Budimo malo iskreni prema sebi

Budimo malo iskreni prema sebi, malo.. ne puno i veoma brzo ćemo shvatiti da mi ne želimo
ništa da učinimo. Da naša želja za nekim spiritualnim znanjem nije naša želja, da naš motiv da
učimo nije naš motiv, da naš put kojim puzimo nije naš put. Sve je to nečije ko je imao MUDA da
nešto napravi. Neko ko je smio da stane, pogleda, suoči se i krene.
Mi čak ni ne znamo odakle nam ijedan motiv ili cilj koji smo stavili ispred sebe, odakle nam želja
za nekim spiritualnim putem, odakle nam potreba za bilo čim.
Mi samo znamo da SADA imamo želju da meditiramo, da mantramo, da sljedimo nekog. Mi
znamo da eto sada mi želimo da budemo spiritualni.
I što onda?
Onda u tu spiritualnost ponesemo kofer gluposti koji uvijek nosimo sa sobom gdje god da
krenemo. Rijetki su oni koji su shvatili da to nije kofer gluposti već da smo TO MI, samo mi. Taj
kofer gluposti nosi naše ime.

Moramo znati da naša unutrašnjost kreira cijeli naš svijet oko nas. I da prihvatanje te
unutrašnjosti i laži sa kojima živimo i koje živimo ne može da kreira bolji svijet od ovoga koji
imamo. I zato sam i rekao da je sve takvo kakvo i treba biti. Nimalo mistike u tim riječima nema.
Osim činjenice da prtljag gluposti ne može kreirati kofer koji nije glupost i da onda cijeli naš put
bude samo još jedna glupost.

Samo na trenutak zastanite, pogledate tajne koje skrivate u sebi, za koje se bojite da drugi ne
saznaju, pogledajte laži koje pokazujete svijetu i istine koje skrivate u sebi. Pogledajte motiv koji
ste imali i analizirajte ih i veoma brzo ćete shvatiti što je po srijedi.
Ako možete zaustaviti rekaciju i sebe sagledati trezveno, to će vam otvoriti put KA nečem
novom. Iako znam da je to rijetko, ali..
Taj potez će vam početi otkrivati stvari o vama više nego sve i jedan guru kojeg ste sljedili. Rad
ne Sebi je precizan i tačno se zna svaki njegov korak i gdje on mora dovesti, i ako vas tamo ne
dovede, znači samo jedno, niste precizno odradili ono što ste trebali.
Mislite da mnogi koji su sada u Radu na Sebi nisu imali iste greške?

Sama riječ "rad na sebi" definira pojam, ali..
Rad na sebi označava svjesnu aktivnost koja se odvija u svrhu upoznavanja sebe. Pod tim se
misli na sve što to "sebe" podrazumjeva. Ličnost, dijelove ličnosti koje zovemo mehanizmima ili
mehanizmima ličnosti, upoznavanje sa tijelom, upoznavanje sa onim što stvarno Jesmo. Čovjek
nije jednodimenzionalno biće, već multidimenzionalno biće a to znači da on nije samo Jastvo ili
Sebstvo već da se on ispoljava na svim razinama. Što znači od sijenke, persone, ega, tijela,
Sopstva i Jedinstvenog polja Svijesti. Sve to ide pod pojam "rad na sebi".
Kada kažem SVJESNU AKTIVNOST to znači da se u radu na sebi ne podrazumjeva vjerovanje,
pretpostavke, očekivanja, predubjeđenja, sljeđenje ideja koje je neko dao, prepisivanje i
usvajanje ideja.. Pod SVJESNOM AKTIVNOSTI se smatra razumjevanje informacija koje se
primaju, njihova provjera u odnosu na sebe, njihovo korištenje tj. upotreba u svakodnevnim i
manje svakodnevnim situacijama, otvorenost za učenje, spremnost da se uči, provjeri i ima
svoje DIREKTNO ZNANJE o nekoj temi, informaciji, znanju ili čemu već. Rad na Sebi nije
hipnotičko ponavljanje ideja zato što nam se sviđaju ili odgovaraju našem trenutnom
raspoloženju, emotivnom sklopu ili misaonom konceptu. Rad na Sebi nije usvajanje niti
vjerovanje autoritetima te ponavljanje njihovih ideja o Stvarnosti i građenju novih ideja i
misaono‐emotivnih koncepata koji se uklapaju u neku generalnu priču koja se zasniva na reklakazala
pričama, mitovima, vjerovanjima, ubjeđenjim i slično. Rad na sebi (od sada u daljnjem
tekstu: RNS) JESTE provjera svega, čak i onog što je rekao ili tvrdi onaj ko vodi ili s kim radite. Ta
provjera dovodi to RAZUMJEVANJA tematike, situacije, stvarnosti što isključuje bilo koje
vjerovanje, ubjeđenje i slično i tragaocu daje DIREKTNO SAZNANJE Stvarnosti, a ne
pretpostavke o njoj.
Razlika između RNS i duhovnosti jeste u tome što duhovnost u većini slučajeva zahtjeva
vjerovanje u ideje, vjerovanje bez provjere, bez direktnog znanja.

Mnogo je razloga zbog kojih neko, da tako kažem, ima potrebu da uđe u RNS, i sada neću se
previše zadržavati na njima. No, to ne znači da ih neću spomenuti ili kasnije se osvrnuti na njih.
No, jedan od najčešćih motiva za započinjanje RNS jeste razočarenje. Razočarenje u sisteme
vjerovanja, razočarenje u duhovne sisteme koji nude spasenje, bolju karmu, očekivanje ovog ili
onog, razočarenje u objašnjenja koja su nam data, razočarenje u smisao života koji nam je
predstavljen i nametnut, razočarenje u autoritete, razočarenje u samog sebe ili onog što smo
pod tim podrazumjevali. To je najčešće početak potrage za nečim što ima smisla i što nam može
pružiti odgovore na pitanja koja imamo. Čovjek doživi neku vrstu razočarenja sa svjetonazorima
koja su mu ponuđena i očekuje se da u njih vjeruje bez ispitivanja čak i onda kada se taj
svjetonazor pokaže pogrešnim i neispravnim. On više ne pokušava da nađe zamjenu za svoje
razočarenje ili da nađe zamjenu za igračke koje je prerastao sa nekim novim igračkama ili nekim
novim igralištima u zamjenu za stara. On razočarenjem dolazi u situacije da ga nove igračke i
igrališta više ne mogu zadovoljiti niti mu ponuditi odgovore koje traži niti mu proužiti znanje
kako da se snađe u onom gdje se nalazi, niti kako da ideje i vjerovanja upotrebi u svom
svakodnevnom životu. Već kao čovjek koji se našao u zapaljenoj kući traži direktan izlaz iz
situacije u kojoj se nalazi.
Naravno, nije samo razočarenje ono što čovjeka dovodi do početka rada na sebi. Skoro svaki
čovjek ima mali miks motiva koji su ga doveli do toga da želi da se upozna i da sazna s kim to
ima posla.
Obično tada do njega dolaze informacije koje ga dovode do grupe ili čovjeka koji može da mu
konkretno pruži način na koji će se upoznati sa sobom i svijetom oko sebe.

Priroda Stvarnosti ‐ by Bhairava Deva (izvodi iz teksta)

Mi kao ljudi ne postojimo izvan ideje

Mi kao ljudi ne postojimo izvan ideje. Mi smo ideje koje se kreću, koje imaju utisak da misle, da
nešto znače, da je uvenirzumu bitno da mi postojimo. Da smo jako bitni nekom tamo. Bio to
neki čikica sa dugom sijedom bradom ili neka nedefinisana svijest koja je Apsolut. Jeste li
dovoljno iskreni prema sebi da to uvidite?
Nama je bitno da nas vole, da obraćaju pažnju na nas, da film koji furamo bude također nečiji
film da se ne osjećamo usamljenima i samima, da imamo ljubav i da volimo i da nas vole, da
malo imamo seksa s vremena na vrijeme, da se malo takmičimo sa drugima kako bi sebe
dokazali i pokazali svoju bitnost.. ali ako smo malo kritičniji uviđamo da je sve to sjena na
platnu, ne stvarnost.

Želite li istinu ili laž?
Istina je da niko ne postoji i da sve oko vas je samo vaša projekcija kojoj VI dajete smisao i
besmisao, snagu i slabost..
Sami ste. Nikog nema oko vas, niti je ikada bilo ikog. I svu prošlost je smislila igra koju sami sa
sobom igrate. Sve što ste čuli jeste samo zabava za um.

Nema greške, jer nema ni ispravnosti. Kada osjetite JA, Sebe, Apsolut shvaćate da ništa ne
postoji osim vas samih i da VI JESTE JEDNO, ali MI nikada ne možemo biti jedno. Samo JA
postoji. Ništa drugo nije stvarno. JA je život, istina, put, smisao, jedno jedino.. ništa drugo. Sve
ostalo je film.
Univerzum (JA) ne poznaje mene.
JA postoji prije svega, prije vremena, prije prostora, prije sjećanja, mentalnih navika,
emocionalnih amplituda...
JA (Univerzum/Alsolut) nije svijestan pojedinačnog ili malog "ja". Postojanje osobnosti/ličnosti
je isključivo stvar malog "ja". Ličnost postoji u vremenu i prostoru, posjeduje ime, lik, osobine,
početak, kraj i smisao između toga. Apsolut (JA) sve to isključuje, i ono nema pojma da vi ili ja
(mala "ja") postojimo. A sve ovo čemu smo dali stvarnost je samo igra malih "ja", ne prava
Stvarnost. I sve dok ne osjetimo to Vrhunsko JA ili Apsolut bićemo vezani za igru svijetla i tama
na platnu kina Brastva i Jedinstva. Duhovnost koju poznajemo je samo najsavršeniji odraz te
igre i ona nije istinita.
Jednom davno sam nešto pročitao, više ni ne znam gdje a to je bilo ovo:
Svemu poreci stvarnost samo JA (Apslut) postoji.
Baš tako. Svemu porecite stvarnost, vašim ljubavima, vašim ljubljenima, vašoj djeci, roditeljima,
bogovoima, demonima, životu koji vodite, smislu u besmislu jer sve je to samo projekcija na
platnu. Ne možete ništa steći, jer sve imate. Ne možete nači smisao u drugima, u idejema, niti u
bilo čemu što je različito od JA Svijesti jer sve drugo je samo igrica malih "ja".
Odbacite i ovaj tekst kada završite sa čitanjem, ili još bolje odbacite ga sada, odbacite i pisca ovog
teksta, jer samo JA postoji. Jedina stvarnost je JA ‐ Apsolut, sve ostalo je samo igra tame i
svijetla.
Odbacite duhovnost, učitelje, majstore biće im drago. Nemojte misliti da ćete ih uvrediti. Ako su
ono što govore da jesu, biće im drago. Ako im nije drago, ako vas žele zarobiti pričama da
duhovnost i rad ovise o njima (kao neki učitelji koje sam poznavao) odbacite ih, jer nisu ono što
vam govore da jesu, upleli su vas u svoje laži.
Istinski Majstor vas oslobođa u svakom momentu. Svaka njegova riječ je izraz njega samog i
možda i ima još neke vezanosti i možda ni sam još nije savršen, možda i sam još uvijek radi, ali
MORA da zna da je sve osim JA laž i iluzija i zna da vaša Priroda je isto kao i njegova i da kada vas
je naučio kako da vidite tu Prirodu, kada vam je pokazao način mora reći ZBOGOM.
Kao kada sanjate san i probudite se i znate da je sve to bio SAMO SAN tako se završava ova igra
svjetla i tame ostavljajući vas VAMA SAMIMA izvan svih teorija i znanja, i shvatate da je san koji ste sanjali i put koji ste u njemu prošli bila igra vaše Svjesti sa samom Sobom i da je vrijeme da
BUDETE ta Svijest koja Jeste u svakom momentu udaha i izdaha.
Samo je potrebno malo hrabrosti, ili malo više razočarenja.

Kao ljudska vrsta nalazimo se u "kurcu" i to u punom smislu te riječi. Ljudi ne znaju ni osnovne
stvari o sebi, niti kako funkcioniraju, niti zašto tako funkcioniraju, niti što je u pozadini njihovog
funkcioniranja, niti koja je svrha čovjeka, ove planete, cijelog čovječanstva, života na planeti i u
univerzumu, ali jako puno znaju o svemu ostalom oko njih i jako brzo donose prosudbe i sudove
o tome sa znanjem koje je veličine zrna riže, ali o sebi ne znaji ni toliko.
Cijeli svijet i univerzum ostavljen nam je na milost i nemilost sve u svrsi očuvanja onog jada i
mizerije koju zovemo "naš život". I u tome svemu mislimo da se cijeli život vrti oko nas. Da smo
nešto bitni u ovoj univerzalnoj šemi.
Tako smo stvorili boga, đavola, anđele da nam služe, demone da nas testiraju i sve ostale više i
niže kreature koji bi trebali ispuniti prazninu koju osjećamo u sebi samima. Ali NIKADA čovjek
neće pogledati sebe i reći da je on taj koji je prazan, koji je ništavan, koji je nesposoban da živi,
koji nema MUDA da išta napravi. NIKADA.

Priroda Stvarnosti ‐ by Bhairava Deva (izvodi iz teksta)

Smisao rada na sebi

Smisao rada na sebi mogao bi se reči i u nekoliko riječi:
Izgoriti u potpunosti.
Sagoriti unutar sebe sve na što se nađe. Rad ne smije postati zaštita i način bjegstva kao što je
slučaj sa svim što smo dotakli i pretvorili u spiritualnost. Spiritualnost bi trebala bili Cjelovitost
čovjeka, a da bi došli do te Cjelovitosti potrebno je proći kroz peć, sagoriti sve ideje, sve
misaono‐emotivne koncepte, svaku misao koju smo čuli, pročitali ili prihvatili. Tek kada
sagorimo sve ono što smatramo sobom tada ostaje ono što je korisno i čemu spiritualnost treba
da vodi.
Ideje o ljubavi, radosti, vrlinama kojima se spiritualni tragaoci pune postale su bezvrijedne.
Zašto?
Kada prljavim rukama uzmete jabuku, rezultat može biti bol u stomaku, ali ne zbog jabuke, već
zbog neopranih ruku. Ne možemo okriviti jabuku za svoju glupost.
Ista stvar je i sa idejama vrlina.
Na što bi dodali vrline?
Na postojećeg sebe?
Prvo zašto želimo vrline?
Što sa njima želimo sakriti?
Očigledno je da s nečim nismo zadovoljni i da vrlinama želimo sakriti svoje nezadovoljstvo. Kada
smo radosni nema pomisli o nekim vrlinama. Kada smo sretni ne razmišljamo o bogu, đavolu,
radu...
Tek kada smo suočeni sa ništavilom u sebi, tada nam se javljaju ideje rada, ideje da nam nešto
treba i tada smo u potrazi za nečim što bi nas ispunilo i zamjenilo ono ništavilo koje osjećamo.
Prazninu u sebi ne možete zamjeniti. Možete meditirati na ljubav, možete se ubjeđivati da
imate ljubav, ili sljediti put do ljubavi, ali sve je to beznačajno. Samo zamjena, način skrivanja i
bježanja. Jer nema podloge na kojoj bi ljubav procvala. Nema na čemu da izraste sjeme ljubavi
koje bi posadili.
A opet ljubav je posljedica istinskog dolaska Sebi. Ne morate da je ganjate da bi ste je imali jer
vaša Priroda se očituje kroz ljubav, saosječanje, radost, zadovoljstvo, jednost sa životom,
cjeloviti pristup Životu ili drugim riječima Sebi.
Stoga zašto ganjati ljubav kada je potrebno odbaciti ono što je prekriva???
U tome je osnovna razlika između rada na sebi i duhovnosti.
Duhovnost na sebe dodaje, ispunjava se vrlina. Rad na sebi skida sa sebe svu odjeću, odbacuje
maske, ideje, prodire duboko iza ideja, koncepata.. i na taj način zadobija sve ono što
duhovnost pokušava da doda samom čovjeku.
Drugo, o čemu čovjek sanja u svojim najluđim snovima?
O onom što nema.
O ljubavi ne priča onaj koji je osjeća, o sreći ne raspravlja onaj koji je ima, o radosti ne priča
priče onaj koji je radostan, o ovom svemu pričaju oni koji ovo nemaju. Njima je to bitno.
Ako imate ljubav, to ne možete znati, možete samo BITI ljubav.
Ista stvar je i sa srećom, radošću i svim ostalim vrlinama koje imate. Njih možete živjeti. Ostali
koji ih nemaju o njima pričaju, raspravljaju, pokušavaju da se ispune tim vrlinama.
Kada želimo pročišćeni maslac, kuhamo ga sve dok od njega ne ostane ono najfinije. Kada
želimo čisto zlato, topimo ga sve dok ne ostaje najčistiji plemeniti metal.
Mislite li da nije ista stvar i sa ljubavlju, radošću, srećom????
Rad na sebi nije mlakost kojom ćete ispuniti par trenutaka, snimiti ih aparatom i na kraju se
sjećati tih trenutaka kao svega ostalog u svom životu.
Rad je izgaranje svakog trenutka sve dok ne ostane čisto Biće koje Jeste.
Morate sebe sagoriti u potpunosti i tada "postajete" ono o čemu ste sanjali cijeli život. Ono što
sve spiritualne tradicije traže i ispunjavaju se tim. Vi to postajete, ne zato što to tako treba, što
su vam tako rekli ili što želite da zamjenite starog sebe sa novim sebe, već zato što je to vaša
Priroda.
Ono što vam je potrebno na putu u kojem sagorjevate samog sebe dok ne ostane čisto zlato
jeste hrabrost, smjelost da se suočite do kraja sa sobom, a ne da od sebe bježite idejama kojima
punite svoj um. Ne smijete prihvatati ništa što niste do kraja isprobali, sagorili kroz svoju
svjesnost jer tada to VI POSTAJETE. "Postaje dio" vas. To postaje VI SAMI.
Život jeste savršen u svoj svojoj slavi, ali tripanjem da je sve savršeno dok ste i dalje podjeljeni,
sukobljeni u sebi, ustrašeni jeste samo najsigurniji način da do sebe nikada ne dođete i da u
stvarnosti potvrdite da je sve savršeno tako da postanete oličje te savršenosti u cjelovitosti.
Poznajem dosta ljudi koji govore kako je sve savršeno, a onda nesavršeno napadaju sve i svašta
što ne odgovara slici savršenosti o kojoj govore. Savršensto je postalo njihov nadgrobni
spomenik ispod kojeg se krije najobičnija trulež. Njihov je riječnik ispunjen velikim riječima dok
stvarnost ne pokaže da je to sve samo njihov riječnik i ništa više. Tada SAVRŠENO nađu
opravdanje u svemu samo ne u sebi za viđenje nesavršenstva.
Svijet nije savršen jer da jeste ovdje bi bio odraz ljubavi i radosti. Savršenstvo je u onom što stoji
u potencijalu da svijet bude, da čovjek bude.
Budan čovjek vidi savršenstvo u svemu, ali to nije savršenstvo svijeta već njegovog potencijala,
Prirode svijeta. A kroz to viđenje savršenstva on oštro zapaža sve ono što savršenstvu smeta da
se ispolji.
Čovjek koji ima ljubav, radost, potpunost ima i strahovitu oštrinu vida. On nije sljep niti mu
trebaju naočale spiritualnosti da bi vidio ono što jeste. On je vidovit, ima snagu da djeluje,
znanje da djeluje i to sprovodi u djelo.
Njega idejama o vrlinama i ostalim bajkama koje pokušavate da živite možete sam slatko
nasmijati. Ne zato što on ne zna ili nije svjestan potencijala koje imamo kao ljudi, već je svjestan
šta s tim činite i zašto to činite.
Ljubav ima strahovit vid, strahovitu oštrinu. Ona nije sljepa a ponajmanje glupa da puši ideje
koje joj želimo pripisati.
Ona zna da vi kao takvi treba da izogorite u potpunosti.
Da bi ste odrasli treba da prođete kroz pubertet. A ideje koje imate o vrlinama su samo
pubertet, ne vaša zrelost. Zrelost je nešto sasvim drugo, od onoga što pod tim mislite.
Ljubav će vas ubaciti u peć da do kraja sagori sve što niste vi. Tada ćete zasjati u potpunosti,
cjelovito. Iz vas će isijavati sjaj vas samih. A taj sjaj ispoljava se kroz ljubav, radost, sreću,
jedinstvo, saosjećanje jer tada ima podlogu, temelj na kojem se sve te vrline koje počinjete
isijavati stoje. Nema praznine ni bježanja ni gluposti.
Stoga uronite u sebe, upalite vatru, buktinju svjesnosti i suočite se sa svim što imate u sebi. To
sagorjevanje načiniće od vas buktinju svijesnosti. A ona će isijavati ljubavlju, radošću, srećom,
saosjećanjem.. i svim onim vrlinama koje je duhovnost prisvojila i sada se ubjeđuje u potrebu
imanja tih vrlina koje su vidjeli kod Budnih.
Budite Budni, nemojte skupljati lažno perje kojim se kite duhovnjaci. Budite ono što ti
duhovnjaci sljede i što žele. Tada će mnogi prepoznati u čemu je stvar i odbaciti sve ono što im
smeta da budu kao vi.
Imajte smjelosti upaliti vatru svjesnosti, pretvoriti se u buktinju i isijavati autentično ono što
Jeste.

Priroda Stvarnosti ‐ by Bhairava Deva (izvodi iz teksta)

Ispunjenje božanske svrhe

Potrebno je samo malo mašte da bi se shvatilo kako je "vrijeme vječnosti" tek čudovišna noćna mora, pa između
raja i pakla, onakvih kakvima se oni obično shvaćaju, nema baš mnogo izbora. Želja da se zauvijek nastavi može
izgledati privlačnom samo kad netko radije razmišlja o beskonačnom, a ne konačnom vremenu. Jedno je imati
vremena koliko želiš, no posve je drugo imati vrijeme kojemu nema kraja.
Jer, nema radosti u neprekidnosti, u beskonačnosti. Mi žudimo za njom samo zato jer nam je sadašnjost prazna.
Osoba koja pokušava jesti novac, uvijek je gladna. Kad osoba kaže: "Sad treba stati!" ona je u panici, jer nije još
ništa pojela, a želi sve više i više vremena da bi nastavila jesti novac, neprestano se nadajući zadovoljstvu tu,
odmah iza ugla. Mi zapravo ne želimo neprekidnost, nego prije sadašnje iskustvo potpune sreće. Misao o želji da
se takvo iskustvo nastavlja i nastavlja rezultat je samouvjerenosti u iskustvu, kojega smo ipak samo nepotpuno
svjesni. Tako dugo dok postoji osjećaj da je "Ja" ono koje proživljava to iskustvo, trenutak nije sve. Vječni se život
spoznaje kada nestane i posljednjeg tračka razlike između "Ja" i "sada" - kad preostane samo ovo "sada", i ništa
više.

Međutim, shvatiti da je život potpun u svakom svom trenutku - čitav, nepodijeljen i uvijek nov - to znači razumjeti
smisao učenja, da je u vječnom životu Bog ono što se ne može definirati - sve u svemu, i da je onaj krajnji početak
ili kraj, zbog kojega sve postoji. Kako je budućnost neuhvatljiva za vijeke vjekova, i kako se kao ona ovješena
mrkva uvijek nalazi ispred magarca, ispunjenje božanske svrhe ne nalazi se u budućnosti. Ono je u sadašnjosti, i to
ne činom prepuštanja ovoj nepokolebljivoj činjenici, nego uviđanjem da joj se nema tko prepustiti.

Samo, to ne rješava problem. To problem zadržavanja ili prepuštanja sebe samo zamjenjuje problemom
prihvaćanja ili odbijanja božanske milosti, a to su dva istovrsna problema. Kršćanstvo sadrži vlastiti skriven
odgovor na taj problem u ideji da se čovjek može predati jedino "u Kristu". Naime, ovdje Krist predstavlja
stvarnost, i ne postoji neko odvojeno "ja" koje bi se trebalo predati. Stoga je predavanje samoga sebe pogrešno
postavljen problem. "Krist" je spoznaja da ne postoji odvojeno "Ja". "Ja ništa ne činim sam.... Ja i Otac smo
jedno.... I prije Abrahama, ja jesam."

Načinima koji se tek malo međusobno razlikuju, ovo je posljednja riječ mudrosti i Zapada i Istoka. Hinduske
Upanišade kažu:
Svatko tko misli da Bog nije shvatljiv,
shvatio je Boga;
no, onaj tko misli da je Bog shvatljiv,
ne poznaje ga.
Bog je nepoznat onima koji ga poznaju,
i poznat je onima koji ga uopće ne poznaju.
Goethe to kaže riječima koje bi suvremenom umu mogle biti jasnije:
*najviše do čega čovjek može doprijeti je čudo; i ako je zadivljen fenomenom početka, pustite ga, neka bude
zadovoljan; to mu ne može pružiti išta više, i ni za čim dalje neće tragati iznad toga; tu je granica.
Ili, imamo riječi sv. Ivana od Križa, jednog od najvećih proroka kršćanske tradicije:
Jedna od najvećih milosti darovanih duši u ovom prolaznom životu jest ona, koja joj omogućuje da vidi toliko
daleko i osjeća toliko duboko, da uopće ne može shvatiti Boga. Stoga su ove duše pomalo nalik svecima na
nebu, gdje oni koji ga najbolje poznaju, najjasnije osjećaju koliko je on beskrajno neshvatljiv; a oni koji imaju
manje jasan pogled ne opažaju tako jasno kao oni drugi, koliko uzvišeno on nadilazi njihovo viđenje.

U takvom divljenju nema gladi, nego ispunjenja. Upoznao ga je gotovo svatko, no samo u onim rijetkim trenucima
kad mu zapanjujuća ljepota ili neobičnost nekog prizora svrne um od jurnjave za samim sobom te ga na tren čini
nesposobnim da pronađe riječi kojima bi opisao taj osjećaj. Dakle, mi smo sretnici koji žive u vremenu kad je
ljudsko znanje otišlo dovoljno daleko da ljudima počinje nedostajati riječi, i to ne samo onih za neobično I
prelijepo, već i onih korištenih za najuobičajenije stvari. Prašina na policama postala je jednako tajanstvenom kao i
najudaljenija zvijezda; o obje znamo dovoljno kako bismo znali da ne znamo ništa. Fizičar Eddington najviše se
približio misticima, i to ne svojim uzletima mašte, nego rekavši posve jednostavno: "Nešto nepoznato radi nešto
što ne znamo."

Vi patite od samih sebe, nitko vas ne sili, nitko vas ne tjera da živite i umirete, i okrećete se kotačem, i grlite i
ljubite njegove žbice od agonije njegove gume od suza, njegovu osovinu od ništavih.
Otkrivši to, um postaje čitav; prestaje rascjep između "Ja" i "ja", čovjeka i svijeta, idealnog i stvarnog. Paranoja,
um koji se nalazi pokraj samoga sebe, postaje metanojom - umom koji je sa sobom, i koji je tako oslobođen sebe.
Oslobođene kršenja samih sebe, ruke postaju slobodne da bi nešto učinile; oslobođene pokušaja da pogledaju same
sebe, oči mogu gledati; oslobođena nastojanja da razumije sebe, misao može misliti. U takvom osjećanju, gledanju
i razmišljanju, životu nije potrebna nikakva budućnost da bi se upotpunio, ni objašnjenje kojim bi se opravdavao.
U ovom trenutku, on je dovršen.

ALAN W. WATTS diplomirao je teologiju i doktorirao na bogosloviji. On je najpoznatiji kao tumač zenbudizma,
te općenito indijske i kineske filozofije. Međutim, odvojivši se od članstva u sektama, stekao je ugled
jednog od izvornih i "najotvorenijih" filozofa stoljeća. Napisao je dvadesetak knjiga o filozofiji i psihologiji
religije, uključujući i djela Put zena, Radosna znanost o svemiru, Priroda, čovjeka i

zena, Pogledaj duh, Knjiga, Je
li važno, To je to, Vrhovno biće, Iza teologije i Oblak skriven, lokacija nepoznata. Gostovao je kao predavač na
većini glavnih sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama. Umro je 1973. godine.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

U početku bijaše riječ

Ovu smo knjigu počeli pretpostavkom da znanost i znanstvena filozofija ne daju osnove za religiozno uvjerenje.
Nju nismo opovrgavali, nego smo je uzeli kao polazišnu točku. Prihvatili smo prevladavajuće mišljenje da
postojanje Boga, bilo kakvog apsoluta, te vječnog poretka koji stoji iza ovoga svijeta nema logičku potporu ili
smisao. Prihvatili smo i tvrdnju da takve ideje nemaju vrijednosti za znanstvena predviđanja, i da se svi poznati
događaji mogu jednostavnije objasniti bez njih. Istodobno, rekli smo da religija nema potrebe suprotstavljati se
tom gledištu, jer gotovo sve duhovne tradicije priznaju da u razvoju čovjeka postoji stupanj kad se uvjerenje i
njegove sigurnosti - za razliku od vjere - moraju napustiti. Mislim da do sada nismo ustvrdili ništa što se ne bi
moglo provjeriti pokusom, niti smo umetnuli nešto što bi se ozbiljno sukobljavalo sa znanstvenim pogledom na
svijet. Pa ipak, sad smo stigli do položaja s kojega bi glavne ideje religije i tradicionalne metafizike mogle iznova
postati razumljive i smislene - ne kao uvjerenja, nego kao valjani simboli iskustva.
Znanost i religija govore o istom svemiru, no koriste različite vrste jezika. Općenito, to su tvrdnje znanosti o
prošlosti i budućnosti. Znanstvenik opisuje događaje. On nam govori "kako" se pojedine stvari događaju i daje
temeljit pregled onoga što se dogodilo. Smatra da se događaji pojavljuju raznolikim učestalostima i u raznom
poretku, te na toj osnovi donosi procjene ili predviđanja, a prema njima mi onda možemo pronaći praktične
dogovore i prilagoditi se tijeku događaja. Da bi znanstvenik došao do tih procjena, on ne mora znati za Boga ili za
vječni život. On mora poznavati prošlost - ono što se dogodilo.

No, čitav svijet prirode je relativan, a stvorile su ga misao i usporedba. Je li glava doista udaljena od vrata? Zašto
ne bismo stvar koju nazivamo "glavom" uključili u stvar koju zovemo "vratom", na isti način na koji je u nju
uključen nos? To, da su glava i vrat dvije stvari, a ne jedna, misaoni je sporazum. U tom smislu, pradavni
metafizičari su posve u pravu kad kažu da je čitav svemir proizvod uma. Oni misle na svemir "stvari".
S druge strane, nadnaravni i apsolutni svijet sastoji se od tajanstvene stvarnosti koju smo tako nazvali, razvrstali i
podijelili. On nije proizvod uma. No, nema načina kojim bi se moglo definirati ili opisati što je on. Mi smo ga u
svakom trenutku svjesni, pa on predstavlja našu svijest. Mi ga naslućujemo i osjećamo, pa je on jednak našim
slutnjama i osjećajima. Ipak, pokušati ga spoznati i definirati nalikuje pokušaju da nož natjeramo da zareže sam
sebe. Što je to? To je ruža. No, "ruža" je samo zvuk. Što je zvuk? Zvuk je utjecaj zračnih valova na slušni bubnjić.
Tada je i ruža utjecaj zračnih valova na slušni bubnjić? Ne, ruža je ruža... je ruža, je ruža, je ruža...
Definicija jednostavno uspostavlja sklad jedan-na-jedan između skupina podataka o osjetima i zvukovima, no
budući da zvukovi jesu podaci o osjetima, pokušaj na kraju završava kretanjem u krug. Stvarni svijet, koji nam
osigurava oboje - i ove podatke, a i organe kojima ih doživljavamo, i nadalje ostaje neuhvatljivo tajanstven.
S ovog stajališta ne bismo trebali imati poteškoća u shvaćanju nekih od pradavnih zapisa. Dham-mapada, zbirka
Buddhinih izreka, počinje ovako: "Sve što jesmo rezultat je onoga što smo mislili. Utemeljeno je na našim
mislima; stvoreno je od naših misli." Zapravo, to je ista tvrdnja kojom počinje i Evanđelje po Ivanu: "U početku
bijaše Riječ, i riječ bijaše kod Boga - Riječ bijaše Bog. ... Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje
postalo." Mislima ili mentalnim riječima mi razlikujemo ili "radimo" stvari. Bez misli, nema ni "stvari"; postoji tek
nedefinirana stvarnost.

Metafizički jezik negativan je zato jer nastoji reći da riječi i ideje ne objašnjavaju stvarnost. On nas ne pokušava
uvjeriti da stvarnost nalikuje nepovezanoj masi providnog želea. On ne govori o neshvatljivoj apstrakciji, nego
upravo o ovom svijetu, u kojem živimo. Iskustvo koje mi nazivamo stvarima, bojama, zvukovima, mirisima,
okusima, oblicima i težinama, nije samo po sebi stvar, ni oblik, ni broj, ni bilo što - no, mi ga opažamo u ovom
trenutku. Tada mi opažamo Boga, kojega tradicionalna učenja i opisuju kao slobodnu, neuobličenu, beskonačnu,
vječnu, nepodijeljenu, nepokolebljivu, neizmjenjivu Stvarnost - Apsoluta iza relativnog, Smisao iza misli i riječi.*
Naravno, Smisao je bez smisla budući da, za razliku od riječi, on nema smisao, jer on jest smisao. Samo po sebi,
stablo je besmisleno, ali predstavlja smisao riječi "stablo".
_________________________
* Ovo je slično onome što se u Vedanti podrazumijeva pod Ja, atman, koje transcendira sve ｫstvariｻ koje smo iskusili.

Mogle bi se citirati čitave stranice iz duhovne literature svih vremena i sa svih mjesta, kako bi se pokazalo da je
vječni život bio shvaćen na taj način. No, dostajat će i sljedeće Eckhardovo razmišljanje:
"Sadašnji trenutak" u kojem je Bog stvorio prvog čovjeka, "sadašnji trenutak" u kojem će posljednji
čovjek nestati, i "sadašnji trenutak" u kojemu ja upravo govorim - svi su oni jedno u Bogu, u
kojemu je samo jedno sada. Pogledaj! Osoba koja živi obasjana Božjom svjetlošću nije svjesna ni
proteklog vremena, ni vremena koje dolazi, nego samo jedne vječnosti. ... Zato ona ne dobiva ništa
novo ni iz budućih događaja, ni iz mogućnosti koje se nude, jer ona živi u "sadašnjem trenutku", to
jest bezgrešno, "iznova odjenuta u krepost".
Kad umirete i približavate se životu svakim trenutkom, od male su vam koristi znanstvena nagađanja o tome što će
se dogoditi nakon smrti. Čitava se veličanstvenost i nalazi u tome da mi to ne znamo. Ideje o preživljavanju i
uništenju također su utemeljene na prošlosti, na sjećanju o buđenju i spavanju, pa su, na svoje različite načine,
besmislene tvrdnje o postojanosti koja vječno traje i o vječnom ništavilu.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)