Dvanaest načela budizma

Nezvanični presjek općih budističkih načela, Buddhist Society, London, 1945.
1. Samo-spasenje je za svakog čovjeka neposredna zadaća. Da čovjek leži ranjen otrovnom strijelom, on ne bi njeno vadjenje odlagao zahtijevajući podatke o čovjeku koji ju je ispalio, ili o dužini i proizvodnji strijele. Tijekom kročenja Putem biti će vremena za narastajuće razumijevanje Učenja. Dotle, započnimo sada prihvačajući život kakav jest, učeći uvijek iz izravnog i osobnog iskustva.
2. Prva činjenica postojanja je zakon promjene ili netrajnosti. Sve što postoji, od krtice do planine, od misli do carstva, prolazi kroz isti ciklus postojanja, tj. rodjenje, rast, starenje i smrt. Samo je život neprekidan, tražeći uvijek svoj izražaj u novim oblicima. 'Život je most; stoga ne gradi kuću na njemu.' Život je proces toka, a onaj tko prianja uz bilo koji oblik, ma kako sjajan, patiti će od sukoba sa tokom.
3. Zakon promjene jednako se odnosi na 'dušu'. U pojedincu ne postoji načelo koje je besmrtno i nepromjenjivo. Samo je 'Bezimenost', konačna Stvarnost, onkraj promjene, a svi oblici života, uključujući čovjeka, ispoljenja su ove Stvarnosti. Nitko ne posjeduje život koji teče u njemu, ništa više nego što električna žarulja posjeduje struju koja joj daje svjetlost.
4. Svemir je izražaj zakona. Svi učinci imaju uzroke, a ljudska osobnost ili karakter je ukupni zbir njegovih prethodnih misli i činova. Karma, što označava zakonitost činova i posljedica, upravlja svim postojanjem, a čovjek je jedini tvorac svojih okolnosti i svojih reakcija na njih, svojeg budućeg stanja, te svoje konačne sudbine. Ispravnim mišljenjem i djelanjem čovjek može postepeno pročistiti svoju nutarnju prirodu, i tako samo-ostvarenjem dostići s vremenom oslobodjenje od preporadjanja. Taj proces pokriva velika vremenska razdoblja, uključujući život za životom na zemlji, ali konačno će svi oblici života dostići Prosvjetljenje.
5. Život je jedan i nedjeljiv, iako su njegovi uvijek promjenjivi oblici nebrojeni i netrajni. Doista, ustvari, nema smrti, premda svaki oblik mora umrijeti. Iz razumijevanja životnog jedinstva izniče samilost, osjećaj istovjetnosti sa životom u drugim oblicima. Samilost je opisana kao 'Zakon zakona - vječni sklad', a onaj tko naruši ovaj životni sklad patiti će sukladno tome i odgoditi vlastito Prosvjetljenje.
6. Buduć je Život Jedan, interesi dijela trebali bi biti interesi cjeline. U svom neznanju čovjek misli da može uspješno juriti vlastite interese, a ova pogrešno usmjerena energija sebičnosti proizvodi patnju. On može učiti iz svoje patnje, da bi umanjio i konačno uklonio njen uzrok. Buddha je podučavao četiri Plemenite Istine: 1. sveprisutnost patnje; 2. njen uzrok, pogrešno usmjerena želja; 3. njen lijek, uklanjanje uzroka; 4. Plemenita Osmostruka Staza samorazvitka, koja vodi ka kraju patnje.
7. Osmostruka Staza sastoji se od Ispravnog (ili savršenog) Gledišta ili uvodnog razumijevanja, Ispravne Namjere ili Motiva, Ispravnog Govora, Ispravnog Djelanja, Ispravnog Življenja, Ispravnog Napora, Ispravne Usredotočenosti ili razvijanja uma, i konačno, Ispravne Pomnosti, koja vodi do potpunog Prosvjetljenja. Pošto je budizam način života, a ne samo teorija života, kročenje Stazom je suštinski važno za samo-oslobodjenje. 'Prestati činiti zlo, učiti činiti dobro, pročistiti svoj um i srce: ovo je učenje svih Buddha.'
8. Stvarnost je neopisiva, a Bog s odlikama nije konačna Stvarnost. Buddha, kao ljudsko biće, postao je Potpuno Prosvjetljen, pa je svrha života postignuće Prosvjetljenja. Ovo 'stanje' svijesti, Nirvana, iskorjenjenje svih ograničenja nametnutih iluzijom sopstva, moguće je postići samo u ljudskom životu. Svi ljudi i svi drugi oblici života sadrže potencijal Prosvjetljenja, pa se proces stoga sastoji u postajanju onime sto već jesmo. 'Pogledaj unutra: ti jesi Buddha.'
9. Od potencijalnog do ostvarenog Prosvjetljenja prostire se Srednja Staza, Osmostruki Put 'od žudnje do mira', proces samorazvoja izmedju 'suprotnosti', koji nadilazi sve krajnosti. Buddha je kročio ovom Stazom do kraja, i jedina vjera neophodna u budizmu jest razumno vjerovanje da je vrijedan kročenja onaj put kojim je kročio Blaženi. Putem će kročiti cijeli čovjek, ne samo ono što je u njemu najbolje, a srce i um moraju se jednako razvijati. Buddha je Savršeno Samilostan, kao i Savršeno Prosvjetljen.
10. Budizam stavlja velik naglasak na potrebnost nutarnje usredotočenosti i meditacije, koja s vremenom vodi do razvijanja nutarnjih duhovnih sposobnosti. Subjetktivni život je važan koliko i dnevne duznosti, a razdoblja mirnoće potrebna za nutarnju aktivnost suštinski su važna za uravnotežen život. Budist bi čitavo vrijeme trebao biti 'poman i pribran', odustajući od mentalnog i emocionalnog vezivanja za ono što je prolazno. Ovaj sve pomniji stav prema okolnostima, za koji zna da je njegovo ostvarenje, pomaže mu da svoju reakciju uvijek zadrži pod kontrolom.
11. Buddha je rekao: 'Ustrajno radite na svom spasenju.' Budizam ne poznaje autoritet za istinu osim razvijene intuicije i razumijevanja pojedinca, a to je autoritet za njega samog. Svaki čovjek pati od posljedica vlastitih činova, učeći tako i pomažući bližnjima ka istom oslobodjenju; molitve Buddhi ili bilo kojem Bogu neće spriječiti da posljedica slijedi svoj uzrok. Budistički redovnici i učitelji jesu primjeri, ali ni na koji način posrednici izmedju Stvarnosti i pojedinca. Krajnja tolerancija upražnjava se prema svim drugim religijama i filozofijama, jer nijedan se čovjek nema pravo uplitati samovoljno svom susjedu u putovanje prema Cilju.
12. Budizam nije ni pesimizam ni 'bijeg', niti poriče postojanje bogova ili duše, iako ovim nazivcima daje drugačije značenje. To je, naprotiv, jedan sistem misli, religija, duhovna nauka i nacin zivota, koji je razuman, praktican, i sveobuhvatan. Preko dvije tisuce godina zadovoljavao je duhovne potrebe skoro jedne trećine čovječanstva. Zapadnom je čovjeku privlačan pošto nema dogmi, zadovoljava i razum i srce jednako, inzistira na samopouzdanju udruženom s tolerancijom prema drugačijim vidjenjima; obuhvaća znanost, religiju, filozofiju, psihologiju, etiku i umjetnost, te ukazuje na samog čovjeka kao tvorca svog sadašnjeg života i jedinog graditelja svoje sudbine.
Prosvjetljenje svim bićima!(c) Mandala, Rijeka Sv. Vida 1999-2000

Excerpts from "Essays in Idleness"

The Tsurezuregusa Of Kenko (Translated by Donald Keene)
To purchase or learn more about the book go to this link: Essays in Idleness
What follows are some of my favorite essays or parts thereof from a collection written by the Japanese Buddhist Zen priest Kenko between 1330 and 1332. They are taken from a small pocket book entitled "Essays in Idleness" published by Charles E. Tuttle Co.
Essay 75
I wonder what feelings inspire a man to complain of "having nothing to do." I am happiest when I have nothing to distract me and I am completely alone. If a man conforms to society, his mind will be captured by the filth of the outside world, and he is easily led astray; if he mingles in society, he must be careful that his words do not offend others, and what he says will not at all be what he feels in his heart. He will joke with others only to quarrel with them, now resentful, now happy, his feelings in constant turmoil. Calculations of advantage will wantonly intrude, and not a moment will be free from considerations of profit and loss. Intoxication is added to delusion, and in a state of inebriation the man dreams. People are all alike: they spend their days running about frantically, oblivious to their insanity. Even if a man has not yet discovered the path of enlightenment, as long as he removes himself from his worldly ties, leads a quiet life, and maintains his peace of mind by avoiding entanglements, he may be said to be happy, at least for the time being. It is written in Maka Shikan, " Break your ties with your daily activities, with personal affairs, with your arts, and with learning."

Essay 82
Somebody once remarked that thin silk was not satisfactory as a scroll wrapping because it was so easily torn. Ton'a replied, "It is only after the silk wrapper has frayed at top and bottom, and the mother-of-pearl has fallen from the roller that a scroll looks beautiful." This opinion demonstrated the excellent taste of the man. People often say that a set of books looks ugly if all volumes are not in the same format, but I was impressed to hear the Abbot Koyu say, "It is typical of the unintelligent man to insist of assembling complete sets of everything. Imperfect sets are better." In everything, no matter what it may be, uniformity is undesirable. Leaving something incomplete makes it interesting, and gives one the feeling that there is room for growth. Someone once told me, "Even when building the imperial palace, they always leave one place unfinished." In both Buddhist and Confucian writings of the philosophers of former times, there are also many missing chapters.

Essay 108
Nobody begrudges wasting a little time. Does this represent a reasoned judgement or merely foolishness, I wonder. If I were to address myself to those who are lazy out of foolishness, I should point that a single copper coin is of trifling value, but an accumulation of these coins will make a rich man of a poor man. That is why a merchant so jealously hoards each coin. We may not be aware of the passing instants, but as we go on ceaselessly spending them, suddenly the term of life is on us. For this reason, the man who practices the Way should not begrudge the passage of distant time to come, but the wasting of a single present moment. If some man came and informed you that you would certainly lose your life the following day, what would you have to look forward to, what would you do to occupy yourself while waiting for this day to end? In what does the day we are now living differ from our last day? Much of our time during any day is wasted in eating and drinking, at stool, in sleeping, talking and walking. To engage in useless activities, to talk about useless things, and to think about useless things during the brief moments of free time left us is not only to waste this time, but to blot out days that extend into months and eventually into a whole lifetime. This is most foolish of all. Hsieh Ling-yun edited the translation of the Lotus Sutra, but his mind was constantly preoccupied with his hopes for advancement; Hui-yuan therefore denied his admission to the White Lotus society. A man who fails even for a short time to keep in mind the preciousness of time is no different from a corpse. If you wish to know why each instant must be guarded so jealously, it is so that a man inwardly will have no confusing thoughts and outwardly no concern with worldly matters; that if he wishes to rest at that point, he may rest, but if he wishes to follow the Way, he may follow it.

From Essay 137 (My personal favorite)
Are we to look at cherry blossoms only in full bloom, the moon only when it is cloudless? To long for the moon while looking on the rain, to lower the blinds and be unaware of the passing of the spring -- these are even more deeply moving.&nnbsp; Branches about to blossom or gardens strewn with faded flowers are worthier of our admiration.
In all things, it is the beginnings and the ends that are interesting. Does the love between men and women refer only to the moments when they are in each other's arms? The man who grieves over a love affair broken off before it was fulfilled, who bewails empty vows, who spends long autumn nights alone, who lets his thoughts wander to distant skies, who yearns for the past in a delapidated house -- such a man truly knows what love means. The moon that appears close to dawn after we have long waited for it moves us more profoundly than the full moon shining cloudless over a thousand leagues. And how incomparably lovely is the moon, almost greenish in its light, when seen through the tops of the cedars deep in the mountains, or when it hides for a moment behind clustering clouds during a sudden shower! The sparkle on hickory or white-oak leaves seemingly wet with moonlight strikes one to the heart. One suddenly misses the capital, longing for a friend who could share the moment.
Essay 140
The intelligent man, when he dies, leaves no possessions. If he has collected worthless objects, it is embarrassing to have them discovered. If the objects are of good quality, they will depress his heirs at the thought of how attached he must have been to them. It is all the more deplorable if the possessions are ornate and numerous. If a man leaves possessions, there are sure to be people who will quarrel disgracefully over them, crying, "I'm getting that one!" If you wish something to go to someone after you are dead, you should give it to him while you are still alive. Some things are probably indispensable to daily life, but as for the rest, it is best not to own anything at all.

Essay 189
You may intend to do something today, only for pressing business to come up unexpectedly and take up all of your attention the rest of the day. Or a person you have been expecting is prevented from coming, or someone you hadn't expected comes calling. The thing you have counted on goes amiss, and the thing you had no hopes for is the only one to succeed. A matter which promised to be a nuisance passes off smoothly, and a matter which should have been easy proves a great hardship. Our daily experiences bear no resemblance to what we had anticipated. This is true throughout the year, and equally true for our entire lives. But if we decide that everything is bound to go contrary to our anticipations, we discover that naturally there are also some things which do not contradict expectations. This makes it all the harder to be definite about anything. The one thing you can be certain of is the truth that all is uncertainty.
From Essay 240
The man who has never hesitated under a cloudy moon on a night fragrant with plum blossoms, or has no memories of the dawn moon in the sky as he started to walk through the dewy gardens inside the palace gate, had better have nothing to do with love.
Essay 241 The full moon does not keep its roundness even a little while; it at once begins to wane. The man indifferent to such things may not see much change in the course of a single night. The worsening of an illness too does not pause in its headlong course, until the hour of death approaches. However, as long as a man's illness is not so critical that he is actually confronted by death, he grows accustomed to the idea that life will go on much the same forever, and only after he has accomplished many things in this life will he turn to quiet practice of the Way. But when a man is suddenly taken ill and faced by death, he realizes he has accomplished not one of his plans. He helplessly regrets the years and months of laziness, and resolves that if he should recover this time and live out his full life, he will unflaggingly strive days and nights on end to accomplish this or that. The sickness in the meanwhile grows steadily worse, until he loses consciousness and, in a state of violent agitation, breathes his last. This is true of the vast majority of people. Everyone should waste no time in taking this to heart. If you imagine that once you have accomplished your ambitions you will have time to turn to the Way, you will discover that your ambitions never come to an end. In our dreamlike existence, what is there for us to accomplish? All ambitions are vain delusions. You should realize that, if desires form in your heart, false delusions are leading you astray; you should do nothing to fulfill them. Only when you abandon everything without hesitation and turn to the Way will your mind and body, unhindered and unagitated, enjoy lasting peace.

Prisutnost je dragocjena

David Deida je jedan od najsjajnijih učitelja današnjice. Diljem svijeta je poznat po svojem jedinstvenom pristupu duhovnom i seksualnom razvoju u kojem se obraća izravno srcu ljubavi i slobode, duhovnom izvoru svakog muškarca i žene. Njegova učenja i knjige o radikalnoj praktičnoj duhovnosti za naše vrijeme hvaljena su kao originalan i autentičan doprinos integralnoj duhovnosti. David Deida je suosnivač i suradnik Integralnog Instituta. . . .
Istina: Ljudi će platiti za vašu istinsku prisutnost. Maskulina prisutnost i feminina sjajnost jednako su vrijedne. Kao što su ljudi spremni platiti da vide sjajnu filmsku zvijezdu, tako su spremni nagraditi istinsku prisutnost. Posebice u poslovnom svijetu, istinska prisutnost je jedinstvena vrijednost za muškarce i žene. Snažna prisutnost osobe znak je dubine, pouzdanosti i sposobnosti za ustrajnu, usmjerenu navigaciju. Želite li da vam vjeruju kao poslovnom kolegi, vaša istinska prisutnost je krajnje važna. Lutaju li vaši razgovori besciljno ili se držite teme? Lutaju li vam oči sobom ili gledate izravno u oči svojih kolega? Je li vam tijelo mirno, otvoreno i opušteno, ili lupkate prstima i dodirujete kosu? Jeste li prisutni potpuno u ovom trenutku ili se zaostajete u prošlosti? Vaša prisutnost uzemljena je u osjećaju svrhe. Kad znate zašto ste ovdje gdje jeste, onda možete biti totalno prisutni bez nedoumice. Možete točno osjetiti situaciju: kako vaši kolege i kolegice dišu? Gdje zadržavaju napetost? Trepću li očima i stišću li zube na ono što kažete? Poznavajući svoju duboku svrhu, možete pronaći stabilan korijen u trenutku. To vam omogućuje da navigirate iz svoje dubine dok ostajete otvoreni osjećanju suptilnih struja energije koje otkrivaju mnogo o situaciji. Vaša sposobnost navigiranja situacije prema cilju ovisi o vašoj snazi prisutnosti. Ako vam je prisutnost slaba, onda vas ono što drugi ljudi kažu i učine može skrenuti. Ali kad ste uzemljeni u dubini, ništa vas ne može odvojiti od dobro-ukorjenjene prisutnosti. Ostajete otvoreni, duhoviti i fleksibilni, a istovremeno jasni i nedvojbeni u svojoj nakani. Ljudi mogu osjetiti da ste doista tamo s njima. Ova odlika opipljive prisutnosti je najvažniji pojedinačni faktor u stjecanju povjerenja i otvorenosti drugih ljudi. Kad pogledate u oči kolege ili kolegice, koliko duboko gledate? Možete pogledati u površinu nečijih očiju, ili osjetiti duboko u srce. Za duboki osjećaj-pogled nije potrebno zuriti. To je više stvar nakane. Želite li osjetiti duboke želje svoje kolegice ili kolege? Jeste li spremni otvorite sebe dovoljno da osjetite njihovu dubinu? Želje nečijeg srca možete osjetiti onoliko duboko koliko ste voljni otvoriti sebe. Otvoriti se duboko ne znači blebetati o svojim unutrašnjim mislima. To znači opustiti svoje tijelo, disati potpuno, znati svoju najdublju svrhu, i osjećati duboko svakog tko je prisutan. Kad vam pažnja ne luta kroz popis obaveza ili nečiji dekolte ili sastanak koji počinje za desetak minuta, onda možete biti duboko prisutni sada. Potpuno prisutni, možete opustiti trbuh, rasporediti težinu ravnomjerno kao da stopalima puštate korijene u zemlju, i razlučiti bez napora kad vaši kolege zatežu vilicu ili zadržavaju dah. Možete ponuditi svojim kolegama istu dubinu osjećaja-prisutnosti koju biste ponudili svojem ljubavniku ili ljubavnici ili djetetu kad im je potrebno. Možete biti potpuno tamo, otvoreni i raspoloživi, bez da gubite doticaj sa svojom dubokom svrhom, sa svojim razlogom zbog kojeg ste tamo. Drugi odmah osjećaju i reagiraju na istinsku prisutnost. Kad neprisutna osoba uđe u sobu, nitko ništa ne primjeti. Ali kad muškarac ili žena duboke prisutnosti uđu na sastanak, svatko ih zamjeti i reagira. Njihovo držanje i disanje se promijeni. Nadražena je grupna budnost. Snažna prisutnost je opipljiva svakomu, a u njenoj blizini svatko se "poravna". Sastanak se odvija u drugom tonu i dubini suosjećanja kad je apsolutna prisutnost nazočna. Prisutnost se može vježbati. Vaša dubina svijesti određuje snagu vaše prisutnosti. Luta li vam pažnja po površinskim mislima i emocijama, ili se osjećate ukorjenjeni u svojoj najdubljoj svrsi, u najdubljem razlogu za življenje? Može li vam tijelo prenositi istinsku dubinu svijesti?Prvi korak u osnaživanju prisutnosti je pažljivo svjedočenje najdubljeg, najotvorenijeg bivanja. Osjećajte se kao svjesnost koja je u osnovi svake misli. Otvorite se kao dubina u pozadini svakog osjećaja. Otvorite se kao mjesto u kojem boravi najdublji osjećaj čiste prisutnosti. U svakom trenutku iznova otkrijte i ostanite u dodiru s najdubljom svrhom. Dopustite svojim riječima i činovima da niknu iz urođene i spontane svrhe vaše duboke otvorenosti bivanja. Na ovaj način, djelujete kao sila same ljubavi. Otvorenost jest ljubav. Drugi korak je vježbanje tijela kao vozila tako da vaša dubina prisutnosti slobodno niče trenutak za trenutkom. Možete vježbati disanje iz dubine trbuha umjesto iz gornjeg dijela prsnog koša. Možete vježbati osjećanje tla kroz stopala, umjesto da ste svjesni samo svojih misli u glavi. Možete vježbati uporabu cjelokupnog tjelesnog sonara, osjećajući kroz cijelo tijelo u tijela drugih ljudi, zamjećujući njihove tenzije, obrasce disanja i suptilne promjene položaja. Ako vam je pažnja uglavnom u mislima i emocijama, onda je prisutnost zarobljena u vašoj glavi i tijelu. Ali kad vježbate osjećanje misli i osjećaja drugih ljudi -- njihovo zbiljsko osjećanje, kao što biste osjećali nečiji mišić da pronađete čvor, ili kao što osjećate sobu da biste rasporedili namještaj -- onda vam se prisutnost uvećava i proširuje onkraj vaše površine. Prisutnost se širi dokle se otvara vaše osjećanje pažnjom. Ukoliko možete uključiti kolege i čitavu sobu u svoje osjećanje pažnjom, vašu će prisutnost osjetiti i poštivati svi. Da biste svoju najdragocjeniju prisutnost ponudili drugima, otkrijte svoju najdublju svrhu življenja. Upoznajte svoje razloge za bivaje u toj sobi s drugima. Ostanite u doticaju sa svojom najdubljom svrhom dok se otvarate bez granica. Otvorite se i osjetite zemlju ispod i nebo iznad. Otvorite se i osjetite lijevo i desno i ispred i iza. Doista otvorite svoje tijelo kao da grlite prostor oko sebe kao ljubavnika. Osjećajte se kao drugi kao da osjećate u strasno srce svojeg ljubavnika. Osjetite njihovo duboko srce iz svojega dubokog srca. Dišite dahom svojih kolega kao da je vaš vlastiti, osjećajući njihove tenzije i dišući tako da se one otvaraju. Ukoliko osjetite otpor i zatvaranje, onda ih poput vještog masera otvorite brižnim "dlanovima" osjećajne nakane nošene na "rukama" daha. Osjećajte duboko u njihova tijela sonarom svojeg razdisanog srca. Ponudite im svoju otvorenot, svoju dubinu bivanja, svoj cjelokupni dar besplatne osjećajne pažnje. Vaši vam kolege mogu vjerovati kad osjete vašu nedvojbenu prisutnost. Mogu se opustiti u opipljivu snagu vaše otvorene i razdisane svijesti. Osjećaju se poravnati vašom dubinom ljubavi, umjesto sukobljeni s vašim teškim idejama. Mogu osjetiti da vi osjećate njih, i tako pozvani su u otvorenu rezonanciju s vama. Među kolegama koji su voljni vježbati međusobno otvaranje dubine dubini, posao može teći poput čina duboke svrhovite ljubavi, bez obzira na to koliko vam se ideje slažu ili sudaraju. Poput ljubavnika koji se hrvaju u krevetu, poslovni suparnici se mogu boriti dok su usidreni u zajedničkoj otvorenosti dubokog uzajamnog priznavanja. Za one koji su spremni, zajednička otvorenost svijesti može začeti novu generaciju poslovanja rođenu iz istinske i suosjećajne dubine. © 2002 David Deida. Sva prava pridržana
Priredio Hokai D. Sobol

Propovijed župnika vlč.Antuna Nižetića

Godinama čovjek odlazi na pogrebe i sluša prigodnu propovijed

svećenika. To sam i ja činio ali današnja propovijed vlč. Antuna

Nižetića prvi puta je za mene bila istinsko i od srca ispričano njegovo

gledanje na život i smrt. Hrabro je objasnio svim prisutnima kako

većina živi spavajući ili je već mrtva odnosno da mrtvi pokapaju

mrtve, kako je traženje vanjskih zadovoljstava pa čak i kroz šport

bijeg od života, kako ne cijenimo život i kako nepotrebno jurimo za

materijalnim bogatstvima i drugim zadovoljstvima, a sve je to u času

smrti nebitno. Bitno je samo ako živimo na način kako nas uči Isus

(ja bih dodao i svih drugih učitelja jer svi imaju isto ishodište).

Ne znam koliko ljudi je razumijelo poruke velečasnog, ali meni je
propovijed dala nadu da mladi svećenici promišljaju život i smrt za
sebe i ljude kojima služe neopterećeni da moraju prepričavati napisane
crkvene poruke.

Venerable Ajahn Sumedho - The Real World

This is adapted from a teaching given by Ajahn Sumedho during the 1988 winter monastic retreat at Amaravati. Tonight we will once again reflect on the way life is as a human being. Birth in the human form means there is a feeling of separateness, consciousness works within the limitations of the body, so each one of us has to see things from that particular position. Right now I'm sitting right here, I have to see things from this position. Sister Kalyana is way over there in the corner, and Anagarika Bill is here in front - but no matter how far away or close, there is this sense of division or separation. Consciousness is the discriminative function of the mind, so if we attach to consciousness as our identity, there is always the sense of isolation and separation. There are romantic views of finding someone to have communion with. There's a longing in all human beings for some kind of communion or sense of oneness, yet that is a totally impossible thing to have on the level of the discriminative mind - which is where most people seek it. If I am this body, this consciousness, then how can I ever be one with anything? Even though momentarily there may be a sense of oneness - through physical union or emotional unity - there is also separation, because that which comes together must separate. This is the inexorable law. If one is attached to an idea of union, unity or communion, and one feels a moment of it, that conditions the sense of isolation; there is always a sense of loss. So the more we seek communion and oneness in terms of body and consciousness, the more we feel alienated and lonely. Even when there isn't physical or emotional aloneness, we can still feel lonely, because of the existential problem of ignorance - the illusion of separation which is created through identification with consciousness. One can be sitting in a room full of people and feel totally alone. In fact, I think one of the loneliest experiences of my life was when, at about age 24, I went to New York City to live. I was surrounded by millions of people, yet I felt so lonely. Where did the loneliness come from? It was due to the longing, the attachment to the belief in 'the real world' and the feeling of not having entered "the real world' in the same way others had. I didn't realise that everyone had the- same problem, actually. I used to think it was a personal flaw in my character, that somehow I was a misfit and that everyone else fitted in - only to find that most people felt that they were misfits. This sensory world doesn't fit us, really. It's a kind of passage that we take in order to learn a lesson. (Hopefully we will learn it!) We don't fit into these roles - we are not realty people; you are not really women; you are not really men. These forms are like costumes, they're temporary things that we have to learn to live with. We have to learn how to accept them and know them. We have to learn from this suffering, this sense of alienation that comes from ignorance. It probably starts from the moment you're born, from the time you are thrown out into the world. Babies usually cry when they are born - they don't come out laughing. I've never heard of one doing that! You are one with your mother, and then the umbilical cord is cut. That is the end of chat relationship and then you are a separate being; that must be very traumatic for every baby. You see so many people longing to get back into that relationship again. We'd like a mother to nurse us and take care of us, protect us, keep us warm and all that. I've seen that myself - wanting to have some nice warm womb to crawl back into, some safe place where I'll be protected and be told, 'I love you dear, forever, no matter what you do, and everything's going to be all right. There's going to be plenty of everything - warmth, food and comfort - forever more.' If you practise meditation and develop insight into the Dhamma, you can investigate to see the real problem. Is there any real separation, or is it merely an appearance of separation, brought about by attachment (through desire) to the five khandhas*? *five khandhas: the five components or "heaps of human psycho-physical existence, i.e. form, feeling, perception, volition, and consciousness. Consciousness implies desire, because as a result of consciousness there's feeling. There are feelings of attraction, repulsion or neutrality and we tend - until there is enlightenment - to react to feeling with desire. We incline towards beautiful, pleasurable things. We try to get rid of, to run away from, ugly or painful things. And the whole range of neutrality is usually unnoticed - unless you write poetry or do something to be more mindful. Usually we're caught in the more extreme reactions to the attractiveness and repulsiveness of sense experience. There is culture, refinement and beauty in the sensory realm, and we can appreciate celestial and ethereal planes of mental creativity. However, it is the lower elements which tend to be the easiest things to absorb into: violence, sex, survival, which are the instinctual functions of the animal world. If you want to turn on masses of people, you have to appeal to that level. We must learn how to touch the earth and accept instinctual nature, the four elements and planetary life as it is. Meditation isn't an escape from the instinctual world, but an opening up to it; it's a way of understanding the world, apart from the reactions of indulgence or suppression. We are not trying to deny the animal functions or instincts - or reject them, suppress them - or identify with them as 'me' or 'mine'. But we can reflect, we can note, we can accept them for exactly what they are, rather than for what we believe them to be. Then we can appreciate the intelligence and creativity of a human mind too, without becoming attached to it. This attachment (upadana} is really the crux of the matter. Identification is attachment: 'I am this person, this personality.... I am this body, this is "me". ... I am this way. ... I should be ... I shouldn't be. . . .' And because of "I am' and 'me', there's 'you' - because on this level of consciousness there is separation. We are separate, aren't we? I'm here, and you're there. If we understand this separation to be simply a conventional reality, there is no attachment. We are merely using it for communication and for practical reasons. But for most people that separation is the real world: "Look after yourself. You have to look after yourself first.' 'I have to protect myself. I only have one life, and I've got to see that I can get everything I can out of it.' Parents say, 'Now, Sonny-boy, you've got to be careful, you are not getting any younger. You've got to make sure that you have your pay cheque and your social security, your insurance, your hospital and medical insurance.' People think, 'When I get old, I don't want to be a burden.' The elderly can be perceived as burdensome and they see themselves as burdensome, because of identification with the age of the body. Contemplating this, we can observe all that we create out of these illusions: 'I don't wane to be a burden. ... 1 should, I shouldn't. ... I would like to be ... You should be, you shouldn't be ... You ought, you ought not to . . .' and on and on in this fashion. Views, opinions, identifications, preferences, attachments of all kinds - this is what we call 'the real world', this is what we believe in as reality. If you pick up a London newspaper you'll find all about "the real world'. You can read about the financial problems and the business world, the economic problems of Britain, the United States, the problems of the Soviet Union, and the problems of the Third World countries. Problems of individuals: who's divorcing whom, who's having an affair with whom. Who's being a burden, who's not being a burden, and all kinds of advice over what you should or shouldn't be. That's "the real world', encapsulated in a few sheets of paper, with photographs. Now that 'real' world is a poverty stricken world. It's meaningless. If one believes in that and attaches to it then life is a very depressing, increasingly depressing experience - because the world of separation, alienation and division is a world of despair. It's anguishing. Most of it is not particularly joyful - it's dukkha, it's suffering. So what does it mean to be fully human? To be fully human is to be moral: you can't say you are fully human unless you keep at least the five moral precepts - otherwise you are only human some of the time. Now moral responsibility, willingness to be responsible for one's actions and one's speech, is not instinctual, is it? Instincts don't care about speech and actions. In instinctual nature, if some- thing is in your way then you just kick it out or kill it. The animal kingdom doesn't have very much to say; the animal world doesn't seem to have developed highly complicated speech patterns like humans. It's survival of the fittest in the animal kingdom, because there's not the ability to rise up to a moral commitment. To be responsible on the moral plane is a uniquely human opportunity. So, in Buddhist terms, it's only when we rise to that moral plane that we can say we are fully human. This is fulfillment of our humanity, not a rejection of it. Note that so much of the violence and murder is done in the name of something noble: 'Kill the Heretics! . . . Kill the Communists!' But this is all from the position of a 'not-quite' human, isn't it? It's non-humans that do all this - because to be human, you have to be moral. The first precept - Panatipata veramani, to refrain from intentionally taking life - is actually applied, for us, to all beings. It is not for us to decide who is going to live and who isn't. Other beings have as much right to be here, to live on this planet, to breathe, as we do. So this is the beginning of Humanity, because this is something we can choose - instinct doesn't choose to do this. If somebody is being a threat or a bother, our instincts tell us to get rid of them as quickly as possible. But the human side says, 'Would I like to be treated like that? Is that fair, is that right, is that a proper thing to be doing?' My instincts say, 'Kill the mosquitoes! They're a nuisance, they give you malaria. . . . Kill those blasted midges; get rid of them as quickly as possible!' But then the human side says that they have as much right to be here as I do. Who am I to think chat I, somehow, am more important or have more right to breathe and to live my life than midges do? So then from that position, I'm a little kinder, aren't I? I'm not so quick to destroy that which I don't like - which bothers me or is a nuisance - and I am much more willing to give it a chance, to try and understand it, to respect it for what it i?, even though I may never like it. I can't imagine myself ever liking midges - they are just not likeable to humans. But one can accept them for what they are. When you contemplate the amount of irritation they cause, then it's not that much; one can put up with it, one can bear it - it's just the way things are. Their lives are as important to them as my life is to me. That is rising up to the plane of humanity. But I'm sure that the midge doesn't reflect like that; I'm sure the midge doesn't say, 'Look, there's Venerable Sumedho - he keeps the moral precepts, I'm not going to bite him!' They are not human; they cannot rise up to the human plane. But we can sink down to their's very quickly. They are pain of the sensory realm and following the instinctual tendencies of those bodies with their survival mechanisms and all that. What we are doing in Buddhist practice is rising beyond mere human existence towards the refuges of Buddha, Dhamma, Sangha - towards the transcendent, the Death-less, Nibbana. For this, the human foundation is necessary; we have to be fully human before we can expect to get beyond that. In order to transcend it, we have to fully accept the instinctual plane and respect it for what it is; we no longer condemn it or identify with it. We can respect the midges, and the mosquitoes, and all the other beings. So we are not judging the instinctual plane, or exalting it. It is what it is - it's like this. We refrain from doing evil - from intentionally doing cruel, unkind, selfish, mean things, or using our ability to speak for harming others. Then from that human plane we can aspire to the transcendent Deathless Realm, Amaravati. Our bodies will die when it is the time for them to go; they die - that is their nature. The human realm is not an end in itself. We have to learn from the human experience - to know it, and rise up to it - but no longer attach to or identify with it, because humanity is not what we are. We are not really humans either! But, paradoxically, we have to be fully human to realise we are not human. From the human plane we can contemplate the instinctual plane. When you are caught in the instinctual plane you can't very well contemplate it, be- cause you are just caught into that level of activity and reaction. But going to the human plane, one can be very much aware of the instinctual one for what it is. Then, from the transcendent plane, we can understand the human one. Much of our meditation is on seeing our own human limitations for what they really are; that's why morality is such an important part of our training. Daily reflections are also very important. We take time to consider what it is to be human, and what is necessary for human survival: 'What do we really need?', rather than 'What do we really want?' 'What is necessary for living in the society in the right way?' As a Sangha, we must consider how to be living examples for the society to see the beauty of humanity, the gentleness, the kindness, the propriety of it - the wisdom of the human realm. However, we are definitely not just pointing to the human realm, but also beyond it. 1 find it very helpful to just be able to contemplate what it is to be a human being - to be conscious. What is it to be born and to age? All the things-that are affecting each one of us are to be contemplated; none of it is to be dismissed or rejected. The instinctual realm, the realm of survival and procreation, the emotional realm, the intellectual realm, the ability to feel and to love and to hate and so forth - all these are natural phenomena (dhammas) for us to reflect on and to understand. Then as you awaken more and more, and contemplate and understand more of the Dhamma, you can understand why this world is the way it is. Forest Sangha Newsletter: January 1991, Number 15

Netrajnost, nezadovoljstvo (ili patnja), te besopstvenost.

Priroda sopstva
Razmotrimo kako ovaj fino ugođeni instrument, ova pomnost, može proizvesti uvid u suštinsko pitanje na duhovoj stazi: Koja je priroda sopstva? U odgovor na to pitanje, razmotrimo prirodu kretanja. Koji je izvor pokreta? Ili, dublje gledamo, koji je izvor namjere koja pokreće? Što je to sopstvo iz kojeg se javlja pokret?
Jasno je da ruku i nogu pokreće nešto, možda mišići, možda živci koji pokreću mišiće... Na suptilnoj razini, svi činovi osobe imaju uzroke i uvjete. Ustvari, pokret je posljedica kompleksnih interakcija vanjskih i unutarnjih događaja. Nemoguće je pronaći samostalno sopstvo koje nadzire i kaže, "Ja ću pokrenuti ruku", a zatim se pokrene. Ovo je, naravno, suprotno uobičajenom doživljaju, suprotno našem urođenom osjećaju da je svatko od nas samodostatni "ja" koji nadzire i kontrolira svoje ponašanje. Međutim, kroz praksu pomnosti možemo razviti izniman uvid u prirodu besopstvenosti ili neurođenog postojanja "ja". Da bi u ovom uspjeli, prvo počinjemo istraživati. Počev od grubog i postepeno prema suptilnom, fokusiramo fino ugođeni instrument svjesnosti na sastavnice čina i analiziramo ih. Motreći fizičke i mentalne uzroke kretanja, otkrivamo da nigdje nema potvrde ikakve urođenosti osjećaja "moje", ili suštinskog sopstva, bilo gdje u tijelu, mesu, kostima ili srži.
Pomnost osjećaja
Osječaji s kojima se identificiramo ukorjenjeni su u svakom jedinstvenim sklonostima. Ukoliko me netko hvali na način koji odgovara mojim sklonostima, osjećam se sretan, dok bi druge pohvale možda potakle ravnodušnost. S negativne strane, isto vrijedi za pokudu i osjećaje tuge. U oba slučaja, osjećaji su jednostavno jedan motiv u uzročnoj mreži događaja. Problem s osjećajima je da se s njima identificiramo prilično snažno. Skoro nikad ne prosjecamo konceptualnu maglu uslijed koje određene osjećaje smatramo "svojim osjećajima". Ustvari, osjećaji po sebi nisu ničiji. Sve što se događa je nastajanje i nestajanje osjećaja, potaknuto uzrocima i uvjetima.
Buddha je govorio o nekoliko odlika osjećaja, a najvažnija je njihova netrajnost. Očajanje, naprimjer, koje se može činiti tako teškim, ustvari je emocija u neprekidnoj promjeni. Čak i najteži osjećaji se neprekidno mjenjaju, ali ovo je veoma teško prepoznati. Identifikacija s depresijom pomućuje fluktuacije koje se odvijaju iz trena u tren, zamjenjujući ih osjećajem homogene neprekidnosti. Nekad stvari idu kako želimo, osjećamo se odlično i mislimo, "Sada su svi problemi riješeni, to je bila zadnja prepreka." Naša konceptualni um nas ponovo zavodi, pa mislimo, "Kako je sada, tako mora biti uvijek." Isto vrijedi, naravno, i za teške situacije. Tuga nas preplavi, a um postaje negativan: "Ja sam promašaj. Biti ću promašaj i dogodine. Ustvari, čitav je moj život promašaj." Ponovo ovi osjećaji izniču u trenutku, a um se fiksira u tom trenutku na pomućen način.
Problem s prianjanjem za osjećaje, naročito ako su ovisni o ugodnom vanjskom podražaju, je da se sve oko nas neprekidno mijenja, većinom van naše kontrole. Pokušavamo manipulirati i kontrolirati svoj neposredni okoliš, uključujući i predmete i ljude, ali čak je naše tijelo u bitnoj mjeri van naše kontrole. I um nam je često van kontrole. Hvatanje za ugodne osjećaje nije loše u smislu da je zlo ili iskvareno, već u smislu da nije efikasno. Kao što je poznati burmanski budistički učitelj Goenka jednom rekao, "Hvatanje za stvari može dati samo dvije posljedice: ili nestane stvar za koju se hvataš, ili nestaneš ti. Samo je pitanje što će se dogoditi prvo."
Pomnost uma
Reći ćemo, "Ja sam ljut." Fokusiramo se na objekt ljutnje, mislimo o njemu i djelujemo prema njemu, ili bolje, protiv njega. Sve je u tom procesu predvidljivo i mehanički.
No, uvođenjem pomnosti, javlja se mogućnost izbora. Ne identificiramo se s događajem, već ga pomno svjedočimo. Ponovo razmatrajuć ljutnju, uočavamo vrijednu alternativu. Potpuno svjesni, "Aha, ponovo se pojavila ljutnja", možemo birati između identifikacije s događajem ili održavanja pomnosti. Želimo li djelovati po ljutnji, ili ju jednostavno želimo promatrati? Ukoliko imamo pomnosti, pruža nam se mogućnost odabira. Imamo izbor. Prisjetite se kad veliki majstor Šantideva kaže da, uma preplavljenog mentalnim jadima kao što su zavist, prijezir, zamjeranje i sarkazam, trebamo ostati mirni poput komada drva. Ovo ne znači da trebamo neinteligentno potiskivati ili obuzdavati ove negativne osjećaje. Od tog ćemo samo oboliti; to nije dobro za srce, ni za probavu, ni za tlak. Budistička alternativa je pomnost. U pomnosti možemo postati jasno svjesni da se odvijaju štetni mentalni događaji. Bivajuć svjesni i pomni, ne moramo ih perpretuirati. Ljutnja i druge negativnosti moraju se "hraniti" da bi preživjele. Kad sam ljut na nekog i želim hraniti tu ljutnju, mislit ću na sve loše stvari što ih je ta osoba ikad učinila. Ako to nije dosta, mogu misliti na sve loše stvari koje bi učinila da ima priliku. Ovo održava ljutnju; ovo može hraniti ljutnju desetljećima.
Kad Šantideva sugerira da ostanemo poput komada drva kad se pojave jadi, želi nam reći da ne hranimo ljutnju. Umjesto da ju hranimo, možemo usmjeriti svjesnost na samu ljutnju i biti pomni tako da joj ne dozvolimo da upravlja našim govorom ili fizičkim ponašanjem. Kad umom vladaju jadi i obmane on je skoro neupotrebljiv, poput uganutog zgloba. Kad je um teško upotrebljiv, možemo ga pustiti malo da se zaliječi, a onda djelovati. Na ovaj način možemo spriječiti mnoge probleme i riješiti druge koji nikad ne moraju ni nastati.


Pomnost događaja
Usmjeravanjem svjesnosti na prirodu samog uma, mentalnih događaja i um s mentalnim jadima, otkrivamo istu stvar; to jest, mentalni događaji nastaju i nestaju. Čak i svjesnost sama nastaje i nestaje, bez osobnog identiteta. Svjesnost nema urođeni identitet. Ona je samo svjesnost. Ni mentalne obmane nemaju identitet; one su samo mentalne obmane.
Događaji koje istražujemo uključuju sve fizičke pojave u tijelu i stvari izvan tijela; sve osjećaje i mentalna stanja, te konačno, svjesnost samu. A otkrovenje iz čitavog procesa je da nema samostalnog sopstva koje koordinira sve ove događaje, već postoji samo niz kompleksnih međuodnosa koji djeluju sami, bez jedinstvenog, vanjskog upravitelja.
Ovo radimo pomnim promišljanjem, "Kao što ovo izniče u mom iskustvu, tako vjerojatno izniče u iskustvu drugih." Proces je sličan onom kojeg smo upoznali u praksi blagonaklonosti, gdje smo počeli razvijanjem blagonaklonosti prema sebi, a zatim ju proširili na druga bića.

Tri teme za praksu uvida

Postoje tri teme, poznate kao "tri karakteristike", što ih je Buddha snažno naglašavao za ove prakse uvida: netrajnost, nezadovljstvo (ili patnja), te besopstvenost. Netrajnost (skt. anityata) se razumije tek kad um dobro natopimo promjenjivom, prolaznom prirodom svih uvjetovanih pojava. Zašto je to tako važno? Ključno je zato što se mnogo naših misli i činova u životu temelji na sasvim obrnutoj pretpostavci: da stvari su statične, i da mogu ostati onakvima kakvima ih želimo. Ključni problem u životu je da smo skloni reificirati stvari, čineći da izgledaju trajne i stabilne kad to doista nisu. Ulazimo u odnose, stječemo stvari i kažemo, "Evo, ovdje počiva moja sreća." Čineći to, potiskujemo netrajnu prirodu svijeta iskustva. Jedno je znati ovo intelektualno, no sasvim je drugo iskusiti to isto iz trena u tren, te prilagoditi sukladno tome svoj način življenja. Prepoznajući svoja prianjanja za ove događaje, za ove ljude i situacije, možemo prosjeći kroz taj lažni osjećaj trajnosti i zamjeniti ga dubljim uvidom u stvarnost.
Nezadovoljstvo, ili iskustvo patnje (skt. duhkha), je druga tema. Naglasak je ovdje na prepoznavanju stvarnosti naših života. Uobičajena greška je da oslanjamo čitav svoj osjećaj dobrobiti i blagostanja na ugodne podražaje izvana - na kuću, obitelj, partnera, dijete - sve situacije koje su podložne promjeni u svakom trenutku. Podražaje vidimo kao "podržaje". Hvatamo se za ove stvari grčevito kao da će nas podržavati, a one to jednostavno ne mogu. One će se neizbježno mijenjati, a ukoliko svoj osjećaj dobrobiti investiramo u njih s prianjanjem, iskusit ćemo samo tjeskobu kad nas ove promjene pogode. To je patnja, ne zato što je situacija kriva, već zato što tražimo trajnu osnovu blagostanja u događajima koji ne traju.
Zadnja tema je besopstvenost (skt. nairatmya), odsustvo samostojnog sopstva. Ovo je ključno zato jer obrnuto, prianjanje za samostojno sopstvo, je pomućenost kao temeljna mentalna obmana, korijen iz kojeg narastaju svi drugi jadi. Sve su ovo temeljna budistička učenja. Njihov glavni naglasak je na liječenju jedinke, na proizvođenju veće razumnosti u iskustvu jedinke. Ova učenja i prakse se zato često nazivaju "Vozilom pojedinačnog oslobođenja". Daljnje razrade ovih tema u dubljim dimenzijama za uvid kroz integraciju mudrosti i samilosti, nalazimo u Mahayana budizmu, poznatom još i kao "Vozilo univerzalnog probuđenja".

Oduševljenje dalmatinskim gradovima

Posjet iz Istre Dalmaciji po danu u jednom danu !

About Anthony de Mello

Fr. Anthony de Mello, S.J. (1931—1987) was a Jesuit priest and psychotherapist who became widely known for his books on spirituality. He hosted many spiritual retreats and was considered by some a gifted public speaker. Father de Mello was born in Santa Cruz, a suburb of Mumbai in India. He traveled to many countries to study and later to teach, most notably Spain and the United States. De Mello established a prayer center in India. He died suddenly in 1987. His works are still in print and additional writings were published after his death. In 1998, after his death, some of his opinions were condemned by the Congregation for the Doctrine of the Faith. Regardless of the ban and the later caution, his writings are available in many Catholic book shops and he is read and respected by many Catholics and other Christians.
Source: Wikipedia Anthony de Mello
Spiritual Quotes:
As soon as you look at the world through an ideology you are finished. No reality fits an ideology. Life is beyond that. That is why people are always searching for a meaning to life… Meaning is only found when you go beyond meaning. Life only makes sense when you perceive it as mystery and it makes no sense to the conceptualizing mind.
It is a great mystery that though the human heart longs for Truth, in which alone it finds liberation and delight, the first reaction of human beings to Truth is one of hostility and fear!
There is only one cause of unhappiness: the false beliefs you have in your head, beliefs so widespread, so commonly held, that it never occurs to you to question them.
As you identify less and less with the "me", you will be more at ease with everybody and with everything. Do you know why? Because you are no longer afraid of being hurt or not liked. You no longer desire to impress anyone. Can you imagine the relief when you don't have to impress anybody anymore? Oh, what a relief. Happiness at last!
Wisdom tends to grow in proportion to one's awareness of one's ignorance.
Suffering points out that there is falsehood somewhere. Suffering occurs when you clash with reality. When your illusions clash with reality when your falsehoods clash with the truth, then you have suffering. Otherwise there is no suffering.
People who want a cure, provided they can have it without pain, are like those who favor progress, provided they can have it without change.
People mistakenly assume that their thinking is done by their head; it is actually done by the heart which first dictates the conclusion, then commands the head to provide the reasoning that will defend it.
Another illusion is that external events have the power to hurt you, that other people have the power to hurt you. They don't. It's you who give this power to them.
Obedience keeps the rules. Love knows when to break them.
You've got to drop something. You've got to drop illusions. You don't have to add anything in order to be happy; you've got to drop something. Life is easy, life is delightful. It's only hard on your illusions, your ambitions, your greed, your cravings.
My experience is that it's precisely the ones who don't know what to do with this life who are all hot and bothered about what they are going to do with another life.
Understand the obstructions you are putting in the way of love, freedom, and happiness and they will drop. Turn on the light of awareness and the darkness will disappear. Happiness is not something you acquire; love is not something you produce; love is not something you have; love is something that has you.
When you come to see you are not as wise today as you thought you were yesterday, you are wiser today.
If it is peace you want, seek to change yourself, not other people. It is easier to protect your feet with slippers than to carpet the whole of the earth.

Je li ti ikada palo na pamet da si programiran da budeš nesretan

Anthony de Mello, katolički je svećenik i duhovni učitelj koji je od religija i svetih knjiga više cijenio iskustvo i život. Nepoćudna mudrost De Mellov je izraz idealan jer je istovremeno jednostavan, snažan i dubok te u sebi skladno objedinjuje katoličku predaju, istočnjačku mudrost i uvide moderne psihologije. No, iako se njegovi savjeti privatno cijene, njegove se knjige čuvaju u ladicama gdje iščekuju neko bolje, zrelije vrijeme. Ozračja budizma, višnuizma, šaktizma, ali i taoizma i islama, snažno su prožela duh ovog katoličkog svećenika, što se jasno iščitava u njegovim knjigama Piše Momir OLJAČA Unatrag par godina jedan je mladi kandidat za svećenika sjedio u uredu svoga dušobrižnika i mentora te mu iznosio vlastite sumnje i poteškoće vezane uz duhovni život. Postariji svećenik otvorio je ladicu svoga radnoga stola, izvadio iz nje omanju knjižicu te ju pružio mladome bogoslovu. »Evo«, rekao mu je, »Crkva ga baš ne voli, ali mislim da će ti koristiti.« Knjiga koju je mladić dobio na dar nosila je naslov Dirnut Bogom; njezin autor glasoviti je indijski katolički svećenik i psiholog Anthony de Mello.Ovu epizodu ispričao mi je spomenuti bogoslov osobno, jednom prigodom dok smo razgovarali o autorima koji su najviše pridonijeli našoj osobnoj duhovnoj formaciji. S lakoćom smo usuglasili mišljenja oko vrijednosti De Mellovih knjiga. Njegov je izraz idealan jer je istovremeno jednostavan, snažan i dubok, te skladno objedinjuje katoličku predaju, istočnjačku mudrost i uvide moderne psihologije.Nažalost, spomenuta epizoda ujedno zorno predočava kakav je De Mellov status unutar crkvenih krugova. Iako se njegovi savjeti privatno cijene, njegove se knjige čuvaju u ladicama gdje iščekuju neko bolje, zrelije vrijeme. Poput kakvih spasonosnih ampula, izvlače se i upotrebljavaju samo u slučajevima krajnje nužde.

Rođen za popa Iako je bio Indijac, rođen i odrastao u predgrađima Bombaya, Anthony de Mello pripadao je obitelji koja je njegovala dugu katoličku tradiciju। Želju da postane svećenikom iskazivao je već od najranije dobi। Prema svjedočanstvu njegovog trinaest godina mlađega brata, Billa de Mella, Anthony je bio naprosto rođen za taj poziv. Izvrsno se snalazio u međuljudskim odnosima i s lakoćom je ispunjavao školske obveze te je bio jednako omiljen i među kolegama i među učiteljima. Iako njegovi roditelji nisu bili oduševljeni sinovljevom željom, pred njegovom su upornošću i gorljivim entuzijazmom na kraju morali popustiti. Godine 1947., u svojoj 16. godini, De Mello je postao kandidat za svećenika Družbe Isusove.Isprva vrlo krut i rigidan, posvema predan zavjetu poslušnosti Crkvi i njezinom nauku, u mladosti je bio vrlo zahtjevan i strog kako prema sebi tako i prema drugima. Prema riječima njegova brata, bila je to sušta suprotnost onom Anthonyju de Mellu kakvog upoznajemo čitajući njegove knjige, napisane mnogo godina kasnije. Srećom, odrastajući De Mello je postajao mudrijim, pa samim time i otvorenijim i fleksibilnijim. Krutost u stavu i držanju rasplinula se zajedno s mladalačkom sklonosti idealiziranju, koja joj je i bila uzrokom.Nakon studija filozofije u Barceloni, psihologije u Chicagu i duhovnosti u Rimu, De Mello je postao poznat u svećeničkim krugovima po svojim duhovnim vježbama i molitvenim seminarima koje je održavao po čitavom svijetu. Njegova popularnost najviše duguje izvornosti njegovih promišljanja, ali i šarolikom bogatstvu priča, usporedbi i primjera kojih je bio živa riznica. Srećom, nije bježao od utjecaja tradicija koje su u Indiji pustile mnogo dublje korijene od kršćanstva. Ozračja budizma, višnuizma, šaktizma, ali i taoizma i islama, snažno su prožela njegov duh, što se jasno iščitava u njegovim knjigama.

Anthony de Mello:

Sjeti se kakvi te osjećaji obuzimaju kada te netko hvali, kada ti se odobrava, kada te prihvaćaju, kada ti plješću. Usporedi to s osjećajima koji se u tebi bude kada promatraš izlazak ili zalazak sunca, ili prirodu općenito, kada čitaš knjigu ili gledaš film u kojem istinski uživaš. Pobudi u sebi takav osjećaj. I usporedi ga s prvim, to jest s onim koji se rodio u tebi kada si bio pohvaljen. Shvati da prva vrsta osjećaja dolazi od slavljenja i uzdizanja samog sebe. To je svjetovni osjećaj. Drugi dolazi od samoispunjenja, a taj je osjećaj duhovan. Evo još jedne usporedbe: Sjeti se kakve osjećaje imaš kada uspiješ, napraviš nešto, postigneš cilj, kada pobijediš u nekoj igri ili raspravi, ili dobiješ okladu. I usporedi takve osjećaje s onima koji se jave u tebi kada zaista uživaš u poslu kojim se baviš, kojim si zaokupljen, i još jednom primijeti razliku u kakvoći između svjetovnih i duhovnih osjećaja. I još jedna usporedba: Sjeti se što si osjećao kada si bio moćan, kada si bio glavni, kada si drugim ljudima bio nadređeni, kada su od tebe dobivali zaduženja, ili kada si bio popularan. I usporedi taj svjetovni osjećaj s osjećajem bliskosti, zajedništva - vremena kada si istinski uživao u društvu prijatelja ili grupe u kojoj ste se zabavljali i smijali. Učinivši to, pokušaj shvatiti pravu narav svjetovnih osjećaja, naime, osjećaja uzdizanja i slavljenja samog sebe. Takvi osjećaji nisu prirodni. Izmišljeni su u tvom društvu i u tvojoj kulturi da bi te učinili produktivnim i podložnim kontroli. Oni ne potiču tvoj rast niti te čine sretnim kako te sretnim čini kontemplacija prirode, ili uživanje u društvu prijatelja, ili uživanje u tvom radu. Ti osjećaji trebali bi u tebi stvarati ushićenje, uzbuđenje i prazninu. Promatraj, zatim, samoga sebe tijekom dana ili tjedna i razmisli koliko si toga učinio, u kolike se aktivnosti upustio, a da nisi bio zaražen željom za tim ushićenjima, za tim uzbuđenjima koja stvaraju samo prazninu, želju za pažnjom, odobravanjem, slavom, popularnošću, uspjehom i moći. Pogledaj ljude oko sebe. Je li barem jedan od njih slobodan od ovisnosti o svjetovnim osjećajima? Ima li ijedan od njih kojim ne upravljaju ti osjećaji, koji ih nije gladan, koji ne provodi svaki trenutak svoga budnog života tražeći ih svjesno ili nesvjesno? Kada to uvidiš razumjet ćeš kako ljudi pokušavaju osvojiti svijet, i dok to nastoje, izgube svoju dušu, jer žive prazne živote, živote bez duše. Ovo je prispodoba o životu nad kojom se treba zamisliti: Grupa turista sjedne u autobus koji prolazi kroz prekrasan kraj; kraj jezera i planina, zelenih polja i rijeka. No, zavjese u autobusu su spuštene i oni pojma nemaju o onome što se nalazi s druge strane prozora autobusa. Cijelo vrijeme putovanja provode u prepirci oko toga tko će dobiti počasno sjedalo u autobusu, kome će pljeskati i koga će poštovati. I u tom ostaju do konca putovanja.

Sjeti se nekoga koga ne voliš - nekoga koga obično izbjegavaš jer njegova/njezina prisutnost u tebi stvara negativne osjećaje. Zamisli tu osobu u svojoj prisutnosti i promatraj kako se u tebi bude negativna čuvstva... Vrlo je vjerojatno da se nalaziš u prisutnosti nekoga tko je siromašan, sakat, slijep ili hrom. Shvati sada da, ako pozoveš tu osobu, toga prosjeka, s ulica i aleja u svoj dom, to jest, k sebi, on/ona će ti biti dar kakav nitko od tvojih divnih i ugodnih prijatelja ne može biti, koliko god bogati bili. On ili ona otkrit će ti sebe i ljudsku prirodu - otkriće koje je isto tako vrijedno kao i bilo koje iz Svetog pisma. Jer, što će ti koristiti ako znaš sve što je zapisano u Svetom pismu, a ne znaš samog sebe i zbog toga živiš život jednog robota? Otkriće koje će ti taj prosjak donijeti proširit će tvoje srce tako da u njemu bude mjesta za svakog živog stvora. Postoji li ljepši poklon od toga? Promatraj sada samog sebe kako reagiraš negativno, i postavi si sljedeće pitanje: "Upravljam li ja tom situacijom, ili ta situacija upravlja mnome?" To je prvo otkriće. S njim dolazi i drugo: Ako želiš upravljati tom situacijom onda moraš upravljati i samim sobom, a ti to ne činiš. Kako se postiže to umijeće? Sve što moraš činiti je da shvatiš da ima ljudi na ovome svijetu koji, da su na tvom mjestu, ne bi bili negativno raspoloženi zbog te osobe. Oni bi upravljali tom situcijom, bili iznad nje, a ne njoj podložni kao što si ti. Prema tome, tvoja negativna čuvstva nisu uzrokovana tom osobom, kao što pogrešno misliš, nego tvojim programom. To je treće i najveće otkriće. Vidi što se događa kada to stvarno shvatiš. Kada prihvatiš ta otkrića o sebi, poslušaj otkriće o ljudskoj naravi. Je li ti jasno da on/ona, nije odgovoran/odgovorna za takvo ponašanje, takvu značajku kod te osobe koja je uzrok tvojim negativnim reakcijama? Možeš se držati svojih negativnih osjećaja jedino ako pogrešno misliš da je on, ili ona, slobodan/slobodna i svjestan/svjesna toga i zato odgovoran/odgovorna. Tko je to ikada učinio nešto zlo, a da je toga bio svjestan? Sposobnost da se čini zlo, ili da se bude zao, nije sloboda jer uključuje nedostatak svjesnosti i osjećajnosti. Oni koji su zaista slobodni ne mogu griješiti kao što ni Bog ne može griješiti. Ta sirota osoba pred tobom je sakata, slijepa, hroma, a ne zlobna kao što si glupo mislio. Shvati ovu istinu: promatraj svoja negativna čuvstva, postojano i duboko, i vidi kako se pretvaraju u obzirnost i suosjećanje. Iznenada, u svom srcu imaš mjesta za nekoga koga ste ti i drugi poslali na ulice i aleje. Sada ćeš shvatiti da taj prosjek dolazi u tvoju kuću s milodarom - obogaćivanjem tvoga srca samilošću i puštanjem tvoje duše na slobodu. Dok si prije bio upravljan (te su osobe imale moć stvaranja negativnih čuvstava u tebi i ti si skretao sa svog puta ne bi li ih izbjegao), sada imaš dar slobode da ne moraš nikoga izbjegavati, da ne moraš nikamo ići. Kada to vidiš, primijetit ćeš kako se u tvom srcu osjećaju samilosti pridružio i osjećaj zahvalnosti tom prosjaku koji je tvoj dobročinitelj. I još jedan, neuobičajen osjećaj: Osjećaš želju da tražiš društvo tih sakatih, hromih i slijepih ljudi koji potiču tvoj rast, isto tako kao što i onaj koji je naučio plivati traži vodu, jer svaki puta kada si s njima možeš osjetiti sve veću i veću samilost i nebesku slobodu, dok si prije osjećao ugnjetavanje i tiraniju negativnih osjećaja. I jedva da se možeš prepoznati dok ideš van na ulice i aleje grada, iz poslušnosti prema Učiteljevu izričitom nalogu, da dovedeš siromašne

Ovo je greška koju većina ljudi čini u svojim odnosima s drugima: pokušavaju se negdje ugnijezditi zastalno u ovom vječno promjenjivom tijeku života. Sjeti se nekog čiju ljubav priželjkuješ. Želiš li biti važan toj osobi, biti joj nešto posebno, nešto što će promijenit njegov/njezin život? Želiš li značiti nešto toj osobi, da se zanima za tebe na poseban način? Ako želiš, otvori svoje oči i vidi da blesavo pozivaš druge da te rezerviraju za sebe, da ograniče tvoju slobodu na svoju korist, da kontroliraju tvoje ponašanje, tvoj rast i razvoj kako odgovara njihovu interesu. To je isto kao da ti ta osoba kaže: "Ako želiš biti nešto posebno za mene, onda moraš udovoljiti mojim uvjetima. Zato što, onoga trenutka kada prestaneš živjeti prema mojim očekivanjima, za mene nećeš više biti ništa posebno." Želio bi nekome biti poseban, zar ne? Cijena koju tada moraš platiti je izgubljena sloboda. Moraš plesati kako ta osoba svira, isto kao što i ti zahtjevaš da oni koji tebi žele biti nešto posebno moraju plesati kako ti sviraš. Zaustavi se sada i upitaj se vrijedi li platiti tako puno da se dobije tako malo. Zamisli da kažeš toj osobi čiju posebnu ljubav priželjkuješ: "Pusti me da budem slobodan i svoj, da mislim svoje misli, da ugađam svom ukusu, da slijedim svoja nastojanja, da se ponašam onako kako ja odlučim da mi se sviđa." Onoga trenutka kada izgovoriš te riječi shvatit ćeš da tražiš nemoguće. Željeti da budeš nešto posebno za nekoga znači, u biti, da se vežeš na zadatak prema kojem se moraš ponašati onako kako odgovara toj osobi i tako gubiš svoju slobodu. Uzmi onoliko vremena koliko ti je potrebno da to shvatiš. Možda si sada spreman reći: "Više bih volio svoju slobodu nego tvoju ljubav." Ako bi morao birati između društva u zatvoru, i toga da po ovoj zemlji hodaš sam, što bi odabrao? Reci sada toj osobi: " Puštam te da budeš slobodan/slobodna i svoj/svoja, da misliš svoje misli, da ugađaš svom ukusu, slijediš svoje težnje, da se ponašaš onako kako ti odlučiš da ti odgovara." Onoga trenutka kada to kažeš primijetit ćeš jednu od ove dvije stvari: Ili će se tvoje srce opirati tim riječima, pa ćeš tada biti izložen opasnosti da se lijepiš na druge ili ih iskorištavaš kao sada (sada je, dakle, vrijeme da ispitaš svoje pogrešno uvjerenje da bez te osobe ne možeš živjeti ili biti sretan); ili će tvoje srce te riječi izgovoriti iskreno, i toga će istoga trenutka sva kontrola, manipulacija, iskorištavanje, posesivnost i ljubomora nestati. "Puštam te da budeš slobodan/slobodna i svoj/svoja: da misliš svoje misli, ugađaš svojem ukusu, slijediš svoje težnje, da se ponašaš onako kako ti odlučiš da ti odgovara." I primijetit ćeš još nešto: ta osoba ti automatski prestaje biti nešto posebno i važno. I on/ona postaje ti važan/važna na način na koji je zalazak sunca ili simfonija krasna u samoj sebi, na način na koji je bilo koje drvo posebno u sebi, a ne po svojim plodovima ili hladovini koju može pružiti. Tvoj dragi/draga tada više neće pripadati tebi, nego svima, ili nikome - kao izlazak sunca ili neko drvo. Ispitaj to tako da ponoviš one riječi: "Puštam te da budeš slobodan/slobodna..." Izgovorivši te riječi, oslobodio si se. Sada si sposoban voljeti. Jer kad se lijepiš na druge, ono što im nudiš nije ljubav nego lanac kojim ste i ti i tvoj/tvoja dragi/draga vezani. Ljubav može postojati samo u slobodi. Onaj tko zaista voli traži ono što je dobro za onoga koga voli, a što posebno pretpostavlja oslobađanje ljubljenog/ljubljene od onoga/one koji/koja ljubi.

Što se može učiniti da se postigne sreća? Ne možeš učiniti ništa, ni ti, niti bilo tko drugi. Zašto? Zbog jednostavnog razloga što si već sada sretan. Zašto bi onda težio za nečim što već imaš? Ako je tako, zašto onda ne osjećaš tu sreću koja je već tvoja? Zato što tvoj um sve vrijeme stvara jad. Odbaci taj jad svoga uma i sreća koja je oduvijek bila tvoja odmah će se pojaviti na površini. Kako odbaciti jad? Pronađi što uzrokuje jad i nepopustljivo promatraj uzrok, i izgubit će se sam od sebe. Ako, dakle, pažljivo promatraš, vidjet ćeš da postoji jedan i samo jedan uzrok jada. Taj uzrok zove se navezanost. Što je to navezanost? Navezanost je stanje u kojem je čovjek prilijepljen na neku stvar i osobu za koju misli da bez nje ne može biti sretan. To čuvstveno stanje prilijepljenosti sastavljen je od dva elementa: jedan je pozitivan, a drugi negativan. Pozitivan element je blijesak zadovoljstva i uzbuđenje, ushit koji osjećaš kada dobiješ ono na što si navezan. Negativni element je osjećaj prijetnje i napetosti koji uvijek prati navezanost. Zamisli nekoga tko u koncentracionom logoru proždire hranu: jednom rukom stavlja hranu u usta, a drugom je štiti od susjeda koji bi je ugrabio onog trenutka kada bi ovome popustila pažnja. To je savršena slika navezane osobe. Tako te navezanost, po svojoj naravi, dovodi do čuvstvene nepostojanosti i uvijek prijeti da uzdrma tvoj mir. Kako, dakle, možeš očekivati od navezane osobe da uroni u ocean sreće koji se zove kraljevstvo Božje? To je isto tako kao i očekivati da će deva proći kroz iglene ušice! Dakle, tragedija navezanosti je u tome što, ako se ne postigne objekt navezanosti, uzrokuje jad. Ali, ako se postigne, ne uzrokuje sreću, već samo blijesak zadovoljstva nakon kojeg slijedi zabrinutost; i naravno, također slijedi tjeskoba zbog straha da bi mogao izgubiti objekt navezanosti. Reći ćeš: "Zar ne bih mogao zadržati barem jednu navezanost?". Kako da ne. Možeš ih zadržati koliko želiš. Ali cijena koju plaćaš za svaku navezanost jest izgubljena sreća. Razmisli o ovome: narav navezanosti je takva da će, čak ako i puno njih zadovoljiš tijekom jednog dana, ona navezanost koja nije zadovoljena vrebati na tvoj um i učiniti će te nesretnim. Ne postoji način na koji bi mogao pobijediti u bici s navezanostima. Tražiti navezanost koja za sobom ne nosi jad isto je kao i tražiti vodu koja nije mokra. Još se nije rodio takav koji bi sastavio formulu prema kojoj bi mogao zadržati objekt svoje navezanosti bez borbe, tjeskobe, straha i, prije ili poslije, poraza. Postoji samo jedan način na koji možeš pobijediti u bici s navezanostima: odbaci ih. Suprotno raširenom mišljenju - odbacivanje navezanosti je lako. Sve što trebaš učiniti je shvatiti ali zaista shvatiti, sljedeće istine. Prva istina: Držiš se jednog pogrešnog mišljenja, naime, mišljenja da bez te određene osobe ili stvari nećeš biti sretan. Promotri svoje navezanosti jednu po jednu, vidi kako su to sve pogrešna uvjerenja. Možda ćeš se morati suočiti s opiranjem svojeg srca, ali onog trenutka kada to budeš vidio, odmah će doći do ploda u tvojim čuvstvima. Toga će trenutka navezanost odmah izgubiti svoju snagu.sin-žena-kuća-posao-auto-zdravlje Druga istina: Ako samo uživaš u stvarima ne dopuštajući si da se na njih navežeš, to jest, ako ne prihvatiš mišljenje da bez njih nećeš biti sretan, bit ćeš pošteđen borbe i čuvstvene napetosti dok ih štitiš i čuvaš za sebe. Je li ti ikada palo na pamet da možeš zadržati sve ono a što si navezan bez odricanja, bez napuštanja ičega, i da možeš u svemu uživati čak još više na principima nenavezanosti, bez prilijepljenosti, jer si sada opušten, i nisi ugrožen dok uživaš u njima? Treća i konačna istina: Ako naučiš uživati u mirisu tisuću ruža, nećeš se prilijepiti na samo jednu i nećeš patiti ako je ne možeš dobiti. Ako imaš tisuću najdražih jela, onda će gubitak jednog proći nezapaženo i neće umanjiti tvoju sreću. Ali, upravo te tvoje navezanosti sprečavaju u rastu i razvijanju raznolikijeg ukusa za stvari i ljude. U svjetlu tih istina niti jedna navezanost ne može opstati. Ali, svjetlost mora sjati neometano ako želiš da bude djelotvorna. Navezanosti mogu bujati jedino u tami opsjene. Bogataš ne može ući u kraljevstvo radosti ne zato što bi htio biti loš, već zato što odabire biti slijep.

Je li ti ikada palo na pamet da si programiran da budeš nesretan, i zato ti je, što god činio da postaneš sretan, suđen neuspjeh? To je kao da si u svoje računalo unio matematičke jednadžbe, a da zatim nijednom ne uspiješ iz njega dobiti Shakespearove stihove. Ako želiš biti sretan, ono prvo što trebaš nije trud, čak ni dobra volja ili dobre želje, nego čisto razumijevanje toga kako si točno programiran. Evo što se dogodilo: Prvo su te tvoje društvo i tvoja kultura naučili misliti da nećeš biti sretan bez izvjesnih osoba i izvjesnih stvari. Samo pogedaj oko sebe: posvuda su ljudi, zapravo, izgradili svoje živote na neupitnom uvjerenju da bez izvjesnih stvari, novca, moći, uspjeha, odobravanja, ugleda, ljubavi, prijateljstva, duhovnosti, Boga, ne mogu biti sretni. Koja je tvoja kombinacija? Nakon što si to svoje uvjerenje progutao, naravno da se kod tebe javila navezanost na tu osobu ili stvar za koju si bio uvjeren da bez nje ne možeš. Tada si se morao početi truditi da stekneš svoju dragocijenu stvar ili osobu, da bi se, nakon što si je stekao, na nju navezao, te se počeo boriti protiv svake mogućnosti da je izgubiš. To te je na kraju dovelo do jadne čuvstvene navezanosti, tako da te je objekt tvoje navezanosti mogao ushićivati kada si ga stekao, uzrokovati tjeskobu kada se pokazala opasnost da ga izgubiš, i jad kada si ga izgubio. Stani sada na trenutak i s užasom se zamisli nad beskrajnim popisom svojih navezanosti kojima si postao zarobljenik. Razmisli o konkretnim stvarima i osobama, ne astraktnim... Nakon što te je tvoja navezanost zgrabila, počeo si se svim silama boriti, u svakom budnom trenutku svoga života, da preurediš svijet oko sebe tako da bi mogao sačuvati i zadržati objekt svoje navezanosti. To je iscrpljujući zadatak koji ostavlja malo energije za posao življenja i potpunog uživanja u životu. To je, također, nemoguć zadatak u svijetu koji se neprestano mijenja i koji ti, jednostavno, nisi sposoban kontrolirati. Tako si, umjesto života u spokoju i ispunjenosti, osuđen na život pun frustracija, tjeskoba, briga, nesigurnosti, iščekivanja, napetosti. U nekoliko prolaznih trenutaka, svijet se zaista pokorava tvojim težnjama i mijenja prema tvojim željama. Tada zakratko postaješ sretan. Ili radije, okusiš blijesak zadovoljstva koji uopće nije sreća, jer je u pozadini popraćen strahom da bi se bilo u kojem trenutku taj svijet stvari i ljudi, koji si s toliko muke stavio na svoje mjesto, mogao izmaknuti tvojoj kontroli i razočarati te, u čemu, prije ili poslije, nikada ne zataji. I evo još nečeg nad čime se treba duboko zamisliti: svaki puta kada si tjeskoban ili uplašen, to je zato što bi mogao izgubiti ili ne postići objekt svoje navezanosti, zar ne? I svaki put kada si ljubomoran, zar to nije zbog toga što bi netko mogao pobjeći s onim na što si navezan? I skoro sva tvoja ljutnja dolazi od toga što netko stoji na putu do onoga na što si navezan, zar ne? I vidi kako paranoidan postaješ kada je ono na što si navezan ugroženo - ne možeš misliti objektivno, cijelo tvoje viđenje postaje iskrivljeno, zar ne? I svaki put kada ti je dosadno, zar to nije zbog toga što ne dobivaš dovoljnu zalihu onoga za što misliš da će te usrećiti, onoga na što si navezan? I kada si potišten i jadan, uzrok je svima očigledan: život ti ne daje dovoljno onoga za što si samog sebe uvjerio da bez toga ne možeš biti sretan? Skoro svako negativno čuvstvo koje osjećaš izravna je posljedica navezanosti. Tu si, dakle, pritisnut teretom svojih navezanosti i beznadno se boriš da postigneš sreću upravo zadržavajući taj teret. To je besmislena ideja. Tragedija je u tome što je to jedini način za postizanje sreće na koji su svi naučeni, način koji jamačno rezultira tjeskobom, razočaranjem i tugom. Teško da je ikome rečena sljedeća istina: Da budeš istinski sretan trebaš učiniti jedno, i samo jedno: otarasi se svog programa, otarasi se tih navezanosti. Kada se ljudi spotaknu na očiglednu istinu, postanu užasnuti zbog pomisli na bol koja je povezana s odbacivanjem njihovih navezanosti. Ali, taj postupak uopće nije bolan. Naprotiv... Odbacivanje je navezanosti savršeno ugodan zadatak ako alat koji koristimo nije snaga volje ili odricanje, već uvid. Sve što trebaš učiniti je: 1) otvori svoje oči i vidi da, zapravo, uopće ne trebaš objekt svoje navezanosti, 2) samo moraš shvatiti da si bio programiran, da ti je mozak bio ispran da misliš kako ne bi mogao biti sretan ili kako ne bi mogao živjeti bez te određene osobe ili stvari. Sjećaš li se kako ti je srce bilo slomljeno, kako si bio siguran da više nikada nećeš biti sretan jer si izgubio nekoga tko ti je jako puno značio? Ali, što se onda dogodilo? Vrijeme je prolazilo, a ti si se naučio snalaziti prilično dobro, zar ne? To bi te trebalo upozoriti na neispravnost tvojeg mišljenja, na varku kojom te je obmanjivao tvoj programirani um. Ono na što si navezan nije stvarno. To je tvoje mišljenje, uobrazilja u tvojoj glavi koju ti je priskrbio tvoj program. Da te uobrazilje nije bilo u tvojoj glavi, ne bi ni bio navezan. Volio bi stvari i ljude i potpuno bi uživao u njima, ali bez svojih vjerovanja, uživao bi u njima bez navezanosti. Ustvari, ima li ikoji drugi način na koji bi stvarno mogao uživati u nečemu? Napravi sada pregled svih svojih navezanosti i svakoj osobi ili stvari koja ti padne na pamet reci: "Ja, ustvari, uopće nisam navezan na tebe. Ja se samo zavaravam mišlju da bez tebe neću biti sretan." Samo to učini pošteno i vidi promjenu koja se počinje javljati u tebi:"Ja, ustvari, uopće nisam navezan na tebe. Ja sam se samo zavaravao mišlju da bez tebe neću biti sretan."
Ako promotriš način na koji si sklopljen i način na koji funkcioniraš, pronaći ćeš u svojoj glavi cijeli jedan program, skupinu zahtjeva o tome kakav bi svijet trebao biti, kakav bi ti trebao biti i što bi trebao željeti. Tko je odgovoran za tu programiranost? Ti nisi. Nisi, u stvari, ti taj koji odlučuje čak ni o osnovnim stvarima kao što su tvoja htijenja i želje, i takozvane potrebe; o svojim vrijednostima, svom ukusu, svojim stavovima. Tvoji roditelji, tvoje društvo, tvoja kultura, tvoja vjeroispovijest, tvoja prošla iskustva jesu ta koja su unijela upute za djelovanje u tvoje računalo. Sada, koliko god bio star i kamo god išao, tvoje računalo ide skupa s tobom i djeluje i radi u svakom svjesnom ili nesvjesnom trenutku tijekom dana; zapovijedajući traži da se njegovi zahtjevi ostvare u životu, u ljudima i u tebi. Ako se ti zahtjevi ostvare, računalo ti dopušta da budeš miran i sretan. Ako se ti zahtjevi ne ostvare, čak i onda kada ti nisi za to kriv, računalo u tebi stvara negativna čuvstva koja uzrokuju patnju. Na primjer, kada drugi ljudi ne žive prema očekivanjima tvojega računala, mučit će te frustracijama ili ljutnjom ili gorčinom. Drugi primjer: Kada stvari nisu pod tvojim nadzorom, ili kada budućnost nije sigurna, tvoje računalo traži da postaneš tjeskoban, napet, zabrinut. Tada trošiš puno energije boreći se s tim negativnim čuvstvima. Ti se općenito boriš, trošeći puno energije na pokušaje mijenjanja svijeta oko sebe, samo da se ostvare zahtjevi tvojeg računala. Ako se to dogodi, doći ćeš do nepostojana mira; nepostojana zato što se svakog trenutka može dogoditi neka sitnica (da vlak kasni, da kazetofon ne radi, pismo ne stiže - bilo što) koja se neće slagati s programom tvojega računala, i računalo će tražiti da se opet naljutiš. I tako ti živiš svoj zanosni život u stalnoj ovisnosti o milosrđu stvari i ljudi, očajnički pokušavajući prilagoditi ih zahtjevima svog računala, tako da možeš uživati jedini mir kakvog možeš poznavati - privremeni odmor od negativnih čuvstava - znak pažnje od tvojeg računala i tvojeg programa. Ima li izlaza iz toga? Ima. Nećeš moći promijeniti svoj program tako lako, ili možda uopće ne, ali ga ni ne moraš mijenjati. Pokušaj ovo: 1) Zamisli da se nalaziš u takvoj situaciji ili u društvu osobe koju smatraš neugodnom i koju bi inače izbjegavao. 2) Sada promatraj kako tvoje računalo počinje instiktivno djelovati, uporno zahtijevajući da izbjegneš tu situaciju ili je pokušaš promijeniti. 3) I ako ostaneš tamo i odbiješ mijenjati situaciju, 4) promatraj kako računalo uporno zahtijeva da se živciraš, ili da osjetiš tjeskobu, ili krivnju, ili neko drugo negativno čuvstvo. 5) Nastavi promatrati tu neugodnu situaciju ili osobu dok ne shvatiš da:
Ni ta situacija, niti ta osoba ne uzrokuju negativna čuvstva.
One samo idu svojim putom, kakve jesu - jesu, čineći što čine - pravo ili krivo, dobro ili loše.
Tvoje računalo je to koje, zahvaljujući tvom programu, uporno zahtijeva da reagiraš s negativnim čuvstvima.
Vidjet ćeš to bolje ako shvatiš da bi netko drugi, s drukčijim programom, u istoj situaciji, istom slučaju ili s istom osobom reagirao sasvim smireno, čak i radosno. Nemoj stati dok ne shvatiš ovu istinu: jedini razlog zbog kojeg i ti isto ne reagiraš smireno i radosno je tvoje računalo koje tvrdoglavo zahtijeva da se stvarnost preoblikuje prema tvojem programu. Promotri sve to, tako reći, izvana, i vidi čudesnu promjenu koja se događa u tebi. Shvativši tu istinu, i zaustavivši time svoje računalo u stvaranju negativnih čuvstava, možeš započeti bilo s kojim djelovanjem koje smatraš prikladnim. Možeš izbjegavati neku situaciju ili osobu; ili je možeš pokušati promijeniti; ili možeš zahtijevati poštivanje svojih prava i prava drugih; možeš čak i posegnuti za silom... ... ali tek nakon što si se riješio svojih čuvstvenih problema, jer tada će tvoje djelovanje izvirati iz mira i ljubavi, a ne iz neurotične želje da umiriš svoje računalo ili se prilagodiš njegovu programu, ili da se otarasiš negativnih čuvstava koje ono stvara. Tada ćeš razumijeti koliko je duboka mudrost ovih riječi: Onomu tko bi se htio parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine, prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije! Jer, postat će ti očito da pravo ugnjetavanje ne dolazi od onih koji se s tobom parniče, ili od vlasti koja te prisiljava na ropski rad, nego od tvog računala čiji program uništava mir u tvojoj duši onog trenutka kada se izvanjske okolnosti ne poklope s programiranim zahtjevima. Znani su ljudi koji su bili sretni čak i u takvim okolnostima kao što je ugnjetavanje u koncentracionom logoru! Ono čega bi se trebao osoboditi jest ugnjetavanje koje provodi tvoja programiranost. Samo tada ćeš moći iskusiti onu unutarnju slobodu koja jedina mora pokrenuti sve društvene revolucije, jer to moćno čuvstvo, strast koja se javlja kada vidiš društvena zla i budeš potaknut na djelovanje, imat će svoje izvorište u stvarnosti, a ne u tvojem programu ili u tvom egu.


Pogledaj u svijet i vidi kako ste i ti i ljudi oko tebe nesretni. Znaš li zašto su ljudi nesretni? Vjerojatno ćeš reći da je to zbog usamljenosti ili ugnjetavanja, rata ili mržnje, ili bezboštva. I Imat ćeš krivo. Tome postoji samo jedan uzrok: kriva mišljenja u tvojoj glavi, mišljenja toliko raširena, tako uobičajena da ti nikada ne padne na pamet da ih preispitaš. Zbog tih krivih mišljenja iskrivljena je tvoja slika svijeta i sebe samoga. Ti si tako kruto isprogramiran i pritisak društva toliko je velik da si doslovno zarobljen u zamci koja iskrivljuje tvoju sliku svijeta. Otud nema izlaza jer ti ni ne sumnjaš da bi tvoja slika mogla biti iskrivljena, tvoje razmišljanje krivo, a tvoja mišljenja pogrešna. Pogledaj oko sebe i vidi možeš li pronaći jednu jedinu istinski sretnu osobu - osobu bez straha, slobodnu od nesigurnosti, tjeskoba, napetosti i briga. Imao bi sreće kada bi našao jednu takvu osobu među stotinu tisuća ljudi. To bi te trebalo dovesti do sumnje u programiranost i mišljenja koja su tebi i njima zajednička. Ali, ti si programiran i tako da ne sumnjaš, da ne dvojiš, da se uzdaš jedino u pretpostavke koje su unesene u tebe kroz tvoju predaju, tvoju kulturu, tvoje društvo, tvoju vjeroispovijest. I ako nisi sretan, izvježban si tako da kriviš samoga sebe, ne svoju programiranost, ne svoje kulturološke i naslijeđene zamisli i mišljenja. Ono što stvar čini još gorom jest i činjenica da je većini ljudi mozak toliko ispran da ne shvaćaju koliko su nesretni; kao čovjek koji sanja, a ni ne sluti da sanja. Koja su to kriva mišljenja - zapreke na putu do sreće? Evo nekoliko primjera. Prvo mišljenje: Ne možeš biti sretan bez stvari na koje si navezan i koje smatraš dragocijenima. Krivo. Ne prođe niti jedan trenutak u tvome životu a da ne posjeduješ sve ono što ti je potrebno za sreću. Razmišljaj o tome koju minutu. Razlog zbog kojeg si nesretan je to što se ne usredotočuješ na ono što imaš, već na ono što nemaš. Drugo mišljenje: Sreća se nalazi u budućnosti. Nije istina. Upravo ovdje i sada ti si sretan, ali ti to ne znaš jer su te tvoja kriva vjerovanja i tvoja iskrivljena opažanja zarobila u strahovima, tjeskobama, navezanostima, sukobima i krivnji, i učinila od tebe taoca u igri koju si programiran igrati. Kada bi to shvatio, uvidio bi da si sretan, a da toga nisi svjestan. Još jedno mišljenje: Bit ćeš sretan ako uspiješ promijeniti situaciju u kojoj se nalaziš i ljude oko sebe. Nije istina. Glupo rasipaš toliko energije pokušavajući preinačiti svijet. Ako je tvoj poziv provesti život mijenjajući svijet - idi samo i promijeni ga, ali nemoj u sebi gajiti obmanu da će te to učiniti sretnim. Ono što te čini sretnim ili nesretnim nije svijet ni ljudi oko tebe, već misli u tvojoj glavi. Tražiti sreću u svijetu izvan sebe isto je kao i tražiti anđelovo gnijezdo na dnu oceana. Ako je, dakle, sreća to što tražiš, možeš prestati rasipati energiju pokušavajući izliječiti svoju ćelavost ili razviti privlačno tijelo, mijenjati prebivalište ili posao, zajednicu ili stil života, ili čak svoju osobnost. Shvaćaš li da bi mogao promijeniti svaku od tih stvari, mogao bi biti posebno zgodan i imati očaravajuću osobnost, nalaziti se u najugodnijoj okolini, a ipak biti nesretan? I duboko u sebi spoznaješ da je to istina, ali ipak i dalje tratiš trud i energiju pokušavajući doći do onoga što te ne može učiniti sretnim. Još jedno krivo mišljenje: Bit ćeš sretan ako se ispune sve tvoje želje. Nije istina. U stvari, upravo te želje i navezanosti stvaraju u tebi napetost, frustracije, živčanost, nesigurnost i strah. Napravi popis svih svojih navezanosti i želja, i svakoj od njih reci ove riječi: "Duboko u svom srcu znam da čak ni onda kada to postignem, ako se to i ostvari, neću postići sreću." (zaposlenje-zdravlje-novi stan-novi auto-novac na lutriji) I duboko se zamisli nad istinošću tih riječi. Ispunjenje želja može, u najboljem slučaju, donijeti bljeskove zadovoljstva i uzbuđenja. Nemoj to pomiješati sa srećom. Što je onda sreća? Vrlo mali broj ljudi zna odgovor, ali nitko ti ga ne može reći, jer sreća se ne može opisati. Možeš li opisati svjetlost ljudima koji su sjedili u tami cijeli svoj život? Možeš li opisati stvarnost nekome tko se nalazi u snovima? Shvati da se nalaziš u tami i tama će nestati; tada ćeš znati što je svjetlost. Shvati da je to što ti se događa noćna mora i prestat će; tada ćeš se probuditi u stvarnosti. Shvati da imaš kriva mišljenja i izgubit će se; tada ćeš okusiti sreću. Ako ljudi toliko žude za srećom, zašto onda ne pokušavaju shvatiti da imaju kriva mišljenja? Prvo: zato jer im nikada ne padne na pamet da ih vide kao kriva ili čak kao mišljenja. Program je bio tako duboko unesen u njih da ih vide kao činjenice i stvarnost. Drugo: zato jer se boje da će izgubiti jedini svijet koji poznaju: svijet želja, navezanosti, strahova, društvenih ugnjetavanja, napetosti, težnji za uspjehom, briga, krivnji, s bljeskovima zadovoljstva, oduška i uzbuđenja koji sve to sa sobom nose. Zamisli nekoga tko se boji prekinuti noćnu moru jer, na kraju krajeva, to je jedini svijet koji poznaje. Tu si opisan ti i drugi ljudi. Ako želiš naći trajnu sreću, moraš biti spreman mrziti oca, majku, čak i svoj život, i odreći se cijelog svog imetka. Kako? Ne odriči se ničega, i ne napuštaj ništa jer ono što nasilno napustiš, na to si vječno vezan. Nego radije uvidi da je to noćna mora, što u stvari i jest, i onda će, zadržao sve ili ne, izgubiti svoj utjecaj na tebe, moć da te povrijedi. Napokon ćeš se probuditi iz svog sna, izvan te tame, bez tih strahova i jada. Provedi neko vrijeme u gledanju na svaku od tih stvari na koje si navezan kao na ono što zaista i jesu - noćne more koje, s jedne strane, uzrokuju uzbuđenja i zadovoljstva, a s druge strane brige, nesigurnost, napetosti, tjeskobe i strahove i jad. Otac i majka: noćna mora. Suprug i djeca, braća i sestre: noćna mora. Sve što posjeduješ: noćna mora. Tvoj život kakav je sada: noćna mora. Svaka pojedina stvar na koju si se navezao i zbog koje si samog sebe uvjerio da bez nje ne možeš biti sretan: noćna mora. Tada ćeš mrziti oca i majku, suprugu i djecu, braću i sestre, čak i svoj život. I tako ćeš se lako odreći svega što posjeduješ, to jest, prestat ćeš se navezivati na stvari i tako im uništiti mogućnost da te povrijede. Tada ćeš napokon okusiti to tajanstveno stanje koje se ne može opisati ni izreći - stanje trajne sreće i mira. I razumjet ćeš kako je istinito to da će svakome onome tko raskine navezanost na braću i sestre, oca, majku ili djecu, zemlju ili kuće... biti plaćeno stostruko i baštinit će život vječni.

'May you be happy, may your dreams come true'

Stanford Report, June 15, 2005
Sylvia Boorstein's keynote speech: 'May you be happy, may your dreams come true'

This speech was delivered without a text or notes and is a transcription of Dr. Boorstein's spoken words at the Multifaith Baccalaureate Celebration on June 11, 2005.
"It's so great. I got so excited while that was happening.
One of my meditation teachers used to end each of our interviews actually, I'd have my hand on the door ready to leave, and she'd say to me, "Remember, Sylvia, be happy," and I'd go out and I actually for a long time thought it was a salutation, like "have a good day" or something that you say just in a routine kind of a way, and it took me a long time to realize that it was an instruction, "Be happy," and not only that it was an instruction but that it was a wisdom transmission, that happiness was a possibility. I understand that happiness to mean the happiness of a mind that's alert, that's awake to the amazing potential of being a person in a life, with a mind that's opened, that sees everything that's going on, that sees my own life drama and the drama of life, and realizes what an amazing possibility this is, and with a heart that's open, the heart that responds naturally as hearts do, in compassion, in connection with friendliness, with love, with consolation when it needs to, that that's the happiness of life, a mind that's awake, a heart that's engaged, and that what I want to do this morning is share with you two practices, three practices, really, that are my current practices, that help me keep my mind in a shape where I remember that that's a possibility.
But, the first thing I want to say is congratulations, to everybody—to the graduates, of course, but to their families and the faculty and the administration and the founders of Stanford and everyone and everything else that has gone into making this event merge at this very moment. I have photos in a very old photo album of my father graduating from the City College of New York in 1934, and there are pictures of him posing in his cap and gown, but also my grandfather and my grandmother and my mother to whom he was engaged at that time, also posing in his cap and gown, and the truth is, when I was young, I was a little embarrassed about that. I felt a little bit shy about the fact that my grandparents, immigrants to this country who didn't speak English and hadn't gone to school at all, were presuming to wear a cap and gown. But you know, now I look at those photos and I think that they're exactly right, that everyone should have been wearing the cap and gown, that my grandparents each did whatever jobs they needed to do in order for my father to be able to not take a job, to go to school instead. The fact that they were all there at that graduation, trying on the cap and gown, had to do with the fact that my mother insisted that my father, who did not like ceremonies, go to that ceremony. It also has to do with the fact that the immigration laws into the United States in the early 19th [sic] century allowed my grandparents and many, many other people to come and start new lives here. That photo also depends on a free education at City College being available to everyone. If I look at that photo I not only see my father's efforts; I see everyone's efforts and everything that was part of the world at that moment conspiring to make those photos possible. Just as, everything thing morning is possible because of a zillion myriad causes. The thing that I find most exciting to remember is that no one does anything alone. Everyone does everything with the help of everyone who has ever been in his or her life and supported them in all the ways that we support, and with the help of a culture that supports. Everything makes every single moment. That's so amazing to me. I think to myself, wow, the scripture line that came to me this morning as I looked out at all of you is wow, mana ra hama comaza. It's Jacob waking up from his dream and saying, "How amazing, how awesome is this world."
In my life, when I think about what's happening, it's sometimes tedious and sometimes wonderful, but when I think about life that is happening, that's amazing, so what I want to do with you right now is I'd like to do a mini-meditation. You don't need to close your eyes. It used to be when you said let's meditate, everybody would close their eyes and folded their legs in a certain way, sat up straight. You can sit exactly the way you are. In fact, I hope you keep your eyes open and look at this glorious day, look at the people around you. You can look just for a minute; look at the people around you. This is a looking meditation.
Look at the people around you. Some of them you know. Graduates probably most know each other. The parents and family, you can look at other people and not know them personally but in this moment, know that you are sharing this celebratory moment of passage, this moment that could only happen because of zillions and zillions and zillions of causes of which you are all a part.
You know, if everybody could discuss with another, if we had a lot of time, what's in your mind at this moment, what are your mind states, people would say, I'm sure, delighted and joyful and relieved and maybe a little sad, actually, to be finishing, and maybe parents and family are feeling nostalgic about when they were young people starting out into their lives. Maybe you're feeling anticipatory nostalgia about leaving Stanford before you leave, if you're leaving. Everyone's got a mind full of an extraordinary array of human emotions, and if we look at each other, we don't even have to have little discussion groups to say how you are feeling. We know that that person, like me, is celebrating this moment together with me. We are human beings awake to this moment. It's a gorgeous day that supports awareness.
I want to say that really what I think about when my teacher said to me, "Be happy," is be awake, be alert, stay in your life, stay present to it. She said at another point, "It's your life, Sylvia, don't miss it." That's been a very important thing.
Now I want—that, by the way, was the warm-up meditation. This is the real meditation.
Just for a moment, you could even close your eyes if you want to, and this one is not a requirement, just for a moment; think about some challenge in your life at this point. Maybe you're about to start a new job or a new school or a new program or everyone, you know, it's not just for graduates. I think our life, my life is a continuing series of new challenges, new things to do, and among them always something that seems perhaps a little difficult, and I'd like you to be aware of the fact that when the mind is alert and expansive, present as it is in this moment, something that seems like a challenge seems workable. My mind is helpful. It says, well, this seems like a hard thing to do, but I can do it, I'll do that. Well, this is a difficult time in my life but it'll pass. I'll do that. When my mind is buoyant, it can carry the challenges of my life in a more hopeful, inspired way.
One last meditation. I'd like you to think for a moment, in this expansive and I hope hopeful and joyful moment, about the world and its difficulties. It's a very complicated world. It needs a lot of help. In the moments when my mind is inspired, I think about the readings from Abraham Heschel, the readings from Father Merton, the readings from the Dalai Lama, and I think yes, yes, that's right, that is the potential of human beings. We can in fact arise above our personal, trivial needs. We can, as Dr. Heschel said, really make a new world. We can, as Father Merton said, really find that our basic nature is lovingness and kindness and we can live n the awareness of that, and we can express that in the way we are with people. And we can, as His Holiness the Dalai Lama, really meet people as friends. Imagine a world where we met everyone as sisters and brothers.
In moments when my mind is blank, like this one, I think to myself, I know that's true, yes, yes. And I can be a part of it. I'm inspired to make a difference. When I realize that every moment is the result of every single thing that's ever happened, I can even think about the world and its difficulties now and think about it in this way. I can say the world is full of difficulties but they didn't get there by accident. The way the world is the result of all the actions of everybody up to now, but the actions of me and everybody else now will make a different world. Everything is always the lawful consequence of causes and conditions, and I and all of you are always for all of our life part of the causes and conditions of the emerging world. That's so exciting for me, when I remember, when my own story of my own life has not captivated me so much that I am bewildered or beleaguered or too tired to remember what I know what's true.
So here are the three practices that I know, that help my mind, picked itself up and remember, there's a world out there and I could make a difference in it, and the difference making would make me happy.
The first practice is a practice of mindfulness. It's a practice of the Buddha ** but it is not a parochial practice. It has no dogma. It's the practice of paying attention, really paying attention. It's a fancy word for paying attention. The point of paying attention, which means in every moment of my life trying to make myself aware of how do I feel? What's going on inside of me? What's going on outside, but what's going on inside? And, from that, getting to see what's always true. The point of it is wisdom. This is the wisdom that we're meant to see. There are three wisdoms. The first is that everything passes. This moment, like every other moment, passes. It's a great piece of wisdom to have in mind when my life is difficult, it's wonderful to remember that it won't be that way forever. I had a very difficult time come up in my family recently. Some incident happened and I was so upset about it, and one of my daughters came by me and said, "Mom, get a grip, its 12 minutes out of a whole life." That was a really important wisdom transmission. It's just this time out of a whole life.
The other part is not only that every experience passes so that when difficult ones are here, they're supportable, but every moment passes so I shouldn't miss this one. This is the only chance I get to do this one. Every moment is precious. Everything that I do makes a difference so I want everything that I do to be inspired by kindness.
The second thing that's important to know is that things are the way they are because of so many causes. Some of the things I can change in my life, and some of them I cant, but the wisest way I can respond to my life is by accommodating it and responding to it and not fighting and struggling with it, that are the things that I can change and I'd like the courage to change them. There are things that I can't change. I'd like the serenity to accept them. I'd like to keep the wisdom to know the difference.
And the third thing, again, is the recognition that no one does anything alone, that is, all causes and conditions. It relieves me personally of worrying too much about praise or blame. If I do something good, I think to myself, well, great, this is my teacher's and my parents' and my whole life speaking through me at this moment and acting through me, and I am very, very grateful for all of my teachers and all the people that make me who I am today, and I figure I share the merit with them. They're part of it. And when I don't do so well, when I don't do as well as I wish, I can also distribute the dismay and say this is not my fault. All of my committee did not show up in exactly the right proportions today, but they will another time, so thank you, committee, and we carry on. I don't have to carry the whole burden myself. I'm part of the committee but I'm not the whole committee. That's a great piece of awareness. That's what's supposed to happen from paying attention. That's my first practice.
Second practice is a practice of kind expression. The Buddha word for it is meta practice, kindness practice. Actually meta means friendliness practice, and in the reading from the Dalai Lama, you heard about meeting every moment as a friend, every person as a friend. It's easy to meet people and it's easy to meet experiences in your life as a friend if they're pleasant. It's not so easy if they're unpleasant and if you don't like them, so it's really important to know that this is a practice not for the benefit of the other person. It's a practice for the benefit of myself, that what I'm actually trying to do is to keep my heart an enmity-free zone. There's so much enmity in the world. I don't want any of it in my heart. If I can meet this person at least with a good intention for them, my grandfather used to say about everybody, because that was just an Eastern European thing to say, "My daughter, Miriam, may she live and thrive; my cousin Murray, may he live and thrive. I like to think about people as they come along—here comes so-and-so; may they live and thrive. I can like them or not like them, but if I think 'may they live and thrive,' it picks me up and it keeps me from thinking my stories about why I might not like them, which will condition how it is when I meet them. It's actually a safeguard for myself, so I hope as you meet people through the day, you might say to them, "May you live and thrive," and they'll never know actually, except other than that you wish them well. And your heart will stay in a very good zone.
There's a third practice that I have. This is not a practice of the Buddha could have taught, because it involves having a computer and doing e-mail. And it's a practice that I have been doing for two years with my friend, Carol. Carol lives in Massachusetts, I live in California, we decided while we were teaching somewhere together having heard from a friend of ours that this was a good practice, I looked over at Carol and said, "You want to do this?" and she said, "yes." We went home. We e-mail each other every single day and I write to Carol what I am grateful for that day, and she writes to me. It's not a letter. I don't even write "Dear Carol." I say, "I am grateful today for" this and this and this. She writes the same. I don't have to respond to her, she doesn't have to respond to me. When we started, it was easy. She went back to Massachusetts, she said, "I'm grateful the snow is melting." I wrote to her, "I am grateful I live in California, we already have crocuses and daffodils."
But after a while, after the excitement and the novelty of being friends used up all of our great stuff, we inevitably came to the truth of our lives, and sometimes there are really difficult days, and I would find myself at the end of the day in front of my computer writing to Carol and saying, "I am grateful for your presence at the other end of this e-mail because I've had an absolutely terrible day. I am up to here with my colleagues. I'm upset with this and this with my family. I am trying to get a grip about this because I'm trying to be spiritual about it and it's not working, and I'm very happy that you're out there so I can tell you I'm in a really desperate mood, and in truth, as I'm telling you and as I'm writing you, it doesn't seem so bad, and actually there's a little space around the edges of it, and actually as I'm writing to you I see that I've made more of a mountain out of a mole hill than I needed to do and it becomes workable, and so and so." And Carol and I over these two years that we've been doing it have become as a result of this, very dear friends, because we've come to really tell each other what the really challenged parts of our lives are, and it's extraordinary to feel that I am held in loving compassion by someone out there, that I don't have to see, that I don't have to meet, that somewhere in the world there is someone waiting for her e-mail from me every day saying my gratitude. What it does for me, because it obligates me to make a space of gratitude in my mind, is I have to find some frame around my story large enough to hold the story, even if my story is one of woe and difficulty, I can say I'm still so happy that you love me and you're out there and you'll read this and you'll care about me. If the frame gets bigger, it allows me to see different possibilities in my life and when the frame is bigger, it allows me to remember that there is a life outside of mine, that there are other possibilities not only in my life but in the world. I get reconnected to myself in affection, and I get re-inspired to make a difference in the world.
You know, the Buddha said, the Ananda, the principal disciple of the Buddha, said to him at one point, "Is it true that noble friends are half of the holy life?" And the Buddha said, "No, it's not true. Noble friends are the whole of the holy life." So I would like you for a minute to look around at your noble friends, people that have helped you through all these years. Think about it your family back there who are, all of them, your noblest friends from the beginning. Think about the people who couldn't be here today who are part of your life who are your noble friends. And I'd like us to do this meditation together. You can look at the noble friends so you can think about the noble families. I'd like you to think, you don't have to say this out of your mouth, but you can think it in your mind. May your life go well, may you be happy, may your dreams come true. Think of somebody else now. May your life go well, may you be happy, may your dreams come true. Think of somebody else. May your life go well, may you be happy, may your dreams come true.
Now let's change the—we're all doing that, right? We're all doing that. Think of people. Now change the pronoun. We'll all change the pronoun. We'll change the pronoun from "you" to "we." May our lives go well, may we be happy, may our dreams come true. May we stay awake and alert, may we stay friendly, may we stay amazed.
Thank you very much."