Život bez brige

O čemu razmišljate upravo sada? Koliko zapravo različitih misli prolazi kroz vašu glavu?
Nešto o čemu se brinete?
Možda vas neki od jučerašnjih događaja proganja? Neko razočarenje?
Prošlotjedni bolovi u stomaku? Muči vas to kako je šef reagirao?
Imali ste prošli tjedan svađu s partnerom ili prijateljem i još uvijek se ne možete osloboditi osjećaja krivnje? Ili planirate malu slatku osvetu?
Možda ćete odgovoriti:“Ne, naravno da ne, nikad se toliko ne opterećujem prošlošću, pokušavam gledati na budućnost.“
Ako razmišljate o vikend tretmanu koji ste uplatili u nekim toplicama ili novcima koje uplaćujete u osiguranje vrlo ste pametni. Ali i jedni od rijetkih. Posebno razmišljate li na pozitivan i konstruktivan način.
Većina ljudi o budućnosti razmišlja na ovaj način: "Što ću napraviti za večeru? Nadam se da u frižideru imam dovoljno potrebnih namirnica… Sigurno slijedeće godine na odmor neću ni moći otići jer neću imati dovoljno novaca i ovaj zadnji je koštao stvarno previše. Moram se prisjetiti da navratim u poštanski ured nakon posla. Imam osjećaj da će ovaj projekt užasno proći. Samo da još njega se riješim."
Svejedno zabrinutost za budućnost ili prošlost – ne donosi vam nikakvo dobro.
Svoj život zarobljavate negativnim mislima i energiju trošite na ono loše što bi moglo ili je moglo biti. Pokušajte se orijentirati na sadašnji trenutak i živjeti život bez zabrinutosti. Sve što imate je ovo sada.
U ovom trenutku imate samo dva moguća scenarija:
Ili će vam se svidjeti ono što vas očekuje ili neće. Na većinu stvari u životu i tako ne možete utjecati. Nitko nema apsolutnu kontrolu nad svojim životom. Zbog toga nema potrebe da naglašavate svoju zabrinutost. Pokušajte se osloboditi briga.
Današnji dan, ovaj trenutak je veliki dar, u nekim jezicima npr. engleskom čak se riječ sadašnjost i poklon isto izgovaraju (present).
Zbog toga razmišljate li često o prošlim situacijama i načinu na koji ste reagirali ili ste zabrinuti oko budućih događaja, vjerojatno ćete propustiti čaroliju sadašnjeg trenutka. Pokušajte s ovim prijedlozima i odlučite započete živjeti život bez brige.
Svjesno se potrudite da se fokusirate na ono što se događa sada. Što čujete, što vidite i kakav je miris? Kako se osjećate, ne jučer, ne sutra, sada?
Prisjetite se da ćete u budućnosti ili uživati ili nećete. Na to malo možete utjecati, zbog toga iskoristite ovaj trenutak i uživajte.
Prošlost je prošla i neće se vratiti, budućnost je nesigurna, usredotočite se na sadašnjost.

Sreća

Sreća
Kako biti sretni sa svojim životom upravo sada, bez obzira na to što se događa u vašem životu, objašnjava Eckhart Tolle, jedan od mojih omiljenih pisaca/spiritualnih učitelja, u svojoj knjizi „Jedinstvo sa svim životom“ (Oneness with All Life):
1. Ne tražite sreću. Ako ju tražite, nećete ju naći zbog toga što je potraga antiteza sreće. Sreća je uvijek neuhvatljiva, ali osjećaja nesreće možete se osloboditi odmah sada, tako što ćete se suočiti s onim što je umjesto da smišljajte priče o tome.
2. Glavni uzrok osjećaja nesreće nikada nije situacija već su to misli koje imamo o situaciji. Budite svjesni svojih misli. Odvojite ih od situacije, koja je uvijek neutralna, koja je uvijek onakva kakva je. Ovo je situacija ili činjenica, a ovo su moje misli o njoj. Umjesto smišljanja priča, držite se činjenica. Na primjer: „Propao sam“ je priča. Ograničava vas i sprečava da poduzmete učinkovitu akciju. „Imam 50 centi na bankovnom računu“ je činjenica. Suočavanje s činjenicama uvijek vas čini snažnijima.
3. Pokušajte uhvatiti glas u svojoj glavi, možda u onom trenutku kada se žali na nešto, i prepoznajte ga za ono što je: glas ega, samo misao. Kadgod primjetite taj glas, shvatiti ćete i da vi niste taj glas, već onaj koji ga je svjestan. Zapravo, vi ste svjesnost koja je svjesna glasa. U pozadini, tamo je svjesnost. Naprijed, tamo je glas, mislilac. Na ovaj način oslobađate se ega, oslobađate se neopaženog uma.
4. Gdjegod gledate postoji puno indikativnih dokaza za stvarnost vremena – jabuka koja gnjili, vaše lice u ogledalu nasuprot vašeg lica na slici snimljenoj prije 30 godina – a ipak nikada ne nalazite direktni dokaz, nikada ne doživite samo vrijeme. Sve što ikada doživite je sadašnji trenutak.
5. Zašto se tjeskoba, stres ili negativnost pojavljuju? Zbog toga što samo okrenuli leđa sadašnjem trenutku. A zašto smo to učinili? Mislili ste da je nešto drugo važnije. Jedna mala greška, pogrešan pogled, stvaraju svijet pun patnje.
6. Ljudi vjeruju da njihova sreća ovisi o tome što se dešava. Ne shvaćaju da je to što se događa najnestabilnija stvar u svemiru. Stalno se mijenja. Gledaju na sadašnji trenutak kao nešto upropašteno nečime što se je dogodilo, a nije trebalo ili kao manjkavo zbog nečega što se nije dogodilo, ali je trebalo. Tako propuštaju dublje savršenstvo koje je svojstveno samome životu, savršenstvo koje leži izvan onoga što se događa ili ne događa. Prihvatite sadašnji trenutak i pronađite savršenstvo nedotaknuto vremenom.
7. Što je više zajedničke prošlosti u vezi, to prisutniji trebate biti, inače ćete stalno morati proživljavati svoju prošlost.
8. Izjednačavajući fizičko tijelo sa „ja“, tijelo kojem je sudbina ostarjeti, usahnuti i umrijeti, uvijek vodi ka patnji. Suzdržavanje od identifikacije s tijelom ne znači da se za njega više nećete brinuti. Ako je jako, prekrasno ili vitalno možete cijeniti njegove kvalitete – dok traju. Možete poboljšati stanje svojeg tijela dobrom prehranom i vježbanjem. Ako ne izjednačavate svoje tijelo s onim što jeste, kada ljepota nestane, vitalnost se smanji ili tijelo nastrada, ovo ni na koji način neće imati učinak na vaš osjećaj vrijednosti ili identiteta. Zapravo, kako tijelo slabi, svijetlo svjesnosti će lakše sjati.
9. Ne postajete dobri pokušavanjem da budete dobri nego pronalaženjem dobrote koja se već nalazi u vama i dopuštanjem toj dobroti da se pojavi.
10. Ako je mir ono što doista želite, onda ćete izabrati mir.
Prevela i priredila: Dubravka Gec Alapić

Strah

STRAH
Današnje čovječanstvo živi u iluziji vremena, iluzija vremena stvara misli, misli pak stvaraju uvjerenja, vjerovanja, i kao takva, stvaraju i oblikuju naše iluzorno ja, naš život, stvarajući barijeru, veo, između istinskog ja. Kao što smo prije zaključili, mi nismo naše misli, uvjerenja, vjerovanja, mi smo bezuvjetna beskonačna ljubav, koja je prekrivena iluzornim ja, mislima, uvjerenjima, vjerovanjima ...
Prihvačanjem iluzije vremena kao stvarnosti, prihvatili smo misli kao stvarnost, uvjerenja, vjerovanja, ... a samim time i STRAH. Strah ne postoji sada, ovog trenutka, strah je manifestacija naših misli, naših uvjerenja i vjerovanja koje proizlaze iz misli, iz iluzije vremena, iz iluzornog ja. Strah je manifestacije iluzije, i kao takav, i sam strah je iluzija. Prihvačanjem iluzije vremena, misli, uvjerenja, vjerovanja, odnosno straha kao stvarnosti, strah je postao naš okov, zatvor i čuvar. Strah kao krajnja manifestacija iluzije, postao je generatorom, čuvarem iluzija.
Strah (iluzija) se jedino može hraniti, održavati strahom (iluzijom). Strah se može manifestirati u mnogo različitih oblika, recimo kao: sram, mržnja, krivnja, nelagoda, nerazumijevanje, netolerancija, želja za posjedovanjem, kontrolom, moći ...itd.
Stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću. Ono se pojavljuje u mnogim oblicima: kao nelagoda, briga, strepnja, nervoza, napetost, jeza, fobija i tako dalje. Ovakav psihološki strah uvijek se odnosi na nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se dešava upravo sada.
Svaka negativna emocija, je strah, i samim time hrana za strah.
Današnje čovječanstvo, sve što čini , čini iz straha, današnji čovjek manifestacija je straha, svaki naš izbor protkan je strahom, bilo strahom od ismijavanja, izrugivanja, novog, gubitka starog i dobro poznatog ...itd., strah je ono što diktira svaki naš izbor, tako da strah i postaje manifestacija svakog izbora. Sve što radimo iz straha, manifestira strah. Strah je glavni pokretač današnjeg čovjeka, sve što današnji čovjek čini, čini iz straha, čime naposljetku stvara dodatni strah. Želja za posjedovanjem je manifestacija straha, a samo posjedovanje, manifestira, stvara strah od gubitka onoga što posjedujemo. Moć, kontrolu, želimo iz straha, a kada posjedujemo kontrolu, moć, živimo u strahu od gubitka te moći. Strah jedino može manifestirati strah, tako da svaki naš izbor, čin, posjedovanje iz straha, će naposljetku manifestirati dodatni strah, i tako u krug.
Živjeti u iluziji vremena, znači živjeti u strahu, biti usmjeren prema van, prema onom što je bilo, što bude a ne prema onom što jest, ovdje i sada.
Iluzija zvana strah je glavna prepreka buđenju, spoznaji bezuvjetne sreće, ljubavi. Da bismo se probudili, moramo odabrati, mora postojati izbor, ali u koliko živimo u strahu (iluziji), izbor za nas ne postoji, već živimo u iluziji izbora, u iluziji kako je svaki izbor naš izbor. Ali izbor pod utjecajom straha nije naš, već je tvorevina straha (iluzije), i kao takav je iluzija izbora. Svaki naš izbor koji je temeljen na strahu (iluziji) od toga što će drugi reći ili misliti o nama, od ismijavanja ... itd., je daljnje stvaranje straha (iluzije), pošto je sam izbor manifestacija straha (iluzije). To je ujedno i jedan od razloga zašto se ništa ne mijenja, ma koliko mi težili tome. Promijene su nemoguće dokle god naš izbor diktiraju strahovi (iluzije), jer ono što diktira izbor, je i ono što određuje krajnji rezultat, manifestaciju izbora. Ukoliko strah (iluzija) diktira izbor, jedino što može manifestirati taj izbor, jest strah (iluziju).
Danas ne izabiremo, radimo ono što mi želimo, već što nam strahovi (iluzije) diktiraju. Radimo stvari koje od nas očekuje obitelj, rodbina, prijatelji, okolina, društvo, a sve iz straha od toga što će drugi reći ili misliti o nama u koliko odaberemo, učinimo nešto izvan okvira propisanih nam očekivanja i normi. Čudimo se kako je današnje društvo nezadovoljno unatoč svim materijalnim bogatstvima, pa kako ne bi bilo, kad svi radimo ono što drugi žele, posjedujemo ono što drugi žele, a ne ono što mi želimo. Strah je glavni razlog nezadovoljstva. Uhvatili smo se u iluziju ispunjavanja normi, posjedovanja određenih stvari kao alata za postizanje zadovoljstva, sreće. No kako pronaći sreću u ispunjavanju normi, posjedovanju određenih stvari, kada je sreća u nama? Traženje sreće van nas samih, jest udaljavanje od sreće. Traženje sreće u određenim stvarima, događajima, je iluzija, a iluzija može samo stvoriti, manifestirati iluziju sreće. Dokaz da smo postigli samo iluziju sreće, je taj što takva sreće traje svega nekoliko sati, dana, a tada trebamo novu dozu iluzije kako bismo bili sretni. Istinska sreća jest bivanje, postizanje stalnog stanja sreće, uz nju se ne vežu događaji ili neke materijalne stvari, ona jednostavno je, sada i ovdje.
Želja, odnosno ispunjavanje želje, vjera da ukoliko ispunimo, ostvarimo neku od želja da ćemo biti sretni, jedna je samo od želja, vjerovanja u nizu, ni manje ni više. Sreća i želja, i ispunjavanje želje, u stvarnosti, nemaju veze jedno sa drugim, već potpuno suprotno. Želja, ispunjavanje želje, jest udaljavanje od sreće, jer kako nešto što je u nama, pronaći izvan nas? Sreća je naše prirodno stanje, sreća je u nama, a svako traženje sreće izvan nas, je udaljavanje od sreće. Svaka želja, traženje sreće izvan nas, jest stvaranje barijere, zavjese koja sakriva, prekriva sreću koja se nalazi u nama, koja mi jesmo.
Kada primjerice želimo auto, ispunimo tu želju, sretni smo, gdje osjećamo sreću, u autu ili u nama? U nama, u našem biću, a auto je samo alat koji je dozvolio toj sreći da izađe na vidjelo, da je osjetimo, auto nije stvorio tu sreću, ta sreća je stalno u nama, samo što je prekrivena našim mislima, željama. Kada ostvarimo želju (auto) otklonili smo barijeru (želju), zavjesu koja je prekrivala sreću. Sreća postignuta ispunjavanjem nekih od želja, posjedovanjem određenih stvari, je uvjetovana sreća, što znači da neće trajati zauvijek, već određeno vrijeme. Sreća koja je naš krajnji cilj, jest bezuvjetna sreća, bivanje a ne trenutno stanje, sreća koja ne ovisi o vanjskim okolnostima, utjecajima. Da bismo to postigli, ne moramo raditi ništa, već samo odbaciti želje. Samim odbacivanjem želja kao uvjeta za za sreću, nestaje barijera, zavjesa koja sakriva, prekriva sreću, i samim time, postigli smo bezuvjetno stanje sreće.
Prihvačanjem straha (iluzije) kao stvarnosti, prihvatili smo sreću koja ovisi o događajima, posjedovanju određenih stvari, prihvatili smo sreću kao nešto izvan nas, a ne u nama, dio nas. Strah je manifestacija svih problema, i istovremeno generator koji nas tjera, gura da rješavamo te probleme. Strah je glavni pokretač današnjeg čovjeka, sve što današnji čovjek čini, čini iz straha, čime naposljetku stvara dodatni strah.

Stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom
konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću.
Ono se pojavljuje u mnogim oblicima: kao nelagoda,
briga, strepnja, nervoza, napetost, jeza, fobija i tako
dalje. Ovakav psihološki strah uvijek se odnosi na
nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se
dešava upravo sada.
Koja je glavna prepreka buđenju, spoznaji bezuvjetne ljubavi? Možemo govoriti o mržnji, krivnji, nerazumijevanju, uvjerenjima, vjerovanjima, ograničenjima, netoleranciji, sramu, pohlepi ...itd, no, sve te prepreke su samo manifestacija iste, jedne jedine prepreke ka duhovnom buđenju, STRAH. Između nas i buđenja, prosvjetljenja stoji samo strah, odnosno mi probuđeni, prosvijetljeni jesmo, a strah je jedino što stoji između nas i spoznaje da smo probuđeni, prosvijetljeni, da smo jedno sa svime, energija, bezuvjetna ljubav. Strah je barijera, veo koja stoji između onoga što mislimo, vjerujemo da jesmo i onoga što jesmo. Mi nismo naše misli, uvjerenja, vjerovanja, strahovi...to su samo iluzije koje su trenutno prekrile naše istinsko ja, našu suštinu, bivanje.
Strah, i sve što proizlazi iz straha: nerazumijevanje, laž, uvjerenja, vjerovanja, sram, krivnja, mržnja, sukobi, želja za posjedovanjem, kontrolom, moći .... jest iluzija. Odbacivanjem iluzije, odbacivanjem nerazumijevanja, laži, uvjerenja, vjerovanja, srama, krivnje, mržnje, želje za posjedovanjem, kontrolom, moći ....što nam ostaje? Ostaje ono što jest, oduvijek bilo i bude, bezuvjetna energija, istina, odnosno ljubav.
Istinsku ljubav, bezuvjetnu ljubav, spoznajemo onog trenutka kada odbacimo sve iluzije: strah, želju za posjedovanjem, kontrolom, moći ... kada odbacimo iluzije, ostaje samo istina, LJUBAV, BEZUVJETNA LJUBAV. Dakle odbacivanjem iluzija, spoznajemo da jedino što postoji, što je ikada postojalo, što će ikada postojati, jest istina, ljubav, koja je, uvijek bila i bude, samo što smo je na trenutak prekrili našim iluzijama.
Beskonačna energija, svijest, ljubav, istina ili Bog, je ono što jest, sve ostalo je iluzija, tvorevina našega uma, naših misli.
Postoje samo dvije emocije, emocija ljubavi (bivanje) i emocija straha (stanje). Na žalost, današnje čovječanstvo, od rođenja pa do smrti živi u strahu, bilo da se radi o strahu od osuđivanja, izrugivanja, promjena, gubitka, neuspjeha, poraza, boli, različitosti ...sve su to strahovi, samo manifestirani u različitim oblicima.
Bilo koja vrsta straha, na naš duhovno/fizički razvoj djeluje na isti način, radilo se o strahu od osuđivanja ili o strahu od promjena. Strah je strah, a strah je suprotnost duhovnom razvoju, strah je suprotnost spoznaji, slobodi, ljubavi. Dokle god se ne počnemo uzdizati iznad straha, naš duhovni razvoj je gotovo nemoguć. Sloboda ne postoji, u koliko smo pod stalnim utjecajem straha od toga što će drugi reći ili misliti o nama. Stanje ljubavi je stanje slobode, ljubav ne osuđuje, ne ismijava, ne boji se promjena, različitosti, ljubav sve vidi kao cjelinu, a ne kao razbacane nepovezane dijelove.
Strah je ono što ljude dijeli na: bogate, siromašne, lijepe, ružne, pametne, glupe, uspješne, neuspješne, dobre, loše itd. Strah je izvor sukoba, nerazumijevanja, osuđivanja, izrugivanja, ismijavanja...

Mržnja, krivnja, nerazumijevanje, sukobi, netolerancija, nametanje vlastite volje, nesloboda, kontrola, želja za posjedovanjem, moći .... je privremeno stanje.
Sadašnji trenutak, sloboda, odgovornost, razumijevanje, tolerancija, sreća, ..... odnosno LJUBAV, jest BIVANJE, a ne tek trenutno stanje.

Izvor:
Adrian Predrag - Sedam čakri sedam stanja svijesti
Don Miguel Ruizi - Majstorstvo u ljubavi
David Icke - Beskrajna Ljubav jedina je istina
Eckhart Tolle - Moć sadašnjeg trenutka


SVJESNOST za one koji traže istinu

Sadašnji trenutak

SADAŠNJI TRENUTAK
Iskustvo jedinstva sa svim što nas okružuje, riješit će svaki problem ljubomore, ne opraštanja, ogorčenosti, povrijeđenosti, neslobode, neodgovornosti ... te nas dovesti do stanja razumijevanja, slobode, odgovornosti, odnosno bezuvjetne ljubavi. Bezuvjetna ljubav nije cilj, stanje, već bivanje. Bivanje je jedino moguće sada, ne jučer, ne sutra, već sada, ovog beskonačnog sadašnjeg trenutka.
Na prvi se pogled možda dojmi da je sadašnji trenutak samo jedan od mnoštva trenutaka. Svaki se dan vašeg života naizgled sastoji od tisuća trenutaka u kojima se događaju različite stvari. No ako se malo bolje zagledate, zar uvijek ne postoji samo jedan jedini trenutak? Zar život nije uvijek samo ovaj trenutak?
Ovaj trenutak - Sadašnji trenutak - jedino je od čega nikada ne možete pobjeći, jedini stalan čimbenik vašeg života. Što god se događalo, kako god vam se život mijenjao, jedno je sigurno: uvijek je Sadašnji trenutak.
Podjela života na prošlost, sadašnjost i budućnost proizvod je uma, i u konačnici puki privid, iluzija. Prošlost i budućnost su misaoni oblici, mentalne apstrakcije. Prošlosti se možemo prisjećati samo u Sadašnjem trenutku. Pamtite događaj koji se dogodio u Sadašnjem trenutku i pamtite ga u sadašnjosti. Budućnost je, kad se dogodi, Sadašnji trenutak. Stoga je Sadašnji trenutak jedini stvaran, jedino što uvijek postoji.
Odnosite li se prema ovom trenutku kao da je prepreka koju morate nadvladati? Imate li osjećaj da morate stići do nekog budućeg trenutka koji je mnogo važniji? Gotovo svaki čovjek živi tako većinu svog života. S obzirom na to da budućnost nikada ne stiže, osim u obliku sadašnjosti, takav je način života nefunkcionalan. U njemu se stvara trajna atmosfera nelagode, napetosti i nezadovoljstva. Tu nema poštovanja života, koji jest sadašnji trenutak i nikada ne može biti ništa osim sadašnjeg trenutka.
Osjetite životnost u vlastitom tijelu. To vas usidruje u Sadašnji trenutak.
U konačnici, ne preuzimate odgovornost za život sve dok ne preuzmete odgovornost za ovaj trenutak – Sadašnji. To je zbog toga što je Sadašnji trenutak jedini u kojemu možete pronaći život. Preuzimanje odgovornosti za ovaj trenutak znači da se ne suprotstavljate "takvosti" Sadašnjeg trenutka, ne sukobljavate se s onim što on jest. To znači da ste usklađeni sa životom, to znači da živite u ljubavi.
Sadašnji je trenutak takav kakav je, jer ne može biti drukčiji. Ono što su budisti oduvijek znali sada potvrđuju fizičari: ne postoji izdvojena stvar ili događaj. Ispod površine sve su stvari međusobno povezane, sve su dio sveukupnosti kozmosa koji je stvorio oblik ovog trenutka.
Kad vam se pažnja prebaci na Sadašnji trenutak, javlja se osjećaj budnosti. Kao da se budite iz sna, iz sna o misli, iz sna o prošlosti i budućnosti. Ispunjeni ste jasnoćom i jednostavnošću. Više nema prostora za stvaranje problema. Postoji samo ovaj trenutak, takav kakav jest. Onog trenutka kad pažnju usmjerite na Sadašnji trenutak, spoznajete da je život svet. Kad ste prisutni, sve što zamječujete postaje sveto. Što više živite u Sadašnjem trenutku, to više osjećate jednostavnu, ali duboku radost Postojanja i svetosti sveukupnog života.
Većina ljudi Sadašnji trenutak zamjenjuje s onim što se događa u Sadašnjem trenutku, ali to je pogrešno. Sadašnji trenutak obuhvatniji je od onog što se u njemu događa. Sadašnji trenutak je prostor u kojemu se odvijaju događaji. Zato nemojte pomiješati sadržaj ovog trenutka sa Sadašnjim trenutkom. Sadašnji je trenutak obuhvatniji od bilo
kojeg sadržaja koji se u njemu pojavljuje. Kad zakoračite u Sadašnji trenutak, iskoračili ste iz sadržaja svog uma, usporava se neprestana bujica razmišljanja. Misli više ne vladaju vama, ne uvlače vas do kraja u sebe. Između misli se javljaju praznine - prostranost, tišina. Počinjete spoznavati da ste prostraniji i dublji od vlastitih misli. Misli, emocije, osjetilni opažaji i sve ono što doživljavate sačinjava sadržaj vašeg života, ili vi barem u to vjerujete.
Nikako da uvidite naj očigledniju činjenicu: vaš naj skriveniji osjećaj Ja Jesam (ljubav) ni na koji način nije povezan s onim što se događa u vašem životu, ni na koji način nije povezan sa sadržajem. Osjećaj Ja Jesam sjedinjen je sa Sadašnjim trenutkom. Uvijek ostaje isti. U djetinjstvu i starosti, u zdravlju ili bolesti, u uspjehu ili neuspjehu, Ja Jesam - prostor Sadašnjeg trenutka - na svojoj najdubljoj razini uvijek ostaje nepromjenjiv.
Drugim riječima: vaš osjećaj postojanja zamagljuju okolnosti, bujica razmišljanja i mnoštvo stvari ovog svijeta. Sadašnji trenutak biva zamagljen vremenom. I zato zaboravljate da ste ukorijenjeni u Postojanju, zaboravljate svoju božansku stvarnost i izgubili ste se u svijetu. Kad ljudska bića zaborave tko su (ljubav), pojavljuje se zbunjenost, bijes, depresija, nasilje i sukobi. No, kako je samo lako prisjetiti se istine i tako se vratiti svom domu:
ja se ne svodim na svoje misli, emocije, osjetilne opažaje
i iskustva. Ja se ne mogu svesti na sadržaj svog života. ]a
jesam život, ja jesam prostor u kojemu se sve događa. ]a
jesam svijest, ja jesam Sadašnji trenutak. Ja Jesam ljubav.

Većina ljudi čitav život provede zarobljena unutar zidina vlastitih misli. Nikada ne zalaze s onu stranu uskog, personaliziranog osjećaja vlastitog ja koje je stvorio um, a uvjetovala prošlost. U vama se, kao u svakom ljudskom biću, skriva dimenzija svijesti daleko dublja od misli. To je sama bit onog tko vi jeste. Možemo je nazvati prisutnost, svijest neuvjetovana svjesnost. U drevnim učenjima govori se o unutarnjem Kristu ili o Buddhinoj prirodi. Otkrivanje te dimenzije oslobađa i vas i svijet od patnje koju nanosite sebi i drugima dok je ono malo ja;, stvoreno umom, sve što poznajete, jedino što upravlja vašim životom. Ljubav, radost, kreiranje, trajni unutarnji mir ne mogu prožeti vaš život osim kroz tu nevjerojatnu dimenziju svijesti. Ako makar i povremeno misli koje vam prolaze glavom možete prepoznati kao puke misli" ako možete postati svjesni vlastitih mentalno-emocionalnih reaktivnih obrazaca dok se odvijaju, tada se ta dimenzija već pojavljuje u vama kao svijest u kojoj se događaju misli i emocije, kao bezvremeni unutarnji prostor u kojemu se otkriva sadržaj vašeg života.
U svojoj želji za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, ljudski um svoja mišljenja i stavove pogrešno smatra istinom. Tvrdi: eto, tako stoje stvari. Morate biti veći od misli da biste shvatili da kako god protumačili "svoj život" nečiji tuđi život ili ponašanje, kako god prosuđivali bilo koju situaciju, to nije ništa drugo nego gledište, jedna od mnoštva mogućih perspektiva. To je samo puka gomila misli. No, stvarnost je sjedinjena cjelina u kojoj je sve međusobno isprepleteno gdje ništa ne postoji samo za sebe. Razmišljanje razbija stvarnost u fragmente, rasijeca je na konceptualne djeliće. Um koji razmišlja koristan je i moćan instrument, ali vas ujedno jako ograničava kad potpuno preuzme vaš život, kad ne shvatite da predstavlja samo mali dio svijesti koja jeste. Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja stvarne mudrosti izvire iz jednostavnog čina kad nekome ili nečemu posvetite potpunu pažnju. Pažnja je praiskonska inteligencija, sama svijest.
Pažnja udružuje onoga koji promatra i ono promatrano u sjedinjenom polju stvarnosti. Pažnja iscjeljuje odvojenost. Kad god vas obuzme kompulzivno razmišljanje izbjegavate stvarnost., tada ne želite biti gdje jeste. Ovdje i sada.
Dogme - religijske, političke, znanstvene - izrastaju iz pogrešnog uvjerenja da misao može obuhvatiti stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivni konceptualni zatvori.
Neobično je to što ljudi vole svoje zatvorske čelije jer im pružaju osjećaj sigurnosti i lažan osjećaj znanja". Čovječanstvu ništa nije nanijelo veću patnju od njegovih dogmi. Istina je da se svaka dogma prije ili poslije raspada, jer stvarnost će naposljetku razotkriti njezinu lažnost. No, ako ne prepoznamo njezinu temeljnu zabludu, zamijenit će je neka druga. Koja je to temeljna zabluda? Poistovječenost s mišlju.
Duhovno buđenje je buđenje iz sna misli. Kad više ne vjerujete u sve što mislite, iskoračujete iz misli i jasno uviđate da vi niste mislilac. Um postoji u stanju ,oskudice i zato uvijek žudi za još nečim. Kad se poistovjetite s umom, lako vas obuzima dosada i nemir.
Dok u taj osjećaj unosite svijest, nenadano se oko vas otvara prostor ispunjen tišinom. Kako se osjećaj unutarnjeg prostora širi, osjećaj dosade će početi slabiti u svom intenzitetu i značenju. Tako vas čak i dosada može podučiti tome tko jeste, a tko niste. Otkrivate da vi niste ta osoba kojoj je dosadno.. Dosada je jednostavno uvjetovano kretanje energije u vama. Niti ste vi osoba koja je bijesna, tužna ili ustrašena. Dosada, bijes, tuga ili strah nisu vaši, nisu nešto osobno. To su stanja ljudskoga uma. Ti osjećaji dolaze i prolaze.
Ništa od onoga što dolazi i prolazi niste vi.
Vi ste spoznaja, a ne stanje koje spoznajete.
Predrasude bilo koje vrste podrazumijevaju da ste poistovjećeni s umom koji razmišlja. To znači da više ne vidite drugo ljudsko biće, nego samo vlastito mišljenje o tom ljudskom biću. Nijedna misao ne može obuhvatiti Istinu. U najboljem slučaju može ukazivati na nju. (preuzeto)

Savršeni trenutak

Događa li vam se da stalno čekate da pravi trenutak dođe ili stalno imate osjećaj da je negdje drugdje bolje ili da još nešto morate odraditi da biste bili sretni? Možda uvijek pričate kako je prije sve bilo bolje i ljepše ili stalno čekate da dođe bolja budućnost?
U tom slučaju vrlo je vjerojatno da rijetko ili nikada ne osjećate da je sve savršeno baš sada, u trenutku kojeg upravo živite. To znači da vrlo vjerojatno niste konstantno ispunjeni radošću i srećom i vrlo malo vjerojatno da istinski uživate u vlastitom životu. Zašto? Zato što kada se desi predivan trenutak u kojem zaista uživamo i osjećamo se ispunjeno, ne želimo ići nigdje drugdje i želimo da taj trenutak traje vječno. Ne razmišljamo o prošlosti i budućnosti niti čekamo da nešto prođe ili dođe, već u potpunosti upijamo sadašnji trenutak. Taj trenutak u kojem se nalazimo. U tom trenutku ništa ne želite mijenjati i osjećate da je sve savršeno. Tada ste potpuno živi i povezani sa životom. Tada postajete jedno sa svemirom. Možda se to dogodilo kad ste bili zaljubljeni? Ili u nekom drugom trenutku?
Koliko takvih trenutaka tijekom dana doživljavate? Mjesečno, godišnje?
Vjerujete li da se takvi trenuci dešavaju samo nekoliko puta u životu ili je moguće često ili možda stalno biti u takvom stanju? Mislite li da to ovisi o okolnostima ili o našoj unutarnjoj percepciji onoga što očekujemo od života i kako ga promatramo?
Jeste li se uhvatili u situaciji kada čekate da nešto prođe, da bi ono bolje i ljepše došlo? Npr. čekate godišnji i želite da što prije prođe to vrijeme do godišnjeg? Trudni ste i jedva čekate da rodite, jer je trbuh već težak. Onda čekate da beba što prije bar malo naraste da prođu grčevi i besane noći. Onda čekate da što prije odbaci pelene, pa da krene u školu i tako u nedogled. I kad odrastu shvatite kako je to sve brzo prošlo. Čekate da završite jedan projekt da biste krenuli u drugi. I tako čekajući budući trenutak propustite istinski živjeti život.
Što točno čekate? Da završite fakultet, da nađete posao, da se oženite, da se rodi beba, da otplatite kredit, da se zaljubite ili dobijete povišicu... ili čekate nešto drugo... neki drugi savršeni trenutak kad će se konačno "sve posložiti". Koji to trenutak čekate da biste bili sretni?
Svaki trenutak života ima potencijal da bude savršen. Na nama je da pronađemo to savršenstvo. Tada, iako nismo završili sve projekte i nije "sve posloženo" osjećamo da je sve savršeno i upravo onako kako treba biti. Osjećamo unutarnji mir i vezu sa životom.
Zapamtite, da niti jedan trenutak koji nazivamo savršenim ne može trajati vječno. Jer to je život. Život je tok. Ništa ne traje vječno. Međutim u tome i jest ljepota. U tome i jest mogućnost da proživimo najrazličitije trenutke života. Bit je u tome da ih potpuno osjetimo kakvi god bili i da ih ne sudimo. Bit je da ih proživimo punim srcem.Tada se gubi granica između "dobrih" i "loših" trenutaka i sve postaje tok. Sve postaje životno iskustvo kroz koje spoznajemo život i sebe. U nekim trenucima smo tužni, u nekima zbunjeni, u nekima snažni, fokusirani, sretni, razigrani, zaljubljeni, ljuti, nesretni, inspirirani... a u svim trenucima učimo, imamo mogućnost narasti i promatrati život.
Kada naučimo biti potpuno prisutni u sadašnjem trenutku bez da ga sudimo, život se transformira i svaki trenutak nam daje novu inspiraciju. Tada više ne čekate neki drugi trenutak već jeste SADA i OVDJE. Potpuno prisutni i potpuno živi.
Udahnite sadašnji trenutak i recite sami sebi: Upravo sada imam mogućnost biti sretan! Pronađite nešto što je prekrasno u ovom danu i zahvalite na tome. Ne dozvolite da vam trenuci života prođu u čekanju nekog drugog "boljeg trenutka" ili "boljeg života". Promotrite ovaj trenutak drugačijim očima i nasmijte se životu. Sreća ne ovisi o vanjskim okolnostima nego o nama koji ih promatramo. Za nekoga je čaša uvijek prazna, a za nekoga puna.
Koliko je puna vaša čaša?Pogledajte filmić i uživajte u ljepoti trenutka:
http://www.youtube.com/watch?v=YW8p8JO2hQw&feature=related

Dimenzija svijesti je dublja od misli

kokoraos
Naslov:
Postano: uto dec 12, 2006 8:36 am
Član foruma
Pridružen/a: pon sep 26, 2005 12:54 pmPostovi: 184Lokacija: OSIJEK
Većina ljudi provede cijeli svoj život utamničeni unutar granica vlastitih misli. Nikad ne odu izvan granica uskog, personaliziranog osjećaja svoga ja koje je um proizveo i koga uvjetuje prošlost. U tebi, kao i u svakom drugom ljudskom biću, postoji dimenzija svijesti koja je daleko dublja od misli. To je sama srž onoga što jesi. Možemo to nazvati prisutnost, svjesnost, neuvjetovana svijest. U drevnim učenjima, to je Krist u nutrini ili Budina priroda. Nalaženje te dimenzije oslobađa te, a također i svijet, patnje koju uzrokuješ samom sebi i drugima kad je „malo ja“, kog je um proizveo, sve što znaš i kad to ja upravlja tvojim životom. Ljubav, radost, stvaralačko širenje i trajni unutarnji mir ne mogu doći u tvoj život izuzev kroz neuvjetovanu dimenziju svijesti. Ako možeš prepoznati, barem povremeno, misli koje ti prolaze umom jednostavno kao misli, ako možeš svjedočiti o svojim mentalno-emocionalnim reaktivnim modelima dok se pojavljuju, to onda znači kako ova dimenzija u tebi već izranja kao svjesnost u kojoj se misli i emocije događaju – kao bezvremeni unutarnji prostor u kome se razotkriva sadržaj tvog života. * Misaona struja ima ogromnu snagu i ona te lako može vući sa sobom. Svaka misao pretendira kako je jako važna. Ona želi potpuno privući tvoju pažnju. Ovo je nova duhovna vježba za tebe : ne uzimaj previše ozbiljno vlastite misli. * Kako se lako ljudi hvataju u zamku svog pojmovnog zatvora. Ljudski um u svojoj želji da zna, razumije i nadzire, pogrešno shvaća i zamjenjuje svoja stanovišta i točke gledišta za istinu. On kaže : to je ovako. Moraš biti veći od misli da shvatiš da, bilo kako protumačio „svoj život“ ili nečiji drugi život ili ponašanje, ma kako procijenio bilo koju situaciju, sve to skupa samo je točka gledišta, jedna od mogućih perspektiva. To je samo hrpa misli. Stvarnost je ujedinjena cjelina u kojoj su sve stvari isprepletene, gdje ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Mišljenje rascjepljuje stvarnost – ono je rasijeca u komadiće. Misaoni je um koristan i moćan alat, ali on istovremeno i jako ograničava kad potpuno preuzme nadzor nad tvojim životom, kad ne shvatiš kako je on samo mali aspekt svijesti, a ta svijest si ti. * Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja koja jeste mudrost pojavljuje se kroz jednostavni čin poklanjanja nekomu ili nečemu svoje pune pozornosti. Pozornost je prvobitna inteligencija, sama svijest. Ona otapa prepreke koje stvara pojmovna svijest i kroz to dolazi prepoznavanje kako ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Pažnja sjedinjuje promatrača i ono što on promatra u jedinstveno polje svijesti. Ona je iscjelitelj odvojenosti. * Kad god si zagnjuren u prisilno mišljenje, ti izbjegavaš ono što jeste. Ne želiš biti tu gdje jesi. Ovdje, Sada. * Dogma – religiozna, politička, znanstvena – javlja se iz pogrešnog vjerovanja kako misao može prikazati ukratko stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivne pojmovne tamnice. Čudna je stvar da ljudi vole svoje tamničke ćelije jer im one daju osjećaj sigurnosti i lažni osjećaj „ja znam“. Ništa čovječanstvu nije nanijelo više patnje od dogmi. Istina je da se svaka dogma smrvi prije ili kasnije jer na kraju stvarnost razotkrije njenu lažnost. Ipak, ukoliko se temeljna sumanutost dogme ne vidi onakvom kakva jeste, jednu će dogmu zamijeniti druga. Što je temeljna sumanutost ? Poistovjećenje s mišlju. * Duhovno je buđenje buđenje iz sna o misli.

Prihvaćanje i prepoznavanje

Vježba prihvaćanja i prepoznavanja
Odredite si svaki dan da ćete prihvatiti jednu situaciju u svom životu. To može biti nešto sasvim obično i svakodnevno kao što je jutarnje spremanju u kupaonici ili kuhanje obroka. A može biti i nešto što inače ne činite često. Bit prihvaćanje je fokus i koncentracija na ono što radite ali bez razmišljanja o tome. Zvuči možda komplicirano ali nije.
Sve što trebate je raditi ono što radite i pustiti da vas situacija sama vodi. Ako izaberete jutarnje tuširanje onda na njega obratite pažnju, promatrajte svoje pokrete i ono što radite, osluškujte svoje disanje, upijajte boje i mirise oko vas. Ali nemojte analizirati sa kojim sapunom ćete se prati i što ćete prvo napraviti, jednostavno pustite svom tijelu da samo odluči, dopustite rukama da se kreću po prostoru, a vi ih slijedite. Pustite nogama da vas ponesu tamo gdje one žele. Na kraju obavit ćete sve kao i inače ali čete osjećati jednu prirodnu opuštenost i u svemu tome možda ugledati neku simboliku koju prije niste vidjeli ili uvidjeti neki znak. Iako je to vježba i ne služi tome da se sa njom traže znakovi nego da naučite prepoznavati ono što je oko vas i u vama, da pustite vlastitoj Duši da živi i prolazi kroz vas svejedno je moguće da ćete i kroz tu vježbu otkriti nešto novo, nešto što vam je već možda jako dugo bilo prisutno, samo tako „obično“ da niste to primijetili.

Vježba prihvaćanja

Let preko rupa + vježba prihvaćanja
Imate svoj život. Kroz putovanje. A na njemu imate pregršt rupa koje samo čekaju da upadnete pa da vam mogu pokazati – sve probleme koji vas okružuju, sve strašne stvari koje vas prate kroz život, sve ono čega bi se trebali bojati, što bi trebali izbjegavati, sve ono što vi jeste i niste.
Druga mogućnost je da budete lagani poput pera, mudri poput vjetra i dozvolite si let preko rupa na svom putu napredovanja. Jer upadanjem u rupe vi samo usporavate svoj put.
Kada upadnete u rupu vi stvari više ne možete sagledati iz neke više perspektive, jedino što vi vidite su zidovi i nepremostivi problemi sa kojima ste se trenutno suočili dok u „letu preko rupa“ vi vidite sve, i one rupe koje ste prošli, i one koje vas tek čekaju, vidite put i sve ljepote na njemu. Možete u letu prihvatiti shvaćanje i dopustiti si opuštanje, možete samo napredovati, jer jedino što trebate je kretati se i stvarati svoj život.
Vi svoj život stvarate iz sekunde u sekundu, a svaka je bitna. I ona dok otkrivate tajne vremena kao i ona dok doručkujete. Sve su one jednako važne za vaše spoznaje, za rast i razvoj.
A kako ćete ih bolje uvidjeti nego da ih pogledate u cijelosti, zato ne bi trebali sebi dozvoliti upadanje u rupe već let preko njih.
A kako se to radi?
Vjerom, smijehom i prepuštanjem. Nije na vama da sudite rupe na koje nailazite kada su to rupe koje ste sami birali. Potrebna je vjera u sebe i svijet okolo vas ma kakav on bio. Potrebno je prepuštanje životu, jedino tako možete vidjeti što ste si to priredili za slijedeću etapu. Cilj ne može doći dok vi do njega ne stignete. A zatim dok ne shvatite da ste cijelo vrijeme na cilju, samo je stvar prihvaćanja i prepuštanja, dopuštanja svim stvarima da se proliju pred vama, da vam pokažu život, sve ono zbog čega ste došli, sve ono što vam treba da naučite.

Prihvaćanje sebe i života

Vječnost i postojanje smisla u njemu tema je koja vas je sve oduvijek zaokupljala. Vaš život u vječnosti čini vam se ponekad sa vaše pozicije tako malen, tako beznačajan. Znamo da mnogi od vas u nekim periodima svoga života izgube „tlo pod nogama“ te počnu padati u neke njima samo znane „crne rupe“. To mi zovemo prepuštanje. Prepuštanje raspadanju kako bi se ponovo sastavili, sada kao netko sasvim novi. Kao netko sa znanjem i vještinama potpuno stranim onom raspadnutom dijelu. A onda krećete dalje, do nekog novog raspadanja. I gdje je tu smisao pitaju sada mnogi od vas. Smisao je u postojanju, u postojanju u vječnosti. Jer ono što vi sigurno imate je postojanje, u onom što sigurno je - u vječnosti.
Kada bi živjeli život bez lomova živjeli bi vječnost u jednom životu, toliko bi vam se činio dug i naporan. Nakon nekog vremena "vrijeme" bi izgubilo svaki smisao i vi bi u jednom trenutku pomislili da idete unazad, a ne unaprijed. Zato postoje ti lomovi, da vas prekinu u vašoj svakodnevnici, da vas polome kako bi se ponovo mogli složiti, sa novim znanjima i novim iskustvom, uvijek pametniji i sretniji. Do neke nove lomljave, kada vaša duša odluči da je vrijeme za novi raspad.
I odbacite strah, odbacite tu emociju kojoj možete samo robovati. Dozvolite joj da vas pogurne u određenom trenutku ali joj se nemojte prepuštati. Odbacite ju tako što ćete prekinuti sve radnje nekim naglim pokretom, promjenom kretanja, promjenom izvođenja radnje, plesom, glasnim povikom, izlaskom u prirodu, čitanjem knjige ili meditacijom uz neki film. Napravite bilo što samo nemojte dopustiti sebi upadanje u stanje straha. To je ono što svi zasigurno možete, osjetiti navalu straha i prekinuti ju, ne prepustiti joj se. Jer ona vam zamračuje um i ruši zaštite, dovodi vas u područje koje je vama neistraženo i ostavlja u samoći. Nigdje možda niste toliko usamljeni kao u emociji straha. Zato joj se nedajte, vi ste jači od nje, puno jači, samo ako to želite.
Kada prihvatite svoje postojanje prihvatili ste i svoj život. A to je ono što je većini najteže, prihvatiti svoj život. Zato krenite od malih stvari. Započnite pisati svoj „dnevnik prihvaćanja“. Pokušajte na dan prihvatiti barem četiri stvari i zapišite ih u svoj dnevnik. Prihvatite ih na način da razmišljate o njima, da ih vizualizirate, da postane to što u tom trenutku prihvaćate. Krenite od malih stvari pa prema velikima. Krenite od predmeta koji su vam dragi ili koje često koristite, zatim prihvaćajte osobe, događaje, dijelove sebe.
Sve to dovodi vas u trenutak u kojem jeste, daje vam mogućnost da ne lutate po prošlosti i sadašnjosti nego vas stavlja u jedino mjesto koje sada postoji, u vaš život u ovom trenutku. Na taj način kada prihvatite život i sebe u njemu otvorit će vam se vrata njegovog shvaćanja, bit ćete bliže shvaćanju svoga života nego što ste ikada bili.
Probajte i igrajte tu igru prihvaćanja, ne odustajte od sebe i svog života.- Šumski -

Smisao i svrha života

Autor Željko Kalinić
понедељак, 22 фебруар 2010
Priča govori o javno neizgovorenim razmišljanjima urbanog čovjeka koji postaje svjestan negetivnih promjena oko sebe.
„Sve bi bilo u najboljem redu da niste žderali jabuka sa zabranjenog drveta. Ovako ste osuđeni da se do kraja postojanja pitate, ko ste i zašto ste?“ – dolazilo je sa mjesta koje nisam razumio. Život je prepun čudesa. Ponekad je samo jedno malo čudo dovoljno da nas ohrabri i učvrsti nam nadu u ono bolje koje svaki čovjek očekuje još od Adama pa na ovamo. Ipak, izgleda da je i u toj prepunosti moguće da mnogi od nas budu zaobiđeni. Oni koji se rode u mirnim vremenima žude za onim nemirnim punim dešavanja. Vremena u koja sam ja upao nisu nimalo bezbojna. Svijet se ljulja neuravnotežen. Na žalost, vapaj za ravnotežom još uvijek nije dovoljno snažan. Ljudi nezadrživo krupnim koracima užurbano grabe udaljavajući se od onoga što je do jučer bila ljudska priroda. Hoćemo li se uspjeti adaptirati na to novo što stvaramo sami udaljavajući se od onoga u čemu smo stvoreni? Bojim se da nam se ne piše dobro. Jasno mi je i vidim da smo stvoreni malo iznad životinja, ali ne mogu da dokučim koliko smo ispod anđela. Ako neko od vas zna zbog čega smo mi ljudi ovdje, bilo bi lijepo da mi to otkrije. O našem duhovnom postojanju znamo mnogo manje od našeg fizičkog postojanja, a ipak bez smisla duhovnog, smisao fizičkog postojanja postaje neobjašnjiv, pa time i besmislen. Ova teza mi je postala bliska tek danas kad sam, čini mi se, odigrao život. Ili je ispred mene još neko vrijeme, pa ću još igrati? Jesam li odigrano mogao bolje igrati? U svakom slučaju, kako god igrao, važno je imati osjećaj svrhe. Čak kad ne znaš šta je, važno je osjećati da postoji. Svrha? Ali kako je pronaći kad mi se čini da je magla ispunila onu noć u kojoj sam se rodio, i kao da se više nikada nije razišla. Tvorevine izvitoperene mašte me nikada nisu napuštale, pa je čitav moj život ispao kao jedna zbunjujuća predstava. Nerijetko sam zalazio u nedoumicu da li da izaberem neku mrvicu razumijevanja o tome što sam i čemu služim, ili da se jednostavno provučem kroz život u potpunom mraku. Čini mi se da cijeli život sanjam jedan te isti san. U njemu sam u vječitoj potrazi za nečim što znam da moram naći, ili mi nema spasa. Nemam pojma šta je to što sam tražio, pa je pitanje svih pitanja; kako naći nešto što ne znam šta je? Da to što sam tražio nije možda kakvo davno izgubljeno sjećanje na nešto što se nekad dogodilo, ili nešto što sam znao pa se pod uticajem nečega izbrisalo? Jesam li tražio i borio se da saznam ono što ne smijem znati? Šta je bilo to što sam tražio? Možda odgovore o budućnosti ili izgled vječnosti? Pošto nisam znao odgovore, preostalo mi je samo da smišljam pitanja. A ona što vječno ostaju bez odgovora mogu da uvedu u zbunjenost, apatičnost i beznađe. Pa onda, pitati se ili ne? Priznajem, kad bi me savladali bol i beznađe, pomišljao sam da bi bilo dobro kad bi odnekud nastupio mrkli mrak, pa da ga iskoristim, i nečujno se iskradem, da odmaglim daleko od svog života bježeći ispred tog mučnog osjećaja koji me prati od kad znam za sebe, a u njemu nešto grozno trči za mnom i traži me. Danas, kad sam sebi postavio bezbroj pitanja bez odgovora, znam, čak i kad bih mogao vidjeti vječnost i u njoj odgovore, pokrio bih oči da je ne vidim. Danas su moja htijenja mnogo drugačija i manja. Dok sam bio dijete, trebalo je, i želio sam napuniti prazno srce, a kad sam odrastao i zašao u godine, iako srce još uvijek nisam napunio, žudio sam da napunim džepove. Povremeno, između punjenja srca, i punjenja džepova, iz vlastite unutrašnjosti me napadalo nešto što je od mene zahtijevalo da postanem dobar. Osjećam i mislim da bi bilo lijepo da postanem dobar čovjek, ali isto tako znam da je za to potrebno mnogo truda i upornosti. Dakle vrijeme, a kako je kod mene i čekanje bilo užurbano, uvijek me od tog nauma nešto odvlačilo, nešto što mi se ispriječi kao preče. Ponekad sam mislio da bi ovaj svijet bio previše glup i dosadan kad bi svi na njemu bili dobri. Zato je, mislio sam bilo dobro da postoje ovakvi kao što sam ja. Nisam dobar, a želim to biti. Možda ću ipak jednog dana to postati? Znam, da bi postao dobar čovjek, potrebno je kod sebe postići uravnoteženost, dobronamjernost, smirenost i pristupačnost, zatim biti suosjećajan i etičan, iskren, otvoren i pošten, pažljiv slušatelj, brižan, ljubazan, objektivan i realan, poštovati druge ljude, i razumjeti njihova htijenja i perspektive, te biti mudar, hrabar, samopouzdan i strpljiv, biti... Uh, baš je mnogo toga što treba biti. Zaista je neuporedivo lakše prepustiti se, pa bez brige o drugima činiti ono što ti se čini da je najlakše. Nasuprot tome, dobar čovjek oko sebe svojim umom obilježi krug i brine se za sve one koji su u krugu. Što je krug veći, čovjek je bolji. E kad bi se neko sjetio pa da otvori škole za dobrotu. Za sreću i za dobrotu. A ne ovako!? Gotovo svi ljudi iz svog vremena života žele po svaku cijenu istisnuti što je moguće više tuge i dosade, a na njihovo mjesto utisnuti što je moguće više zabave i radosti. Igre! A ima li išta teže od mjere života koju svaki čovjek za sebe treba pronaći? Mislim na onu mjeru koja će regulisati svako vrijeme što ga za života čovjek živi. Pa da čovjek u pravo vrijeme spava, sjedi, šeta, radi, vodi ljubav, misli... Sve u pravo vrijeme, i ni previše, a ni premalo, ali sa smislom. Jer ako sve činim samo da mi prođe vrijeme, onda mi vrijeme i ne treba! Svi ljudi, htjeli to ili ne, kroz svoj život grade scenografiju kojom dokazuju svoje postojanje. Njome pokazujemo drugim ljudima ko smo i šta smo. Samo, nerijetko značajni scenografski elementi budu stečeni na prevaru, krađom ili nekim drugim nečasnim radnjama. A ima i onih koji se zaogrnu tuđom scenografijom. Njih nije malo! Malo je onih koji znaju koliko je teško proživjeti život kao čovjek. Dobar čovjek! Pa nisi lud! Dobar čovjek ima velikih problema sa slobodom. On je ograničen u svom djelovanju jer mora paziti na druge ljude oko sebe, a suprotno tome, onaj drugi, nema nikakvih ograničenja, i može da radi što mu padne na pamet ne obazirući se ni na šta osim na svoje želje i potrebe. Nisam siguran da se ljudi rađaju dobri. Ko još može vjerovati u suštinsku dobrotu ljudskog roda? Prije će biti da dolazimo bezlični sa ponekom predispozicijom, većom ili manjom, za ovu ili onu stranu. Ipak, ponekad mi se čini da je drugačije, pa vjerujem da se u nama rodi neko zlo koje tokom života naraste kao što čovjek raste. Evo, po svemu sudeći, nastupio je sumrak ljudskosti odakle je teško povjerovati da ono što je ostalo od čovjeka može ponovo postati čovjekom. Kad se tako osjećam, onda samo poželim gledati otvoreno more blizu kojeg sam rođen i njegovu ivicu gdje se spaja s nebom. Bez ljudskih građevina, bez ljudi i njihovih dostignuća, i prosperiteta, samo vodu i nebo. Naravno, ovakva želja je samo dio bijega iz naše stvarnosti, ali pitam svakoga, ko ne bi pobjegao odavde gdje dojučerašnji slikari klasičnim metodama, samo da bi se prodali i postali poznati, eno slikaju golom guzicom. Ma zamisli! „Daj samo da se što bolje prodam. Neka budem poznat od poznatosti.“ – česta su unutrašnja htijenja današnjih stanovnika Zemlje. Više puta mi je došlo da se zavučem u kakvu rupu pa da tugujem za prošlim vremenima. Dobra vremena su prošla. Samo se ne zna na koju stranu su prošla. Jer da se zna, mogli bi smo nagnati za njima. Ovako nam preostaje da se snebivamo po ovim nevaljalim i zlim ne bi li ponovo nabasali na ona stara dobra. U državama nikada nije bio veći broj stanovnika, ali da nađeš čovjeka, ne možeš ni za lijek. Ulice, iako napučene, od njega su opustile. Je li se sakrio, ili ga je nestalo?
To je jedna od velikih tajni našeg svijeta pa bi za sve nas bilo dobro da pronađemo način da je raskrijemo. Kad ne bude krova zla, možda čovjek ponovo izađe. Jer čovjeku treba ono čega je izgleda nestalo, nada i optimizam, pa da mu bude zalog koji će ga voditi u svako radosno sutra.
Željko Kalinić