Što je užitak?

Što je užitak? Premda se riječ upotrebljava na različite
načine čini se da ju je, kada se uzme u obzir i njeno popularno
značenje, najbolje definirati kao zadovoljenje želje koja
ne zahtijeva aktivnost (u smislu životnosti). Takav užitak
može biti vrlo intenzivan: užitak u društvenom uspjehu, u
zgrtanju novca, dobitku na lutriji, uobičajen seksualni uži-
tak, jedenje do mile volje, pobjeda na utrci, stanje oduševljenja
postignuto pićem, transom, drogama, zadovoljenje sadističkih
nagona ili ubijanje živih bića.
Razumljivo je da pojedinci, da bi postali bogati ili slavni,
moraju biti vrlo aktivni u smislu biznisa, ali ne i u smislu »unutrašnjeg
rađanja«. Kada dostignu svoj cilj, oni mogu biti »uzbuđeni
«, »vrlo zadovoljni«, osjećati da su dostigli »vrhunac«.
Ali kakav vrhunac? Možda vrhunac uzbuđenja, zadovoljstva,
transnog ili orgijastičkog stanja. Ali oni su to stanje mogli
postići pod pritiskom strasti koje su, iako ljudske, ništa manje
patološke ako ne dovode do istinski adekvatnih rješenja
ljudskog postojanja. Takve strasti ne vode većem ljudskom
napretku i snazi već, upravo suprotno, osakaćivanju čovjeka.
Užici radikalnih hedonista, zadovoljenje uvijek novih pohota,
užici suvremenog društva proizvode različite stupnjeve
uzbuđenja. Ali oni ne vode radosti. U stvari, nepostojanje radosti
čini nužnim traganje za uvijek novim i sve uzbudljivijim
užicima.

Radost
je pratilac produktivne aktivnosti. Ona nije »vrhunac doživljaja
« koji kulminira i ubrzo završava, već prije zaravan, stanje
osjećaja koje prati produktivno izražavanje bitno ljudskih
sposobnosti pojedinca. Radost nije ekstatička vatra trenutka.
Radost je žar koji prati bivanje.
Užitak i ushićenje, nakon takozvanog vrhunca, vode tuzi.
Jer ushićenje je bilo doživljeno, ali posuda nije narasla. Unutrašnje
snage čovjeka nisu se povećale. Čovjek je pokušao
prekinuti dosadu neproduktivne aktivnosti i za trenutak
objedinio sve svoje snage — osim ljubavi i uma. Pokušao je
postati nadljudski, a da ne bude ljudski. U trenutku trijumfa
mu se učinilo da je uspio, ali nakon toga je uslijedila duboka
tuga: jer ništa se nije promijenilo u njemu. Izreka: »Životinja
je tužna nakon snošaja« (»Post coitum animal triste est«) izražava
istu pojavu vezanu za bezljubavni seksualni odnos koji
predstavlja »vrhunac doživljaja« snažnog uzbuđenja i, premda
je pun ushićenja i užitka, na kraju nužno dolazi do razočaranja.
Do radosti u seksu dolazi jedino ako je fizička intimnost
istovremeno i ljubavna.

Ljudi poštuju zakone ne samo iz straha već i iz osjećaja
krivnje zbog neposlušnosti. Taj osjećaj krivnje moguće je prevladati
oprostom koji može pružiti jedino autoritet sam.
Uvjeti za takav oprost su kajanje grješnika, kažnjavanje grješnika
i — kažnjavanjem — ponovno podređivanje. Slijed: grijeh
(neposlušnost) —> osjećaj krivnje —> novo podređivanje
(kazna) —> oprost predstavlja zatvoren krug utoliko što svaki
čin neposlušnosti vodi povećanoj poslušnosti.

Postoji samo jedan način - a njega su naučavali Buddha,
Isus, stoici, Meister Eckhart - istinskog prevladavanja straha
od smrti. To nije put prianjanja za život, doživljavanja života
kao posjeda. Strah od smrti nije zapravo ono što izgleda da
jest: strah od prestanka života. Smrt nas se, kao što je Epikur
rekao, ne tiče »jer, dok jesmo, smrti još nema; a kada smrt
dođe, nas više nema« (Diogen Laert). Dakako, može postojati
strah od patnje i boli koji prethode umiranju, ali taj je
strah drugačiji od straha od smrti. Dok tako može izgledati
da je strah od smrti iracionalan, tome nije tako ako se život
doživljava kao posjed. Tada to nije strah od smrti već strah
od gubitka onoga što imam: strah od gubitka moga tijela, mog
ega, mojih posjeda i mog identiteta; strah od susreta s beznađem
neidentiteta, od »izgubljenosti«.

Uputa za umiranje uistinu je jednaka uputi za život. Što
se više oslobađamo svih oblika žudnje za posjedovanjem, posebno
vezanosti za ego, to je slabiji naš strah od smrti, jer se
time ništa ne gubi.

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

»jesam ono što imam«

Bivanje kao stvarnost
Do sada sam opisivao značenje bivanja, kontrastirajući ga s
imanjem. Ali drugo, jednako važno značenje, bivanje dobiva
iz kontrasta s prividom. Ako se pretvaram prijaznim, a moja
prijaznost je samo maska za prikrivanje izrabljivanja, ako se
pretvaram hrabrim dok sam krajnje razmetljiv ili sam možda
na granici samoubojstva, ako se pretvaram da volim svoju zemlju
dok zadovoljavam svoje sebične interese, privid tj. moje
javno ponašanje u drastičnoj je kontradikciji sa stvarnim
snagama koje su me motivirale. Moje ponašanje je različito
od mog karaktera. Moja karakterna struktura, istinska motivacija
mog ponašanja, tvori moje realno bivanje. Moje ponašanje
može djelomično odražavati moje biće, ali ono je obično
maska koju imam i koju nosim radi svojih potreba.
Biheviorizam se bavi tom maskom kao da je ona vjerodostojna
znanstvena činjenica: istinski uvid je usmjeren na unutrašnju
stvarnost koja najčešće nije ni svjesna, ni izravno opaziva.
Ovaj pojam bivanja kao »demaskiranja«, kao što je rekao
Eckhart, središnji je u Spinozinoj i Marxovoj misli i temeljno
je otkriće Freuda.
Glavno dostignuće Freudove psihoanalize je uočavanje
diskrepancije između ponašanja i karaktera, između moje
maske i stvarnosti koju ona skriva. Freud je iznašao metodu
(slobodne asocijacije, tumačenja snova, transfer, otpori) čiji
cilj je razotkrivanje nagonskih (u biti seksualnih) želja koje su
bivale potiskivane u samom djetinjstvu. I kada je kasnije razvitak
psihoanalitičke teorije i terapije nastavljao naglašavati
događaje s područja ranih međuljudskih odnosa više no nagonskog
života, princip je ostao isti: ono što se potiskuje su
rane i — po mom uvjerenju — kasne traumatske želje i strahovi.
Put ozdravljenja od simptoma ili - općenitije - slabosti
leži u razotkrivanju tog potisnutog materijala. Drugim riječima,
potisnuti su iracionalni, djetinji i individualni elementi
iskustva.
S druge strane zdravorazumski stavovi su normalnog, tj.
društveno prilagođenog građanina smatrali racionalnim i
onim tko nema potrebu za dubinskom analizom. Ali to uopće
nije istina. Naše svjesne motivacije, ideje i vjerovanja su
mješavina pogrešne informacije, predrasuda, iracionalnih
strasti, racionalizacija, preduvjerenja gdje komadići istine plivaju
okolo i pružaju dojam, premda kriv, da je cjelokupna
mješavina stvarna i istinita. Misaoni proces pokušava cijelu
tu kaljužu iluzija organizirati prema zakonima logike i uvjerljivosti.
Pretpostavlja se da ta razina svijesti odražava stvarnost,
da je to mapa kojom se služimo pri organiziranju našeg
života. Ta pogrešna mapa nije potiskivana. Potiskivano je znanje
o stvarnosti, znanje o istinitom. Ako dakle pitamo: što je
nesvjesno?, odgovor mora glasiti: uz iracionalne strasti, gotovo
cjelokupno znanje o stvarnosti. Nesvjesno je u osnovi određeno
društvom koje proizvodi iracionalne strasti i svojim
članovima pruža razne vrste mašte i tako prisiljava istinu na
zarobljeništvo takozvane racionalnosti.


Mi, ljudska bića, imamo inherentnu i duboko ukorijenjenu
želju za bivanjem: za izražavanjem svojih sposobnosti,
za aktivnošću, za odnosom s drugima, za izbjegavanjem zatvorske
ćelije sebičnosti. Istinitost te tvrdnje potkrepljuju toliki
dokazi da bismo njima mogli ispunili cijelu jednu knjigu.
D. O. Hebb je formulirao srž problema na najopćenitiji način,
tvrdeći da je jedini problem ponašanja objašnjenje ne aktivnosti,
već neaktivnosti.

Mayov klasični eksperiment je
pokazao da čak i po sebi dosadan rad postaje zanimljiv ako
radnici znaju da sudjeluju u eksperimentu kojim upravlja živa
i nadarena osoba koja je sposobna pobuditi njihovu znatiželju
i njihovu suradnju.

Istu želju za davanjem
nalazimo medu dobrovoljnim davaocima krvi, u mnogim
situacijama u kojima se ljudi izlažu opasnosti da bi spasili živote
drugih. Izražavanje voljnosti davanja nalazimo medu
ljudima koji istinski vole. »Kriva ljubav« tj. uzajamna sebičnost
čini ljude još sebičnijima (što je prilično čest slučaj).
Istinska ljubav povećava sposobnost da volimo druge i da im
dajemo. Onaj tko istinski voli, u svojoj ljubavi za određenu
osobu on voli cijeli svijet.
Nailazimo na ne mali broj ljudi, napose mladih, koji ne
mogu podnijeti raskoš i sebičnost što ih nalaze u svojim utjecajnim
obiteljima. Sasvim protivno očekivanjima svojih roditelja,
koji misle da njihova djeca »imaju sve što žele«, oni
ustaju protiv mrtvila i izolacije u kojima žive. Jer činjenica je
da nemaju sve što žele i da žele ono što nemaju.

Ljudska želja za doživljavanjem jedinstva s drugima ukorijenjena
je u specifičnim uvjetima ljudskog postojanja i jedan
je od najsnažnijih motiva ljudskog ponašanja. Kombinacijom
minimalnog određenja instinktima i maksimalnog razvitka
sposobnosti uma mi, ljudska bića, izgubili smo izvorno jedinstvo
s prirodom. Da se ne bismo osjećali krajnje izoli-
ranima - što bi nas, u stvari, osudilo na nezdravost - trebamo
pronaći novo jedinstvo: kako s drugim ljudima, tako i s prirodom.
Tu ljudsku potrebu za jedinstvom s drugima doživljavamo
na mnogo načina: u simbiotičkoj vezanosti za majku,
idol, pleme, naciju, klasu, religiju, bogatstvo, profesionalnu
organizaciju.

Kao posljedica prevlasti sebičnosti, vođe našeg društva
vjeruju da ljudi mogu biti motivirani samo materijalnim probicima
tj. nagradama, te da se neće odazvati pozivima na
solidarnost i žrtvu. Osim u ratu takvi su apeli zaista rijetki,
čime je izgubljena prilika za promatranje mogućih rezultata
takvih apela.
Samo radikalno drugačija društveno-ekonomska struktura
i radikalno drugačija slika ljudske prirode mogu pokazati da
potkupljivanje nije jedini (ni najbolji) način djelovanja na
ljude.

Najznačajniji primjer uživanja bez čežnje za imanjem
onoga u čemu se uživa moguće je naći u međuljudskim odnosima.
Muškarac i žena mogu zajedno uživati na mnogo
načina: mogu voljeti stav, ukus, ideje, temperament ili cijelu
ličnost drugoga. Ali samo u onih koji moraju imati ono što
vole, to će uzajamno uživanje uzrokovati želju za seksualnim
posjedovanjem. Onima u kojima prevladava modus bivanja
druga je osoba prijatna pa i seksualno privlačna, a da ju se,
da bi se u njoj uživalo, ne mora ubrati, prema Tennysonovim
riječima u ranije navedenoj pjesmi.

Osobe orijentirane na imanje žele imati osobu koja im se
sviđa ili kojoj se dive. Tu je pojavu moguće uočiti u odnosima
između roditelja i njihove djece, između učitelja i njihovih
učenika, među prijateljima. Nijedan partner ne biva
zadovoljan ako s drugim samo uživa već svaki želi imati
drugu osobu za sebe. Zbog toga je svaki partner ljubomoran
na drugoga koji, opet, želi »imati« prvoga.

Ako je imanje osnova za moj
osjećaj identiteta, jer »jesam ono što imam«, želja za imanjem
mora voditi želji da se ima mnogo, da se ima više, da se ima
najviše. Drugim riječima, pohlepa je prirodna posljedica orijentacije
na imanje. To može biti pohlepa škrca ili pohlepa
lovca na profit ili pohlepa ženskara ili pohlepa lovca na ljude.
Pohlepnik, ma što bio sadržaj njegove pohlepe, nikada neće
imati dovoljno, ni biti »zadovoljan«. Suprotno fiziološkim
potrebama, kao što je na primjer glad, zadovoljenje kojih je
ograničeno fiziologijom tijela, mentalna pohlepa - a svaka je
pohlepa mentalna, makar je zadovoljavali tjelesnim putem -
nema točke zasićenja, jer unutrašnja praznina, dosada, usamljenost
i potištenost koje bi trebalo prevladati ne mogu biti
uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe. Uz to, budući
da ono što imamo može na neki način biti odneseno, moramo
imati više kako bismo svoju egzistenciju osigurali od takve
opasnosti. Ali svatko može imati više, svatko se mora bojati
agresivnih namjera svog susjeda koji bi mu mogao uzeti ono
što ovaj ima. Da bi spriječio takav napad čovjek mora postati
moćniji i sam preventivno agresivan. Uz to, budući da proizvodnja,
makar i u svom maksimalnom obujmu, nikada neće
moći držati korak s neograničenim željama, mora postojati
suparništvo i antagonizam medu pojedincima u borbi da se
stekne najviše. A borba će se nastaviti čak i ako se dostigne
stanje apsolutnog obilja: oni koji budu imali manje fizičkog
zdravlja, privlačnosti, nadarenosti, talenata gorko će zavidjeti
onima koji imaju »više«.
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Bivanje je suprotno imanju

Meister Eckhart (1260-1327)

Eckhart je taj stav izrazio brojnim iskazima,
od kojih je karakterističan sljedeći: »Ljudi ne bi trebali
toliko misliti o tome što im je činiti koliko o tome što jesu...
Težište treba počivati na tome da se bude dobar, a ne na količini
ili vrsti stvari koje treba učiniti. Više treba naglašavati
temelje na kojima naše djelovanje počiva.« Naše bivanje je
stvarnost, duh koji nas pokreće, karakter koji određuje naše
ponašanje. Nasuprot tome nisu stvarni čini ni mišljenja koji
su odvojeni od naše dinamične srži.
Drugo značenje je šire i temeljnije: bivanje je život, djelatnost,
rođenje, obnavljanje, istjecanje, iz-strujavanje, produktivnost.
U tom smislu bivanje je suprotno imanju, vezanosti
za ja i egoizmu. Prema Eckhartu bivanje znači biti djelatan
u klasičnom smislu produktivnog izražavanja vlastitih
ljudskih moći, ne u modernom smislu zaposlenosti. Za njega
djelatnost znači »izlaziti iz sebe« (Quint D. P. T., 6), što on
predočuje mnogim slikovitim izrazima: on bivanje naziva procesom
»vrenja«, »rađanja«, nečim što »teče i protječe u sebi i
preko sebe« (E. Benz et al., citirano prema Quint D. P. T., str.
35). On se pokatkad koristi simbolom trčanja da označi njegov
aktivni karakter: »Trči u mir! Čovjek koji je u trku i koji
stalno trči ka miru, nebeski je čovjek. On stalno trči i kreće
se i traži mir u trčanju.« (Quint D. P. T., 8). Jedna druga definicija
djelatnosti glasi: djelatni, životni čovjek je kao »posuda
koja, kada se puni, raste, i nikada ne postane puna« (Blakney,
str. 233).
Uvjet za svaku istinsku djelatnost je prekid s modusom
imanja. U Eckhartovom etičkom sistemu vrhovna vrijednost
pripada stanju unutrašnje produktivne djelatnosti, premisa
kojeg je prevladavanje svih oblika vezanosti za žudnju i ego.

Ideje i uvjerenja također mogu postati vlasništvo jednako
kao i navike. Na primjer netko tko jede istovrstan doručak
svako jutro u isto vrijeme može se uznemiriti i zbog najmanje
promjene, jer je ta navika postala vlasništvo, čiji gubitak
ugrožava sigurnost te osobe.
Ovako predstavljanje univerzalnosti modusa imanja
mnogim čitaocima može izgledati odviše negativno i jednostrano.
Ono to zaista i jest. Želio sam prikazati društveno-prevladavajući
stav prvenstveno zato da pružim najjasniju moguću
sliku. Ali uz to postoji i element koji toj slici daje stupanj
ravnoteže: širenje medu mladom generacijom stava koji
je sasvim drugačiji od stava većine. Među tim mladim ljudima
nalazimo i oblike potrošnje koji nisu skriveni oblici stjecanja
i imanja već manifestacije istinske radosti u činjenju
onoga što se nekome sviđa, bez očekivanja stjecanja ičeg »trajnog
«. Ti mladi ljudi idu na daleka putovanja, često mukotrpna,
da bi slušali muziku koju vole, da bi vidjeli mjesta
koja žele vidjeti, da bi sreli ljude koje žele sresti. Ovdje nećemo
raspravljati o tome da li su njihovi ciljevi onoliko vrijedni
koliko ti mladi ljudi misle da jesu. Premda nisu dovoljno
ozbiljni, pripremljeni i koncentrirani, ti se mladi ljudi ohrabruju
na bivanje i ne zanima ih što dobivaju za uzvrat ni ono
što im ostaje. Izgledaju mnogo iskreniji od stare generacije
premda često - filozofski i politički gledano - i naivni. Oni
ne poliraju stalno svoje ja da bi bili poželjni »predmeti« za
tržište. Oni sliku o sebi ne čuvaju neprestanim - svjesnim ili
nesvjesnim - laganjem i ne troše svu svoju energiju na potiskivanje
istine, kao što to čini većina ljudi. Često svojim poštenjem
ostavljaju dojam na starije, jer stariji potajno cijene
ljude koji su u stanju vidjeti i reći istinu. Medu njima postoje
političke i religijske grupe svih mogućih orijentacija, ali
ima i mnogo onih koji nemaju nikakve posebne ideologije ili
doktrine i koji za sebe mogu reći da upravo »traže«. Budući
da je moguće da ne nalaze sebe, kao ni cilj koji bi dao pravac
njihovom životu, oni nastoje biti »svoji« umjesto da se usmjere
na imanje i trošenje.
Taj pozitivni element u cijeloj toj slici moramo okvalificirati.
Mnogi od tih mladih ljudi (broj kojih je znatno porastao
od kraja šezdesetih godina) nisu napredovali od slobode
od ka slobodi za. Oni su se jednostavno bunili, ne trudeći se
da iznađu cilj prema kojem bi se kretali, osim cilja slobode
od ograničenja i zavisnosti. I njihov je moto, kao i njihovih
buržujskih roditelja bio: »Novo je lijepo!« te su razvili gotovo
fobičnu odbojnost prema cjelokupnoj tradiciji, uključujući i
misli najvećih umova. U svojevrsnoj naivnoj narcisoidnosti
vjerovali su da sami mogu otkriti sve što je vrijedno da bude
otkriveno. U osnovi, njihov se ideal sastojao u tome da ponovo
postanu mala djeca, a autori kao što je Marcuse razvili su
ideologiju da je povratak u djetinjstvo - a ne razvitak do zrelosti
- krajnji cilj socijalizma i revolucije. Bili su sretni dok
su bili dovoljno mladi da bi ta euforija mogla trajati. Ali
mnogi su, prepuni teških razočaranja, bez dobro utemeljenih
uvjerenja, bez središta u sebi samima, prerasli to doba.


Društvo, pa i obitelj kao
njegova psihodruštvena agentura, moraju riješiti teški problem:
kako slomiti volju pojedinca, a da on toga ne bude svjestan?
Pomoću složenog procesa indoktrinacije, nagrada, kazni i
pogodnih ideologija taj se zadatak uvelike toliko spretno rješava
da većina ljudi vjeruje kako slijedi vlastitu volju i nisu
svjesni da je sama njihova volja uvjetovana i manipulirana.

S druge strane oni koji se
brinu za jednakost u smislu da udio svakoga mora biti sasvim
jednak, pokazuju da je njihova orijentacija na imanje jednako
snažna, osim što je negirana preokupacijom za točnu jednakost.
Iza te brige izviruje njihov pravi motiv: zavist.

Modus bivanja može napredovati samo u onoj mjeri u
kojoj smanjujemo modus imanja tj. nebivanja — prestanka
traganja za sigurnošću i identitetom prianjanjem za ono što
imamo i ustrajanjem na našem ja i našim posjedima. »Biti«
zahtijeva napuštanje egocentričnosti i sebičnosti ili, izraženo
riječima koje su često upotrebljavali mistici, sebe učiniti
»praznim« i »siromašnim«.
Ali većina ljudi smatra previše teškim napuštanje orijentacije
na imanje. Svaki takav pokušaj izaziva veliku bojazan i
osjećaje kao da se radi o napuštanju svekolike sigurnosti, kao
da je čovjek bačen u ocean, a ne zna plivati. Ne znaju da bi,
kad bi se odrekli štaka vlasništva, mogli početi koristiti svoje
vlastite snage i samostalno hodati. U tome ih zadržava iluzija
da ne bi mogli samostalno hodati, da bi se srušili kad ih ne
bi podržavale stvari koje imaju.

Spinozini pojmovi aktivnosti i pasivnosti predstavljaju
najradikalniju kritiku industrijskog društva. U suprotnosti
današnjem vjerovanju da su osobe, gonjene uglavnom pohlepom
za novcem, vlasništvom ili slavom, normalne i dobro
prilagođene, Spinoza ih je smatrao krajnje pasivnima i u osnovi
bolesnima. Po Spinozi je aktivna osoba, koju je on oličavao,
postala izuzetak te ju sumnjiče za »neurotičnost«, jer nije
prilagođena takozvanoj normalnoj aktivnosti.

Ni jedan od bližih nam suvremenika nije tako pronicavo
zapazio pasivni karakter moderne aktivnosti kao što je to
učinio Albert Schweitzer. On je u svojoj studiji o propasti i
obnovi civilizacije modernog čovjeka opisao kao neslobodnog,
nepotpunog, nekoncentriranog, patološki zavisnog i
»apsolutno pasivnog«.
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Imati ili biti?

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?

Razni pjesnički primjeri
Za uvod u razumijevanje razlike između modusa postojanja
zasnovanih na imanju i bivanju želio bih, kao ilustraciju, navesti
dvije pjesme sličnih sadržaja koje navodi kasni D. T. Suzuki
u svojim Predavanjima o zen-budizmu. Jedna pjesma je
haiku japanskog pjesnika imenom Basho (1644-1694), a druga
engleskog pjesnika iz XIX. stoljeća, Tennysona. Svatko od
njih opisuje slično iskustvo: svoju reakciju na cvijet što su ga
ugledali u šetnji. Tennysonovi stihovi glase:
Cvijete s napuklog zida
Ubrah te iz pukotine
Držim te, evo, s korijenom, cijeloga, u ruci
Cvjetiću — kad bih samo shvatio
Sto si, tako s korijenom, i sve u svemu,
Znao bih što je Bog a što čovjek.1
Prijevod Bashoove haiku glasi ovako:
Pored živice
— pogledaš li pažljivo:
Cvat rusomače!2
Razlika je upadljiva. Tennyson reagira na cvijet željom da
ga ima. On ga »ubire« »s korijenom, cijelog«. A kada završava
svoje razmišljanje o mogućoj funkciji cvijeta, u želji da dopre
do prirode Boga i čovjeka, sam cvijet je, kao rezultat zanimanja
za njega, ubijen. Tennysona kao pjesnika možemo usporediti
sa zapadnim učenjakom koji traga za istinom, pri tom
uništavajući život.
Bashoova reakcija na cvijet potpuno je različita. On ga ne
želi ubrati, pa čak ni dotaći. Sve što on čini je »pažljivo gledanje
« da bi ga »vidio«. Evo Suzukijevog opisa:
»Verovatno je Bašo, idući seoskim putem, opazio kraj živice
nešto prilično zanemareno. Prišao je bliže, dobro zagledao
i otkrio da je to neka beznačajna divlja biljka koju prolaznici
obično nisu ni primjećivali. Ova je gola činjenica u
pjesmi opisana bez naročitog pjesničkog osjećanja, osim možda
u posljednja dva sloga, koji na japanskom glase kana. Ova
rječca, koja se često dodaje imenici, pridjevu ili prilogu, označava
izvjesno osjećanje divljenja ili pohvale, tuge ili radosti, i
može se ponekad u prijevodu sasvim prikladno prevesti znakom
usklika. U navedenoj haiku cjela strofa završava ovim znakom.
«3
Čini se da Tennyson ima potrebu posjedovati cvijet da bi
shvatio ljude i prirodu, ali tim imanjem cvijet biva uništen.
Basho želi vidjeti, a ne samo gledati cvijet, biti »jedno« s njim
samim - i pustiti ga da živi. Razliku između Tennysona i
Bashoa u cijelosti objašnjava ova Goetheova pjesma:

NALAZ
Jednom šetah šumom
Bijah sasvim sam Ne
tražeći ništa Što bje
uma plam.
Ugledah u sjeni Jedan
cvjetah mali Sjajan kao
zvijezde K'o oči što pali.
Ubrati ga želih Al on će
slatko tada: Mora li se
venut'? Zar brat ćeš me
sada?
Uzeh ga iz zemlje Sa
korijenjem svim Odnesoh
do kuće S vrtom zelenim.
I usadih opet U vrt, u
tišinu On tad' se
rascvjeta, Razgrana u
širinu.

Goethea, koji šeće bez cilja, privlači mali cvjetić. On izvještava
kako je imao isti poriv kao Tennyson: ubrati ga. Ali
za razliku od Tennysona, Goethe je svjestan da to znači ubiti
ga. Jer, za Goethea je cvijet toliko životan da mu govori i
upozorava ga. Goethe razrješava problem drugačije od Tennysona
i Bashoa. On uzima cvijet »sa svim njegovim korijenjem
« i ponovo ga sadi da ne uništi njegov život. Goethe, izgleda,
stoji između Tennysona i Bashoa: za njega je, u presudnom
trenutku, snaga života jača od puke intelektualne
znatiželje. Nije ni potrebno reći da Goethe, u ovoj lijepoj
pjesmi, izražava srž svog poimanja istraživanja prirode.
Tennysonov odnos prema cvijetu odražava modus imanja
ili posjedovanja - ne materijalnog posjedovanja već posjedovanja
znanja. Svatko će Bashoov i Goetheov odnos prema
cvijetu vidjeti kao modus bivanja. Pod bivanjem mislim način
postojanja u kojem se ništa nema niti se za imanjem čezne
već je čovjek radostan, svoje sposobnosti koristi produktivno
i sjedinjen je sa svijetom.
Goethe, s mnogo ljubavi za život, spada medu istaknute
borce protiv komadanja čovjeka i mehanizacije. U mnogim
se pjesmama opredijelio za bivanje, a protiv imanja. Njegov
Faust je dramatičan opis sukoba između bivanja i imanja
(Mefisto zastupa imanje) a u sljedećoj kratkoj pjesmi on krajnjom
jednostavnošću izražava kvalitetu bivanja:
VLASNIŠTVO
Znam da mi ništa ne pripada
Do misli koja nesmetana Iz duše
mi ističe, I svakog povoljnog
trena, Koji me usudom ljubavi
Pušta dubokom uživanju.
Razlika između imanja i bivanja nije, u biti, razlika između
Istoka i Zapada. Razlika leži mnogo više između društva
usmjerenog na osobe i društva usmjerenog na stvari. Orijentacija
na imanje karakteristična je za zapadno industrijsko
društvo u kojem su prevladavajuće životne teme lakomost za
novcem, slavom i moći. Manje otuđena društva - kao što su
srednjovjekovno, zatim društvo Indijanaca Zuni, afrička plemenska
društva koja još nisu zadojena idejama modernog
»napretka« - imaju svoje Bashoe. Možda će nakon nekoliko
generacija industrijalizacije Japanci dobiti svoje Tennysone.
Nije riječ o tome da zapadni čovjek ne može potpuno shvatiti
istočne sisteme kao što su zen-budizam (kako je to mislio
Jung) već o tome da moderni čovjek ne može shvatiti duh
društva koje nije usmjereno na vlasništvo i pohlepu. I tako
spisi Meistera Eckharta (koji su za razumijevanje jednako
teški kao Basho ili zen) i spisi Buddhe predstavljaju samo dva dijalekta istog jezika.

Život svakog čovjeka je put ka samome sebi

Hermann Hesse: Siddhartha

(odlomak iz knjige)

Nije više vidio lik svoga prijatelja Sidharthe - umjesto
toga vidio je druge likove, dugi niz, čitavu rijeku likova,
stotine i hiljade, koji su svi dolazili i nestajali, a ipak se
činilo da su svi istovremeno prisutni, u neprekidnoj mjeni i
preporodu, a ipak su svi oni bili Sidhartha. Vidio je lik
ribe, šarana sa beskrajno bolno razjapljenim ustima umiru-
će ribe, ugaslih očiju - vidio je lice novorodenog djeteta,
crveno i naborano, u plaču iskrivljeno - vidio je lice
ubice, video kako zabada nož u tjelo nekog čoveka - u isti
tren je vidio ubicu vezanih ruku, na koljenima, kako mu
krvnik udarcem mača odsjeca glavu - vidio je naga tjela
muškaraca i žena u pozama i borbama ljubavne pomame-
vidio je leševe gde leže opruženi, nijemi, hladni, prazni-
vidio je životinjske glave, glave divljih veprova, krokodila,
slonova, bikova, ptica - vidio je bogove, video je Krišnul
Agnija- sve ove pojave i likove vidio je povezane
tisućama međusobnih veza, oni su pomagali jedni drugima
u ljubavi, u mržnji, uništavajući se, rađajući jedno drugo,
svako od njih je težilo smrti, uz strasno i bolno priznavanje
prolaznosti, a nijedno od njih nije umiralo, već su se stalno
preobražavali ponovo rođeni, dobijajući uvjek novi lik, a da
između jednog i drugog lika nije ležalo vrijeme - i sve ove
pojave i likovi mirovali su, proticali, oplođavali se, plutali i
prelivali se jedno u drugo, i svi su bili presvučeni veoma
tananim, bezsuštinskim pa ipak postojećim, kao tankim
staklom, ili ledom, providnom kožom, kao posuda ili forma
ili maska od vode, a ta maska se smješila, ta maska je bila
Sidharthino lice koje je on, Govinda, tog istog trenutka,
dodirivao usnama. I tako je Govinda vidio taj osmjeh
maske, osmjeh jedinstva iznad uskovitlanih obličja, osmjeh
istodobnosti iznad tisuće rođenja i smrti, a taj osmjeh
Sidharthin bio je isti, potpuno istovjetni tihi, tanani,
nedokučivi, možda dobrohotni, a možda podsmješljivi, mu-
dri, tisućustruki osmjeh Gotame - Bude - kakav je i sam
stotine puta vidio pun strahopoštovanja. Govinda je znao,
ovako se smješe samo savršeni.
Ne znajući više da li postoji vrijeme, da li je ovo više
trajalo trenutak ili sto godina, ne znajući više postoji
jedan Sidhartha, jedan Gotama, postoje li ja i ti, pogođeni
božanskom strijelom koja mu je u najunutarnjijoj biti zadala
slatku ranu, opčinjene i razriješene duše, Govinda je još na
vrijeme ostao nagnut nad Sidharthinim spokojnim licem
koje je upravo poljubio, na kome su se pojavila sva obličja
sve što nastaje, sve što bistvuje. To lice je bilo nepromije-
njeno, nakon što se ispod njegove površine ponovo zatvori
bezdan tisućostrukosti, Sidhartha se smješio spokojno,
smješio se smireno i blago, možda veoma dobrohotno, a
možda veoma podsmješljivo, isto kao što se smješio Uzvišeni.
Govinda se duboko poklonio, preko njegovog starač-
kog lica tekle su suze za koje on nije ni znao, dok mu je
srcu kao oganj gorjelo osjećanje duboke ljubavi, najskrušeni-
jeg poštovanja. Poklonio se duboko, sve do zemlje, pred
onim koji je sjedio nepomično, čiji ga je osmjeh podsjećao na
sve što je u životu ikada volio, što mu je u životu ikada
dragocjeno i sveto.


Hermann Hesse - Misli

Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.
***
Šta je stvarno živ čovjek - o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile streljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokušaj prirode.
***
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...
***

Suprotnost svake istine je također istina!

Hermann Hesse:
Siddhartha
(odlomci iz knjige)



Čuj, Govinda, ovo je
jedna od mojih misli koju sam otkrio: mudrost se ne može
priopčiti. Mudrost, koju mudrac pokušava da priopči, zvuči
uvjek kao ludost.

. Otkrio sam jednu misao, Govinda, koju
ćeš ti opet smatrati šalom ili ludošću, ali je to moja najbolja
misao. Ona glasi: suprotnost svake istine je također istina!
Naime, istina se može iskazati i zaodjenuti u rječi samo ako
je jednostrana. A jednostrano je; sve što se može mislima
misliti i iskazati rječima, sve je to jednostrano, polovično,
lišeno cjeline, zaokruženosti i jedinstva.

Svijet nije nesavršen, niti se nalazi na
sporom putu ka savršenstvu, prijatelju Govinda, ne, on je u
svakom trenutku savršen, svi grijesi već nose u sebi oproštaj,
sva mala djeca već nose u sebi starce, sva dojenčad smrt, svi
samrtnici vječni život. Ne može nijedan čovjek da vidi koliko
je onaj drugi prevalio od svog puta, u razbojniku i kockaru
živi Buda, u brahmanu živi razbojnik. U dubokim medita-
cijama postoji mogućnost da se poništi vrijeme, da se
istovremeno sagleda sav bivši, postojeći i budući život, i tu
je sve dobro, sve savršeno, sve je brahman. Zato mi se ono
što je čini dobrim, smrt mi se čini kao život, grijeh kao
svetaštvo, mudrost kao ludost, sve mora da bude tako,
potrebni su samo moj pristanak, moja dragovoljnost, moja
suglasnost, za mene je tako dobro i nikada mi ne može biti
na štetu. Na svom tjelu i u svojoj duši sam iskusio da mi je
grijeh bio prijeko potreban, bili su mi neophodni pohota,
težnja za zemaljskim dobrima, bila mi je nužna i sujeta, a
trebalo je da zapadnem u sramno očajanje da bih naučio da
se ne protivim, da naučim da volim svjet i da ga ne
uspoređujem sa nekakvim uobraženim svjetom svojih želja,
sa savršenstvom kakvo sam ja zamislio, već da ga pustim
onakvog kakav je, da ga volim i da mu rado pripadam.

Ovo je kamen - reče poigravajući se njime - a
kroz izvjesno vrijeme pretvoriće se, možda, u zemlju, iz
zemlje će nastati biljka, ili životinja, ili čovjek. Ranije bih
bio rekao: "Ovaj kamen je samo kamen, bezvrjedan je,
pripada svjetu iluzija, međutim, njemu također pridajem
važnost, jer će u krugu preobražaja postati čovjek, ili duh."
Tako bih, katkad, rasuđivao ranije. Danas, naprotiv, mi-
slim: ovaj kamen je kamen, on je i životinja, on je i bog, on
je i Buda, ja ga ne poštujem i volim zato što bi jednom
mogao postati ovo ili ono, već zato što je sve odvajkada bilo
i je- i upravo zato što je ovo kamen, što mi se danas
pojavljuje kao kamen, ja ga volim i vidim vrijednosti i
smisao u svakoj njegovoj žilici i šupljini, u žutom, u sivom,
u tvrdoći, u zvuku koji daje od sebe kad ga kucnem, u
suhoći ili vlazi njegove površine. Ima kamena koji pri
dodiru podsjećaju na ulje, ili na sapun, drugi opet na lišće,
ili pak pjesak, a svaki je od njih nešto posebno i na svoj
način obožava om, svaki je brahman, ali istovremeno i
kamen, od ulja ili sapuna, i baš mi se to sviđa, izgleda mi
čudesno i dostojno obožavanja. Ne traži da ti kažem nešto
više o tome. Rječi samo oštećuju skriveni smisao, sve postaje
odmah malo drugačije kada se izgovori, malo krivotvoreno,
malo luckasto - a i to je dobro i veoma mi se sviđa,
potpuno se slažem da ono što za jednog čovjeka predstavlja
blago i mudrost, drugom uvjek zvuči kao ludost.