničene zalihe. Stoga u
prvom koraku Procesa emocionalnog čišćenja otpuštamo glasnika. U
sebi mu možemo zahvaliti što nam je učinio veliku uslugu i pustiti ga da
ide svojim putem. Drugim riječima, ne trebamo reagirati i ispuhati se na
njemu, nego možemo reći: »Dobro bi mi došlo da malo budem sam/sama«.
U početku bi taj korak odupiranja porivu koji nas tjera da reagiramo
mogao od nas zahtijevati hrabrost i jaku samokontrolu, jer se odupiremo
dugogodišnjoj navici automatskog odigravanja drame. Već smo
pripremljeni na takav čin.
Drugi korak: primanje poruke. U drugom koraku ne trebamo
se automatski prikloniti predvidljivoj, iako nesvjesnoj, fizičkoj,
mentalnoj ili emocionalnoj drami, nego trebamo shvatiti poruku. I to
smo već uvježbavali. Da bismo to postigli, pažnju usmjerimo
prema unutra,
opisujući sami sebi prirodu emocionalne reakcije koju smo doživjeli u
namještaljci. Pronađemo riječ koja sažeto opisuje tu emocionalnu reakciju.
Glasno kažemo sami sebi: »Ljutit sam. Tužna sam. Povrijeđen sam.
Osamljena sam...« Tražimo na taj način sve dok ne pronađemo riječ
koja u fizičkom smislu odgovara našoj emocionalnoj reakciji. Ako smo
bijesni, možda smo se zacrvenjeli, ruke nam drhte ili osjećamo težinu
u solarnom pleksusu. Kad pronađemo riječ koja opisuje emocionalnu
reakciju, obavili smo i drugi korak.
Treći korak: osjetite. Umjesto da ono što osjećamo prenesemo
u vanjski svijet priklanjajući se okrivljavanju, sada to iskustvo
moramo svjesno okrenuti unutra. Moramo ga osjetiti. I to smo vježbali.
Ovaj je korak izniman dio čitavog procesa, jer svoje emocije više ne
projiciramo u svijet, kako smo najčešće postupali u prošlosti kad bismo
se uznemirili, nego ih odlučujemo internalizirati i integrirati to
iskustvo. To se posve razlikuje od potiskivanja. Svjesna odluka o
internaliziranju uznemirenosti kako bismo od nje nešto mogli naučiti
nije potiskivanje, nego otkrivanje. Nazivamo je i »zadržavanje«.
Potiskivanje je čin u kojemu se pretvaramo da se nešto nije dogodilo.
Sada odlučujemo biti prisutni u onome što nas je uznemirilo, što nam
omogućuje da shvatimo kako fizički, u vlastitome tijelu, možemo
osjetiti ono što smo prije smatrali da se događa u vanjskome svijetu.
Sebi moramo dopustiti da bez cenzure ili prosudbi osjetimo emociju
kojoj smo uspješno nadjenuli ime. U biti, ovisno o tome koliko puta
nas je uznemirio isti događaj, riječ je o tome da nam glasnik pokušava
usmjeriti pažnju na činjenicu da u nama postoji emocionalna
blokada koju ne želimo osjetiti.
Četvrti korak: dođi i prođi. Kad emocionalnu blokadu
osjetimo kao fizički osjet u vlastitom tijelu, spremni smo preobraziti je
uz pomoć »božanske alkemije«, izvodeći je iz svog tijela snagom
suosjećajne Prisutnosti. I za ovaj smo se korak već pripremili.
Suosjećanje u okviru Procesa prisutnosti znači: »Dođi i ja ću te pustiti
da prođeš bez ikakvog miješanja i straha ili prosudbe.«
U ovoj bismo fazi procesa opravdano mogli reći: »Ma dajte! Bijesan
sam, ruke mi se tresu, želudac mi se stisnuo, a trebao bih se iznenada
prebaciti na suosjećanje! Uozbiljite se!«
Upravo se i namjeravamo uozbiljiti. Buđenje suosjećanja usred
emocionalne reakcije obuhvaća i sudjelovanje dječjeg/«. Kako bismo to
postigli, važno je da se podsjetimo kako emocionalna reakcija, koju je u
nama potaknuo glasnik, nema nikakve veze s našim sadašnjim životom
odrasle osobe. To je vrisak dječjeg ja, odjek prošlosti koja priziva našu
pažnju, jer samo naša pažnja može obnoviti stvarnu ravnotežu kvalitete
svih naših iskustava. Stoga na svoje emocionalno iskustvo odlučujemo
odgovoriti sklapanjem očiju i zamišljanjem svoga dječjeg ja koje se
zbog namještaljke glasnika osjeća upravo kao i mi sami. I to smo već
vježbali. Ako prigrlimo svoje dječje ja, automatski budimo suosjećanje.
Time govorimo: »Možeš doći k meni, a ja ću te bezuvjetno voljeti sve
dok ne prođe ono što te plaši, ljuti ili rastužuje.«
Kad iskreno pristupimo svom dječjem ja, prsa će nam se automatski
ispuniti emocijama kojima se dugo odupiremo. Potisnute emocije izranjat
će u valovima i rastvarati se u suzama. Osjetit ćemo energiju kako se uzdiže
iz solarnog pleksusa kroz prsa i vrat te naposljetku izlazi iz tijela.
Nerijetko možemo imati osjećaj da vrućina doslovce napušta tijelo.
Kad se ti osjećaji primire, osjetit ćemo olakšanje i spokojstvo. Dosljednom
primjenom Procesa emocionalnog čišćenja otkrit ćemo da se glasnik
koji nas je uvijek iznova uznemiravao više ne vraća. Zašto bi se i vratio
kad smo svjesno primili poruku? Ponekad ćemo dva ili tri puta tijekom
nekoliko dana ili tjedana morati proći kroz taj postupak emocionalnog
čišćenja kako bismo obnovili ravnotežu nekog konkretnog iskustva. No,
svojom predanošću i odanošću svakako ćemo je obnoviti. Što marljivije
primjenjujemo Proces emocionalnog čišćenja, to smo vještiji i učinkovitiji.
Stoga nova staza naučenog odgovornog ponašanja izgleda ovako:

Otpustimo glasnika - prihvatimo poruku
-osjetimo je - pustimo je da prođe.
Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Uznemirenje i reakcija

Proces emocionalnog čišćenja
Dosad smo u okviru Procesa prisutnosti naučili četiri percepcijske
metode:
1. U drugoj smo vježbi naučili kako izranjanje vlastitih unutrašnjih,
neintegriranih uspomena uočiti u obliku vanjskih odraza
u svijetu. To smo nazvali identificiranje »glasnika«.
2. U trećoj smo vježbi naučili kako iz emocionalnog sadržaja tih uspomena
doći do informacija. To smo nazvali »primanje poruke«.
3. U četvrtoj smo vježbi naučili kako suosjećajno osjetiti bol i nelagodu
sadržane u uspomenama koje izranjaju na površinu i što raditi s
njima. Rekli smo da ih trebamo »osjetiti da bismo se iscijelili«.
4. U petoj smo vježbi naučili kako ponovno uspostaviti energetsku
povezanost s dječjim ja- uzročnom točkom tih uspomena.

Općenito govoreći, kad smo uznemireni, naše ponašanje slijedi
određenu stazu koja nas vodi u predvidljivo stanje »djelovanja«
nazvano reakcijom.

Kad se dogodi nešto što nam nije po volji ili naizgled vrijeđa našu
osjetljivost, automatski se uzrujamo. Već smo samim tim reagirali.
Reakcija je svako fizičko, mentalno ili emocionalno ponašanje koje
potvrđuje da uzrok, a time i odgovornost, za bilo kakvo uznemirujuće
iskustvo automatski pripisujemo vanjskim čimbenicima. Reaktivno se
ponašanje izravno ili neizravno okreće okrivljavanju. Jedini ishod
okrivljavanja drugih; htjeli mi to priznati ili ne, jest krivnja, žaljenje i stid.
1. Najprije ćemo istražiti ideju »uznemirenosti«. Možda i nismo
toliko uznemireni, koliko imamo osjećaj da nas je netko nasamario.
To nam se sigurno nije dogodilo samo jednom. Očigledno je da se
događaj koji nas uznemiruje uvijek i neprestano ponavlja u našem
životu upravo zato što reagiramo. Reakcija je ponavljanje nekog
djelovanja, odnosno ponovljeno djelovanje. Događaj koji nas
uznemiruje ne vodi do nekog novog obrasca ponašanja, nego izaziva
uobičajen i predvidljiv obrazac ponašanja koji se pojavljuje svaki
put kad se u našem iskustvu dogodi slična situacija. Prva faza
reaktivnog ponašanja svodi se na to da se ponašamo kao da smo
uznemireni. Iz toga proizlazi automatsko odigravanje proračunate,
uobičajene i samim tim predvidljive fizičke, mentalne ili emocionalne
drame. Ta je drama utisnuta u naše emocionalno tijelo tijekom
djetinjstva dok smo promatrali kako su se naši roditelji nosili sa
sličnim uznemirujućim događajem.
2. Druga faza reaktivnog ponašanja: kad god se uznemirimo,
priklanjamo se posve specifičnoj vrsti drame koja uvijek ima isti
cilj - okrivljavanje drugih. Drugim riječima, drama koju
odaberemo iz svog prokušanog i iskušanog repertoara je ona
kojom se koristimo kako bismo nekom drugom pripisali
odgovornost za događaje. Okrivljavanje spada u one jedinstvene
okolnosti u kojima se dramom koristimo ne samo kako bismo privukli
pažnju (najčešće suosjećanje), nego i u svrhu skretanja pažnje s nas
samih i prebacivanja na nekoga ili nešto drugo. U životu se
okrivljavanju priklanjamo sve dok sami nismo spremni preuzeti
odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava. Drugim riječima,
okrivljavanje je čin optuživanja zrcala za sliku koju nam odražava.
No, okrivljavanje ima i posljedice. Kad nekoga okrivljavamo, time
razotkrivamo izvornu prirodu vlastitog ponašanja, odnosno automatski
sebi oduzimamo moć, jer nesvjesno objavljujemo da sebe radije
promatramo kao žrtvu i bespomoćan plijen.
3. Iz tog odricanja od vlastite moći stižemo do treće faze
reaktivnog ponašanja, a to su osjećaj krivnje, žaljenje i stid.
Svjesno se možemo osjećati krivima, možemo osjećati žaljenje ili
stid zbog svojega ponašanja i reakcije kad smo se uznemirili, ali
ne događa se samo to. Kad druge okrivljujemo zbog kvalitete
svog života nesvjesno osjećamo krivnju, žaljenje i stid zato što na
taj način izdajemo sebe. Sebe izdajemo tako što okrivljavanjem
drugih oduzimamo moć vlastitoj duši, objavljujući da smo robovi
okolnosti koje su naizgled izvan naše kontrole. Kad to učinimo, u
prenesenom smislu okrećemo leđa zakonu uzroka i posljedice, a to
znači da odbacujemo sve ono zbog čega smo ravnopravni i
slobodni.
Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Postizanje emocionalne ravnoteže

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Proces emocionalnog čišćenja

Postupci percepcijskih metoda osmišljenih da nam pomognu
svjesno smanjiti intenzitet onoga što nazivamo »negativnim emocionalnim nabojem“.

Neutraliziram svoj negativni emocionalni naboj

U idealnom slučaju pokušavamo postići ravnotežu između negativnog
i pozitivnog emocionalnog naboja kako bismo doživjeli emocionalni
sklad bez obzira na životne okolnosti. Takva je emocionalna ravnoteža
moguća tek kad razinu boli i nelagode smanjimo do točke u kojoj sve
emocije možemo smatrati energijom u kretanju, a ne zastrašujućim iskustvima
na koja trebamo reagirati. Za postizanje emocionalne ravnoteže
potrebno je u vlastitoj nutrini dosegnuti stanje prihvaćanja u kojemu
više ne osjećamo potrebu birati emocije koje želimo iskusiti.

Radost je moguća tek kad sve energetske okolnosti prihvaćamo
na isti način.

Najjednostavnije rečeno, glavna značajka negativnog emocionalnog
naboja je nelagoda. Riječ je o zarobljenoj, blokiranoj, umirenoj i kontroliranoj
energiji. Naš otpor njezinoj urođenoj prisili za kretanjem izaziva
rascjep, a kroz taj rascjep u svaki vid našeg iskustva počinje ulaziti
vrućina. Ta unutarnja vrućina čitav život pretvara u pakao. Toliko smo
navikli na nju da uglavnom i ne znamo da postoji.

Takvo emocijama potaknuto stanje unutarnje vrućine nazivamo
različitim imenima, ali njegovi najvažniji predstavnici su strah, bijes i
tuga. Strah, bijes i tuga su mentalne definicije posljedica unutarnje vrućine.

Spontano, radosno i kreativno dijete čista je energija u
pokretu. Da bi dijete moglo ući u svijet odraslih i postati
njegovim dijelom, odnosno da bi moglo početi »živjeti u
vremenu« kako to nazivamo u okviru Procesa prisutnosti,
roditelji i okolina u kojoj dijete živi promišljeno iskorjenjuju
djetetovo spontano ponašanje.

Preoblikovanje spontanog ponašanja najčešće potiču i obavljaju roditelji
koristeći se riječima »prestani« i »ne«. Ono što ljudi ne uspijevaju
zapaziti je da spontano ponašanje nikada ne prestaje kad ga se prekida
nasilnom disciplinom. Jednostavno se preobražava u nešto drugo.
Postaje proračunata drama. Pretvara se u otpor. Dječju Prisutnost
zamjenjuje laž odraslih. Naša proračunata drama je uspješna utoliko
što postajemo prihvatljivi za svijet odraslih, ali u istom trenutku ta
prihvatljivost naše izvorno ja čini neprihvatljivim i nama samima.
Takvo unutarnje stanje stvara sukob, a taj se sukob kasnije odražava
prema van u obliku privlačenja pažnje i prihvaćenosti u svijetu. To je
nadahnuće za najveći dio naše drame. Trajni otpor prema vlastitoj
izvornosti također je i katalizator za stalni porast topline u
emocionalnom tijelu, jer otpor po svojoj prirodi izaziva rascjep, a
rascjep vrućinu.

U pozadini želje
za pažnjom i prihvaćanjem leži žudnja za smanjenjem nelagode ili
vrućine uzrokovane negativnim emocionalnim nabojem. Naša
drama predstavlja uvjerenje da će netko drugi ublažiti ili otkloniti
nelagodu umjesto nas.

Postupci samoliječenja - ublažavanje i kontrola.

Kad god se u našem iskustvu pojave okolnosti koje dovode do prodiranja
negativnog emocionalnog naboja u svijest, odnosno kad god
se iznutra osjećamo jako nelagodno, pokušavamo ili ublažiti svoje
iskustvo ili ovladati njime.

Ublažavanje je poremećaj ženske strane u nama i pokušaj da
potisnemo osjećaj nelagode. Primjerice, stalna potreba za alkoholom
je namjera da ublažimo unutarnju nelagodu i pokušaj da
utopimo svoje stvarne osjećaje.

Kontrola je poremećaj muške strane u nama i namjera da
ovladamo svojom nelagodom ili da je prevladamo. Navika
pušenja i potreba za cigaretama je namjera da ovladamo svojom
nelagodom. Kad god ne znamo što se događa i kad god imamo
osjećaj da gubimo kontrolu, posegnemo za cigaretom, jer dok
pušimo barem znamo što se događa i stoga nam se čini da smo
ovladali neugodnim trenutkom.