Što se događa nakon ispunjenja želje

Je li pojedinac sretan kad ostvari neku želju koju je imao i radio na tome da ju ispuni? Odgovor je afirmativan, ali što se događa nakon ispunjenja te želje? Takva sreća polako blijedi kako postepeno dolazi do zasićenja, ili poslije zadovoljenja dotične želje. Tada se javlja nova potreba za srećom (ispunjenjem), s time u vezi nova želja i novi napori da se želja ostvari. Hoće li se želja ostvariti ili ne, u mnogo slučajeva ne ovisi čak niti o najvećim mogućim aktualnim zalaganjima/naporima duše ka željenom ishodu. Kad se pak želja ostvari, ubrzo se javlja osjećaj ispraznosti i sl. Da bi to izbjegla, osoba mora odmah postaviti novi, viši cilj. Ako na ostvarivanju nove želje djeluje iz ličnosti tj. ego-centriranosti (umjesto putem predavanja Guru-principu), osjećat će frustraciju/nezadovoljstvo umjesto da uživa u putovanju do cilja podjednako kao i u njegovoj realizaciji.Dakle, neispunjena želja rađa frustracijom. Uđimo sada (dublje) u samu bit problema oko sreće kao posljedice ispunjenja želje i frustracije kao posljedice neispunjenja želje. Pretpostavimo da je naša želja realno ostvariva uz ulaganje određenog napora i zalaganja s naše strane. Tako dugo dok na tome radimo u našem umu će biti prisutan određeni nemir koji ne mora nužno izazivati nelagodan osjećaj ako se u tom iščekivanju povoljnog ishoda (po nas), znamo radovati u dobroj vjeri da ćemo doći do ispunjenja naše želje. Ako ključne okolnosti budu na našoj strani, vjerojatno će nam se želja ispuniti i adekvatno tome doživjet ćemo osjećaj ispunjenja ili sreće. U slučaju da nam se nešto prepriječi na putu ostvarenja želje i ona se, na našu žalost ne ostvari, doživjet ćemo osjećaj frustracije. O tome, vjerujem, nema potrebe polemizirati, jer je to, pretpostavljam, iskustvo svih nas.Što je u stvari ta "sreća" i "frustracija" koja se nužno javlja kao posljedica ispunjenja ili neispunjenja naše želje. To su osjećaji koji doživljavamo, jedan je poželjan a drugi nepoželjan. Dakle govorimo jezikom dualizma, parova suprotnosti, odnosno jezikom koji opisuje relativnu stvarnost. U ovom našem relativnom i uvjetovanom životu, sreća i frustracija su samo jedan od bezbrojnih parova suprotnosti koji se neprekidno mijenjaju i zamjenjuju mjesta u našem doživljavanju.Prozrimo što je to zapravo dovelo do osjećaja te relativne sreće ili pak frustracije. Ako bi to bio objekt kojeg smo željeli onda bi sreća trebala trajati tako dugo dok smo u posjedu tog objekta, ali da li je tome zaista tako? Nije, jer znamo i sami da se vrlo brzo zasitimo i moramo tražiti nove poželjne objekte da bi nadoknadili gubitak sreće ostvarene ispunjenjem prošle želje. Tako ta igra uma ide unedogled i ne nazire se neki konačni kraj ispunjavanja/neispunjavanja novih i novih želja.Ako sreća nije u objektu koji smo ostvarili onda njen izvor moramo potražiti negdje drugdje. Dok nešto želimo um je nemiran sve dok ne ostvari želju, kako smo već prije vidjeli. Kada želja bude ostvarena, um se privremeno smiruje uživajući u objektu, a sreća koju doživljava ima izvor u smiraju uma koji je dobio što je želio. Dakle nije izvor sreće u objektu želje već u smirenom umu.S obzirom da je zaista tako, sada nam se sam po sebi nameće zaključak da ako je um stalno smiren, nepomućen željama, osjećat ćemo stalno sreću koja neće jenjavati sve dok je um spokojan. Kad um prebiva u samom sebi, to se stanje svijesti naziva Nebo, ili raj. Je li moguće um držati u spokojstvu čitavo vrijeme, a da ne poželimo nešto izvana? Moguće je i nadasve jako poželjno ako želimo, umjesto relativne sreće, ostvariti apsolutnu sreću. Ako se sve naše želje sliju u jednu jedinu, zvanu Težnja ili Aspiracija, onda smo adept ili spiritualni aspirant visokog ranga. Aspirant je sadhaka, aspirantica je sadhika. Oni rade sadhanu, spiritualne (duhovne) prakse koje izviru iz njihovog nastojanja da nadiđu sputanost inertnim tijelom i nemirnim umom, koji je kod običnih ljudi prepun virova/vrtloga želja i automatskih misaonih struja ili tokova.Dakle, umjesto svih mogućih želja koje nam, ukoliko ih uspijemo ispuniti, u najboljem slučaju mogu donijeti samo relativnu sreću i to za neko kraće vrijeme, hajde da poželimo biti apsolutno sretni svo vrijeme bez prekida i bez straha da će nam sreća "odlepršati". Međutim, istinsku sreću nećemo postići ako mi trčimo za srećom, ako grozničavo žudimo za radošću. Umjesto toga, postupimo tako da sreća trči za nama. Prakticirajmo sadhanu (ovladajmo osjetilima i umom) i tiha radost će nas pratiti/slijediti kao vlastita sjena.Svaka relativna sreća koju doživimo ispunjenjem neke želje, u sebi nosi i klicu nemira, a koji rađa možda slabom ali prisutnom frustracijom, jer se javlja nova želja da ta sreća potraje što duže, i ta nova želja opet pomalo uznemiruje um, koji zbog toga ne može uživati stopostotnom srećom bez straha da će sreća "odlepršati".

Apsolutna istina je samo jedna, iako ima svoje "lice i naličje", svoju manifestiranu i nemanifestiranu prirodu. Kako je Apsolutna Istina i izvor apsolutne sreće, tako će želja da pijemo iz tog izvora postepeno brisati sve druge inferiornije želje i željice, te ćemo početi doživljavati sve dublju sreću i ispunjenje koje će trajati sve duže i duže, kako budemo napredovali na putu spoznaje apsolutne istine.Apsolutna istina je naše vlastito Istinsko Biće kada eliminiramo sve one atribute koji čine našu "personalnu/osobnu osobnost". Kada prepoznamo sve one osobine koje izgrađuju našu personalnu osobnost, i kada ih eliminiramo kao nešto što je promjenljivo, a time i samo relativno istinito, tada ono što ostaje je naša "transpersonalna (nadosobna) osobnost" koja nije podložna nikakvim promjenama u vremenu i prostoru, pa je time i Apsolutna istina. Ona(j) koji/a ste vi uistinu nema nikakve veze s vremenom i prostorom niti s energijom i materijom. Vi ste neovisni od imena i formi (struktura, obličja). Apsolutna istina je naša prava/istinska priroda, te je tako izvor apsolutne sreće u nama samima. Naše najintimnije Biće je sama suština ili temelj svake radosti. Ako to shvatimo intuitivnim razumijevanjem, uvidjet ćemo da je put do apsolutne sreće, ustvari put do "središta" našeg istinskog Bića, a to središte je svijest o (sve)postojanju koju ponetko naziva "Ja Jesam" svjesnost. Naše istinsko Ja ima centar/središte svugdje, a periferiju nigdje. Kada realiziramo Sebe kao Svijest samu po Sebi ili tzv. "Ja Jesam" svjesnost, tada smo stigli na izvor apsolutne sreće koji nikada ne presuši. Ostvarili smo najvišu svrhu života, apsolutnu sreću ili blaženo ispunjenje svih čežnji u svom vlastitom Biću.

Strah od slobode

4 Listopad 2011 1,683 pregleda 13 komentara
Da bi uistinu bili slobodni moramo biti spremni izgubiti sve što mislimo da imamo… Zapravo, slobodni smo kada shvatimo da ništa ne posjedujemo, već da ono uz što smo se vezali, s čime smo poistovjetili svoj „ja“, posjeduje nas… Ne posjedujemo niti život, ta kako bi mogli, život posjeduje nas… I istinski smo slobodni kada u nama nema straha od smrti, kada nema straha od gubitka života, ta kako možemo izgubiti nešto što ne posjedujemo?… Međutim, za pripadnika naše kulture vrlo je teško postati slobodan, jer kultura ne odgaja ljude da budu slobodni, već ih pripitomljava, pretvara u robove sustava, stavlja im okove u kojima žive svoj cijeli život, a najveći trijumf kulture očituje se u tome kako porobljeni svoje okove ne doživljavaju kao okove zato što ne znaju da postoji život bez okova… Ta kako bi i znali kad ga nikada nisu iskusili, poput životinje koja cijeli život provede u kavezu ne znajući da postoji život izvan kaveza… Ono „izvan kaveza“ je u svijesti porobljenoga definirano kao nešto nesigurno i opasno, treba se držati sigurnosti kaveza, jer život izvan njega jednostavno nije moguć…
Piše: smisao-života
I uistinu, za pripitomljenu životinju, kao i za pripitomljenog čovjeka život izvan kaveza je gotovo nemoguć, jer pripitomljeni za preživljavanje izvan kaveza jednostavno nema iskustva… I taj strah od života izvan kaveza je ono što omogućava preživljavanje sustava… Strah od slobode glavni je adut naših gospodara… Dok god je taj strah prisutan u našoj svijesti, dok god taj strah vlada našim bićem, mi ćemo i dalje ostati pripitomljene životinje koje se uzgajaju poradi izrabljivanja… Ali što u tome ima loše, velite?… Što fali svinji ili ovci o kojoj se gazda dobro brine?… Ništa… Svinja se lijepo tovi, uživa u blagodatima svakojakog napoja, dok ne dođe vrijeme za klanje… Ovca lijepo slijedi svog pastira po najboljim pašnjacima, dok ne dođe vrijeme za klanje… Zapravo su pripitomljene životinje u boljoj poziciji od čovjeka, ne moraju rintati da bi zaradile pravo na smještaj i hranu (barem ne otkad su ih zamijenili strojevi), samo trebaju davati ono čega imaju u izobilju, mlijeko, vunu, jaja, meso, kožu itd., i sigurne su da će tijekom svog života imati sve što im je potrebno… Pripitomljeni čovjek pak mora cijeli život rintati otuđujući svoj rad kako bi stvarao bogatstvo svojim gazdama, ali pritom nije siguran da li će imati pravo na hranu i krov nad glavom… Hm, pa nije ni taj kavez baš toliko siguran i udoban… Ali je ipak bolji od zastrašujuće slobode…
Jer, stvarno, zar možete zamisliti pripitomljenog čovjeka kako živi u slobodi, kako se sam brine za sebe, da ne otuđuje svoj rad (da ne radi za druge i živi od mrvica koje mu bacaju), ili da ne živi na račun otuđenog rada (da ne izrabljuje druge)?… Pripitomljeni čovjek to nije sposoban jer je on specijaliziran da bude određeni zupčanik u stroju… On nije u stanju funkcionirati kao univerzalno biće (kao cjelokupno biće koje je u stanju preživjeti u prirodi čiji je dio, ali od koje se kao pripadnik naše kulture otuđio) jer tako nije uzgojen, jer tako nije dresiran… On može opstati samo kao specijalizirani dio stroja zvanog civilizacija (kao liječnik, mehaničar, rudar, vatrogasac, inženjer, itd.)… Stvar je u pripitomljavanju, bez pripitomljavanja nema onoga što danas nazivamo civilizacijom, odnosno civilizacija nastaje procesom pripitomljavanja, procesom kontroliranog uzgoja i dresure, od biljaka i životinja do čovjeka („dresura“ se naravno odnosi na životinje i čovjeka, dok je „uzgoj““ zajednički svim trima skupinama)… Pripitomljavanje ima samo jednu svrhu – eksploataciju, točnije, ostvarivanje moći izrabljivanjem drugih bića, biljaka, životinja i ljudi (nemojte me ovdje krivo shvatiti, čovjek je u jednom trenutku u svojoj evoluciji shvatio da ima moć utjecati na neke prirodne zakone, uzgoj biljaka, pripitomljavanje životinja itd., stvar je u tome da je taj trenutak njegove „prosvjetljenosti“ otvorio pandorinu kutiju, mogućnost ostvarivanja moći i vlasti, ne samo nad životinjama i biljkama, već i nad drugim čovjekom u cilju izrabljivanja poradi omogućavanja lagodnog života bez rada)…
Što je pripitomljavanje savršenije, to je eksploatacija učinkovitija, a civilizacija „naprednija“… S pojavom i razvojem pripitomljavanja razvijaju se i sve ostale nuspojave ili nusprodukti istog, kao što su teritorijalnost, vlasništvo, hijerarhija i nacionalizam, a sve u cilju učvrščivanja eksploatacije čovjeka nad florom i faunom, a nadasve nad drugim čovjekom… Ne smijemo zaboraviti ulogu religije u pripitomljavanju… Religija nije nuspojava pripitomljavanja, već je ista ključno sredstvo za pripitomljavanje… Bez proglašavanja i prihvaćanja „božjih zakona“ pripitomljavanje nije ostvarivo… Bog (ili bogovi) stvara(ju) Zemlju da bi čovjek njome vladao, da bi čovjek bio gospodar svega što pliva, gmiže ili hoda ovom planetom, uključujući i drugog čovjeka… Sva bića (osim eksploatatorske manjine) u takvoj kulturi postaju predmeti izrabljivanja, doslovce predmeti, roba od koje se izvlači korist, neživa bića, mrtve stvari, sirovine i roboti, koji služe samo za stjecanje profita poradi održavanja moći i vlasti izrabljivača, odnosno poradi održavanja ovakve kulture koja jamči moć i vlast onima koji su sposobni i voljni održavati takve odnose, a kako i ne bi bili, otkad je odricanje od moći privlačnije od prihvaćanja iste?…
A kada se organizacija društva temelji na hijerarhiji i eksploataciji nitko u tom društvu nije slobodan… Strah od slobode ne vlada samo većinom izrabljivanih, već i manjinom izrabljivača… Izrabljivani se boje izgubiti sigurnost svoga radnog mjesta, jer smatraju (u okolnostima takvih društvenih odnosa sasvim opravdano) da im njihovo radno mjesto osigurava egzistenciju, a izrabljivači se boje… Čega se oni boje?… Ah, da, nekad su se bojali nezadovoljstva izrabljivanih koje može kulminirati revolucijom… Zanimljivo, svaku su revoluciju u povijesti ovog jadnog ljudskog roda, ili točnije rečeno, ove jadne kulture, okrenuli sebi u korist… Ali, to ne znači da se ne boje… Boje se, strah ih je, inače ne bi stvarali i održavali zaštitne mehanizme koji izrabljivačku kulturu održavaju tisućljećima… Stvar je samo u tome da oni uspijevaju usaditi veći strah od slobode u svijest mase izrabljivanih negoli što je nekolicina „slobodarskih“ mislioca tijekom povijesti uspjela utjecati na svijest izrabljivanih i utjerati strah izrabljivačima, ali nikad se ne zna, uvijek treba biti na oprezu, neprijatelj nikad ne spava, nikad ne znaš kada će se masa zatupljenih ovaca okrenuti protiv svojih pastira… Ali, nema tu baš prevelike brige na strani naših gospodara… Naime, izrabljivači su uvijek u prednosti, ipak oni kolo vode, njihovo je školstvo, njihovi su mediji, njihova je religija, njihova je znanost, njihova je vojska, pobogu, njihova je cijela kultura!…
No, bez obzira na njihovu moć i našu nemoć (iako mi imamo moć, samo što to ne znamo ili se previše bojimo), strah je na kraju taj koji vlada svima… Strah od slobode… Jer izrabljivač je ovisan o izrabljivanom i obratno… Tu slobode nema, ni za jednog, ni za drugog… Oboje smo ovisnici, teški narkomani, niti moj gazda može živjeti na moj račun ako ja ne pristajem otuđivati svoj rad, niti ja mogu živjeti ako ne pristajem otuđivati svoj rad… Čekaj malo?!… Ko tu koga j…?!… Oni nas, i mi sami sebe… Strah od slobode, da, iliti možda bolje rečeno – nesposobnost za slobodu!… Ta nesposobnost dio je našeg bića, od rođenja nas odgajaju da budemo nesposobni za slobodu… Sve nas, i one koji će postati izrabljivači, i one koji će postati izrabljivani, pripitomljuju nas da služimo takvom sustavu birajući između ta dva načina, i to nazivaju „socijalizacijom“… Ako pokušamo izabrati nešto treće proglašavaju nas asocijalnima i tjeraju nas da potražimo stručnu pomoć, a ako to ne želimo, bože moj, zatvora ima dovoljno, ali u zadnje vrijeme prenapučenost zatvora također postaje veliki problem…
Jebiga, gazdama se baš i ne da ulagati previše NAŠIH novaca u izgradnju novih zatvora, jer će im se smanjiti dobit, ali trebali bi bolje razmisliti, zatvori su im od koristi, kao i općenito represivni aparat, što ima više nezadovoljnika treba biti više onih koji će ih dovoditi u red, jer kako se drugačije boriti protiv desocijalizacije?… Gazde, dajte malo mučnite glavom, previše nam dopuštate, stisnite malo više taj remen, ili možda to ne želite?… Čekate da situacija dosegne kritičnu točku i onda ćete udariti svom snagom opravdavajući se istom retorikom kojom se služite stoljećima: „ Neprijatelj našeg načina života, naše tisućljetne svete kulture (kojeg smo mi stvorili, ali to ne smijemo priznati) toliko je postao jak da ugrožava samu našu opstojnost i trebamo ga se riješiti svom silom koja nam stoji na raspolaganju, a kada to učinimo više nikada nećemo dopustiti da bilo tko ugrožava temelje naše svete kulture!“, jer ćemo svi, hvala bogu, misliti isto (Zamjatine, Huxley i Orwelle, popušili smo, baš kao što ste i napisali da budemo)…. Gazde, niste glupi, svaka vam čast, niste nikad niti bili, jer da jeste, ne bi uspjeli održavati izrabljivačku kulturu do danas i tjerati nas sve da je i dalje održavamo u potrošačkoj euforiji, jer mi nismo ništa više od toga – robovi potrošači… Rintamo i trošimo… To je naš smisao života…, jer se bojimo slobode…
Ne bojimo se slobode zato što znamo što sloboda jest, već baš suprotno… Nemamo pojma što je sloboda, nesposobni smo slobodu zamisliti, a kamoli iskusiti, ili možda nismo?, (to vrijedi i za mene, ni ja nemam pojma što je sloboda, pokušavam je zamisliti, i kao takvu u svojoj imaginaciji opisati, sudite mi zbog toga koliko god želite)… Kako smo naučeni da se bojimo nepoznatog, dapače, da nepoznato proglašavamo zlom, neprijateljem i slično, tako je i sa slobodom… Sloboda je nešto strano i opasno jer je nepoznato, sloboda je neprijatelj… Prijatelj je ono što je opipljivo, ono što je tu, ono što nam daje osjećaj sigurnosti, udobnosti, pripadnosti, ono što nam daje do znanja da u svojoj tjeskobi nismo sami… To je naš posao, to je naša vjerska zajednica, to je naš stan, to je naš auto, to je naša odjeća, to su naši izleti u shoping centre, to je naš namještaj itd.,… Ali, čekaj malo, zakaj nam treba nešto da nam daje do znanja kako u svojoj tjeskobi nismo sami?!… Otkud uopće tjeskoba?… Odakle je došla, pa bilo je sve u redu, obitelj, posao, crkva, nogomet, obitelj, posao, crkva, nogomet, obitelj, posao, crkva, nogomet… Ups, ispričavam se na ovom stereotipu klasične rvacke obitelji, no bilo je nužno da se poslužim ovakvim niskim udarcem kako bih općenito ukazao na rutinu, neispunjenost, zatupljenost, monotonost i ne znam što još sve uzrokuje tjeskobu…
Rutina je glavna optuženica… Čovjek u ovom društvu ne poznaje spontanost, improvizaciju (ponovo se ispričavam što sve stavljam u isti koš, čast izuzecima), ide na posao, vraća se s posla, ide na izlet, vraća se s izleta, gleda tv, seksa se, spava, budi se, ide na posao, vraća se s posla, sve planirano, sve vremenom određeno… Vrijeme, ta apstraktna linija koja modernom čovjeku određuje život, koja modernom čovjeku uništava život… Vrijeme je, znate, izmišljeno kako bi se čovjeka učinkovitije izrabljivalo (optužite me sada da sam pristran i isključiv što stalno trubim kako je sve što činimo u svojim životima u službi održavanja eksploatacijskih odnosa)… Podijeli dan na sate, koji su predviđeni za odmor, a koji za rad, podijeli tjedan na dane, koji su predviđeni za odmor, a koji za rad… Da, moji su zaključci pristrani i isključivi, kao da postoje zaključci koji to nisu… Da, sve što mi kao pripadnici kulture u kojoj smo rođeni i odgajani činimo, činimo da bi istu održavali, jer smo tako naučeni… I ja to činim svojim načinom života, ne mogu drugačije, zapravo, možda bih mogao, ali ne znam kako, jer sam specijaliziran i ne znam drugačije… Da, ja sam licemjer, koji to zna da jest, i kao takav i dalje ću kritizirati našu „svetu kulturu“… I znate što još, možda sam dotaknuo vrh sante koja se zove sloboda, jer se više ne bojim izgubiti ono što imam, odnosno ono što nemam…
Sve je stvar izbora. Bez truda, bez rada, bez posla, bez uštedevine i novca.Samo izbor, ovog trenutka, izmedu straha i ljubavi.

Iz dana u dan

SHOT:
kolko nisko idemo, može li uopće niže
možda nam se dig'o zanos al standard nam se ne diže
dani ponosa i slave… i minusa na tekućem
mi ne živimo, mi preživljavamo
šta ostavljamo našem budućem naraštaju?
dugove, račune,
rate kredita nas guše a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit plaćanje bar za desetak dana
jebo život kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad
stara štednja se otopila
ošla na ono bitno: pojela se i popila
bez svega smo ostali, prenaglo nas je pogodilo
ko uopće zna što se to prek noći dogodilo

REMI:
koga da pitam brate ko će mi dat odgovore
reci bilo šta osim da je moglo biti gore

SHOT:
sve te tisuće, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljani davno na stranu za neki san da se ostvari
nestali u brojkama
brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo preživljavali životne stvari poskupile
i di smo sad?
napokon mirni,
napokon slobodni,
napokon u svojoj državi
al sad smo siromašni
dali smo svoje snove za ovu zemlju i nije nam žao
al usput se našao domoljub veći od nas pa pokrao sav višak
radili al nisu nas cijenili
mjesecima čekali da plate trud što smo uložili
di smo sad?
opet sve ispočetka
za kolko nisko idemo od ponedeljka do petka
kolko danas vrijedi naš rad
imali smo sad nemamo
di smo sad


REFREN:
Samo živimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan…
Koga da pitam brate, tko će mi dat odgovore
reci bilo šta osim da je moglo biti gore

SHOT:
i di smo sad (di smo)
još čekamo bolje sutra
možda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas štiti,
nema poštene vlasti
sve sami konvertiti
obećanja su jeftina a život je tako skup
pa su uzor kriminalci
šta ćeš nije narod glup
hoće standard,
hoće lovu,
hoće živit,
hoće sve
a to čekaju
i čekaju
i čekaju
i popizde
jer nema smisla, režije su visoke, minus je preduboko
sve to traje predugo
narod puk'o
jedni kukaju što jučer bilo bolje je neg danas
drugi divljaju galame dok ih puca nacionalni zanos
i... pitam te... pitam te...
di smo sad
dalje radimo na crno ispod cijene al' do kad
ko će vratit dostojanstvo, ko će platit punu cijenu
dat nam tol'ko kol'ko vrijedimo da stvari jednom krenu
više gubimo strpljenje samo brojimo probleme
sve što imali smo nemamo i teško nam je breme
pa na kraju svatko zapita se «kolko nisko spao sam»
pa kako onda ostat ponosan....

REFREN

BRIDGE:
REMI:
i reci mi sa smo mogli promijeniti svijet
reci mi molim te
i da će djeca što dolaze imat nasljeđe za ponijet
SHOT:
i reci mi da nismo sve dobro uništili
reci mi molim te
i da ću moći mirno spavati od savjesti
REMI:
reci mi da možemo izgraditi, da još nije prekasno
i ako zakažem daj mi snage stvorit nešto prekrasno
SHOT:
i već sutra volio bih otvoriti oći pa da budem zahvalan
al ne mogu pa stisnem zube i hodam iz dana u dan


REFREN
Elemental

Kako živjeti duhovni život u materijalnom svijetu?

Kako živjeti duhovni život u materijalnom svijetu.Ovo su neke moje istine. Dijelim ih sa Vama u ljubavi i suosjećanju i vjeri da je sve dobro. Svatko ima svoj poseban put koji doprinosi cjelini. To je ljepota života, različitost u ujedinjenosti.
Davno, u vrijeme moje rane mladosti usnula sam divan san. Stajala sam na obali planine i ispod mene su bili teški, tamni oblaci. Neka žena iza mene na planinskom proplanku je sadila cvijeće i pitala me, zašto si tako tužna? Odgovorila sam joj, nitko me voli. Nakon mojih riječi, čujem prekrasnu glazbu koja je dolazila iz neba, oblaci su se razdvojili i pojavilo se veliko svjetlo. Žena iza mene se pretvara u anđela i kaže mi: Vidiš, Bog te jako voli.
Od tog dana, sve do sada, sve što sam trebala znati mi je dato u savršenom slijedu vremena. Bilo je teških trenutaka i još ih ima, ali znajući da postoji puno više od onoga što osjetila mogu dojmiti i sluteći da postoji puno veći plan, učim se prepustiti volji Boga. Ne pustiti sve i očekivati da će netko doći sa neba i riješiti moje probleme. Nego prepustiti se, ući u sebe, osluškivati svoje srce, ono uvijek vodi prema miru i rješenjima utkanima u ljubavi i pravilnosti.
Dalje slijede načela koja sam naučila i koja me vode u svakodnevnom životu.
Mi smo odgovorni za sva svoja iskustva.
Moj je život savršeni odraz mojeg unutrašnjeg stanja. Nitko, ali baš nitko, nema utjecaja na moj život ukoliko mu ja to ne dopustim. Oh kako je lako pustiti sve, dati svoju moć drugima i reći, oni, oni su krivi za moj život. Nema onih. Nema fiktivnih krivaca. Ovo je buđenje u meni probudilo dvojake osjećaje, nakon početnog odbijanja, u meni je rasla takva radost i uzbuđenje da ja stvarno mogu promijeniti sve svoje probleme u izazove. Rješavanje tih izazova je proces pun nagrada, pravo uzbudljivo putovanje. I puno puta, nakon što sam postigla što sam htjela, shvatila sam da je ljepota bila u procesu postizanja a ne toliko koliko u samom finalnom rezultatu.
Svi smo jedno.
Ovo je bilo teško za shvatiti. Kako možemo svi biti jedno? Zar sam ja jedno sa djecom iz Haitija? Zar je njihova bol i moja bol? Kako mogu biti jedno sa šeikom koji živi u nevjerovatnom obilju? Tu su mi puno pomogla učenja o energijama, čakrama, auri, snazi misli i kolektivnoj svjesnosti. Naša kolektivna svjesnost sastoji se od naših pojedinačnih misli. Zato svaka misao ljubavi podržava život ove planete i svih nas, uključujući svaki oblik života. I obratno. Mržnja, bijes, samookrivljavanje, sve emocije nižih energija skupljaju se u atmosferi i privlače slične energije. To je kozmički zakon i mi ga možemo usmjeriti da radi za nas ili protiv nas. Kao i moji voljeni i svi ljudi s kojima sam ikad bila u kontaktu. Oni odražavaju moj unutarnji svijet i ja odražavam njihov. Oni koje volim šalju mi sliku mojih vrlina, oni koje volim manje daju mi informaciju o onim osobinama koje sama imam u sebi. Kako ne mogu sama sebi priznati niže energije koje nosim u sebi, oni dolaze noseći mi dar prepoznavanja. Mi smo svi jedni drugima poklon. Naši najveći neprijatelji su skriveni učitelji koji nam nose slobodu.
Oslobađanje prošlosti
Mi smo duhovna bića utjelovljena u fizičkom svijetu. Darovi su nam toliko veliki i fantastični da većina ljudi to ne može prihvatiti i povjerovati. Puno godina zatiranja moći naše velike prirode utemeljene u ljubavi i svjetlu, stvorilo je od nas programirane osobe pune strahova i sumnji. Ovdje veliku ulogu igraju mediji, neprimjerene dječje priče, religija i trenutne vrijednosti u društvu. Možda jedna od najdestruktinijih ideja je da ničega nema dovoljno i da nismo zaslužni za dobar život. Vrlo rijetko gledam TV, kad vidim poruke destrukcije samo si kažem OVO NIJE MOJA ISTINA. Odgoj ima presudnu važnost, pogotovo se treba vratiti u prošlost i prepoznati obrasce koji nam još otežavaju život u odrasloj dobi. Ja sam shvatila da su moji roditelji bili učitelji, da sam sama izabrala svoja iskustva i da je sve što je bilo teško doprinjelo mojem jasnom shvaćanju i razvoju. Rad na unutrašnjem djetetu je presudan, on donosi puno čišćenja i uvida. Osobno, kad mi je teško, pitam svoje unutrašnje dijete što mu treba i kako mu mogu pomoći. Odgovori uvijek dođu i uvijek me iznova iznenade svojom jednostavnošću.
Također, učim opraštati. I sebi i drugima. Nema ispunjenog života u miru i obilju dok imamo zamjerke prema drugima. To je kao razarajući rak koji ako se dugo nosi u srcu počinje manifestiranje u tijelu, u obliku bolesti, pa čak i smrti. Opraštanje je jako, jako važno. Pomaže shvaćanje da su i ti ljudi koji nam nanose zlo zapravo mala djeca koja vape za ljubavlju.
Zahvalnost
Svako jutro i svaku večer zahvalim se na svim stvarima koje imam i svim situacijama i ljudima s kojima sam bila u kontaktu. Zahvalnost je uistinu praksa koja donosi puno čudesnih iskustava u moj život. Ono na čemu svakodnevno zahvaljujem raste i širi se. To ja kao da zamislite veliki snop svjetlosti-tamo gdje svjetlo raste, tama ne može doprijeti. Jutros sam zahvalila na prekrasnoj prilici da još jedan dan sudjelujem u kreaciji života, na toplom stanu, tekućoj vodi, mojem zdravlju i dobrobiti mojih bližnjih.
Duhovno vodstvo
Ovo je prekrasno iskustvo. Preporučam svima kojima je ovo bliska tema da pozovu anđele i ostale duhovne vodiče u svoj život. Oni pomažu svima, bez obzira na moguće vanjske nesavršenosti koje mislimo da imamo. Potrebno je samo zamoliti, objasniti problem i onda pustiti njima da to riješe. Postupak odgovora na naše molitve nije uvijek onakav kako mi zamišljamo, ali je uvijek za naše najviše dobro. I ne zaboravite zahvaliti na pomoći. To je lijep i pristojan način ophođenja sa tim divnim bićima svjetla. Oni nas jako vole i puno nam mogu pomoći. Meni pomažu u gotovo svim aspektima života i otkad sam ih primila u svoj život, sve se je promijenilo nabolje. Njihove poruke najlakše dopiru do nas kad smo u prirodi, sami i smirenog uma. Svaku večer zamolim arkanđela Mihaela da postavi svoje anđele čuvare na sva vrata i prozore mojeg doma i da bude uz nas uvijek. Onda naravno zahvalim i svi spavamo kao bebe. Postoji nebrojeno mnogo duhovnih bića svjetla koja nam mogu pomoći. Važno je pozvati ih jer bez poziva oni ne mogu pomagati. Oni nas vode do ispunjenja naše životne svrhe, olakšavaju put i štite od nižih energija. Zovite samo bića Svjetla, bića koja služe Bogu.
Prepoznavanje vlastite prirode / Svrha života
Eh, ovo je pravi posao. Zašto sam tu? Mogu li ostvariti svoje snove? Što trebam raditi? Ima li više od svakodnevnice i njenih borbi? Upitajte se, što ste htjeli biti kad ste bili oko deset godina stari? Ako se ne možete sjetiti, što sad najviše volite raditi? Svrha naših života je služenje Životu, kreiranje Života na najvišim frekvencijama ljubavi. Svha života je davanje i primanje u davanju. Otkrivanje traje cijeli život, svrha se mijenja, raste, prelazi u druge dimenzije, širi se. Danas sam učenik, sutra možda učitelj. Danas sam kći, sutra sam majka. Svrhu života živim svaki dan, kroz različite aspekte mojeg boravka na Majci Zemlji. Ona je naš privremeni dom, volim ju jer mi daje sve potrebno za život. Svaki put kad otpustim stare obrasce mišljenja, znam da sam pomogla i njoj i da je i njena sfera lakša za još jedan teret koji nosi. Kad radim ono što volim, dobivam obilje u život. Kad radim nešto sa nevoljkošću, nastaju prepreke obilju. To je tako jednostavno. Učim voljeti stvari koje mi nisu baš predrage, kao recimo nastupi u javnosti. U tim trenucima zamolim da moj glas donese jasne poruke. I bude riješeno. Svrha je voljeti sve u našim životima, tada se detalji riješe sami po sebi.
I na kraju, samo nekoliko opaski. Ne jedem meso, vježbam jogu, ne gomilam stvari u kući, nastojim umiriti um svaki dan (ovo je jako zahtjevno za naći vrijeme ali stvarno korisno). Učim se voljeti i stvarati sfere čistoće i svjetla oko sebe. Tako pomažem sebi i svima oko sebe.
Šaljem Vam svima ljubav.
Profil autora: Tina Ja sam jedno znatizeljno bice. Volim andjele, duhove prirode i velicanstvenost zivota!

Živjeti osamdeset godina

Danas ljudi mogu očekivati da će živjeti oko osamdeset godina. Osamdeset godina radosti, ljutnje, žalosti, sreće, i svih ostalih pomiješanih emocija, može izgledati kao jako dugo razdoblje. Međutim, ako oduzmemo privatno vrijeme koje osoba provede u spavanju, radu i jelu, a zatim i vrijeme koje provedemo u razgovoru i zabavi s članovima obitelji i prijateljima, sudjelujući na svadbama i pogrebima, te vrijeme koje smo proveli bolesni u krevetu, ostaje nam oko sedam godina. Osoba može živjeti osamdeset godina, ali će samo sedam godina svoga života provesti živeći za opće dobro. Život je kao gumena vrpca. Isto vremensko razdoblje od sedam godina, ako ga damo različitim ljudima, može biti iskorišteno kao sedam ili kao sedamdeset godina. Vrijeme, samo po sebi, je prazno. Moramo ga ispuniti stvarima. Isto vrijedi i za život neke osobe. Svatko želi živjeti svoj život tako da ima udobno mjesto za spavanje i fine stvari za jesti. Međutim, kada jedemo i spavamo, to je zapravo samo jedan od primjera kako nam vrijeme često prolazi a da smo propustili da ga bolje iskoristimo. U trenutku kada je osoba proživjela svoj život, i njezino tijelo je položeno na počinak u zemlju, cjelokupno zemaljsko bogatstvo i slava te osobe neće biti ništa više od mjehura sapunice, koji odjednom nestane. Samo će sedam godina, koje je ta osoba živjela za opće dobro, ostati upamćeno kod njezinih potomaka. Tih sedam godina će biti jedini trag koji će ostati o toj osobi, i njezinom životu koji je trajao osamdeset godina. Mi ne dolazimo na ovaj svijet, ili odlazimo s njega, našom vlastitom voljom. Nemamo mogućnost izbora naše sudbine. Rođeni smo, iako nismo odabrali da budemo rođeni. Živimo, iako nismo odabrali da živimo. Umiremo, iako nismo odabrali umrijeti. Nemamo ovlasti nad tim aspektima našeg života. Kako se onda možemo hvaliti da smo nešto bolji od drugih? Ne možemo biti rođeni po našoj vlastitoj želji, posjedovati stvari koje će zauvijek biti naše, ili izbjeći smrt. Dakle, bilo kakvo razmetanje s naše strane može biti samo patetično. Čak i ako se popnemo na položaj viši od drugih, ta je čast samo privremena. Čak i ako skupimo više stvari od drugih, sve te stvari moramo ostaviti iza sebe, na vratima smrti. Novac, čast i znanje, sve to s vremenom odlazi od nas, i kako godine prolaze sve će te stvari nestati. Bez obzira koliko netko bio plemenita i velika osoba, on nije ništa više od jadnog čovjeka, u trenutku kada izgubi vlast nad svojom linijom života i umre. Ljudi su se uvijek borili da nađu odgovore na pitanja tko smo mi i zašto moramo živjeti. Moramo shvatiti da, kao što nismo rođeni po našoj vlastitoj volji, to isto tako znači da ne bi trebali živjeti svoje živote samo za našu vlastitu dobrobit. Dakle, odgovor na pitanje o tome, kako bismo trebali živjeti naše živote, je zapravo jednostavan. Rođeni smo u ljubavi, tako da moramo živjeti putujući po stazi ljubavi. Naši životi su stvoreni kroz primanje neizmjerne ljubavi od naših roditelja, tako da naše živote moramo živjeti na način da se odužimo za tu ljubav. Za vrijeme našeg života, ovo je jedina vrijednost koju možemo odabrati našom vlastitom voljom. Uspjeh ili neuspjeh našeg života ovisi o tome koliko puno ljubavi možemo zapakovati u taj paket od osamdeset godina života, koje smo dobili. U nekom trenutku, svatko će odbaciti svoje fizičko tijelo, kao što se odbacuje stara odjeću, te će umrijeti. U korejskom jeziku, riječ "vratiti se" je uobičajen izraz za riječ umrijeti. Vratiti se znači doći ponovno na mjesto odakle smo došli, a to znači, vratiti se našim temeljnim korijenima. U svemiru se sve kreće u ciklusima. Bijeli snijeg, koji se skuplja na planinama, će se otopiti i poteći dolje niz padinu, stvarajući prvo potoke i onda rijeku, te će konačno ući u ocean. Vodu koja teče u ocean će apsorbirati toplina sunčevih zraka, te će ona postati vodena para, vratiti se natrag na nebo i tamo postati snježna pahuljica ili kap kiše. Povratak na naše izvorno mjesto, na ovaj način, je ono što mi zovemo smrt. Dakle, gdje se mi ljudi vraćamo kada umremo? Tijelo i srce dolaze zajedno kako bi donijeli ljudski život, a smrt je čin odbacivanja tijela. Prema tome, idemo na mjesto odakle je došlo srce.p.s. Ako želite naručiti knjigu: Ljubitelj mira- građanin svijeta, iz koje je ovaj kratki ulomak, javite mi se privatnom porukon ili na email: daniel91cro@yahoo.com Za prvih 10 naručitelja knjiga će biti besplatna.
Daniel91 @ 18:51 Komentiraj Komentari: 0

Život bez brige

O čemu razmišljate upravo sada? Koliko zapravo različitih misli prolazi kroz vašu glavu?
Nešto o čemu se brinete?
Možda vas neki od jučerašnjih događaja proganja? Neko razočarenje?
Prošlotjedni bolovi u stomaku? Muči vas to kako je šef reagirao?
Imali ste prošli tjedan svađu s partnerom ili prijateljem i još uvijek se ne možete osloboditi osjećaja krivnje? Ili planirate malu slatku osvetu?
Možda ćete odgovoriti:“Ne, naravno da ne, nikad se toliko ne opterećujem prošlošću, pokušavam gledati na budućnost.“
Ako razmišljate o vikend tretmanu koji ste uplatili u nekim toplicama ili novcima koje uplaćujete u osiguranje vrlo ste pametni. Ali i jedni od rijetkih. Posebno razmišljate li na pozitivan i konstruktivan način.
Većina ljudi o budućnosti razmišlja na ovaj način: "Što ću napraviti za večeru? Nadam se da u frižideru imam dovoljno potrebnih namirnica… Sigurno slijedeće godine na odmor neću ni moći otići jer neću imati dovoljno novaca i ovaj zadnji je koštao stvarno previše. Moram se prisjetiti da navratim u poštanski ured nakon posla. Imam osjećaj da će ovaj projekt užasno proći. Samo da još njega se riješim."
Svejedno zabrinutost za budućnost ili prošlost – ne donosi vam nikakvo dobro.
Svoj život zarobljavate negativnim mislima i energiju trošite na ono loše što bi moglo ili je moglo biti. Pokušajte se orijentirati na sadašnji trenutak i živjeti život bez zabrinutosti. Sve što imate je ovo sada.
U ovom trenutku imate samo dva moguća scenarija:
Ili će vam se svidjeti ono što vas očekuje ili neće. Na većinu stvari u životu i tako ne možete utjecati. Nitko nema apsolutnu kontrolu nad svojim životom. Zbog toga nema potrebe da naglašavate svoju zabrinutost. Pokušajte se osloboditi briga.
Današnji dan, ovaj trenutak je veliki dar, u nekim jezicima npr. engleskom čak se riječ sadašnjost i poklon isto izgovaraju (present).
Zbog toga razmišljate li često o prošlim situacijama i načinu na koji ste reagirali ili ste zabrinuti oko budućih događaja, vjerojatno ćete propustiti čaroliju sadašnjeg trenutka. Pokušajte s ovim prijedlozima i odlučite započete živjeti život bez brige.
Svjesno se potrudite da se fokusirate na ono što se događa sada. Što čujete, što vidite i kakav je miris? Kako se osjećate, ne jučer, ne sutra, sada?
Prisjetite se da ćete u budućnosti ili uživati ili nećete. Na to malo možete utjecati, zbog toga iskoristite ovaj trenutak i uživajte.
Prošlost je prošla i neće se vratiti, budućnost je nesigurna, usredotočite se na sadašnjost.

Sreća

Sreća
Kako biti sretni sa svojim životom upravo sada, bez obzira na to što se događa u vašem životu, objašnjava Eckhart Tolle, jedan od mojih omiljenih pisaca/spiritualnih učitelja, u svojoj knjizi „Jedinstvo sa svim životom“ (Oneness with All Life):
1. Ne tražite sreću. Ako ju tražite, nećete ju naći zbog toga što je potraga antiteza sreće. Sreća je uvijek neuhvatljiva, ali osjećaja nesreće možete se osloboditi odmah sada, tako što ćete se suočiti s onim što je umjesto da smišljajte priče o tome.
2. Glavni uzrok osjećaja nesreće nikada nije situacija već su to misli koje imamo o situaciji. Budite svjesni svojih misli. Odvojite ih od situacije, koja je uvijek neutralna, koja je uvijek onakva kakva je. Ovo je situacija ili činjenica, a ovo su moje misli o njoj. Umjesto smišljanja priča, držite se činjenica. Na primjer: „Propao sam“ je priča. Ograničava vas i sprečava da poduzmete učinkovitu akciju. „Imam 50 centi na bankovnom računu“ je činjenica. Suočavanje s činjenicama uvijek vas čini snažnijima.
3. Pokušajte uhvatiti glas u svojoj glavi, možda u onom trenutku kada se žali na nešto, i prepoznajte ga za ono što je: glas ega, samo misao. Kadgod primjetite taj glas, shvatiti ćete i da vi niste taj glas, već onaj koji ga je svjestan. Zapravo, vi ste svjesnost koja je svjesna glasa. U pozadini, tamo je svjesnost. Naprijed, tamo je glas, mislilac. Na ovaj način oslobađate se ega, oslobađate se neopaženog uma.
4. Gdjegod gledate postoji puno indikativnih dokaza za stvarnost vremena – jabuka koja gnjili, vaše lice u ogledalu nasuprot vašeg lica na slici snimljenoj prije 30 godina – a ipak nikada ne nalazite direktni dokaz, nikada ne doživite samo vrijeme. Sve što ikada doživite je sadašnji trenutak.
5. Zašto se tjeskoba, stres ili negativnost pojavljuju? Zbog toga što samo okrenuli leđa sadašnjem trenutku. A zašto smo to učinili? Mislili ste da je nešto drugo važnije. Jedna mala greška, pogrešan pogled, stvaraju svijet pun patnje.
6. Ljudi vjeruju da njihova sreća ovisi o tome što se dešava. Ne shvaćaju da je to što se događa najnestabilnija stvar u svemiru. Stalno se mijenja. Gledaju na sadašnji trenutak kao nešto upropašteno nečime što se je dogodilo, a nije trebalo ili kao manjkavo zbog nečega što se nije dogodilo, ali je trebalo. Tako propuštaju dublje savršenstvo koje je svojstveno samome životu, savršenstvo koje leži izvan onoga što se događa ili ne događa. Prihvatite sadašnji trenutak i pronađite savršenstvo nedotaknuto vremenom.
7. Što je više zajedničke prošlosti u vezi, to prisutniji trebate biti, inače ćete stalno morati proživljavati svoju prošlost.
8. Izjednačavajući fizičko tijelo sa „ja“, tijelo kojem je sudbina ostarjeti, usahnuti i umrijeti, uvijek vodi ka patnji. Suzdržavanje od identifikacije s tijelom ne znači da se za njega više nećete brinuti. Ako je jako, prekrasno ili vitalno možete cijeniti njegove kvalitete – dok traju. Možete poboljšati stanje svojeg tijela dobrom prehranom i vježbanjem. Ako ne izjednačavate svoje tijelo s onim što jeste, kada ljepota nestane, vitalnost se smanji ili tijelo nastrada, ovo ni na koji način neće imati učinak na vaš osjećaj vrijednosti ili identiteta. Zapravo, kako tijelo slabi, svijetlo svjesnosti će lakše sjati.
9. Ne postajete dobri pokušavanjem da budete dobri nego pronalaženjem dobrote koja se već nalazi u vama i dopuštanjem toj dobroti da se pojavi.
10. Ako je mir ono što doista želite, onda ćete izabrati mir.
Prevela i priredila: Dubravka Gec Alapić

Strah

STRAH
Današnje čovječanstvo živi u iluziji vremena, iluzija vremena stvara misli, misli pak stvaraju uvjerenja, vjerovanja, i kao takva, stvaraju i oblikuju naše iluzorno ja, naš život, stvarajući barijeru, veo, između istinskog ja. Kao što smo prije zaključili, mi nismo naše misli, uvjerenja, vjerovanja, mi smo bezuvjetna beskonačna ljubav, koja je prekrivena iluzornim ja, mislima, uvjerenjima, vjerovanjima ...
Prihvačanjem iluzije vremena kao stvarnosti, prihvatili smo misli kao stvarnost, uvjerenja, vjerovanja, ... a samim time i STRAH. Strah ne postoji sada, ovog trenutka, strah je manifestacija naših misli, naših uvjerenja i vjerovanja koje proizlaze iz misli, iz iluzije vremena, iz iluzornog ja. Strah je manifestacije iluzije, i kao takav, i sam strah je iluzija. Prihvačanjem iluzije vremena, misli, uvjerenja, vjerovanja, odnosno straha kao stvarnosti, strah je postao naš okov, zatvor i čuvar. Strah kao krajnja manifestacija iluzije, postao je generatorom, čuvarem iluzija.
Strah (iluzija) se jedino može hraniti, održavati strahom (iluzijom). Strah se može manifestirati u mnogo različitih oblika, recimo kao: sram, mržnja, krivnja, nelagoda, nerazumijevanje, netolerancija, želja za posjedovanjem, kontrolom, moći ...itd.
Stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću. Ono se pojavljuje u mnogim oblicima: kao nelagoda, briga, strepnja, nervoza, napetost, jeza, fobija i tako dalje. Ovakav psihološki strah uvijek se odnosi na nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se dešava upravo sada.
Svaka negativna emocija, je strah, i samim time hrana za strah.
Današnje čovječanstvo, sve što čini , čini iz straha, današnji čovjek manifestacija je straha, svaki naš izbor protkan je strahom, bilo strahom od ismijavanja, izrugivanja, novog, gubitka starog i dobro poznatog ...itd., strah je ono što diktira svaki naš izbor, tako da strah i postaje manifestacija svakog izbora. Sve što radimo iz straha, manifestira strah. Strah je glavni pokretač današnjeg čovjeka, sve što današnji čovjek čini, čini iz straha, čime naposljetku stvara dodatni strah. Želja za posjedovanjem je manifestacija straha, a samo posjedovanje, manifestira, stvara strah od gubitka onoga što posjedujemo. Moć, kontrolu, želimo iz straha, a kada posjedujemo kontrolu, moć, živimo u strahu od gubitka te moći. Strah jedino može manifestirati strah, tako da svaki naš izbor, čin, posjedovanje iz straha, će naposljetku manifestirati dodatni strah, i tako u krug.
Živjeti u iluziji vremena, znači živjeti u strahu, biti usmjeren prema van, prema onom što je bilo, što bude a ne prema onom što jest, ovdje i sada.
Iluzija zvana strah je glavna prepreka buđenju, spoznaji bezuvjetne sreće, ljubavi. Da bismo se probudili, moramo odabrati, mora postojati izbor, ali u koliko živimo u strahu (iluziji), izbor za nas ne postoji, već živimo u iluziji izbora, u iluziji kako je svaki izbor naš izbor. Ali izbor pod utjecajom straha nije naš, već je tvorevina straha (iluzije), i kao takav je iluzija izbora. Svaki naš izbor koji je temeljen na strahu (iluziji) od toga što će drugi reći ili misliti o nama, od ismijavanja ... itd., je daljnje stvaranje straha (iluzije), pošto je sam izbor manifestacija straha (iluzije). To je ujedno i jedan od razloga zašto se ništa ne mijenja, ma koliko mi težili tome. Promijene su nemoguće dokle god naš izbor diktiraju strahovi (iluzije), jer ono što diktira izbor, je i ono što određuje krajnji rezultat, manifestaciju izbora. Ukoliko strah (iluzija) diktira izbor, jedino što može manifestirati taj izbor, jest strah (iluziju).
Danas ne izabiremo, radimo ono što mi želimo, već što nam strahovi (iluzije) diktiraju. Radimo stvari koje od nas očekuje obitelj, rodbina, prijatelji, okolina, društvo, a sve iz straha od toga što će drugi reći ili misliti o nama u koliko odaberemo, učinimo nešto izvan okvira propisanih nam očekivanja i normi. Čudimo se kako je današnje društvo nezadovoljno unatoč svim materijalnim bogatstvima, pa kako ne bi bilo, kad svi radimo ono što drugi žele, posjedujemo ono što drugi žele, a ne ono što mi želimo. Strah je glavni razlog nezadovoljstva. Uhvatili smo se u iluziju ispunjavanja normi, posjedovanja određenih stvari kao alata za postizanje zadovoljstva, sreće. No kako pronaći sreću u ispunjavanju normi, posjedovanju određenih stvari, kada je sreća u nama? Traženje sreće van nas samih, jest udaljavanje od sreće. Traženje sreće u određenim stvarima, događajima, je iluzija, a iluzija može samo stvoriti, manifestirati iluziju sreće. Dokaz da smo postigli samo iluziju sreće, je taj što takva sreće traje svega nekoliko sati, dana, a tada trebamo novu dozu iluzije kako bismo bili sretni. Istinska sreća jest bivanje, postizanje stalnog stanja sreće, uz nju se ne vežu događaji ili neke materijalne stvari, ona jednostavno je, sada i ovdje.
Želja, odnosno ispunjavanje želje, vjera da ukoliko ispunimo, ostvarimo neku od želja da ćemo biti sretni, jedna je samo od želja, vjerovanja u nizu, ni manje ni više. Sreća i želja, i ispunjavanje želje, u stvarnosti, nemaju veze jedno sa drugim, već potpuno suprotno. Želja, ispunjavanje želje, jest udaljavanje od sreće, jer kako nešto što je u nama, pronaći izvan nas? Sreća je naše prirodno stanje, sreća je u nama, a svako traženje sreće izvan nas, je udaljavanje od sreće. Svaka želja, traženje sreće izvan nas, jest stvaranje barijere, zavjese koja sakriva, prekriva sreću koja se nalazi u nama, koja mi jesmo.
Kada primjerice želimo auto, ispunimo tu želju, sretni smo, gdje osjećamo sreću, u autu ili u nama? U nama, u našem biću, a auto je samo alat koji je dozvolio toj sreći da izađe na vidjelo, da je osjetimo, auto nije stvorio tu sreću, ta sreća je stalno u nama, samo što je prekrivena našim mislima, željama. Kada ostvarimo želju (auto) otklonili smo barijeru (želju), zavjesu koja je prekrivala sreću. Sreća postignuta ispunjavanjem nekih od želja, posjedovanjem određenih stvari, je uvjetovana sreća, što znači da neće trajati zauvijek, već određeno vrijeme. Sreća koja je naš krajnji cilj, jest bezuvjetna sreća, bivanje a ne trenutno stanje, sreća koja ne ovisi o vanjskim okolnostima, utjecajima. Da bismo to postigli, ne moramo raditi ništa, već samo odbaciti želje. Samim odbacivanjem želja kao uvjeta za za sreću, nestaje barijera, zavjesa koja sakriva, prekriva sreću, i samim time, postigli smo bezuvjetno stanje sreće.
Prihvačanjem straha (iluzije) kao stvarnosti, prihvatili smo sreću koja ovisi o događajima, posjedovanju određenih stvari, prihvatili smo sreću kao nešto izvan nas, a ne u nama, dio nas. Strah je manifestacija svih problema, i istovremeno generator koji nas tjera, gura da rješavamo te probleme. Strah je glavni pokretač današnjeg čovjeka, sve što današnji čovjek čini, čini iz straha, čime naposljetku stvara dodatni strah.

Stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom
konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću.
Ono se pojavljuje u mnogim oblicima: kao nelagoda,
briga, strepnja, nervoza, napetost, jeza, fobija i tako
dalje. Ovakav psihološki strah uvijek se odnosi na
nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se
dešava upravo sada.
Koja je glavna prepreka buđenju, spoznaji bezuvjetne ljubavi? Možemo govoriti o mržnji, krivnji, nerazumijevanju, uvjerenjima, vjerovanjima, ograničenjima, netoleranciji, sramu, pohlepi ...itd, no, sve te prepreke su samo manifestacija iste, jedne jedine prepreke ka duhovnom buđenju, STRAH. Između nas i buđenja, prosvjetljenja stoji samo strah, odnosno mi probuđeni, prosvijetljeni jesmo, a strah je jedino što stoji između nas i spoznaje da smo probuđeni, prosvijetljeni, da smo jedno sa svime, energija, bezuvjetna ljubav. Strah je barijera, veo koja stoji između onoga što mislimo, vjerujemo da jesmo i onoga što jesmo. Mi nismo naše misli, uvjerenja, vjerovanja, strahovi...to su samo iluzije koje su trenutno prekrile naše istinsko ja, našu suštinu, bivanje.
Strah, i sve što proizlazi iz straha: nerazumijevanje, laž, uvjerenja, vjerovanja, sram, krivnja, mržnja, sukobi, želja za posjedovanjem, kontrolom, moći .... jest iluzija. Odbacivanjem iluzije, odbacivanjem nerazumijevanja, laži, uvjerenja, vjerovanja, srama, krivnje, mržnje, želje za posjedovanjem, kontrolom, moći ....što nam ostaje? Ostaje ono što jest, oduvijek bilo i bude, bezuvjetna energija, istina, odnosno ljubav.
Istinsku ljubav, bezuvjetnu ljubav, spoznajemo onog trenutka kada odbacimo sve iluzije: strah, želju za posjedovanjem, kontrolom, moći ... kada odbacimo iluzije, ostaje samo istina, LJUBAV, BEZUVJETNA LJUBAV. Dakle odbacivanjem iluzija, spoznajemo da jedino što postoji, što je ikada postojalo, što će ikada postojati, jest istina, ljubav, koja je, uvijek bila i bude, samo što smo je na trenutak prekrili našim iluzijama.
Beskonačna energija, svijest, ljubav, istina ili Bog, je ono što jest, sve ostalo je iluzija, tvorevina našega uma, naših misli.
Postoje samo dvije emocije, emocija ljubavi (bivanje) i emocija straha (stanje). Na žalost, današnje čovječanstvo, od rođenja pa do smrti živi u strahu, bilo da se radi o strahu od osuđivanja, izrugivanja, promjena, gubitka, neuspjeha, poraza, boli, različitosti ...sve su to strahovi, samo manifestirani u različitim oblicima.
Bilo koja vrsta straha, na naš duhovno/fizički razvoj djeluje na isti način, radilo se o strahu od osuđivanja ili o strahu od promjena. Strah je strah, a strah je suprotnost duhovnom razvoju, strah je suprotnost spoznaji, slobodi, ljubavi. Dokle god se ne počnemo uzdizati iznad straha, naš duhovni razvoj je gotovo nemoguć. Sloboda ne postoji, u koliko smo pod stalnim utjecajem straha od toga što će drugi reći ili misliti o nama. Stanje ljubavi je stanje slobode, ljubav ne osuđuje, ne ismijava, ne boji se promjena, različitosti, ljubav sve vidi kao cjelinu, a ne kao razbacane nepovezane dijelove.
Strah je ono što ljude dijeli na: bogate, siromašne, lijepe, ružne, pametne, glupe, uspješne, neuspješne, dobre, loše itd. Strah je izvor sukoba, nerazumijevanja, osuđivanja, izrugivanja, ismijavanja...

Mržnja, krivnja, nerazumijevanje, sukobi, netolerancija, nametanje vlastite volje, nesloboda, kontrola, želja za posjedovanjem, moći .... je privremeno stanje.
Sadašnji trenutak, sloboda, odgovornost, razumijevanje, tolerancija, sreća, ..... odnosno LJUBAV, jest BIVANJE, a ne tek trenutno stanje.

Izvor:
Adrian Predrag - Sedam čakri sedam stanja svijesti
Don Miguel Ruizi - Majstorstvo u ljubavi
David Icke - Beskrajna Ljubav jedina je istina
Eckhart Tolle - Moć sadašnjeg trenutka


SVJESNOST za one koji traže istinu

Sadašnji trenutak

SADAŠNJI TRENUTAK
Iskustvo jedinstva sa svim što nas okružuje, riješit će svaki problem ljubomore, ne opraštanja, ogorčenosti, povrijeđenosti, neslobode, neodgovornosti ... te nas dovesti do stanja razumijevanja, slobode, odgovornosti, odnosno bezuvjetne ljubavi. Bezuvjetna ljubav nije cilj, stanje, već bivanje. Bivanje je jedino moguće sada, ne jučer, ne sutra, već sada, ovog beskonačnog sadašnjeg trenutka.
Na prvi se pogled možda dojmi da je sadašnji trenutak samo jedan od mnoštva trenutaka. Svaki se dan vašeg života naizgled sastoji od tisuća trenutaka u kojima se događaju različite stvari. No ako se malo bolje zagledate, zar uvijek ne postoji samo jedan jedini trenutak? Zar život nije uvijek samo ovaj trenutak?
Ovaj trenutak - Sadašnji trenutak - jedino je od čega nikada ne možete pobjeći, jedini stalan čimbenik vašeg života. Što god se događalo, kako god vam se život mijenjao, jedno je sigurno: uvijek je Sadašnji trenutak.
Podjela života na prošlost, sadašnjost i budućnost proizvod je uma, i u konačnici puki privid, iluzija. Prošlost i budućnost su misaoni oblici, mentalne apstrakcije. Prošlosti se možemo prisjećati samo u Sadašnjem trenutku. Pamtite događaj koji se dogodio u Sadašnjem trenutku i pamtite ga u sadašnjosti. Budućnost je, kad se dogodi, Sadašnji trenutak. Stoga je Sadašnji trenutak jedini stvaran, jedino što uvijek postoji.
Odnosite li se prema ovom trenutku kao da je prepreka koju morate nadvladati? Imate li osjećaj da morate stići do nekog budućeg trenutka koji je mnogo važniji? Gotovo svaki čovjek živi tako većinu svog života. S obzirom na to da budućnost nikada ne stiže, osim u obliku sadašnjosti, takav je način života nefunkcionalan. U njemu se stvara trajna atmosfera nelagode, napetosti i nezadovoljstva. Tu nema poštovanja života, koji jest sadašnji trenutak i nikada ne može biti ništa osim sadašnjeg trenutka.
Osjetite životnost u vlastitom tijelu. To vas usidruje u Sadašnji trenutak.
U konačnici, ne preuzimate odgovornost za život sve dok ne preuzmete odgovornost za ovaj trenutak – Sadašnji. To je zbog toga što je Sadašnji trenutak jedini u kojemu možete pronaći život. Preuzimanje odgovornosti za ovaj trenutak znači da se ne suprotstavljate "takvosti" Sadašnjeg trenutka, ne sukobljavate se s onim što on jest. To znači da ste usklađeni sa životom, to znači da živite u ljubavi.
Sadašnji je trenutak takav kakav je, jer ne može biti drukčiji. Ono što su budisti oduvijek znali sada potvrđuju fizičari: ne postoji izdvojena stvar ili događaj. Ispod površine sve su stvari međusobno povezane, sve su dio sveukupnosti kozmosa koji je stvorio oblik ovog trenutka.
Kad vam se pažnja prebaci na Sadašnji trenutak, javlja se osjećaj budnosti. Kao da se budite iz sna, iz sna o misli, iz sna o prošlosti i budućnosti. Ispunjeni ste jasnoćom i jednostavnošću. Više nema prostora za stvaranje problema. Postoji samo ovaj trenutak, takav kakav jest. Onog trenutka kad pažnju usmjerite na Sadašnji trenutak, spoznajete da je život svet. Kad ste prisutni, sve što zamječujete postaje sveto. Što više živite u Sadašnjem trenutku, to više osjećate jednostavnu, ali duboku radost Postojanja i svetosti sveukupnog života.
Većina ljudi Sadašnji trenutak zamjenjuje s onim što se događa u Sadašnjem trenutku, ali to je pogrešno. Sadašnji trenutak obuhvatniji je od onog što se u njemu događa. Sadašnji trenutak je prostor u kojemu se odvijaju događaji. Zato nemojte pomiješati sadržaj ovog trenutka sa Sadašnjim trenutkom. Sadašnji je trenutak obuhvatniji od bilo
kojeg sadržaja koji se u njemu pojavljuje. Kad zakoračite u Sadašnji trenutak, iskoračili ste iz sadržaja svog uma, usporava se neprestana bujica razmišljanja. Misli više ne vladaju vama, ne uvlače vas do kraja u sebe. Između misli se javljaju praznine - prostranost, tišina. Počinjete spoznavati da ste prostraniji i dublji od vlastitih misli. Misli, emocije, osjetilni opažaji i sve ono što doživljavate sačinjava sadržaj vašeg života, ili vi barem u to vjerujete.
Nikako da uvidite naj očigledniju činjenicu: vaš naj skriveniji osjećaj Ja Jesam (ljubav) ni na koji način nije povezan s onim što se događa u vašem životu, ni na koji način nije povezan sa sadržajem. Osjećaj Ja Jesam sjedinjen je sa Sadašnjim trenutkom. Uvijek ostaje isti. U djetinjstvu i starosti, u zdravlju ili bolesti, u uspjehu ili neuspjehu, Ja Jesam - prostor Sadašnjeg trenutka - na svojoj najdubljoj razini uvijek ostaje nepromjenjiv.
Drugim riječima: vaš osjećaj postojanja zamagljuju okolnosti, bujica razmišljanja i mnoštvo stvari ovog svijeta. Sadašnji trenutak biva zamagljen vremenom. I zato zaboravljate da ste ukorijenjeni u Postojanju, zaboravljate svoju božansku stvarnost i izgubili ste se u svijetu. Kad ljudska bića zaborave tko su (ljubav), pojavljuje se zbunjenost, bijes, depresija, nasilje i sukobi. No, kako je samo lako prisjetiti se istine i tako se vratiti svom domu:
ja se ne svodim na svoje misli, emocije, osjetilne opažaje
i iskustva. Ja se ne mogu svesti na sadržaj svog života. ]a
jesam život, ja jesam prostor u kojemu se sve događa. ]a
jesam svijest, ja jesam Sadašnji trenutak. Ja Jesam ljubav.

Većina ljudi čitav život provede zarobljena unutar zidina vlastitih misli. Nikada ne zalaze s onu stranu uskog, personaliziranog osjećaja vlastitog ja koje je stvorio um, a uvjetovala prošlost. U vama se, kao u svakom ljudskom biću, skriva dimenzija svijesti daleko dublja od misli. To je sama bit onog tko vi jeste. Možemo je nazvati prisutnost, svijest neuvjetovana svjesnost. U drevnim učenjima govori se o unutarnjem Kristu ili o Buddhinoj prirodi. Otkrivanje te dimenzije oslobađa i vas i svijet od patnje koju nanosite sebi i drugima dok je ono malo ja;, stvoreno umom, sve što poznajete, jedino što upravlja vašim životom. Ljubav, radost, kreiranje, trajni unutarnji mir ne mogu prožeti vaš život osim kroz tu nevjerojatnu dimenziju svijesti. Ako makar i povremeno misli koje vam prolaze glavom možete prepoznati kao puke misli" ako možete postati svjesni vlastitih mentalno-emocionalnih reaktivnih obrazaca dok se odvijaju, tada se ta dimenzija već pojavljuje u vama kao svijest u kojoj se događaju misli i emocije, kao bezvremeni unutarnji prostor u kojemu se otkriva sadržaj vašeg života.
U svojoj želji za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, ljudski um svoja mišljenja i stavove pogrešno smatra istinom. Tvrdi: eto, tako stoje stvari. Morate biti veći od misli da biste shvatili da kako god protumačili "svoj život" nečiji tuđi život ili ponašanje, kako god prosuđivali bilo koju situaciju, to nije ništa drugo nego gledište, jedna od mnoštva mogućih perspektiva. To je samo puka gomila misli. No, stvarnost je sjedinjena cjelina u kojoj je sve međusobno isprepleteno gdje ništa ne postoji samo za sebe. Razmišljanje razbija stvarnost u fragmente, rasijeca je na konceptualne djeliće. Um koji razmišlja koristan je i moćan instrument, ali vas ujedno jako ograničava kad potpuno preuzme vaš život, kad ne shvatite da predstavlja samo mali dio svijesti koja jeste. Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja stvarne mudrosti izvire iz jednostavnog čina kad nekome ili nečemu posvetite potpunu pažnju. Pažnja je praiskonska inteligencija, sama svijest.
Pažnja udružuje onoga koji promatra i ono promatrano u sjedinjenom polju stvarnosti. Pažnja iscjeljuje odvojenost. Kad god vas obuzme kompulzivno razmišljanje izbjegavate stvarnost., tada ne želite biti gdje jeste. Ovdje i sada.
Dogme - religijske, političke, znanstvene - izrastaju iz pogrešnog uvjerenja da misao može obuhvatiti stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivni konceptualni zatvori.
Neobično je to što ljudi vole svoje zatvorske čelije jer im pružaju osjećaj sigurnosti i lažan osjećaj znanja". Čovječanstvu ništa nije nanijelo veću patnju od njegovih dogmi. Istina je da se svaka dogma prije ili poslije raspada, jer stvarnost će naposljetku razotkriti njezinu lažnost. No, ako ne prepoznamo njezinu temeljnu zabludu, zamijenit će je neka druga. Koja je to temeljna zabluda? Poistovječenost s mišlju.
Duhovno buđenje je buđenje iz sna misli. Kad više ne vjerujete u sve što mislite, iskoračujete iz misli i jasno uviđate da vi niste mislilac. Um postoji u stanju ,oskudice i zato uvijek žudi za još nečim. Kad se poistovjetite s umom, lako vas obuzima dosada i nemir.
Dok u taj osjećaj unosite svijest, nenadano se oko vas otvara prostor ispunjen tišinom. Kako se osjećaj unutarnjeg prostora širi, osjećaj dosade će početi slabiti u svom intenzitetu i značenju. Tako vas čak i dosada može podučiti tome tko jeste, a tko niste. Otkrivate da vi niste ta osoba kojoj je dosadno.. Dosada je jednostavno uvjetovano kretanje energije u vama. Niti ste vi osoba koja je bijesna, tužna ili ustrašena. Dosada, bijes, tuga ili strah nisu vaši, nisu nešto osobno. To su stanja ljudskoga uma. Ti osjećaji dolaze i prolaze.
Ništa od onoga što dolazi i prolazi niste vi.
Vi ste spoznaja, a ne stanje koje spoznajete.
Predrasude bilo koje vrste podrazumijevaju da ste poistovjećeni s umom koji razmišlja. To znači da više ne vidite drugo ljudsko biće, nego samo vlastito mišljenje o tom ljudskom biću. Nijedna misao ne može obuhvatiti Istinu. U najboljem slučaju može ukazivati na nju. (preuzeto)

Savršeni trenutak

Događa li vam se da stalno čekate da pravi trenutak dođe ili stalno imate osjećaj da je negdje drugdje bolje ili da još nešto morate odraditi da biste bili sretni? Možda uvijek pričate kako je prije sve bilo bolje i ljepše ili stalno čekate da dođe bolja budućnost?
U tom slučaju vrlo je vjerojatno da rijetko ili nikada ne osjećate da je sve savršeno baš sada, u trenutku kojeg upravo živite. To znači da vrlo vjerojatno niste konstantno ispunjeni radošću i srećom i vrlo malo vjerojatno da istinski uživate u vlastitom životu. Zašto? Zato što kada se desi predivan trenutak u kojem zaista uživamo i osjećamo se ispunjeno, ne želimo ići nigdje drugdje i želimo da taj trenutak traje vječno. Ne razmišljamo o prošlosti i budućnosti niti čekamo da nešto prođe ili dođe, već u potpunosti upijamo sadašnji trenutak. Taj trenutak u kojem se nalazimo. U tom trenutku ništa ne želite mijenjati i osjećate da je sve savršeno. Tada ste potpuno živi i povezani sa životom. Tada postajete jedno sa svemirom. Možda se to dogodilo kad ste bili zaljubljeni? Ili u nekom drugom trenutku?
Koliko takvih trenutaka tijekom dana doživljavate? Mjesečno, godišnje?
Vjerujete li da se takvi trenuci dešavaju samo nekoliko puta u životu ili je moguće često ili možda stalno biti u takvom stanju? Mislite li da to ovisi o okolnostima ili o našoj unutarnjoj percepciji onoga što očekujemo od života i kako ga promatramo?
Jeste li se uhvatili u situaciji kada čekate da nešto prođe, da bi ono bolje i ljepše došlo? Npr. čekate godišnji i želite da što prije prođe to vrijeme do godišnjeg? Trudni ste i jedva čekate da rodite, jer je trbuh već težak. Onda čekate da beba što prije bar malo naraste da prođu grčevi i besane noći. Onda čekate da što prije odbaci pelene, pa da krene u školu i tako u nedogled. I kad odrastu shvatite kako je to sve brzo prošlo. Čekate da završite jedan projekt da biste krenuli u drugi. I tako čekajući budući trenutak propustite istinski živjeti život.
Što točno čekate? Da završite fakultet, da nađete posao, da se oženite, da se rodi beba, da otplatite kredit, da se zaljubite ili dobijete povišicu... ili čekate nešto drugo... neki drugi savršeni trenutak kad će se konačno "sve posložiti". Koji to trenutak čekate da biste bili sretni?
Svaki trenutak života ima potencijal da bude savršen. Na nama je da pronađemo to savršenstvo. Tada, iako nismo završili sve projekte i nije "sve posloženo" osjećamo da je sve savršeno i upravo onako kako treba biti. Osjećamo unutarnji mir i vezu sa životom.
Zapamtite, da niti jedan trenutak koji nazivamo savršenim ne može trajati vječno. Jer to je život. Život je tok. Ništa ne traje vječno. Međutim u tome i jest ljepota. U tome i jest mogućnost da proživimo najrazličitije trenutke života. Bit je u tome da ih potpuno osjetimo kakvi god bili i da ih ne sudimo. Bit je da ih proživimo punim srcem.Tada se gubi granica između "dobrih" i "loših" trenutaka i sve postaje tok. Sve postaje životno iskustvo kroz koje spoznajemo život i sebe. U nekim trenucima smo tužni, u nekima zbunjeni, u nekima snažni, fokusirani, sretni, razigrani, zaljubljeni, ljuti, nesretni, inspirirani... a u svim trenucima učimo, imamo mogućnost narasti i promatrati život.
Kada naučimo biti potpuno prisutni u sadašnjem trenutku bez da ga sudimo, život se transformira i svaki trenutak nam daje novu inspiraciju. Tada više ne čekate neki drugi trenutak već jeste SADA i OVDJE. Potpuno prisutni i potpuno živi.
Udahnite sadašnji trenutak i recite sami sebi: Upravo sada imam mogućnost biti sretan! Pronađite nešto što je prekrasno u ovom danu i zahvalite na tome. Ne dozvolite da vam trenuci života prođu u čekanju nekog drugog "boljeg trenutka" ili "boljeg života". Promotrite ovaj trenutak drugačijim očima i nasmijte se životu. Sreća ne ovisi o vanjskim okolnostima nego o nama koji ih promatramo. Za nekoga je čaša uvijek prazna, a za nekoga puna.
Koliko je puna vaša čaša?Pogledajte filmić i uživajte u ljepoti trenutka:
http://www.youtube.com/watch?v=YW8p8JO2hQw&feature=related