Veselje, interes, zadovoljstvo i ljubav

Godine 1969.
psiholog Norman Bradburn pokazao je da ugodni i neugodni afekti
proizlaze iz različitih mehanizama, te da se stoga trebaju odvojeno
proučavati. No ako samo uklonimo tugu i depresiju, to nam ne
jamči da ćemo automatski postići radost i sreću. Potiskivanje boli
ne dovodi nužno do zadovoljstva. Stoga je potrebno razvijati pozitivne
emocije, a ne samo riješiti se negativnih emocija.
Možemo učiniti i korak dalje ako kažemo da nije dovoljno samo
suzdržati se kako ne bismo povrijedili druge ljude (eliminacija
zlobe), nego da se to suzdržavanje mora pojačati i odlučnim naporom
da im pomognemo (razvoj i implementacija altruizma).
Prema Barbari Fredrickson sa Sveučilišta Michigan, jednoj od utemeljitelja
pozitivne psihologije, pozitivne emocije proširuju naš
repertoar misli i djela proširujući niz misli i djela koje dolaze do
uma, uključujući i veselje, interes, zadovoljstvo i ljubav.

Tibetanska riječ nyon-mong (klesha u sanskrtu) odnosi se na stanje
mentalne uznemirenosti, muke i zbunjenosti koje „nas pogađaju
iznutra." Razmislite o mržnji, ljubomori ili opsesiji u trenutku kada
se formiraju - nema sumnje da u nama izazivaju duboku neugodu.
Štoviše, riječi i djela koje ju potiču obično imaju namjeru povrijediti
druge ljude. I obratno, misli dobrote, ljubavi i tolerancije daju
nam hrabrost i pružaju nam radost, otvaraju naš um i oslobađaju
nas iznutra. Također nas potiču na milosrđe i empatiju.

Nadalje, uznemirujuće emocije iskrivljuju našu percepciju stvarnosti
i sprječavaju nas vidjeti je onakvom kakva ona jest. Privrženost
idealizira svoj objekt, a mržnja ga kvari. Te nas emocije uvjeravaju
da su ljepota ili ružnoća svojstvene ljudima i stvarima iako je um
onaj koji odlučuje jesu li stvari „privlačne" ili „odbojne". To pogrešno
shvaćanje otvara jaz između toga kakvim se stvari čine i kakvim one
uistinu jesu. Otežava našu sposobnost rasuđivanja i navodi nas da
mislimo i djelujemo kao da se te kvalitete uglavnom ne temelje na
tome kako ih vidimo. S druge strane, pozitivne emocije i mentalni
faktori pojačavaju jasnoću našeg razmišljanja i zaključivanja, jer se
temelje na jasnoj procjeni stvarnosti. Nesebična ljubav odražava
razumijevanje međusobne intimne ovisnosti ljudskih bića, naše sreće
kao i one drugih ljudi, shvaćanje koje je u skladu sa stvarnosti, dok
sebičnost proširuje jaz između nas i drugih ljudi.

VJEŽBA
Umirivanje uma i pogled prema unutra
Sjednite u udoban položaj. Uspravite tijelo i opustite se. Lagano
otvorite oči. Pet minuta polako dišite, koncentrirajući se na udisaje i
izdisaje. Iskusite postupno smirivanje kaotičnih misli. Kada se misli
pojave, nemojte ih sprječavati niti umnožavati. Jednostavno, ostanite
usredotočeni na disanje.
Potom, umjesto da obraćate pažnju na vanjske slike, zvukove i događaje,
okrenite pogled prema unutra i „pogledajte" sam um. U ovom
smislu, „gledanje" znači promatranje vaše svijesti, a ne sadržaja vaših
misli. Pustite da se um malo odmori, kao što se umoran putnik
odmara na ugodnoj livadi.
Zatim, s dubokim osjećajem vrednovanja, razmislite o važnosti ljudskog
postojanja i o njegovom izvanrednom potencijalu za razvoj. Također,
budite svjesni da taj dragocjeni život neće vječno trajati i da
ga je bitno iskoristiti na najbolji način. Iskreno se zapitajte što vam je
u životu najvažnije. Što trebate postići ili odbaciti kako biste ostvarili
pravo zadovoljstvo i vodili smislen život? Kada vam postane jasno
koji faktori pridonose istinskoj sreći, zamislite da su se počeli razvijati
u vašem umu. Odlučite ih njegovati dan za danom.
Završite meditaciju tako da mislima čiste dobrote obuhvatite sva živa
bića.
Neobuzdana želja, mržnja i druge strasti neprijatelji su bez ruku i
nogu; nisu ni hrabri ni inteligentni. Kako sam postao njihov rob?
Ukorijenjeni u mom srcu, napadaju me kad god to zažele. Fuj, kako je
smiješno strpljenje!
Shantideva

Navikavanjem uma na altruističnu ljubav postupno
uklanjamo mržnju, jer se ta dva stanja uma mogu mijenjati, ali ne
mogu zajedno postojati. Stoga, što više kultiviramo dobrotu, manje
će mjesta u našem mentalnom pejzažu ostati za mržnju. Zbog toga je
važno početi tako da naučimo koji se lijekovi koriste protiv svake
negativne emocije i da ih kultiviramo. Ti su protuotrovi potrebni psihi
isto toliko koliko su antitijela potrebna tijelu.
Budući da altruistična ljubav djeluje kao izravan protuotrov mržnji,
što je više razvijamo, to će želja da naudimo drugima sve više slabjeti
i, na posljetku, nestati. To nije pitanje potiskivanja mržnje, nego
okretanje uma nečemu potpuno suprotnom: ljubavi i suosjećanju.

Iznenada vas preplavi velika ljutnja. Osjećate se kao da nemate drugog
izbora, osim da joj dopustite da vas obuzme. Ali, pažljivije je
promotrite. To je samo misao. Kada ugledate velik siv oblak na olujnom
nebu, on izgleda tako čvrst da biste mogli sjesti na njega. Ali,
kada mu priđete, nemate se za što uhvatiti: oblak se sastoji samo od
pare i vjetra. Doživljaj ljutnje je poput groznice. To je privremeno
stanje i ne trebamo se s njim poistovjetiti. Što dulje na ovakav način
promatramo ljutnju, ona nestaje pod našim pogledom, poput bijelog
mraza ispod Sunčevih zraka.

Odakle dolazi ljutnja, kako se razvija, kamo nestaje? Ono što sigurno
možemo reći je da nastaje u umu, zadržava se tamo trenutak ili dva, a
zatim nestaje, poput valova koji se izdižu i zatim se ponovno vraćaju
u ocean. Pomnijim ispitivanjem ljutnje ne nalazimo ništa bitno, ništa
čime možemo objasniti njen tiranski utjecaj nad našim životima.
Ako ne slijedimo to istraživanje, na kraju ćemo se usredotočiti na
objekt ljutnje i preplavit će nas destruktivne emocije. S druge strane,
ako shvatimo da ljutnja nema vlastito postojanje, ona brzo gubi svoju
moć. Dilgo Khyentse Rinpoche kaže:
Zapamtite da je misao samo prolazan spoj bezbrojnih faktora i okolnosti.
Ne postoji sama po sebi. Kada se misao pojavi, prepoznajte njenu
praznu prirodu. Ona će odmah izgubiti svoju moć da izazove sljedeću
misao i lanac iluzije će se prekinuti. Prepoznajte prazninu misli i
dopustite mislima da na trenutak počivaju u opuštenom umu tako da
prirodna jasnoća uma ostane jasna i nepromijenjena.

Emocije same po sebi nisu uznemirujuće iako se takvima čine u trenutku
kada se s njima identificiramo. Čista svijest, o kojoj smo već
govorili i koja uzrokuje sve mentalne događaje, nije sama po sebi ni
dobra ni loša. Misli postaju uznemirujuće tek kada započne proces
„fiksacije", kada se pridružujemo kvalitetama koje pridajemo objektu
emocije i selfu koji je osjeća.
Kada naučimo izbjeći tu fiksaciju, ne moramo upotrijebiti vanjske
protuotrove; same emocije tada djeluju kao sredstva oslobađanja od
njihovog otrovnog utjecaja. To se događa zato što dolazi do promjene
našeg stajališta.

VJEŽBA
Izravno oslobađanje emocija
Prisjetite se situacije u kojoj ste bili jako ljuti i pokušajte je ponovno
oživjeti. Kada se ljutnja pojavi, koncentrirajte se na samu ljutnju,
umjesto na objekt ljutnje. Nemojte se poistovjetiti s ljutnjom, nego je
promatrajte kao odvojeni fenomen. Ako samo nastavite promatrati
ljutnju, ona će postupno nestati pod našim pogledom.
Ljutnja može i dalje strujati kroz naš um i možda ćete osjećati kako
je ne možete umiriti. Ona ostaje živa jer objekt ljutnje neprestano
i bespomoćno privlači vaš um. Objekt ljutnje postaje poput mete i
svaki put kada mu se vratimo, potiče se iskra u umu i emocija ponovno
oživi. Osjećamo kao da je emocija zahvatila naš um i kao da smo
uvučeni u zao krug. Umjesto da se usmjerimo na „metu", nepomično
gledamo samu emociju. Uvidjet ćemo da se ne može održati i ubrzo
će ispasti iz struje.

Matthieu Ricard – Sreća –Vodič za razvijanje najvažnije
životne vještine – odlomci iz knjige

Egocentričnost

Ako vaš šef prekori kolegu kojeg mrzite, bit će vam drago;
ako izgrdi drugog kolegu, prema kojemu ste ravnodušni, bit će vam
svejedno; ali ako strogo ukori vas, bit ćete duboko povrijeđeni. No, u
stvarnosti, što uopće može učiniti dobrobit to troje ljudi važnijim od
one drugih ljudi? Egocentričnost koju se//stavlja u centar svijeta ima
u potpunosti relativno stajalište. Mi griješimo ako se nadamo ili, još
gore, inzistiramo da je naš svijet važniji od onog drugih ljudi.

Pojam „osoba" uključuje imidž koji čuvamo za sebe. Ideja našeg vlastitog
identiteta i statusa u životu duboko je ukorijenjena u našem
umu i neprestano utječe na naše odnose s drugim ljudima. Nepodnošljiva
nam je i najmanja riječ koja ugrožava naš vlastiti imidž
iako nam ne smeta ako se ista riječ u drugim okolnostima pridoda
nekoj drugoj osobi. Ako na hridini izvikujemo psovke ili laskave riječi,
i te se riječi kao jeka vrate natrag, to nas neće pogoditi. Ali, da nam
netko drugi izvikuje te iste psovke, bili bismo duboko povrijeđeni.
Ako imamo jasnu predodžbu o sebi kao osobi, neprestano ćemo se
uvjeravati da je ona priznata i prihvaćena. Ništa nije bolnije od činjenice
da sumnjamo u nju.
Ali čemu vrijedi taj identitet? Riječ osobnost dolazi od latinske riječi
persona, a odnosila se na masku glumca - masku kroz koju (per) je
odjekivao glumčev glas (sonat). Glumac je svjestan kako nosi masku,
ali mi često zaboravljamo razlikovati svoju ulogu u društvu od iskrenog
vrednovanja svog postojanja.
Općenito se bojimo pozabaviti sa svijetom ako nemamo referentnih
točaka i uhvati nas vrtoglavica svaki put kada se uklone maske i epiteti.
Ako više nisam glazbenik, pisac, sofisticiran, zgodan ili jak, što
sam ja? Odbacivanje svih tih naziva najbolje je jamstvo slobode. To
je ujedno i najfleksibilniji, najbezbrižniji i najradosniji način snalaženja
u svijetu. Odbacivanje varki ega ni na koji nas način ne sprječava
da čvrsto odlučimo postići ciljeve koje smo si postavili i ne sprječava
nas da u svakom trenutku uživamo u bogatstvu našeg odnosa sa svijetom
i s drugim ljudima. Učinak je zapravo potpuno suprotan.

Naša privrženost egu u osnovi je povezana s patnjom koju
osjećamo i s patnjom koju nanosimo drugim ljudima. Odbacivanje
zaokupljenosti vlastitim imidžom i lišavanje ega njegove važnosti isto
je kao i postizanje nevjerojatne unutarnje slobode. Omogućuje nam
da svakoj osobi i svakoj situaciji pristupamo smireno i s prirodnom
lakoćom, milosrđem i unutarnjom snagom. Ako ništa ne očekujemo
i ne bojimo se da ćemo nešto izgubiti, slobodni smo za davanje i primanje.
Više nemamo potrebu misliti, govoriti ili djelovati na usiljen ili
sebičan način.

Ako je ego naša prava suština, lako bismo mogli razumjeti naš strah od
njegovog odbacivanja. No ako je ego samo iluzija, odbacivanje ega nije
odbacivanje suštine našeg bića, nego jednostavno otvaranje očiju.
Stoga je važno odvojiti nekoliko trenutaka našeg života kako bi um
počivao u unutarnjem miru i kako bismo, pomoću analize i iskustva,
razumjeli koliko je ego važan u našem životu. Sve dok osjećaj važnosti
ega ima kontrolu nad nama, nikada nećemo postići trajni mir. Izvor
boli ostaje netaknut duboko u nama i uskraćuje nam najvažniju slobodu.

Misli nam mogu biti najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Kada osjećamo
da je cijeli svijet protiv nas, svaka percepcija, svaki susret i
samo postojanje svijeta postaje izvor muke. Naše nam vlastite misli
postanu neprijatelji. One pustoše našim umom, a svaka od njih stvara
svoju malu dramu koja dovodi do sve veće zbunjenosti. Ništa nije
u redu izvana jer ništa nije u redu iznutra.
Kada pobliže pogledamo tijek naših svakodnevnih misli, shvaćamo
do koje mjere daju boju unutarnjem filmu kojeg projiciramo na svijet.
Tjeskoban se čovjek boji i najmanjeg događaja - ako treba putovati
avionom, misli da će se avion srušiti; ako mora putovati automobilom,
misli da će doživjeti nesreću; ako ide k liječniku, uvjeren
je da ima rak. Ljubomornom su čovjeku sumnjiva putovanja voljene
osobe, osmijeh upućen drugoj osobi izvor je boli, a najmanja odsutnost
voljene osobe u ljubomornom čovjeku izaziva nerazumne
sumnje koje haraju njegovim umom. U umovima navedenih dviju
vrsta osoba, kao i u naglim, mizernim i opsesivnim, misli se uzdižu u
svakodnevne oluje koje utječu na život te uništavaju njihovu životnu
radost, ali i u ljudima koji ih okružuju.
Ipak, taj čvor u našim prsima nije načinio naš nevjerni suprug, naš
objekt žudnje, naš nepošten kolega ili naš nepravedan tužitelj, nego
naš vlastiti um. Rezultat je mentalnih konstrukcija koje, kada se nagomilaju
i udruže, stvaraju iluziju da su vanjski i stvarni.

Kako možemo spriječiti neprestano pojavljivanje uznemirujućih misli?
Ako se pomirimo s činjenicom da smo neprestane žrtve svojih
misli, mi smo poput pasa koji trče za svakim štapom koji im se baci.
Ako se blisko identificiramo sa svakom mišlju i slijedimo je, pojačavamo
beskrajne emocionalne komplikacije.
Stoga trebamo pobliže promotriti sam um. Prva stvar koju primjećujemo
su struje misli koje neprestano teku, a da ih nismo ni svjesni.
Htjeli mi to ili ne, bezbrojne misli, nastale zbog naših osjećaja,
sjećanja i mašte, zauvijek struje kroza naš um. Međutim, postoji i
kvaliteta uma koja je uvijek prisutna, bez obzira na naše misli. Ta
je kvaliteta primarna svijest koja se nalazi u osnovi svih misli. Ona
ostaje i u rijetkom trenutku kada se um odmara, gotovo je nepokretna
čak i kada zadrži svoju sposobnost spoznaje. Ta sposobnost, ta
jednostavna otvorena prisutnost ono je što možemo nazvati čistom
svijesti, jer postoji čak i u odsutnosti mentalnih konstrukcija.
Ako još dublje promotrimo um, shvatit ćemo da doživljavamo tu čistu
svijest i misli koje proizlaze iz nje. Ona uistinu postoji. Što još
možemo reći? Imaju li te misli kakve bitne karakteristike? Imaju li
neko posebno mjesto? Ne. Boju ili oblik? Ne. Sve što možemo pronaći
je kvaliteta spoznaje, ali ne možemo pronaći nikakve bitne kvalitete uma. U čistoj svijesti doživljavamo um kao da nema inherentno
postojanje. Taj pojam praznine misli zasigurno je nepoznat zapadnjačkoj
filozofiji. Čemu služi? Prvo, kada se pojavi snažna emocija
ili misao - na primjer, ljutnja - što se obično događa? Ta misao
nas lako svlada jer se umnogostručuje u brojne nove misli koje nas
uznemiruju i zasljepljuju, te nas potiču da izgovaramo riječi i činimo
djela, ponekad čak i nasilna, koja mogu drugim ljudima nanijeti bol
i ubrzo dovesti do kajanja. Umjesto da pustimo tu lavinu, možemo
ispitati samu ljutitu misao i vidjeti da ona od samog početka nije
ništa drugo nego iluzija.
Misli dolaze iz čiste svijesti, a zatim se ponovno u nju vraćaju, kao
što se valovi uzdižu i ponovno vraćaju u ocean. Kada to shvatimo,
napravili smo veliki korak prema unutarnjem miru. Od tog trenutka,
naše misli gube snagu kojom nas uznemiruju. Kako biste se bolje
upoznali s tom metodom pokušajte, nakon što se misao pojavi, dokučiti
odakle dolazi; kada nestane, zapitajte se kamo je otišla. U tom
kratkom trenutku, kada se um ne opterećuje nesuvislim mislima, razmišljajte
o njegovoj prirodi. U tom času, kada prošle misli utihnu, a
buduće misli se još nisu pojavile, možete uočiti čistu i svijetlu svijest,
nepromijenjenu našim pojmovnim konstrukcijama. Proizlazeći iz
izravnog iskustva, postupno ćete shvatiti što to budizam smatra pod
prirodom uma.

VJEŽBA
Kada vas preplave osjećaji
Zamislite olujno more s obalnim valovima velikim poput kuće. Svaki
je val strasniji od prethodnog. Upravo će progutati vaš čamac, a vaš
život ovisi o nekoliko metara, koliko ste udaljeni od tog brzog vodenog
zida. Tada zamislite da promatrate istu situaciju iz aviona. Iz
te perspektive, izgleda kao da valovi formiraju delikatan plavo-bijeli
mozaik, koji jedva da se pomiče na površini vode. S te visine, u tišini
prostora, vaše oči promatraju gotovo nepomične uzorke i vaš um
uranja u vedro i svijetlo nebo.
Valovi ljutnje i opsesije čine se prilično stvarnima, ali prisjetite se
da su to samo izmišljotine uma, da će se pojaviti i ponovno nestati.
Zašto biste ostali u čamcu mentalne tjeskobe? Napravite um prostranim
poput neba i otkrit ćete da su valovi bolnih emocija izgubili svu
snagu koju ste im pridavali.

„Onaj koji suosjeća ljubazan je čak i kada je ljutit;
onaj koji ne suosjeća ubit će čak i kada se smije.“

Potpuno je moguće odlučno djelovati kako
bismo svladali opasnu osobu, a da ne osjetimo ni najmanji znak mržnje.
Dalai-lamu su jednom upitali o najboljem načinu na koji treba
postupiti kada uljez uđe u prostoriju i počne ljudima prijetiti pištoljem.
Odgovorio je tonom koji je bio napola ozbiljan, a napola šaljiv:
„Upucao bih ga u noge kako bih ga neutralizirao, a zatim bih mu prišao,
pomilovao po glavi i pobrinuo se za njega." Iako je Dalai-lama
bio u potpunosti svjestan da stvarnost nije uvijek tako jednostavna,
htio je objasniti da je dostatna energična radnja i da je besmisleno i
štetno reagirati na probleme neprijateljstvom ili mržnjom.

Budizam naglašava povećanu svijest o formiranju misli,
koja omogućuje prepoznavanje ljutite misli čim se pojavi,
a sljedećeg trenutka dekonstrukciju te misli, poput slike, koju
u jednom trenutku crtamo na površini vode, a u drugom trenutku
nestane. Ponavljamo isti postupak i sa sljedećom misli, itd. Trebamo
pojedinačno raditi na mislima, analizirati način na koji se pojavljuju
i razvijaju te postupno naučiti kako osloboditi misli čim dođu, neutralizirajući lančane reakcije koje im dopuštaju da prodiru u um.

Matthieu Ricard – Sreća –Vodič za razvijanje najvažnije
životne vještine – odlomci iz knjige

Smrt, prolazna priroda stvari i patnja

„Onda?" prošaptao je kralj posljednjim dahom. „Povijest čovječanstva?"
Njegov prijatelj ga je mirno gledao i, prije nego što je kralj umro,
rekao: „Oni pate, Vaše Veličanstvo."
Da, oni pate, u svakom trenutku i posvuda na svijetu. Neki umru
pri rođenju, a neki nakon poroda. Svake sekunde neki ljudi ubijaju,
muče, mlate, sakate druge ljude i odvajaju ih od onih koje vole.
Drugi ostaju napušteni, izdani, izbačeni ili odbačeni. Neki ljudi ubijaju
iz mržnje, pohlepe, neznanja, ambicije, ponosa i zavisti. Majke
gube svoju djecu, a djeca gube svoje roditelje. Nesreća u neprestanoj
procesiji kruži po bolnicama. Neki pate bez nade da će ih izliječiti,
a drugi se liječe bez nade da će ozdraviti. Oni koji umiru trpe svoju
bol, a preživjeli podnose svoju tugu. Neki umiru od gladi, hladnoće,
iscrpljenosti; drugi izgore u vatri, zdrobe ih stijene ili odnese voda.
To ne vrijedi samo za ljudska bića. Životinje proždiru jedna drugu u
šumama, savanama, oceanima i na nebu. Svakog trenutka ljudi ubijaju
na desetke tisuća životinja, komadaju ih i prerađuju. Neke životinje
podnose beskrajne muke od svojih vlasnika, nose teške terete,
provode čitave živote u lancima; druge ljudi love, pecaju, hvataju
čeličnim klopkama, guše u zamkama ili ispod mreža, podvrgavaju
mukama zbog mesa, mošusovog mirisa, slonovače, kostiju, krzna,
kože, bacaju ih u kipuću vodu ili im na živo deru kožu.
Ovo nisu samo riječi, nego realnost koja je sama po sebi dio našeg
svakodnevnog života: smrt, prolazna priroda stvari i patnja. Iako nas
sve to može shrvati, jer smo nemoćni pored tolikom boli, ako samo
okrenemo glavu, pokazujemo naše ravnodušje i kukavštinu. Moramo
se intimno zanimati za to i učiniti sve što možemo kako bismo
olakšali patnju.

NAČINI PATNJE
Budizam govori o raširenosti patnje, patnji zbog promjene i raznolikosti
patnje. Raširena patnja može se usporediti sa zelenim voćem
koje će upravo dozreti, patnja zbog promjene s izvrsnim obrokom
začinjenim otrovom, a raznolikost patnje s pojavom gnojne upale
na tumoru. Raširena patnja ne uočava se kao takva. Patnja zbog promjene
započinje s osjećajem užitka i prelazi u bol. Raznolikost patnje
povezana je s povećanjem boli.
Te tri vrste patnje odgovaraju trima načinima paćenja: vidljivoj patnji,
skrivenoj patnji i nevidljivoj patnji. Vidljiva je patnja posvuda
očita. Skrivena se patnja sakriva iza privida užitka, slobode od briga
ili zabave. Gurman uživa u ukusnom obroku, a trenutak kasnije dobije
grčeve od trovanja hranom. Obitelj se sretno okupi na pikniku u
prirodi, kada dijete iznenada ugrize zmija. Posjetitelji sajma uživaju
u plesu, kada šator naglo zahvati vatra. Takva vrsta patnje može se
pojaviti u svakom trenutku života, ali ostaje skrivena od onih koji
slijepo vjeruju iluziji privida i čvrsto se drže uvjerenja da ljudi i stvari
traju, nedodirnuti promjenom koja djeluje na svakoga.
Postoji i patnja koja se nalazi u osnovi najobičnijih aktivnosti. Nije
ju lako prepoznati ili tako lako spriječiti poput zubobolje. Ne odašilje
nikakav signal i ne sprječava nas da funkcioniramo u svijetu jer
je, u suprotnom, sastavni dio naše dnevne rutine. Što bi moglo biti
bezazlenije od kuhanog jajeta za doručak? Kokošima s farme možda
nije tako loše, ali idemo ukratko zaviriti u svijet nesilica koje drže u
žičanim kavezima. Muški pilići se nakon rođenja odvajaju od ženskih
pilića i šalju ravno u stroj za mljevenje. Nesilice se hrane dan i
noć kako bi brže rasle i proizvodile više jaja. Ako se u kavezu nalazi
previše kokoši, one postaju agresivne i neprestano si čupaju perje. Ta
se povijest ne vidi u jajetu kuhanom za doručak.
Nevidljivu patnju najteže je razlikovati jer proizlazi iz sljepoće vlastitog
uma, gdje ostaje onoliko dugo koliko smo podložni neznanju i
sebičnosti. Naša zbunjenost, koja nastaje zbog nedostatka prosudbe
i mudrosti, zasljepljuje nas pa ne vidimo ono što moramo učiniti i
izbjegavamo ono što će osigurati da naše misli, riječi i djela dovedu
do sreće, a ne do patnje. Ta zbunjenost i sklonosti povezane s njom
navode nas da iznova ponavljamo ponašanje koje je izvor naše boli.
Ako se želimo suprotstaviti toj štetnoj pogrešnoj prosudbi, moramo
se probuditi iz sna neznanja i naučiti kako prepoznati domišljate načine
pomoću kojih dolazimo do sreće i patnje.
Možemo li prepoznati svoje ja kao uzrok patnje? Općenito govoreći,
ne možemo. Zato treću vrstu patnje zovemo nevidljivom. Sebičnost,
ili bolje rečeno osjećaj da smo centar svijeta - otuda dolazi i egocentrizam
- izvor je većine naših poremećenih misli. Od opsesivne želje
do mržnje, da ne spomenemo ljubomoru, ona privlači bol poput magneta
što privlači strugotine željeza.

VJEŽBA
Uporaba mentalnih slika
Kada snažan osjećaj želje, zavisti, ponosa, agresije ili pohlepe ometa
naš um, pokušajte zamisliti situacije koje vas smiruju. Mentalno se
transportirajte na obale mirnog jezera ili na visok vrh s pogledom
na široki horizont. Zamislite kako mirno sjedite dok vaš um postaje
širok i vedar poput neba bez oblaka i miran poput oceana bez daška
vjetra. Osjetite tu mirnoću. Promatrajte kako se vaše unutarnje oluje
stišavaju, dopustite da taj osjećaj mira iznova raste u vašem umu.
Shvatite da, čak i ako su vaše rane duboke, one ne dodiruju suštinsku
prirodu vašeg uma, osnovu čiste svijesti.



VJEŽBA

Izmjena sreće i patnje
Počnite tako da izazovete snažan osjećaj topline, dobrote i suosjećanja
prema svim bićima. Tada zamislite one koji trpe patnju sličnu ili
još goru od vaše vlastite patnje. Dok izdišete, vizualizirajte kako im
svojim dahom u obliku hladnog, bijelog sjajnog nektara šaljete svu
svoju sreću, životnu snagu, dobru kob, zdravlje, itd.
Zamislite ih kako u potpunosti upijaju taj nektar, koji smanjuje njihovu
bol i ispunjava njihove težnje. Ako je njihov život u opasnosti
da se skrati, zamislite da je produžen; ako su bolesni, zamislite da su
izliječeni; ako su jadni, bespomoćni, zamislite da su dobili sve što im
je potrebno; ako su nesretni, zamislite da su postali puni radosti.
Kada izdišete, vizualizirajte svoje srce kao blještavu, sjajnu sferu.
Zamislite da na sebe preuzimate, u obliku tmurnog oblaka, bolest,
zbunjenost i otrove uma tih ljudi koji nestaju u bijelom svjetlu vašeg
srca, a da ne ostave nikakav trag. To će transformirati vašu, kao i
tuđu patnju. Nema smisla da se njima opterećujete. Kada na sebe
preuzimate i oslobađate njihovu patnju, osjećat ćete veliku sreću.
Zamislite da vam se tijelo udvostručuje u bezbrojne oblike koji putuju
po svemiru, transformiraju se u odjeću za one kojima je hladno,
hranu za one koji gladuju ili sklonište za one koji su ostali bez krova
nad glavom.
Vizualizacija je snažno sredstvo za razvijanje milosti i suosjećanja.
Može se provesti bilo kada, pa čak i tijekom dnevnih aktivnosti. Ne
traži da zapostavimo naše vlastito zadovoljstvo; umjesto toga, dopušta
nam da prilagodimo svoju reakciju na neizbježnu patnju tako da
joj pridodamo novo značenje. Zapravo, jasno identificiranje vlastite
težnje za zadovoljstvom prvi je korak prema osjećaju iskrene empatije
s patnjom drugih ljudi. Štoviše, ovaj stav značajno povećava entuzijazam
i spremnost da radimo za dobrobit drugih ljudi.

Da je neka stvar uistinu lijepa i ugodna, da joj te kvalitete uistinu
pripadaju, smatrali bismo je poželjnom u svako doba i na svakom
mjestu. Međutim, postoji li uopće nešto na zemlji što se univerzalno
i sveopće smatra lijepim? Kanonski budistički stih kaže: „Za ljubavnika
je lijepa žena objekt žudnje, za pustinjaka odvraćanje pažnje, a
za vuka ukusan obrok." Isto tako, da je neki predmet urođeno odbojan,
svatko bi ga izbjegavao. Ako priznamo da te kvalitete samo pridajemo
ljudima i stvarima, onda to u potpunosti mijenja stvar. Nema
te bitne kvalitete koja lijepi predmet čini koristan umu, kao ni one
koja ružan predmet čini štetnim umu.
Na isti način, osoba koju danas smatramo neprijateljem zasigurno
je nečiji objekt ljubavi, a jednog bismo se dana možda čak mogli i
sprijateljiti s istim tim neprijateljem. Ponašamo se kao da su karakteristike
koje pridajemo predmetima neodvojive od njih. Zbog toga se
udaljavamo od stvarnosti i nalazimo pod utjecajem sila privlačnosti i
odbojnosti, koje neprestano pokreću naše projekcije uma. Naše ideje
pretvaraju stvari u umjetne entitete, čime gubimo unutarnju slobodu,
poput vode koja gubi svoj tok kada se pretvori u led.

Matthieu Ricard – Sreća –Vodič za razvijanje najvažnije
životne vještine – odlomci iz knjige

Promijeniti sebe kako bismo bolje mijenjali svijet

Od svih stvari kojima sam se do sada bavio, najvažnije je pojednostaviti
svoj život kako bi se izvukla sva njegova bit. To ne znači da
se treba odreći onoga što je uistinu bitno i što donosi trajno ispunjenje,
veselje, spokoj, a iznad svega nezamjenjivu blagodat altruističke
ljubavi. To znači promijeniti sebe kako bismo bolje mijenjali svijet.

Ja pod srećom podrazumijevam dubok smisao razvijanja koji se pojavljuje
kod izuzetno zdravog uma. To nije samo prolazan osjećaj
zadovoljstva, nego optimalno stanje življenja! Sreća je, također, i
način interpretiranja svijeta, jer koliko god je teško promijeniti svijet,
uvijek je moguće promijeniti naš pogled na svijet.

Čini se da je zajednički faktor svim iskustvima trenutačna
odsutnost unutarnjih konflikata. Osoba se osjeća u harmoniji sa
svijetom i samom sobom. Netko tko doživljava takvo iskustvo, poput
šetnje spokojnom pustoši, nema nikakvih drugih očekivanja
osim same šetnje. Ona jednostavno postoji, ovdje i sada, slobodna
i otvorena.

Samo na nekoliko trenutaka potisnuta su sjećanja na prošlost. Um
se ne opterećuje planovima o budućnosti, a sadašnji trenutak slobodan
je od svih mentalnih konstrukcija. Taj trenutak odmora, u kojem
nestaje sva emocionalna žurba, obično doživljavamo kao trenutak
dubokog mira. Osoba koja je ostvarila svoj cilj, dovršila zadatak ili
osigurala pobjedu, oslobađa se od napetosti koju je dugo nosila u
sebi. Nakon toga slijedi osjećaj olakšanja, koji je stanje duboke smirenosti
lišene svih očekivanja i strahova.
Ali to iskustvo je samo prolazna slika koju je potaknuo određeni
splet okolnosti. Mi ga zovemo čarobnim trenutkom, stanjem milosti.
Ipak, razlika između tih kratkih bljesaka sreće i stalne smirenosti
mudraca isto je toliko velika kao i ona između sićušnog dijela neba
koji se može vidjeti kroz ušice igle i beskrajnih prostranstava svemira.
Ta dva stanja razlikuju se po dimenzijama, trajanju i dubini.
Možemo nešto i naučiti od tih prolaznih trenutaka, tih zatišja u našim
beskrajnim borbama: oni nam mogu pokazati što je pravo savršenstvo
i mogu nam pomoći da prepoznamo stanja koja mu pogoduju.

Patnja je, kao i zadovoljstvo, u biti unutarnje
stanje. Njeno razumijevanje je ključni preduvjet za život koji vrijedi
živjeti. Koji mentalni uvjeti će umanjiti našu radost života, a koji će
je ojačati?
Mijenjanje načina na koji gledamo svijet ne uključuje naivni optimizam
ili neku umjetnu euforiju sa svrhom da nadoknadi nesreću. Sve
dok robujemo nezadovoljstvu i frustraciji, koji proizlaze iz zbrke koja
vlada našim umom, uzaludno je neprestano ponavljati: „Sretan sam!
Sretan sam!" isto kao što je uzaludno prebojati ruševan zid. Potraga
za srećom ne znači da trebamo gledati život kroz ružičaste naočale ili
da trebamo ignorirati bol i nesavršenosti svijeta. Sreća nije ni stanje
trajnog ushita. Sreća znači pročišćavanje od mentalnih otrova, poput
mržnje i opsesije, koje doslovce truju um. Ona nas uči kako da stavimo
stvari u perspektivu i smanjimo jaz između vanjštine i realnosti.
U tu svrhu moramo steći bolje znanje o tome kako radi um, kao i
precizniji uvid u prirodu stvari, jer je u njenom najdubljem smislu
patnja, usko povezana s pogrešnim shvaćanjem prirode realnosti.

Rabindranath
Tagore je napisao:„Pogrešno tumačimo svijet i govorimo
da nas obmanjuje. Ono što je prolazno smatramo stalnim, a srećom
smatramo ono što je izvor patnje: želja za bogatstvom, moći, slavom
i tupim užicima."

Ukratko, cilj života je u svakom trenutku postići duboko stanje zadovoljstva
i mudrosti, popraćeno ljubavlju prema svakom biću. Prava
sreća proizlazi iz važne dobrote koja iskreno želi svakoj osobi da
pronađe smisao u životu. To je ljubav koja je uvijek dostupna, bez
ispraznog sjaja ili koristoljublja. To je nepromijenjena jednostavnost
dobrog srca.

VJEŽBA
Istraživanje uzroka sreće
Uzmite si trenutak mira i pokušajte shvatiti što vas uistinu čini sretnim.
Uzrokuju li vašu sreću vanjski čimbenici? Koliko toga se može pripisati
stanju uma i načinu na koji doživljavate svijet? Ako sreću uzrokuju
vanjski čimbenici, provjerite koliko su oni stabilni ili kratkotrajni.
Ako sreću pripišemo stanju uma, razmislite na koji je način
možete dalje kultivirati.

VJEŽBA
Razvijanje pažnje
Udobno se smjestite u položaj za meditaciju i usmjerite svoju pažnju
na odabrani predmet. To može biti predmet u prostoriji, vaše disanje
ili vlastiti um. Dok to činite, vaš će um neizbježno lutati. Svaki put
kad se to dogodi, nježno ga usmjerite na predmet koncentracije, poput
leptira koji se iznova vraća na cvijet kojim se hrani. Dok ustrajete
u tome, vaša će koncentracija postati jasnija i stabilnija. Ako vam
se prispava, malo se uspravite i podignite pogled kako biste oživjeli
svoju svijest. I obratno, ako vam se um uznemiri, opustite položaj
tijela, usmjerite pogled malo prema dolje i pustite da se razriješe sve
unutarnje napetosti.
Kultiviranje pažnje i svijesti na ovakav način pridonosi svim ostalim
vrstama meditacije.

Um
pretvara patnju u nesreću i njegova je zadaća da je nadvlada svojom
predodžbom o tome. Čak i najmanja promjena u načinu na koji
svladavamo naše misli, opažamo i interpretiramo svijet može značajno
promijeniti naš život. Ako promijenimo način na koji doživljavamo
prolazne osjećaje, doći će do promjene u našem raspoloženju
i do krajnje transformacije našeg načina življenja. Takva „terapija"
usmjerena je na patnju koja muči većinu ljudi i nastoji potaknuti
optimalan razvoj ljudskih bića.

VJEŽBA
Kako razlikovati sreću od užitka?
Prisjetite se prošlog iskustva nekog fizičkog užitka sa svim njegovim
intenzitetom. Sjetite se kako ste isprva uživali u njemu, a kako se
zatim taj užitak postupno promijenio u neutralan osjećaj ili možda
čak doveo do letargije i nezainteresiranosti. Je li vam donio osjećaj
unutarnje ili trajne ispunjenosti?
Tada se prisjetite situacije koja je u vama izazvala radost i sreću. Na
primjer, sjetite se kako ste se osjećali kada ste nekoga učinili jako sretnim,
ili kada ste smireno uživali u društvu voljene osobe ili u pogledu
na prekrasan prirodni krajolik. Razmislite o trajnom učinku koji
je to iskustvo imalo na vaš um i kako vam ono još uvijek daje osjećaj
ispunjenja. Usporedite kvalitetu takvog stanja s prolaznim osjećajem
užitka.
Naučite cijeniti trenutke dubokog zadovoljstva i težite pronaći načine
pomoću kojih bi ih dalje razvili.

VJEŽBA
Kako započeti s meditacijom
Bez obzira na vanjske okolnosti, uvijek se duboko u vama nalazi potencijal
za napredak. To je potencijal za dobrotu, suosjećanje i unutarnji
mir. Pokušajte stupiti u kontakt s tim potencijalom koji je uvijek
prisutan, poput grumena zlata, u našem srcu i umu, i doživjeti
ga-
Ovaj potencijal potrebno je razvijati kako bismo postigli stabilniji
smisao zadovoljstva. Međutim, to se neće dogoditi samo od sebe.
Trebamo ga razviti kao vještinu. Zbog toga, počnite time da bolje
upoznate vlastiti um. To je početak meditacije.
Sjednite u tišini, u udobnom, ali uravnoteženom položaju tijela. Sjedite
li na stolici ili na jastučiću prekriženih nogu, pokušajte ispraviti
leđa tako da ih ne zategnete. Stavite ruke na koljena ili bedra, ili ih
spustite u krilo, pustite da oči lagano gledaju prostor ispred vas i normalno
dišite. Usredotočite se na vaš um, na način na koji dolaze i
odlaze misli. Isprva može izgledati kao da misli ne slabe, nego struje
kroz vaš um poput vodopada. Gledajte ih kako se izdižu, pustite ih
da dolaze i odlaze, a da ih pritom ne zaustavljate i da ih ne potičete.
Na kraju vježbe, odvojite trenutak kako biste sačuvali toplinu i radost
koje su rezultat smirenijeg uma.
Nakon nekog vremena vaše će misli postati poput mirne rijeke. Ako
redovito vježbate, vaš će se um na posljetku lako smiriti i bit će poput
mirnog oceana. Ako se pojave nove misli, poput valova koji se uzdižu
na vjetru, nemojte se zamarati njima. One će se brzo vratiti natrag u
ocean.

Matthieu Ricard – Sreća –Vodič za razvijanje najvažnije
životne vještine – odlomci iz knjige

Motiv da se postane netko

Sve dok postoji motiv da se postane netko, tako dugo dok um vjeruje u mogućnost bijega od onoga što je u ovom
trenutku, ne može biti slobode. Krepost će se slijediti iz istog razloga kao i porok, a dobro i zlo će se izmjenjivati
kao suprotni polovi istog kruga. "Svetac", za kojega se čini da je nadvladao ljubav prema samome sebi duhovnim
nasiljem, samo ju je prikrio. Njegov prividni uspjeh uvjerava ostale da je on pronašao "pravi put", pa slijede
njegov primjer dovoljno dugo radi prijelaza na suprotni pol, kad razuzdanost postaje neizbježna reakcija na
čistunstvo i puritanizam. Naravno, zvuči kao najkukavniji fatalizam kad treba priznati da ja jesam ono što jesam, i
da nije moguć nikakav bijeg ili rascjepljivanje. Čini se da se, ako se ja bojim, ja "ne mogu riješiti" straha. Naime,
okovima sam vezan za strah samo onoliko dugo dok pokušavam pobjeći od njega.
Također, kad ne pokušavam pobjeći od straha, otkrivam da u stvarnosti tog trenutka nema ničega što bi bilo
"okovano", ili utvrđeno. Kad sam svjestan tog osjećaja i bez da ga nazovem njegovim imenom, bez nadijevanja
naziva "strah", "loše", "negativno" itd., on se odmah mijenja u nešto drugo i život slobodno kreće naprijed. Osjećaj
se prestaje trajno obnavljati stvaranjem iza sebe onoga tko osjeća.
Možda sad možemo razumjeti zašto nepodijeljeni um na takva bježanja iz sadašnjosti ne potiče ono što se obično
naziva "zlom". Sljedeća istina, da je nepodijeljeni um svjestan iskustva kao jedinstva, svijeta kao sebe, te da čitava
narav uma i svijesti treba biti jedno s onim što zna, navodi na stanje koje se obično naziva ljubavlju. Jer, ljubav
koja sebe izražava stvaralačkom radnjom nešto je mnogo više od emocije. To nije nešto što ti možeš "osjetiti" i
"znati", zapamtiti i definirati. Ljubav je ustrojstveno i ujedinjujuće načelo koje svijet čini svemirom i
univerzalnim, a razjedinjenu masu zajednicom. Ona je sama bit i karakter uma, a postaje vidljivom u djelima, ako
je um cjelina. Um se mora nečim zanimati ili baviti, upravo kao što i ogledalo uvijek mora nešto odražavati. Ako
se ne nastoji zanimati samim sobom - kao kad bi ogledalo odražavalo samo sebe - tada se mora zanimati ili baviti
drugim ljudima i stvarima. Nije problem u tome kako voljeti. Mi volimo. Mi jesmo ljubav, i jedini je problem
usmjeravanje te ljubavi - hoće li krenuti ravno kao zraka sunca, ili će se pokušati okrenuti prema sebi, kao "svijeća
pod poklopcem".
Oslobođen iz kruga nastojanja da voli samoga sebe, um čovjeka uvlači čitav svemir u vlastito jedinstvo, kao kad se
čini da kaplja rose sadrži čitavo nebo. Ova emocija više nego sve druge njoj slične emocije predstavlja moć i
načelo slobodnog djelovanja i stvaralačke moralnosti. S druge strane, moralnost pravila i propisa utemeljenih na
nagradama i kažnjavanjima, čak i ako su jednako neopipljive kao i patnja zbog krivnje ili zadovoljstvo zbog
samopoštovanja, nisu povezane sa slobodnim djelovanjem. To je način upravljanja robovima tako da se
"dobronamjerno iskorištavaju" njihove iluzije, i ma koliko ono daleko otišlo, ipak ih nikada ne može odvesti do
slobode.
Tamo gdje treba postojati stvaralačko djelovanje, bespredmetno je raspravljati o tome što bismo, ili što ne bismo
trebali učiniti da budemo ispravni ili dobri. Ujedinjen i iskren um ne zanima da bude dobar, ili da odnose s ljudima
uspostavlja kao da živi u skladu s pravilima. Također, ne zanima ga da bude slobodan, da djeluje gotovo nastrano
ispravno, samo da bi dokazao svoju neovisnost. On se ne zanima za samoga sebe, nego za ljude i probleme kojih je
svjestan; oni su "on sam". Ne djeluje u skladu s pravilima, nego prema okolnostima trenutka, a "dobro" koje želi
drugima nije sigurnost, nego - sloboda.
Zapravo, ništa nije neljudskije od ljudskih odnosa utemeljenih na moralu. Kad čovjek daje kruh da bi bio
milosrdan, kad živi sa ženom da bi bio vjeran, jede s crncem da bi bio oslobođen predrasuda i odbija nekoga ubiti
zato da bi bio miroljubiv, on je hladan kao led. On ne vidi drugu osobu. Tek je nešto manje ledena dobronamjernost koja proizlazi iz sažaljenja, a namjera joj je svladati patnju, jer drži da pogled na nju izaziva
gnušanje.
Ali, nema formule koja bi stvorila izvornu toplinu ljubavi. Ona se ne može kopirati. Vi ne možete samoga sebe
nagovoriti na nju, niti je možete probuditi naprežući svoje osjećaje, niti se možete posvetiti isključivo služenju
čovječanstvu. Svatko ima ljubav, ali ona može ugledati svjetlo dana jedino kad se uvjerimo u nemogućnost i frustraciju
nastojanja da volimo sami sebe. Do tog se uvjerenja neće doći proklinjanjima, mržnjom prema sebi, ili
nazivanjem ljubavi prema sebi svim zamislivim pogrdama svijeta. To se uvjerenje postiže jedino kad postanemo
svjesni da nema toga "sebe", koje bismo trebali voljeti.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Um neprestano traži

Um neprestano traži ne samo hranu za misli već i hranu za svoj identitet, za svoj osjećaj sopstva.
To je način na koji ego dolazi do postojanja i na koji neprekidno ponovo stvara samog sebe.
Kada mislite ili govorite o sebi, kada kažete „ja“, ono na šta se to obično odnosi jeste „ja i moja
životna priča“. To je „ja“ koje vam se dopada ili ne dopada, koje se plaši i želi, „ja“ koje nikada
nije zadovoljno. To je umom stvoreno osjećanje onoga ko ste vi, koje je uslovljeno prošlošću i
koje žudi za ispunjenjem u budućnosti.

Kada posvetite više pažnje samom djelovanju (aktivnosti), a ne budućem rezultatu koji želite
njime da postignete, razbićete staru egoističnu uslovljenost. Vaše djelanje tako postaje ne samo
neuporedivo efektnije, nego beskrajno više ispunjavajuće i radosnije.

Možete li u sebi
opaziti suptilne osjećaje superiornosti ili inferiornosti u svojim odnosima sa drugim osobama?
Tako ćete vidjeti samo ego koji živi kroz uspoređenje. Zavist je nusproizvod ega, koji se osjeća
umanjeno uvijek kada se nešto dobro dogodi nekom drugom, ili ako neko ima više, zna više i
može više da napravi od vas.
Identitet ega zavisi od tih uspoređenja i živi na tom više.

Izgrađene na samoj strukturi egoističnog „ja“, nalaze se potrebe protivljenja, protivrječenja i
isključivanja, koje postoje da bi se održao osjećaj odvojenosti, na kojem počiva njegov stalni
opstanak. Zato postoji „ja“ nasuprot „drugima“, „mi“ naspram „njih“. Egu je neophodno da bude
u sukobu sa nekim ili nečim. To objašnjava zašto težite miru i radosti i ljubavi, ali ne možete da
ih podnosite dugo vremena. Vi kažete da želite biti srećni, a u stvari ste ovisnik o svojoj nesreći.
Vaša nesreća u krajnjem slučaju nastaje ne usljed okolnosti u vašem životu, već usljed
uslovljenosti vašeg uma.

Površno gledajući, izgleda kao da je sadašnji trenutak samo jedan od mnogih, mnogih trenutaka.
Izgleda kao da se svaki dan vašeg života sastoji od hiljada trenutaka u kojima se događaju
različite stvari. Pa ipak, ako malo bolje pogledate, nije li to samo jedan trenutak, uvijek? Zar
život nije uvijek „ovaj trenutak“? Taj jedan trenutak - sada - jeste jedina stvar od koje nikada ne
možete pobjeći, jedini stalni činilac u vašem životu. Bez obzira na to šta se događa, bez obzira na
to koliko se život promijeni, jedna stvar je sigurna: uvijek je sada. Budući da ne postoji bijeg od
sadašnjosti, zašto joj ne poželjeti dobrodošlicu, zašto se sa njome ne biste sprijateljili?

Odlaganje tanjura, zacrtavanje poslovne strategije, planiranje putovanja - šta je važnije: djelovanje
ili posljedica koju kroz njega želite da postignete? Ovaj trenutak ili neki budući trenutak? Da li
ovaj trenutak tretirate kao neku preprijeku koju treba prevladati? Osjećate li da postoji neki budući
trenutak koji je važniji? Gotovo svako živi na ovaj način najvećim dijelom svog vremena. Budući
da budućnost nikada ne stiže, izuzev kao sadašnjost, to je disfunkcionalan način življenja. On
generira jednu stalnu struju nelagode, napetosti i nezadovoljstva. On ne poštuje život, koji je
uvijek sadašnji trenutak i nikada nije ne-sada. Osjetite životnost u svom tjelu. To će vas ukorijeniti u sadašnji trenutak.

Preuzimanje odgovornosti za ovaj trenutak znači ne protiviti se u sebi „takvoći“ sadašnjeg
trenutka, ne raspravljati oko toga kakav on je. To znači biti usklađen sa životom.
Sadašnji trenutak je takav kakav je zato što ne može da bude drugačiji.

Većina ljudi brka sadašnji trenutak sa onim što se u njemu događa, a što nije on sam. Sadašnji
trenutak je dublji od onoga što se u njemu dešava. On je prostor u kojem se to događa. Ne brkajte
sadržaj ovog trenutka sa njim samim. Sadašnji trenutak je dublji od svakog sadržaja koji u njemu
nastaje.
Kada kročite u sadašnji trenutak, iskoračićete iz sadržaja svog uma. Neprekidna bujica misli će se usporiti. Mišljenje više neće apsorbirati cjelokupnu vašu pažnju, neće vas više u potpunosti
uvući u sebe. Između misli će se pojaviti praznine - prostori, tišine.

Kada budete opažali bez tumačenja, moći ćete da osjetite šta je to što opažate. Najviše što se
jezikom može iskazati je da postoji polje budnog spokoja u kojem se svi opažaji događaju.
Kroz „vas“ je bezoblična svijest postala svjesna same sebe. Ono što vodi živote najvećeg broja
ljudi jesu želja i strah. Želja je potreba da nešto dodate sebi sa ciljem da vaše „ja“ bude punije.
Svi strahovi su strahovi od gubljenja nečega i na taj način nestajanja i bivanja manjim. Ta dva
kretanja zamagljuju činjenicu da Biće ne može biti dato ili oduzeto. Biće u svoj svojoj punoći je
već u vama, sada.

„Imam tako mnogo posla.“ Da, ali kakav je kvalitet vašeg rada? Vozeći se do posla,
razgovarajući sa klijentima, radeći na kompjuteru, izvršavajući naloge, baveći se bezbrojnim
stvarima koje čine svakodnevicu - koliko se vi zaista predajete svemu tome? Da li se predajete ili ne predajete svom poslu? To je ono što određuje vaš uspjeh u životu, a ne koliki napor ulažete.
Napor podrazumijeva stres i napetost, potrebu da se dosegne izvjesna točka u budućnosti ili da se
postigne izvjestan cilj.
Možete li da otkrijete makar i najmanji element u sebi neželjenja da radite ono što radite? To je
poricanje života, tako da istinski uspješan ishod nije moguć. Ako možete to da otkrijete u sebi,
možete li da ga napustite i da se potpuno predate onome što radite? „Raditi jednu stvar u jedno
vrijeme“, tako učitelj zena definira suštinu zena. Radeći jednu stvar u jednom trenutku znači biti
potpuno u onome što radite, posvetiti mu potpunu pažnju. To je čin predavanja - čin
odobravanja. Vaše prihvaćanje onoga što je vodi vas na dublji nivo, gdje vaše unutarnje stanje,
baš kao i vaše osjećanje sopstva, više ne zavise od procjena uma o „dobrom“ i „lošem“. Kada
kažete „da“ jastvu života, kada prihvatite ovaj trenutak kakav on je, osjetićete izvjestan prostor
unutar sebe, prostor koji je duboko miran.

Predaja postaje znatno lakša kada shvatite promjenjivu prirodu svih iskustava i to da vam svijet
ne može dati nikakvu trajnu vrijednost. Možete nastaviti da viđate ljude, da se uključujete u
događaje i aktivnosti, ali bez potreba i strahova egoističnog sopstva. To znači, više nećete
zahtijevati da vas situacija, osoba, mjesto ili događaj zadovolje ili učine srećnim. Dopustićete da
postoji njihova prolazna i nesavršena priroda. A čudo je u tome što će, kada više ne budete
postavljali nemoguće zahtjeve, svaka situacija, osoba, mjesto ili događaj postati ne samo
zadovoljavajući nego i harmoničniji i mirniji.

Sve dok ego upravlja vašim životom, većina vaših misli, osjećanja i postupaka nastajaće usljed
želja i strahova. I u odnosima sa drugim osobama vi ili nešto od njih tražite ili se nečega plašite.
Ono što tražite može biti zadovoljstvo, materijalna korist, priznanje, nagrada za pažnju ili neko
snaženje vašeg osjećanja sebe putem uspoređenja i putem utvrđivanja da vi možete, imate ili znate
više od njih. Ono čega se plašite je da je, u stvari, sve to upravo obrnuto, i da oni na neki način
mogu umanjiti vaš osjećaj sopstva.

Ako svakoga ko stupi u prostor sadašnjeg trenutka primite kao dragog gosta, ako svakoj osobi
dopustite da bude to što je, i one će početi da se mijenjaju. Spoznajući druga ljudska bića u
njihovoj suštini, vi nećete u stvari morati da znate ništa o njima - njihovu prošlost, historiju, priču.
Mi brkamo znanje o sa dubljom spoznajom koja nije pojmovna. Znati o i spoznati su dva potpuno
različita modaliteta. Jedan se bavi oblikom, a drugi je bezobličan. Jedan funkcionira kroz
mišljenje, a drugi kroz spokojnu tišinu.

Istinsko slušanje je još jedan način uvođenja smirene tišine u odnose. Kada stvarno slušate
nekoga, nastaje jedna dimenzija spokoja, i ona postaje suštinski dio odnosa. Ali pravo slušanje je
rijetka sposobnost. Najčešće je veći dio pažnje jedne ličnosti zauzet razmišljanjem. U najboljem
slučaju, ona procjenjuje vaše riječi ili smišlja šta će sljedeće reći. Ili, možda uopće i ne sluša, već
je izgubljena u vlastitim mislima.

Kako možete da se oslobodite ove duboko ukorijenjene nesvjesne identifikacije sa bolom koja
stvara toliko nesreće u vašem životu? Postanite ga svjesni. Shvatite da on nije isto što i vi, i
prepoznajte šta on stvarno je: prošli bol. Pogledajte kako se on stvara u vašem partneru i u
vama. Kada razbijete svoje nesvjesno poistovjećivanje sa njim, kada budete sposobni da ga
promatrate unutar sebe, više ga nećete ojačavati i on će postepeno izgubiti svoj energetski naboj.
Kada budete predmete cijenili zbog onoga što oni jesu, kada priznate njihovo biće bez mentalne
projekcije, nećete moći a da ne osjetite zahvalnost zbog njihovog postojanja. Možda ćete uspjeti i
da osjetite kako oni nisu zaista neživi, već da samo tako izgledaju našim čulima. Fizičari mogu
potvrditi da na molekularnom nivou oni zaista jesu pulsirajuća polja energije. Kroz nesebično
cijenjenje carstva stvari, svijet oko vas će postati živ na načine koje sada čak i ne naslućujete.

Kada nekoga sretnete, bez obzira koliko to bilo kratko, da li poštujete njegovo biće time što mu
poklanjate punu pažnju? Ili ga svodite na sredstvo zarad cilja, na pukog glumca u sporednoj
ulozi? Kakav je kvalitet vašeg odnosa sa radnicom na kasi u supermarketu, portirom u zgradi, majstorom,
„klijentom“? Jedan trenutak pažnje je dovoljan. Kada ih gledate ili slušate, treba da postoji budna smirenost - možda na samo dvije-tri sekunde, možda duže. To je dovoljno da se pojavi nešto
stvarnije od pukih uloga koje igramo i sa kojima se identificiramo. Sve uloge su dio uslovljene
svijesti koja je ljudski um. Ono što nastaje kroz čin pažnje jeste ono neuslovljeno, ono što ste vi
suštinski, ispod vašeg imena i oblika. Vi više nećete igrati prema scenariju - postaćete stvarni.
Kada u vama bude nastala ta dimenzija, ona će i iz drugih izvući to isto. Na kraju krajeva,
naravno, drugi i ne postoje - i vi se uvijek susrećete samo sa sobom.

Situacije vas ne čine nesrećnim.
One u vama mogu izazvati fizički bol, ali vas one ne čine nesrećnim. Vaše misli vas
čine nesrećnim. Vaša tumačenja, priče koje pričate sami sebi čine vas nesrećnim.

Etiketiranje nečega kao lošeg u vama izaziva emotivne grčeve. Ako samo dopustite da to je, a
da ga ne označavate, odjednom će vam biti na raspolaganju ogromna moć.

Ekart Tol
TIŠINA GOVORI – izvodi iz knjige