
Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak
Prilikom posjete Dr.-u Vilderu Penfildu, saznao sam da svakom narednom stimulacijom
otvorenog mozga niskovoltažnom strujom, odgovor nervnog tkiva postaje sve brži. Kao rezultat
stimulacije, nastale su fizičke promjene u nervnom tkivu.
Logičan zaključak je dakle da svaka misao, osjećanje ili akcija koja se ponavlja, producira
fizičke i kemijske promjene u našim nervnim putanjama, bilo na blagoslov bilo na prokletstvo nama
kad se jednom ove navike učvrste u mozgu. Razmislite samo o implikacijama ove činjenice na naše
mentalno i emotivno zdravlje i na obrazovanje našeg karaktera.
“Ono što djete gleda i sluša, ostavlja duboke tragove u nježnom dječijem umu, koje nikakve
kasnije životne okolnosti ne mogu u potpunosti izbrisati… Ponavljanje određenih djela stvara navike.
One se mogu modificirati ozbiljnim vježbanjem, u nastavku života, ali rjetko kad u potpunosti
promjeniti.”
Uvjek kad pričam o ovoj temi, netko me upita: “Da li ovi dugmići ikad nestanu?” Na današnjem
nivou saznanja, čini nam se da bi oni mogli nestati ako se godinama ne bi koristili ovi moždani putevi.
Izgleda da navike stvaraju poprilično trajne puteve u mozgu. Osim u slučaju da se dotični put
ne koristi nekoliko godina, navika se iz mozga izbrisati ne može. Navike se mogu savladati
stvaranjem drugih navika koje su snažnije od onih kojima se želimo odupreti.
Mi možemo izgraditi nove puteve u mozgu svjesnim biranjem da, drugačije nego li što smo
navikli, odgovorimo na neku situaciju. Mi moramo ovu odluku donijeti veliki broj puta, kako bismo
izgradili više dugmića na novom putu nego li ih je na starom.
Tada će nervni impulsi koji putuju mozgom, radije izabrati novi put umjesto starog. Od
glavnog odvodnog vlakna u neuronu postoje mnoga alternativna vlakanca koja se odvajaju. To su ujedno i alternativni putevi. Drugim rječima mi biramo drugu maršutu – da budemo ljubazni umjesto
grubi, da pohvalimo umjesto da kritiziramo, da pomognemo umesto da povrijedimo. I kad se odupremo
iskušenju da pogriješimo, drugo kemijsko sjedinjenje poput GABE se luči i “povlači ručnu u
trenutku”.
Tako mnogo puta suprostavljene poruke bombardiraju moždani neuron. Neke kažu: “Napravi to.”
Druge pak: “Bolje nemoj.” Ukinuti ili neukinuti impuls, to je pitanje. Kako bilo koja nervna ćelija zna
šta treba da napravi?
Da li vas je ikad iskušavao komad torte u periodu kad ste obećali sebi da ste na dijeti?
Vjerojatno ste tada pomislili: “Kako samo lijepo izgleda?” Odmah zatim 30 milivolti pristiže u nervnu
ćeliju i kaže: “Ukidaj taj impuls”!
No u istom trenutku nadolazi vam misao: “Bolje ne.” Tada se na nervnim završecima stvara
GABA i snažno bombardira “ćeliju odluke”. Ona je praćena sa recimo 40 milivolti napona porukom:
“Pusti okidanje.” (Što je jača vaša odlučnost, to je veći napon koji pogađa ćeliju). Domaćica vam
prinosi kolač, ali vi ste donijeli odluku, sa samo 10 milivolti prednosti i polu neodlučno kažete: “Ne
hvala.”
Vidite, potrebno je najmanje 10 milivolti energije da izazove u mozgu stvaranje impulsa. U
ovom slučaju vaš mozak je izveo brzinsku algebarsku jednadžbu, 30 milivolti da okinem ili 40 da ne
okinem. Rezultat: 10 milivolti, ne okidam!
I ako je đavo bio iza ovog iskušenja, sa negodovanjem zaključuje: “Ok, ovu bitku sam izgubio,
ali ne sa mnogo razlike.” I za idući put radi bolje planove. On nije u stanju da vam čita misli. Ali
svakako razumije kolebljivo ponašanje.
Prilikom posjete Dr.-u Vilderu Penfildu, saznao sam da svakom narednom stimulacijom
otvorenog mozga niskovoltažnom strujom, odgovor nervnog tkiva postaje sve brži. Kao rezultat
stimulacije, nastale su fizičke promjene u nervnom tkivu.
Logičan zaključak je dakle da svaka misao, osjećanje ili akcija koja se ponavlja, producira
fizičke i kemijske promjene u našim nervnim putanjama, bilo na blagoslov bilo na prokletstvo nama
kad se jednom ove navike učvrste u mozgu. Razmislite samo o implikacijama ove činjenice na naše
mentalno i emotivno zdravlje i na obrazovanje našeg karaktera.
“Ono što djete gleda i sluša, ostavlja duboke tragove u nježnom dječijem umu, koje nikakve
kasnije životne okolnosti ne mogu u potpunosti izbrisati… Ponavljanje određenih djela stvara navike.
One se mogu modificirati ozbiljnim vježbanjem, u nastavku života, ali rjetko kad u potpunosti
promjeniti.”
Uvjek kad pričam o ovoj temi, netko me upita: “Da li ovi dugmići ikad nestanu?” Na današnjem
nivou saznanja, čini nam se da bi oni mogli nestati ako se godinama ne bi koristili ovi moždani putevi.
Izgleda da navike stvaraju poprilično trajne puteve u mozgu. Osim u slučaju da se dotični put
ne koristi nekoliko godina, navika se iz mozga izbrisati ne može. Navike se mogu savladati
stvaranjem drugih navika koje su snažnije od onih kojima se želimo odupreti.
Mi možemo izgraditi nove puteve u mozgu svjesnim biranjem da, drugačije nego li što smo
navikli, odgovorimo na neku situaciju. Mi moramo ovu odluku donijeti veliki broj puta, kako bismo
izgradili više dugmića na novom putu nego li ih je na starom.
Tada će nervni impulsi koji putuju mozgom, radije izabrati novi put umjesto starog. Od
glavnog odvodnog vlakna u neuronu postoje mnoga alternativna vlakanca koja se odvajaju. To su ujedno i alternativni putevi. Drugim rječima mi biramo drugu maršutu – da budemo ljubazni umjesto
grubi, da pohvalimo umjesto da kritiziramo, da pomognemo umesto da povrijedimo. I kad se odupremo
iskušenju da pogriješimo, drugo kemijsko sjedinjenje poput GABE se luči i “povlači ručnu u
trenutku”.
Tako mnogo puta suprostavljene poruke bombardiraju moždani neuron. Neke kažu: “Napravi to.”
Druge pak: “Bolje nemoj.” Ukinuti ili neukinuti impuls, to je pitanje. Kako bilo koja nervna ćelija zna
šta treba da napravi?
Da li vas je ikad iskušavao komad torte u periodu kad ste obećali sebi da ste na dijeti?
Vjerojatno ste tada pomislili: “Kako samo lijepo izgleda?” Odmah zatim 30 milivolti pristiže u nervnu
ćeliju i kaže: “Ukidaj taj impuls”!
No u istom trenutku nadolazi vam misao: “Bolje ne.” Tada se na nervnim završecima stvara
GABA i snažno bombardira “ćeliju odluke”. Ona je praćena sa recimo 40 milivolti napona porukom:
“Pusti okidanje.” (Što je jača vaša odlučnost, to je veći napon koji pogađa ćeliju). Domaćica vam
prinosi kolač, ali vi ste donijeli odluku, sa samo 10 milivolti prednosti i polu neodlučno kažete: “Ne
hvala.”
Vidite, potrebno je najmanje 10 milivolti energije da izazove u mozgu stvaranje impulsa. U
ovom slučaju vaš mozak je izveo brzinsku algebarsku jednadžbu, 30 milivolti da okinem ili 40 da ne
okinem. Rezultat: 10 milivolti, ne okidam!
I ako je đavo bio iza ovog iskušenja, sa negodovanjem zaključuje: “Ok, ovu bitku sam izgubio,
ali ne sa mnogo razlike.” I za idući put radi bolje planove. On nije u stanju da vam čita misli. Ali
svakako razumije kolebljivo ponašanje.