Budimo malo iskreni prema sebi

Budimo malo iskreni prema sebi, malo.. ne puno i veoma brzo ćemo shvatiti da mi ne želimo
ništa da učinimo. Da naša želja za nekim spiritualnim znanjem nije naša želja, da naš motiv da
učimo nije naš motiv, da naš put kojim puzimo nije naš put. Sve je to nečije ko je imao MUDA da
nešto napravi. Neko ko je smio da stane, pogleda, suoči se i krene.
Mi čak ni ne znamo odakle nam ijedan motiv ili cilj koji smo stavili ispred sebe, odakle nam želja
za nekim spiritualnim putem, odakle nam potreba za bilo čim.
Mi samo znamo da SADA imamo želju da meditiramo, da mantramo, da sljedimo nekog. Mi
znamo da eto sada mi želimo da budemo spiritualni.
I što onda?
Onda u tu spiritualnost ponesemo kofer gluposti koji uvijek nosimo sa sobom gdje god da
krenemo. Rijetki su oni koji su shvatili da to nije kofer gluposti već da smo TO MI, samo mi. Taj
kofer gluposti nosi naše ime.

Moramo znati da naša unutrašnjost kreira cijeli naš svijet oko nas. I da prihvatanje te
unutrašnjosti i laži sa kojima živimo i koje živimo ne može da kreira bolji svijet od ovoga koji
imamo. I zato sam i rekao da je sve takvo kakvo i treba biti. Nimalo mistike u tim riječima nema.
Osim činjenice da prtljag gluposti ne može kreirati kofer koji nije glupost i da onda cijeli naš put
bude samo još jedna glupost.

Samo na trenutak zastanite, pogledate tajne koje skrivate u sebi, za koje se bojite da drugi ne
saznaju, pogledajte laži koje pokazujete svijetu i istine koje skrivate u sebi. Pogledajte motiv koji
ste imali i analizirajte ih i veoma brzo ćete shvatiti što je po srijedi.
Ako možete zaustaviti rekaciju i sebe sagledati trezveno, to će vam otvoriti put KA nečem
novom. Iako znam da je to rijetko, ali..
Taj potez će vam početi otkrivati stvari o vama više nego sve i jedan guru kojeg ste sljedili. Rad
ne Sebi je precizan i tačno se zna svaki njegov korak i gdje on mora dovesti, i ako vas tamo ne
dovede, znači samo jedno, niste precizno odradili ono što ste trebali.
Mislite da mnogi koji su sada u Radu na Sebi nisu imali iste greške?

Sama riječ "rad na sebi" definira pojam, ali..
Rad na sebi označava svjesnu aktivnost koja se odvija u svrhu upoznavanja sebe. Pod tim se
misli na sve što to "sebe" podrazumjeva. Ličnost, dijelove ličnosti koje zovemo mehanizmima ili
mehanizmima ličnosti, upoznavanje sa tijelom, upoznavanje sa onim što stvarno Jesmo. Čovjek
nije jednodimenzionalno biće, već multidimenzionalno biće a to znači da on nije samo Jastvo ili
Sebstvo već da se on ispoljava na svim razinama. Što znači od sijenke, persone, ega, tijela,
Sopstva i Jedinstvenog polja Svijesti. Sve to ide pod pojam "rad na sebi".
Kada kažem SVJESNU AKTIVNOST to znači da se u radu na sebi ne podrazumjeva vjerovanje,
pretpostavke, očekivanja, predubjeđenja, sljeđenje ideja koje je neko dao, prepisivanje i
usvajanje ideja.. Pod SVJESNOM AKTIVNOSTI se smatra razumjevanje informacija koje se
primaju, njihova provjera u odnosu na sebe, njihovo korištenje tj. upotreba u svakodnevnim i
manje svakodnevnim situacijama, otvorenost za učenje, spremnost da se uči, provjeri i ima
svoje DIREKTNO ZNANJE o nekoj temi, informaciji, znanju ili čemu već. Rad na Sebi nije
hipnotičko ponavljanje ideja zato što nam se sviđaju ili odgovaraju našem trenutnom
raspoloženju, emotivnom sklopu ili misaonom konceptu. Rad na Sebi nije usvajanje niti
vjerovanje autoritetima te ponavljanje njihovih ideja o Stvarnosti i građenju novih ideja i
misaono‐emotivnih koncepata koji se uklapaju u neku generalnu priču koja se zasniva na reklakazala
pričama, mitovima, vjerovanjima, ubjeđenjim i slično. Rad na sebi (od sada u daljnjem
tekstu: RNS) JESTE provjera svega, čak i onog što je rekao ili tvrdi onaj ko vodi ili s kim radite. Ta
provjera dovodi to RAZUMJEVANJA tematike, situacije, stvarnosti što isključuje bilo koje
vjerovanje, ubjeđenje i slično i tragaocu daje DIREKTNO SAZNANJE Stvarnosti, a ne
pretpostavke o njoj.
Razlika između RNS i duhovnosti jeste u tome što duhovnost u većini slučajeva zahtjeva
vjerovanje u ideje, vjerovanje bez provjere, bez direktnog znanja.

Mnogo je razloga zbog kojih neko, da tako kažem, ima potrebu da uđe u RNS, i sada neću se
previše zadržavati na njima. No, to ne znači da ih neću spomenuti ili kasnije se osvrnuti na njih.
No, jedan od najčešćih motiva za započinjanje RNS jeste razočarenje. Razočarenje u sisteme
vjerovanja, razočarenje u duhovne sisteme koji nude spasenje, bolju karmu, očekivanje ovog ili
onog, razočarenje u objašnjenja koja su nam data, razočarenje u smisao života koji nam je
predstavljen i nametnut, razočarenje u autoritete, razočarenje u samog sebe ili onog što smo
pod tim podrazumjevali. To je najčešće početak potrage za nečim što ima smisla i što nam može
pružiti odgovore na pitanja koja imamo. Čovjek doživi neku vrstu razočarenja sa svjetonazorima
koja su mu ponuđena i očekuje se da u njih vjeruje bez ispitivanja čak i onda kada se taj
svjetonazor pokaže pogrešnim i neispravnim. On više ne pokušava da nađe zamjenu za svoje
razočarenje ili da nađe zamjenu za igračke koje je prerastao sa nekim novim igračkama ili nekim
novim igralištima u zamjenu za stara. On razočarenjem dolazi u situacije da ga nove igračke i
igrališta više ne mogu zadovoljiti niti mu ponuditi odgovore koje traži niti mu proužiti znanje
kako da se snađe u onom gdje se nalazi, niti kako da ideje i vjerovanja upotrebi u svom
svakodnevnom životu. Već kao čovjek koji se našao u zapaljenoj kući traži direktan izlaz iz
situacije u kojoj se nalazi.
Naravno, nije samo razočarenje ono što čovjeka dovodi do početka rada na sebi. Skoro svaki
čovjek ima mali miks motiva koji su ga doveli do toga da želi da se upozna i da sazna s kim to
ima posla.
Obično tada do njega dolaze informacije koje ga dovode do grupe ili čovjeka koji može da mu
konkretno pruži način na koji će se upoznati sa sobom i svijetom oko sebe.

Priroda Stvarnosti ‐ by Bhairava Deva (izvodi iz teksta)

Mi kao ljudi ne postojimo izvan ideje

Mi kao ljudi ne postojimo izvan ideje. Mi smo ideje koje se kreću, koje imaju utisak da misle, da
nešto znače, da je uvenirzumu bitno da mi postojimo. Da smo jako bitni nekom tamo. Bio to
neki čikica sa dugom sijedom bradom ili neka nedefinisana svijest koja je Apsolut. Jeste li
dovoljno iskreni prema sebi da to uvidite?
Nama je bitno da nas vole, da obraćaju pažnju na nas, da film koji furamo bude također nečiji
film da se ne osjećamo usamljenima i samima, da imamo ljubav i da volimo i da nas vole, da
malo imamo seksa s vremena na vrijeme, da se malo takmičimo sa drugima kako bi sebe
dokazali i pokazali svoju bitnost.. ali ako smo malo kritičniji uviđamo da je sve to sjena na
platnu, ne stvarnost.

Želite li istinu ili laž?
Istina je da niko ne postoji i da sve oko vas je samo vaša projekcija kojoj VI dajete smisao i
besmisao, snagu i slabost..
Sami ste. Nikog nema oko vas, niti je ikada bilo ikog. I svu prošlost je smislila igra koju sami sa
sobom igrate. Sve što ste čuli jeste samo zabava za um.

Nema greške, jer nema ni ispravnosti. Kada osjetite JA, Sebe, Apsolut shvaćate da ništa ne
postoji osim vas samih i da VI JESTE JEDNO, ali MI nikada ne možemo biti jedno. Samo JA
postoji. Ništa drugo nije stvarno. JA je život, istina, put, smisao, jedno jedino.. ništa drugo. Sve
ostalo je film.
Univerzum (JA) ne poznaje mene.
JA postoji prije svega, prije vremena, prije prostora, prije sjećanja, mentalnih navika,
emocionalnih amplituda...
JA (Univerzum/Alsolut) nije svijestan pojedinačnog ili malog "ja". Postojanje osobnosti/ličnosti
je isključivo stvar malog "ja". Ličnost postoji u vremenu i prostoru, posjeduje ime, lik, osobine,
početak, kraj i smisao između toga. Apsolut (JA) sve to isključuje, i ono nema pojma da vi ili ja
(mala "ja") postojimo. A sve ovo čemu smo dali stvarnost je samo igra malih "ja", ne prava
Stvarnost. I sve dok ne osjetimo to Vrhunsko JA ili Apsolut bićemo vezani za igru svijetla i tama
na platnu kina Brastva i Jedinstva. Duhovnost koju poznajemo je samo najsavršeniji odraz te
igre i ona nije istinita.
Jednom davno sam nešto pročitao, više ni ne znam gdje a to je bilo ovo:
Svemu poreci stvarnost samo JA (Apslut) postoji.
Baš tako. Svemu porecite stvarnost, vašim ljubavima, vašim ljubljenima, vašoj djeci, roditeljima,
bogovoima, demonima, životu koji vodite, smislu u besmislu jer sve je to samo projekcija na
platnu. Ne možete ništa steći, jer sve imate. Ne možete nači smisao u drugima, u idejema, niti u
bilo čemu što je različito od JA Svijesti jer sve drugo je samo igrica malih "ja".
Odbacite i ovaj tekst kada završite sa čitanjem, ili još bolje odbacite ga sada, odbacite i pisca ovog
teksta, jer samo JA postoji. Jedina stvarnost je JA ‐ Apsolut, sve ostalo je samo igra tame i
svijetla.
Odbacite duhovnost, učitelje, majstore biće im drago. Nemojte misliti da ćete ih uvrediti. Ako su
ono što govore da jesu, biće im drago. Ako im nije drago, ako vas žele zarobiti pričama da
duhovnost i rad ovise o njima (kao neki učitelji koje sam poznavao) odbacite ih, jer nisu ono što
vam govore da jesu, upleli su vas u svoje laži.
Istinski Majstor vas oslobođa u svakom momentu. Svaka njegova riječ je izraz njega samog i
možda i ima još neke vezanosti i možda ni sam još nije savršen, možda i sam još uvijek radi, ali
MORA da zna da je sve osim JA laž i iluzija i zna da vaša Priroda je isto kao i njegova i da kada vas
je naučio kako da vidite tu Prirodu, kada vam je pokazao način mora reći ZBOGOM.
Kao kada sanjate san i probudite se i znate da je sve to bio SAMO SAN tako se završava ova igra
svjetla i tame ostavljajući vas VAMA SAMIMA izvan svih teorija i znanja, i shvatate da je san koji ste sanjali i put koji ste u njemu prošli bila igra vaše Svjesti sa samom Sobom i da je vrijeme da
BUDETE ta Svijest koja Jeste u svakom momentu udaha i izdaha.
Samo je potrebno malo hrabrosti, ili malo više razočarenja.

Kao ljudska vrsta nalazimo se u "kurcu" i to u punom smislu te riječi. Ljudi ne znaju ni osnovne
stvari o sebi, niti kako funkcioniraju, niti zašto tako funkcioniraju, niti što je u pozadini njihovog
funkcioniranja, niti koja je svrha čovjeka, ove planete, cijelog čovječanstva, života na planeti i u
univerzumu, ali jako puno znaju o svemu ostalom oko njih i jako brzo donose prosudbe i sudove
o tome sa znanjem koje je veličine zrna riže, ali o sebi ne znaji ni toliko.
Cijeli svijet i univerzum ostavljen nam je na milost i nemilost sve u svrsi očuvanja onog jada i
mizerije koju zovemo "naš život". I u tome svemu mislimo da se cijeli život vrti oko nas. Da smo
nešto bitni u ovoj univerzalnoj šemi.
Tako smo stvorili boga, đavola, anđele da nam služe, demone da nas testiraju i sve ostale više i
niže kreature koji bi trebali ispuniti prazninu koju osjećamo u sebi samima. Ali NIKADA čovjek
neće pogledati sebe i reći da je on taj koji je prazan, koji je ništavan, koji je nesposoban da živi,
koji nema MUDA da išta napravi. NIKADA.

Priroda Stvarnosti ‐ by Bhairava Deva (izvodi iz teksta)

Smisao rada na sebi

Smisao rada na sebi mogao bi se reči i u nekoliko riječi:
Izgoriti u potpunosti.
Sagoriti unutar sebe sve na što se nađe. Rad ne smije postati zaštita i način bjegstva kao što je
slučaj sa svim što smo dotakli i pretvorili u spiritualnost. Spiritualnost bi trebala bili Cjelovitost
čovjeka, a da bi došli do te Cjelovitosti potrebno je proći kroz peć, sagoriti sve ideje, sve
misaono‐emotivne koncepte, svaku misao koju smo čuli, pročitali ili prihvatili. Tek kada
sagorimo sve ono što smatramo sobom tada ostaje ono što je korisno i čemu spiritualnost treba
da vodi.
Ideje o ljubavi, radosti, vrlinama kojima se spiritualni tragaoci pune postale su bezvrijedne.
Zašto?
Kada prljavim rukama uzmete jabuku, rezultat može biti bol u stomaku, ali ne zbog jabuke, već
zbog neopranih ruku. Ne možemo okriviti jabuku za svoju glupost.
Ista stvar je i sa idejama vrlina.
Na što bi dodali vrline?
Na postojećeg sebe?
Prvo zašto želimo vrline?
Što sa njima želimo sakriti?
Očigledno je da s nečim nismo zadovoljni i da vrlinama želimo sakriti svoje nezadovoljstvo. Kada
smo radosni nema pomisli o nekim vrlinama. Kada smo sretni ne razmišljamo o bogu, đavolu,
radu...
Tek kada smo suočeni sa ništavilom u sebi, tada nam se javljaju ideje rada, ideje da nam nešto
treba i tada smo u potrazi za nečim što bi nas ispunilo i zamjenilo ono ništavilo koje osjećamo.
Prazninu u sebi ne možete zamjeniti. Možete meditirati na ljubav, možete se ubjeđivati da
imate ljubav, ili sljediti put do ljubavi, ali sve je to beznačajno. Samo zamjena, način skrivanja i
bježanja. Jer nema podloge na kojoj bi ljubav procvala. Nema na čemu da izraste sjeme ljubavi
koje bi posadili.
A opet ljubav je posljedica istinskog dolaska Sebi. Ne morate da je ganjate da bi ste je imali jer
vaša Priroda se očituje kroz ljubav, saosječanje, radost, zadovoljstvo, jednost sa životom,
cjeloviti pristup Životu ili drugim riječima Sebi.
Stoga zašto ganjati ljubav kada je potrebno odbaciti ono što je prekriva???
U tome je osnovna razlika između rada na sebi i duhovnosti.
Duhovnost na sebe dodaje, ispunjava se vrlina. Rad na sebi skida sa sebe svu odjeću, odbacuje
maske, ideje, prodire duboko iza ideja, koncepata.. i na taj način zadobija sve ono što
duhovnost pokušava da doda samom čovjeku.
Drugo, o čemu čovjek sanja u svojim najluđim snovima?
O onom što nema.
O ljubavi ne priča onaj koji je osjeća, o sreći ne raspravlja onaj koji je ima, o radosti ne priča
priče onaj koji je radostan, o ovom svemu pričaju oni koji ovo nemaju. Njima je to bitno.
Ako imate ljubav, to ne možete znati, možete samo BITI ljubav.
Ista stvar je i sa srećom, radošću i svim ostalim vrlinama koje imate. Njih možete živjeti. Ostali
koji ih nemaju o njima pričaju, raspravljaju, pokušavaju da se ispune tim vrlinama.
Kada želimo pročišćeni maslac, kuhamo ga sve dok od njega ne ostane ono najfinije. Kada
želimo čisto zlato, topimo ga sve dok ne ostaje najčistiji plemeniti metal.
Mislite li da nije ista stvar i sa ljubavlju, radošću, srećom????
Rad na sebi nije mlakost kojom ćete ispuniti par trenutaka, snimiti ih aparatom i na kraju se
sjećati tih trenutaka kao svega ostalog u svom životu.
Rad je izgaranje svakog trenutka sve dok ne ostane čisto Biće koje Jeste.
Morate sebe sagoriti u potpunosti i tada "postajete" ono o čemu ste sanjali cijeli život. Ono što
sve spiritualne tradicije traže i ispunjavaju se tim. Vi to postajete, ne zato što to tako treba, što
su vam tako rekli ili što želite da zamjenite starog sebe sa novim sebe, već zato što je to vaša
Priroda.
Ono što vam je potrebno na putu u kojem sagorjevate samog sebe dok ne ostane čisto zlato
jeste hrabrost, smjelost da se suočite do kraja sa sobom, a ne da od sebe bježite idejama kojima
punite svoj um. Ne smijete prihvatati ništa što niste do kraja isprobali, sagorili kroz svoju
svjesnost jer tada to VI POSTAJETE. "Postaje dio" vas. To postaje VI SAMI.
Život jeste savršen u svoj svojoj slavi, ali tripanjem da je sve savršeno dok ste i dalje podjeljeni,
sukobljeni u sebi, ustrašeni jeste samo najsigurniji način da do sebe nikada ne dođete i da u
stvarnosti potvrdite da je sve savršeno tako da postanete oličje te savršenosti u cjelovitosti.
Poznajem dosta ljudi koji govore kako je sve savršeno, a onda nesavršeno napadaju sve i svašta
što ne odgovara slici savršenosti o kojoj govore. Savršensto je postalo njihov nadgrobni
spomenik ispod kojeg se krije najobičnija trulež. Njihov je riječnik ispunjen velikim riječima dok
stvarnost ne pokaže da je to sve samo njihov riječnik i ništa više. Tada SAVRŠENO nađu
opravdanje u svemu samo ne u sebi za viđenje nesavršenstva.
Svijet nije savršen jer da jeste ovdje bi bio odraz ljubavi i radosti. Savršenstvo je u onom što stoji
u potencijalu da svijet bude, da čovjek bude.
Budan čovjek vidi savršenstvo u svemu, ali to nije savršenstvo svijeta već njegovog potencijala,
Prirode svijeta. A kroz to viđenje savršenstva on oštro zapaža sve ono što savršenstvu smeta da
se ispolji.
Čovjek koji ima ljubav, radost, potpunost ima i strahovitu oštrinu vida. On nije sljep niti mu
trebaju naočale spiritualnosti da bi vidio ono što jeste. On je vidovit, ima snagu da djeluje,
znanje da djeluje i to sprovodi u djelo.
Njega idejama o vrlinama i ostalim bajkama koje pokušavate da živite možete sam slatko
nasmijati. Ne zato što on ne zna ili nije svjestan potencijala koje imamo kao ljudi, već je svjestan
šta s tim činite i zašto to činite.
Ljubav ima strahovit vid, strahovitu oštrinu. Ona nije sljepa a ponajmanje glupa da puši ideje
koje joj želimo pripisati.
Ona zna da vi kao takvi treba da izogorite u potpunosti.
Da bi ste odrasli treba da prođete kroz pubertet. A ideje koje imate o vrlinama su samo
pubertet, ne vaša zrelost. Zrelost je nešto sasvim drugo, od onoga što pod tim mislite.
Ljubav će vas ubaciti u peć da do kraja sagori sve što niste vi. Tada ćete zasjati u potpunosti,
cjelovito. Iz vas će isijavati sjaj vas samih. A taj sjaj ispoljava se kroz ljubav, radost, sreću,
jedinstvo, saosjećanje jer tada ima podlogu, temelj na kojem se sve te vrline koje počinjete
isijavati stoje. Nema praznine ni bježanja ni gluposti.
Stoga uronite u sebe, upalite vatru, buktinju svjesnosti i suočite se sa svim što imate u sebi. To
sagorjevanje načiniće od vas buktinju svijesnosti. A ona će isijavati ljubavlju, radošću, srećom,
saosjećanjem.. i svim onim vrlinama koje je duhovnost prisvojila i sada se ubjeđuje u potrebu
imanja tih vrlina koje su vidjeli kod Budnih.
Budite Budni, nemojte skupljati lažno perje kojim se kite duhovnjaci. Budite ono što ti
duhovnjaci sljede i što žele. Tada će mnogi prepoznati u čemu je stvar i odbaciti sve ono što im
smeta da budu kao vi.
Imajte smjelosti upaliti vatru svjesnosti, pretvoriti se u buktinju i isijavati autentično ono što
Jeste.

Priroda Stvarnosti ‐ by Bhairava Deva (izvodi iz teksta)

Ispunjenje božanske svrhe

Potrebno je samo malo mašte da bi se shvatilo kako je "vrijeme vječnosti" tek čudovišna noćna mora, pa između
raja i pakla, onakvih kakvima se oni obično shvaćaju, nema baš mnogo izbora. Želja da se zauvijek nastavi može
izgledati privlačnom samo kad netko radije razmišlja o beskonačnom, a ne konačnom vremenu. Jedno je imati
vremena koliko želiš, no posve je drugo imati vrijeme kojemu nema kraja.
Jer, nema radosti u neprekidnosti, u beskonačnosti. Mi žudimo za njom samo zato jer nam je sadašnjost prazna.
Osoba koja pokušava jesti novac, uvijek je gladna. Kad osoba kaže: "Sad treba stati!" ona je u panici, jer nije još
ništa pojela, a želi sve više i više vremena da bi nastavila jesti novac, neprestano se nadajući zadovoljstvu tu,
odmah iza ugla. Mi zapravo ne želimo neprekidnost, nego prije sadašnje iskustvo potpune sreće. Misao o želji da
se takvo iskustvo nastavlja i nastavlja rezultat je samouvjerenosti u iskustvu, kojega smo ipak samo nepotpuno
svjesni. Tako dugo dok postoji osjećaj da je "Ja" ono koje proživljava to iskustvo, trenutak nije sve. Vječni se život
spoznaje kada nestane i posljednjeg tračka razlike između "Ja" i "sada" - kad preostane samo ovo "sada", i ništa
više.

Međutim, shvatiti da je život potpun u svakom svom trenutku - čitav, nepodijeljen i uvijek nov - to znači razumjeti
smisao učenja, da je u vječnom životu Bog ono što se ne može definirati - sve u svemu, i da je onaj krajnji početak
ili kraj, zbog kojega sve postoji. Kako je budućnost neuhvatljiva za vijeke vjekova, i kako se kao ona ovješena
mrkva uvijek nalazi ispred magarca, ispunjenje božanske svrhe ne nalazi se u budućnosti. Ono je u sadašnjosti, i to
ne činom prepuštanja ovoj nepokolebljivoj činjenici, nego uviđanjem da joj se nema tko prepustiti.

Samo, to ne rješava problem. To problem zadržavanja ili prepuštanja sebe samo zamjenjuje problemom
prihvaćanja ili odbijanja božanske milosti, a to su dva istovrsna problema. Kršćanstvo sadrži vlastiti skriven
odgovor na taj problem u ideji da se čovjek može predati jedino "u Kristu". Naime, ovdje Krist predstavlja
stvarnost, i ne postoji neko odvojeno "ja" koje bi se trebalo predati. Stoga je predavanje samoga sebe pogrešno
postavljen problem. "Krist" je spoznaja da ne postoji odvojeno "Ja". "Ja ništa ne činim sam.... Ja i Otac smo
jedno.... I prije Abrahama, ja jesam."

Načinima koji se tek malo međusobno razlikuju, ovo je posljednja riječ mudrosti i Zapada i Istoka. Hinduske
Upanišade kažu:
Svatko tko misli da Bog nije shvatljiv,
shvatio je Boga;
no, onaj tko misli da je Bog shvatljiv,
ne poznaje ga.
Bog je nepoznat onima koji ga poznaju,
i poznat je onima koji ga uopće ne poznaju.
Goethe to kaže riječima koje bi suvremenom umu mogle biti jasnije:
*najviše do čega čovjek može doprijeti je čudo; i ako je zadivljen fenomenom početka, pustite ga, neka bude
zadovoljan; to mu ne može pružiti išta više, i ni za čim dalje neće tragati iznad toga; tu je granica.
Ili, imamo riječi sv. Ivana od Križa, jednog od najvećih proroka kršćanske tradicije:
Jedna od najvećih milosti darovanih duši u ovom prolaznom životu jest ona, koja joj omogućuje da vidi toliko
daleko i osjeća toliko duboko, da uopće ne može shvatiti Boga. Stoga su ove duše pomalo nalik svecima na
nebu, gdje oni koji ga najbolje poznaju, najjasnije osjećaju koliko je on beskrajno neshvatljiv; a oni koji imaju
manje jasan pogled ne opažaju tako jasno kao oni drugi, koliko uzvišeno on nadilazi njihovo viđenje.

U takvom divljenju nema gladi, nego ispunjenja. Upoznao ga je gotovo svatko, no samo u onim rijetkim trenucima
kad mu zapanjujuća ljepota ili neobičnost nekog prizora svrne um od jurnjave za samim sobom te ga na tren čini
nesposobnim da pronađe riječi kojima bi opisao taj osjećaj. Dakle, mi smo sretnici koji žive u vremenu kad je
ljudsko znanje otišlo dovoljno daleko da ljudima počinje nedostajati riječi, i to ne samo onih za neobično I
prelijepo, već i onih korištenih za najuobičajenije stvari. Prašina na policama postala je jednako tajanstvenom kao i
najudaljenija zvijezda; o obje znamo dovoljno kako bismo znali da ne znamo ništa. Fizičar Eddington najviše se
približio misticima, i to ne svojim uzletima mašte, nego rekavši posve jednostavno: "Nešto nepoznato radi nešto
što ne znamo."

Vi patite od samih sebe, nitko vas ne sili, nitko vas ne tjera da živite i umirete, i okrećete se kotačem, i grlite i
ljubite njegove žbice od agonije njegove gume od suza, njegovu osovinu od ništavih.
Otkrivši to, um postaje čitav; prestaje rascjep između "Ja" i "ja", čovjeka i svijeta, idealnog i stvarnog. Paranoja,
um koji se nalazi pokraj samoga sebe, postaje metanojom - umom koji je sa sobom, i koji je tako oslobođen sebe.
Oslobođene kršenja samih sebe, ruke postaju slobodne da bi nešto učinile; oslobođene pokušaja da pogledaju same
sebe, oči mogu gledati; oslobođena nastojanja da razumije sebe, misao može misliti. U takvom osjećanju, gledanju
i razmišljanju, životu nije potrebna nikakva budućnost da bi se upotpunio, ni objašnjenje kojim bi se opravdavao.
U ovom trenutku, on je dovršen.

ALAN W. WATTS diplomirao je teologiju i doktorirao na bogosloviji. On je najpoznatiji kao tumač zenbudizma,
te općenito indijske i kineske filozofije. Međutim, odvojivši se od članstva u sektama, stekao je ugled
jednog od izvornih i "najotvorenijih" filozofa stoljeća. Napisao je dvadesetak knjiga o filozofiji i psihologiji
religije, uključujući i djela Put zena, Radosna znanost o svemiru, Priroda, čovjeka i

zena, Pogledaj duh, Knjiga, Je
li važno, To je to, Vrhovno biće, Iza teologije i Oblak skriven, lokacija nepoznata. Gostovao je kao predavač na
većini glavnih sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama. Umro je 1973. godine.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

U početku bijaše riječ

Ovu smo knjigu počeli pretpostavkom da znanost i znanstvena filozofija ne daju osnove za religiozno uvjerenje.
Nju nismo opovrgavali, nego smo je uzeli kao polazišnu točku. Prihvatili smo prevladavajuće mišljenje da
postojanje Boga, bilo kakvog apsoluta, te vječnog poretka koji stoji iza ovoga svijeta nema logičku potporu ili
smisao. Prihvatili smo i tvrdnju da takve ideje nemaju vrijednosti za znanstvena predviđanja, i da se svi poznati
događaji mogu jednostavnije objasniti bez njih. Istodobno, rekli smo da religija nema potrebe suprotstavljati se
tom gledištu, jer gotovo sve duhovne tradicije priznaju da u razvoju čovjeka postoji stupanj kad se uvjerenje i
njegove sigurnosti - za razliku od vjere - moraju napustiti. Mislim da do sada nismo ustvrdili ništa što se ne bi
moglo provjeriti pokusom, niti smo umetnuli nešto što bi se ozbiljno sukobljavalo sa znanstvenim pogledom na
svijet. Pa ipak, sad smo stigli do položaja s kojega bi glavne ideje religije i tradicionalne metafizike mogle iznova
postati razumljive i smislene - ne kao uvjerenja, nego kao valjani simboli iskustva.
Znanost i religija govore o istom svemiru, no koriste različite vrste jezika. Općenito, to su tvrdnje znanosti o
prošlosti i budućnosti. Znanstvenik opisuje događaje. On nam govori "kako" se pojedine stvari događaju i daje
temeljit pregled onoga što se dogodilo. Smatra da se događaji pojavljuju raznolikim učestalostima i u raznom
poretku, te na toj osnovi donosi procjene ili predviđanja, a prema njima mi onda možemo pronaći praktične
dogovore i prilagoditi se tijeku događaja. Da bi znanstvenik došao do tih procjena, on ne mora znati za Boga ili za
vječni život. On mora poznavati prošlost - ono što se dogodilo.

No, čitav svijet prirode je relativan, a stvorile su ga misao i usporedba. Je li glava doista udaljena od vrata? Zašto
ne bismo stvar koju nazivamo "glavom" uključili u stvar koju zovemo "vratom", na isti način na koji je u nju
uključen nos? To, da su glava i vrat dvije stvari, a ne jedna, misaoni je sporazum. U tom smislu, pradavni
metafizičari su posve u pravu kad kažu da je čitav svemir proizvod uma. Oni misle na svemir "stvari".
S druge strane, nadnaravni i apsolutni svijet sastoji se od tajanstvene stvarnosti koju smo tako nazvali, razvrstali i
podijelili. On nije proizvod uma. No, nema načina kojim bi se moglo definirati ili opisati što je on. Mi smo ga u
svakom trenutku svjesni, pa on predstavlja našu svijest. Mi ga naslućujemo i osjećamo, pa je on jednak našim
slutnjama i osjećajima. Ipak, pokušati ga spoznati i definirati nalikuje pokušaju da nož natjeramo da zareže sam
sebe. Što je to? To je ruža. No, "ruža" je samo zvuk. Što je zvuk? Zvuk je utjecaj zračnih valova na slušni bubnjić.
Tada je i ruža utjecaj zračnih valova na slušni bubnjić? Ne, ruža je ruža... je ruža, je ruža, je ruža...
Definicija jednostavno uspostavlja sklad jedan-na-jedan između skupina podataka o osjetima i zvukovima, no
budući da zvukovi jesu podaci o osjetima, pokušaj na kraju završava kretanjem u krug. Stvarni svijet, koji nam
osigurava oboje - i ove podatke, a i organe kojima ih doživljavamo, i nadalje ostaje neuhvatljivo tajanstven.
S ovog stajališta ne bismo trebali imati poteškoća u shvaćanju nekih od pradavnih zapisa. Dham-mapada, zbirka
Buddhinih izreka, počinje ovako: "Sve što jesmo rezultat je onoga što smo mislili. Utemeljeno je na našim
mislima; stvoreno je od naših misli." Zapravo, to je ista tvrdnja kojom počinje i Evanđelje po Ivanu: "U početku
bijaše Riječ, i riječ bijaše kod Boga - Riječ bijaše Bog. ... Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje
postalo." Mislima ili mentalnim riječima mi razlikujemo ili "radimo" stvari. Bez misli, nema ni "stvari"; postoji tek
nedefinirana stvarnost.

Metafizički jezik negativan je zato jer nastoji reći da riječi i ideje ne objašnjavaju stvarnost. On nas ne pokušava
uvjeriti da stvarnost nalikuje nepovezanoj masi providnog želea. On ne govori o neshvatljivoj apstrakciji, nego
upravo o ovom svijetu, u kojem živimo. Iskustvo koje mi nazivamo stvarima, bojama, zvukovima, mirisima,
okusima, oblicima i težinama, nije samo po sebi stvar, ni oblik, ni broj, ni bilo što - no, mi ga opažamo u ovom
trenutku. Tada mi opažamo Boga, kojega tradicionalna učenja i opisuju kao slobodnu, neuobličenu, beskonačnu,
vječnu, nepodijeljenu, nepokolebljivu, neizmjenjivu Stvarnost - Apsoluta iza relativnog, Smisao iza misli i riječi.*
Naravno, Smisao je bez smisla budući da, za razliku od riječi, on nema smisao, jer on jest smisao. Samo po sebi,
stablo je besmisleno, ali predstavlja smisao riječi "stablo".
_________________________
* Ovo je slično onome što se u Vedanti podrazumijeva pod Ja, atman, koje transcendira sve ｫstvariｻ koje smo iskusili.

Mogle bi se citirati čitave stranice iz duhovne literature svih vremena i sa svih mjesta, kako bi se pokazalo da je
vječni život bio shvaćen na taj način. No, dostajat će i sljedeće Eckhardovo razmišljanje:
"Sadašnji trenutak" u kojem je Bog stvorio prvog čovjeka, "sadašnji trenutak" u kojem će posljednji
čovjek nestati, i "sadašnji trenutak" u kojemu ja upravo govorim - svi su oni jedno u Bogu, u
kojemu je samo jedno sada. Pogledaj! Osoba koja živi obasjana Božjom svjetlošću nije svjesna ni
proteklog vremena, ni vremena koje dolazi, nego samo jedne vječnosti. ... Zato ona ne dobiva ništa
novo ni iz budućih događaja, ni iz mogućnosti koje se nude, jer ona živi u "sadašnjem trenutku", to
jest bezgrešno, "iznova odjenuta u krepost".
Kad umirete i približavate se životu svakim trenutkom, od male su vam koristi znanstvena nagađanja o tome što će
se dogoditi nakon smrti. Čitava se veličanstvenost i nalazi u tome da mi to ne znamo. Ideje o preživljavanju i
uništenju također su utemeljene na prošlosti, na sjećanju o buđenju i spavanju, pa su, na svoje različite načine,
besmislene tvrdnje o postojanosti koja vječno traje i o vječnom ništavilu.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Svijest o sadašnjosti

Osjećaj neslobode posljedica je nastojanja da se učini ono što je nemoguće, pa čak i besmisleno. Nisi "slobodan"
da bi nacrtao pravokutnu kružnicu, živio bez glave, ili zaustavio određene refleksne radnje. To nisu prepreke
slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati kružnicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u
pravokutnu kružnicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odšetati kroz ova vrata, ostavljajući svoju glavu kod kuće.
Isto tako, nisam slobodan živjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjećaja.
Ukratko, nisam slobodan kad pokušavam učiniti nešto kontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajući
svoj položaj, ili da opečem svoj prst ne osjećajući bol.
S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan učiniti sve što nije kontradikcija. Tada se postavlja
pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemoguće djelovati ili odlučivati bez ugode kao konačnog cilja? Teorija da mi
neizbježno moramo činiti ono što nam pruža veću ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci
riječi. Reći da ja odlučujem učiniti nešto zato jer mi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odlučujem jer sam
tako odlučio. Ako se "ugoda" definira kao početak onoga "što je meni draže", tada će ono što mi je draže uvijek za
mene biti ugoda. Ako mi je draža patnja, kao mazohistima, tada će mi ugodu predstavljati bol. Ukratko, teorija
vapi za pitanjem na početku govoreći da je ugoda ono za čime čeznemo, stoga, sve za čime čeznemo jest - ugoda.
No, nađem se u kontradikciji uvijek kad pokušavam djelovati i odlučivati tako da bih bio sretan, kad svojim
budućim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, što je više moje nastojanje usmjereno prema budućim užicima,
to sam više nesposoban uživati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadašnjost, i ništa mi -
osim potpune svijesti o sadašnjosti - ne može niti malo jamčiti buduću sreću. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo,
ili krenuti sljedeći tjedan na izlet u planine, ali zapravo nema načina da budem siguran hoće li me to učiniti
sretnim. Naprotiv, općenito je iskustvo da ništa toliko ne uništava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog
zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Možete živjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne možete
istodobno razmišljati o slušanju šuma valova te da li uživate dok ih slušate. Takve kontradikcije jedine su stvarne
vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.
Postoji još jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdi da su sve naše radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim
mehanizmima", te da stoga ni naše najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugačiji primjer
rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika između "ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesni ili nesvjesni?
Koga pokreću ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stiže iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni čovjek,
"organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato što on to jest, njega
ona ne pokreće. Drugim riječima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapače, nema "nesvjesnog" uma
koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao što oči vide, ali ne
vide same sebe.
Preostaje pretpostavka da je čitava akcija, sve radnje koje su "čovjek i svemir", determinirani niz događaja u
kojem je svaki događaj neizbježni rezultat proteklih povoda.
Ne možemo iscrpno niti na odgovarajući način obraditi ovaj problem. No, možda je dovoljno shvatiti za sada kako
je to jedno od najvećih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je još daleko od rješenja. Ideja o tome da prošlost
određuje budućnost može biti tek jezična iluzija. Budući da sadašnjost moramo opisivati pojmovima iz prošlosti,
može izgledati da se prošlošću "objašnjava" sadašnjost. Da bismo rekli "kako" se nešto dogodilo, mi opisujemo
lanac događaja, čiji je dio bio onaj o kojem govorimo.
Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li
dopušteno između ovih izjava umetnuti veznik "jer"? Mi to u pravilu i činimo, jer se možemo posve sigurno
okladiti da će, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona
morala pasti. Događaji izgledaju neizbježnima kad gledamo unatrag jer, kad su se već dogodili, više ih ništa ne
može izmijeniti. Pa ipak, činjenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da događaji nisu
određeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim riječima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u
svakom trenutku, ali teži tome da pojedine događaje izbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.
Bez obzira na to kako se ovo pitanje razriješilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjećaj slobode, i sigurno
da u moralnu sferu donosi način života koji ima sva obilježja slobodnog i stvaralačkog djelovanja.
Lako je uvidjeti da se većini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, može pratiti trag do podijeljenog uma.
No, najviše tih radnji proizlazi iz pretjeranih žudnji, od čežnje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za
zdravlje uma i tijela, dopuštajući tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutažive žudnje stvaraju se
jer čovjek iskorištava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pružio osjećaj sigurnosti.
Ja sam potišten, pa želim svoje "Ja" izvući iz te potištenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budući da depresija
nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Međutim, mogu se napiti. To me čini divno radosnim, pa kad
naiđe sljedeća depresija, već sam pronašao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju sve dublje i teže,
jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se još više napiti da bih ga nadvladao.
Vrlo brzo počinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva, što me čini samo još više depresivnim - i tako to kreće. Ili
imam veliku obitelj, a živim u kući pod hipotekom, na koju sam utrošio svu svoju ušteđevinu. Mukotrpno radim
na poslu koji me baš i ne zanima, kako bih platio račune koji pristižu. Nije mi teško toliko raditi, ali se neprestano
pitam što će se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim
stvarima, pa želim svoje "Ja" izvući iz briga. Naime, siguran sam da ću se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako
je teško prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve više i više. Moram se rasteretiti
od svega toga, i zato se u očaju počinjem "kladiti na konje", pokušavajući udaljiti brigu svakodnevnom nadom da
će moj konj pobijediti. I tako ovo kreće.
Konvencionalni moralist ne može ništa učiniti da ublaži ove probleme. On može upozoriti na razorne učinke
alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znači dodavati ulje na vatru. On može obećavati
nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu može pripisati
društvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti da se pridruže revoluciji.
Ukratko, on nečije "Ja" može prestraviti ili ga ohrabriti, pri čemu u prvom slučaju potiče osobu da bježi od same
sebe, a u drugom da trči za samom sobom. On može nacrtati blještave slike vrlina i uputiti ostale da pronađu snagu
u primjerima velikih ljudi. Može uspjeti i do te mjere da se najveći napori ulože u oponašanje svetaca, svladavanje
strasti, u odricanje i djelatno milosrđe.
Pa ipak, ništa od svega toga nikome ne donosi slobodu, jer iza svih oponašanja i discipline uvijek se krije motiv.
Ako se nečega bojim, moja su nastojanja da djelujem i ponašam se hrabro motivirano - strahom, a ja se bojim
straha, što jednostavno znači da nastojanje da pobjegnem od onoga što jesam jednostavno kruži u začaranom
krugu. Uz uzore svetaca i junaka, osjećam se posramljenim jer ništa ne vrijedim, pa postajem ponizan zbog svog
povrijeđenog ponosa, i milosrdan zbog ljubavi prema samom sebi. Poriv je uvijek postići da moje "Ja" nešto
vrijedi. Moram biti ispravan, dobar, prava osoba, junačka, puna ljubavi, samozatajna. Povlačim se u pozadinu
kako bih se učvrstio, i dajem se samo da bih se sačuvao. Sve je to kontradikcija.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Odrazi iznutra

Čovjek mora otkriti da sve što opaža u prirodi - vlažan i neobičan svijet u dubinama oceana, ledene iglice,
močvarni reptili, pauci i škorpioni, pustinje beživotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom. Zato on nije
jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjećaji užasa koje ona u njemu
izaziva, također nisu njegovo "Ja".
Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi. Oni dolaze iznutra - i
iako iznutra, to također znači da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati. Naši osjećaji o gmizavom svijetu
osinjaka ili zmijskim leglima osjećaji su prema skrivenim aspektima naših tijela i mozgova, te prema svim
njihovim sposobnostima za ono nepoznato čega se grozimo i što nas tjera da se naježimo, za ružne bolesti i
nezamislive patnje.
Ne znam je li to istina, no priča se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim
moćima nad zvijerima i gmazovima, koji su za obične smrtnike uvijek vrlo opasni. Ako je to istinito, bilo je to
sigurno zato jer su bili u stanju živjeti u miru sa "zvijerima i gmazovima" u sebi. Oni nisu divljeg slona trebali
nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraćali kao "Dugonosom" i
"Sluzavku".

No, nepodijeljeni um oslobođen je tih napetosti, neprekidnog nastojanja da se smjesti izvan sebe i da se nađe
negdje drugdje, a ne ovdje i sada. Svaki se trenutak živi u potpunosti, pa se tako javlja osjećaj ispunjenosti i
upotpunjenosti. Podijeljeni um dolazi za pretrpan stol, i kuša svako jelo, žuri dalje ništa ne probavivši, samo da bi
utvrdio je li ovo jelo bolje od prethodnog. Ne nalazi ništa dobro, jer ništa uistinu i nije kušao.
Kad s jedne strane shvatite da živite u ovom trenutku, da vi zapravo i jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim
ovoga što je sada, nema ni prošlosti, ni budućnosti, tada se morate opustiti i kušati taj trenutak u cijelosti, pa bio on
užitak ili bol. Odjednom postaje očitim zašto postoji ovaj svemir, zašto su stvorena svjesna bića, zašto osjetilni
organi, zašto prostor, vrijeme i promjene. Posve nestaje čitav onaj problem procjenjivanja prirode, pokušaja da
život znači nešto u smislu njegove budućnosti. Očito, sve postoji za ovaj trenutak. To je ples, a kad plešete, ne
namjeravate nekuda dospjeti. Vrtite se u krug i uokolo, ali bez iluzije da nešto slijedite ili da bježite od ralja pakla.

Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i
uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila. Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim
odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
čini što god želiš." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.

Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode. Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva i od
svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega
svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i
on čini sve što se događa. On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj
mali prst i stvaram potrese." Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.
Naravno, to je neobično shvaćanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u
prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.
No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo pod izborom. Izbori su uglavnom naše odluke motivirane
užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje.
No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj
pobjegnemo kad stigne. Ne možete planirati da budete sretni. Možete planirati da postojite, ali postojanje i
nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja. Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt
može biti iznimno ugodno iskustvo.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Bol

Ponekad, kad se otpor smanji, bol nas jednostavno napušta ili se smanjuje na razinu koja se lakše podnosi. Drugi
put ona ostaje, no nepostojanje ikakva otpora dovodi do načina osjećanja boli koji nam je toliko nepoznat, da ga je
teško i opisati. Bol više nije problematična. Ja je osjećam, no ne osjećam i poriv da je se riješim, jer sam otkrio da
su patnja i nastojanje da se odvojim od nje zapravo isto. Željeti izaći iz patnje jest patnja; "reakcija" našeg "Ja" nije
udaljena od patnje. Kad to shvatimo, želja za bijegom "ujedinjuje" se sa samom patnjom i nestaje.

Zaboravljajući na trenutak aspirin, vi svoju glavu ne možete odvojiti od glavobolje onako kao što svoju ruku
možete odmaknuti od plamena. "Ti" je jednako "glava", a ona je jednako "bol". Kada stvarno uvidite da vi jeste
bol, bol prestaje biti motivom, jer nema nikoga koga bi trebalo ukloniti. Sve se u pravom smislu riječi završava
bez posljedica. Boli - i točka.
Međutim, ovo nije pokus koji bi trebalo držati u pričuvi za trenutke krize, kao neki trik. To je način života. On
znači biti uvijek svjestan, budan i osjetljiv za sadašnje trenutke, u svim svojim djelovanjima i odnosima ma kakvi
oni bili, počevši od ovog trenutka. Za uzvrat, to ovisi o uviđanju da zaista i nemate drugog izbora, osim da budete
svjesni. Naime, ne možete se odvojiti od sadašnjosti, i ne možete je definirati. Zapravo, možete i odbiti da to
priznate, ali samo uz golem i uzaludan napor - trošeći čitav svoj život na opiranje neizbježnom.

Bijelac sebe zamišlja kao praktičnu osobu, koja želi "postići rezultate". On je nestrpljiv kad se radi o teoriji, ili o
bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene. Upravo bi se zato zapadnjačka civilizacija
mogla općenito opisati kao "mnogo vike ni za što". Pravo značenje teorije nije beskorisno nagađanje, nego vizija, i
točno je rečeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju".
Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budućnosti. To znači razumjeti život takav kakav
jest, same sebe i ono što jesmo, te ono što činimo. Bez takvog razumijevanja jednostavno je smiješno razgovarati o
praktičnosti i postizanju rezultata. To je kao kad marljivo i uporno šetate po magli: idete samo uokolo, i u krug. Ne
znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu želite.

Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu državu, ne možemo istodobno očekivati da vlada svjetski mir. Želimo
li se svega dočepati po najnižoj mogućoj cijeni, ne možemo očekivati da ćemo dobiti i najbolju kakvoću, dok
ravnoteža između to dvoje predstavlja osrednjost. Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, nećemo
istodobno moći izbjeći da ne budemo puni sebe. Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne možemo na isti način imati i
vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otpuštanje.
I ako smo donijeli odluku o onome što zaista želimo, još uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktičnih i tehničkih
problema. No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku. I obrnuto, nema mogućnosti da se
odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" nešto drugo. Ako je
um snaga koja usmjerava i stoji iza našeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti um i njegovu
viziju života, jer ono ne bi potaknulo ništa osim sukoba.
Zato se ponešto mora reći i o iscijeljenoj viziji života, koja nailazi zajedno s punim osviještenjem. Ona, naime, u
sebi uključuje duboku preobrazbu našeg shvaćanja svijeta. Ako se riječima uopće i može opisati, ta se preobrazba
sastoji od spoznaje i osjećaja da je svijet zapravo - organsko jedinstvo.
Obično mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjećamo i da je on istinit. Naravno, ljudi se većinom
osjećaju odvojenima od svega što ih okružuje. S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira. Ja nisam
ukorijenjen u zemlju poput stabla. Posrćem uokolo neovisno. Izgleda mi da sam središte svega, a ipak sam nekako
odsječen i sam. Mogu osjetiti što se događa unutar mog tijela, ali mogu samo nagađati što se zbiva u ostalima. Moj
svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekim neizmjernim dubinama bića, a ipak se osjeća kao da je živio
posve sam, smješten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Otvoreni um

Jedna kineska priča govori o posjetitelju koji je došao velikom mudracu i zamolio ga: "Um mi nije smiren. Molim
te, smiri moj um". Mudrac odgovori: "Izvadi svoj um (svoje Ja), stavi ga preda me i smirit ću ga". Posjetitelj reče:
"Sve sam ove godine tragao za svojim umom, ali ga nisam pronašao". "Eto", reče mudrac, "već je umiren!" Pravi
razlog zbog kojega ljudski život može biti tako strahovito iscrpljujući i frustrirajući nije u tome što postoje
činjenice zvane smrt, bol, strah ili glad. Ludilo nastaje kad te činjenice postanu prisutne, i kad se započnemo
okretati, vrpoljiti, bježati i zujati, nastojeći izvući svoje "Ja" iz tog iskustva. Pravimo se da smo amebe, i nastojimo
se zaštititi od života rascjepljujući se na dvoje. Zdravlje, cjelovitost i upotpunjenost leže u spoznaji da mi nismo
razdijeljeni, da su čovjek i njegovo sadašnje iskustvo jedno, te da se ne može otkriti nikakvo odvojeno "Ja" ili um.
Sve dok u predodžbi ostaje da sam ja odvojen od svog iskustva, vlada zbrka. Zbog toga nema ni svijesti o
iskustvu, ni njegova razumijevanja, a time ni stvarne mogućnosti da nam se ono približi. Da bi se taj trenutak
shvatio, ja ne moram pokušavati odvojiti se od njega; moram ga biti svjestan čitavim svojim bićem. Ovo nije nešto
što bih ja trebao učiniti, kao što je odustajanje od toga da zadržavam dah na desetak minuta. U stvarnosti, to je
jedino što mogu učiniti. Sve ostalo je ludost pokušavanja nemogućeg.
Da biste shvatili glazbu, morate je slušati. Ali, tako dugo dok pri tome mislite: "Ja slušam ovu glazbu", vi je ne
slušate. Da biste shvatili radost ili strah, morate ih biti u cijelosti i nepodijeljeno svjesni. Tako dugo dok mu
dobacujete razne pogrde, i govorite sebi: "Ja sam sretan", ili "Mene je strah", vi ga niste svjesni. Strah, bol, tuga i
dosada moraju i nadalje ostati problemi ako ih ne shvatimo, no njihovo razumijevanje zahtijeva jedinstven i
nepodijeljen um. To je zasigurno i značenje one neobične izreke, koja kaže: "Imaš li samo jedno oko, čitavo će ti
tijelo biti preplavljeno svjetlom".

Većinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su naši životi zapravo dugačko nastojanje da se odupremo
nepoznatom, stvarnoj sadašnjosti u kojoj živimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja.
Dakle, živeći na taj način, mi nikada uistinu ne uspijevamo naučiti živjeti s tim. U svakom smo trenutku na
oprezu, oklijevamo i povlačimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas život, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a
opiranje je uzaludno i iscrpljujuće kao kad pokušavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijeće življenja u
ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrižno plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prošlost i
poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak držeći ga posve
novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemašnje prihvaćanje. Ovo nije filozofska
teorija, nego pokus. Čovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage,
potrebne za prilagodbu životu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teško je opisati kako to
apsorbiranje djeluje, jednako kao što je teško objasniti kucanje nečijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to
čini onako kao što većina nas diše: bez sposobnosti da to uopće objasni. Jasno je, da je načelo stvari nešto nalik
nazivu borilačke vještine judo, nježnog (ju) načina upravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se
prepuštate.
Svijet oko nas pruža nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju
izražava i sam judo, privukla je pozornost na snagu vode, koja svladava sve prepreke svojom nježnošću i
podatljivošću. Pokazala nam je kako će savitljiva vrba nadživjeti čvrsti bor u snježnoj mećavi. Naime, ukočene i
stršeće grane bora na sebi talože snijeg sve dok se ne slome, a grane vrbe elastično se savijaju pod težinom,
zbacujući snijeg sa sebe i vraćajući se u svoj raniji položaj.
Da vas, dok plivate, zahvati snažna struja, bilo bi smrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se
približavati njenom rubu. Ako netko tresne s visine ukočenih udova, slomit će ih. No, opusti li se poput mačke,
pad će biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastično" po svojoj strukturi lako će se srušiti uslijed oluje ili potresa,
a automobil bi se, bez ublažavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.
Um ima upravo iste takve moći, jer on ublažava šokove i može ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No,
taj način prepuštanja suprotstavljenoj sili ni po čemu nije jednak bježanju od nje. Tijelo vode ne bježi kad ga
odgurujete; ono se jednostavno prepušta trenutku vašeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni naš ublaživač
šokova ne pada kao čunj pogođen kuglom; on se prepušta, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana
nečega krutog od napada neke nadmoćnije sile. Stoga dobar ublaživač šokova nema samo "elastičnost", nego
također svoju stabilnost, ili "težinu".
Ta je težina također funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogrešno protumačenoj pojavi tromosti. Značajno je
primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, čak i kada ljenčare, jer je njihova besposlica zapravo
"lijenost" straha, a ne opuštanja. No, um i tijelo jest sustav koji čuva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu
je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokrećući se, ali vješto - uvijek linijom najmanjeg otpora. Stoga,
do otkrića nije došlo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uočiti usporeni, "teški" pokreti
vještog težaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vještog planinara koji silu gravitacije koristi čak kad se
svojim polaganim, teškim koracima kreće u suprotnom smjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava
strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.
Pa kako onda, u svjetlu ovih načela, um apsorbira patnju? Tako da otkriva da su otpor i bijeg - postupak našega
"Ja" - zapravo pogrešni potezi. Bol se ne može izbjeći, a odabrati otpor kao obranu samo će je još pogoršati; čitav
je sustav potresen šokom. Uviđajući nemogućnost takvog tijeka događaja, on mora djelovati u skladu sa svojom
prirodom - ostati stabilan, i apsorbirati.
Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)

Tko doživljava iskustvo?

Dok promatrate ovo sadašnje iskustvo, jeste li svjesni da ga netko promatra? Možete li, osim samog iskustva,
pronaći i onoga tko ga doživljava? Možete li istodobno pročitati ovu rečenicu i misliti o sebi kako je čitate? Otkrit
ćete da - želite li razmisliti o sebi kako je čitate - morate za djelić sekunde prestati čitati. Prvo iskustvo je čitanje.
Drugo iskustvo je misao: "Ja čitam". Možete li igdje pronaći osobu koja misli sljedeću misao: "Ja upravo čitam."
Drugim riječima - ako je sadašnje iskustvo misao: "Ja upravo čitam", možete li misliti o samome sebi kako
razmišljate o toj misli?
Još jednom, morate prestati misliti samo: "Ja upravo čitam". Prelazite u treće iskustvo, koje se sastoji od misli: "Ja
mislim o tome da čitam". Ne dopustite da vas strelovitost kojom se ove misli izmjenjuju uljuljka u osjećaj da ste ih
sve pomišljali u istom trenutku.
Nego, što se ovdje dogodilo? Vi nikada, ni u jednom trenutku niste bili sposobni odvojiti sebe od svoje sadašnje
misli, ili od svog sadašnjeg iskustva. Prvo sadašnje iskustvo bilo je čitanje. Kad ste pokušali misliti o sebi kako
čitate, iskustvo se izmijenilo, pa je sljedeće sadašnje iskustvo bila misao: "Ja upravo čitam". Niste se mogli
odvojiti od tog iskustva, a da ne prijeđete na drugo iskustvo. Vrtjeli ste se u krugu. Dok ste mislili: "Ja čitam ovu
rečenicu", vi je niste čitali. Drugim riječima, u svakom od sadašnjih iskustava vi ste bili svjesni jedino tog
iskustva. Nikad niste bili svjesni da ste ga svjesni. Nikada niste bili u stanju razdvojiti mislioca od misli, znalca od
znanja. Sve što ste uopće pronašli bila je nova misao, novo iskustvo.
Biti svjestan, dakle, znači biti svjestan misli, osjećaja, osjeta, želja i svih drugih oblika iskustva. Nikada, ni u
jednom trenutku, vi niste svjesni nečega što ne bi bilo iskustvo, misao ili osjećaj, već bi bilo osoba koja doživljava
iskustvo, koja misli ili osjeća. Pa ako je tako, što nas uopće tjera da pomislimo kako nešto takvo postoji?
Mogli bismo reći da je "Ja", koje je mislilac, zapravo naše fizičko tijelo i mozak. Ali, ovo tijelo nije ni na koji
način odvojeno od svojih misli i osjeta. Recimo, kad imate osjet dodira, taj je osjet dio vašega tijela. Sve dok osjet
traje, ne možete udaljiti svoje tijelo od njega, kao što ne možete odšetati od svoje glavobolje, ili od vlastitih nogu.
Tako dugo dok on postoji, taj osjet je vaše tijelo, i on je - vi sami. Tijelo možeš izvući iz nekog neudobnog stolca i
udaljiti se, no ne možeš ga udaljiti od osjeta koji ti govori da je taj stolac neudoban. Zamisao o odvojenom
misliocu, o "Ja" koje se udaljilo od iskustva, dolazi iz sjećanja i brzine kojom se misao mijenja. To je kao vitlanje
gorućim štapom da bi se stvorila iluzija stvorenog neprekinutog vatrenog kruga. Zamislite li da je sjećanje izravno
poznavanje proteklih, a ne sadašnjih iskustava, dobivate iluziju kako istodobno poznajete i prošlost i sadašnjost. A
to nagoviješta da se u vama nalazi nešto što je udaljeno i od prošlih i od sadašnjih iskustava. Mudrujete ovako: "Ja
poznajem ovo sadašnje iskustvo, i ono je različito od iskustva iz prošlosti. Ako ih mogu uspoređivati i opažati da
se iskustvo izmijenilo, ja moram biti nešto što je postojano i odvojeno".
Zapravo, vi ne možete usporediti ovo sadašnje iskustvo s iskustvom iz prošlosti. Možete ga samo usporediti sa
sjećanjem na proteklo iskustvo, koje je dio sadašnjeg iskustva. Kad jasno uvidite da je sjećanje oblik sadašnjeg
iskustva, postat će očito da je nastojanje - odvojiti se od tog iskustva - jednako nemoguće, kao što nije moguće ni
nastojanje kojim biste svoje zube pokušali natjerati da ugrizu sami sebe. To je jednostavno iskustvo. Ne postoji
nešto ili netko tko doživljava iskustvo! Vi ne osjećate osjećaje, ne mislite misli ili ne doživljavate osjete imalo više
nego što čujete svoj sluh, vidite svoj vid ili njušite svoj osjet mirisa. "Ja se dobro osjećam" znači da postoji osjećaj
ugode. To ne znači da postoji nešto što se zove "Ja", i nešto drugo što zovemo "osjećajem", pa kad se nađu
zajedno, tada ovo "Ja" osjeća nekakav osjećaj ugode. Nema osjećaja, osim sadašnjih, i bez obzira na to kakav
osjećaj bio prisutan, on jest to "Ja". Nitko nije nikada pronašao "Ja" odvojeno od nekog postojećeg, sadašnjeg
osjećaja, ili neko iskustvo odvojeno od "Ja" - to samo znači da je to dvoje ista pojava.

Kao posve filozofski argument, ovo je pravi gubitak vremena. Mi ovdje ne pokušavamo voditi "intelektualnu
raspravu". Svjesni smo činjenice da je iluzija svako odvojeno "Ja" koje oblikuje misli, i doživljava iskustvo.
Razumjeti ovo znači shvatiti da je život u cijelosti sastavljen od trenutaka, da ne postoji ni trajnost, a ni sigurnost
te da ne postoji "Ja", koje se može zaštititi.

Alan Watts – Mudrost nesigurnosti (izvodi iz knjige)