Razmišljanje

Nije li razmišljanje najvažnije za opstanak u ovom svijetu?
Um je instrument, oruđe. Postoji kako bi izvršavao stanovite zadatke, a kad je zadatak izvršen, oruđe možete odložiti. Kako sada stvari stoje, rekao bih kako osamdeset do devedeset posto ljudskoga razmišljanja ne samo da se ponavlja i da je beskorisno, nego je zbog svoje neučinkovitosti i često negativne prirode uvelike i štetno. Promatrajte um i vidjet ćete da je to istina. To dovodi do ozbiljna gubitka životne energije.Ta vrsta prisilnog razmišljanja zapravo predstavlja ovisnost. Čime se odlikuje ovisnost? Vrlo jednostavno: osjećate da više ne možete prestati po svojoj volji. To o čemu ste ovisni čini vam se snažnijim od vas. Također vam pruža lažan osjećaj zadovoljstva, zadovoljstva koje se neminovno pretvara u bol.
Otkud tvrdnja da smo ovisni o razmišljanju?
Otud što ste se poistovjetili s njim, a to znači da osjećaj vlastitog ja crpite iz sadržaja i aktivnosti uma. Zato što vjerujete da biste prestali postojati kad biste prestali razmišljati. Tijekom odrastanja stvarate mentalnu sliku o tome tko ste, utemeljenu na osobnim i kulturalnim uvjetovanjima. To fantomsko ja možemo nazvati egom. Ono se sastoji od umne aktivnosti, a održava se isključivo neprestanim razmišljanjem. Pojam ega različitim ljudima označava različite stvari, ali ja ovdje njime označavam lažno ja, stvoreno nesvjesnim poistovjećenjem s umom. Sadašnji trenutak za ego jedva da postoji. Važnima smatra samo prošlost i budućnost. To potpuno iskrivljavanje istine objašnjava činjenicu potpune neučinkovitosti uma u kontekstu ega. Ego se neprestano bavi oživljavanjem prošlosti, jer, tko ste bez prošlosti? Neprestano se projicira u budućnost kako bi se pobrinuo za opstanak i ondje pronašao nekakvu vrstu oslobođenja i ispunjenja. Ego kaže: "Jednoga dana, kad bude ovako ili onako, kad se nešto dogodi, tada ću biti dobro, bit ću sretan i miran." Čak i onda kad se čini da je ego zaokupljen sadašnjošću, on ne vidi sadašnjost: potpuno je pogrešno zapaža jer promatra očima prošlosti. Ili je svodi na sredstvo za postizanje nekakva cilja koji uvijek leži u budućnosti u koju se um projicira. Promatrajte svoj um i vidjet ćete da tako djeluje. Sadašnji trenutak čuva ključ oslobođenja. Ali sadašnji trenutak ne možete pronaći sve dok ste potpuno poistovjećeni s umom.
Ne želim izgubiti sposobnost analiziranja i razlikovanja. Ne bi mi smetalo da naučim jasnije razmišljati, na usredotočeniji način, ali ne želim izgubiti um. Dar mišljenja najdragocjenije je što imamo. Bez njega bili bismo samo još jedna životinjska vrsta.
Prevlast uma nije ništa drugo nego stupanj u evoluciji svijesti. Sada trebamo prijeći na sljedeći, i to hitno, inače će nas um, koji se pretvorio u čudovište, uništiti. Kasnije ću o tome potanje govoriti. Razmišljanje i svijest nisu istoznačnice. Razmišljanje je samo mali vid svijesti. Misao ne može postojati bez svijesti, ali ona svijesti uopće nije potrebna. Prosvjetljenje znači uzdizanje iznad misli, a ne vraćanje na razinu ispod misli, na razinu životinje ili biljke. U prosvijetljenom stanju i dalje ćete se, kad god to bude potrebno, koristiti umom, ali na mnogo usredotočeniji i učinkovitiji način nego prije. Koristit ćete se njime uglavnom za neke praktične stvari, ali bit ćete oslobođeni od nesvjesnog unutarnjeg dijaloga i u vama će vladati unutarnje spokojstvo. Kad se budete koristili umom, osobito kad će vam biti potrebno stvaralačko rješenje, svakih nekoliko minuta kretat ćete se između misli i tišine, između uma i stanja ne-uma. Ne-um je svjesnost bez misli. Samo na taj način moguće je stvaralački razmišljati, jer samo na taj način misao posjeduje neku stvarnu moć. Sama za sebe, kad više nije povezana s mnogo prostranijim carstvom svijesti, misao ubrzo postaje jalova, bezumna i razorna.
Um je u suštini stroj za preživljavanje. Napad na druge umove i obrana od njih, skupljanje, pohrana i raščlanjivanje informacija - u tim je poslovima um dobar, ali oni uopće nisu kreativni. Svi istinski umjetnici, bez obzira na to jesu li toga svjesni ili nisu, stvaraju u stanju ne-uma, u unutarnjoj dubokoj tišini. Um tada daje oblik stvaralačkom nagonu ili uvidu. Čak i veliki znanstvenici govore kako do proboja stvaralačkih ideja dolazi u razdoblju mentalne tišine. Iznenađujući rezultat opsežne ankete provedene medu najčuvenijim matematičarima Sjedinjenih Američkih Država, uključujući Einsteina, o njihovim radnim metodama, jest kako razmišljanje "igra tek podređenu ulogu u kratkoj, odlučnoj fazi samog stvaralačkog čina." Rekao bih kako se jednostavan razlog zbog kojeg većina znanstvenika nije kreativna ne krije u tome što ne znaju razmišljati, nego u tome što ne znaju kako bi mogli prestati razmišljati!
Čudo stvaranja i održavanja života na Zemlji ili vašega tijela nije se dogodilo kroz um i razmišljanje. Na djelu je, očito, inteligencija koja je daleko veća od uma. Kako jedna jedina ljudska stanica, koja je dugačka 1/2540 cm u okviru svoje DNA, može sadržavati upute koje bi ispunile tisuću knjiga od po šesto stranica? Što više učimo o radu tijela, to više spoznajemo kakva golema inteligencija djeluje u njemu i kako malo znamo. Kad se um ponovno poveže s tom inteligencijom, postat će najčudesnije oruđe. Tada će služiti nečemu većem od sebe.

MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA - GLAVA I

You are the barrier

You are your undoing, you are the barrier. Meditation is when the meditator is not. When the mind ceases with all its activities -- seeing that they are futile -- then the unknown penetrates you, overwhelms you. The mind must cease for god to be. Knowledge must cease for knowing to be. You must disappear, you must give way. You must become empty, then only you can be full. That night I became empty and became full. I became non-existential and became existence. That night I died and was reborn. But the one that was reborn has nothing to do with that which died, it is a discontinuous thing. On the surface it looks continuous but it is discontinuous. The one who died, died totally; nothing of him has remained. Believe me, nothing of him has remained, not even a shadow. It died totally, utterly. It is not that I am just a modified RUP, transformed, modified form, transformed form of the old. No, there has been no continuity. That day of March twenty-first, the person who had lived for many many lives, for millennia, simply died. Another being, absolutely new, not connected at all with the old, started to exist. Religion just gives you a total death. Maybe that's why the whole day previous to that happening I was feeling some urgency like death, as if I am going to die -- and I really died. I have known many other deaths but they were nothing compared to it, they were partial deaths. Sometimes the body died, sometimes a part of the mind died, sometimes a part of the ego died, but as far as the person was concerned, it remained. Renovated many times, decorated many times, changed a little bit here and there, but it remained, the continuity remained. That night the death was total. It was a date with death and god simultaneously. Source: The Discipline of Transcendence, Volume 2, Chapter 11.
Osho Enlightenment

Nadziranje mislioca

Što točno mislite reći kad govorite o "nadziranju mislioca"?
Ode li čovjek liječniku i kaže: "Čujem glasove u glavi", vjerojatno će ga liječnik poslati psihijatru. Činjenica je da na vrlo sličan način doslovce svi u glavi neprestano čujemo glasove: to su nesvjesni misaoni procesi, a ne shvaćate kako imate moć zaustaviti ih. Riječ je o trajnim monolozima ili dijalozima. Vjerojatno ste na ulici susreli "lude" ljude koji bez prestanka razgovaraju sa sobom ili mrmljaju. To se ne razlikuje mnogo od onoga što radite vi i svi drugi "normalni" ljudi, osim što ne govorite naglas. Glas iznutra komentira, nagađa, prosuđuje, uspoređuje, žali se, nešto mu se sviđa, nešto ne i tako u nedogled. Taj glas ne mora biti povezan sa situacijom u kojoj se upravo nalazite; možda oživljava davnu ili nedavnu prošlost, možda uvježbava ili zamišlja moguće buduće situacije. Razmišlja li o budućnosti, nerijetko zamišlja kako će stvari krenuti u pogrešnom smjeru ili zamišlja negativan ishod; to nazivamo zabrinutošću. Katkad su ta razmišljanja praćena vizualnim slikama ili "mentalnim filmovima". Čak i ako se glas odnosi na trenutačnu situaciju, protumačit će je pojmovima prošlosti. To je zato što glas pripada uvjetovanom umu, koji je rezultat sveukupne vaše prošlosti, kao i kolektivnog kulturalnog misaonog sklopa koji ste naslijedili.
Dakle, sadašnjost promatrate i prosuđujete očima prošlosti i dobivate potpuno iskrivljenu sliku. Nije neuobičajeno da taj glas predstavlja čovjekova najgoreg neprijatelja. Mnogi ljudi žive s mučiteljem u glavi koji ih neprestano napada, kažnjava i iscrpljuje im životnu energiju. To je uzrok neizrecive bijede i nesreće, kao i bolesti. Dobra je vijest to što se uistinu možete osloboditi vlastita uma. To je jedino istinsko oslobođenje. Upravo sada možete poduzeti prvi korak. Počnite što je češće moguće osluškivati glas u svojoj glavi. Osobito obratite pažnju na sve misaone obrasce koji se ponavljaju, one stare gramofonske ploče koje se već godinama okreću u vašoj glavi. To sam htio reći kad sam govorio o "nadziranju mislioca", odnosno: slušajte glas u svojoj glavi i budite ondje u ulozi svjedoka. Kad slušate taj glas, slušajte ga nepristrano. Hoću reći, ne prosuđujte. Ne prosuđujte i ne osuđujte ono što čujete, jer bi to značilo kako taj isti glas ponovno ulazi kroz stražnja vrata. Uskoro ćete shvatiti: ondje je glas, a ovdje Ja jesam, osluškujem ga i nadzirem. Ta spoznaja Ja jesam, taj osjećaj vlastite prisutnosti nije misao. Ona izrasta negdje onkraj misli.
Zato, slušate li misao, svjesni ste ne samo misli, nego i sebe kao njezina svjedoka. Probudila se nova dimenzija svjesnosti. Osluškujete li misao, osjećate svjesno prisustvo - svoje dublje ja - u pozadini ili ispod misli. Misao tada gubi moć nad vama i brzo se povlači, jer više ne pružate energiju umu poistovjećujući se s njim. To je početak kraja nesvjesnog i prisilnog razmišljanja. Kad se misao povuče, osjetit ćete kako je u mentalnoj struji došlo do prekida - to je pukotina u kojoj nema misli. U početku će ti prekidi biti kratkotrajni, trajat će možda samo nekoliko sekundi, ali postepeno će se produživati. Kad dođe do prekida, u nutrini ćete osjetiti duboku tišinu i spokojstvo. To je početak prirodna stanja doživljene jednote s Bićem, koja je najčešće zamagljena umom. Osjećaj duboke tišine i spokojstva s praksom će se produbiti. Zapravo, nema kraja njihovoj dubini. Također ćete osjetiti kako se iz dubina nutrine uzdiže tanano zračenje radosti: to je radost Bića.
To ne nalikuje na stanje transa. Uopće mu ne nalikuje. Ovdje ne dolazi do gubitka svijesti. Istina je upravo suprotna. Kad bi cijena spokojstva bilo sužavanje svijesti, a cijena duboke tišine smanjenje životnosti i budnosti, tada ih ne bi bilo vrijedno imati. U takvom stanju unutarnje povezanosti postat ćete mnogo živahniji i budniji nego u stanju u kojem se poistovjećujete s umom. Bit ćete potpuno prisutni. To stanje također pojačava učestalost vibracija energetskog polja koje daje život fizičkom tijelu.
Što se dublje spuštate u carstvo bez misli, kako se to ponekad naziva na Istoku, spoznat ćete stanje čiste svijesti. U tom stanju vlastitu prisutnost osjećate s takvom snagom i radošću da sveukupno razmišljanje, emocije, fizičko tijelo, kao i cijeli vanjski svijet, postaju relativno beznačajni u usporedbi s tim stanjem. Pa ipak, to nije sebičnost, nego stanje nesebičnosti. Odnosi vas onkraj onoga o čemu ste prije razmišljali kao o "vlastitom ja". Ta prisutnost ste vi sami, a istodobno je nezamislivo veća od vas. Ovo što vam pokušavam prenijeti može zvučati paradoksalno, pa čak i proturječno, ali nema nikakva drugog načina na koji bih to mogao izraziti.
Umjesto da "nadzirete mislioca", prekid u struji misli možete izazvati sasvim jednostavno, usmjerivši žarište pažnje u sadašnji trenutak. Postanite snažno svjesni sadašnjeg trenutka. To će u vama probuditi duboko zadovoljstvo. Na taj način odvlačite svijest od umnih aktivnosti i stvarate prekid u mislima te postajete iznimno budni i svjesni, ali ne razmišljate. To je suština meditacije.
To u svakodnevnom životu možete provoditi tako što ćete se pozabaviti bilo kojom rutinskom aktivnošću koja vam inače predstavlja samo sredstvo do nekog cilja, dajući joj potpunu pažnju, tako da sama sebi postane ciljem. Primjerice, svaki put dok hodate uz i niz stube u svojoj kući ili na radnom mjestu, pomno usmjerite pozornost na svaki korak, pokret, pa čak i na disanje. Budite potpuno prisutni. Kad želite oprati ruke, obratite pozornost na sve osjetilne opažaje povezane s tom aktivnošću: zvuk i dodir vode, pokreti ruku, miris sapuna i tako dalje. Kad ulazite u automobil, nakon što ste zatvorili vrata, zastanite nekoliko sekundi i promatrajte ritam disanja. Postanite svjesni tihog, ali moćnog osjeta prisutnosti. Postoji samo jedno sigurno mjerilo kojim možete odrediti koliko ste uspjeli u toj praksi: stupanj unutarnjeg spokojstva.
Najvažniji korak na vašemu putovanju prema prosvjetljenju jest ovaj: naučite raskinuti poistovjećenost s vlastitim umom. Svaki put kad izazovete prekid u struji misli, pojačava se svjetlost vaše svijesti. Jednoga dana možda ćete shvatiti da se smijete glasu u glavi, kao što biste se nasmijali vragolijama djeteta. To znači da sadržaj uma više ne shvaćate ni izbliza tako ozbiljno, budući da vaš osjećaj vlastitog ja ne ovisi o njemu.

MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA - GLAVA I

God is a universal thing

When I say the world is real, the world is tremendously beautiful, the world is luminous with infinity, the world is light and delight, it is a celebration, I mean my world -- or your world if you drop your dreams. When you drop your dreams you see the same world as any Buddha has ever seen. When you dream you dream privately. Have you watched it? -- that dreams are private. You cannot share them even with your beloved. You cannot invite your wife to your dream -- or your husband, or your friend. You cannot say, 'Now, please come tonight in my dream. I would like to see the dream together.' It is not possible. Dream is a private thing, hence it is illusory, it has no objective reality. God is a universal thing. Once you come out of your private dreams, it is there. It has been always there. Once your eyes are clear, a sudden illumination -- suddenly you are overflooded with beauty, grandeur and grace. That is the goal, that is the destiny. Let me repeat. Without effort you will never reach it, with effort nobody has ever reached it. You will need great effort, and only then there comes a moment when effort becomes futile. But it becomes futile only when you have come to the very peak of it, never before it. When you have come to the very pinnacle of your effort -- all that you can do you have done -- then suddenly there is no need to do anything any more. You drop the effort. But nobody can drop it in the middle, it can be dropped only at the extreme end. So go to the extreme end if you want to drop it. Hence I go on insisting: make as much effort as you can, put your whole energy and total heart in it, so that one day you can see -- now effort is not going to lead me anywhere. And that day it will not be you who will drop the effort, it drops on its own accord. And when it drops on its own accord, meditation happens. Meditation is not a result of your efforts, meditation is a happening. When your efforts drop, suddenly meditation is there... the benediction of it, the blessedness of it, the glory of it. It is there like a presence... luminous, surrounding you and surrounding everything. It fills the whole earth and the whole sky. That meditation cannot be created by human effort. Human effort is too limited. That blessedness is so infinite. You cannot manipulate it. It can happen only when you are in a tremendous surrender. When you are not there only then it can happen. When you are a no-self -- no desire, not going anywhere -- when you are just herenow, not doing anything in particular, just being, it happens. And it comes in waves and the waves become tidal. It comes like a storm, and takes you away into a totally new reality. But first you have to do all that you can do, and then you have to learn non-doing. The doing of the non-doing is the greatest doing, and the effort of effortlessness is the greatest effort. Your meditation that you create by chanting a mantra or by sitting quiet and still and forcing yourself, is a very mediocre meditation. It is created by you, it cannot be bigger than you. It is homemade, and the maker is always bigger than the made. You have made it by sitting, forcing in a yoga posture, chanting 'rama, rama, rama' or anything -- 'blah, blah, blah' -- anything. You have forced the mind to become still. It is a forced stillness. It is not that quiet that comes when you are not there. It is not that silence which comes when you are almost non-existential. It is not that beautitude which descends on you like a dove. It is said when Jesus was baptized by John the Baptist in the Jordan River, god descended in him, or the holy ghost descended in him like a dove. Yes, that is exactly so. When you are not there peace descends in you... fluttering like a dove... reaches in your heart and abides there and abides there forever.

Osho Enlightenment

Koja je najveća prepreka doživljaju stvarnosti?

Koja je najveća prepreka doživljaju te stvarnosti?
Poistovjećivanje s vlastitim umom, zbog čega misao postaje prisilna. Nemoć da prekinete razmišljanje zastrašujuća je poteškoća, ali mi to ne shvaćamo jer gotovo svi od toga patimo, zato se takvo stanje smatra normalnim. Ta neprestana mentalna buka sprečava vas u pronalaženju carstva unutarnje smirenosti koja je neodvojiva od Bića. Ta buka također stvara lažno, misaono ja, koje baca sjenku straha i patnje. Kasnije ćemo to potanje razjasniti.
Filozof Descartes vjerovao je kako je pronašao temeljnu istinu kad je izrekao čuvenu tvrdnju: "Mislim, dakle jesam." Zapravo, izrazio je temeljnu pogrešku: izjednačiti mišljenje s Bićem i identitet s mišljenjem. Prisilni mislilac, što se odnosi na gotovo svakog čovjeka, živi u stanju očite odvojenosti, u bezumno kompleksnom svijetu trajnih problema i sukoba, u svijetu koji odražava sve veću fragmentaciju uma. Prosvjetljenje je stanje cjelovitosti, postojanja "u jednoti" i samim tim, u spokojstvu, sjedinjenost sa životom u njegovu očitovanom vidu, svijetu, kao i sjedinjenost s vlastitim najdubljim ja i neočitovanim životom - sjedinjenost s Bićem. Prosvjetljenje ne samo da označava okončanje patnje i trajnih, unutarnjih i vanjskih sukoba, nego isto tako i okončanje zastrašujućeg robovanja razmišljanju. Kakvo je to nevjerojatno oslobođenje!
Poistovjećivanje s umom stvara nepropustan zastor pojmova, etiketa, slika, riječi, prosudbi i definicija koje onemogućuju sve istinske odnose. Taj zastor postavlja se između vas i vaše prirode, između vas i vaših bližnjih muškaraca i žena, između vas i prirode, između vas i Boga. To je zastor misli koji stvara privid odvojenosti, privid kako s jedne strane postojite vi, a s druge potpuno odvojeni "drugi". Tada zaboravljate suštinsku činjenicu da ste, ispod razine tjelesne pojavnosti i odvojenih oblika, jedno sa svime što jest. Kad kažem da zaboravljate, time hoću reći da jednotu više ne možete osjetiti kao bjelodanu stvarnost. Možda vjerujete da postoji, ali više ne znate da je tako. Uvjerenje može pružiti utjehu. Međutim, samo uvjerenje putem vlastita iskustva donosi slobodu.
Razmišljanje je postalo bolest. Bolest se pojavljuje kad nestane ravnoteže. Primjerice, nema ničeg pogrešnog u tome što se stanice u tijelu razdvajaju i umnažaju, ali kad se taj proces nastavlja bez obzira na cjelokupnost organizma, stanice se pretjerano množe i tada dolazi do bolesti.
Koristimo li se njim na pravi način, um može biti iznimno dobar instrument. Koristimo li se pogrešno, međutim, postaje razoran. Da se točnije izrazim, najčešće nije riječ o tome da se pogrešno služite umom - najčešće se njim uopće ne služite. On se koristi vama. To je bolest. Vjerujete da ste vi taj um. To je zabluda. Instrument je preuzeo vlast u svoje ruke.
Ne slažem se sasvim s tim. Istina je da često besciljno razmišljam, kao i većina ljudi, ali ipak mogu odlučiti koristiti se umom da nešto dobijem i postignem, a to činim cijelo vrijeme.
Samo zato što možete riješiti križaljku ili izgraditi atomsku bombu, to ne znači da se koristite umom. Upravo kao što psi vole žvakati kosti, tako i um voli gurati nos u različite probleme. Zato i rješava križaljke i gradi atomske bombe. Vas ne zanima nijedno ni drugo. Dopustite mi da vas upitam: možete li se osloboditi uma kad god to poželite? Jeste li pronašli tipku za isključivanje?
Hoćete reći da potpuno prestanem misliti? Ne, ne mogu ga se osloboditi kad to poželim, osim na trenutak-dva.
To znači da se um koristi s vama. Vi se nesvjesno poistovjećujete s njim, tako da čak i ne znate kako ste njegov rob. Gotovo kao da ste opsjednuti, a da to i ne znate i zato smatrate da ste vi to biće koje vas je opsjelo. Početak slobode jest spoznaja kako vi niste to biće koje vas opsjeda - mislilac. Ta vam spoznaja omogućuje da promatrate mislioca. Onoga trenutka kad počnete nadzirati mislioca, aktivira se viša razina svjesnosti. Tada počinjete shvaćati kako onkraj misli postoji prostrano carstvo inteligencije, kako je misao samo sićušan vid te inteligencije. Također shvaćate kako sve one stvari koje su uistinu važne - ljepota, ljubav, stvaralaštvo, radost, unutarnje spokojstvo - izranjaju iz područja onkraj uma. Počeli ste se buditi.
MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA - GLAVA I

Their strength is totally of love...

Buddhas have a strength which is not of this world. Their strength is totally of love... Like a rose flower or a dewdrop. Their strength is very fragile, vulnerable. Their strength is the strength of life not of death. Their power is not of that which kills; their power is of that which creates. Their power is not of violence, aggression; their power is that of compassion. But I have never been in the body again, I am just hovering around the body. And that's why I say it has been a tremendous miracle. Each moment I am surprised I am still here, I should not be. I should have left any moment, still I am here. Every morning I open my eyes and I say, 'So, again I am still here?' Because it seems almost impossible. The miracle has been a continuity. Just the other day somebody asked a question -- 'Osho, you are getting so fragile and delicate and so sensitive to the smells of hair oils and shampoos that it seems we will not be able to see you unless we all go bald.' By the way, nothing is wrong with being bald -- bald is beautiful. Just as 'black is beautiful', so 'bald is beautiful'. But that is true and you have to be careful about it. I am fragile, delicate and sensitive. That is my strength. If you throw a rock at a flower nothing will happen to the rock, the flower will be gone. But still you cannot say that the rock is more powerful than the flower. The flower will be gone because the flower was alive. And the rock -- nothing will happen to it because it is dead. The flower will be gone because the flower has no strength to destroy. The flower will simply disappear and give way to the rock. The rock has a power to destroy because the rock is dead. Remember, since that day I have never been in the body really; just a delicate thread joins me with the body. And I am continuously surprised that somehow the whole must be willing me to be here, because I am no more here with my own strength, I am no more here on my own. It must be the will of the whole to keep me here, to allow me to linger a little more on this shore. Maybe the whole wants to share something with you through me. Since that day the world is unreal. Another world has been revealed. When I say the world is unreal I don't mean that these trees are unreal. These trees are absolutely real -- but the way you see these trees is unreal. These trees are not unreal in themselves -- they exist in god, they exist in absolute reality -- but the way you see them you never see them; you are seeing something else, a mirage. You create your own dream around you and unless you become awake you will continue to dream. The world is unreal because the world that you know is the world of your dreams. When dreams drop and you simply encounter the world that is there, then the real world. There are not two things, god and the world. God is the world if you have eyes, clear eyes, without any dreams, without any dust of the dreams, without any haze of sleep; if you have clear eyes, clarity, perceptiveness, there is only god. Then somewhere god is a green tree, and somewhere else god is a shining star, and somewhere else god is a cuckoo, and somewhere else god is a flower, and somewhere else a child and somewhere else a river -- then only god is. The moment you start seeing, only god is. But right now whatsoever you see is not the truth, it is a projected lie. That is the meaning of a mirage. And once you see, even for a single split moment, if you can see, if you can allow yourself to see, you will find immense benediction present all over, everywhere -- in the clouds, in the sun, on the earth. This is a beautiful world. But I am not talking about your world, I am talking about my world. Your world is very ugly, your world is your world created by a self, your world is a projected world. You are using the real world as a screen and projecting your own ideas on it.

Osho Enlightenment

Prosvjetljenje - što je to?

Vi niste um
NAJVEĆA PREPREKA PROSVJETLJENJU
Prosvjetljenje - što je to?
Više od trideset godina prosjak je sjedio pokraj ceste. Jednoga dana naišao je neki stranac. "Imaš malo sitnoga?" promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru bejzbolsku kapu. "Nemam ti što dati", odgovorio je stranac. Tada je upitao: "Na čemu to sjediš?" "Ni na čemu", odgovorio je prosjak. "To je samo neka stara kutija. Sjedim na njoj otkako pamtim." "Jesi li ikada zavirio u nju?" upita ga stranac. "Nisam", odgovori prosjak. "A i čemu? Ničega nema u njoj." "Ipak, pogledaj unutra", bio je uporan stranac. Prosjak je uspio odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija ispunjena zlatom.
Ja sam taj stranac koji vam nema što dati, koji vam kaže da se zagledate u vlastitu nutrinu. Ne u nutrinu bilo koje kutije, kao u ovoj paraboli, nego u nutrinu onoga što vam je najbliže: u vlastitu nutrinu.
"No ja nisam prosjak", čujem kako kažete.
Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo - radost Bića koja zrači te duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posljedica te radosti, prosjaci su, makar imali materijalnih bogatstava. Oni u vanjskom svijetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, ondje traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo da obuhvaća sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svijet može pružiti.
Riječ prosvjetljenje u mislima vam predočava sliku nekakva nadljudskog postignuća, a egu se sviđa da tako i ostane. A prosvjetljenje je jednostavno prirodno stanje proživljene jednote s Bićem. To je stanje povezanosti s nečim neizmjernim i neuništivim, nečim što ste, gotovo paradoksalno, u suštini vi sami, a ipak je mnogo veće od vas.
To je pronalaženje vlastite istinske prirode onkraj imena i oblika. Niste li sposobni osjetiti tu povezanost, u vama se budi privid odvojenosti od sama sebe te od svijeta koji vas okružuje. Tada sebe svjesno ili nesvjesno shvaćate kao izdvojenu česticu. Javlja se strah, a vanjski i unutarnji sukobi postaju redovita pojava. Sviđa mi se Buddhina jednostavna definicija prosvjetljenja kao "okončanja patnje". U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne? Naravno, kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvjetljenje nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali, što preostaje, ako više nema patnje? Buddha o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to morati sami otkriti. On je izrekao negativnu definiciju tako da je um ne može pretvoriti u nešto u što bi povjerovao ili u nekakvo nadljudsko postignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće doseći. Usprkos tome što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje rezervirano za Buddhu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.

Koristite se riječju Biće. Možete li objasniti što time mislite?
Biće je vječan, uvijek prisutan, jedan jedini Život onkraj mnoštva životnih oblika što su podvrgnuti rađanju i smrti. Međutim, Biće se ne nalazi samo onkraj oblika, nego također duboko unutar svakog oblika, kao njegova najskrivenija, nevidljiva i neuništiva suština. To znači da vam je Biće dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priroda.
No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razumjeti. Spoznat ćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće možete osjetiti, ali nikada ga ne možete mentalno razumjeti. Ponovno postizanje svjesnosti o Biću i prebivanje u tom stanju "osjećajne spoznaje" jest prosvjetljenje.
Kad kažete Biće, govorite li o Bogu? Ako govorite, zašto onda tako i ne kažete?
Riječ Bog tijekom tisuća godina zloporabe ostala je bez značenja. Katkad se njom koristim, ali štedljivo. Pod zloporabom mislim na to kako se ljudi koji nikada nisu ni naslutili carstvo svetoga, beskonačno prostranstvo koje se krije iza te riječi, jako uvjerljivo njome koriste, kao da znaju o čemu govore. Ili tvrde da Bog ne postoji, kao da znaju što je to čemu niječu postojanje. Ta zloporaba dovodi do pojave apsurdnih uvjerenja, tvrdnji i zabluda ega, kao što je ova tvrdnja: "Moj (naš) Bog jedini je istinski Bog, a tvoj je Bog lažan" ili Nietzscheova čuvena izjava: "Bog je mrtav".
Riječ Bog postala je zatvoreni pojam. Onoga trenutka kad je izgovorite, stvara se mentalna slika; to možda više nije slika starca s bijelom bradom, ali još je ipak mentalni prikaz nekoga ili nečega izvan vas. Isto tako, taj je prikaz gotovo neminovno u muškom obliku. Ni Bog ni Biće, ni bilo koja druga riječ, ne mogu definirati ili objasniti neobjašnjivu stvarnost koja se krije iza njih, tako da je jedino važno pitanje ovo: predstavlja li ta riječ pomoć ili otežava doživljaj Onoga na što ukazuje. Ukazuje li na nešto onkraj sebe, na onu transcendentalnu stvarnost ili si je olako dopustila da postane tek mentalni idol, puka ideja u vašim mislima u koju vjerujete? Riječ Biće ništa ne objašnjava, ali to ne čini ni riječ Bog. Međutim, Biće ima tu prednost da predstavlja otvoreni pojam. Ono ne svodi beskonačno nevidljivo na konačnu pojavu. Nemoguće je oblikovati mentalnu sliku Bića. Nitko ne može tvrditi da posjeduje isključivo pravo na posjedovanje Bića. Ono predstavlja samu vašu suštinu. Možete mu neposredno pristupiti kao osjećaju vlastite prisutnosti,kao spoznaji Ja jesam koja prethodi tvrdnji: "Ja sam ovo" ili: "Ja sam ono". Tek mali korak dijeli riječ Biće od iskustva Bića.
MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA - GLAVA I

There was no limitation

There was no limitation. A tremendous power arose as if I could do anything whatsoever. I was not there, only the power was there. I reached to the garden where I used to go every day. The garden was closed, closed for the night. It was too late, it was almost one o'clock in the night. The gardeners were fast asleep. I had to enter the garden like a thief, I had to climb the gate. But something was pulling me towards the garden. It was not within my capacity to prevent myself. I was just floating. That's what I mean when I say again and again 'float with the river, don't push the river'. I was relaxed, I was in a let-go. I was not there. IT was there, call it god -- god was there. I would like to call it IT, because god is too human a word, and has become too dirty by too much use, has become too polluted by so many people. Christians, Hindus, Mohammedans, priests and politicians -- they all have corrupted the beauty of the word. So let me call it IT. IT was there and I was just carried away... carried by a tidal wave. The moment I entered the garden everything became luminous, it was all over the place -- the benediction, the blessedness. I could see the trees for the first time -- their green, their life, their very sap running. The whole garden was asleep, the trees were asleep. But I could see the whole garden alive, even the small grass leaves were so beautiful. I looked around. One tree was tremendously luminous -- the maulshree tree. It attracted me, it pulled me towards itself. I had not chosen it, god himself has chosen it. I went to the tree, I sat under the tree. As I sat there things started settling. The whole universe became a benediction. It is difficult to say how long I was in that state. When I went back home it was four o'clock in the morning, so I must have been there by clock time at least three hours -- but it was infinity. It had nothing to do with clock time. It was timeless. Those three hours became the whole eternity, endless eternity. There was no time, there was no passage of time; it was the virgin reality -- uncorrupted, untouchable, unmeasurable. And that day something happened that has continued -- not as a continuity -- but it has still continued as an undercurrent. Not as a permanency -- each moment it has been happening again and again. It has been a miracle each moment. That night... and since that night I have never been in the body. I am hovering around it. I became tremendously powerful and at the same time very fragile. I became very strong, but that strength is not the strength of a Mohammed Ali. That strength is not the strength of a rock, that strength is the strength of a rose flower -- so fragile in his strength... so fragile, so sensitive, so delicate. The rock will be there, the flower can go any moment, but still the flower is stronger than the rock because it is more alive. Or, the strength of a dewdrop on a leaf of grass just shining; in the morning sun -- so beautiful, so precious, and yet can slip any moment. So incomparable in its grace, but a small breeze can come and the dewdrop can slip and be lost forever.

Osho Enlightenment

OSHO - RAZMIŠLJANJE

"Kontemplacija" znači razmišljanje - usmjereno razmišljanje.
Svi mi razmišljamo: to nije kontemplacija. To razmišljanje nije usmjereno, ono je mutno, ne vodi nikuda. Zaista, naše razmišljanje nije kontemplativno, već, kako Frojd kaže, "asocijativno", dovodi u vezu, tek nagovještava. Jedna misao te vodi ka drugoj bez ikakvog usmjeravanja od tvoje strane. Jedna misao ide ka drugoj upravo zbog asocijacije, zbog toga što su povezane. Ti, recimo, ugledaš psa kako prolazi ulicom: onog trenutka kada ugledaš tog psa tvoj um počinje misliti o psima. Taj pas te zavede i ti počneš stvarati asocijacije na tu temu.
Kada si bio dijete ti si se plašio određenog psa. U tom trenutku je taj pas iz djetinjstva došao na um i djetinjstvo ti se sa njim vratilo. Tada je taj pas bio zaboravljen. Ti si se sada pomoću njega povezao sa svojim djetinjstvom, a djetinjstvo te zatim odvelo negdje dalje - tako se to vrti u krug.
Uvijek kada si opušten pokušaj da se vratiš tamo odakle misli dolaze. Vrati se natrag; osmotri svoje korake. Tada ćeš vidjeti da je neka druga misao tamo, i da te ona dovela dotle, a one nijesu logički povezane. Kako može pas na ulici biti u vezi sa tvojim djetinjstvom? Tu ne postoji nikakve logičke veze - tek samo asocijacija u tvom umu. Kada bih ja prolazio tom ulicom, taj isti pas mene ne bi odveo do mog djetinjstva. Mene bi to odvelo negdje drugdje. Neku treću osobu to bi odvelo opet negdje sasvim drugdje. Svi posjeduju nekakve asocijativne veze u umu. Svaka pojedinačna karika vodi ka lancu raznih događanja. Tada um počinje da djeluje kao kompjuter. Tada te jedna stvar vodi ka drugoj, druga ka trećoj i tako dalje. Tvoj dan se na tome zasniva.
Pokušaj da zapisuješ to što ti pada na um; bićeš iznenađen. Što se događa sa tvojim umom? Nema nikakvog odnosa između misli. Ti to nazivaš razmišljanje. To je samo puka veza izmeu dvije različite misli koje te vode. Razmišljanje postaje kontemplacija samo onda kada se direktno kreće, kada se ne kreće pomoću asocijacije. Ti, recimo, radiš na nekom određenom problemu, onda izbaciš sve asocijacije. Ti se usredsrediš samo na taj problem: usmjeriš svoj um. Um nastoji da pobjegne sa prave staze na neku misao sa strane - da ode ka nekoj asocijaciji. Ti tada treba da izbjegneš sve stranputice. Samo na jedan put treba da usmjeriš svoj um.
Naučnik koji radi na nekom problemu je u kontemplaciji. Kada logičar radi na nekom problemu, kada matematičar rješava neki problem, oni su u kontemplaciji. Pjesnik kontemplira cvijet: tada je sav svijet stavljen po strani i samo su prisutni pjesnik i taj cvijet. Pjesnik se povodi za tim cvijetom. Možda će ga mnoge stvari sa strane privlačiti, ali on neće dopustiti svom umu da ide po strani. Um se tada kreće u jednom smjeru, u jednoj liniji. To je kontemplacija. Nauka je bazirana na kontemplaciji. Bilo koja logična stvar je kontenplativna: misao je usmjerena, razmišljanje je vođeno. Razmišljanje, uobičajeno razmišljanje je apsurd. Kontemplacija je logična, racionalna.
Postoji i koncentracija: to je mirovanje u jednom mjestu. To nije kontemplacija. To nije razmišljanje, to je samo boravljenje u jednoj tački, ne dopuštajući umu da se kreće. Za vrijeme razmišljanja um se kreće suludo - za vrijeme uobičajenog razmišljanja. U kontemplaciji taj suludi um biva vođen, upravljan; on ne može tako nikuda pobjeći. U koncentraciji se umu ne dopušta nikakvo kretanje; u uobičajenom razmišljanju um se kreće svugdje. U kontemplaciji mu je dopušteno da se kreće samo na određena mjesta; a u koncentraciji mu nije dopušteno nigdje da se kreće. Tada mu je dopušteno samo da bude na jednom mjestu. Tada se sva energija zaustavi, sve kretnje bivaju zaustavljene, bivaju prikovane za jedno mjesto.
Joga se bavi koncentracijom, običan čovjek je okupiran neusmjerenim razmišljanjem, a naučnik se koristi usmjerenim razmišljanjem. Joginski um ima takvo razmišljanje, fokusirano, fiksirano, usmjereno na jednu tačku, bez ikakvih pokreta.
Meditacija je nešto drugo. U običnom razmišljanju, umu je dopušteno da se kreće svugdje; u kontemplaciji mu je dopušteno da bude samo na jednom određenom mjestu, da se usmjerava samo ka jednom smjeru: svi drugi pravci su presječeni. U koncentraciji nije dopušteno kretanje ni u jednom pravcu. U koncentraciji je dopušteno samo da se bude na jednom mjestu. U meditaciji um, kao takav, uopće nije dopušten. Meditacija je stanje "ne-uma". Tu postoje četiri stupnja: obično razmišljanje, kontemplacija, koncentracija i meditacija.
Meditacija podrazumijeva stanje bez uma, stanje oslobođenosti od uma: čak ni koncentracija tu nije dopuštena. Tu ni umu nije dopušteno da bude! Zbog toga se meditacija ne može postići umom. Sve do koncentracije, um ima svoj uspon, ima dopušten pristup. Um može pojmiti koncentraciju. Ali um nikako ne može shvatiti meditaciju. Zaista, tu nije dopušten pristup umu. U koncentraciji umu je dopušteno da bude u jednom mjestu. U meditaciji, čak je i to mjesto izbrisano. U običnom razmišljanju, svi pravci su otvoreni; u kontemplaciji je samo jedan pravac dopušten; u koncentraciji je samo jedno mjesto dostupno - nikakav smjer; a u meditaciji, čak ni to mjesto nije otvoreno; umu nije dopušteno da tu boravi. Obično razmišljanje je uobičajeno stanje uma, a meditacija je viša mogućnost. Obično razmišljanje je na nižem nivou - na nivou asociranja; a viši nivo, vrhunac, to je meditacija - stanje lišeno uma, oslobođenje od misli.


KNJIGA TAJNI
Copyright Osho International foundation

The sleep was broken

Near about twelve my eyes suddenly opened -- I had not opened them. The sleep was broken by something else. I felt a great presence around me in the room. It was a very small room. I felt a throbbing life all around me, a great vibration -- almost like a hurricane, a great storm of light, joy, ecstasy. I was drowning in it. It was so tremendously real that everything became unreal. The walls of the room became unreal, the house became unreal, my own body became unreal. Everything was unreal because now there was for the first time reality. That's why when Buddha and Shankara say the world is maya, a mirage, it is difficult for us to understand. Because we know only this world, we don't have any comparison. This is the only reality we know. What are these people talking about -- this is maya, illusion? This is the only reality. Unless you come to know the really real, their words cannot be understood, their words remain theoretical. They look like hypotheses. Maybe this man is propounding a philosophy -- 'The world is unreal'. When Berkley in the West said that the world is unreal, he was walking with one of his friends, a very logical man; the friend was almost a skeptic. He took a stone from the road and hit Berkley's feet hard. Berkley screamed, blood rushed out, and the skeptic said, 'Now, the world is unreal? You say the world is unreal? -- then why did you scream? This stone is unreal? -- then why did you scream? Then why are you holding your leg and why are you showing so much pain and anguish on your face. Stop this? It is all unreal. Now this type of man cannot understand what Buddha means when he says the world is a mirage. He does not mean that you can pass through the wall. He is not saying this -- that you can eat stones and it will make no difference whether you eat bread or stones. He is not saying that. He is saying that there is a reality. Once you come to know it, this so-called reality simply pales out, simply becomes unreal. With a higher reality in vision the comparison arises, not otherwise. In the dream; the dream is real. You dream every night. Dream is one of the greatest activities that you go on doing. If you live sixty years, twenty years you will sleep and almost ten years you will dream. Ten years in a life -- nothing else do you do so much. Ten years of continuous dreaming -- just think about it. And every night.... And every morning you say it was unreal, and again in the night when you dream, dream becomes real. In a dream it is so difficult to remember that this is a dream. But in the morning it is so easy. What happens? You are the same person. In the dream there is only one reality. How to compare? How to say it is unreal? Compared to what? It is the only reality. Everything is as unreal as everything else so there is no comparison. In the morning when you open your eyes another reality is there. Now you can say it was all unreal. Compared to this reality, dream becomes unreal. There is an awakening -- compared to THAT reality of THAT awakening, this whole reality becomes unreal. That night for the first time I understood the meaning of the word maya. Not that I had not known the word before, not that I was not aware of the meaning of the word. As you are aware, I was also aware of the meaning -- but I had never understood it before. How can you understand without experience? That night another reality opened its door, another dimension became available. Suddenly it was there, the other reality, the separate reality, the really real, or whatsoever you want to call it -- call it god, call it truth, call it dhamma, call it tao, or whatsoever you will. It was nameless. But it was there -- so opaque, so transparent, and yet so solid one could have touched it. It was almost suffocating me in that room. It was too much and I was not yet capable of absorbing it. A deep urge arose in me to rush out of the room, to go under the sky -- it was suffocating me. It was too much! It will kill me! If I had remained a few moments more, it would have suffocated me -- it looked like that. I rushed out of the room, came out in the street. A great urge was there just to be under the sky with the stars, with the trees, with the earth... to be with nature. And immediately as I came out, the feeling of being suffocated disappeared. It was too small a place for such a big phenomenon. Even the sky is a small place for that big phenomenon. It is bigger than the sky. Even the sky is not the limit for it. But then I felt more at ease. I walked towards the nearest garden. It was a totally new walk, as if gravitation had disappeared. I was walking, or I was running, or I was simply flying; it was difficult to decide. There was no gravitation, I was feeling weightless -- as if some energy was taking me. I was in the hands of some other energy. For the first time I was not alone, for the first time I was no more an individual, for the first time the drop has come and fallen into the ocean. Now the whole ocean was mine, I was the ocean.

Osho Enlightenment