Dimenzija svijesti je dublja od misli

kokoraos
Naslov:
Postano: uto dec 12, 2006 8:36 am
Član foruma
Pridružen/a: pon sep 26, 2005 12:54 pmPostovi: 184Lokacija: OSIJEK
Većina ljudi provede cijeli svoj život utamničeni unutar granica vlastitih misli. Nikad ne odu izvan granica uskog, personaliziranog osjećaja svoga ja koje je um proizveo i koga uvjetuje prošlost. U tebi, kao i u svakom drugom ljudskom biću, postoji dimenzija svijesti koja je daleko dublja od misli. To je sama srž onoga što jesi. Možemo to nazvati prisutnost, svjesnost, neuvjetovana svijest. U drevnim učenjima, to je Krist u nutrini ili Budina priroda. Nalaženje te dimenzije oslobađa te, a također i svijet, patnje koju uzrokuješ samom sebi i drugima kad je „malo ja“, kog je um proizveo, sve što znaš i kad to ja upravlja tvojim životom. Ljubav, radost, stvaralačko širenje i trajni unutarnji mir ne mogu doći u tvoj život izuzev kroz neuvjetovanu dimenziju svijesti. Ako možeš prepoznati, barem povremeno, misli koje ti prolaze umom jednostavno kao misli, ako možeš svjedočiti o svojim mentalno-emocionalnim reaktivnim modelima dok se pojavljuju, to onda znači kako ova dimenzija u tebi već izranja kao svjesnost u kojoj se misli i emocije događaju – kao bezvremeni unutarnji prostor u kome se razotkriva sadržaj tvog života. * Misaona struja ima ogromnu snagu i ona te lako može vući sa sobom. Svaka misao pretendira kako je jako važna. Ona želi potpuno privući tvoju pažnju. Ovo je nova duhovna vježba za tebe : ne uzimaj previše ozbiljno vlastite misli. * Kako se lako ljudi hvataju u zamku svog pojmovnog zatvora. Ljudski um u svojoj želji da zna, razumije i nadzire, pogrešno shvaća i zamjenjuje svoja stanovišta i točke gledišta za istinu. On kaže : to je ovako. Moraš biti veći od misli da shvatiš da, bilo kako protumačio „svoj život“ ili nečiji drugi život ili ponašanje, ma kako procijenio bilo koju situaciju, sve to skupa samo je točka gledišta, jedna od mogućih perspektiva. To je samo hrpa misli. Stvarnost je ujedinjena cjelina u kojoj su sve stvari isprepletene, gdje ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Mišljenje rascjepljuje stvarnost – ono je rasijeca u komadiće. Misaoni je um koristan i moćan alat, ali on istovremeno i jako ograničava kad potpuno preuzme nadzor nad tvojim životom, kad ne shvatiš kako je on samo mali aspekt svijesti, a ta svijest si ti. * Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja koja jeste mudrost pojavljuje se kroz jednostavni čin poklanjanja nekomu ili nečemu svoje pune pozornosti. Pozornost je prvobitna inteligencija, sama svijest. Ona otapa prepreke koje stvara pojmovna svijest i kroz to dolazi prepoznavanje kako ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Pažnja sjedinjuje promatrača i ono što on promatra u jedinstveno polje svijesti. Ona je iscjelitelj odvojenosti. * Kad god si zagnjuren u prisilno mišljenje, ti izbjegavaš ono što jeste. Ne želiš biti tu gdje jesi. Ovdje, Sada. * Dogma – religiozna, politička, znanstvena – javlja se iz pogrešnog vjerovanja kako misao može prikazati ukratko stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivne pojmovne tamnice. Čudna je stvar da ljudi vole svoje tamničke ćelije jer im one daju osjećaj sigurnosti i lažni osjećaj „ja znam“. Ništa čovječanstvu nije nanijelo više patnje od dogmi. Istina je da se svaka dogma smrvi prije ili kasnije jer na kraju stvarnost razotkrije njenu lažnost. Ipak, ukoliko se temeljna sumanutost dogme ne vidi onakvom kakva jeste, jednu će dogmu zamijeniti druga. Što je temeljna sumanutost ? Poistovjećenje s mišlju. * Duhovno je buđenje buđenje iz sna o misli.

Prihvaćanje i prepoznavanje

Vježba prihvaćanja i prepoznavanja
Odredite si svaki dan da ćete prihvatiti jednu situaciju u svom životu. To može biti nešto sasvim obično i svakodnevno kao što je jutarnje spremanju u kupaonici ili kuhanje obroka. A može biti i nešto što inače ne činite često. Bit prihvaćanje je fokus i koncentracija na ono što radite ali bez razmišljanja o tome. Zvuči možda komplicirano ali nije.
Sve što trebate je raditi ono što radite i pustiti da vas situacija sama vodi. Ako izaberete jutarnje tuširanje onda na njega obratite pažnju, promatrajte svoje pokrete i ono što radite, osluškujte svoje disanje, upijajte boje i mirise oko vas. Ali nemojte analizirati sa kojim sapunom ćete se prati i što ćete prvo napraviti, jednostavno pustite svom tijelu da samo odluči, dopustite rukama da se kreću po prostoru, a vi ih slijedite. Pustite nogama da vas ponesu tamo gdje one žele. Na kraju obavit ćete sve kao i inače ali čete osjećati jednu prirodnu opuštenost i u svemu tome možda ugledati neku simboliku koju prije niste vidjeli ili uvidjeti neki znak. Iako je to vježba i ne služi tome da se sa njom traže znakovi nego da naučite prepoznavati ono što je oko vas i u vama, da pustite vlastitoj Duši da živi i prolazi kroz vas svejedno je moguće da ćete i kroz tu vježbu otkriti nešto novo, nešto što vam je već možda jako dugo bilo prisutno, samo tako „obično“ da niste to primijetili.

Vježba prihvaćanja

Let preko rupa + vježba prihvaćanja
Imate svoj život. Kroz putovanje. A na njemu imate pregršt rupa koje samo čekaju da upadnete pa da vam mogu pokazati – sve probleme koji vas okružuju, sve strašne stvari koje vas prate kroz život, sve ono čega bi se trebali bojati, što bi trebali izbjegavati, sve ono što vi jeste i niste.
Druga mogućnost je da budete lagani poput pera, mudri poput vjetra i dozvolite si let preko rupa na svom putu napredovanja. Jer upadanjem u rupe vi samo usporavate svoj put.
Kada upadnete u rupu vi stvari više ne možete sagledati iz neke više perspektive, jedino što vi vidite su zidovi i nepremostivi problemi sa kojima ste se trenutno suočili dok u „letu preko rupa“ vi vidite sve, i one rupe koje ste prošli, i one koje vas tek čekaju, vidite put i sve ljepote na njemu. Možete u letu prihvatiti shvaćanje i dopustiti si opuštanje, možete samo napredovati, jer jedino što trebate je kretati se i stvarati svoj život.
Vi svoj život stvarate iz sekunde u sekundu, a svaka je bitna. I ona dok otkrivate tajne vremena kao i ona dok doručkujete. Sve su one jednako važne za vaše spoznaje, za rast i razvoj.
A kako ćete ih bolje uvidjeti nego da ih pogledate u cijelosti, zato ne bi trebali sebi dozvoliti upadanje u rupe već let preko njih.
A kako se to radi?
Vjerom, smijehom i prepuštanjem. Nije na vama da sudite rupe na koje nailazite kada su to rupe koje ste sami birali. Potrebna je vjera u sebe i svijet okolo vas ma kakav on bio. Potrebno je prepuštanje životu, jedino tako možete vidjeti što ste si to priredili za slijedeću etapu. Cilj ne može doći dok vi do njega ne stignete. A zatim dok ne shvatite da ste cijelo vrijeme na cilju, samo je stvar prihvaćanja i prepuštanja, dopuštanja svim stvarima da se proliju pred vama, da vam pokažu život, sve ono zbog čega ste došli, sve ono što vam treba da naučite.

Prihvaćanje sebe i života

Vječnost i postojanje smisla u njemu tema je koja vas je sve oduvijek zaokupljala. Vaš život u vječnosti čini vam se ponekad sa vaše pozicije tako malen, tako beznačajan. Znamo da mnogi od vas u nekim periodima svoga života izgube „tlo pod nogama“ te počnu padati u neke njima samo znane „crne rupe“. To mi zovemo prepuštanje. Prepuštanje raspadanju kako bi se ponovo sastavili, sada kao netko sasvim novi. Kao netko sa znanjem i vještinama potpuno stranim onom raspadnutom dijelu. A onda krećete dalje, do nekog novog raspadanja. I gdje je tu smisao pitaju sada mnogi od vas. Smisao je u postojanju, u postojanju u vječnosti. Jer ono što vi sigurno imate je postojanje, u onom što sigurno je - u vječnosti.
Kada bi živjeli život bez lomova živjeli bi vječnost u jednom životu, toliko bi vam se činio dug i naporan. Nakon nekog vremena "vrijeme" bi izgubilo svaki smisao i vi bi u jednom trenutku pomislili da idete unazad, a ne unaprijed. Zato postoje ti lomovi, da vas prekinu u vašoj svakodnevnici, da vas polome kako bi se ponovo mogli složiti, sa novim znanjima i novim iskustvom, uvijek pametniji i sretniji. Do neke nove lomljave, kada vaša duša odluči da je vrijeme za novi raspad.
I odbacite strah, odbacite tu emociju kojoj možete samo robovati. Dozvolite joj da vas pogurne u određenom trenutku ali joj se nemojte prepuštati. Odbacite ju tako što ćete prekinuti sve radnje nekim naglim pokretom, promjenom kretanja, promjenom izvođenja radnje, plesom, glasnim povikom, izlaskom u prirodu, čitanjem knjige ili meditacijom uz neki film. Napravite bilo što samo nemojte dopustiti sebi upadanje u stanje straha. To je ono što svi zasigurno možete, osjetiti navalu straha i prekinuti ju, ne prepustiti joj se. Jer ona vam zamračuje um i ruši zaštite, dovodi vas u područje koje je vama neistraženo i ostavlja u samoći. Nigdje možda niste toliko usamljeni kao u emociji straha. Zato joj se nedajte, vi ste jači od nje, puno jači, samo ako to želite.
Kada prihvatite svoje postojanje prihvatili ste i svoj život. A to je ono što je većini najteže, prihvatiti svoj život. Zato krenite od malih stvari. Započnite pisati svoj „dnevnik prihvaćanja“. Pokušajte na dan prihvatiti barem četiri stvari i zapišite ih u svoj dnevnik. Prihvatite ih na način da razmišljate o njima, da ih vizualizirate, da postane to što u tom trenutku prihvaćate. Krenite od malih stvari pa prema velikima. Krenite od predmeta koji su vam dragi ili koje često koristite, zatim prihvaćajte osobe, događaje, dijelove sebe.
Sve to dovodi vas u trenutak u kojem jeste, daje vam mogućnost da ne lutate po prošlosti i sadašnjosti nego vas stavlja u jedino mjesto koje sada postoji, u vaš život u ovom trenutku. Na taj način kada prihvatite život i sebe u njemu otvorit će vam se vrata njegovog shvaćanja, bit ćete bliže shvaćanju svoga života nego što ste ikada bili.
Probajte i igrajte tu igru prihvaćanja, ne odustajte od sebe i svog života.- Šumski -

Smisao i svrha života

Autor Željko Kalinić
понедељак, 22 фебруар 2010
Priča govori o javno neizgovorenim razmišljanjima urbanog čovjeka koji postaje svjestan negetivnih promjena oko sebe.
„Sve bi bilo u najboljem redu da niste žderali jabuka sa zabranjenog drveta. Ovako ste osuđeni da se do kraja postojanja pitate, ko ste i zašto ste?“ – dolazilo je sa mjesta koje nisam razumio. Život je prepun čudesa. Ponekad je samo jedno malo čudo dovoljno da nas ohrabri i učvrsti nam nadu u ono bolje koje svaki čovjek očekuje još od Adama pa na ovamo. Ipak, izgleda da je i u toj prepunosti moguće da mnogi od nas budu zaobiđeni. Oni koji se rode u mirnim vremenima žude za onim nemirnim punim dešavanja. Vremena u koja sam ja upao nisu nimalo bezbojna. Svijet se ljulja neuravnotežen. Na žalost, vapaj za ravnotežom još uvijek nije dovoljno snažan. Ljudi nezadrživo krupnim koracima užurbano grabe udaljavajući se od onoga što je do jučer bila ljudska priroda. Hoćemo li se uspjeti adaptirati na to novo što stvaramo sami udaljavajući se od onoga u čemu smo stvoreni? Bojim se da nam se ne piše dobro. Jasno mi je i vidim da smo stvoreni malo iznad životinja, ali ne mogu da dokučim koliko smo ispod anđela. Ako neko od vas zna zbog čega smo mi ljudi ovdje, bilo bi lijepo da mi to otkrije. O našem duhovnom postojanju znamo mnogo manje od našeg fizičkog postojanja, a ipak bez smisla duhovnog, smisao fizičkog postojanja postaje neobjašnjiv, pa time i besmislen. Ova teza mi je postala bliska tek danas kad sam, čini mi se, odigrao život. Ili je ispred mene još neko vrijeme, pa ću još igrati? Jesam li odigrano mogao bolje igrati? U svakom slučaju, kako god igrao, važno je imati osjećaj svrhe. Čak kad ne znaš šta je, važno je osjećati da postoji. Svrha? Ali kako je pronaći kad mi se čini da je magla ispunila onu noć u kojoj sam se rodio, i kao da se više nikada nije razišla. Tvorevine izvitoperene mašte me nikada nisu napuštale, pa je čitav moj život ispao kao jedna zbunjujuća predstava. Nerijetko sam zalazio u nedoumicu da li da izaberem neku mrvicu razumijevanja o tome što sam i čemu služim, ili da se jednostavno provučem kroz život u potpunom mraku. Čini mi se da cijeli život sanjam jedan te isti san. U njemu sam u vječitoj potrazi za nečim što znam da moram naći, ili mi nema spasa. Nemam pojma šta je to što sam tražio, pa je pitanje svih pitanja; kako naći nešto što ne znam šta je? Da to što sam tražio nije možda kakvo davno izgubljeno sjećanje na nešto što se nekad dogodilo, ili nešto što sam znao pa se pod uticajem nečega izbrisalo? Jesam li tražio i borio se da saznam ono što ne smijem znati? Šta je bilo to što sam tražio? Možda odgovore o budućnosti ili izgled vječnosti? Pošto nisam znao odgovore, preostalo mi je samo da smišljam pitanja. A ona što vječno ostaju bez odgovora mogu da uvedu u zbunjenost, apatičnost i beznađe. Pa onda, pitati se ili ne? Priznajem, kad bi me savladali bol i beznađe, pomišljao sam da bi bilo dobro kad bi odnekud nastupio mrkli mrak, pa da ga iskoristim, i nečujno se iskradem, da odmaglim daleko od svog života bježeći ispred tog mučnog osjećaja koji me prati od kad znam za sebe, a u njemu nešto grozno trči za mnom i traži me. Danas, kad sam sebi postavio bezbroj pitanja bez odgovora, znam, čak i kad bih mogao vidjeti vječnost i u njoj odgovore, pokrio bih oči da je ne vidim. Danas su moja htijenja mnogo drugačija i manja. Dok sam bio dijete, trebalo je, i želio sam napuniti prazno srce, a kad sam odrastao i zašao u godine, iako srce još uvijek nisam napunio, žudio sam da napunim džepove. Povremeno, između punjenja srca, i punjenja džepova, iz vlastite unutrašnjosti me napadalo nešto što je od mene zahtijevalo da postanem dobar. Osjećam i mislim da bi bilo lijepo da postanem dobar čovjek, ali isto tako znam da je za to potrebno mnogo truda i upornosti. Dakle vrijeme, a kako je kod mene i čekanje bilo užurbano, uvijek me od tog nauma nešto odvlačilo, nešto što mi se ispriječi kao preče. Ponekad sam mislio da bi ovaj svijet bio previše glup i dosadan kad bi svi na njemu bili dobri. Zato je, mislio sam bilo dobro da postoje ovakvi kao što sam ja. Nisam dobar, a želim to biti. Možda ću ipak jednog dana to postati? Znam, da bi postao dobar čovjek, potrebno je kod sebe postići uravnoteženost, dobronamjernost, smirenost i pristupačnost, zatim biti suosjećajan i etičan, iskren, otvoren i pošten, pažljiv slušatelj, brižan, ljubazan, objektivan i realan, poštovati druge ljude, i razumjeti njihova htijenja i perspektive, te biti mudar, hrabar, samopouzdan i strpljiv, biti... Uh, baš je mnogo toga što treba biti. Zaista je neuporedivo lakše prepustiti se, pa bez brige o drugima činiti ono što ti se čini da je najlakše. Nasuprot tome, dobar čovjek oko sebe svojim umom obilježi krug i brine se za sve one koji su u krugu. Što je krug veći, čovjek je bolji. E kad bi se neko sjetio pa da otvori škole za dobrotu. Za sreću i za dobrotu. A ne ovako!? Gotovo svi ljudi iz svog vremena života žele po svaku cijenu istisnuti što je moguće više tuge i dosade, a na njihovo mjesto utisnuti što je moguće više zabave i radosti. Igre! A ima li išta teže od mjere života koju svaki čovjek za sebe treba pronaći? Mislim na onu mjeru koja će regulisati svako vrijeme što ga za života čovjek živi. Pa da čovjek u pravo vrijeme spava, sjedi, šeta, radi, vodi ljubav, misli... Sve u pravo vrijeme, i ni previše, a ni premalo, ali sa smislom. Jer ako sve činim samo da mi prođe vrijeme, onda mi vrijeme i ne treba! Svi ljudi, htjeli to ili ne, kroz svoj život grade scenografiju kojom dokazuju svoje postojanje. Njome pokazujemo drugim ljudima ko smo i šta smo. Samo, nerijetko značajni scenografski elementi budu stečeni na prevaru, krađom ili nekim drugim nečasnim radnjama. A ima i onih koji se zaogrnu tuđom scenografijom. Njih nije malo! Malo je onih koji znaju koliko je teško proživjeti život kao čovjek. Dobar čovjek! Pa nisi lud! Dobar čovjek ima velikih problema sa slobodom. On je ograničen u svom djelovanju jer mora paziti na druge ljude oko sebe, a suprotno tome, onaj drugi, nema nikakvih ograničenja, i može da radi što mu padne na pamet ne obazirući se ni na šta osim na svoje želje i potrebe. Nisam siguran da se ljudi rađaju dobri. Ko još može vjerovati u suštinsku dobrotu ljudskog roda? Prije će biti da dolazimo bezlični sa ponekom predispozicijom, većom ili manjom, za ovu ili onu stranu. Ipak, ponekad mi se čini da je drugačije, pa vjerujem da se u nama rodi neko zlo koje tokom života naraste kao što čovjek raste. Evo, po svemu sudeći, nastupio je sumrak ljudskosti odakle je teško povjerovati da ono što je ostalo od čovjeka može ponovo postati čovjekom. Kad se tako osjećam, onda samo poželim gledati otvoreno more blizu kojeg sam rođen i njegovu ivicu gdje se spaja s nebom. Bez ljudskih građevina, bez ljudi i njihovih dostignuća, i prosperiteta, samo vodu i nebo. Naravno, ovakva želja je samo dio bijega iz naše stvarnosti, ali pitam svakoga, ko ne bi pobjegao odavde gdje dojučerašnji slikari klasičnim metodama, samo da bi se prodali i postali poznati, eno slikaju golom guzicom. Ma zamisli! „Daj samo da se što bolje prodam. Neka budem poznat od poznatosti.“ – česta su unutrašnja htijenja današnjih stanovnika Zemlje. Više puta mi je došlo da se zavučem u kakvu rupu pa da tugujem za prošlim vremenima. Dobra vremena su prošla. Samo se ne zna na koju stranu su prošla. Jer da se zna, mogli bi smo nagnati za njima. Ovako nam preostaje da se snebivamo po ovim nevaljalim i zlim ne bi li ponovo nabasali na ona stara dobra. U državama nikada nije bio veći broj stanovnika, ali da nađeš čovjeka, ne možeš ni za lijek. Ulice, iako napučene, od njega su opustile. Je li se sakrio, ili ga je nestalo?
To je jedna od velikih tajni našeg svijeta pa bi za sve nas bilo dobro da pronađemo način da je raskrijemo. Kad ne bude krova zla, možda čovjek ponovo izađe. Jer čovjeku treba ono čega je izgleda nestalo, nada i optimizam, pa da mu bude zalog koji će ga voditi u svako radosno sutra.
Željko Kalinić

Viktor Frankl - VII

-prolazne su jedino životne šanse što ih život pred nas iznosi; a čim ih iskoristimo, one postaju stvarnost: sačuvane su i predane u prošlost –gdje su osigurane od prolaznosti-„prolaznost“ ne čini našu egzistenciju nipošto besmislenom; ali „prolaznost“ utemeljuje našu odgovornost.-svakog se časa mora čovjek odlučivati –na dobro ili na zlo: i to će biti spomenik njegove egzistencije-NADMAŠI SAM SEBE-ako je čovjek proizvod nasljeđa i sredine onda je robot-čovjek sam sebe determinira (određuje)-ljudsko biće ima slobodu da sebe izmjeni-čovjek je više od psihe-u čovjeku se krije mogućnost obojega (dobro i zlo); što će tko ostvariti zavisi od njegovih odluka, a ne od uvjeta!!!
FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

Viktor Frankl - VI

-nitko ne može pravo shvatiti bit druge osobe –ako je ne voli-trpljenje prestaje biti trpljenje u času kad dobije smisao –npr. smisao žrtve-čovjekova prva briga nije traženje užitka i izbjegavanje boli, nego radije traženje smisla u životu-smisao života je bezuvjetan-poziv da svoje misli živim-LOGODRAMA...jedan primjer logodrame. Jednom je –pošto je pokušala samoubojstvo- primljena u moju kliniku majka dječaka koji je umro u dobi od jedanaest godina. (...) Majka je pričala svoju povijest. Nakon smrti dječaka ostala je sama –s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dječje paralize i valjalo ga je naokolo u kolicima vozati. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali kad je pokušala samoubojstvo, spriječio ju je bogalj: on je volio živjeti! Za njega je život imao smisla... Zašto za majku život nije imao smisla? Kako bi ga ponovno mogla otkriti? I kako bismo joj pomogli da ga postane svjesna?Improvizirajući, uđoh u diskusiju i počeh postavljati pitanja jednoj ženi u grupi. Upitah je: „Koliko Vam je godina?“. Odgovori: „Trideset“. Nastavih: „Ne, nije Vam trideset, nego zamislite da Vam je osamdeset i da ležite na smrtnoj postelji. Bacate pogled na svoj protekli život, život u kojem niste imali djece, ali ste imali mnogo novaca i uživali u društvu ugled.“. I zamolio sam je da kaže što u takvoj situaciji osjeća: „Što mislite o svom životu? Što sebi kažete?“. Dopustite mi da ovdje navedem njezine riječi s magnetofonske vrpce: „Oh, udala sam se za miljunaša. Živjela sam lagodno u slasti i lasti. Bogme sam živjela: ljubakala sam s muškarcima i peckala ih!... A sada mi je, eto, osamdeset; djece nemam. Gledajući unatrag, ne mogu u svemu tome vidjeti nikakva smisla. Moram doista reći da mi je život promašen ...“.Tada sam zamolio bogaljevu majku da isto tako zamisli kako u osamdesetoj godini gleda na svoj protekli život. Poslušajmo s vrpce što je na to rekla: „Željela sam imati djece, i želja mi se ispunila: jedan je dječak umro, a drugi -bogalj -bio bi poslan u koji zavod da se za nj nisam ja pobrinula. Premda je bogalj i bespomoćan, on je ipak moje dijete. I zato sam mu život učinila što sam više mogla ispunjenim; učinila sam od njega što sam mogla boljeg čovjeka.“. Tada je provalila u plač i nastavila: „Što se mene tiče, mogu mirne duše pogledati na svoj protekli život. Moram reći da mi je život imao smisla i ja sam se namučila da ga ispunim. Učinila sam sve što sam mogla -što sam najbolje mogla za svog sina. Život mi nije promašen!“ Gledajući na svoj život sa svoje smrtne postelje bila je odjednom kadra naći u njem smisao -smisao koji obuhvaća i njezine patnje. Otud, međutim, postaje također jasno da i kratak život -npr. život njezina mrtvog dječaka- može biti veseljem i ljubavlju ispunjeniji, može tako reći sadržavati više smisla nego život koji traje osamdeset godina. Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun -na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama- kadar ikad shvatiti smisao svog bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet -u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv. Onda sam dalje upitao: „A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije –neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?“.

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

Viktor Frankl - V

-smisao svoje egzistencije mi ne izmišljamo, nego ga naprotiv otkrivamo-čovjeku za zdravlje nije potrebna homeostaza (stanje bez napetosti), nego naprotiv stanje težnje i borbe za cilj koji je njega dostojan-„nedjeljna neuroza“: ljudi su potišteni jer u nedjelju postaju svjesni praznine svog života, koju inaće zaglušuju obaveze-Svatko u životu ima svoj specifičan poziv ili osobito poslanje da ostvari konkretan zadatak. U tome ga nitko ne može zamjeniti i njegov se život ne može ponoviti. Svatko ima naročitu zadaću i osobnu priliku da je ostvari.-život čovjeku postavlja pitanja na koja on treba odgovoriti-bit čovjekove egzistencije je u odgovornosti-„živi tako kao da sad živiš drugi put i kao da si prvi put činio one pogreške koje bi i sada mogao počiniti“ –najprije pomisli kao da je sadašnjost već prošla i, drugo, da se prošlost sada može izmjeniti i popraviti-ISTINA SE NAMEĆE SAMA PO SEBI I NE TREBA JOJ POSREDNIKA-čovjekova je egzistencija, po svojoj biti, samo-nadmašivanje, prije negoli samo-ostvarivanje.-životni smisao možemo naći na tri kolosijeka:1)ostvarujući neko djelo2)doživljavajući neku vrijednost3)trpeći

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

Viktor Frankl - IV

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

Što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu (ali ipak Bog nam može oprostiti, oduzeti, preuzeti grijehe, op. N.D.).-I još sam govorio o mnogostrukim mogućnostima da se život ispuni smislom. Pripovijedao sam svojim drugovima (...) o tom da ljudski život ima uvijek i u svim uvjetima smisao i da taj beskrajni smisao egzistencije uključuje u sebi patnju i umiranje, nevolju i smrt. Pozvao sam te jadnike koji su me pažljivo u mraku slušali da stvarima i ozbiljnosti našeg položaja gledaju u oči da ne klonu, nego sačuvaju hrabrost, svjesni da čak ni bezizglednost naše borbe ne može oduzeti njezin smisao i njezinu vrijednost. Na svakoga od nas, rekoh im, gleda u ovim teškim trenucima -i gledat će pogotovo u skorom zadnjem trenutku za mnoge od nas- hrabrećim pogledom prijatelj ili supruga, netko živ ili mrtav, ili Bog: i taj od nas očekuje da ga ne razočaramo, i da trpimo i umremo -ne bijedno, nego ponosno!-predložio Bogu: neka zbog njegove patnje i smrti bude očuvana od teške smrti jedna njemu mila osoba. Tome čovjeku trpljenje i umiranje nije bilo besmisleno, nego je –kao žrtva- zadobilo najdublji smisao-Nitko i nikada nema pravo činiti nepravdu –pa ni onaj tko je nepravdu pretrpio-Pored moralne deformacije koja je prijetila čovjeku koji se nenadano oslobodio duševnog pritiska postojala su još dva druga osnovna iskustva koja su ga karakterno ugrožavala i deformirala: gorčina i razočaranje kad se vratio u prijašnji život. - Gorčinu je izazivalo mnogošta na što je naišao otpušteni logoraš u javnom životu svoje nekadašnje sredine. Ako mora ustanoviti da ga ovdje-ondje susreću jedino slijeganjem ramena ili praznim frazama, tada ga nerijetko snađe gorčina pa se upita zašto je onda sve morao trpjeti. Ako mu se svuda samo ponavlja: „Mi o tom ništa nismo znali“, ili: „I mi smo se napatili...“, tada će se upitati je li to doista sve što mu imaju reći. Doživljaj je razočaranja drukčiji. Tu ne zapanjuje površnost ili ravnodušnost bližnjih zbog koje bi se najradije negdje sakrio da o njima ne moraš ništa više vidjeti ni čuti... ovdje, u doživljaju razočaranja, osjeća se čovjek izdan od sudbine. Čovjek je godinama vjerovao da je dosegao najdublju točku mogućeg trpljenja, a sad mora ustanoviti da patnja u neku ruku nema dna, da očito ne postoji najdublja točka: da je čovjeku suđeno i dalje silaziti, uvijek nizbrdo... Govoreći gore o pokušajima duševnog uzdizanja logoraša, rekli smo da se on mora usmjeriti na neki cilj u budućnosti; da ga valja neprestano podsjećati na to da na nj čeka život, da ga očekuje neki čovjek. I sad? Sad mora ovaj ili onaj bivši logoraš ustanoviti da na nj baš nitko ne čeka... Jadan li je tko otkrije da ono biće koje mu je bilo jedini oslonac u logoru -više ne postoji. Jadan je čovjek koji trenutak -o kojem je tisuću puta čeznutljivo snivao- sada doista doživljava, ali drukčije, sasvim drukčije negoli ga je zamišljao. Sjedne na tramvaj, dođe pred kuću koju je godinama u duhu i samo u duhu gledao, pritisne na zvonce -baš onako kako je u stotinama snova želio, ali tada -ne otvara mu vrata osoba koja je trebala otvoriti, niti će ih više ikada otvoriti... Svi smo u logoru znali i jedan drugome govorili da se ničim na zemlji ne može nadoknaditi ono što smo prepatili. Do sreće nam nije ni bilo -nije nam sreća davala snage, nije ona davala smisao našoj patnji, žrtvi i umiranju. A ipak -na nesreću nismo bili spremni. To razočaranje koje je nemalom broju povratnika bilo dosuđeno jest doživljaj koji ti ljudi vrlo teško mogu svladati, a ni psihijatar im u tom ne može lako pomoći.(...)No svaki će bivši logoraš doživjeti dan kada će, osvrćući se na sve svoje doživljaje u koncentracijskom logoru, imati osobit osjećaj: neće moći razumjeti kako je sve to u logoru mogao izdržati. I kao što mu je -na dan oslobođenja- sve izgledalo kao lijep san, tako će jednom doći dan kada će mu sve što je u logoru doživio izgledati samo još kao noćna mora. A kruna doživljaja u logoraša povratnika jest osjećaj da se nakon svega što je prepatio ničega na svijetu ne mora više bojati -osim svoga Boga.

Viktor Frankl - III

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

-Kada dakle konkretna sudbina nametne čovjeku patnju, morat će on u patnji vidjeti zadatak, i to neponovljivi zadatak. Čovjek mora i naočigled patnje doći borbom do svijesti da je on u njoj tako reći na cijelom svijetu -neponovljiv i jedincat. Nitko mu patnju ne može skinuti niti mjesto njega trpjeti. Ali u tom kako on sam podnosi svoju patnju nalazi se i neponovljiva šansa za jedinstveno ostvarenje.-nezamjenljivost i nezastupljivost svake pojedine osobe jest ono što osvjetljuje svu veličinu odgovornosti što je čovjek ima za svoj život i za nastavak svog života. Čovjek koji je postao svjestan te odgovornosti, što je ima prema djelu koje na nj čeka ili prema ljubljenoj osobi koja na nj čeka, takav čovjek nikad neće biti kadar odbaciti svoj život. Ta poznato mu je „zašto“ da egzistira -pa će stoga moći podnijeti svako „kako“ svoje egzistencije-živjeti znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjavanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži, za ispunjenje zahtjeva svakog časa.-„mi očekujemo od života“ nasuprot „život očekuje od nas“-Ali nisam govorio jedino o budućnosti i o mraku kojim je ona zastrta te o sadašnjosti sa svim njezinim patnjama, nego sam govorio i o prošlosti -o njezinim radostima koje nas obasjavaju još i u ovoj tami. Ponovno sam citirao pjesnika -da ne izgledam župnički- koji kaže: „Što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu. Ne samo ono što smo doživjeti nego i ono što smo uradili, ono što smo ikad plemenito mislili i ono što smo pretrpjeli... sve smo to unijeli u stvarnost, jednom zauvijek. I premda je sve to prošlost -upravo je u prošlosti zauvijek osigurano! Prošli je bitak također bitak -možda najsigurniji način bitka.