
Na šta se odnosi reč "dhamma"? Sve je dhamma. Ne postoji ništa što nije dhamma. A šta je sa "svijetom"? Svijet je upravo to mentalno stanje koje te uznemiruje u ovom trenutku. "Što će ova osoba napraviti? Što će ona osoba napraviti? Kada ja umrem, tko će se o njima brinuti? Kako će preživjeti?" Sve to je samo "svijet". Čak i puko javljanje misli o strahu od smrti ili bola je taj svijet.
Odbaci taj svijet što dalje! Svijet je onakav kakav jeste. Ako mu dozvoliš da nastaje u umu i gospodari tvojom svješću, onda um postaje zamračen i ne može da vidi samoga sebe. Zato, što god da se javi u umu, jednostavno reci: "To me se ne tiče. To je prolazno, ne može me zadovoljiti i bez trajne je suštine."
Ako misliš o tome kako bi voljela da još dugo živiš, to će ti donijeti samo patnju. Ali i ako misliš kako bi voljela da ovog trena umreš, ili u skoroj budućnosti, to također nije u redu, i to je patnja, zar ne? Stanja ne pripadaju nama, ona slijede svoje prirodne zakone. Ništa ne možeš učiniti oko situacije u kojoj je tjelo sada. Ne možeš ga malo uljepšati, učiniti ga privlačnim, kao što to rade djevojke kad stavljaju karmin i puštaju nokte. Kad starost stigne, svatko je u istom čamcu. Tjelo je takvo, ne možeš ga učiniti drugačijim. Ali ono što možeš popraviti i uljepšati je um. Svatko može da sagradi kuću od drva ili cigle, ali Buda je učio da takva vrsta doma nije naš pravi dom, da je to samo privremeno naš. To je dom u ovom svijetu i on slijedi puteve ovoga svijeta. Naš pravi dom je unutrašnji mir. Vanjski, materijalni dom može lijepo izgledati, ali on nije baš miran. Tu je jedna briga, pa druga briga, ova strepnja, pa ona strepnja. Zato i kažemo da to nije naš pravi dom, on je izvan nas, i prije ili kasnije morat ćemo ga napustiti. To nije mjesto na kojem možemo živjeti zauvjek, zato što istinski ne pripada nama, on je dio ovoga svijeta. Isto je i sa našim tjelom; smatramo da je ono "ja" i "moja", ali zapravo ono uopće to nije, ono je još jedan dom ovoga svijeta. Tvoje tjelo slijedilo je prirodni kurs od rođenja sve dok sada nije postalo staro i bolesno, a ti mu nisi to mogla zabraniti; stvari tako stoje. Željeti da bude drugačije bilo bi budalasto kao da želimo da pače postane pilić. Kada uvidiš da je to nemoguće, da pače mora da bude pače, a pilić mora da bude pilić, kao i da tjelo mora da ostari i umre, pronaći ćeš snagu i energiju. Međutim, koliko god priželjkivala da tjelo nastavi i da još dugo traje, ono to neće učiniti.
Odbaci taj svijet što dalje! Svijet je onakav kakav jeste. Ako mu dozvoliš da nastaje u umu i gospodari tvojom svješću, onda um postaje zamračen i ne može da vidi samoga sebe. Zato, što god da se javi u umu, jednostavno reci: "To me se ne tiče. To je prolazno, ne može me zadovoljiti i bez trajne je suštine."
Ako misliš o tome kako bi voljela da još dugo živiš, to će ti donijeti samo patnju. Ali i ako misliš kako bi voljela da ovog trena umreš, ili u skoroj budućnosti, to također nije u redu, i to je patnja, zar ne? Stanja ne pripadaju nama, ona slijede svoje prirodne zakone. Ništa ne možeš učiniti oko situacije u kojoj je tjelo sada. Ne možeš ga malo uljepšati, učiniti ga privlačnim, kao što to rade djevojke kad stavljaju karmin i puštaju nokte. Kad starost stigne, svatko je u istom čamcu. Tjelo je takvo, ne možeš ga učiniti drugačijim. Ali ono što možeš popraviti i uljepšati je um. Svatko može da sagradi kuću od drva ili cigle, ali Buda je učio da takva vrsta doma nije naš pravi dom, da je to samo privremeno naš. To je dom u ovom svijetu i on slijedi puteve ovoga svijeta. Naš pravi dom je unutrašnji mir. Vanjski, materijalni dom može lijepo izgledati, ali on nije baš miran. Tu je jedna briga, pa druga briga, ova strepnja, pa ona strepnja. Zato i kažemo da to nije naš pravi dom, on je izvan nas, i prije ili kasnije morat ćemo ga napustiti. To nije mjesto na kojem možemo živjeti zauvjek, zato što istinski ne pripada nama, on je dio ovoga svijeta. Isto je i sa našim tjelom; smatramo da je ono "ja" i "moja", ali zapravo ono uopće to nije, ono je još jedan dom ovoga svijeta. Tvoje tjelo slijedilo je prirodni kurs od rođenja sve dok sada nije postalo staro i bolesno, a ti mu nisi to mogla zabraniti; stvari tako stoje. Željeti da bude drugačije bilo bi budalasto kao da želimo da pače postane pilić. Kada uvidiš da je to nemoguće, da pače mora da bude pače, a pilić mora da bude pilić, kao i da tjelo mora da ostari i umre, pronaći ćeš snagu i energiju. Međutim, koliko god priželjkivala da tjelo nastavi i da još dugo traje, ono to neće učiniti.
Naš pravi dom
(Govor održan nezarjeđenoj sljedbenici kraj samrtne postelje)
Ajahn Chah
Prijevod Branislav Kovačević Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
(Govor održan nezarjeđenoj sljedbenici kraj samrtne postelje)
Ajahn Chah
Prijevod Branislav Kovačević Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme