Svjesnost disanja

Možda su prošli neki grubi osjeti i sada ćete raditi sa finijim, ali um još nije dovoljno oštar da ih osjeti. Da bi ga izoštrili, radite neko vrijeme sa svjesnošću disanja. To će popraviti vašu koncentraciju i olakšati vam da prepoznajete fine osjete.

Ako marljivo radimo, prije ili kasnije dolazimo do stanja gdje se mijenja priroda osjeta. Svjesni smo uniformnih osjeta u cijelom tjelu, koji nastaju i prolaze velikom brzinom. Prodrli smo iza integriranih djelova da bi promatrali osnovne pojave koje ih čine, subatomske čestice od kojih se sastoji cjelokupna materija. Neposredno doživljavamo prolaznu prirodu tih čestica, koje neprekidno nastaju i iščezavaju. Sada bilo što da promatramo, krv ili kost, čvrsto, tečno ili plinovito, ružno ili ljepo, uočavamo samo gomilu vibracija koje ne možemo razlikovati. Konačno proces pravljenja razlika i dodjeljivanja naziva prestaje. U okviru svog vlastitog tjela doživjeli smo krajnju istinu materije: ona je u stalnom kretanju, nastaje i prolazi.

Prodirući od očigledne k suptilnoj realnosti, počinjemo da uživamo u toku vibracija kroz cijelo tjelo. Onda iznenada one nestaju. Ponovo doživljamo intenzivne, neprijatne osjećaje u nekim djelovima tjela, dok su možda drugi djelovi tjela bez bilo kakvih osjećaja. Ponovo u umu doživljavamo snažne emocije. Ako počnemo osjećati odbojnost prema novoj situaciji, i žudnju za povratkom prijatnog toka, nismo razumeli Vipassanu. Skrenuli smo u igru u kojoj je cilj ostvariti prijatne doživljaje i izbjeći ili prevladati neprijatne. To je igra koju smo igrali cijelog života – beskrajni krug vučenja i guranja, privlačenja i odbijanja, koji nas vodi pravo u patnju.

Međutim, sa porastom mudrosti, shvaćamo da ponovno javljanje grubih osjećaja, iako smo već doživjeli rastvaranje, ne znači nazadovanje već progres. Ne prakticiramo Vipassanu da bi doživjeli neku posebnu vrstu osjećaja, već da bi oslobodili um svih uvjetovanosti. Ako reagiramo na bilo kakav osjećaj, povećavamo svoju patnju. Ako ostanemo uravnoteženi, dozvoljavamo nekim uvjetovanostima da prođu i osjećaji postaju sredstvo za oslobađanje od patnje. Promatranjem neprijatnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo odbojnost. Promatranjem prijatnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo žudnju. Promatranjem neutralnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo neznanje. Zato ni osjećaji, ni doživljaji nisu sami po sebi dobri ili loši. Dobro je ako ostanemo uravnoteženi; loše je ako izgubimo smirenost.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Smirenost

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Kada dođe do kontakta na bilo kojoj od šest čulnih osnova – oko, uho, nos, jezik, tjelo, um – javlja se osjet. Ako ga nismo svjesni, gubimo točku u kojoj počinje reakcija. Kod većine čula, kontakt može biti samo povremen. Povremeno uši mogu čuti zvuk, povremeno ne. Međutim, na dubljem nivou, postoji kontakt uma i materije u svakom trenutku, stvarajući stalno osjete. Iz tog razloga, promatranje osjeta je najpogodniji i najočigledniji način da doživimo činjenicu nestalnosti. Morate ovim ovladati prije nego što namjeravate da promatrate na drugim čulnim vratima.

Napredak se mjeri time da li razvijate smirenost. U stvari i nemate neki pravi izbor osim smirenosti, jer ne možete promijeniti osjete ili ih stvarati. Što god dođe, dođe. Može biti prijatno ili neprijatno, ovog ili onog tipa, ali ako održavate smirenost, sigurno napredujete. Razbijate staru naviku uma da reagira.

Kada u svakodnevnom životu iskrsne problem, nekoliko trenutaka promatrajte osjete uravnoteženim umom. Kad je um blag i uravnotežen, kakvu god odluku da donesete, biti će dobra. Kada um nije uravnotežen, svaka odluka koju donesemo biti će reakcija. Morate učiti da mijenjate svoj način života od negativnog reagiranja, k pozitivnoj akciji.
Tokom meditacije, doživljavamo prijatne i neprijatne osjete. Smirenim promatranjem bilo kojeg osjeta, postepeno slabimo i razbijamo tendencije žudnje i odbojnosti. Kada se izbrišu uvjetovani odgovori određene vrste, slobodni smo od te vrste patnje. A kada se, jedan za drugim, izbrišu svi uvjetovani odgovori, um je potpuno oslobođen.

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja
Kako nastavljamo sa meditacijom, uskoro shvaćamo jednu suštinsku činjenicu – naši osjeti se stalno mjenjaju. Svakog trenutka, u svakom djelu tjela, nastaju osjeti i svaki osjet je indikacija promjene. Svakog časa događaju se promjene u svakom djelu tjela, u vidu elektromagnetskih i biokemijskih reakcija. Svakog trenutka, još i većom brzinom, mijenja se mentalni proces, što se manifestira u fizičkim promjenama.
To je realnost uma i materije: mijenjaju se i nestalni su – anicca. Svakog trenutka subatomske čestice, od kojih se tjelo sastoji, nastaju i nestaju. Svakog časa mentalne funkcije se pojavljuju i iščezavaju, jedna za drugom. Sve u nama, fizičko i mentalno, kao i u vanjskom svijetu, mijenja se svakog trenutka. Ranije smo možda znali da je to tako, možda smo to intelektualno razumijeli. Sada, međutim, kroz praksu vipassana-bhavane, doživljavamo realnost nestalnosti neposredno u okviru vlastitog tjela. Neposredan doživljaj prolaznih osjeta dokazuje nam našu prolaznu prirodu.
Svaki djelić tjela, svaki umni proces je u stanju stalnog protoka. Nema ničeg što izmiče promjenama koje se dešavaju svakog trenutka, nema čvrstog jezgra za koje se možemo uhvatiti, ničeg što bi mogli zvati "Ja", ili "moje". To "Ja" je zaista samo kombinacija stalno promenjivih procesa.
Tako meditantu postaje jasna druga suštinska realnost: anatta – nema stvarnog "Ja", nema stalnog sopstva ili ega. Ego, kome smo toliko predani, je iluzija stvorena kombinacijom mentalnih i fizičkih procesa, procesa u stalnom mijenjanju. Istraživši tjelo i um do najdubljeg nivoa, vidimo da ne postoji nepromenjivo jezgro, nema suštine koja je nezavisna od procesa promjene, nema ničeg što ne podliježe zakonu nestalnosti. Postoji samo bezlična pojava, mijenjanje van naše kontrole.
Sada druga realnost postaje jasna. Svaki napor da zadržimo nešto, govoreći "To sam ja, to je moje" sigurno će nas učiniti nesretnim, jer prije ili kasnije, to nešto za šta se vezujemo prolazi, ili taj "Ja" prolazi. Vezivanje za ono što je nestalno, prolazno, iluzorno i van našeg utjecaja je patnja, dukkha. To shvaćamo ne zato što nam netko kaže da je to tako, već zato što to neposredno doživljavamo, praćenjem osjećaja u tjelu.

Kad bi uspjeli da za trenutak samo promatramo fizički bol; kad bi se bar i privremeno oslobodili zablude da je to naš bol, da mi osjećamo bol; ako možemo ispitati osjet objektivno, kao doktor koji ispituje bol nekog drugog, vidjeti ćemo da se sam bol menja. Ne zadržava se vječno; svakog trenutka on se mijenja, prolazi, ponovo nastaje, opet se mijenja.
Kada to shvatimo kroz osobni doživljaj, ustanoviti ćemo da nas bol više ne može preplaviti i nama vladati. Možda će nestati brzo, možda ne, to nije važno. Ne patimo više zbog bola, jer ga možemo promatrati bez vezivanja.

Osjete doživljavamo svuda u granicama tjela, svuda gdje u tjelu postoji život. Ako pažnju pomjeramo slučajno, iz jednog dijela u drugi, prirodno ona će uvijek biti privučena u prostoru gdje su osjeti najjači. Zanemariti ćemo određene dijelove tjela i nećemo naučiti da promatramo suptilne osjete. Naše promatranje će ostati parcijalno, nekompletno i površno. Zato je od suštinskog značaja da pomjeramo pažnju određenim redom.

Ako sumnjate da li su oseti koje imate realni, možete sebi zadati dvije, tri komande, autosugestije. Ako ustanovite da se osjeti mijenjaju prema vašim naredbama, znati ćete da nisu realni. U tom slučaju morate odbaciti cijeli doživljaj i ponovo početi promatranjem disanja za neko vrijeme. Ali, ako ustanovite da ne možete kontrolirati osjete, da se ne mijenjaju po vašoj želji, treba da odbacite sumnju i prihvatite da je iskustvo realno.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Misli, ideje, mašta, emocije, uspomene, nade i strahovi

Vilijam Hart
UMETNOST ŽIVLJENJA
Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Kad mentalni objekti – misli, ideje, mašta, emocije, uspomene, nade, strahovi – dođu u kontakt sa umom, nastaju osjećaji. Svaka misao, svaka emocija, svaka mentalna radnja praćena je odgovarajućim osjetima u tjelu. Zato promatranjem fizičkih osjeta, mi također promatramo um.

Oseti postoje stalno širom tjela. Svaki kontakt, mentalni ili fizički, stvara osjete.

U praksi svjesnosti disanja nastojimo da promatramo prirodno disanje, bez namere da ga kontroliramo ili reguliramo. Slično u praksi vipassana-bhavana, jednostavno promatramo tjelesne osjete. Sistematski pomjeramo pažnju kroz cijelu fizičku strukturu, od glave do nogu i od nogu do glave, od jednog ekstremiteta do drugog. Dok to radimo, ne tragamo za određenom vrstom osjeta, niti pokušavamo da izbjegnemo osjete neke druge vrste. Nastojimo samo da promatramo objektivno, da smo svjesni bilo kakvih osjeta koji se manifestiraju u tjelu. Oni mogu biti bilo kakvi: toplota, hladnoća, težina, lakoća, svrab, brujanje, skupljanje, širenje, pritisak, bol, trnjenje, pulsiranje, vibriranje, ili bilo što drugo. Meditant ne traži ništa posebno, već samo promatra obične fizičke osjete, kako se prirodno događaju.

Ne nastojimo da otkrijemo uzrok osjeta. Oni mogu nastati usljed atmosferskih uvjeta, zbog položaja u kojem sjedimo, kao posljedica neke stare bolesti ili slabosti u tjelu, ili čak zbog hrane koju smo jeli. Razlog nije važan i ne razmatramo ga. Važno je biti svjestan osjeta koji se događaju ovog trenutka u djelu tjela na koji smo usredotočili pažnju.

Uvježbavanjem koncentracije, naučili smo da fiksiramo pažnju na jedan, svjesno odabrani objekt. Sada koristimo tu sposobnost da pomjeramo pažnju kroz svaki dio tjela, određenim redom, bez preskakanja djelova gde su osjeti nejasni, ili skakanja na djelove gde su istaknuti, ne okljevajući kod nekih osjeta, ne pokušavajući da izbjegnemo druge. Tako postepeno dolazimo do situacije da zapažamo osjete u svakom djelu tjela.

Naš posao je da samo promatramo sebe bez vezivanja, kao što naučnik promatra eksperiment u laboratoriji.

Živjeti za svakodnevicu ili za budućnost?

Živjeti za svakodnevicu ili za budućnost?


Često se pitamo dali se zbog nečega valja žrtvovati i odreći da bi se poslije bilo zadovoljno i ostvarilo svoje ideale. To su životna pitanja pred kojima se svatko prije ili poslije nađe, a od njih ovisi postupno svaki dan našeg relativno kratkog života. Živjeti bez snova i budućnosti ili se odricati svakodnevnog života zbog svojih snova i nade o njihovom ispunjenju?
Svi mi imamo svoje tajne snove i nadanja koje potanko skrivamo ne dopustivši da njihov sadržaj dospije do drugih ljudi. Uvijek se nadamo nečem boljem i ispunjenijem od puste svakodnevnice te ulažemo fizički i psihički napor u ostvarenje svojih životnih ciljeva, žrtvujući svakodnevni život. Vrijeme prolazi i odnosi najbolje sate našeg života gazeći i rušeći sve pred sobom. Vrijeme je strašnije oružje od najjače i najrazornije atomske bombe. Ono ne ostavlja tragove, već nosi sve pred sobom. Sve nestaje pod utjecajem vremena. Danas si mlad, vedar, veseo, pun života, a sutra već iscrpljeni, žalosni, isušeni starac. Kamo odlaze svi oni lijepi trenuci iz našega života? Jedino što nam ostaje su zamagljena i nedovoljno jasna sjećanja u kojima se kao kroz neku maglu sjećamo svog djetinjstva i mladosti s čežnjom uzdišući za tim divnim danima. Dali te dane možemo vratiti? Možemo li oduzeti i tu posljednju kap radosti koja je ostala u našem srcu bezobrazno potrošivši život na glupu jurnjavu za uspjehom i nedostižnom srećom?
Svatko osjeća da je život prolazan, iako je to mnogima teško priznati. Svi se mi na ovaj ili onaj način trudimo zaustaviti vrijeme, nastojeći ga čim bolje iskoristiti i ispuniti lijepim stvarima. No, nitko ne uspijeva time biti potpuno zadovoljan. Svatko želi više. Očito je u ljudskom srcu usađena želja za nečim boljim i uspješnijim tjerajući ga da se odriče svakodnevnog života i radosti radi postizanja nečeg savršenijeg. Dali je trenutna radost zaista savršenstvo ili ima nečeg i iznad nje? Ponekad se zaista čini da je tako. Ljudi to ne primjećuju, no radost u trenutku zaista je najveće savršenstvo koje se svakom čovjeku može dogoditi i općenito rečeno konačan cilj našeg nadanja i bivstvovanja na ovom svijetu. Ta je savršeno uravnotežena sreća remećena onim mračnim kutkom ambicioznosti koji se skriva u našem srcu uništavajući i podčinjavajući trenutnu radost i postignuto savršenstvo. Jedino je rješenje ili barem samo dio rješenja ignorirati taj kutak ambicioznosti, potčinivši ga radostima svakodnevnog života.
Što je onda sa našim snovima i idealima? Njih treba jednostavno odvojiti od svakodnevnog života ispunjavajući svakim danom jedan mali dio. Nikad se na treba prestati nadati, jer ispunjavajući svakim danom djelić svojih snova, oni će se na kraju našeg života i ostvariti.


Srednjoškolski sastavak

Emocionalno čišćenje

Svjesnost možemo ojačati
prisjetimo li se da svemir promišljeno odigrava predstavu kako bismo
i u vanjskome svijetu vidjeli ono što smo od sebe sakrili u vlastitu unutrašnjost.
Imajući to na umu, odlučit ćemo primijeniti četiri jednostavna
koraka Procesa emocionalnog čišćenja kad god se uznemirimo.

Prvi korak: otpuštanje glasnika. U prvom koraku trebamo
priznati da osoba ili događaj koji su nas uznemirili ni na koji način nisu
povezani sa stvarnim događajem, nego su samo glasnici. Oni odražavaju
uspomenu koja izranja iz naše neintegrirane prošlosti. Besmisleno je »ubiti
glasnika«, jer su svemiru na raspolaganju neograničene zalihe. Stoga u
prvom koraku Procesa emocionalnog čišćenja otpuštamo glasnika. U
sebi mu možemo zahvaliti što nam je učinio veliku uslugu i pustiti ga da
ide svojim putem. Drugim riječima, ne trebamo reagirati i ispuhati se na
njemu, nego možemo reći: »Dobro bi mi došlo da malo budem sam/sama«.
U početku bi taj korak odupiranja porivu koji nas tjera da reagiramo
mogao od nas zahtijevati hrabrost i jaku samokontrolu, jer se odupiremo
dugogodišnjoj navici automatskog odigravanja drame. Već smo
pripremljeni na takav čin.
Drugi korak: primanje poruke. U drugom koraku ne trebamo
se automatski prikloniti predvidljivoj, iako nesvjesnoj, fizičkoj,
mentalnoj ili emocionalnoj drami, nego trebamo shvatiti poruku. I to
smo već uvježbavali. Da bismo to postigli, pažnju usmjerimo
prema unutra,
opisujući sami sebi prirodu emocionalne reakcije koju smo doživjeli u
namještaljci. Pronađemo riječ koja sažeto opisuje tu emocionalnu reakciju.
Glasno kažemo sami sebi: »Ljutit sam. Tužna sam. Povrijeđen sam.
Osamljena sam...« Tražimo na taj način sve dok ne pronađemo riječ
koja u fizičkom smislu odgovara našoj emocionalnoj reakciji. Ako smo
bijesni, možda smo se zacrvenjeli, ruke nam drhte ili osjećamo težinu
u solarnom pleksusu. Kad pronađemo riječ koja opisuje emocionalnu
reakciju, obavili smo i drugi korak.
Treći korak: osjetite. Umjesto da ono što osjećamo prenesemo
u vanjski svijet priklanjajući se okrivljavanju, sada to iskustvo
moramo svjesno okrenuti unutra. Moramo ga osjetiti. I to smo vježbali.
Ovaj je korak izniman dio čitavog procesa, jer svoje emocije više ne
projiciramo u svijet, kako smo najčešće postupali u prošlosti kad bismo
se uznemirili, nego ih odlučujemo internalizirati i integrirati to
iskustvo. To se posve razlikuje od potiskivanja. Svjesna odluka o
internaliziranju uznemirenosti kako bismo od nje nešto mogli naučiti
nije potiskivanje, nego otkrivanje. Nazivamo je i »zadržavanje«.
Potiskivanje je čin u kojemu se pretvaramo da se nešto nije dogodilo.
Sada odlučujemo biti prisutni u onome što nas je uznemirilo, što nam
omogućuje da shvatimo kako fizički, u vlastitome tijelu, možemo
osjetiti ono što smo prije smatrali da se događa u vanjskome svijetu.
Sebi moramo dopustiti da bez cenzure ili prosudbi osjetimo emociju
kojoj smo uspješno nadjenuli ime. U biti, ovisno o tome koliko puta
nas je uznemirio isti događaj, riječ je o tome da nam glasnik pokušava
usmjeriti pažnju na činjenicu da u nama postoji emocionalna
blokada koju ne želimo osjetiti.
Četvrti korak: dođi i prođi. Kad emocionalnu blokadu
osjetimo kao fizički osjet u vlastitom tijelu, spremni smo preobraziti je
uz pomoć »božanske alkemije«, izvodeći je iz svog tijela snagom
suosjećajne Prisutnosti. I za ovaj smo se korak već pripremili.
Suosjećanje u okviru Procesa prisutnosti znači: »Dođi i ja ću te pustiti
da prođeš bez ikakvog miješanja i straha ili prosudbe.«
U ovoj bismo fazi procesa opravdano mogli reći: »Ma dajte! Bijesan
sam, ruke mi se tresu, želudac mi se stisnuo, a trebao bih se iznenada
prebaciti na suosjećanje! Uozbiljite se!«
Upravo se i namjeravamo uozbiljiti. Buđenje suosjećanja usred
emocionalne reakcije obuhvaća i sudjelovanje dječjeg/«. Kako bismo to
postigli, važno je da se podsjetimo kako emocionalna reakcija, koju je u
nama potaknuo glasnik, nema nikakve veze s našim sadašnjim životom
odrasle osobe. To je vrisak dječjeg ja, odjek prošlosti koja priziva našu
pažnju, jer samo naša pažnja može obnoviti stvarnu ravnotežu kvalitete
svih naših iskustava. Stoga na svoje emocionalno iskustvo odlučujemo
odgovoriti sklapanjem očiju i zamišljanjem svoga dječjeg ja koje se
zbog namještaljke glasnika osjeća upravo kao i mi sami. I to smo već
vježbali. Ako prigrlimo svoje dječje ja, automatski budimo suosjećanje.
Time govorimo: »Možeš doći k meni, a ja ću te bezuvjetno voljeti sve
dok ne prođe ono što te plaši, ljuti ili rastužuje.«
Kad iskreno pristupimo svom dječjem ja, prsa će nam se automatski
ispuniti emocijama kojima se dugo odupiremo. Potisnute emocije izranjat
će u valovima i rastvarati se u suzama. Osjetit ćemo energiju kako se uzdiže
iz solarnog pleksusa kroz prsa i vrat te naposljetku izlazi iz tijela.
Nerijetko možemo imati osjećaj da vrućina doslovce napušta tijelo.
Kad se ti osjećaji primire, osjetit ćemo olakšanje i spokojstvo. Dosljednom
primjenom Procesa emocionalnog čišćenja otkrit ćemo da se glasnik
koji nas je uvijek iznova uznemiravao više ne vraća. Zašto bi se i vratio
kad smo svjesno primili poruku? Ponekad ćemo dva ili tri puta tijekom
nekoliko dana ili tjedana morati proći kroz taj postupak emocionalnog
čišćenja kako bismo obnovili ravnotežu nekog konkretnog iskustva. No,
svojom predanošću i odanošću svakako ćemo je obnoviti. Što marljivije
primjenjujemo Proces emocionalnog čišćenja, to smo vještiji i učinkovitiji.
Stoga nova staza naučenog odgovornog ponašanja izgleda ovako:

Otpustimo glasnika - prihvatimo poruku
-osjetimo je - pustimo je da prođe.
Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Uznemirenje i reakcija

Proces emocionalnog čišćenja
Dosad smo u okviru Procesa prisutnosti naučili četiri percepcijske
metode:
1. U drugoj smo vježbi naučili kako izranjanje vlastitih unutrašnjih,
neintegriranih uspomena uočiti u obliku vanjskih odraza
u svijetu. To smo nazvali identificiranje »glasnika«.
2. U trećoj smo vježbi naučili kako iz emocionalnog sadržaja tih uspomena
doći do informacija. To smo nazvali »primanje poruke«.
3. U četvrtoj smo vježbi naučili kako suosjećajno osjetiti bol i nelagodu
sadržane u uspomenama koje izranjaju na površinu i što raditi s
njima. Rekli smo da ih trebamo »osjetiti da bismo se iscijelili«.
4. U petoj smo vježbi naučili kako ponovno uspostaviti energetsku
povezanost s dječjim ja- uzročnom točkom tih uspomena.

Općenito govoreći, kad smo uznemireni, naše ponašanje slijedi
određenu stazu koja nas vodi u predvidljivo stanje »djelovanja«
nazvano reakcijom.

Kad se dogodi nešto što nam nije po volji ili naizgled vrijeđa našu
osjetljivost, automatski se uzrujamo. Već smo samim tim reagirali.
Reakcija je svako fizičko, mentalno ili emocionalno ponašanje koje
potvrđuje da uzrok, a time i odgovornost, za bilo kakvo uznemirujuće
iskustvo automatski pripisujemo vanjskim čimbenicima. Reaktivno se
ponašanje izravno ili neizravno okreće okrivljavanju. Jedini ishod
okrivljavanja drugih; htjeli mi to priznati ili ne, jest krivnja, žaljenje i stid.
1. Najprije ćemo istražiti ideju »uznemirenosti«. Možda i nismo
toliko uznemireni, koliko imamo osjećaj da nas je netko nasamario.
To nam se sigurno nije dogodilo samo jednom. Očigledno je da se
događaj koji nas uznemiruje uvijek i neprestano ponavlja u našem
životu upravo zato što reagiramo. Reakcija je ponavljanje nekog
djelovanja, odnosno ponovljeno djelovanje. Događaj koji nas
uznemiruje ne vodi do nekog novog obrasca ponašanja, nego izaziva
uobičajen i predvidljiv obrazac ponašanja koji se pojavljuje svaki
put kad se u našem iskustvu dogodi slična situacija. Prva faza
reaktivnog ponašanja svodi se na to da se ponašamo kao da smo
uznemireni. Iz toga proizlazi automatsko odigravanje proračunate,
uobičajene i samim tim predvidljive fizičke, mentalne ili emocionalne
drame. Ta je drama utisnuta u naše emocionalno tijelo tijekom
djetinjstva dok smo promatrali kako su se naši roditelji nosili sa
sličnim uznemirujućim događajem.
2. Druga faza reaktivnog ponašanja: kad god se uznemirimo,
priklanjamo se posve specifičnoj vrsti drame koja uvijek ima isti
cilj - okrivljavanje drugih. Drugim riječima, drama koju
odaberemo iz svog prokušanog i iskušanog repertoara je ona
kojom se koristimo kako bismo nekom drugom pripisali
odgovornost za događaje. Okrivljavanje spada u one jedinstvene
okolnosti u kojima se dramom koristimo ne samo kako bismo privukli
pažnju (najčešće suosjećanje), nego i u svrhu skretanja pažnje s nas
samih i prebacivanja na nekoga ili nešto drugo. U životu se
okrivljavanju priklanjamo sve dok sami nismo spremni preuzeti
odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava. Drugim riječima,
okrivljavanje je čin optuživanja zrcala za sliku koju nam odražava.
No, okrivljavanje ima i posljedice. Kad nekoga okrivljavamo, time
razotkrivamo izvornu prirodu vlastitog ponašanja, odnosno automatski
sebi oduzimamo moć, jer nesvjesno objavljujemo da sebe radije
promatramo kao žrtvu i bespomoćan plijen.
3. Iz tog odricanja od vlastite moći stižemo do treće faze
reaktivnog ponašanja, a to su osjećaj krivnje, žaljenje i stid.
Svjesno se možemo osjećati krivima, možemo osjećati žaljenje ili
stid zbog svojega ponašanja i reakcije kad smo se uznemirili, ali
ne događa se samo to. Kad druge okrivljujemo zbog kvalitete
svog života nesvjesno osjećamo krivnju, žaljenje i stid zato što na
taj način izdajemo sebe. Sebe izdajemo tako što okrivljavanjem
drugih oduzimamo moć vlastitoj duši, objavljujući da smo robovi
okolnosti koje su naizgled izvan naše kontrole. Kad to učinimo, u
prenesenom smislu okrećemo leđa zakonu uzroka i posljedice, a to
znači da odbacujemo sve ono zbog čega smo ravnopravni i
slobodni.
Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Postizanje emocionalne ravnoteže

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Proces emocionalnog čišćenja

Postupci percepcijskih metoda osmišljenih da nam pomognu
svjesno smanjiti intenzitet onoga što nazivamo »negativnim emocionalnim nabojem“.

Neutraliziram svoj negativni emocionalni naboj

U idealnom slučaju pokušavamo postići ravnotežu između negativnog
i pozitivnog emocionalnog naboja kako bismo doživjeli emocionalni
sklad bez obzira na životne okolnosti. Takva je emocionalna ravnoteža
moguća tek kad razinu boli i nelagode smanjimo do točke u kojoj sve
emocije možemo smatrati energijom u kretanju, a ne zastrašujućim iskustvima
na koja trebamo reagirati. Za postizanje emocionalne ravnoteže
potrebno je u vlastitoj nutrini dosegnuti stanje prihvaćanja u kojemu
više ne osjećamo potrebu birati emocije koje želimo iskusiti.

Radost je moguća tek kad sve energetske okolnosti prihvaćamo
na isti način.

Najjednostavnije rečeno, glavna značajka negativnog emocionalnog
naboja je nelagoda. Riječ je o zarobljenoj, blokiranoj, umirenoj i kontroliranoj
energiji. Naš otpor njezinoj urođenoj prisili za kretanjem izaziva
rascjep, a kroz taj rascjep u svaki vid našeg iskustva počinje ulaziti
vrućina. Ta unutarnja vrućina čitav život pretvara u pakao. Toliko smo
navikli na nju da uglavnom i ne znamo da postoji.

Takvo emocijama potaknuto stanje unutarnje vrućine nazivamo
različitim imenima, ali njegovi najvažniji predstavnici su strah, bijes i
tuga. Strah, bijes i tuga su mentalne definicije posljedica unutarnje vrućine.

Spontano, radosno i kreativno dijete čista je energija u
pokretu. Da bi dijete moglo ući u svijet odraslih i postati
njegovim dijelom, odnosno da bi moglo početi »živjeti u
vremenu« kako to nazivamo u okviru Procesa prisutnosti,
roditelji i okolina u kojoj dijete živi promišljeno iskorjenjuju
djetetovo spontano ponašanje.

Preoblikovanje spontanog ponašanja najčešće potiču i obavljaju roditelji
koristeći se riječima »prestani« i »ne«. Ono što ljudi ne uspijevaju
zapaziti je da spontano ponašanje nikada ne prestaje kad ga se prekida
nasilnom disciplinom. Jednostavno se preobražava u nešto drugo.
Postaje proračunata drama. Pretvara se u otpor. Dječju Prisutnost
zamjenjuje laž odraslih. Naša proračunata drama je uspješna utoliko
što postajemo prihvatljivi za svijet odraslih, ali u istom trenutku ta
prihvatljivost naše izvorno ja čini neprihvatljivim i nama samima.
Takvo unutarnje stanje stvara sukob, a taj se sukob kasnije odražava
prema van u obliku privlačenja pažnje i prihvaćenosti u svijetu. To je
nadahnuće za najveći dio naše drame. Trajni otpor prema vlastitoj
izvornosti također je i katalizator za stalni porast topline u
emocionalnom tijelu, jer otpor po svojoj prirodi izaziva rascjep, a
rascjep vrućinu.

U pozadini želje
za pažnjom i prihvaćanjem leži žudnja za smanjenjem nelagode ili
vrućine uzrokovane negativnim emocionalnim nabojem. Naša
drama predstavlja uvjerenje da će netko drugi ublažiti ili otkloniti
nelagodu umjesto nas.

Postupci samoliječenja - ublažavanje i kontrola.

Kad god se u našem iskustvu pojave okolnosti koje dovode do prodiranja
negativnog emocionalnog naboja u svijest, odnosno kad god
se iznutra osjećamo jako nelagodno, pokušavamo ili ublažiti svoje
iskustvo ili ovladati njime.

Ublažavanje je poremećaj ženske strane u nama i pokušaj da
potisnemo osjećaj nelagode. Primjerice, stalna potreba za alkoholom
je namjera da ublažimo unutarnju nelagodu i pokušaj da
utopimo svoje stvarne osjećaje.

Kontrola je poremećaj muške strane u nama i namjera da
ovladamo svojom nelagodom ili da je prevladamo. Navika
pušenja i potreba za cigaretama je namjera da ovladamo svojom
nelagodom. Kad god ne znamo što se događa i kad god imamo
osjećaj da gubimo kontrolu, posegnemo za cigaretom, jer dok
pušimo barem znamo što se događa i stoga nam se čini da smo
ovladali neugodnim trenutkom.

Neka sva bića budu sretna i oslobođena patnje

Preporučam ove knjige:

(nisu raspoređene po nekom pravilu)

Eckhart Tolle
Stillness Speaks
Copyright © 2003 Eckhart Tolle
First published in the USA by New World Library.
TIŠINA GOVORI

TIČ NAT HAN
MIR JE SVAKI KORAK
Put svjesnosti u svakodnevnom životu

JIDDU KRISHNAMURTI
PITANJA I ODGOVORI

Antony de Mello
Put Ljubavi

Eckhart
Tolle
Moć sadašnjeg trenutka
- u praksi
Suštinska učenja,
meditacije i vježbe
iz knjige »Moć sadašnjeg
trenutka«

Leonard A. Bulen
VEŠTINA ŽIVLJENJA
Naslov izvornika
Leonard A. Bullen: Th e Technique of Living
© Buddhist Publication Society

Ekart Tol
NOVA ZEMLJA
Eckhart Tolle : "A New Earth"
Copyright © 2005 by Eckhart Tolle

Naslov izvornika:
Eckhart Tolle
The power of now
MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA

Jiddu Krishnamurti
BEYOND VIOLENCE
ONKRAJ NASILJA
ZEMLJA BEZ STAZA
Excerpts from J.Krishnamurti's
talks and writings

JIDDU KRISHNAMURTI
THE FIRST AND LAST FREEDOM
DUH I SLOBODA

RENE EGLI
OTLA – PRINCIP

Fontana mladosti
Fountain of Youth by Colonel Bradford

Četiri plemenite istine
Ajahn Sumedho

ANTHONY DE MELLO
Awareness
Svjesnost

Venerable H. Gunaratana Mahathera

P A Ž N J A P U T S V J E S N O S T I
Mindfulness in Plain English

Vilijam Hart
UMETNOST ŽIVLJENJA
Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke

Jasno Zapažanje (Clear Awareness)
Funkcioniranje Života
autor: Thomas Daniel Nehrer

David Michie: Budizam za prezaposlene

Sergey N. Lazarev
THE DIAGNOSTICS OF KARMA, BOOK 1-11
Dijagnostika karme 1-11 knjiga

John Ruskan
EMOCIONALNO
PROČIŠĆAVANJE

MICHAEL BROWN
PROCES PRISUTNOSTI
THE PRESENCE PROCESS - A HEALING JOURNEY INTO

PRESENT MOMENT AWARENESS

Ajahn Munindo
Unexpected Freedom
Ađan Munindo
Neočekivana sloboda

Louise L Hay
Moć ozdravljenja je u nama
Kako iscijeliti svoje tijelo

THE FOUR AGREEMENTS
A Practical Guide to Personal Freedom
by Don Miguel Ruiz
Četiri sporazuma sa samim sobom
Majstorstvo u ljubavi
Glas znanja

Matthieu Ricard
Sreća

Zoran iz Zemuna
IZA OGLEDALA

I AM THAT
Talks with Sri Nisargadatta Maharaj
JA SAM TO
Razgovori sa ŠRI NISARGADATA MAHARADŽOM

Hira Ratan Manek (Čovjek koji živi od sunca) - razni tekstovi

Daj svoju ljubav svim ljudima i svim bićima !

Još ponešto sa foruma:

Moj Osvrt - Michael Brown je Duhovni učitelj koji je u svoju potragu krenuo 1996 godine kada je bolovao od liječnicima tada nepoznate bolesti, za koju nije postojao lijek. Liječnici su ga upozoravali da bi mogao postati ovisan o heroinu i morfiju ili počiniti samoubojstvo.

Mnogi su ga pokušavali izliječiti raznim metodama iscjeljivanja, ali bezuspješno. Tad je krenuo u potragu za znanjem samoiscjeljivanja. Uskoro je postao i majstor Reikija.Prvo iskustvo svjesnosti sadašnjeg trenutka je doživio 1996 godine u sauni američkih indijanaca u Tucsonu u Arizoni pod vodstvom vrača, pripadnika plemena Yaqui. Kako je rekao, nikada neće zaboraviti ono što je osjećao kada je izišao iz saune, nakon što je prvi put u životu proveo okružen vrućinom, parom, bubnjanjem, pjevanjem i molitvom. Prvi put je osjetio da svaki djelić njegovog tijela pulsira životom. Drugo iskustvo je doživio pomoću Pejotla, a treće svjesnim povezanim disanjem. Brown takodjer govori da svi rituali i biljni pripravci iako mogu potaknuti iskustvo ili sjećanje na svjesnost sadašnjeg trenutka, predstavljaju vanjske instrumente koji samo ukazuju na pravi put. Oni su putokazi, a ne sam put. Oni su moćni saveznici. No on je tražio način da svaki čovjek, bez obzira na zemlju boravka i ostale uvjete, odnosno sudbinu, može postati svjestan sadašnjeg trenutka, da može postati svjestan svoje unutarnje prisutnosti.Pored izjava za buđenje unutarnje prisustnosti, i percepcijskih metoda koje će se mjenjati, ono što ćemo tokom ovih 10 sedmica koliko traje proces uvijek raditi, jeste 2 puta dnevno, u jutro i navečer 15 minuta SVJESNO POVEZANO DISATI. Moram reći da je naš um jako lukav. Kada sam u knjizi pročitao da se 2 puta dnevno treba svjesno disati, malo sam se obeshrabrio jer sam neke metode disanja već radio i nisam imao opipljive rezultate, ne zato što tehnike nisu valjale, već zato što je moj um bio nestrpljiv i lijen. Ali kada sam prvi put krenuo sa svjesnim POVEZANIM disanjem, već nakon 2-3 minute sam doživio emocionalni potres. U trećoj čakri kod solarnog pleksusa je krenula lavina emocija, i tad sam počeo plakati. Konačno mi je nešto pomoglo da uvidim svoje emocije , naravno to se može i rekapitulacijom i nekim drugim tehnikama postići, ali primjenjujući ovaj proces mjesec dana postigao sam opipljive rezultate jer sam uvidio da mi u svijest dolaze emocionalni, mentalni i fizički sadržaji koje sam davno potisnuo i zaboravio, te u više sam se navrata uhvatio da više ne reagiram tamo gdje bih reagirao, a i kad bih reagirao, bio bih svjestan svoje reakcije u samoj situaciji ili neposredno nakon nje. Postigao sam da se ne poistovjećujem sa svojim mentalnim i emocionalnim sadržajem, kao i fizičkim nelagodama. Nekako sam se pomaknuo u stranu tako da svoja emocionalna, mentalna i fizička iskustava lakše mogu promisliti i integrirati. Postao sam svjestan da je to poziv u pomoć našeg dječijeg ja koje smo davno zaboravili. Knjiga Proces prisutnosti „me je našla“ prije nekoliko mjeseci, ali zbog moje neke navike da knjigu ocjenim po sadržaju koji stoji na početku svake knjige, ja sam je odložio i pomislio da to nije za mene, ili bar nije bilo vrijeme zbog nekih termina koji mi još nisu bili dovoljno jasni. No nakon što sam prije dva-tri mjeseca izrazio svoju iskrenu namjeru univerzumu da mi pokaže neki način, pošalje neku knjigu ili osobu koja će mi pomoći da započnem konkretno rad na sebi i steknem koji uvid, pala mi je ideja da ponovo pregledam knjige koje imam. Tad sam ponovo naletio na Proces prisutnosti i pomislio da je možda dobar trenutak da je bar letimično pregledam. Ispostavilo se da će to biti moja prekretnica na duhovnom putu. Izjave, metode i vježbe koje su se nalazile u knjizi, odmah je prepoznala moja unutarnja prisutnost što se ispoljavalo mojom unutarnjom radošću. Proces prisutnosti nije naporan. Sastoji se od 2 puta dnevno petnaestominutnog svjesnog, povezanog disanja, izjava za buđenje unutarnje prisutnosti koje izjavljujemo u mislima kada god nismo zaokupljeni mislima i percepcijskih metoda koje koristimo u toku dana kroz životna iskustva.Proces prisutnosti predstavlja poziv za svjesno buđenje moći naše Božanske prisutnosti. Ta prilika nije sredstvo za ostvarenje nekog cilja, nego je dar koji nam omogućuje da preobrazimo stanje koje se očitovalo u obliku tegobne bolesti. Tada sam uvidio čitavu svoju životnu percepciju. Stoga ne smijemo žuriti. Prema tom se iskustvu ne smijemo odnositi kao prema zadatku kojega moramo obaviti kako bismo nekamo stigli. Sve ono za čime tragamo već nas je pronašlo. Već čeka u našoj unutrašnjosti. Proces prisutnosti prilika je da iskusimo osobnu potvrdu te istine. Uspješno sam razriješio nesvjesno emocionalno i postigao zakoračivši u blizak odnos s Unutarnjom prisutnošću. Ta ista svemoćna Prisutnost prebiva i u vama i strpljivo čeka da blagoslovi kvalitetu čitavog vašeg životnog iskustva. Hvala vam što sami sebi poklanjate taj prekrasan dar. Srdačan pozdrav, Michael -Nadam se da ćemo zajedno ići ovim ili sličnim Procesom. Sve je to u biti isti put, samo su drugi autori. Pa da medjusobno djelimo iskustva. To će pomoći da raste naše samopouzdanje, te ćemo svakim novim uvidom imati više vjere u svoju unutarnju prisutnost, kao i njenu snagu iscjeljivanja.Ovdje možete skinuti cijelu prevedenu knjigu. U njoj se nalazi sve što treba da bi se prošlo kroz proces. Sretno!

Znam o čemu govoriš, i "ja" sam isto počeo s svakakvim vrstama meditacije, isprva dva puta po 20 minuta, pa tri puta, itd... S vremenom sam nastojao biti svjestan 24 sata, i jesam uspio za kratko vrijeme i to je bilo baš življenje u trenutku a ne samo promatranje. Iskusio sam dva stupnja te svjesnosti kad radiš na sebi, da budeš pasivni promatrač i ne reagiraš, samo promatraš i samo promatranje je veliki posao, drugi stupanj je življenje u trenutku a to vidim kao aktivno djelovanje, u takvom stanju nema očekivanja, misli, problema, planova, samo se sve događa onako kako treba. Ali sam isto razumio da je za efikasan rad na sebi potrebna vjera i unutrašnji poticaj koji je isprva jak jer je to sve nešto novo, kad vidiš da je sve laž, to mi je i omogućilo da budem svjestan ali s vremenom to blijedi. Zato treba upornost i nikad ne odustat a i potrebni su stresovi i spuštanje na zemlju ponekad jer kako je Gurdijeff rekao, osnovna greška ljudi je da misle da čine a ne znaju kako činiti. Sve je to lako reć a drukčije je kad treba napravit. Moj problem je bio da sam stao nakon nekog vremena, zasićenje je bilo a i mislim da sam malo preforsiro tako da stvarno je istina ono što piše da trebaš krenut polagano. Okolina ima jak utjecaj pa bi bilo dobro kad bi se napravio neki zid u odnosu na vanjski svijet i ne postat uvučen u njega a opet živjet u njemu, a onda postaneš čudan ljudima a što je najbolje oni tebi postanu čudni pa je potrebno glumit ispočetka a ne pričat onima koji nisu baš otvoreni jer će mislit da si lud i bit ćeš pod stalnim napadima. To govorim iz iskustva ali ipak neke stvari ne vjeruješ i ne znaš ako ne probaš. Isto Gurdjeff je spomenuo je 3 centra, centar kretanja (i refleksija), misaoni i emocionalni centar. U svako vrijeme se može postat svjestan svih centara a nakon vremena trebaš spojit promatranje sva tri centra istodobno, što stvarno nije jednostavno. Isto iz vlastitog iskustva znam da je govorio istinu da ljudi nikad ne ostanu na svojem kursu kad odluče nešto, krenu na put i završe negdje sasvim drugdje, zato je stvarno potrebno držat se svoje odluke i slijedit ju stalno jer ako ne, druga ličnost preuzima kontrolu i sve pada u vodu. Isto sam skužio što više razmišljaš o nekom poslu, radu, da nešto trebaš učinit u budućnosti to manje činiš to a kad ne misliš o ničemu dobre stvari se događaju. Tu je uvijek opasnost od uma koji se zadovoljava postignućima, ili traži odmor pa progres stane, i ako on stane s vremenom nazaduje, ako nazaduje onda sav prethodni rad pada u vodu jer se nisi uopće pomaknuo, jesi ali si se vratio ponovno na isto. Svatko ima veliku mogućnost laganja samom sebi pa se zato i to javlja. Nije baš to tako jednostavno kao što mnogi misle da trebaš samo meditirat, osim ako nisi Isus ili Buda i već si "prije" prošao svoje lekcije, u drugom slučaju trebaš bljuvat krv i kad se dobro nabljuješ trebaš se još jedno deset puta još nabljuvat i shvatit to vrlo ozbiljno. Uvijek kad hoćeš popustit bi trebao bti nekakv stres, možda mentalna pljuska. Nemilosrdnost prema svojim slabostima je ključ! Ovo sa saveznikom nije loša stvar ako ti pomogne otvorit oči u drugi svijet na temelju čega ćeš znat istinu i imat vjeru ako ju nemaš i ako si zatvoreniji za te vrste ali old way je ipak pravi test! Hvala ti što si podjelio svoje iskustvo s nama.