funkymem.com

GEMINI: Koji su vaši proizvodi?
DOMAGOJ: Brzo čitanje je naš hrvatski proizvod, patentiran. To je moj program. Power Reading. I po našoj metodi, prodali smo licencu, u Sloveniju, Bosnu, Englesku, Švedsku, Makedoniju, Srbiju i u Madžarsku. I to je jedini program koji je verificiran od Ministarstva znanosti i obrazovanja, imamo pozitivno mišljenje, i sad smo dobili pozitivno mišljenje od Zavoda za školstvo Slovenije, prva verifikacija iz Europske unije. To je moj program. Onda Uvod u primjenjenu komunikaciju. To je prvi komunikacijski program koji je verificiran isto od Ministarstva znanosti, ja sam autor tog programa. To ja radim s ljudima, i po tim programima se radi u Hrvatskoj, pa čak i u svijetu. To je moje područje. Onda program za managere, Activity Based Management i dr., koji rade ekonomisti, ja ne predajem te programe, ali su naše proizvod. Vodim program Optimum Zone, koji je isto dosta zgodan. Svi su na našim stranicama www.inoptimum.com i funkymem.com.
GEMINI: Sama škola je znači već popunjena, prebukirani ste.
DOMAGOJ: Sva mjesta u školi su popunjena, ali možete na stranici funkymem kupiti neke moje programe i učiti kod kuće: Program anatomije uspjeha, Charisme Ultimea, to je komunikacijski program. Jako je velika posjećenost, i ljudi to kupuju. Imamo edukacijske programe kao: Brzo čitanje i učenje; Brzo čitanje; Junior brzo čitanje; Učenje Power reading metodom; Smart programi; Activity Based Management; Power voice; Osobni razvoj; Optimum zone seminar; Charisma design; The Psychology of power; Dynamica workshop; In&Out Identity Wizard.
GEMINI: Domagoj, hvala. Uvijek je jedinstven događaj susresti se s vama.
www.magicus.info

Što se događa nakon ispunjenja želje

Je li pojedinac sretan kad ostvari neku želju koju je imao i radio na tome da ju ispuni? Odgovor je afirmativan, ali što se događa nakon ispunjenja te želje? Takva sreća polako blijedi kako postepeno dolazi do zasićenja, ili poslije zadovoljenja dotične želje. Tada se javlja nova potreba za srećom (ispunjenjem), s time u vezi nova želja i novi napori da se želja ostvari. Hoće li se želja ostvariti ili ne, u mnogo slučajeva ne ovisi čak niti o najvećim mogućim aktualnim zalaganjima/naporima duše ka željenom ishodu. Kad se pak želja ostvari, ubrzo se javlja osjećaj ispraznosti i sl. Da bi to izbjegla, osoba mora odmah postaviti novi, viši cilj. Ako na ostvarivanju nove želje djeluje iz ličnosti tj. ego-centriranosti (umjesto putem predavanja Guru-principu), osjećat će frustraciju/nezadovoljstvo umjesto da uživa u putovanju do cilja podjednako kao i u njegovoj realizaciji.Dakle, neispunjena želja rađa frustracijom. Uđimo sada (dublje) u samu bit problema oko sreće kao posljedice ispunjenja želje i frustracije kao posljedice neispunjenja želje. Pretpostavimo da je naša želja realno ostvariva uz ulaganje određenog napora i zalaganja s naše strane. Tako dugo dok na tome radimo u našem umu će biti prisutan određeni nemir koji ne mora nužno izazivati nelagodan osjećaj ako se u tom iščekivanju povoljnog ishoda (po nas), znamo radovati u dobroj vjeri da ćemo doći do ispunjenja naše želje. Ako ključne okolnosti budu na našoj strani, vjerojatno će nam se želja ispuniti i adekvatno tome doživjet ćemo osjećaj ispunjenja ili sreće. U slučaju da nam se nešto prepriječi na putu ostvarenja želje i ona se, na našu žalost ne ostvari, doživjet ćemo osjećaj frustracije. O tome, vjerujem, nema potrebe polemizirati, jer je to, pretpostavljam, iskustvo svih nas.Što je u stvari ta "sreća" i "frustracija" koja se nužno javlja kao posljedica ispunjenja ili neispunjenja naše želje. To su osjećaji koji doživljavamo, jedan je poželjan a drugi nepoželjan. Dakle govorimo jezikom dualizma, parova suprotnosti, odnosno jezikom koji opisuje relativnu stvarnost. U ovom našem relativnom i uvjetovanom životu, sreća i frustracija su samo jedan od bezbrojnih parova suprotnosti koji se neprekidno mijenjaju i zamjenjuju mjesta u našem doživljavanju.Prozrimo što je to zapravo dovelo do osjećaja te relativne sreće ili pak frustracije. Ako bi to bio objekt kojeg smo željeli onda bi sreća trebala trajati tako dugo dok smo u posjedu tog objekta, ali da li je tome zaista tako? Nije, jer znamo i sami da se vrlo brzo zasitimo i moramo tražiti nove poželjne objekte da bi nadoknadili gubitak sreće ostvarene ispunjenjem prošle želje. Tako ta igra uma ide unedogled i ne nazire se neki konačni kraj ispunjavanja/neispunjavanja novih i novih želja.Ako sreća nije u objektu koji smo ostvarili onda njen izvor moramo potražiti negdje drugdje. Dok nešto želimo um je nemiran sve dok ne ostvari želju, kako smo već prije vidjeli. Kada želja bude ostvarena, um se privremeno smiruje uživajući u objektu, a sreća koju doživljava ima izvor u smiraju uma koji je dobio što je želio. Dakle nije izvor sreće u objektu želje već u smirenom umu.S obzirom da je zaista tako, sada nam se sam po sebi nameće zaključak da ako je um stalno smiren, nepomućen željama, osjećat ćemo stalno sreću koja neće jenjavati sve dok je um spokojan. Kad um prebiva u samom sebi, to se stanje svijesti naziva Nebo, ili raj. Je li moguće um držati u spokojstvu čitavo vrijeme, a da ne poželimo nešto izvana? Moguće je i nadasve jako poželjno ako želimo, umjesto relativne sreće, ostvariti apsolutnu sreću. Ako se sve naše želje sliju u jednu jedinu, zvanu Težnja ili Aspiracija, onda smo adept ili spiritualni aspirant visokog ranga. Aspirant je sadhaka, aspirantica je sadhika. Oni rade sadhanu, spiritualne (duhovne) prakse koje izviru iz njihovog nastojanja da nadiđu sputanost inertnim tijelom i nemirnim umom, koji je kod običnih ljudi prepun virova/vrtloga želja i automatskih misaonih struja ili tokova.Dakle, umjesto svih mogućih želja koje nam, ukoliko ih uspijemo ispuniti, u najboljem slučaju mogu donijeti samo relativnu sreću i to za neko kraće vrijeme, hajde da poželimo biti apsolutno sretni svo vrijeme bez prekida i bez straha da će nam sreća "odlepršati". Međutim, istinsku sreću nećemo postići ako mi trčimo za srećom, ako grozničavo žudimo za radošću. Umjesto toga, postupimo tako da sreća trči za nama. Prakticirajmo sadhanu (ovladajmo osjetilima i umom) i tiha radost će nas pratiti/slijediti kao vlastita sjena.Svaka relativna sreća koju doživimo ispunjenjem neke želje, u sebi nosi i klicu nemira, a koji rađa možda slabom ali prisutnom frustracijom, jer se javlja nova želja da ta sreća potraje što duže, i ta nova želja opet pomalo uznemiruje um, koji zbog toga ne može uživati stopostotnom srećom bez straha da će sreća "odlepršati".

Apsolutna istina je samo jedna, iako ima svoje "lice i naličje", svoju manifestiranu i nemanifestiranu prirodu. Kako je Apsolutna Istina i izvor apsolutne sreće, tako će želja da pijemo iz tog izvora postepeno brisati sve druge inferiornije želje i željice, te ćemo početi doživljavati sve dublju sreću i ispunjenje koje će trajati sve duže i duže, kako budemo napredovali na putu spoznaje apsolutne istine.Apsolutna istina je naše vlastito Istinsko Biće kada eliminiramo sve one atribute koji čine našu "personalnu/osobnu osobnost". Kada prepoznamo sve one osobine koje izgrađuju našu personalnu osobnost, i kada ih eliminiramo kao nešto što je promjenljivo, a time i samo relativno istinito, tada ono što ostaje je naša "transpersonalna (nadosobna) osobnost" koja nije podložna nikakvim promjenama u vremenu i prostoru, pa je time i Apsolutna istina. Ona(j) koji/a ste vi uistinu nema nikakve veze s vremenom i prostorom niti s energijom i materijom. Vi ste neovisni od imena i formi (struktura, obličja). Apsolutna istina je naša prava/istinska priroda, te je tako izvor apsolutne sreće u nama samima. Naše najintimnije Biće je sama suština ili temelj svake radosti. Ako to shvatimo intuitivnim razumijevanjem, uvidjet ćemo da je put do apsolutne sreće, ustvari put do "središta" našeg istinskog Bića, a to središte je svijest o (sve)postojanju koju ponetko naziva "Ja Jesam" svjesnost. Naše istinsko Ja ima centar/središte svugdje, a periferiju nigdje. Kada realiziramo Sebe kao Svijest samu po Sebi ili tzv. "Ja Jesam" svjesnost, tada smo stigli na izvor apsolutne sreće koji nikada ne presuši. Ostvarili smo najvišu svrhu života, apsolutnu sreću ili blaženo ispunjenje svih čežnji u svom vlastitom Biću.

Strah od slobode

4 Listopad 2011 1,683 pregleda 13 komentara
Da bi uistinu bili slobodni moramo biti spremni izgubiti sve što mislimo da imamo… Zapravo, slobodni smo kada shvatimo da ništa ne posjedujemo, već da ono uz što smo se vezali, s čime smo poistovjetili svoj „ja“, posjeduje nas… Ne posjedujemo niti život, ta kako bi mogli, život posjeduje nas… I istinski smo slobodni kada u nama nema straha od smrti, kada nema straha od gubitka života, ta kako možemo izgubiti nešto što ne posjedujemo?… Međutim, za pripadnika naše kulture vrlo je teško postati slobodan, jer kultura ne odgaja ljude da budu slobodni, već ih pripitomljava, pretvara u robove sustava, stavlja im okove u kojima žive svoj cijeli život, a najveći trijumf kulture očituje se u tome kako porobljeni svoje okove ne doživljavaju kao okove zato što ne znaju da postoji život bez okova… Ta kako bi i znali kad ga nikada nisu iskusili, poput životinje koja cijeli život provede u kavezu ne znajući da postoji život izvan kaveza… Ono „izvan kaveza“ je u svijesti porobljenoga definirano kao nešto nesigurno i opasno, treba se držati sigurnosti kaveza, jer život izvan njega jednostavno nije moguć…
Piše: smisao-života
I uistinu, za pripitomljenu životinju, kao i za pripitomljenog čovjeka život izvan kaveza je gotovo nemoguć, jer pripitomljeni za preživljavanje izvan kaveza jednostavno nema iskustva… I taj strah od života izvan kaveza je ono što omogućava preživljavanje sustava… Strah od slobode glavni je adut naših gospodara… Dok god je taj strah prisutan u našoj svijesti, dok god taj strah vlada našim bićem, mi ćemo i dalje ostati pripitomljene životinje koje se uzgajaju poradi izrabljivanja… Ali što u tome ima loše, velite?… Što fali svinji ili ovci o kojoj se gazda dobro brine?… Ništa… Svinja se lijepo tovi, uživa u blagodatima svakojakog napoja, dok ne dođe vrijeme za klanje… Ovca lijepo slijedi svog pastira po najboljim pašnjacima, dok ne dođe vrijeme za klanje… Zapravo su pripitomljene životinje u boljoj poziciji od čovjeka, ne moraju rintati da bi zaradile pravo na smještaj i hranu (barem ne otkad su ih zamijenili strojevi), samo trebaju davati ono čega imaju u izobilju, mlijeko, vunu, jaja, meso, kožu itd., i sigurne su da će tijekom svog života imati sve što im je potrebno… Pripitomljeni čovjek pak mora cijeli život rintati otuđujući svoj rad kako bi stvarao bogatstvo svojim gazdama, ali pritom nije siguran da li će imati pravo na hranu i krov nad glavom… Hm, pa nije ni taj kavez baš toliko siguran i udoban… Ali je ipak bolji od zastrašujuće slobode…
Jer, stvarno, zar možete zamisliti pripitomljenog čovjeka kako živi u slobodi, kako se sam brine za sebe, da ne otuđuje svoj rad (da ne radi za druge i živi od mrvica koje mu bacaju), ili da ne živi na račun otuđenog rada (da ne izrabljuje druge)?… Pripitomljeni čovjek to nije sposoban jer je on specijaliziran da bude određeni zupčanik u stroju… On nije u stanju funkcionirati kao univerzalno biće (kao cjelokupno biće koje je u stanju preživjeti u prirodi čiji je dio, ali od koje se kao pripadnik naše kulture otuđio) jer tako nije uzgojen, jer tako nije dresiran… On može opstati samo kao specijalizirani dio stroja zvanog civilizacija (kao liječnik, mehaničar, rudar, vatrogasac, inženjer, itd.)… Stvar je u pripitomljavanju, bez pripitomljavanja nema onoga što danas nazivamo civilizacijom, odnosno civilizacija nastaje procesom pripitomljavanja, procesom kontroliranog uzgoja i dresure, od biljaka i životinja do čovjeka („dresura“ se naravno odnosi na životinje i čovjeka, dok je „uzgoj““ zajednički svim trima skupinama)… Pripitomljavanje ima samo jednu svrhu – eksploataciju, točnije, ostvarivanje moći izrabljivanjem drugih bića, biljaka, životinja i ljudi (nemojte me ovdje krivo shvatiti, čovjek je u jednom trenutku u svojoj evoluciji shvatio da ima moć utjecati na neke prirodne zakone, uzgoj biljaka, pripitomljavanje životinja itd., stvar je u tome da je taj trenutak njegove „prosvjetljenosti“ otvorio pandorinu kutiju, mogućnost ostvarivanja moći i vlasti, ne samo nad životinjama i biljkama, već i nad drugim čovjekom u cilju izrabljivanja poradi omogućavanja lagodnog života bez rada)…
Što je pripitomljavanje savršenije, to je eksploatacija učinkovitija, a civilizacija „naprednija“… S pojavom i razvojem pripitomljavanja razvijaju se i sve ostale nuspojave ili nusprodukti istog, kao što su teritorijalnost, vlasništvo, hijerarhija i nacionalizam, a sve u cilju učvrščivanja eksploatacije čovjeka nad florom i faunom, a nadasve nad drugim čovjekom… Ne smijemo zaboraviti ulogu religije u pripitomljavanju… Religija nije nuspojava pripitomljavanja, već je ista ključno sredstvo za pripitomljavanje… Bez proglašavanja i prihvaćanja „božjih zakona“ pripitomljavanje nije ostvarivo… Bog (ili bogovi) stvara(ju) Zemlju da bi čovjek njome vladao, da bi čovjek bio gospodar svega što pliva, gmiže ili hoda ovom planetom, uključujući i drugog čovjeka… Sva bića (osim eksploatatorske manjine) u takvoj kulturi postaju predmeti izrabljivanja, doslovce predmeti, roba od koje se izvlači korist, neživa bića, mrtve stvari, sirovine i roboti, koji služe samo za stjecanje profita poradi održavanja moći i vlasti izrabljivača, odnosno poradi održavanja ovakve kulture koja jamči moć i vlast onima koji su sposobni i voljni održavati takve odnose, a kako i ne bi bili, otkad je odricanje od moći privlačnije od prihvaćanja iste?…
A kada se organizacija društva temelji na hijerarhiji i eksploataciji nitko u tom društvu nije slobodan… Strah od slobode ne vlada samo većinom izrabljivanih, već i manjinom izrabljivača… Izrabljivani se boje izgubiti sigurnost svoga radnog mjesta, jer smatraju (u okolnostima takvih društvenih odnosa sasvim opravdano) da im njihovo radno mjesto osigurava egzistenciju, a izrabljivači se boje… Čega se oni boje?… Ah, da, nekad su se bojali nezadovoljstva izrabljivanih koje može kulminirati revolucijom… Zanimljivo, svaku su revoluciju u povijesti ovog jadnog ljudskog roda, ili točnije rečeno, ove jadne kulture, okrenuli sebi u korist… Ali, to ne znači da se ne boje… Boje se, strah ih je, inače ne bi stvarali i održavali zaštitne mehanizme koji izrabljivačku kulturu održavaju tisućljećima… Stvar je samo u tome da oni uspijevaju usaditi veći strah od slobode u svijest mase izrabljivanih negoli što je nekolicina „slobodarskih“ mislioca tijekom povijesti uspjela utjecati na svijest izrabljivanih i utjerati strah izrabljivačima, ali nikad se ne zna, uvijek treba biti na oprezu, neprijatelj nikad ne spava, nikad ne znaš kada će se masa zatupljenih ovaca okrenuti protiv svojih pastira… Ali, nema tu baš prevelike brige na strani naših gospodara… Naime, izrabljivači su uvijek u prednosti, ipak oni kolo vode, njihovo je školstvo, njihovi su mediji, njihova je religija, njihova je znanost, njihova je vojska, pobogu, njihova je cijela kultura!…
No, bez obzira na njihovu moć i našu nemoć (iako mi imamo moć, samo što to ne znamo ili se previše bojimo), strah je na kraju taj koji vlada svima… Strah od slobode… Jer izrabljivač je ovisan o izrabljivanom i obratno… Tu slobode nema, ni za jednog, ni za drugog… Oboje smo ovisnici, teški narkomani, niti moj gazda može živjeti na moj račun ako ja ne pristajem otuđivati svoj rad, niti ja mogu živjeti ako ne pristajem otuđivati svoj rad… Čekaj malo?!… Ko tu koga j…?!… Oni nas, i mi sami sebe… Strah od slobode, da, iliti možda bolje rečeno – nesposobnost za slobodu!… Ta nesposobnost dio je našeg bića, od rođenja nas odgajaju da budemo nesposobni za slobodu… Sve nas, i one koji će postati izrabljivači, i one koji će postati izrabljivani, pripitomljuju nas da služimo takvom sustavu birajući između ta dva načina, i to nazivaju „socijalizacijom“… Ako pokušamo izabrati nešto treće proglašavaju nas asocijalnima i tjeraju nas da potražimo stručnu pomoć, a ako to ne želimo, bože moj, zatvora ima dovoljno, ali u zadnje vrijeme prenapučenost zatvora također postaje veliki problem…
Jebiga, gazdama se baš i ne da ulagati previše NAŠIH novaca u izgradnju novih zatvora, jer će im se smanjiti dobit, ali trebali bi bolje razmisliti, zatvori su im od koristi, kao i općenito represivni aparat, što ima više nezadovoljnika treba biti više onih koji će ih dovoditi u red, jer kako se drugačije boriti protiv desocijalizacije?… Gazde, dajte malo mučnite glavom, previše nam dopuštate, stisnite malo više taj remen, ili možda to ne želite?… Čekate da situacija dosegne kritičnu točku i onda ćete udariti svom snagom opravdavajući se istom retorikom kojom se služite stoljećima: „ Neprijatelj našeg načina života, naše tisućljetne svete kulture (kojeg smo mi stvorili, ali to ne smijemo priznati) toliko je postao jak da ugrožava samu našu opstojnost i trebamo ga se riješiti svom silom koja nam stoji na raspolaganju, a kada to učinimo više nikada nećemo dopustiti da bilo tko ugrožava temelje naše svete kulture!“, jer ćemo svi, hvala bogu, misliti isto (Zamjatine, Huxley i Orwelle, popušili smo, baš kao što ste i napisali da budemo)…. Gazde, niste glupi, svaka vam čast, niste nikad niti bili, jer da jeste, ne bi uspjeli održavati izrabljivačku kulturu do danas i tjerati nas sve da je i dalje održavamo u potrošačkoj euforiji, jer mi nismo ništa više od toga – robovi potrošači… Rintamo i trošimo… To je naš smisao života…, jer se bojimo slobode…
Ne bojimo se slobode zato što znamo što sloboda jest, već baš suprotno… Nemamo pojma što je sloboda, nesposobni smo slobodu zamisliti, a kamoli iskusiti, ili možda nismo?, (to vrijedi i za mene, ni ja nemam pojma što je sloboda, pokušavam je zamisliti, i kao takvu u svojoj imaginaciji opisati, sudite mi zbog toga koliko god želite)… Kako smo naučeni da se bojimo nepoznatog, dapače, da nepoznato proglašavamo zlom, neprijateljem i slično, tako je i sa slobodom… Sloboda je nešto strano i opasno jer je nepoznato, sloboda je neprijatelj… Prijatelj je ono što je opipljivo, ono što je tu, ono što nam daje osjećaj sigurnosti, udobnosti, pripadnosti, ono što nam daje do znanja da u svojoj tjeskobi nismo sami… To je naš posao, to je naša vjerska zajednica, to je naš stan, to je naš auto, to je naša odjeća, to su naši izleti u shoping centre, to je naš namještaj itd.,… Ali, čekaj malo, zakaj nam treba nešto da nam daje do znanja kako u svojoj tjeskobi nismo sami?!… Otkud uopće tjeskoba?… Odakle je došla, pa bilo je sve u redu, obitelj, posao, crkva, nogomet, obitelj, posao, crkva, nogomet, obitelj, posao, crkva, nogomet… Ups, ispričavam se na ovom stereotipu klasične rvacke obitelji, no bilo je nužno da se poslužim ovakvim niskim udarcem kako bih općenito ukazao na rutinu, neispunjenost, zatupljenost, monotonost i ne znam što još sve uzrokuje tjeskobu…
Rutina je glavna optuženica… Čovjek u ovom društvu ne poznaje spontanost, improvizaciju (ponovo se ispričavam što sve stavljam u isti koš, čast izuzecima), ide na posao, vraća se s posla, ide na izlet, vraća se s izleta, gleda tv, seksa se, spava, budi se, ide na posao, vraća se s posla, sve planirano, sve vremenom određeno… Vrijeme, ta apstraktna linija koja modernom čovjeku određuje život, koja modernom čovjeku uništava život… Vrijeme je, znate, izmišljeno kako bi se čovjeka učinkovitije izrabljivalo (optužite me sada da sam pristran i isključiv što stalno trubim kako je sve što činimo u svojim životima u službi održavanja eksploatacijskih odnosa)… Podijeli dan na sate, koji su predviđeni za odmor, a koji za rad, podijeli tjedan na dane, koji su predviđeni za odmor, a koji za rad… Da, moji su zaključci pristrani i isključivi, kao da postoje zaključci koji to nisu… Da, sve što mi kao pripadnici kulture u kojoj smo rođeni i odgajani činimo, činimo da bi istu održavali, jer smo tako naučeni… I ja to činim svojim načinom života, ne mogu drugačije, zapravo, možda bih mogao, ali ne znam kako, jer sam specijaliziran i ne znam drugačije… Da, ja sam licemjer, koji to zna da jest, i kao takav i dalje ću kritizirati našu „svetu kulturu“… I znate što još, možda sam dotaknuo vrh sante koja se zove sloboda, jer se više ne bojim izgubiti ono što imam, odnosno ono što nemam…
Sve je stvar izbora. Bez truda, bez rada, bez posla, bez uštedevine i novca.Samo izbor, ovog trenutka, izmedu straha i ljubavi.

Iz dana u dan

SHOT:
kolko nisko idemo, može li uopće niže
možda nam se dig'o zanos al standard nam se ne diže
dani ponosa i slave… i minusa na tekućem
mi ne živimo, mi preživljavamo
šta ostavljamo našem budućem naraštaju?
dugove, račune,
rate kredita nas guše a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit plaćanje bar za desetak dana
jebo život kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad
stara štednja se otopila
ošla na ono bitno: pojela se i popila
bez svega smo ostali, prenaglo nas je pogodilo
ko uopće zna što se to prek noći dogodilo

REMI:
koga da pitam brate ko će mi dat odgovore
reci bilo šta osim da je moglo biti gore

SHOT:
sve te tisuće, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljani davno na stranu za neki san da se ostvari
nestali u brojkama
brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo preživljavali životne stvari poskupile
i di smo sad?
napokon mirni,
napokon slobodni,
napokon u svojoj državi
al sad smo siromašni
dali smo svoje snove za ovu zemlju i nije nam žao
al usput se našao domoljub veći od nas pa pokrao sav višak
radili al nisu nas cijenili
mjesecima čekali da plate trud što smo uložili
di smo sad?
opet sve ispočetka
za kolko nisko idemo od ponedeljka do petka
kolko danas vrijedi naš rad
imali smo sad nemamo
di smo sad


REFREN:
Samo živimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan…
Koga da pitam brate, tko će mi dat odgovore
reci bilo šta osim da je moglo biti gore

SHOT:
i di smo sad (di smo)
još čekamo bolje sutra
možda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas štiti,
nema poštene vlasti
sve sami konvertiti
obećanja su jeftina a život je tako skup
pa su uzor kriminalci
šta ćeš nije narod glup
hoće standard,
hoće lovu,
hoće živit,
hoće sve
a to čekaju
i čekaju
i čekaju
i popizde
jer nema smisla, režije su visoke, minus je preduboko
sve to traje predugo
narod puk'o
jedni kukaju što jučer bilo bolje je neg danas
drugi divljaju galame dok ih puca nacionalni zanos
i... pitam te... pitam te...
di smo sad
dalje radimo na crno ispod cijene al' do kad
ko će vratit dostojanstvo, ko će platit punu cijenu
dat nam tol'ko kol'ko vrijedimo da stvari jednom krenu
više gubimo strpljenje samo brojimo probleme
sve što imali smo nemamo i teško nam je breme
pa na kraju svatko zapita se «kolko nisko spao sam»
pa kako onda ostat ponosan....

REFREN

BRIDGE:
REMI:
i reci mi sa smo mogli promijeniti svijet
reci mi molim te
i da će djeca što dolaze imat nasljeđe za ponijet
SHOT:
i reci mi da nismo sve dobro uništili
reci mi molim te
i da ću moći mirno spavati od savjesti
REMI:
reci mi da možemo izgraditi, da još nije prekasno
i ako zakažem daj mi snage stvorit nešto prekrasno
SHOT:
i već sutra volio bih otvoriti oći pa da budem zahvalan
al ne mogu pa stisnem zube i hodam iz dana u dan


REFREN
Elemental

Kako živjeti duhovni život u materijalnom svijetu?

Kako živjeti duhovni život u materijalnom svijetu.Ovo su neke moje istine. Dijelim ih sa Vama u ljubavi i suosjećanju i vjeri da je sve dobro. Svatko ima svoj poseban put koji doprinosi cjelini. To je ljepota života, različitost u ujedinjenosti.
Davno, u vrijeme moje rane mladosti usnula sam divan san. Stajala sam na obali planine i ispod mene su bili teški, tamni oblaci. Neka žena iza mene na planinskom proplanku je sadila cvijeće i pitala me, zašto si tako tužna? Odgovorila sam joj, nitko me voli. Nakon mojih riječi, čujem prekrasnu glazbu koja je dolazila iz neba, oblaci su se razdvojili i pojavilo se veliko svjetlo. Žena iza mene se pretvara u anđela i kaže mi: Vidiš, Bog te jako voli.
Od tog dana, sve do sada, sve što sam trebala znati mi je dato u savršenom slijedu vremena. Bilo je teških trenutaka i još ih ima, ali znajući da postoji puno više od onoga što osjetila mogu dojmiti i sluteći da postoji puno veći plan, učim se prepustiti volji Boga. Ne pustiti sve i očekivati da će netko doći sa neba i riješiti moje probleme. Nego prepustiti se, ući u sebe, osluškivati svoje srce, ono uvijek vodi prema miru i rješenjima utkanima u ljubavi i pravilnosti.
Dalje slijede načela koja sam naučila i koja me vode u svakodnevnom životu.
Mi smo odgovorni za sva svoja iskustva.
Moj je život savršeni odraz mojeg unutrašnjeg stanja. Nitko, ali baš nitko, nema utjecaja na moj život ukoliko mu ja to ne dopustim. Oh kako je lako pustiti sve, dati svoju moć drugima i reći, oni, oni su krivi za moj život. Nema onih. Nema fiktivnih krivaca. Ovo je buđenje u meni probudilo dvojake osjećaje, nakon početnog odbijanja, u meni je rasla takva radost i uzbuđenje da ja stvarno mogu promijeniti sve svoje probleme u izazove. Rješavanje tih izazova je proces pun nagrada, pravo uzbudljivo putovanje. I puno puta, nakon što sam postigla što sam htjela, shvatila sam da je ljepota bila u procesu postizanja a ne toliko koliko u samom finalnom rezultatu.
Svi smo jedno.
Ovo je bilo teško za shvatiti. Kako možemo svi biti jedno? Zar sam ja jedno sa djecom iz Haitija? Zar je njihova bol i moja bol? Kako mogu biti jedno sa šeikom koji živi u nevjerovatnom obilju? Tu su mi puno pomogla učenja o energijama, čakrama, auri, snazi misli i kolektivnoj svjesnosti. Naša kolektivna svjesnost sastoji se od naših pojedinačnih misli. Zato svaka misao ljubavi podržava život ove planete i svih nas, uključujući svaki oblik života. I obratno. Mržnja, bijes, samookrivljavanje, sve emocije nižih energija skupljaju se u atmosferi i privlače slične energije. To je kozmički zakon i mi ga možemo usmjeriti da radi za nas ili protiv nas. Kao i moji voljeni i svi ljudi s kojima sam ikad bila u kontaktu. Oni odražavaju moj unutarnji svijet i ja odražavam njihov. Oni koje volim šalju mi sliku mojih vrlina, oni koje volim manje daju mi informaciju o onim osobinama koje sama imam u sebi. Kako ne mogu sama sebi priznati niže energije koje nosim u sebi, oni dolaze noseći mi dar prepoznavanja. Mi smo svi jedni drugima poklon. Naši najveći neprijatelji su skriveni učitelji koji nam nose slobodu.
Oslobađanje prošlosti
Mi smo duhovna bića utjelovljena u fizičkom svijetu. Darovi su nam toliko veliki i fantastični da većina ljudi to ne može prihvatiti i povjerovati. Puno godina zatiranja moći naše velike prirode utemeljene u ljubavi i svjetlu, stvorilo je od nas programirane osobe pune strahova i sumnji. Ovdje veliku ulogu igraju mediji, neprimjerene dječje priče, religija i trenutne vrijednosti u društvu. Možda jedna od najdestruktinijih ideja je da ničega nema dovoljno i da nismo zaslužni za dobar život. Vrlo rijetko gledam TV, kad vidim poruke destrukcije samo si kažem OVO NIJE MOJA ISTINA. Odgoj ima presudnu važnost, pogotovo se treba vratiti u prošlost i prepoznati obrasce koji nam još otežavaju život u odrasloj dobi. Ja sam shvatila da su moji roditelji bili učitelji, da sam sama izabrala svoja iskustva i da je sve što je bilo teško doprinjelo mojem jasnom shvaćanju i razvoju. Rad na unutrašnjem djetetu je presudan, on donosi puno čišćenja i uvida. Osobno, kad mi je teško, pitam svoje unutrašnje dijete što mu treba i kako mu mogu pomoći. Odgovori uvijek dođu i uvijek me iznova iznenade svojom jednostavnošću.
Također, učim opraštati. I sebi i drugima. Nema ispunjenog života u miru i obilju dok imamo zamjerke prema drugima. To je kao razarajući rak koji ako se dugo nosi u srcu počinje manifestiranje u tijelu, u obliku bolesti, pa čak i smrti. Opraštanje je jako, jako važno. Pomaže shvaćanje da su i ti ljudi koji nam nanose zlo zapravo mala djeca koja vape za ljubavlju.
Zahvalnost
Svako jutro i svaku večer zahvalim se na svim stvarima koje imam i svim situacijama i ljudima s kojima sam bila u kontaktu. Zahvalnost je uistinu praksa koja donosi puno čudesnih iskustava u moj život. Ono na čemu svakodnevno zahvaljujem raste i širi se. To ja kao da zamislite veliki snop svjetlosti-tamo gdje svjetlo raste, tama ne može doprijeti. Jutros sam zahvalila na prekrasnoj prilici da još jedan dan sudjelujem u kreaciji života, na toplom stanu, tekućoj vodi, mojem zdravlju i dobrobiti mojih bližnjih.
Duhovno vodstvo
Ovo je prekrasno iskustvo. Preporučam svima kojima je ovo bliska tema da pozovu anđele i ostale duhovne vodiče u svoj život. Oni pomažu svima, bez obzira na moguće vanjske nesavršenosti koje mislimo da imamo. Potrebno je samo zamoliti, objasniti problem i onda pustiti njima da to riješe. Postupak odgovora na naše molitve nije uvijek onakav kako mi zamišljamo, ali je uvijek za naše najviše dobro. I ne zaboravite zahvaliti na pomoći. To je lijep i pristojan način ophođenja sa tim divnim bićima svjetla. Oni nas jako vole i puno nam mogu pomoći. Meni pomažu u gotovo svim aspektima života i otkad sam ih primila u svoj život, sve se je promijenilo nabolje. Njihove poruke najlakše dopiru do nas kad smo u prirodi, sami i smirenog uma. Svaku večer zamolim arkanđela Mihaela da postavi svoje anđele čuvare na sva vrata i prozore mojeg doma i da bude uz nas uvijek. Onda naravno zahvalim i svi spavamo kao bebe. Postoji nebrojeno mnogo duhovnih bića svjetla koja nam mogu pomoći. Važno je pozvati ih jer bez poziva oni ne mogu pomagati. Oni nas vode do ispunjenja naše životne svrhe, olakšavaju put i štite od nižih energija. Zovite samo bića Svjetla, bića koja služe Bogu.
Prepoznavanje vlastite prirode / Svrha života
Eh, ovo je pravi posao. Zašto sam tu? Mogu li ostvariti svoje snove? Što trebam raditi? Ima li više od svakodnevnice i njenih borbi? Upitajte se, što ste htjeli biti kad ste bili oko deset godina stari? Ako se ne možete sjetiti, što sad najviše volite raditi? Svrha naših života je služenje Životu, kreiranje Života na najvišim frekvencijama ljubavi. Svha života je davanje i primanje u davanju. Otkrivanje traje cijeli život, svrha se mijenja, raste, prelazi u druge dimenzije, širi se. Danas sam učenik, sutra možda učitelj. Danas sam kći, sutra sam majka. Svrhu života živim svaki dan, kroz različite aspekte mojeg boravka na Majci Zemlji. Ona je naš privremeni dom, volim ju jer mi daje sve potrebno za život. Svaki put kad otpustim stare obrasce mišljenja, znam da sam pomogla i njoj i da je i njena sfera lakša za još jedan teret koji nosi. Kad radim ono što volim, dobivam obilje u život. Kad radim nešto sa nevoljkošću, nastaju prepreke obilju. To je tako jednostavno. Učim voljeti stvari koje mi nisu baš predrage, kao recimo nastupi u javnosti. U tim trenucima zamolim da moj glas donese jasne poruke. I bude riješeno. Svrha je voljeti sve u našim životima, tada se detalji riješe sami po sebi.
I na kraju, samo nekoliko opaski. Ne jedem meso, vježbam jogu, ne gomilam stvari u kući, nastojim umiriti um svaki dan (ovo je jako zahtjevno za naći vrijeme ali stvarno korisno). Učim se voljeti i stvarati sfere čistoće i svjetla oko sebe. Tako pomažem sebi i svima oko sebe.
Šaljem Vam svima ljubav.
Profil autora: Tina Ja sam jedno znatizeljno bice. Volim andjele, duhove prirode i velicanstvenost zivota!

Živjeti osamdeset godina

Danas ljudi mogu očekivati da će živjeti oko osamdeset godina. Osamdeset godina radosti, ljutnje, žalosti, sreće, i svih ostalih pomiješanih emocija, može izgledati kao jako dugo razdoblje. Međutim, ako oduzmemo privatno vrijeme koje osoba provede u spavanju, radu i jelu, a zatim i vrijeme koje provedemo u razgovoru i zabavi s članovima obitelji i prijateljima, sudjelujući na svadbama i pogrebima, te vrijeme koje smo proveli bolesni u krevetu, ostaje nam oko sedam godina. Osoba može živjeti osamdeset godina, ali će samo sedam godina svoga života provesti živeći za opće dobro. Život je kao gumena vrpca. Isto vremensko razdoblje od sedam godina, ako ga damo različitim ljudima, može biti iskorišteno kao sedam ili kao sedamdeset godina. Vrijeme, samo po sebi, je prazno. Moramo ga ispuniti stvarima. Isto vrijedi i za život neke osobe. Svatko želi živjeti svoj život tako da ima udobno mjesto za spavanje i fine stvari za jesti. Međutim, kada jedemo i spavamo, to je zapravo samo jedan od primjera kako nam vrijeme često prolazi a da smo propustili da ga bolje iskoristimo. U trenutku kada je osoba proživjela svoj život, i njezino tijelo je položeno na počinak u zemlju, cjelokupno zemaljsko bogatstvo i slava te osobe neće biti ništa više od mjehura sapunice, koji odjednom nestane. Samo će sedam godina, koje je ta osoba živjela za opće dobro, ostati upamćeno kod njezinih potomaka. Tih sedam godina će biti jedini trag koji će ostati o toj osobi, i njezinom životu koji je trajao osamdeset godina. Mi ne dolazimo na ovaj svijet, ili odlazimo s njega, našom vlastitom voljom. Nemamo mogućnost izbora naše sudbine. Rođeni smo, iako nismo odabrali da budemo rođeni. Živimo, iako nismo odabrali da živimo. Umiremo, iako nismo odabrali umrijeti. Nemamo ovlasti nad tim aspektima našeg života. Kako se onda možemo hvaliti da smo nešto bolji od drugih? Ne možemo biti rođeni po našoj vlastitoj želji, posjedovati stvari koje će zauvijek biti naše, ili izbjeći smrt. Dakle, bilo kakvo razmetanje s naše strane može biti samo patetično. Čak i ako se popnemo na položaj viši od drugih, ta je čast samo privremena. Čak i ako skupimo više stvari od drugih, sve te stvari moramo ostaviti iza sebe, na vratima smrti. Novac, čast i znanje, sve to s vremenom odlazi od nas, i kako godine prolaze sve će te stvari nestati. Bez obzira koliko netko bio plemenita i velika osoba, on nije ništa više od jadnog čovjeka, u trenutku kada izgubi vlast nad svojom linijom života i umre. Ljudi su se uvijek borili da nađu odgovore na pitanja tko smo mi i zašto moramo živjeti. Moramo shvatiti da, kao što nismo rođeni po našoj vlastitoj volji, to isto tako znači da ne bi trebali živjeti svoje živote samo za našu vlastitu dobrobit. Dakle, odgovor na pitanje o tome, kako bismo trebali živjeti naše živote, je zapravo jednostavan. Rođeni smo u ljubavi, tako da moramo živjeti putujući po stazi ljubavi. Naši životi su stvoreni kroz primanje neizmjerne ljubavi od naših roditelja, tako da naše živote moramo živjeti na način da se odužimo za tu ljubav. Za vrijeme našeg života, ovo je jedina vrijednost koju možemo odabrati našom vlastitom voljom. Uspjeh ili neuspjeh našeg života ovisi o tome koliko puno ljubavi možemo zapakovati u taj paket od osamdeset godina života, koje smo dobili. U nekom trenutku, svatko će odbaciti svoje fizičko tijelo, kao što se odbacuje stara odjeću, te će umrijeti. U korejskom jeziku, riječ "vratiti se" je uobičajen izraz za riječ umrijeti. Vratiti se znači doći ponovno na mjesto odakle smo došli, a to znači, vratiti se našim temeljnim korijenima. U svemiru se sve kreće u ciklusima. Bijeli snijeg, koji se skuplja na planinama, će se otopiti i poteći dolje niz padinu, stvarajući prvo potoke i onda rijeku, te će konačno ući u ocean. Vodu koja teče u ocean će apsorbirati toplina sunčevih zraka, te će ona postati vodena para, vratiti se natrag na nebo i tamo postati snježna pahuljica ili kap kiše. Povratak na naše izvorno mjesto, na ovaj način, je ono što mi zovemo smrt. Dakle, gdje se mi ljudi vraćamo kada umremo? Tijelo i srce dolaze zajedno kako bi donijeli ljudski život, a smrt je čin odbacivanja tijela. Prema tome, idemo na mjesto odakle je došlo srce.p.s. Ako želite naručiti knjigu: Ljubitelj mira- građanin svijeta, iz koje je ovaj kratki ulomak, javite mi se privatnom porukon ili na email: daniel91cro@yahoo.com Za prvih 10 naručitelja knjiga će biti besplatna.
Daniel91 @ 18:51 Komentiraj Komentari: 0