Odrazi iznutra

Čovjek mora otkriti da sve što opaža u prirodi - vlažan i neobičan svijet u dubinama oceana, ledene iglice,
močvarni reptili, pauci i škorpioni, pustinje beživotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom. Zato on nije
jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjećaji užasa koje ona u njemu
izaziva, također nisu njegovo "Ja".
Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi. Oni dolaze iznutra - i
iako iznutra, to također znači da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati. Naši osjećaji o gmizavom svijetu
osinjaka ili zmijskim leglima osjećaji su prema skrivenim aspektima naših tijela i mozgova, te prema svim
njihovim sposobnostima za ono nepoznato čega se grozimo i što nas tjera da se naježimo, za ružne bolesti i
nezamislive patnje.
Ne znam je li to istina, no priča se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim
moćima nad zvijerima i gmazovima, koji su za obične smrtnike uvijek vrlo opasni. Ako je to istinito, bilo je to
sigurno zato jer su bili u stanju živjeti u miru sa "zvijerima i gmazovima" u sebi. Oni nisu divljeg slona trebali
nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraćali kao "Dugonosom" i
"Sluzavku".

No, nepodijeljeni um oslobođen je tih napetosti, neprekidnog nastojanja da se smjesti izvan sebe i da se nađe
negdje drugdje, a ne ovdje i sada. Svaki se trenutak živi u potpunosti, pa se tako javlja osjećaj ispunjenosti i
upotpunjenosti. Podijeljeni um dolazi za pretrpan stol, i kuša svako jelo, žuri dalje ništa ne probavivši, samo da bi
utvrdio je li ovo jelo bolje od prethodnog. Ne nalazi ništa dobro, jer ništa uistinu i nije kušao.
Kad s jedne strane shvatite da živite u ovom trenutku, da vi zapravo i jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim
ovoga što je sada, nema ni prošlosti, ni budućnosti, tada se morate opustiti i kušati taj trenutak u cijelosti, pa bio on
užitak ili bol. Odjednom postaje očitim zašto postoji ovaj svemir, zašto su stvorena svjesna bića, zašto osjetilni
organi, zašto prostor, vrijeme i promjene. Posve nestaje čitav onaj problem procjenjivanja prirode, pokušaja da
život znači nešto u smislu njegove budućnosti. Očito, sve postoji za ovaj trenutak. To je ples, a kad plešete, ne
namjeravate nekuda dospjeti. Vrtite se u krug i uokolo, ali bez iluzije da nešto slijedite ili da bježite od ralja pakla.

Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i
uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila. Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim
odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
čini što god želiš." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.

Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode. Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva i od
svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega
svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i
on čini sve što se događa. On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj
mali prst i stvaram potrese." Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.
Naravno, to je neobično shvaćanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u
prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.
No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo pod izborom. Izbori su uglavnom naše odluke motivirane
užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje.
No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj
pobjegnemo kad stigne. Ne možete planirati da budete sretni. Možete planirati da postojite, ali postojanje i
nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja. Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt
može biti iznimno ugodno iskustvo.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Bol

Ponekad, kad se otpor smanji, bol nas jednostavno napušta ili se smanjuje na razinu koja se lakše podnosi. Drugi
put ona ostaje, no nepostojanje ikakva otpora dovodi do načina osjećanja boli koji nam je toliko nepoznat, da ga je
teško i opisati. Bol više nije problematična. Ja je osjećam, no ne osjećam i poriv da je se riješim, jer sam otkrio da
su patnja i nastojanje da se odvojim od nje zapravo isto. Željeti izaći iz patnje jest patnja; "reakcija" našeg "Ja" nije
udaljena od patnje. Kad to shvatimo, želja za bijegom "ujedinjuje" se sa samom patnjom i nestaje.

Zaboravljajući na trenutak aspirin, vi svoju glavu ne možete odvojiti od glavobolje onako kao što svoju ruku
možete odmaknuti od plamena. "Ti" je jednako "glava", a ona je jednako "bol". Kada stvarno uvidite da vi jeste
bol, bol prestaje biti motivom, jer nema nikoga koga bi trebalo ukloniti. Sve se u pravom smislu riječi završava
bez posljedica. Boli - i točka.
Međutim, ovo nije pokus koji bi trebalo držati u pričuvi za trenutke krize, kao neki trik. To je način života. On
znači biti uvijek svjestan, budan i osjetljiv za sadašnje trenutke, u svim svojim djelovanjima i odnosima ma kakvi
oni bili, počevši od ovog trenutka. Za uzvrat, to ovisi o uviđanju da zaista i nemate drugog izbora, osim da budete
svjesni. Naime, ne možete se odvojiti od sadašnjosti, i ne možete je definirati. Zapravo, možete i odbiti da to
priznate, ali samo uz golem i uzaludan napor - trošeći čitav svoj život na opiranje neizbježnom.

Bijelac sebe zamišlja kao praktičnu osobu, koja želi "postići rezultate". On je nestrpljiv kad se radi o teoriji, ili o
bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene. Upravo bi se zato zapadnjačka civilizacija
mogla općenito opisati kao "mnogo vike ni za što". Pravo značenje teorije nije beskorisno nagađanje, nego vizija, i
točno je rečeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju".
Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budućnosti. To znači razumjeti život takav kakav
jest, same sebe i ono što jesmo, te ono što činimo. Bez takvog razumijevanja jednostavno je smiješno razgovarati o
praktičnosti i postizanju rezultata. To je kao kad marljivo i uporno šetate po magli: idete samo uokolo, i u krug. Ne
znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu želite.

Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu državu, ne možemo istodobno očekivati da vlada svjetski mir. Želimo
li se svega dočepati po najnižoj mogućoj cijeni, ne možemo očekivati da ćemo dobiti i najbolju kakvoću, dok
ravnoteža između to dvoje predstavlja osrednjost. Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, nećemo
istodobno moći izbjeći da ne budemo puni sebe. Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne možemo na isti način imati i
vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otpuštanje.
I ako smo donijeli odluku o onome što zaista želimo, još uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktičnih i tehničkih
problema. No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku. I obrnuto, nema mogućnosti da se
odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" nešto drugo. Ako je
um snaga koja usmjerava i stoji iza našeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti um i njegovu
viziju života, jer ono ne bi potaknulo ništa osim sukoba.
Zato se ponešto mora reći i o iscijeljenoj viziji života, koja nailazi zajedno s punim osviještenjem. Ona, naime, u
sebi uključuje duboku preobrazbu našeg shvaćanja svijeta. Ako se riječima uopće i može opisati, ta se preobrazba
sastoji od spoznaje i osjećaja da je svijet zapravo - organsko jedinstvo.
Obično mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjećamo i da je on istinit. Naravno, ljudi se većinom
osjećaju odvojenima od svega što ih okružuje. S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira. Ja nisam
ukorijenjen u zemlju poput stabla. Posrćem uokolo neovisno. Izgleda mi da sam središte svega, a ipak sam nekako
odsječen i sam. Mogu osjetiti što se događa unutar mog tijela, ali mogu samo nagađati što se zbiva u ostalima. Moj
svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekim neizmjernim dubinama bića, a ipak se osjeća kao da je živio
posve sam, smješten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Otvoreni um

Jedna kineska priča govori o posjetitelju koji je došao velikom mudracu i zamolio ga: "Um mi nije smiren. Molim
te, smiri moj um". Mudrac odgovori: "Izvadi svoj um (svoje Ja), stavi ga preda me i smirit ću ga". Posjetitelj reče:
"Sve sam ove godine tragao za svojim umom, ali ga nisam pronašao". "Eto", reče mudrac, "već je umiren!" Pravi
razlog zbog kojega ljudski život može biti tako strahovito iscrpljujući i frustrirajući nije u tome što postoje
činjenice zvane smrt, bol, strah ili glad. Ludilo nastaje kad te činjenice postanu prisutne, i kad se započnemo
okretati, vrpoljiti, bježati i zujati, nastojeći izvući svoje "Ja" iz tog iskustva. Pravimo se da smo amebe, i nastojimo
se zaštititi od života rascjepljujući se na dvoje. Zdravlje, cjelovitost i upotpunjenost leže u spoznaji da mi nismo
razdijeljeni, da su čovjek i njegovo sadašnje iskustvo jedno, te da se ne može otkriti nikakvo odvojeno "Ja" ili um.
Sve dok u predodžbi ostaje da sam ja odvojen od svog iskustva, vlada zbrka. Zbog toga nema ni svijesti o
iskustvu, ni njegova razumijevanja, a time ni stvarne mogućnosti da nam se ono približi. Da bi se taj trenutak
shvatio, ja ne moram pokušavati odvojiti se od njega; moram ga biti svjestan čitavim svojim bićem. Ovo nije nešto
što bih ja trebao učiniti, kao što je odustajanje od toga da zadržavam dah na desetak minuta. U stvarnosti, to je
jedino što mogu učiniti. Sve ostalo je ludost pokušavanja nemogućeg.
Da biste shvatili glazbu, morate je slušati. Ali, tako dugo dok pri tome mislite: "Ja slušam ovu glazbu", vi je ne
slušate. Da biste shvatili radost ili strah, morate ih biti u cijelosti i nepodijeljeno svjesni. Tako dugo dok mu
dobacujete razne pogrde, i govorite sebi: "Ja sam sretan", ili "Mene je strah", vi ga niste svjesni. Strah, bol, tuga i
dosada moraju i nadalje ostati problemi ako ih ne shvatimo, no njihovo razumijevanje zahtijeva jedinstven i
nepodijeljen um. To je zasigurno i značenje one neobične izreke, koja kaže: "Imaš li samo jedno oko, čitavo će ti
tijelo biti preplavljeno svjetlom".

Većinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su naši životi zapravo dugačko nastojanje da se odupremo
nepoznatom, stvarnoj sadašnjosti u kojoj živimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja.
Dakle, živeći na taj način, mi nikada uistinu ne uspijevamo naučiti živjeti s tim. U svakom smo trenutku na
oprezu, oklijevamo i povlačimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas život, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a
opiranje je uzaludno i iscrpljujuće kao kad pokušavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijeće življenja u
ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrižno plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prošlost i
poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak držeći ga posve
novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemašnje prihvaćanje. Ovo nije filozofska
teorija, nego pokus. Čovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage,
potrebne za prilagodbu životu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teško je opisati kako to
apsorbiranje djeluje, jednako kao što je teško objasniti kucanje nečijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to
čini onako kao što većina nas diše: bez sposobnosti da to uopće objasni. Jasno je, da je načelo stvari nešto nalik
nazivu borilačke vještine judo, nježnog (ju) načina upravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se
prepuštate.
Svijet oko nas pruža nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju
izražava i sam judo, privukla je pozornost na snagu vode, koja svladava sve prepreke svojom nježnošću i
podatljivošću. Pokazala nam je kako će savitljiva vrba nadživjeti čvrsti bor u snježnoj mećavi. Naime, ukočene i
stršeće grane bora na sebi talože snijeg sve dok se ne slome, a grane vrbe elastično se savijaju pod težinom,
zbacujući snijeg sa sebe i vraćajući se u svoj raniji položaj.
Da vas, dok plivate, zahvati snažna struja, bilo bi smrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se
približavati njenom rubu. Ako netko tresne s visine ukočenih udova, slomit će ih. No, opusti li se poput mačke,
pad će biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastično" po svojoj strukturi lako će se srušiti uslijed oluje ili potresa,
a automobil bi se, bez ublažavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.
Um ima upravo iste takve moći, jer on ublažava šokove i može ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No,
taj način prepuštanja suprotstavljenoj sili ni po čemu nije jednak bježanju od nje. Tijelo vode ne bježi kad ga
odgurujete; ono se jednostavno prepušta trenutku vašeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni naš ublaživač
šokova ne pada kao čunj pogođen kuglom; on se prepušta, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana
nečega krutog od napada neke nadmoćnije sile. Stoga dobar ublaživač šokova nema samo "elastičnost", nego
također svoju stabilnost, ili "težinu".
Ta je težina također funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogrešno protumačenoj pojavi tromosti. Značajno je
primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, čak i kada ljenčare, jer je njihova besposlica zapravo
"lijenost" straha, a ne opuštanja. No, um i tijelo jest sustav koji čuva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu
je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokrećući se, ali vješto - uvijek linijom najmanjeg otpora. Stoga,
do otkrića nije došlo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uočiti usporeni, "teški" pokreti
vještog težaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vještog planinara koji silu gravitacije koristi čak kad se
svojim polaganim, teškim koracima kreće u suprotnom smjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava
strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.
Pa kako onda, u svjetlu ovih načela, um apsorbira patnju? Tako da otkriva da su otpor i bijeg - postupak našega
"Ja" - zapravo pogrešni potezi. Bol se ne može izbjeći, a odabrati otpor kao obranu samo će je još pogoršati; čitav
je sustav potresen šokom. Uviđajući nemogućnost takvog tijeka događaja, on mora djelovati u skladu sa svojom
prirodom - ostati stabilan, i apsorbirati.
Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Tko doživljava iskustvo?

Dok promatrate ovo sadašnje iskustvo, jeste li svjesni da ga netko promatra? Možete li, osim samog iskustva,
pronaći i onoga tko ga doživljava? Možete li istodobno pročitati ovu rečenicu i misliti o sebi kako je čitate? Otkrit
ćete da - želite li razmisliti o sebi kako je čitate - morate za djelić sekunde prestati čitati. Prvo iskustvo je čitanje.
Drugo iskustvo je misao: "Ja čitam". Možete li igdje pronaći osobu koja misli sljedeću misao: "Ja upravo čitam."
Drugim riječima - ako je sadašnje iskustvo misao: "Ja upravo čitam", možete li misliti o samome sebi kako
razmišljate o toj misli?
Još jednom, morate prestati misliti samo: "Ja upravo čitam". Prelazite u treće iskustvo, koje se sastoji od misli: "Ja
mislim o tome da čitam". Ne dopustite da vas strelovitost kojom se ove misli izmjenjuju uljuljka u osjećaj da ste ih
sve pomišljali u istom trenutku.
Nego, što se ovdje dogodilo? Vi nikada, ni u jednom trenutku niste bili sposobni odvojiti sebe od svoje sadašnje
misli, ili od svog sadašnjeg iskustva. Prvo sadašnje iskustvo bilo je čitanje. Kad ste pokušali misliti o sebi kako
čitate, iskustvo se izmijenilo, pa je sljedeće sadašnje iskustvo bila misao: "Ja upravo čitam". Niste se mogli
odvojiti od tog iskustva, a da ne prijeđete na drugo iskustvo. Vrtjeli ste se u krugu. Dok ste mislili: "Ja čitam ovu
rečenicu", vi je niste čitali. Drugim riječima, u svakom od sadašnjih iskustava vi ste bili svjesni jedino tog
iskustva. Nikad niste bili svjesni da ste ga svjesni. Nikada niste bili u stanju razdvojiti mislioca od misli, znalca od
znanja. Sve što ste uopće pronašli bila je nova misao, novo iskustvo.
Biti svjestan, dakle, znači biti svjestan misli, osjećaja, osjeta, želja i svih drugih oblika iskustva. Nikada, ni u
jednom trenutku, vi niste svjesni nečega što ne bi bilo iskustvo, misao ili osjećaj, već bi bilo osoba koja doživljava
iskustvo, koja misli ili osjeća. Pa ako je tako, što nas uopće tjera da pomislimo kako nešto takvo postoji?
Mogli bismo reći da je "Ja", koje je mislilac, zapravo naše fizičko tijelo i mozak. Ali, ovo tijelo nije ni na koji
način odvojeno od svojih misli i osjeta. Recimo, kad imate osjet dodira, taj je osjet dio vašega tijela. Sve dok osjet
traje, ne možete udaljiti svoje tijelo od njega, kao što ne možete odšetati od svoje glavobolje, ili od vlastitih nogu.
Tako dugo dok on postoji, taj osjet je vaše tijelo, i on je - vi sami. Tijelo možeš izvući iz nekog neudobnog stolca i
udaljiti se, no ne možeš ga udaljiti od osjeta koji ti govori da je taj stolac neudoban. Zamisao o odvojenom
misliocu, o "Ja" koje se udaljilo od iskustva, dolazi iz sjećanja i brzine kojom se misao mijenja. To je kao vitlanje
gorućim štapom da bi se stvorila iluzija stvorenog neprekinutog vatrenog kruga. Zamislite li da je sjećanje izravno
poznavanje proteklih, a ne sadašnjih iskustava, dobivate iluziju kako istodobno poznajete i prošlost i sadašnjost. A
to nagoviješta da se u vama nalazi nešto što je udaljeno i od prošlih i od sadašnjih iskustava. Mudrujete ovako: "Ja
poznajem ovo sadašnje iskustvo, i ono je različito od iskustva iz prošlosti. Ako ih mogu uspoređivati i opažati da
se iskustvo izmijenilo, ja moram biti nešto što je postojano i odvojeno".
Zapravo, vi ne možete usporediti ovo sadašnje iskustvo s iskustvom iz prošlosti. Možete ga samo usporediti sa
sjećanjem na proteklo iskustvo, koje je dio sadašnjeg iskustva. Kad jasno uvidite da je sjećanje oblik sadašnjeg
iskustva, postat će očito da je nastojanje - odvojiti se od tog iskustva - jednako nemoguće, kao što nije moguće ni
nastojanje kojim biste svoje zube pokušali natjerati da ugrizu sami sebe. To je jednostavno iskustvo. Ne postoji
nešto ili netko tko doživljava iskustvo! Vi ne osjećate osjećaje, ne mislite misli ili ne doživljavate osjete imalo više
nego što čujete svoj sluh, vidite svoj vid ili njušite svoj osjet mirisa. "Ja se dobro osjećam" znači da postoji osjećaj
ugode. To ne znači da postoji nešto što se zove "Ja", i nešto drugo što zovemo "osjećajem", pa kad se nađu
zajedno, tada ovo "Ja" osjeća nekakav osjećaj ugode. Nema osjećaja, osim sadašnjih, i bez obzira na to kakav
osjećaj bio prisutan, on jest to "Ja". Nitko nije nikada pronašao "Ja" odvojeno od nekog postojećeg, sadašnjeg
osjećaja, ili neko iskustvo odvojeno od "Ja" - to samo znači da je to dvoje ista pojava.

Kao posve filozofski argument, ovo je pravi gubitak vremena. Mi ovdje ne pokušavamo voditi "intelektualnu
raspravu". Svjesni smo činjenice da je iluzija svako odvojeno "Ja" koje oblikuje misli, i doživljava iskustvo.
Razumjeti ovo znači shvatiti da je život u cijelosti sastavljen od trenutaka, da ne postoji ni trajnost, a ni sigurnost
te da ne postoji "Ja", koje se može zaštititi.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Sjećanje

Ali, što je sa sjećanjima? Valjda ja kroz sjećanje mogu također znati i što je prošlost? Pa dobro, prisjetite se
nečega. Prisjetite se događaja, kad ste opazili nekog prijatelja dok je šetao ulicom. Čega ste pri tome svjesni? Vi
zapravo ne gledate stvarni događaj, to jest svog prijatelja kako se udaljava ulicom. Vi ne možete potrčati za njim i
stisnuti mu ruku, ili od njega dobiti odgovor na pitanje koje ste mu zaboravili postaviti kad ste ga prošli put zaista
sreli. Drugim riječima, vi uopće ne gledate pred sobom stvarnu prošlost. Vi gledate samo sadašnji trag te prošlosti.

Na temelju sjećanja i vi zaključujete da su postojali protekli događaji. Ali, niste
svjesni bilo kakvih prošlih događaja. Prošlost znate samo u sadašnjosti, i to kao dio te sadašnjosti.
Sad vidimo da je naše iskustvo u potpunosti stvar trenutka. Postoji shvaćanje da je svaki trenutak toliko
neuhvatljiv i tako kratak da čak ne stižemo o njemu niti razmisliti, i već je nestao. Prema drugom shvaćanju, taj je
trenutak uvijek ovdje, budući da ne poznajemo nikakav drugi trenutak, osim sadašnjeg. On stalno umire, postajući
prošlost brže nego to naša mašta može shvatiti. A ipak, on se istodobno neprestano iznova rađa, uvijek je nov,
jednakom se brzinom pojavljuje iz one potpune nepoznanice koju zovemo budućnost. I samo razmišljanje o tome
gotovo da nas ostavlja bez daha.
Reći da je iskustvo stvar trenutka zapravo znači reći da su iskustvo i sadašnji trenutak isto. Reći da ovaj trenutak
umire bez prestanka ili postaje prošlost, te da se uvijek iznova rađa ili pojavljuje iz nepoznatog znači reći to isto i o
iskustvu. Iskustvo koje ste upravo stekli nepovratno je nestalo, i sve što vas još podsjeća na njega vrsta je brazde
ili trag u sadašnjosti, koji nazivamo sjećanjem. I iako možete nagađati o tome kakvo će biti vaše sljedeće iskustvo,
vi to u stvarnosti ne znate. Štošta bi se moglo dogoditi. Ali, iskustvo koje se događa sada je novorođenče, koje
nestaje prije negoli je uopće započelo odrastati.(budućnost kad postane sadašnji trenutak može biti slična prošlom
iskustvu ali nikad u potpunosti-svaka budućnost kad postane sadašnji trenutak je različita od prošlih iskustava)
Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Sigurnost ne postoji

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Svima nam je poznat taj začarani krug u obliku zabrinutosti. Znamo da je briga posve uzaludna, pa ipak se
nastavljamo brinuti, jer to što smo je nazvali uzaludnom - ne može je zaustaviti. Brinemo jer se osjećamo
nesigurnima, a želimo biti sigurni. No, posve je beskorisno reći da ne bismo trebali željeti tu sigurnost. Nazivati
žudnju ružnim nazivima ipak nam ne pomaže da je se riješimo. Ono što trebamo otkriti bilo bi, da sigurnosti nema,
da traganje za njom donosi bol i da nam se - ako i zamislimo da smo je pronašli, ona ne sviđa. Drugim riječima,
želimo li uistinu razumjeti za čime to tragamo - da je sigurnost zapravo izolacija, i što to činimo samima sebi kad
tragamo za njom - uvidjet ćemo da je zapravo i ne želimo. Nitko nam ne treba reći da ne bismo trebali zadržavati
svoj dah punih deset minuta. Znamo da to ne možemo učiniti, i znamo da bi i sam takav pokušaj bio iznimno
neugodan.
Osnovno je da shvatimo kako sigurnost ne postoji. Jedan je od najgorih začaranih krugova - problem alkoholičara.
U mnogim slučajevima on posve jasno zna da uništava samoga sebe, da je alkohol otrov za njega, da on zapravo
mrzi svoje stanje pijanstva te da mu se čak i ne sviđa okus pića. A ipak, on pije. Jer, bez obzira na to koliko on to
mrzio, iskustvo stanja kada prestane piti još je strašnije. Tek se tada javljaju pravi "užasi", tek se tada iznenada
licem u lice nalazi s onom posve razotkrivenom, osnovnom nesigurnošću svijeta.
U tome je bit stvari. Naći se licem u lice s nesigurnošću još uvijek ne znači i razumjeti je. Da bismo je razumjeli,
ne moramo se suočiti s njom, nego moramo - biti ona.


Spoznati da sigurnosti nema mnogo je više nego samo se složiti s teorijom kako je sve podložno promjenama, čak
više od promatranja prolaznosti života. Predodžba o sigurnosti utemeljena je na osjećaju da unutar nas samih ima
nešto postojano, što odolijeva svim danima i svim promjenama koje donosi život. Nastojimo osigurati trajnost,
stalnost i sigurnost ove izdržljive jezgre, ovog središta i duše našega bića, koje nazivamo "Ja". Za nju mislimo da
je stvaran čovjek - onaj koji oblikuje naše misli, koji osjeća naše osjećaje, i koji zna naše znanje. Mi zapravo ne
shvaćamo da sigurnosti nema, sve dok ne shvatimo da takvo "Ja" uopće ne postoji.
To uspijevamo razumijevati kroz svjesnost. Možemo li se onda posve jednostavno približiti svom iskustvu -
svojim osjetima, osjećajima i mislima, i to na način kao da ih nikada prije nismo upoznali, te bez predrasuda
promotriti što se događa? Mogli biste upitati: "Koja ćemo iskustva, koje osjete i osjećaje promatrati?" A ja ću vam
odgovoriti: "Koja od njih uopće i možete pogledati?" Odgovor je da treba promotriti samo iskustva koja imate
upravo sada.
Sigurno, to je prilično očito. No, posve očite pojave često je moguće i previdjeti. Ako neki osjećaj nije prisutan, ne
možemo ga biti svjesni. Nema iskustva osim sadašnjeg iskustva. Ono što znaš, ono čega si stvarno svjestan samo
je ono što se događa upravo u ovom trenutku, i ništa više.

Sjedi na svoje mjesto

Sjedi na svoje mjesto................. Kada sjednemo da meditiramo, postajemo vlastiti samostan. Stvaramo jedan prostor blagonaklonosti, koji svakoj stvari omogućuje da se pojavi: žalost, usamljenost, stid, želja, nespokojstvo, gnjev, sreća.Duhovna transformacija je dubok proces koji se ne dogadja slučajno.Potrebno nam je ponavljanje, stvarno vježbanje, kako bismo napustili svoje stare navike i otkrili i održali novi način gledanja. A da bismo sazrijevali na tom duhovnom putu neophodno je da mu se posvetimo na sistematičan način. Moj učitelj Adjan Cha opisivao je to posvećivanje sintagmom: "sjesti na svoje mjesto". Govorio je: "Jednostavno udji u tu prostoriju i stavi stolicu na sredinu. Pošto si širom otvorio vrata i prozore, sjedi na svoje mjesto i vidi tko će doći da te posjeti. Bit ćeš svjedok različitih prizora i učesnika, najraznovrsnijih iskušenja i priča, svega što možes da zamisliš. Sve ćes to vidjeti kako dolazi i prolazi, dolazi i prolazi, a iza svega toga u tebi će ostati mudrost i razumijevanje.Jack Kornfield, A Path with Heart

Na raskršću ................U svakom trenutku nalaziš se na raskršću između puta svakodnevice i puta Dhamme. Koji ćeš odabrati? Ako želiš da postaneš oslobođen, onda je to moguće jedino na ovom mjestu.Ajahn Chah: Food for the Heart.....Citat govori o tome da u svakom trenutku odlučujemo hoćemo li na ono što se javi reagirati u skladu sa Dhammom, sa onim što je (a to ima svojstva anicca, dukkha, anatta) ili u skladu sa svojim navikama, impulsima, strastima itd. Prvi je put smirenja, sreće, a drugi je put u sve dublju nesreću. Tako ispada da ne samo da imamo mogućnost, već se u svakom trenutku svog života i nužno određujemo, odlučujemo, odabiramo. I onda naravno žanjemo i plodove.

mimiko kaže:
sati, kaj se koprcas mene sam zanima ko stvarni prakticira, mislim za zbilja svaki dan? jel ima takvih?
Prijatelju, postavio si pitanje na način koji liči kao da i ne želiš da dobiješ odgovor. A tek treći post (sem ako se nisi preregistrovao). Zaista nema potrebe za takvim tonom.No, ako te zaista zanima, evo ukratko mogu reći da već godinama praktikujem sedeću meditaciju 5-6 puta nedeljno, ujutru po 45 minuta, a tokom dana pokušavam da što duže budem svestan stvari koje mi se događaju i mojih reakcije na njih. Kao deo "intelektualne meditacije", to jest boljeg razumevanja učenja, dosta i čitam i prevodim, a kad imam prilike proveravam svoje razumevanje sa onima koji sve to malo bolje znaju, a to su budistički monasi. (FORUMIST SATI)

Kako svoj život učiniti otjelovljenjem mudrosti i suosjećanja .........................To kako svoj život učiniti otjelovljenjem mudrosti i suosjećanja najveći je izazov sa kojim se duhovni tragači suočavaju. Istina do čijeg smo razumijevanja došli mora svoj vidljivi izraz naći u našem životu. Svaka naša misao, riječ ili djelo sadrže mogućnost da postanu živi izraz jasnoće i ljubavi. Nije dovoljno samo posjedovati mudrost. Vjerovati da smo vlasnici istine znači postati upravo suprotno, to je direktan put do toga da se pretvorimo u ukočene, gnjevne pravednike. Same ideje i sjećanja nemaju oslobadjajuću ili iscjeliteljsku moć. Penzioniranje u prosvjetljenosti, u kojem možemo živjeti na starim lovorikama, ne postoji. Mudrost je živa jedino dotle dok je živimo, pri čemu razumijemo da ona ima moć oslobadjanja jedino dotle dok je primjenjujemo.Naš podebeli album duhovnih iskustava malo znači ako nema snagu da nas održi kroz neizbježne trenutke žalosti, gubitka i promjene. Znanje i dostignuća malo znače ukoliko još uvjek ne znamo kako da uspostavimo kontakt sa tudjim srcem ili pak sa svojim vlastitim.Christina Feldman i Jack Kornfield: Stories of the Spirit, Stories ofthe Heart

Kalmikija

tkopitaneskita kaže:
Navedite jedinu republiku ( i narod! ) na području Evrope u kojoj je službena religija -Budizam
Evo odgovora na naš kviz Radi se o republici KALMIKIJI koja je dio Ruske federacije.http://en.wikipedia.org/wiki/KalmykiaDalaj Lama ih je posjetio 2004 godine pri otvaranju budističkog hrama.Kad smo već kod zanimljivosti navedimo da je predsjednik Kalmikije KIRSAN NIKOLAJEVIČ ILJUMŽINOV (Kirsan Nikolayevich Ilyumzhinov) ujedno i šahovski majstor i predsjednik svjetske šahovske federacije - FIDE .(Predsjednik Kalmikije je postao sa samo 30 godina a svjetske šahovske federacije sa 32 )U glavnom gradu Kalmikije -Elisti - izgrađen je jedini šahovski grad na svijetu u kojem je održana jedna šahovska olimpijada i 2 meča za prvaka svijeta u šahu. Čitao sam zanimljiv intervju sa ILJUMŽINOVOM u časopisu NEW in CHESS u kojem tvrdi da je u jednom snu imao viziju o tome kako treba izgraditi budistički hram.Prema viziji iz tog sna je u Kalmikiji izgrađen najveći budistički hram u Evropi kojeg je otvorio DALAJ LAMA kojeg oni priznaju kao svog duhovnog vođu.Vrhovni lama Kalmikije je američki kalmik ERDNE OMBARDIKOV kojeg je Dalaj lama priznao kao reinkaranaciju jednog budističkog sveca.http://en.wikipedia.org/wiki/Erdne_OmbadykowNavedimo još da je bogato budističko nasljeđe Kalmikije uništeno 1930 Staljinovom politikom ateizacije i kolektivizacije društva.(spaljivanje svih religioznih tekstova i protjerivanje u Sibir redovnika i budista.)1943 Staljin je prognao cijelu kalmičku populaciju u Sibir .Dopušteno im se vratiti tek 1957 nakon dolaska Hruščova na vlast.1945 .

Pakao i raj

Raj i pakao ...........Visoki, kršni samuraj dođe jedan dan do zen učitelja i odlučnim glasom mu reče: "Pokaži mi šta su to raj i pakao."Zen učitelj ga pogleda pravo u oči i reče: "Zašto bih ja to pokazivao jednoj tako prljavoj, odvratnoj, jadnoj kreaturi kao što si ti? Jadni čoveče, zar ti misliš da bi trebalo uopće sa tobom da razgovaram?"U trenutku samuraju jurnu krv u glavu. Razjaren on isuče mač ne bi li učitelju odsjekao glavu.Na to zen učitelj reče: "Ovo je pakao."Istog trenutka samuraj shvati da je sam sebi stvorio taj pakao -- crn i vruć, prepun mržnje, sujete, bjesa i ogorčenja. Uviđa da je toliko duboko u tom paklu da je bio spreman i da ubije. Suze mu krenuše na oči i on sklopi dlanove pred sobom ne bi li se naklonio u znak poštovanja.Zen učitelj reče: "Ovo je raj."Gledište bodisatva-ratnika nije: "Pakao je loš, raj je dobar!" ili "Otarasi se pakla i tragaj samo za rajem". Umjesto toga, ohrabrujemo sebe da njegujemo otvoreno srce i otvoren um i za raj i za pakao, za sve. Samo sa tom vrstom uravnoteženosti možemo uvidjeti da sve što dolazi u naš vidokrug dolazi zato da nas poduči upravo onome što bi trebalo da znamo.(Pema Chodron: Comfortable with Uncertainty)

«lama» - uzvišeni, cijenjeni, u općem smislu je praktikant Darme, redovnik. U užem smislu izraz za školovanog redovnika. Titula «lama» se stiče po završenom studiju.«Rimpoče» je učiteljska titula, i zahtjeva određene realizacije. U prijevodu je «dragocjeni», i odnosi se na izgrađenog učitelja koji može da podučava, u tantričkom smislu je pojavno tijelo Bude. Povjesno potiče od indijskog tantričkog majstora Padmasambave koji je iz Indije donio budizam u Tibet. Iz posebnog poštovanja Tibetanci su ga nazvali Guru Rimpoče (Dragocjeni Učitelj). Zanimljivo je da sustav titula u tibetanskom budizmu još uvjek šljaka, pa kada neko ima titulu «rimpoče» i ako još ima veze sa HH Dalaj Lamom(His Holiness – titula za poglavara škole), mala je šansa da smo naletjeli na krivog, čak i paušalnim biranjem.

Buddha je preuzeo neke pojmove, ali im je dao novo značenje. Ustvari je vrlo vjerovatno da je riječ o tome da su se u Buddhino vrijeme ti pojmovi već koristili u ponešto izmjenjenom značenju negu u upanishadsko doba. Uzmimo nekoliko primjera:dharma (damma) - ta rijeć u buddhizmu znaci učenje, ali u tehničkom smislu nosi još jedno vrlo važno značenje. Poznata je Buddhina izjava ahi dhammo passaki (ja učenje pokazujem, iznosim). Ipak, dharma je i pojam koji opisuje osnovne sastavnice stvarnosti, zemlju, vodu, vatru... osjete, čulne titraje, podražaje, um... ujedno 72 osnovne sastavnice stvarnosti ranog buddhizma.atman (atta) - u upanishadskoj filozofiji označava... ne dušu u uobičajenom smislu te riječi (jer takav pojam ne postoji u ranoj indijskoj filozofiji)... nego je tehnički opis dijela brahmana na kojem je ispoljeno bivanje, osobno postojanje. U Buddhino doba je on već dobio iskrivljeno značenje osobe, duše, jastva (koje se inače naziva ahamkara i samo je jedno od svojstava uma, manasa). U tom smislu Buddha naučava da tako što ne postoji, no Buddhin atman nije ono što se pod time misli u ranim upanishadima.
__________________Baba Nam Kevalam/
U pravu si, pojam dhamma, između ostalog, označava i ono uslovljeno i ono neuslovljeno (nibbana). I Buda ništa ne negira, samo konstatira. Kao što konstatira i sa prethodna dva člana poznate tročlane formule kojom opisuje 3 karakteristike (ti-lakkhana) svijeta u kojem živimo:1. sabbe sankhara anicca = Sve su tvorevine prolazne2. sabbe sankhara dukkha = Sve su tvorevine izvor patnje3. sabbe dhamma anatta = Sve što postoji je bez sopstva.U poslednjem koristi "dhamma", a ne "sankhara" jer jednostavno nibbana nije ni prolazna ni izvor patnje.

Ispričavam se na krivom navodu svim poznavaocima palija. Buddha je ustvari rekao: aham dhammam desemi (ja učenje pokazujem). Nešto mi se pošemerilo u glavi, tako je kada se piše napamet, na brzinu i po sjećanju. Dakle dhamma ili dharma znači i učenje, i stvarnost, ali i sastojnice stvarnosti.

Paradoksalni odgovori

Ako se u kvantnoj fizici upitamo :Da li položaj elektrona ostane isti tokom vremena – moramo reći- NE. Ako se upitamo da li se položaj elektrona mijenja tokom vremena –moramo reći-NE. Ako se upitamo da li elektron miruje –moramo reći –NE Ako se naposljetku upitamo da li se elektron giba moramo reći-NE . Buddha je dao slične paradoksalne odgovore kada je bio pitan o stanju čovjekove svijesti nakon smrti. Ovakova paradoksalna logika nije bila poznata u znanstvenoj tradiciji 17 i 18 stoljeća. J Robert Oppenheimer ( 1904-1967) Američki fizičar, ‘’tvorac'' atomske bombe (direktor '' Manhattan projekta'')


Yin-yang konkretno potiče iz taoizma, kineske religije koja je veoma slična budističkoj, a čiji je najpoznatiji predstavnik Lao Ce koji je, manje-više, bio Budin suvremenik. Yin-yang predstavlja nerazdvojivost suprostavljenih načela , poput svjetla i tame. budističkim rječnikom rečeno, čim postoji jedna stvar, onda je nužno postojanje i njene suprotnosti. Takodjer niti jedna stvar nije 100% samo jedna strana novčića, sve što postoji komponirano je od različitih suprotnosti koje se od slučaja do slučaja nalaze u različitim odnosima. Tako da neka stvar koja nekoga truje, nekome drugom može biti ljek za izlječenje.Taoizam i budizam su se na neki način spojili u Kini i rezultat toga je ch'an budizam, tj. zen na japanskom, možda najnedogmatskija religija na svijetu koja toliko izlazi iz bilo kakvih koncepata da je pitanje da li se uopće može i smatrati religijom u klasičnom smislu riječi. U tibetanskom budizmu ying-yan se naziva yab-yum i predstavlja se kao spoj muške i ženske predstave prosvetljenog bića. Taj prikaz se tumači kao unija prosvjetljenog kvaliteta praznine i materijalnih formacija, poput misli, oblika itd, koje su priroda te praznine-jednoga bez drugoga nema. Kako kaže jedan lama, misli su razigranost prostora.Takva priroda je u svih bića i jedina razlika izmedju prosvjetljenog i neprosvjetljenog je u jasnoći sagledavanja te prirode.Jedni pate usljed nje jer se grčevito ili vezuju za te manifestacije, pa pate kada se one okončaju, ili ih se gade, pa ulažu veliki napor da se one okončaju prije prirodnog im vremena trajanja.Prosvetljeno biće sve stvari, bilo dobre ili loše, prijatne ili neprijatne, željene ili neželjene, vidi kao manifestaciju istovjetne osnove, čitaj esencije i zbog toga je u stanju da ih pušta slobodno da dodju, budu i odu kada im je vrijeme.Upravo takav je i yin-yang jer se on neprestano mijenja.Čas je veći dio koji je u simbolu predstavljen crnom bojom, čas onaj bijeli ali nikada ne nestaje potpuno ni jedan od njih, jer u slučaju da se to desi onaj koji bi ostao sam u postojanju ne bi se imao na što osloniti, da se tako izrazim , te bi iščezao.Naprosto, kada bi nešto postojalo neprestano bez da postoji i njegova suprostnost, bića takvo što ne bi mogla percepirati, jednostavno, ne bi ga ni primjetili.Da bi bilo kiše, potrebno je sunce, da bi ugledali svjetlo, potrebno je da boravimo u mraku itd, itd.

Tibetanski Budizam se sastoji od četiri glavne škole, i transformiranog šamanskog pred budističkog učenja Bon-po.Prva škola je vezana uz dolazak indiskog velikog tantričkog učitelja Padmasambave na Tibet, većinom do tada naseljen nomadina i neukim stanovništvom. U tu «zemlju vragova crvenog vrata» kako je tibetance nazivao, Padmasambava je prenio cijelokupno budističko znanje sa naglaskom na tantričkoj metodi, gdje je ona prenesena u kompletnom obliku. Učeničkim naslijeđem velikog broja učitelja ovo je učenje dostupno i danas preko Njigma ili škole starih.Kako je Tibet bio dosta divlje područje, veoma brzo poslije odlaska Padmasambave, pod uticajem «materijalističkih» vladara, Darmička učenja iz gotovo cijelokupne rasprostranjenosti Tibetom biva smanjen na minimum.Tada je veliki prevodilac Marpa ponovo donio učenje na Tibet, iz indiske škole Tilope – Narope. Dalje učenje ide na velikog jogija Milarepu, Gampopu pa preko 1. – 17. Karmape i drugih učitelja danas je prisutno kao Kagju loza.Sakja loza je vezana za kraljevsku obitelj Sakja, a danas je podučava Sakja Trincin(Sakja Thidzin).Potpuno razrađeno učenje u smislu institucionaliziranog sustava je izgradila Gelukpa škola.Učenje potiče od Indiskog učitelja Atiše a u Tibetu ju je proširio Conkapa (Tsongkhapa). Ovoj tradiciji pripada i H.H. Dalaj Lama, a koji je i poglavar svih tibetanskih škola.Svih ovih pet škola jedinstveno djeluju kroz Rime - nesektašku tradiciju. Pošto ne postoji tibetanski Budizam kao neki Budizam koji su tibetanci sami izmislili, dosta se pažnje posvećuje izvornosti učenja. Svako budističko učenje počinje od Bude koji je prenio na učitelja, pa učitelj u kompletnom obliku na učenika. Ako učenik nije realizirao učenje ili ako učitelj iz bilo kojeg razloga nije prenio na učenika cjelokupno učenje, loza se proglašava mrtvom i ne podučava se više. Takvo učenje je nemoguće za podučavanje jer nema više tko prenositi i tumačiti učenje, odnosno linija izvornosti se prekinula.Da se ne bi gubili u širini učenja, jedna informacija ono što je početak i osnova ulaska u tibetanski Budizam, to je takozvani «sedmodjelni trening uma» što je skup učenja pod imenom Ngondaro (nundro, ngondro) i prestavlja preliminarne prakse. Sa ovime su saglasne sve Tibetanske škole.

Buddha je formulirao osmerostruki put kao: sila (ispravno/moralno ponašanje), samadhi (mentalna disciplina) i panna (mudrost). Ispravno ponašanje je uzrok mentalnoj disciplini, a mentalna disciplina je uzrok mudrosti, a mudrost je uzrok ispravnom ponašanju. Jednom kada se uđe u taj krug, kaže se da je taj koji je ušao sotapanna, tj. onaj kojemu predstoji buđenje. Postoje različite formulacije tog puta i u tome se razlikuju škole budizma. Sedmodjelni trening uma je jedna od formulacija osmerostrukog puta.