Postoje li realni izgledi za novo društvo?

Postoje li realni izgledi za novo društvo?
Ako se ima na umu moć korporacija, apatičnost i bespomoćnost
velikog dijela stanovništva, nepriličnost političkih vođa
u gotovo svim zemljama, opasnost od nuklearnog rata, ekološke
opasnosti, a da i ne govorimo o takvim pojavama kao
što je promjena klimatskih prilika koja može uzrokovati glad
u mnogim dijelovima svijeta, postoji li tada realna mogućnost
za izbavljenje? Sa stajališta biznisa takva prilika ne postoji.
Nijedno razumno ljudsko biće neće svoje bogatstvo staviti na
kocku kada su izgledi za dobitak svega 2%, niti će imati smjelosti
investirati kapital u posao s jednako malim izgledima za
dobitak. Ali kada se radi o životu i smrti »realni izgledi« moraju
se pretvoriti u »realnu mogućnost«, ma koliko mala ona bila.

Ipak postoji nekoliko faktora koji nam pružaju neko
ohrabrenje. Prvi je da sve veći broj ljudi danas prihvaća kao
istinito ono što su utvrdili Mesarovic i Pestel, P. Ehrlich i A.
Ehrlich i drugi: da su nova etika, novi odnos prema prirodi,
ljudska solidarnost i suradnja nužni i zbog posve ekonomskih
razloga, ako zapadni svijet ne želi biti potpuno uništen. Taj
apel umu, čak i bez obzira na emotivne i etičke faktore, može
mobilizirati duhove ne malog broja ljudi. To ne bi trebalo
olako uzimati pa makar su, povijesno gledajući, narodi često
djelovali protiv svojih vitalnih interesa, čak i protivno nagonu
za opstanak. To je bilo moguće, jer su vođe uvjerile svoje
narode da se ne nalaze pred izborom »biti ili ne biti«. Ali da
su spoznali istinu, došlo bi do normalnih neurofizioloških
reakcija: svijest o životnoj ugroženosti mobilizirala bi odgovarajuću
obrambenu akciju.
Još jedan znak nade je povećanje palete nezadovoljstva s
našim današnjim društvenim sistemom. Sve veći broj ljudi
osjeća le malaise du siecle: osjećaju utučenost i svjesni su je usprkos
raznovrsnim naporima da ju se potisne. Osjećaju nesreću
zbog izoliranosti i prazninu zbog »zajednosti«, osjećaju
svoju nemoć, besmislenost svojih života. Mnogi to osjećaju
vrlo jasno i svjesni su toga; neki to osjećaju manje, ali toga
postaju potpuno svjesni kad to netko drugi izrazi riječima.
U dosadašnjoj svjetskoj povijesti život ispraznog užitka
bio je moguć samo za malobrojnu elitu koja je, u biti, ostala
zdrava jer su njeni pripadnici znali da imaju moć i da moraju
razmišljati i djelovati da tu moć ne izgube. Danas praznim životom
potrošnje živi cijela srednja klasa koja nema ekonomske
ni političke moći i koja ima vrlo malu osobnu odgovornost.
Veći dio zapadnog svijeta pozna prednosti potrošačkog
tipa sreće i sve je veći broj onih koji je smatraju nedovoljnom.
Oni počinju otkrivati da imati mnogo ne predstavlja dobrobit:
tradicionalno etičko učenje stavljeno je na kušnju - i iskustvo
ga potvrđuje.
Stara iluzija ostaje nedirnuta samo za one koji žive bez beneficija
raskoši srednje klase: za niže srednje klase Zapada i za
većinu ljudi u »socijalističkim« zemljama. A buržoaska iluzija
o »sreći putem potrošnje« nigdje nije življa nego u onim
zemljama koje još nisu ispunile buržoaski san.

Danas je poziv na izgradnju novog društva upućen svima
koji trpe otuđenje, koji su zaposleni i čije vlasništvo nije ugroženo.
Drugim riječima, on je upućen većini, a ne manjini
stanovništva. On ne prijeti uzimanjem ničijeg vlasništva, a
što se prihoda tiče, povećao bi životni standard siromašnih.
Visoke plaće vrhunskih rukovodilaca ne bi se snižavale ali,
ako bi sistem funkcionirao, rukovodioci ne bi trebali željeti
da one budu simbol prošlih vremena.

Kasna srednjovjekovna kultura je cvala, jer su ljudi slijedili
viziju Države Božje. Moderno društvo je cvalo, jer su
ljudi dobivali energiju od vizije Zemaljske države napretka.
Ali u našem stoljeću ta se vizija izopačila u viziju Babilonske
kule koja se sada počela raspadati i koja će, na kraju, sve zakopati
u svojim ruševinama. Ako su Božja država i Zemaljska
država teza i antiteza, nova sinteza je jedina alternativa kaosu:
sinteza duhovne srži kasnog srednjovjekovnog svijeta i razvitka
racionalne misli i znanosti od renesanse naovamo. Ta sinteza
je Država bivanja

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Patimo i svjesni smo patnje

Uvjeti za mijenjanje čovjeka i osobine novog čovjeka

Uz pretpostavku da je premisa ispravna - da nas jedino temeljita
promjena ljudskog karaktera iz prevlasti modusa imanja
u prevladavajući modus bivanja može spasiti od psihičke
i ekonomske katastrofe — postavlja se pitanje: da li je moguća
opća promjena karaktera, a ako jest — kako je postići?
Smatram da se ljudski karakter može mijenjati ako su ispunjeni
sljedeći uvjeti:
1. Patimo i svjesni smo patnje.
2. Uviđamo uzrok naše patnje.
3. Uviđamo da postoji put za prevladavanje patnje.
4. Uviđamo da radi prevladavanja patnje moramo slijedi
ti neke životne norme i mijenjati dosadašnji način života.
Ove četiri točke odgovaraju četirima plemenitim istinama
koje tvore osnovu Buddhinog učenja o općem stanju ljudske
egzistencije, premda ne i ovisno o specifičnim ili društvenim
okolnostima.
Isti princip promjene, koji karakterizira Buddhinu metodu,
u temelju je i Marxove ideje o izbavljenju. Da bismo to mogli
razumjeti nužno je biti svjestan da za Marxa, kao što je sam
govorio, komunizam nije konačan cilj već korak u povijesnom
razvitku koji ljudska bića treba osloboditi od društveno-ekonomskih
i političkih uvjeta koji su ljude činili neljudskima —
zarobljenicima stvari, strojeva i njihove vlastite pohlepe.
Marxov prvi korak sastojao se u tome da radničkoj klasi
njegovog vremena, najotuđenijoj i najbjednijoj klasi, ukaže
da pati. Pokušavao je razoriti iluzije koje su težile prikrivanju
svijesti radnika o njihovoj patnji. Njegov drugi korak sastojao
se u pokušaju da pokaže uzroke te patnje i u ukazivanju
da se nalaze u prirodi kapitalizma i karakteru pohlepe te škrtosti
i zavisti koje proizvodi kapitalistički sistem. Ova analiza
uzroka patnji radnika (ali ne samo radnika) predstavlja glavnu
udarnu snagu Marxova djela, analizu kapitalističke ekonomije.
Trećim korakom želio je pokazati da se patnja može ukloniti
ako se uklone uvjeti koji uzrokuju patnju. U četvrtom je
koraku prikazao nov način života, nov društveni sistem koji
bi bio oslobođen patnje koju je stari sistem nužno morao proizvoditi.
Freudova metoda liječenja u biti je slična. Bolesnici su dolazili
Freudu jer su patili i jer su bili svjesni da pate. Ali najčešće
nisu bili svjesni od čega pate. Obično je prva zadaća psihoanalitičara
pomoći bolesniku da napusti svoje iluzije o
svojoj patnji i da mu ukaže na pravi sadržaj njegove bolesti.
Dijagnoza prirode individualne ili društvene bolesti je stvar
tumačenja i razni je tumači mogu različito tumačiti. Bolesnikova
slika o uzroku njegove patnje obično je najnepouzdanija
osnova za dijagnozu. Bit psihoanalitičkog procesa je pomaganje
bolesniku u osvješćivanju uzroka njegovog nezdravog stanja.
Na osnovu takvog znanja bolesnik može učiniti sljedeći
korak: uvid da je njegovo nezdravo stanje izlječivo pod uvjetom
da i uzroci koji su do toga doveli budu uklonjeni. Prema
Freudu, to je značilo uzdizanje određenih potisnutih događaja
iz djetinjstva. Međutim čini se da se tradicionalna psihoanaliza
u biti ne slaže da je na putu ozdravljenja potrebna i
četvrta točka. Izgleda da su mnogi psihoanalitičari vjerovali
da sam uvid u ono potisnuto ima ozdravljujući učinak. Tome
je zaista često tako, naročito kad bolesnik pati od nekih vrsta
simptoma kao što su histerija ili opsesija. Ali ne vjerujem da
se išta trajno može postići kod osoba koje pate od općenite
nezdravosti i kojima je nužna promjena karaktera, ako, dakle,
ne promijene svoj način života prema željenoj promjeni karaktera.
Na primjer, moguće je analizirati zavisnost pojedinaca
do sudnjega dana no svi ti uvidi neće ništa postići sve dok dotični
pojedinci ostaju u istim životnim uvjetima u kojima su
živjeli prije no što su došli do tih uvida. Evo jednog primjera:
žena čije su patnje ukorijenjene u zavisnosti od oca, čak i kad
su joj jasni dublji uzroci te zavisnosti, neće se stvarno promijeniti
sve dok ne promijeni svoj način života, na primjer dok
se ne odvoji od svoga oca, prestane primati njegovu pomoć,
ne prihvati rizik i trud koji sadrže ti praktični koraci prema
nezavisnosti. Uvid odvojen od prakse ostaje nedjelotvoran.

ERICH FROMM: IMATI ILI BITI? NOVI ČOVJEK I NOVO DRUŠTVO

Po mom uvjerenju, naša budućnost ovisi o tome da li će
postojeća svijest o sadašnjoj krizi uspjeti pokrenuti najbolje
umove da se posvete novoj humanističkoj znanosti o čovjeku.
Jer nikakav zajednički napor kratkog daha neće moći pomoći
u rješavanju već spominjanih problema i ostvarenju dalje navođenih
ciljeva.
Planovi s takvim općenitim ciljevima kao »podruštvovljenje
sredstava za proizvodnju« pretvorili su se u socijalističke
i komunističke lozinke koje uglavnom prikrivaju nedostatak
socijalizma. »Diktatura proletarijata« ili »intelektualne elite«
nije manje nebulozna ni zbunjujuća od pojma »ekonomije
slobodnog tržišta« ili »slobodnih« nacija. Najveća slabost socijalizma
je u tome što raniji komunisti i socijalisti, od Marxa
do Lenjina, nisu imali konkretnih planova za socijalističko ili
komunističko društvo.
Novi oblici društva koji će predstavljati osnovu bivanja
neće moći nastati bez mnogo planova, modela, studija i eksperimenata
koji trebaju početi premošćivati jaz između nužnog
i mogućeg. To će konkretno dovesti do sveobuhvatnosti, dugoročnog
planiranja i prijedloga za kratkoročne poteze, za
prve korake. Problem predstavljaju volja i humanistički duh
onih koji na tome rade. Uz to kada ljudi steknu predodžbu i
istovremeno uvide što se, korak po korak, može konkretno
učiniti za ostvarenje novog društva, počet će osjećati poticaj
i oduševljenje umjesto straha.

Prvi korak k tom cilju je usmjeravanje proizvodnje na proizvodnju
za »zdravu potrošnju«.

Država treba ustanoviti norme za zdravu potrošnju kao i
norme protiv patološke i ravnodušne potrošnje. Takve je
norme u principu moguće ustanoviti. U.S. Food and Drug
Administration (Uprava SAD-a za hranu i lijekove, u daljnjem
tekstu: FDA) pruža nam dobar primjer. Ta institucija
određuje koja je hrana i koji su lijekovi štetni, zasnivajući
svoju odluku na mišljenjima eksperata i znanstvenika različitih
područja, često nakon dugotrajnih eksperimenata. Na sličan
se način, porotom psihologa, antropologa, sociologa,
filozofa, teologa i predstavnika raznih društvenih grupa i grupa
potrošača može odrediti vrijednost roba i usluga.
Ali ispitivanje koje će pokazati što unapređuje život, a što
mu šteti, zahtijeva dubinu istraživanja koja bi morala biti
mnogo veća od one koja je nužna za rješavanje problema
FDA-a. Osnovna istraživanja o prirodi potreba, koja jedva da
su bila dotaknuta, morat će obaviti nova znanost o čovjeku.
Bit će potrebno odrediti koje potrebe nastaju u našem organizmu,
koje su posljedica kulturnog napretka, koje su izrazi
individualnog rasta, koje su sintetičke, pojedincu nametnute
od strane industrije, koje »aktiviraju« a koje »pasiviziraju«,
koje su ukorijenjene u patologiji a koje u psihičkom zdravlju.
Za razliku od postojeće FDA, odluke novog humanističkog
tijela eksperata ne bi se provodile silom već bi služile samo kao
putokazi i bile bi ponuđene građanima na raspravu. Već smo
postali vrlo svjesni problema zdrave i nezdrave hrane, a rezultati
istraživanja eksperata pomoći će da se brže društveno uvidi
zdravost i štetnost svih ostalih potreba. Ljudi bi uvidjeli da
veći dio potrošnje rađa pasivnost; da potreba za brzinom i novošću,
koju je moguće zadovoljiti samom potrošnjom, odražava
nemir, unutrašnji bijeg od sebe; postali bi svjesni da je tra-
ganje za novim stvarima koje treba učiniti, i najnovijim uređajima
kojima se treba koristiti, samo sredstvo zaštite od bliskosti
prema samima sebi ili drugima.
Vlada bi mogla subvencioniranjem proizvodnje željenih
roba i usluga, sve dok je moguće rentabilno ih proizvoditi,
uvelike olakšati taj odgojni proces. Te bi napore morala pratiti
opsežna odgojna kampanja o zdravoj potrošnji. Može se
očekivati da zajednički napor na pobuđivanju potrebe za zdravom
potrošnjom ima izgleda da promijeni oblik potrošnje. Čak
uz izbjegavanje propagandnih metoda ispiranja mozga, kojima
se sada koristi industrija, a to je bitan uvjet, ne čini se
nerazumnim očekivati da taj napor urodi plodom i da neće
previše zaostajati za rezultatima industrijske propagande.

Do svih tih promjena može doći samo postupno i uz suglasnost
većine stanovništva. To će biti nov oblik ekonomskog
sistema koji je potpuno različit od današnjeg kapitalizma, kako
od sovjetskog državnog kapitalizma tako i od švedske totalne
birokracije blagostanja.
Posve je jasno da će od samog početka velike korporacije
upotrijebiti svoju ogromnu snagu da pokušaju onemogućiti
takve promjene. Samo će neodoljiva želja građana za zdravom
potrošnjom biti u stanju slomiti otpor korporacija.
Jedan od djelotvornih načina na koji građani mogu demonstrirati
snagu potrošača je stvaranje borbenog pokreta potrošača
koji će kao oružje koristiti prijetnju »štrajkovima
potrošača«.


Da bi se stvorila istinska uvjerenja, treba ispuniti najmanje
dva zahtjeva. To su: adekvatna informacija i znanje da je
donesena odluka djelotvorna. Mišljenja bespomoćnih promatrača
ne izražavaju njihova uvjerenja već predstavljaju igru
analognu onoj izražavanja veće sklonosti jednoj vrsti cigareta
no drugoj. Zbog svega toga mišljenja izražena u anketama i
na izborima umjesto najbolju predstavljaju najlošiju razinu
ljudskog prosuđivanja. To potvrđuju upravo dva primjera
najboljih vrsta prosuđivanja, tj. odluke pojedinaca daleko su
iznad razine njihovih političkih odluka: (a) u njihovim privatnim
stvarima (naročito u biznisu, kao što je pokazao Joseph
Schumpeter) i (b) pri sudjelovanju u radu porota. Porote su
sastavljene od prosječnih građana koji trebaju donositi odluke
u vrlo složenim i teško shvatljivim slučajevima. Članovi
porote dobivaju sve potrebne informacije, imaju priliku problem
temeljito prodiskutirati i znaju da njihov sud odlučuje
o životu i sreći ljudi kojima se sudi. Posljedica je, općenito,
da njihove odluke pokazuju visoki stupanj razumijevanja i
objektivnosti. Nasuprot tome, neobaviješteni, poluhipnotizirani
i bespomoćni ljudi ne mogu izraziti ozbiljna uvjerenja.
Bez informacija, savjetovanja i mogućnosti da tako donesene
odluke postanu djelotvorne, demokratski izraženo mišljenje
jedva da je nešto više od pjeska na sportskoj priredbi.

Aktivno sudjelovanje u političkom životu zahtijeva maksimalnu
decentralizaciju industrije i politike.
Zbog imanentne logike postojećeg kapitalizma, poduzeća
i vlada postaju sve ogromniji i na kraju postaju giganti koji
ma birokratski aparat upravlja iz centra, s vrha. Jedna od pret-
postavki humanističkog društva je zaustavljanje tog procesa
centralizacije i uvođenje opće decentralizacije. Za to postoji
više razloga. Ako se društvo transformiralo u ono što je Mumford
nazvao »megamašinom« (tj. cijelo društvo, uključujući
sve ljude, ponaša se kao ogroman, iz središta upravljani stroj),
fašizam je, dugoročno gledano, gotovo neizbježan, jer (a) ljudi
postaju ovce, gube sposobnost kritičkog mišljenja, osjećaju
se bespomoćnima, pasivni su i nužno slijede vođu koji
»zna« što da se radi - kao i sve drugo što oni ne znaju - i (b)
»megamašinu« može pokrenuti svatko tko ima pristup do
nje, jednostavnim pritiskom na tipku. Megamašina se, kao i
automobil, kreće sama, tj. osoba za upravljačem automobila
mora samo pomicati prave poluge, upravljati volanom i kočnicama
i posvetiti nešto pažnje nekim sličnim detaljima.
Ono što su u autu i drugim strojevima brojni kotači, u megamašini
su to mnoge razine birokratske administracije. Čak i
osoba osrednje inteligencije i sposobnosti može lako upravljati
državom, kad se jednom nađe u centru moći.
Funkcije vlasti ne smiju biti povjerene državi koja sama
predstavlja ogromni konglomerat, već relativno malim područjima
gdje se ljudi još mogu međusobno poznavati i ocjenjivati
pa, stoga, aktivno sudjelovati u upravljanju svojom komunom.
Decentralizacija u industriji mora dati više vlasti
malim sektorima u velikom poduzeću i gigantske korporacije
podijeliti u manje ćelije.
Aktivna i odgovorna participacija dalje zahtijeva da birokratsku
upravu zamijeni humanistička.
Većina ljudi još misli da velika administracija nužno mora
biti »birokratska« tj. otuđeni oblik administracije. A većina
ljudi nije svjesna kako je umrtvljujući duh birokracije i kako
prodire u sva područja života, čak i tamo gdje to ne izgleda
vjerojatnim, kao u odnosima između liječnika i bolesnika,
muža i žene. Birokratsku metodu možemo definirati kao
metodu koja (a) upravlja ljudskim bićima kao da su ljudi
stvari i (b) upravlja stvarima više u kvantitativnom no kvalitativnom
smislu, da kvantifikacija i vladanje postanu lakši i
jeftiniji. Birokratskom metodom vladaju statistički podaci:
birokrati svoje odluke zasnivaju na čvrstim pravilima koja
dobivaju iz statističkih podataka više no od reakcije na živa
bića koja stoje pred njima. Oni odlučuju prema onome što je
statistički najvjerojatnije, riskirajući da oštete 5 ili 10% onih
ljudi koji se ne uklapaju u model. Birokrati se boje osobne
odgovornosti i traže zaklon iza svojih pravila. Birokratska sigurnost
i ponos leže u njihovoj odanosti pravilima, a ne odanosti
zakonima ljudskog srca.

Kad se jednom ljudsko biće svede na broj, pravi birokrat
može počiniti krajnje okrutnosti, ali ne zbog nagona okrutnosti
čija bi veličina bila razmjerna njegovim djelima već
zbog nepostojanja ljudske veze s njegovim podanicima. Iako
manje opaki od pravih sadista, birokrati su opasniji, jer u njima
ne postoji čak ni sukob između savjesti i dužnosti: njihova
savjest im nalaže da obavljaju svoju dužnost. Za njih ne
postoje ljudska bića kao predmeti empatije i suosjećanja.
Staromodni birokrat, koji je bio sklon neljubaznosti, još
postoji u nekim davno osnovanim poduzećima ili u tako velikim
organizacijama kao što su ustanove za socijalnu pomoć,
bolnice i zatvori, gdje pojedini birokrat ima značajnu moć nad
siromašnim ili drukčije bespomoćnim ljudima. Birokrati u
modernoj industriji nisu neprijateljski raspoloženi i vjerojatno
imaju tek nešto malo sadizma, pa čak i ako im moć nad drugima
ljudima može pružiti neko zadovoljstvo. Ali ponovno, u
njima nalazimo birokratsko prianjanje uz stvari — u njihovom
slučaju uz sistem. Oni vjeruju u sistem. Korporacija je njihov
dom, a njena pravila su sveta, jer su »racionalna«.

Nužno je zabraniti sve metode »ispiranja mozga« u industrijskoj
i političkoj propagandi.
Te metode »ispiranja mozga« su opasne ne samo zato što
nas nagone da kupujemo stvari koje ni ne trebamo ni ne želimo,
već zato što nas dovode do toga da izabiremo političke
predstavnike koje ne bismo ni trebali ni željeli kad bismo potpuno
vladali svojim umom. Ali zbog hipnotičkih metoda
koje se koriste u propagandne svrhe, mi ne vladamo u potpunosti
svojim umom. Da bismo suzbili ovu sve veću opasnost,
moramo zabraniti upotrebu svih hipnotičkih oblika propagande
- kako roba, tako i političara.


Mora se premostiti jaz između bogatih i siromašnih nacija.
Gotovo da nema sumnje da će nastavak i daljnje produbljivanje
tog jaza dovesti do katastrofe.

Mnoga bi zla današnjih kapitalističkih i komunističkih
društava nestala uvođenjem garantiranog godišnjeg prihoda.
Srž te ideje je da sve osobe, bez obzira na to da li rade ili
ne, dobiju bezuvjetno pravo da ne skapaju od gladi i da imaju
krov nad glavom. Primali bi ne više no što je potrebno za
uzdržavanje — ali ne bi primali ni manje. To pravo danas izražava
novo shvaćanje, iako i vrlo staru normu koju je postavilo
kršćanstvo, a provodila mnoga primitivna plemena, da
ljudska bića imaju bezuvjetno pravo na život, bez obzira na to
da li obavljaju svoju »dužnost prema društvu«. To je pravo zajamčeno
našim životinjskim mezimcima, ali ne i našim bližnjima.
Područje lične slobode takvim bi zakonom bilo znatno
prošireno. Nitko tko je ekonomski zavisan od nekog drugog
(npr. roditelja, supruga, šefa) ne bi mogao biti prisiljavan da
se pokorava ucjeni skapavanja od gladi. Nadarene osobe koje
se žele pripremiti za drugačiji život imale bi za to priliku, uz
uvjet da se žrtvuju, živeći jedno vrijeme u svojevrsnom siromaštvu.
Moderne države obilja taj su princip — zamalo — prihvatile...
što zapravo znači »stvarno nisu«. Birokracija još uvijek
»upravlja« ljudima, kontrolira i ponižava ih. Ali zajamčeni
prihod ne bi zahtijevao nikakvih »dokaza« o potrebi da
svaka osoba dobije sobu i minimum hrane. Tako ne bi bila
potrebna nikakva birokracija da upravlja programom blagostanja,
birokracija sa svojim troškovima i kršenjima ljudskog
dostojanstva.
Zajamčeni godišnji prihod osigurao bi stvarnu slobodu i
nezavisnost. Zbog toga je on neprihvatljiv za svaki sistem zasnovan
na izrabljivanju i kontroliranju, naročito za razne
oblike diktature. Karakteristično je za sovjetski sistem da je
dosljedno odbacio čak i sugestiju za uvođenje najjednostavnijih
oblika besplatnih dobara (na primjer besplatno mlijeko
i besplatni javni promet). Besplatna medicinska njega je izuzetak,
ali je to samo prividno, jer je besplatna medicinska
njega samo odgovor na jasnu situaciju: da bi je se dobilo,
čovjek mora biti bolestan.
Kada se uzmu u obzir današnji troškovi funkcioniranja
birokracije za socijalnu pomoć, troškovi liječenja fizičkih, a
naročito psihosomatskih bolesti, kriminala i uživanja droga
(a sve su to, velikim dijelom, protesti protiv prisiljavanja i
dosade), izgleda vjerojatnim da bi pružanje minimalnog godišnjeg
prihoda svakoj osobi koja to želi koštalo manje no
današnji sistem socijalne skrbi. Ta će ideja izgledati neizvedivom
ili opasnom onima koji vjeruju da su »ljudi po prirodi
lijeni«. Taj kliše zapravo nema nikakve podloge. Ta parola
jednostavno služi kao racionalizacija za otpor osvještavanju o
nasilju koje se vrši nad bespomoćnima.


Rat među spolovima star je koliko i rat medu klasama, ali
oblici prvog su složeniji, jer muškarci nisu trebali žene samo
kao radne životinje već i kao majke, ljubavnice, tješiteljice.
Oblici rata medu spolovima često su otvoreni i brutalni, ali
još češće prikriveni. Žene su se pokorile nadmoćnoj sili, ali
su uzvraćale svojim oružjima od kojih je glavno ismijavanje
muškaraca.
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Nova svjetska svijest

»Ako pretpostaviš čovjeka kao čovjeka, a njegov odnos prema
svijetu kao ljudski odnos, ljubav možeš zamijeniti samo
za ljubav, povjerenje samo za povjerenje itd. Ako želiš uživati
u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan čovjek; ako
želiš vršiti utjecaj na druge ljude, moraš stvarno biti čovjek
koji djeluje potičući i unapređujući druge ljude. Svaki od
tvojih odnosa prema čovjeku — i prema prirodi — mora biti
određeno izražavanje tvog zbiljskog individualnog života koji
odgovara predmetu tvoje volje. Ako ti voliš, a ne izazivaš ljubav
partnera, tj. ako tvoja ljubav ne izaziva uzajamnu ljubav,
ako kao čovjek koji voli ne postaneš kroz životno izražavanje
voljeni čovjek, tvoja ljubav je nemoćna, ona je nesreća.«
Ali Marxova se zamisao uskoro izopačila, možda zato što
je živio stotinu godina prerano. I on i Engels su mislili da je
kapitalizam već iscrpio svoje mogućnosti i da se zbog toga revolucije
nalaze u neposrednoj budućnosti. U tome su, kao
što je Engels mogao konstatirati nakon Marxove smrti, potpuno
pogriješili. Svoje novo učenje su objavili u doba samog
vrhunca kapitalističkog razvitka i nisu predvidjeli da će biti
potrebno više od stotinu godina za malaksanje kapitalizma i
za početak njegove konačne krize. Bilo je povijesno nužno da
se antikapitalistička ideja, koju su širili u vrijeme zenita kapitalizma,
u potpunosti transformira u kapitalističkom duhu
da bi bila uspješna. A to je ono što se stvarno dogodilo.
Zapadni socijaldemokrati i njihovi ljuti protivnici, komunisti
u Sovjetskom Savezu i izvan njega, preinačili su socijalizam
u posve ekonomsku koncepciju cilj koje je maksimalna
potrošnja, maksimalna upotreba strojeva. Hruščov je svojim
shvaćanjem »gulaš« komunizma, na svoj jednostavan i narodni
način, objelodanio istinu: cilj socijalizma je da cjelokupnom
stanovništvu pruži isto zadovoljstvo i užitak što ih je kapitalizam
omogućavao samo nekolicini. Na taj se način socijali-
zam i komunizam grade na građanskom pojmu materijalizma.

Protestantski teolog Schweitzer insistira, jednako kao dominikanski
redovnik Eckhart, na tome da čovjekova zadaća
nije povlačenje u atmosferu duhovnog egoizma, udaljavanje
od stvari svijeta, već vođenje aktivnog života u pokušaju da
se pridonese duhovnom savršenstvu društva. »Što medu modernim
individuama ima takvih kojima ljudski i etički osjećaji
nisu dirnuti, ni najmanji razlog tome nije činjenica što
oni stalno svoj lični moral žrtvuju na oltaru domovine umjesto
da budu u stalnoj živoj uzajamnoj razmjeni s kolektivom i
da mu po daruju snagu koja će dovesti kolektiv do savršenstva.«
(Podcrtao E. F).
On zaključuje da sadašnja kulturna i društvena struktura
vodi u katastrofu iz koje je moguće izvući se jedino nastankom
nove renesanse, »mnogo veće od stare«; da moramo obnoviti
sami sebe u novoj vjeri i stavu, bez želje da nestanemo. »U toj
će renesansi bitno mjesto zauzimati princip aktivnosti što ga
racionalno mišljenje stavlja u naše ruke, jedini racionalni i
pragmatički princip povijesnog razvitka što ga je čovjek proizveo...
Imam povjerenja u svoju vjeru da će se ta revolucija
zbiti ako odlučimo postati misleća ljudska bića.« (Podcrtao E.F.)
Vjerojatno zato što je Schweitzer bio teolog i — bar filozofijski
— dobro poznat po svom pojmu »poštivanja života«
kao osnovne etike, često se previđa da je bio jedan od najradikalnijih
kritičara industrijskog društva, raskrinkavajući
njegov mit o napretku i sveopćoj sreći. Priznao je da ljudsko
društvo i svijet nazaduju industrijaliziranim načinom življenja;
već je na početku ovog stoljeća vidio slabost i ovisnost
ljudi, destruktivni učinak opsesivnog rada, potrebu za smanjenjem
rada i smanjenjem potrošnje. Izrazio je neophodnu
potrebu za renesansom kolektivnog života koji bi bio organiziran
na osnovi duha solidarnosti i poštivanja života.
Ovo predstavljanje Schweitzerove misli neću zaključiti
bez ukazivanja na činjenicu da je Schweitzer, suprotno metafizičkom
optimizmu kršćanstva, bio metafizički skeptik. To
je jedan od razloga zašto ga je snažno privukla budistička
misao u kojoj život nema smisla po tome što bi bio dan ili
garantiran vrhovnim bićem. On je došao do sljedećeg zaključka:
»Ako se uzme svijet onakav kakav jest, nemoguće je dati
mu značenje u kojem bi ciljevi i svrhe čovjeka i ljudskog roda
imale smisla.« Jedini smisleni način života je aktivnost u svijetu,
ali ne aktivnost općenito već aktivnost davanja svojim
bližnjima i brige za njih. Schweitzer je taj odgovor iznosio u
svojim spisima i pokazivao svojim načinom života.
Postoji značajno srodstvo u idejama Buddhe, Eckharta,
Marxa i Schweitzera: radikalni zahtjev za napuštanje orijentacije
na imanje, njihovo insistiranje na potpunoj nezavisnosti,
njihov metafizički skepticizam, njihova bezbožna religioznost
i njihov zahtjev za društvenom aktivnošću u duhu brige i
ljudske solidarnosti. Međutim ti su učitelji pokatkad nesvjesni
tih elemenata. Na primjer Eckhart obično nije svjestan svog
neteizma, Marx svoje religioznosti. Tumačenje, napose Eckharta
i Marxa, toliko je složeno da je nemoguće dati adekvatan
prikaz neteističke religije brižnog aktivizma koja od tih učitelja
čini osnivače nove religioznosti koja odgovara potrebama
novog čovjeka. Nadam se da ću u nekoj narednoj knjizi analizirati
ideje tih učitelja.

Mesarovic i Pestel zahtijevaju »novu svjetsku svijest... novu
etiku u korištenju materijalnih resursa... nov odnos prema
prirodi, temeljen više na skladu no na osvajanju... osjećaje za
poistovjećenje s budućim generacijama... Po prvi put u čovjekovu
životu na Zemlji od čovjeka se traži da odustane od
onoga što bi mogao činiti; od njega se traži da zaustavi svoj
ekonomski i tehnološki napredak ili da ga barem usmjeri
drugačije no ranije; sve buduće generacije od njega traže da
svoje bogatstvo podijeli sa siromašnima — ne u duhu milosrđa
već zbog nužnosti. Od njega se zahtijeva da se sada koncentrira
na organski rast cijelog svjetskog sistema. Može li on, po
svojoj dobroj savjesti, reći ne?« Oni zaključuju da će, bez
ovih temeljnih promjena, »homo sapiens samoga sebe osuditi
na propast«.
Studija ima neke nedostatke - za mene je najznačajniji taj
što ne razmatra političke, društvene i psihološke faktore koji
stoje na putu svakoj promjeni. Nekorisno je naznačiti trend
nužnih promjena uopćeno ako za njima ne slijedi ozbiljan
pokušaj razmatranja stvarnih zapreka koje sprečavaju ozbiljenje
svih njegovih sugestija. (Valja se nadati da će se Rimski
klub uhvatiti u koštac s problemom tih društvenih i političkih
promjena koje su preduvjeti za dostizanje općih ciljeva.) Ni
manje ni više ostaje činjenica da su ti autori po prvi puta
pokušali pokazati ekonomske potrebe i resurse cijeloga svijeta
i da je, kao što sam napisao u Uvodu, po prvi put postavljen
zahtjev za etičkom promjenom, ali ne kao posljedica etičkih
vjerovanja već kao racionalna posljedica ekonomske analize.
U posljednjih je nekoliko godina značajan broj knjiga u
SAD i SR Njemačkoj postavio isti zahtjev: ekonomiju treba
podrediti ljudskim potrebama, prvo zato da bismo uopće
preživjeli, a drugo radi dobrobiti čovjeka. (Ja sam pročitao
oko trideset i pet takvih knjiga, ali broj takvih naslova je
zasigurno dvostruk.) Većina autora se slaže da smanjenje materijalne
potrošnje ne znači nužno smanjenje dobrobiti, da se
karakterne promjene i duhovne promjene moraju zbivati
paralelno s neophodnim društvenim promjenama, da je - ako
ne prestanemo uništavati naše prirodne resurse i razarati ekološke
uvjete za ljudski opstanak — predvidiva ekološka kata-
strofa za stotinjak godina.

U svojoj knjizi Small Is Beautiful /Maleno je lijepo/ ekonomist
E. F. Schumacher pokazuje kako su naši neuspjesi rezultati
naših uspjeha te da naša tehnika mora biti podređena
stvarnim ljudskim potrebama. On piše: »Ekonomija kao sadržaj
života predstavlja bolest na smrt, jer se beskonačni rast ne
uklapa u konačni svijet. Svi su veliki učitelji naučavali da
ekonomija ne bi trebala biti sadržaj života, a danas je jasno da
ona to ne može biti. Kada bismo željeli detaljnije opisati tu
bolest na smrt mogli bismo reći da je slična sklonosti alkoholu
ili drogama. Nije jako važno da li se ta sklonost javlja u više
egoističnom ili više altruističnom obliku, da li traži svoje
zadovoljenje samo na grub materijalistički način ili i na umjetnički,
kulturno i znanstveno rafiniran. Otrov je otrov, pa
makar bio zamotan u srebrni papir. Kada se zapostavlja duhovna
kultura, kultura unutrašnjeg čovjeka, tada sebičnost
ostaje dominantna moć u čovjeku, a sistem sebičnosti, kakav
je kapitalizam, odgovara toj orijentaciji bolje od sistema ljubavi
za svoje bližnje.«

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Biti jači od drugog

Europsko-sjevernoamerička povijest, usprkos preobraćenju na
crkvu, je povijest osvajanja, ponosa, pohlepe. Naše najviše
vrijednosti su: biti jači od drugog, biti pobjednik, osvojiti
druge i izrabljivati ih. Te se vrijednosti poklapaju s našim
idealom »muškosti«: muškarac je samo onaj tko se može boriti
i osvajati, a onaj tko nije dovoljno jak da se služi svojom
snagom je slab, tj. nije muškarac.
Nije nužno dokazivati da je povijest Europe povijest osvajanja,
izrabljivanja, nasilja, podređivanja. Teško da ima razdoblja
koje nije obilježeno tim osobinama, od čega nisu izuzeti
ni jedna rasa, ni jedna klasa, a što često uključuje genocid
(kao na primjer nad američkim Indijancima). U tome
nisu izuzeci ni takvi religijski pothvati kao što su križarski
pohodi. Da li je to ponašanje bilo samo izvanjski ekonomski
ili politički motivirano i da li su trgovci robljem, vladari Indije,
ubojice Indijanaca, Englezi koji su primorali Kineze da
dopuste uvoz opijuma u svoju zemlju, začetnici drugog svjetskog
rata kao i oni koji se pripremaju za sljedeći - da li su svi
oni u svojim srcima bili kršćani? Ili su, možda, samo vođe
bili grabežljivi pogani dok je velika masa stanovništva ostala
kršćanska? Kada bi tome bilo tako, mogli bismo se osjećati
mnogo lakše. Ali na žalost tome nije tako. Vođe su zaista često
bili lakomiji od svojih sljedbenika, jer su trebali dobiti
više, ali svoje planove ne bi mogli ostvariti da ta želja za osvajanjem
i pobjedništvom nije bila dio društvenog karaktera
masa.
Treba se samo prisjetiti divljeg, ludog entuzijazma s kojim
su ljudi sudjelovali u raznim ratovima prošlosti unatarag dva
stoljeća, spremnosti milijuna da se izlože nacionalnom samoubojstvu
da bi sačuvali sliku »najveće moći« ili »časti« ili profita.
Evo još jednog primjera: sjetimo se bjesomučnog nacionalizma
koji se izražava pri gledanju suvremenih olimpijskih
igara koje, navodno, služe stvari mira. Popularnost olimpijskih
igara zaista je simbolični izraz zapadnog poganstva. One
slave poganskog heroja: pobjednika, najjačeg, najnametljivijeg,
uz potpuno previđanje da se radi o prljavoj mješavini
biznisa i publiciteta koji karakteriziraju suvremeno oponašanje
grčkih olimpijskih igara. U kršćanskoj kulturi na mjesto
olimpijskih igara dolazi prikazivanje muke Isusove.

Nije potrebno reći kako je kršćansko vjerovanje
jeftino prikrivanje gramzljivih postupaka. Na kraju, vjerujem
da su ljudska bića toliko razvila potrebu za ljubavlju da, ponašajući
se kao vukovi, moraju imati nečistu savjest. Naše
propovijedano vjerovanje u ljubav u određenom nas stupnju
anestezira od boli nesvjesnog osjećaja krivnje što smo posve
bez ljubavi.

Društva se organiziraju prema dva principa: patricentričnom
(ili patrijarhalnom) i matricentričnom (ili matrijarhalnom).
Matrijarhalni princip, kao što su to prvi pokazali J.J.
Bachofen i L.H. Morgan, upravljen je na lik majke pune ljubavi.
Majčinski princip je princip neuvjetovane ljubavi.
Majka voli svoju djecu ne zato što joj se ona sviđaju već zato
što su to njena djeca (ili djeca neke druge žene). Zbog toga
se majčina ljubav ne može steći dobrim vladanjem ni izgubiti
počinjanjem grijeha. Majčinska ljubav je milosrđe i suosjećanje
(na hebrejskom rachamim, od korijena rechem, »krilo«).
Nasuprot tome, očinska je ljubav uvjetovana, ona ovisi o
tekovinama i dobrom ponašanju djeteta. Otac najviše voli
ono dijete koje mu najviše sliči tj. koje želi za nasljednika svog
vlasništva. Očeva se ljubav može izgubiti ali moguće ju je
ponovo steći pokajanjem i novim pokoravanjem. Očeva ljubav
je pravda.
Dva principa, žensko-majčinski i muško-očinski, odgovaraju
ne samo prisutnosti muške i ženske strane u svakom
ljudskom biću već naročito u potrebi za milosrđem i pravdom
u svakom muškarcu i ženi. Najdublja čežnja ljudskih bića izgleda
da je konstelacija u kojoj se dva pola (majčinstvo i
očinstvo, žensko i muško, milosrđe i pravda, osjećaj i misao,
priroda i razum) ujedinjuju u sintezi u kojoj obje strane polarnosti
gube svoj uzajamni antagonizam i umjesto toga uzajamno
se stapaju. Budući da do takve sinteze ne može u potpunosti
doći u patrijarhalnom društvu ona u određenoj mjeri
postoji u rimokatoličkoj crkvi. Djevica, crkva kao majka
koja voli sve, papa i svećenik kao majčinski likovi koji predstavljaju
ono majčinsko, neuvjetovana, sve-oprostiva ljubav
paralelni su očinskim elementima stroge patrijarhalne birokracije
s papom na vrhu, koji vlada silom.
Paralelno s tim majčinskim elementima u religijskom sistemu
postojao je odnos prema prirodi u procesu proizvodnje:
rad seljaka kao i zanatlija nije bio neprijateljski izrabljivački
napad na prirodu. On je bio suradnja s prirodom: ne silovanje
već transformiranje prirode prema njenim zakonima.
Luther je u sjevernoj Europi osnovao potpuno patrijarhalni
oblik kršćanstva koji se bazirao na gradskoj srednjoj
klasi i svjetovnim prinčevima. Bit tog novog društvenog
karaktera je podređivanje patrijarhalnom autoritetu, s radom
kao jedinim načinom zadobivanja ljubavi i priznanja.
Iza kršćanske fasade pojavila se nova tajna religija, »industrijska
religija«, koja je ukorijenjena u karakternoj strukturi
modernog društva, ali koja nije priznata kao »religija«. Industrijska
religija je nespojiva s istinskim kršćanstvom. Ona
ljude svodi na sluge ekonomije i mašinerije koje su izgradile
njihove ruke.
Industrijska religija ima svoju osnovu u novom društvenom
karakteru. Njeno središte je podređivanje moćnom muškom
autoritetu i strah od njega, njegovanje osjećaja krivnje
zbog neposlušnosti, raspuštanje veza ljudske solidarnosti od
strane nadmoći vlastitog interesa i uzajamnog antagonizma.
»Sveto« u industrijskoj religiji bijaše rad, vlasništvo, profit,
moć, pa makar — u granicama njenih općih principa — unapređivali
individualizam i slobodu. Transformiranjem kršćanstva
u strogo patrijarhalnu religiju bilo je moguće industrijsku
religiju izražavati kršćanskom terminologijom.

Taj sam fenomen nazvao tržišnim karakterom, jer se on
zasniva na doživljavanju samoga sebe kao robe i vlastite vrijednosti
ne kao »upotrebne« već kao »razmjenske vrijednosti«.
Živo biće postaje roba na »tržištu ljudi«. Princip vrednovanja
je isti na tržištu ljudi kao i na tržištu roba: na prvom mjestu
se prodaju ljudi, na drugome robe. U oba slučaja vrijednost
je razmjenska vrijednost za koju je »upotrebna vrijednost«
nužan, ali ne i dovoljan uvjet.
Premda proporcija profesionalnih i ljudskih osobina s
jedne strane i ličnosti s druge kao preduvjeta za uspjeh varira,
»faktoru ličnosti« uvijek pripada odlučujuća uloga. Uspjeh
uvelike ovisi o tome koliko se uspješno osobe prodaju
na tržištu, kakav dojam ostavlja njihova »ličnost«, koliko su
lijep »paket«; o tome da li su »radosni«, »bučni«, »agresivni«,
»ambiciozni«; nadalje o tome kakva su zaleđa njihove obitelji,
kojih su klubova članovi i da li poznaju »prave« ljude. Tip
tražene ličnosti ovisi u izvjesnom stupnju o posebnom području
u kojem bi neka osoba htjela raditi. Burzovni čovjek,
prodavač, sekretarica, željeznički činovnik, sveučilišni profesor,
direktor hotela - svatko od njih mora ponuditi drukčiju
vrstu ličnosti koja, bez obzira na razlike među njima, mora
ispunjavati jedan uvjet: mora biti tražena.

Zato što tržišni karakteri nemaju dubokih veza sa sobom
ni s drugima, oni ni za što ne mare, u bilo kojem značenju te
riječi, ali ne zbog toga što su sebični već stoga što su njihovi
odnosi prema drugima i prema sebi toliko plitki. To može
objasniti i činjenicu zašto ih ne brinu opasnosti od nuklearnih
i ekoloških katastrofa, iako su im poznati svi elementi
koji ukazuju na te opasnosti. To što ih ne brine opasnost za
njihove živote još se može objasniti pretpostavkom da su vrlo
hrabri i nesebični, ali pomanjkanje brige za njihovu djecu i
unuke isključuje takvo objašnjenje. Pomanjkanje brige na
svim tim razinama rezultat je gubitka svih emotivnih veza,
čak i onih prema »najbližima«. Činjenica je da nitko nije
blizak ljudima tržišnog karaktera; oni ni sami sebi nisu bliski.
Zagonetno pitanje, zašto suvremena ljudska bića vole kupovati
i trošiti iako su tako malo vezani za ono što kupuju,
najznačajniji odgovor nalazi u pojavi tržišnog karaktera. Pomanjkanje
vezanosti tržišnog karaktera čini ga ravnodušnim
i prema stvarima. Možda je važan prestiž ili udobnost koju
stvari pružaju, ali stvari per se nemaju supstancije. One su potpuno
razmjenljive, zajedno s prijateljima ili ljubavnicima
koji su također razmjenljivi, budući da ni s kim - i ni s čim
— ne postoji dublja veza.

»Cisto funkcioniranje« kao cilj tržišnog karaktera u danim
okolnostima navodi takve ljude na pretežno cerebralne reakcije
prema svijetu. Um, u smislu razumijevanja, isključiva je
osobina homo sapiensa; manipulativna inteligencija, kao oruđe
za postizanje praktičnih ciljeva, zajednička je i životinjama
i ljudima. Manipulativna inteligencija bez uma je opasna, jer
navodi ljude da se kreću u pravcima koji, sa stajališta uma,
mogu biti razorni za njih same. U stvari, što je nekontrolirana
manipulativna inteligencija domišljatija, to je opasnija.
Posljedice i ljudsku tragediju posve znanstvenog, otuđenog
intelekta iznio je nitko manje no Charles Darwin. U
svojoj autobiografiji on piše kako je do svoje tridesete godine
intenzivno uživao u glazbi, pjesništvu i slikarstvu ali je, mnoge
godine nakon toga, izgubio svoj ukus za sve te interese:
»Čini se da se moj um pretvorio u svojevrsnu mašinu za
cijeđenje općih zakona iz ogromne gomile činjenica... Gubitak
tog ukusa je gubitak sreće. Takav gubitak može biti štetan
za razum i - vjerojatnije - za moralni karakter, oslabljujući
emotivni dio naše prirode.« (Navedeno prema E.E Schumacheru.)
Proces koji Darwin ovdje opisuje od onog se vremena
ubrzano nastavio: odvojenost uma i srca gotovo je potpuna.
Vrlo je zanimljivo da se ovo izopačenje uma nije dogodilo
većini vodećih istraživača u najegzaktnijim i najrevolucionarnijim
znanostima (u teorijskoj fizici, na primjer) te da su to
bili ljudi koji su se vrlo temeljito bavili filozofskim i duhovnim
pitanjima. Mislim na pojedince kao što su A. Einstein,
L. Szillard, W. Heisenberg, E. Schrodinger.
Nadmoć cerebralnog, manipulativnog mišljenja raste sa
slabljenjem emotivnog života. Budući da emotivni život ni ne
njegujemo ni ne trebamo već je on zapreka optimalnom funkcioniranju,
on ostaje nerazvijen i nikada ne prelazi razinu djetinjeg.
Posljedica toga je emotivna naivnost ljudi tržišnog
karaktera. Njih mogu privući »emotivni ljudi«, ali s obzirom
na svoju naivnost oni često ne mogu procijeniti da li su takvi
iskreni ili varalice. To možda objašnjava tako brojne uspjehe
varalica na duhovnom i religijskom području, a to možda objašnjava
i zašto političari, koji izražavaju snažne emocije, imaju
toliko velik utjecaj na tržišni karakter te zašto tržišni karakter
ne može razlikovati istinski religioznu osobu od proizvoda
propagande koja krivotvori snažne religijske emocije.

Izraz »tržišni karakter« ni u kom slučaju nije jedini koji
označava taj tip ljudi. Možemo ga označiti i Marxovim pojmom
otuđeni karakter. Ljudi takvog karaktera otuđeni su od
svog rada, od sebe, od drugih ljudskih bića i od prirode. Psihijatrijskim
terminima, osobu tržišnog karaktera nazvali bi-
smo shizoidnom. Taj pojam može biti pogrešno shvaćen, jer
shizoidna osoba koja živi s drugim shizoidnim osobama, dobro
obavljajući svoj posao i imajući u tome uspjeha, ne osjeća
nelagodu koju shizoidni karakter osjeća u »normalnijoj« okolini.

Marx je pisao: »Privatno
vlasništvo nas je učinilo tako glupim i jednostranim da
je neki predmet naš tek onda kad ga imamo, dakle, kad postoji
za nas kao kapital ili kad ga neposredno posjedujemo,
jedemo, pijemo, nosimo na svome tijelu, nastanjujemo itd.,
ukratko, kad ga upotrebljavamo... Stoga je na mjesto svih fizičkih
i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otuđenje svih
tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to apsolutno siromaštvo
moralo se svesti čovjekovo biće da bi iz sebe moglo roditi svoje
unutrašnje bogatstvo.«6 (O kategoriji imanja vidi M. Hess u
Einundzwanzig Bogen...)
Marxovo poimanje bivanja i imanja sažeto je u rečenici:
»Što manje jesi i što manje izražavaš svoj život — to više imaš
i to je veći tvoj otuđeni život... Sve što ekonomist od tebe
uzima na način života i ljudskosti, on ti vraća u obliku novca
i bogatstva.«
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Četiri dana u Beču

Ovdje i sada je vječnost

Ovdje, sada — prošlost, budućnost
Modus bivanja postoji samo ovdje i sada (hic et nunc). Modus
imanja postoji samo u vremenu: prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti.
U modusu imanja vezani smo za ono što smo zgrnuli u
prošlosti: za novac, zemlju, slavu, društveni položaj, znanje,
djecu, sjećanja. Mislimo o prošlosti i osjećamo sjećajući se osjećaja
(ili onoga što nam se čini da su bili osjećaji) prošlosti.
(To je bit sentimentalnosti.) Mi jesmo prošlost i možemo reći
»ja sam ono što sam bio«.
Budućnost je anticipacija onoga što će postati prošlost.
Kao i prošlost, doživljavamo je u modusu imanja. Do izražaja
dolazi u mislima kao što su »Ta osoba ima budućnost«,
što navodi na pomisao da će taj pojedinac imati mnogo stvari,
iako ih sada nema.

Doživljaj ljubavi,
radosti, dohvaćanja istine ne zbiva se u vremenu već »ovdje«
i »sada«. Ovdje i sada je vječnost tj. bezvremenost. Ali vječnost
nije, kao što se popularno krivo misli, beskrajno produženo
vrijeme.
Moram uvesti jedno ograničenje, iako se ono odnosi na
prošlost. Ovdje sam navodio sjećanje, promišljanje, proživljavanje
prošlosti; u takvom načinu »imanja« prošlosti, ona je
mrtva. Ali moguće je i oživjeti prošlost. Moguće je doživjeti
prošlu situaciju s istom svježinom kao da se zbiva ovdje i
sada, to jest moguće je re-kreirati prošlost, oživjeti je (uskrsnuli
mrtvo, simbolički govoreći). U onoj mjeri u kojoj to
tako izgleda, prošlost prestaje biti prošlost, ona je ovdje i sada.
Moguće je doživljavati i budućnost kao da je ovdje i sada.
To se događa kada se buduće stanje u vlastitom iskustvu do
te mjere anticipira da budućnost postoji samo »objektivno«,
tj. kao izvanjski čin, ali ne i u subjektivnom doživljaju. To je
priroda istinskog utopijskog mišljenja (za razliku od utopijskog
dnevnog sanjanja), to je osnova istinske vjere kojoj
nije potrebno izvanjsko ostvarenje »u budućnosti« da bi bilo
moguće realno je doživljavati.
Cjelokupna koncepcija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti,
tj. vremena, ulazi u naše živote zbog naše tjelesne egzistencije:
ograničenog trajanja našeg života, stalnog zahtjeva našeg
tijela da se o njemu brinemo, prirode fizičkog svijeta kojim
se moramo koristiti da bismo se održali. Ne možemo vječno
živjeti; budući da smo smrtni, ne možemo ignorirati vrijeme
ni izbjeći mu. Ritam noći i dana, sna i probuđenosti, rastenja
i starenja, potreba da se održavamo radom i da se branimo,
svi nas ti faktori prisiljavaju na uvažavanje vremena ako želimo
živjeti a naša nas tijela primoravaju toj želji. Ali jedno je
ako vrijeme uvažavamo, a drugo ako mu se podređujemo. U
modusu bivanja uvažavamo vrijeme, ali mu se ne podređuje-
mo. No kad prevlada modus imanja, uvažavanje vremena
postaje podređivanje. U tom modusu stvari nisu samo stvari
već stvari postaju sve što je živo. U modusu imanja vrijeme
postaje naš vladar. U modusu bivanja vrijeme je detronizirano.
Ono više nije idol koji vlada našim životom.
U industrijskom društvu vrijeme je vrhovni vladar. Postojeći
način proizvodnje zahtijeva da se svako djelovanje točno
»vremenuje«; većinom naših aktivnosti u manje vulgarnom
smislu, a ne samo u radu na tekućoj traci, vlada vrijeme.
Uz to, vrijeme nije puko vrijeme već i novac. Strojevi moraju
biti maksimalno iskorišteni pa zbog toga stroj nameće
radniku svoj ritam.
Pomoću mašine vrijeme postaje naš vladar, čini nam se da
slobodni izbor postoji samo u slobodnom vremenu. Ali dokolicu
obično organiziramo jednako kao što organiziramo
rad. Ili se od tiranskog vremena branimo apsolutnom lijenošću.
Ne čineći ništa drugo nego slušajući zahtjeve vremena
imamo iluziju da smo slobodni dok smo, u stvari, samo
privremeno pušteni iz našeg zatvora-vremena.

Mnogi politički revolucionari
vjeruju da prvo treba radikalno promijeniti političku i ekonomsku
strukturu te da će se tada, kao drugi i gotovo nužni
korak, promijeniti i ljudski duh: da će jednom uspostavljeno
novo društvo skoro automatski proizvesti novo ljudsko biće.
Oni ne vide da će nova elita, koja je motivirana istim karakterom
kao i stara, nastojati ponovno uspostaviti uvjete starog
društva u novim društveno-političkim institucijama koje je
proizvela revolucija i da će pobjeda revolucije postati poraz
revolucije kao revolucije, iako ne i kao povijesne faze koja je
utrla put društveno-ekonomskom razvitku koji je hramao u
svom zenitu. Francuska i ruska revolucija očiti su primjeri
toga. Vrijedno je zapaziti kako je Lenjin, koji nije vjerovao da
su osobine karaktera revolucionarnog funkcionara važne, u
posljednjim godinama života potpuno promijenio taj svoj stav,
lucidno zapazio mane Staljinovog karaktera i u svojoj »oporuci
« tražio da Staljin, zbog svojih mana, ne postane njegov
nasljednik.
Na drugoj se strani nalaze oni koji tvrde da se najprije
mora promijeniti priroda ljudskih bića - njihova svijest, njihove
vrijednosti, njihov karakter - i da je tek tada moguće
graditi istinsko ljudsko društvo. Povijest ljudskog roda pokazala
je da nisu u pravu. Isključivo psihička promjena uvijek
je ostajala u privatnoj sferi i ograničena na male oaze, ili je
bila potpuno nedjelotvorna kada je propovijedanje duhovnih
vrijednosti kombinirano s prakticiranjem njima suprotnih
vrijednosti.

Pojam »religija« kako ga
ovdje upotrebljavam ne odnosi se na sistem koji je nužno u
vezi s pojmom Boga ili idola, pa čak ne ni na sistem koji se
shvaća kao religija već na svaki sistem misli i djelovanja grupe
koji pojedincu pruža okvir orijentacije i predmet poštovanja. I
zaista, u tom širokom smislu riječi nema kulture prošlosti ni
sadašnjosti, a izgleda da se ne može zamisliti ni kultura budućnosti,
koja bi bila bez religije.
Ta definicija »religije« ništa nam ne govori o njenom specifičnom
sadržaju. Ljudi mogu poštovati životinje, stabla,
idole od zlata ili kamena, nevidljivog boga, svetu osobu ili
dijaboličkog vodu, mogu poštovati svoje pretke, svoju naciju,
svoju klasu ili partiju, novac ili uspjeh. Njihova religija
može voditi destruktivnosti ili ljubavi, dominaciji ili solidarnosti,
ona može unapređivati moć njihova uma ili je paralizirati.
Oni mogu biti svjesni religioznosti svog sistema koji je
različit od svjetovnog, ili mogu smatrati da nemaju religiju i
svoje obožavanje tumačiti navodnim svjetovnim ciljevima
kao što su moć, novac ili uspjeh, kao svoju brigu za praktično
i korisno. Stoga pitanje ne glasi religija — da ili ne? već koja
vrsta religije? — hoće li to biti ona koja unapređuje ljudski razvitak,
razotkriva specifične ljudske snage, ili ona koja paralizira
rast čovjeka.
Religija, ako joj uspije motivirati ljudsko ponašanje, nije
samo skupina doktrina i vjerovanja. Ona je ukorijenjena u
specifičnoj karakternoj strukturi čovjeka i, u onoj mjeri u
kojoj je religija grupe, i u društvenom karakteru. Tako naš religijski
stav možemo smatrati aspektom strukture našeg karaktera,
jer mi smo ono što poštujemo, a ono što poštujemo je ono
što motivira naše ponašanje. Ali ljudi često nisu ni svjesni stvarnih
predmeta svog ličnog poštovanja pa svoja »službena«
vjerovanja brkaju sa stvarnom, iako tajnom religijom. Tako,
na primjer, ako čovjek poštuje moć dok propovijeda religiju
ljubavi, religija moći je njegova tajna religija dok je takozvana
oficijelna religija, na primjer kršćanstvo, samo ideologija.
Potreba za religijom ukorijenjena je u osnovnim uvjetima
postojanja ljudskog roda. Ljudski rod je zasebni rod, upravo
kao što je to rod čimpanzi ili konja ili lastavica. Svaki rod je
definiran svojim specifičnim fiziološkim i anatomskim osobinama.
Postignuta je opća suglasnost o biološkim osobinama
ljudskog roda. Predlagao sam da se ljudski rod - tj. ljudska
priroda — definira i psihički. U biološkoj evoluciji životinjskog
carstva nastao je ljudski rod kada su se srele dvije tendencije
evolucije životinja. Jedna od njih je sve slabije određenje ponašanja
instinktima (pod »instinktima« ovdje ne mislim na
uobičajeno značenje instinkta koji isključuju učenje već na
instinkt kao organski nagon), čak i ako uzmemo u obzir
mnoge kontroverzne stavove o prirodi instinkta, opće je prihvaćeno
stajalište da je ponašanje životinje, što je više napredovala
u stupnju evolucije, utoliko manje određeno filogenetski
programiranim instinktima.


S obzirom na nedostatak sposobnosti da djeluje po naredbi
instinkta, jer posjeduje sposobnost za samosvijest, um i
maštu - nove osobine koje dopiru mnogo dalje od sposobnosti
za instrumentalno mišljenje i najbistrijih primata —
ljudskoj je vrsti, da bi preživjela, trebao okvir orijentacije i
predmet obožavanja.
Bez mape našeg prirodnog i društvenog svijeta - bez strukturirane
i unutrašnje koherentne slike svijeta i našeg mjesta
u njemu - ljudska bića bi bila zbunjena i nesposobna da
djeluju svrhovito i dosljedno, jer inače ne bi postojao način
da se orijentiramo, da nađemo uporišnu točku koja bi nam
omogućavala da sredimo sve utiske koji djeluju na svakog
pojedinca. Naš svijet nam izgleda smislen i osjećamo — slaganjem
s ljudima oko nas — da su naše ideje pouzdane. Čak
i ako je ta mapa pogrešna, ona obavlja svoju psihičku funkciju.
Ali mapa nikada nije bila potpuno pogrešna - kao što
nikada nije bila ni posve ispravna. Uvijek je bila dovoljno
bliska objašnjenju pojava da posluži svrsi življenja. Mapa
može odgovarati stvarnosti samo u onoj mjeri u kojoj je pra-
ksa života oslobođena od svojih kontradikcija i svoje iracionalnosti.
Upečatljiva je činjenica da nije nađena ni jedna kultura u
kojoj mapa ne bi postojala. Pa ni jedan pojedinac. Događa se
da pojedinci često poriču kako imaju takvu cjelovitu sliku i
vjeruju da na različite pojave i događaje u životu reagiraju od
slučaja do slučaja, kako ih u tome vodi njihov razum. Ali lako
se može dokazati da oni svoju filozofiju jednostavno prihvaćaju
kao gotovu činjenicu, jer im ona izgleda jedinom
umnom a nesvjesni su kako svi njihovi pojmovi počivaju na
općeprihvaćenom okviru odnosa. Kada se takve osobe suoče s
temeljito različitim cjelovitim pogledom na život, smatraju ga
»ludim« ili »iracionalnim« ili »djetinjastim«, dok sebe smatraju
samo »logičnima«. Postojanje duboke potrebe za okvirom
odnosa naročito je vidljivo kod djece. U određenoj dobi djeca,
često vrlo oštroumno, izgrađuju svoj okvir orijentacije, upotrebljavajući
onih nekoliko njima dostupnih podataka.
Ali mapa nije dovoljna da bude vodič za akciju, jer trebamo
i cilj koji će nas uputiti kamo da idemo. Životinje nemaju
takvih problema. Njima instinkti pružaju mapu i ciljeve. Ali
kako mi nismo determinirani instinktima i kako imamo
mozak koji nam dopušta da razmišljamo o mnogim putovima
kojima možemo krenuti, potreban nam je predmet potpunog
obožavanja, fokusna točka za sva naša stremljenja i osnova za
sve naše stvarne — a ne samo za proklamirane — vrijednosti.
Potreban nam je takav predmet poštovanja da bismo objedinili
našu energiju i usmjerili je u jednom pravcu, da bismo
prevladali našu izoliranu egzistenciju sa svim njenim sumnjama
i neizvjesnostima te da odgovorimo na našu potrebu za
smislom života.
Društveno-ekonomska, karakterna i religijska struktura
međusobno su nerazdvojne. Ali religijski sistem ne odgovara
prevladavajućem društvenom karakteru, i ako je u sukobu s
društvenom životnom praksom, on je samo ideologija. Moramo
potražiti stvarnu religijsku strukturu, makar je, kao
takve, i ne bili svjesni — sve dok ljudska energija, inherentna
religijskoj strukturi karaktera, ne počne djelovati kao dinamit
i težiti podrivanju postojećih društveno-ekonomskih uvjeta.
Međutim, kao što uvijek postoje pojedinačni izuzeci u prevladavajućem
društvenom karakteru, postoje i pojedinačni izuzeci
u prevladavajućem religijskom karakteru. To su često vođe
religijskih revolucija i osnivači novih religija.
»Religijska« orijentacija, kao iskustvena srž svih »visokih«
religija, najčešće pervertira tijekom razvoja tih religija. Nije
važan način na koji pojedinci svjesno shvaćaju svoju orijentaciju;
oni mogu biti »religiozni« a da sebe takvima ne smatraju,
ili mogu biti nereligiozni, premda se smatraju kršćanima.
Ne postoji riječ koja bi označavala iskustveni sadržaj
religije, uz njen pojmovni i institucionalni aspekt. Zbog toga
stavljam navodnike da bih označio »religijsko« u iskustvenoj,
subjektivnoj orijentaciji, bez obzira na pojmovnu strukturu
u kojoj je izražena osobna »religioznost"

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)