Prosvjetljenje - što je to?

Vi niste um
NAJVEĆA PREPREKA PROSVJETLJENJU
Prosvjetljenje - što je to?
Više od trideset godina prosjak je sjedio pokraj ceste. Jednoga dana naišao je neki stranac. "Imaš malo sitnoga?" promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru bejzbolsku kapu. "Nemam ti što dati", odgovorio je stranac. Tada je upitao: "Na čemu to sjediš?" "Ni na čemu", odgovorio je prosjak. "To je samo neka stara kutija. Sjedim na njoj otkako pamtim." "Jesi li ikada zavirio u nju?" upita ga stranac. "Nisam", odgovori prosjak. "A i čemu? Ničega nema u njoj." "Ipak, pogledaj unutra", bio je uporan stranac. Prosjak je uspio odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija ispunjena zlatom.
Ja sam taj stranac koji vam nema što dati, koji vam kaže da se zagledate u vlastitu nutrinu. Ne u nutrinu bilo koje kutije, kao u ovoj paraboli, nego u nutrinu onoga što vam je najbliže: u vlastitu nutrinu.
"No ja nisam prosjak", čujem kako kažete.
Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo - radost Bića koja zrači te duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posljedica te radosti, prosjaci su, makar imali materijalnih bogatstava. Oni u vanjskom svijetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, ondje traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo da obuhvaća sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svijet može pružiti.
Riječ prosvjetljenje u mislima vam predočava sliku nekakva nadljudskog postignuća, a egu se sviđa da tako i ostane. A prosvjetljenje je jednostavno prirodno stanje proživljene jednote s Bićem. To je stanje povezanosti s nečim neizmjernim i neuništivim, nečim što ste, gotovo paradoksalno, u suštini vi sami, a ipak je mnogo veće od vas.
To je pronalaženje vlastite istinske prirode onkraj imena i oblika. Niste li sposobni osjetiti tu povezanost, u vama se budi privid odvojenosti od sama sebe te od svijeta koji vas okružuje. Tada sebe svjesno ili nesvjesno shvaćate kao izdvojenu česticu. Javlja se strah, a vanjski i unutarnji sukobi postaju redovita pojava. Sviđa mi se Buddhina jednostavna definicija prosvjetljenja kao "okončanja patnje". U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne? Naravno, kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvjetljenje nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali, što preostaje, ako više nema patnje? Buddha o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to morati sami otkriti. On je izrekao negativnu definiciju tako da je um ne može pretvoriti u nešto u što bi povjerovao ili u nekakvo nadljudsko postignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće doseći. Usprkos tome što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje rezervirano za Buddhu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.

Koristite se riječju Biće. Možete li objasniti što time mislite?
Biće je vječan, uvijek prisutan, jedan jedini Život onkraj mnoštva životnih oblika što su podvrgnuti rađanju i smrti. Međutim, Biće se ne nalazi samo onkraj oblika, nego također duboko unutar svakog oblika, kao njegova najskrivenija, nevidljiva i neuništiva suština. To znači da vam je Biće dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priroda.
No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razumjeti. Spoznat ćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće možete osjetiti, ali nikada ga ne možete mentalno razumjeti. Ponovno postizanje svjesnosti o Biću i prebivanje u tom stanju "osjećajne spoznaje" jest prosvjetljenje.
Kad kažete Biće, govorite li o Bogu? Ako govorite, zašto onda tako i ne kažete?
Riječ Bog tijekom tisuća godina zloporabe ostala je bez značenja. Katkad se njom koristim, ali štedljivo. Pod zloporabom mislim na to kako se ljudi koji nikada nisu ni naslutili carstvo svetoga, beskonačno prostranstvo koje se krije iza te riječi, jako uvjerljivo njome koriste, kao da znaju o čemu govore. Ili tvrde da Bog ne postoji, kao da znaju što je to čemu niječu postojanje. Ta zloporaba dovodi do pojave apsurdnih uvjerenja, tvrdnji i zabluda ega, kao što je ova tvrdnja: "Moj (naš) Bog jedini je istinski Bog, a tvoj je Bog lažan" ili Nietzscheova čuvena izjava: "Bog je mrtav".
Riječ Bog postala je zatvoreni pojam. Onoga trenutka kad je izgovorite, stvara se mentalna slika; to možda više nije slika starca s bijelom bradom, ali još je ipak mentalni prikaz nekoga ili nečega izvan vas. Isto tako, taj je prikaz gotovo neminovno u muškom obliku. Ni Bog ni Biće, ni bilo koja druga riječ, ne mogu definirati ili objasniti neobjašnjivu stvarnost koja se krije iza njih, tako da je jedino važno pitanje ovo: predstavlja li ta riječ pomoć ili otežava doživljaj Onoga na što ukazuje. Ukazuje li na nešto onkraj sebe, na onu transcendentalnu stvarnost ili si je olako dopustila da postane tek mentalni idol, puka ideja u vašim mislima u koju vjerujete? Riječ Biće ništa ne objašnjava, ali to ne čini ni riječ Bog. Međutim, Biće ima tu prednost da predstavlja otvoreni pojam. Ono ne svodi beskonačno nevidljivo na konačnu pojavu. Nemoguće je oblikovati mentalnu sliku Bića. Nitko ne može tvrditi da posjeduje isključivo pravo na posjedovanje Bića. Ono predstavlja samu vašu suštinu. Možete mu neposredno pristupiti kao osjećaju vlastite prisutnosti,kao spoznaji Ja jesam koja prethodi tvrdnji: "Ja sam ovo" ili: "Ja sam ono". Tek mali korak dijeli riječ Biće od iskustva Bića.
MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA - GLAVA I

There was no limitation

There was no limitation. A tremendous power arose as if I could do anything whatsoever. I was not there, only the power was there. I reached to the garden where I used to go every day. The garden was closed, closed for the night. It was too late, it was almost one o'clock in the night. The gardeners were fast asleep. I had to enter the garden like a thief, I had to climb the gate. But something was pulling me towards the garden. It was not within my capacity to prevent myself. I was just floating. That's what I mean when I say again and again 'float with the river, don't push the river'. I was relaxed, I was in a let-go. I was not there. IT was there, call it god -- god was there. I would like to call it IT, because god is too human a word, and has become too dirty by too much use, has become too polluted by so many people. Christians, Hindus, Mohammedans, priests and politicians -- they all have corrupted the beauty of the word. So let me call it IT. IT was there and I was just carried away... carried by a tidal wave. The moment I entered the garden everything became luminous, it was all over the place -- the benediction, the blessedness. I could see the trees for the first time -- their green, their life, their very sap running. The whole garden was asleep, the trees were asleep. But I could see the whole garden alive, even the small grass leaves were so beautiful. I looked around. One tree was tremendously luminous -- the maulshree tree. It attracted me, it pulled me towards itself. I had not chosen it, god himself has chosen it. I went to the tree, I sat under the tree. As I sat there things started settling. The whole universe became a benediction. It is difficult to say how long I was in that state. When I went back home it was four o'clock in the morning, so I must have been there by clock time at least three hours -- but it was infinity. It had nothing to do with clock time. It was timeless. Those three hours became the whole eternity, endless eternity. There was no time, there was no passage of time; it was the virgin reality -- uncorrupted, untouchable, unmeasurable. And that day something happened that has continued -- not as a continuity -- but it has still continued as an undercurrent. Not as a permanency -- each moment it has been happening again and again. It has been a miracle each moment. That night... and since that night I have never been in the body. I am hovering around it. I became tremendously powerful and at the same time very fragile. I became very strong, but that strength is not the strength of a Mohammed Ali. That strength is not the strength of a rock, that strength is the strength of a rose flower -- so fragile in his strength... so fragile, so sensitive, so delicate. The rock will be there, the flower can go any moment, but still the flower is stronger than the rock because it is more alive. Or, the strength of a dewdrop on a leaf of grass just shining; in the morning sun -- so beautiful, so precious, and yet can slip any moment. So incomparable in its grace, but a small breeze can come and the dewdrop can slip and be lost forever.

Osho Enlightenment

OSHO - RAZMIŠLJANJE

"Kontemplacija" znači razmišljanje - usmjereno razmišljanje.
Svi mi razmišljamo: to nije kontemplacija. To razmišljanje nije usmjereno, ono je mutno, ne vodi nikuda. Zaista, naše razmišljanje nije kontemplativno, već, kako Frojd kaže, "asocijativno", dovodi u vezu, tek nagovještava. Jedna misao te vodi ka drugoj bez ikakvog usmjeravanja od tvoje strane. Jedna misao ide ka drugoj upravo zbog asocijacije, zbog toga što su povezane. Ti, recimo, ugledaš psa kako prolazi ulicom: onog trenutka kada ugledaš tog psa tvoj um počinje misliti o psima. Taj pas te zavede i ti počneš stvarati asocijacije na tu temu.
Kada si bio dijete ti si se plašio određenog psa. U tom trenutku je taj pas iz djetinjstva došao na um i djetinjstvo ti se sa njim vratilo. Tada je taj pas bio zaboravljen. Ti si se sada pomoću njega povezao sa svojim djetinjstvom, a djetinjstvo te zatim odvelo negdje dalje - tako se to vrti u krug.
Uvijek kada si opušten pokušaj da se vratiš tamo odakle misli dolaze. Vrati se natrag; osmotri svoje korake. Tada ćeš vidjeti da je neka druga misao tamo, i da te ona dovela dotle, a one nijesu logički povezane. Kako može pas na ulici biti u vezi sa tvojim djetinjstvom? Tu ne postoji nikakve logičke veze - tek samo asocijacija u tvom umu. Kada bih ja prolazio tom ulicom, taj isti pas mene ne bi odveo do mog djetinjstva. Mene bi to odvelo negdje drugdje. Neku treću osobu to bi odvelo opet negdje sasvim drugdje. Svi posjeduju nekakve asocijativne veze u umu. Svaka pojedinačna karika vodi ka lancu raznih događanja. Tada um počinje da djeluje kao kompjuter. Tada te jedna stvar vodi ka drugoj, druga ka trećoj i tako dalje. Tvoj dan se na tome zasniva.
Pokušaj da zapisuješ to što ti pada na um; bićeš iznenađen. Što se događa sa tvojim umom? Nema nikakvog odnosa između misli. Ti to nazivaš razmišljanje. To je samo puka veza izmeu dvije različite misli koje te vode. Razmišljanje postaje kontemplacija samo onda kada se direktno kreće, kada se ne kreće pomoću asocijacije. Ti, recimo, radiš na nekom određenom problemu, onda izbaciš sve asocijacije. Ti se usredsrediš samo na taj problem: usmjeriš svoj um. Um nastoji da pobjegne sa prave staze na neku misao sa strane - da ode ka nekoj asocijaciji. Ti tada treba da izbjegneš sve stranputice. Samo na jedan put treba da usmjeriš svoj um.
Naučnik koji radi na nekom problemu je u kontemplaciji. Kada logičar radi na nekom problemu, kada matematičar rješava neki problem, oni su u kontemplaciji. Pjesnik kontemplira cvijet: tada je sav svijet stavljen po strani i samo su prisutni pjesnik i taj cvijet. Pjesnik se povodi za tim cvijetom. Možda će ga mnoge stvari sa strane privlačiti, ali on neće dopustiti svom umu da ide po strani. Um se tada kreće u jednom smjeru, u jednoj liniji. To je kontemplacija. Nauka je bazirana na kontemplaciji. Bilo koja logična stvar je kontenplativna: misao je usmjerena, razmišljanje je vođeno. Razmišljanje, uobičajeno razmišljanje je apsurd. Kontemplacija je logična, racionalna.
Postoji i koncentracija: to je mirovanje u jednom mjestu. To nije kontemplacija. To nije razmišljanje, to je samo boravljenje u jednoj tački, ne dopuštajući umu da se kreće. Za vrijeme razmišljanja um se kreće suludo - za vrijeme uobičajenog razmišljanja. U kontemplaciji taj suludi um biva vođen, upravljan; on ne može tako nikuda pobjeći. U koncentraciji se umu ne dopušta nikakvo kretanje; u uobičajenom razmišljanju um se kreće svugdje. U kontemplaciji mu je dopušteno da se kreće samo na određena mjesta; a u koncentraciji mu nije dopušteno nigdje da se kreće. Tada mu je dopušteno samo da bude na jednom mjestu. Tada se sva energija zaustavi, sve kretnje bivaju zaustavljene, bivaju prikovane za jedno mjesto.
Joga se bavi koncentracijom, običan čovjek je okupiran neusmjerenim razmišljanjem, a naučnik se koristi usmjerenim razmišljanjem. Joginski um ima takvo razmišljanje, fokusirano, fiksirano, usmjereno na jednu tačku, bez ikakvih pokreta.
Meditacija je nešto drugo. U običnom razmišljanju, umu je dopušteno da se kreće svugdje; u kontemplaciji mu je dopušteno da bude samo na jednom određenom mjestu, da se usmjerava samo ka jednom smjeru: svi drugi pravci su presječeni. U koncentraciji nije dopušteno kretanje ni u jednom pravcu. U koncentraciji je dopušteno samo da se bude na jednom mjestu. U meditaciji um, kao takav, uopće nije dopušten. Meditacija je stanje "ne-uma". Tu postoje četiri stupnja: obično razmišljanje, kontemplacija, koncentracija i meditacija.
Meditacija podrazumijeva stanje bez uma, stanje oslobođenosti od uma: čak ni koncentracija tu nije dopuštena. Tu ni umu nije dopušteno da bude! Zbog toga se meditacija ne može postići umom. Sve do koncentracije, um ima svoj uspon, ima dopušten pristup. Um može pojmiti koncentraciju. Ali um nikako ne može shvatiti meditaciju. Zaista, tu nije dopušten pristup umu. U koncentraciji umu je dopušteno da bude u jednom mjestu. U meditaciji, čak je i to mjesto izbrisano. U običnom razmišljanju, svi pravci su otvoreni; u kontemplaciji je samo jedan pravac dopušten; u koncentraciji je samo jedno mjesto dostupno - nikakav smjer; a u meditaciji, čak ni to mjesto nije otvoreno; umu nije dopušteno da tu boravi. Obično razmišljanje je uobičajeno stanje uma, a meditacija je viša mogućnost. Obično razmišljanje je na nižem nivou - na nivou asociranja; a viši nivo, vrhunac, to je meditacija - stanje lišeno uma, oslobođenje od misli.


KNJIGA TAJNI
Copyright Osho International foundation

The sleep was broken

Near about twelve my eyes suddenly opened -- I had not opened them. The sleep was broken by something else. I felt a great presence around me in the room. It was a very small room. I felt a throbbing life all around me, a great vibration -- almost like a hurricane, a great storm of light, joy, ecstasy. I was drowning in it. It was so tremendously real that everything became unreal. The walls of the room became unreal, the house became unreal, my own body became unreal. Everything was unreal because now there was for the first time reality. That's why when Buddha and Shankara say the world is maya, a mirage, it is difficult for us to understand. Because we know only this world, we don't have any comparison. This is the only reality we know. What are these people talking about -- this is maya, illusion? This is the only reality. Unless you come to know the really real, their words cannot be understood, their words remain theoretical. They look like hypotheses. Maybe this man is propounding a philosophy -- 'The world is unreal'. When Berkley in the West said that the world is unreal, he was walking with one of his friends, a very logical man; the friend was almost a skeptic. He took a stone from the road and hit Berkley's feet hard. Berkley screamed, blood rushed out, and the skeptic said, 'Now, the world is unreal? You say the world is unreal? -- then why did you scream? This stone is unreal? -- then why did you scream? Then why are you holding your leg and why are you showing so much pain and anguish on your face. Stop this? It is all unreal. Now this type of man cannot understand what Buddha means when he says the world is a mirage. He does not mean that you can pass through the wall. He is not saying this -- that you can eat stones and it will make no difference whether you eat bread or stones. He is not saying that. He is saying that there is a reality. Once you come to know it, this so-called reality simply pales out, simply becomes unreal. With a higher reality in vision the comparison arises, not otherwise. In the dream; the dream is real. You dream every night. Dream is one of the greatest activities that you go on doing. If you live sixty years, twenty years you will sleep and almost ten years you will dream. Ten years in a life -- nothing else do you do so much. Ten years of continuous dreaming -- just think about it. And every night.... And every morning you say it was unreal, and again in the night when you dream, dream becomes real. In a dream it is so difficult to remember that this is a dream. But in the morning it is so easy. What happens? You are the same person. In the dream there is only one reality. How to compare? How to say it is unreal? Compared to what? It is the only reality. Everything is as unreal as everything else so there is no comparison. In the morning when you open your eyes another reality is there. Now you can say it was all unreal. Compared to this reality, dream becomes unreal. There is an awakening -- compared to THAT reality of THAT awakening, this whole reality becomes unreal. That night for the first time I understood the meaning of the word maya. Not that I had not known the word before, not that I was not aware of the meaning of the word. As you are aware, I was also aware of the meaning -- but I had never understood it before. How can you understand without experience? That night another reality opened its door, another dimension became available. Suddenly it was there, the other reality, the separate reality, the really real, or whatsoever you want to call it -- call it god, call it truth, call it dhamma, call it tao, or whatsoever you will. It was nameless. But it was there -- so opaque, so transparent, and yet so solid one could have touched it. It was almost suffocating me in that room. It was too much and I was not yet capable of absorbing it. A deep urge arose in me to rush out of the room, to go under the sky -- it was suffocating me. It was too much! It will kill me! If I had remained a few moments more, it would have suffocated me -- it looked like that. I rushed out of the room, came out in the street. A great urge was there just to be under the sky with the stars, with the trees, with the earth... to be with nature. And immediately as I came out, the feeling of being suffocated disappeared. It was too small a place for such a big phenomenon. Even the sky is a small place for that big phenomenon. It is bigger than the sky. Even the sky is not the limit for it. But then I felt more at ease. I walked towards the nearest garden. It was a totally new walk, as if gravitation had disappeared. I was walking, or I was running, or I was simply flying; it was difficult to decide. There was no gravitation, I was feeling weightless -- as if some energy was taking me. I was in the hands of some other energy. For the first time I was not alone, for the first time I was no more an individual, for the first time the drop has come and fallen into the ocean. Now the whole ocean was mine, I was the ocean.

Osho Enlightenment

Deset nepovoljnih činova

Zdrava etička osnova za duhovnu praksu može se živjeti izbjegavanjem "deset nepovoljnih činova" (skt. daša-akušalakarma-patha). Ovih deset je istaknuo sam Buddha, jer je uočio da imaju iznimno štetne posljedice u ovom i budućim životima. U određivanju moralnih smjernica, Buddhina uloga nije sudačka, već liječnička. Kao što liječnik savjetuje pacijentu da izbjegava određene tipove ponašanja koji mu pogoršavaju stanje, tako Buddha preporuča svojim sljedbenicima moralno obuzdavanje. Pa pogledajmo tih deset razreda.
Prva tri razreda su fizički činovi, a slijede četiri verbalna, te naposljetku tri mentalna čina. Prvi od deset nepovoljnih činova je oduzimanje života osjetilnog bića. Kategorija "osjetilnih bića" ne uključuje biljke. Premda budizam priznaje biljkama život, ne smatra ih osjetilnim, svjesnim bićima. Tako se žetva, naprimjer, ne smatra ubijanjem. Da bi nastala akumulacija karme ubijanja, tako da utisci položeni u tok uma budu potpuni i djelatni, moraju biti prisutna četiri faktora u samom činu. Prvi od ova četiri faktora je nužni uvjet, što je u ovom slučaju osjetilno biće. Drugi je namjera, što uključuje prepoznavanje od strane počinitelja da je objekt doista osjetilno biće. Namjerom mora vladati mentalna obmana, bilo neznanje, prianjanje ili ljutnja, te mora postojati nakana da se ubije. Treći faktor je izvršenje čina, to jest, sam postupak, koji može biti izravan, kao kad netko udari komarca ili puca u jelena; ili posredan, upućivanjem druge osobe da ubije. Naprimjer, zapovjedni časnik je skupa sa svojim jedinicama odgovoran za svo ubijanje, premda sam ne ispali ni metka. Četvrti faktor je dovršenje čina: žrtva umire prije počinitelja.
Drugi od deset nepovoljnih činova je krađa, ili doslovno, prisvajanje onog što nije dano. Nužni uvjet je nešto što pripada drugima. Počinitelj to prepoznaje, i poduzima korake da to prisvoji. Jednostavna krađa imovine druge osobe je očigledna metoda, ali mogu se upotrijebiti i pokvarenije metode kao prijevara i laganje. Dovršenje ovog čina je misao "Sada ovo pripada meni." Kad su ova četiri faktora krađe prisutni, u tok uma polažu se karmički utisci koji će sigurno donijeti osobnu nesreću u ovom ili budućim životima, ako se ne poduzmu koraci za neutralizaciju njihove potencije.
Treći čin je spolni prijestup. Ovo uključuje niz postupaka iz šireg područja spolnosti, no ovo nije mjesto za detaljno objašnjenje. Glavni oblik spolnog prijestupa je ulaženje u spolni odnos s nečijim partnerom. Drugi je spolni odnos sa djetetom ili mladom osobom koja je još u roditeljskoj skrbi. Nužni uvjet, namjera, izvršenje i dovršenje mogu se razumjeti iz prethodnih primjera ubijanja i krađe.
Od četiri verbalna nepovoljna čina, prvi je laganje. Ono može biti govorno, ali isto tako uključuje namjerno obmanjivanje drugih kimanjem ili gestom. Lagati je moguće čak i šutnjom. Kleveta, drugi od verbalni činova, ovisi o motivaciji. Zamislite dvije osobe, ili možda dvije zajednice, koje imaju relativno skladan odnos. Ako netko govori s namjerom uzrokovanja nesklada ili nepovjerenja među njima, to je kleveta. Ili ako su dvije strane već posvađane, a netko progovori kako bi spriječio njihovo pomirenje, i to je onda kleveta. Takav govor može biti istinit ili lažan - svejedno je kleveta. Treći od ovih verbalnih činova je pogrda. Kao u slučaju klevete, pogrdnost određenih riječi određuje motivacija. Ako netko govori s namjerom nanošenja povrede, to je pogrda; kao što znamo, ona može nanijeti veću patnju drugoj osobi od fizičke povrede. Pogrda može biti usmjerena prema osobi s kojom govorimo, ili usmjerena na treću osobu. U bilo kojem slučaju, dočim se izgovore riječi s namjerom nanošenja povrede, akumulira se karma pogrde.
S ovim kratkim uvodom u klevetu i pogrdu, promotrimo svoje verbalno ponašanje. Otkrit ćemo vjerojatno da ponekad govorimo o tuđim greškama, govoreći da taj-i-taj je umišljen, agresivan ili sebičan. Dočim progovorimo o greškama druge osobe s nepovoljnom motivacijom, jamačno je naš govor nepovoljan. Biti će neizbježno klevetan ili pogrdan, a ukoliko pretjeramo, akumulirat ćemo istovremeno i karmu laganja. Možemo se onda pitati: "Kada je uopće prikladno govoriti o tuđim greškama?" Odgovor je: "Skoro nikada." Izuzetaka ima u bliskim odnosima kad možemo pomoći drugoj osobi da postane svjesna greške koju ponavlja. No i ovdje treba pažljivo ispitati svoju istinsku motivaciju, te progovoriti iz najveće mudrosti i ljubaznosti kojom raspolažemo.
Mnogi su ljudi otkrili da je kroz ovu jednostavnu disciplinu njihov um postao spokojniji. Pokušajte se sjetiti osobe koja rijetko ili čak nikad ne govori o greškama drugih ljudi. S ovom se osobom možemo osjećati opušteno, jer ako nikad ne govori o nedostacima drugih, osjećamo opravdano pouzdanje da neće ogovarati ni nas. Takvo jednostavno obuzdavanje stvara sklad u umu osobe koja ga prakticira, a i drugima je vrijedno osvježenje.
Dokono ogovaranje i brbljanje je četvrti verbalni prijestup. Da bi govor bio svrstan u ovaj razred, mora ga stimulirati mentalna obmana. Tako, ako sudjelujemo u prijateljskom, neobaveznom razgovoru, ne moramo se bojati da radimo nešto negativno. No ako nam govorom dominira bilo koji mentalni jad, uključujući prianjanje, neizbježno se radi o nekom obliku dokonog ogovaranja ili brbljanja, čak i ako nije uključen u druga tri verbalna prijestupa. Nadalje, za razliku od druga tri, karmu dokonog govora moguće je akumulirati čak i ako nas nitko ne čuje. Dokoni govor je najbezazleniji od deset nepovoljnih činova, ali isto tako najlakši način da se uludo potroši život.
Prvi od tri mentalna nepovoljna čina je pohlepa. Ovo je mentalna usmjerenost na nešto što pripada drugome, skupa sa željom za posjedovanjem. Ovaj čin je sasvim mentalan, a dovršen je kad netko pomisli, "Kad bi barem to bilo moje."
Zlovolja je drugi od tri mentalna prijestupa. Ovaj čin nastaje kad god netko drugom biću poželi zlo. Zlovolja može biti veoma fokusirana u smislu namjere da se drugoj osobi uzrokuje nesreća, ili može biti općenita želja da nekome loše krene.
Što možemo učiniti kad ovakve misli napadnu naš um? Možemo imati snažnu želju da živimo skladan, etičan život, a ipak povremeno gubimo kontrolu nad umom kojeg nadvladaju mentalni jadi. Već imamo latentne sklonosti ka pohlepi i zlovolji, a kad ove stimuliraju vanjski događaji ili sjećanja, onda nastaju emocije kao ljutnja, zamjeranje i žudnja. Ne biramo mi da se ovo dogodi, ove emocije jednostavno nastaju ovisno o vanjskim i unutarnjim uvjetima. No, jednom kad nastanu, imamo izbor da li da se identificiramo s ovim nepovoljnim mislima i emocijama i predamo im energiju, ili da postupimo drukčije.
S praksom je moguće motriti iznicanje nepovoljnih misli i odbiti da im se pridružimo. Treba jasno razumjeti da se potiskivanje dešava svaki put kad odbijemo priznati nepovoljne mentalne tendencije. Potiskivanju nema mjesta u budističkoj praksi, koja nas ohrabruje da jasno prepoznamo prisutnost bilo kakvih mentalnih jada, da prepoznamo da inherentno nisu "ja" ili "moje", te konačno da izbjegnemo dati energiju obnavljanju ili jačanju ovih obmana. Indijski mudrac Šantideva piše na ovu temu:
Bilo da kanim pokrenuti se ili govoriti, Prvo ću ispitati svoj um, I čvrsto djelovati na prikladan način.Kadgod moj um iskrivi pohlepa ili ljutnja,Neću djelovati, niti ću govoriti, Već ostat ću poput drvene klade.
Zadnji od ovih deset nepovoljnih činova naziva se "držanje lažnih gledišta". Ustrajanje na lažnim gledištima znači poricanje postojanja nečeg što postoji. Naprimjer, poricanje neprekidnosti svjesnosti, poricanje da činovi imaju bilo kakvog značaja osim u ovom životu, te poricanje mogućnosti slobode od mentalni jada/obmana i njihovih posljedica - za budiste su sve ovo lažna gledišta, a njihovo održavanje neizbježno donosi nesreću i patnju.

Mali vodič kroz Buddhadharmu Put oslobođenja - 1. dio
Priredio HOKAI D. SOBOL Sva prava pridržana Shingon Centar © 2001

Shattering experience

The whole day was strange, stunning, and it was a shattering experience. The past was disappearing, as if it had never belonged to me, as if I had read about it somewhere, as if I had dreamed about it, as if it was somebody else's story I have heard and somebody told it to me. I was becoming loose from my past, I was being uprooted from my history, I was losing my autobiography. I was becoming a non-being, what Buddha calls anatta. Boundaries were disappearing, distinctions were disappearing. Mind was disappearing; it was millions of miles away. It was difficult to catch hold of it, it was rushing farther and farther away, and there was no urge to keep it close. I was simply indifferent about it all. It was okay. There was no urge to remain continuous with the past. By the evening it became so difficult to bear it -- it was hurting, it was painful. It was like when a woman goes into labour when a child is to be born, and the woman suffers tremendous pain -- the birth pangs. I used to go to sleep in those days near about twelve or one in the night, but that day it was impossible to remain awake. My eyes were closing, it was difficult to keep them open. Something was very imminent, something was going to happen. It was difficult to say what it was -- maybe it is going to be my death -- but there was no fear. I was ready for it. Those seven days had been so beautiful that I was ready to die, nothing more was needed. They had been so tremendously blissful, I was so contented, that if death was coming, it was welcome. But something was going to happen -- something like death, something very drastic, something which will be either a death or a new birth, a crucifixion or a resurrection -- but something of tremendous import was around just by the corner. And it was impossible to keep my eyes open. I was drugged. I went to sleep near about eight. It was not like sleep. Now I can understand what Patanjali means when he says that sleep and samadhi are similar. Only with one difference -- that in samadhi you are fully awake and asleep also. Asleep and awake together, the whole body relaxed, every cell of the body totally relaxed, all functioning relaxed, and yet a light of awareness burns within you... clear, smokeless. You remain alert and yet relaxed, loose but fully awake. The body is in the deepest sleep possible and your consciousness is at its peak. The peak of consciousness and the valley of the body meet. I went to sleep. It was a very strange sleep. The body was asleep, I was awake. It was so strange -- as if one was torn apart into two directions, two dimensions; as if the polarity has become completely focused, as if I was both the polarities together... the positive and negative were meeting, sleep and awareness were meeting, death and life were meeting. That is the moment when you can say 'the creator and the creation meet.' It was weird. For the first time it shocks you to the very roots, it shakes your foundations. You can never be the same after that experience; it brings a new vision to your life, a new quality.

Osho Enlightenment

Priroda i učinak mentalnih jada

Mentalni jadi (kleša) kao neznanje ili obmana, mržnja ili odbojnost, prianjanje ili vezanost, te njihove izvedenice zavist, zloba, agresivnost, sumnjičavost, ponos, bestidnost, nesavjesnost, lažljivost, podmuklost, tromost, tupost, nemir, mahnitost i tako dalje, donose nam svu patnju i nezadovoljstvo. Oni su suštinski uzroci čitavog nepovoljnog ponašanja i patnje. No, bitno je napomenuti, mentalna i fizička patnja nisu po sebi kleša, ili jad. Ustvari, patnja može iznicati skupa s povoljnim stanjem uma, kao što je početna samilost.
Egzistencijalno, kleše nas pogađaju narušavanjem sklada i ravnoteže našeg uma. Kognitivno, iskrivljuju našu svjesnost stvarnosti. Poradi ovog dvojnog aspekta, ovaj pojam se prevodi i kao mentalni jad, i kao iskrivljenje. Ključno je razviti jasno teoretsko razumijevanje prirode kleša općenito, te naročito specifičnih primarnih i sekundarnih jada, tako da ih možemo početi identificirati i istraživati njihovu prirodu u svakodnevnom životu.
Temeljni jad je neznanje, a temeljni protiotrov ovom jadu je uvid. Naš zadatak je da se odmaknemo od tendencije ignoriranja, poricanja ili potiskivanja mentalnih iskrivljenja, te da umjesto tog razvijamo uvid u njihovu prirodu i funkcioniranje. Kako bi utvrdili ove mentalne događaje, bitno je da se prestanemo s njima identificirati. U početku je korisno jednostavno ih promatrati, ispitujući način na koji izniču u odnosu na prethodne događaje. Ispitivanje radimo pažljivo, jasno ih razlučujući od ostalih mentalnih procesa koji nisu iskrivljenja ili jadi, te motreći učinke koje proizvode u nama. Naposljetku, zamjećujemo način na koji nestaju iz svijesti. Kad mentalni jadi izniču bez pomnosti i jasne disktriminacije, ta iskrivljenja prožima pomućenost. Kad izbije ljutnja, naprimjer, često se nesvjesno identificiramo s njom, pa to izražavamo misleći, "Ja sam ljut" ili "Mrzim ovo!" Ovim procesom identifikacije stvaramo sliku sebe kao ljutite, pohlepne, zbunjene, tjeskobne, ljubomorne - i tako dalje - osobe. Takav osjećaj osobnog identiteta je samo djelomičan, konvencionalno istinit, pa skriva pravu prirodu mentalnih jada. Nijedan od ovih jada nije "ja", kao što rak ili tuberkuloza nisu "ja". Oni su izvori patnje od kojih se možemo osloboditi. Premda obrasci ovih jada mogu biti duboko usađeni u naše mentalno ponašanje, oni nisu urođene odlike uma.
Možemo testirati budističku hipotezu da sva patnja izniče iz mentalnih jada, a eksperiment može početi dočim iskusimo nezadovoljstvo bilo koje vrste. Kad zamjetimo da se pojavilo nezadovoljstvo, možemo pogledati da li nastaje iz bilo kojeg ustanovljivog mentalnog jada. Obično ćemo za svoju nesreću okriviti neki vanjski događaj, ali pogrešnost ovog odgovora postaje očita kad svjedočimo da netko drugi na isti događaj reagira bez nezadovoljstva. Dok ispitujemo porijeklo nezadovljstva na ovaj način, možemo otkriti prilike kad se čini da mentalni jadi ne igraju ulogu. Možemo osjetiti bol zbog nesreće drugih, pa tuga može iznići iz oštroumnog obzira i samilosti. Naime, istina je da ne bismo osjećali takvu tugu kad za druge ne bi nimalo marili. No zasada je samilost koju osjećamo neizbježno povezana s patnjom. Ukoliko produbimo uvid, otkrićemo da istinski izvor ove "suosjećajne patnje" nije samilost, već suptilno prianjanje i neznanje koji izniču s njom. Isto se može reći za fizičku bol. Osoba koja je ostvarila slobodu od mentalnih jada kroz njegovanje dubokog uvida i dalje može osjećati bol. To nije stanje u kojem je tijelo pod općom anestezijom. Ali iskustvo boli je veoma različito uslijed njene sposobnosti da svjedoči bol kao struju događaja na koje treba ili ne treba reagirati. Mučnost fizičke patnje posljedica je neznanja i prianjanja, posebno povezanih s koncepcijom da "ovo je moje tijelo".
Mentalni jadi nas muče cijeli život i kroz nebrojene živote u prošlosti; ako ne primjenimo efikasno protiotrove za njih, nastavit će se beskrajno. Navikli smo identificirati i usprotiviti se vanjskim neprijateljima koji priječe našu dobrobit. No istovremeno nastavljamo patiti uslijed propuštanja da prepoznamo i usprotivimo se svojim pravim neprijateljima - mentalnim jadima. Kako da se od njih oslobodimo? Budizam sugerira radikalan odgovor na mentalne jade: nemojte učiti živjeti s njima, rješite ih se zauvijek! Eonima oni uzrokuju neizmjernu štetu našem umu, a posljedično i svijetu koji nas okružuje. Istinske krivce moramo prepoznati, a početi možemo tako što se s njima ne poistovjećujemo. Ukoliko istinski shvatimo da smo žrtve svojih mentalnih jada, možemo prestati osuđivati sebe za svoje greške i propuste. Možemo pokrenuti samilost prema sebi, a s time otvoriti put suosjećanju s drugima koji na sličan način pate.
Naposljetku, zaključimo s analogijom. Zamislite da hodate po pločniku ruku punih namirnica i netko se grubo zabije u vas tako da padnete, a sve namirnice vam se prospu. Dok se dižete iz mješavine razbijenih jaja i zgnječenih rajčica, spremni ste zavikati, "Idiote jedan! Što si... slijep!?" No, prije negoli dođete do daha, vidite da je osoba pred vama doista slijepa. I ona je pala među prosute namirnice, a vaša ljutnja nestaje u trenutku, ostavljajući mjesto suosjećanju: "Da li ste povrijeđeni? Mogu li vam pomoći?" Naša situacija je upravo takva. Kad jasno shvatimo izvor nesklada i patnje u svijetu je neznanje, možemo otvoriti vrata mudrosti i samilosti. Tada smo u položaju da liječimo sebe i druge.

Mali vodič kroz Buddhadharmu - Preliminarna učenja
Priredio HOKAI D. SOBOL Sva prava pridržana Shingon Centar © 2001

Osho Enlightenment

Osho Enlightenment
Osho : I am reminded of the fateful day of twenty-first March, 1953. For many lives I had been working -- working upon myself, struggling, doing whatsoever can be done -- and nothing was happening. Now I understand why nothing was happening. The very effort was the barrier, the very ladder was preventing, the very urge to seek was the obstacle. Not that one can reach without seeking. Seeking is needed, but then comes a point when seeking has to be dropped. The boat is needed to cross the river but then comes a moment when you have to get out of the boat and forget all about it and leave it behind. Effort is needed, without effort nothing is possible. And also only with effort, nothing is possible. Just before twenty-first March, 1953, seven days before, I stopped working on myself. A moment comes when you see the whole futility of effort. You have done all that you can do and nothing is happening. You have done all that is humanly possible. Then what else can you do? In sheer helplessness one drops all search. And the day the search stopped, the day I was not seeking for something, the day I was not expecting something to happen, it started happening. A new energy arose -- out of nowhere. It was not coming from any source. It was coming from nowhere and everywhere. It was in the trees and in the rocks and the sky and the sun and the air -- it was everywhere. And I was seeking so hard, and I was thinking it is very far away. And it was so near and so close. Just because I was seeking I had become incapable of seeing the near. Seeking is always for the far, seeking is always for the distant -- and it was not distant. I had become far-sighted, I had lost the near-sightedness. The eyes had become focussed on the far away, the horizon, and they had lost the quality to see that which is just close, surrounding you. The day effort ceased, I also ceased. Because you cannot exist without effort, and you cannot exist without desire, and you cannot exist without striving. The phenomenon of the ego, of the self, is not a thing, it is a process. It is not a substance sitting there inside you; you have to create it each moment. It is like pedalling bicycle. If you pedal it goes on and on, if you don't pedal it stops. It may go a little because of the past momentum, but the moment you stop pedalling, in fact the bicycle starts stopping. It has no more energy, no more power to go anywhere. It is going to fall and collapse.
window.google_render_ad();
The ego exists because we go on pedalling desire, because we go on striving to get something, because we go on jumping ahead of ourselves. That is the very phenomenon of the ego -- the jump ahead of yourself, the jump in the future, the jump in the tomorrow. The jump in the non-existential creates the ego. Because it comes out of the non-existential it is like a mirage. It consists only of desire and nothing else. It consists only of thirst and nothing else. The ego is not in the present, it is in the future. If you are in the future, then ego seems to be very substantial. If you are in the present the ego is a mirage, it starts disappearing. The day I stopped seeking... and it is not right to say that I stopped seeking, better will be to say the day seeking stopped. Let me repeat it: the better way to say it is the day the seeking stopped. Because if I stop it then I am there again. Now stopping becomes my effort, now stopping becomes my desire, and desire goes on existing in a very subtle way. You cannot stop desire; you can only understand it. In the very understanding is the stopping of it. Remember, nobody can stop desiring, and the reality happens only when desire stops. So this is the dilemma. What to do? Desire is there and Buddhas go on saying desire has to be stopped, and they go on saying in the next breath that you cannot stop desire. So what to do? You put people in a dilemma. They are in desire, certainly. You say it has to be stopped -- okay. And then you say it cannot be stopped. Then what is to be done? The desire has to be understood. You can understand it, you can just see the futility of it. A direct perception is needed, an immediate penetration is needed. Look into desire, just see what it is, and you will see the falsity of it, and you will see it is non-existential. And desire drops and something drops simultaneously within you. Desire and the ego exist in cooperation, they coordinate. The ego cannot exist without desire, the desire cannot exist without the ego. Desire is projected ego, ego is introjected desire. They are together, two aspects of one phenomenon. The day desiring stopped, I felt very hopeless and helpless. No hope because no future. Nothing to hope because all hoping has proved futile, it leads nowhere. You go in rounds. It goes on dangling in front of you, it goes on creating new mirages, it goes on calling you, 'Come on, run fast, you will reach.' But howsoever fast you run you never reach. That's why Buddha calls it a mirage. It is like the horizon that you see around the earth. It appears but it is not there. If you go it goes on running from you. The faster you run, the faster it moves away. The slower you go, the slower it moves away. But one thing is certain -- the distance between you and the horizon remains absolutely the same. Not even a single inch can you reduce the distance between you and the horizon. You cannot reduce the distance between you and your hope. Hope is horizon. You try to bridge yourself with the horizon, with the hope, with a projected desire. The desire is a bridge, a dream bridge -- because the horizon exists not, so you cannot make a bridge towards it, you can only dream about the bridge. You cannot be joined with the non-existential. The day the desire stopped, the day I looked and realized into it, it simply was futile. I was helpless and hopeless. But that very moment something started happening. The same started happening for which for many lives I was working and it was not happening. In your hopelessness is the only hope, and in your desirelessness is your only fulfillment, and in your tremendous helplessness suddenly the whole existence starts helping you. It is waiting. When it sees that you are working on your own, it does not interfere. It waits. It can wait infinitely because there is no hurry for it. It is eternity. The moment you are not on your own, the moment you drop, the moment you disappear, the whole existence rushes towards you, enters you. And for the first time things start happening. Seven days I lived in a very hopeless and helpless state, but at the same time something was arising. When I say hopeless I don't mean what you mean by the word hopeless. I simply mean there was no hope in me. Hope was absent. I am not saying that I was hopeless and sad. I was happy in fact, I was very tranquil, calm and collected and centered. Hopeless, but in a totally new meaning. There was no hope, so how could there be hopelessness. Both had disappeared. The hopelessness was absolute and total. Hope had disappeared and with it its counterpart, hopelessness, had also disappeared. It was a totally new experience -- of being without hope. It was not a negative state. I have to use words -- but it was not a negative state. It was absolutely positive. It was not just absence, a presence was felt. Something was overflowing in me, overflooding me. And when I say I was helpless, I don't mean the word in the dictionary-sense. I simply say I was selfless. That's what I mean when I say helpless. I have recognized the fact that I am not, so I cannot depend on myself, so I cannot stand on my own ground -- there was no ground underneath. I was in an abyss... bottomless abyss. But there was no fear because there was nothing to protect. There was no fear because there was nobody to be afraid. Those seven days were of tremendous transformation, total transformation. And the last day the presence of a totally new energy, a new light and new delight, became so intense that it was almost unbearable -- as if I was exploding, as if I was going mad with blissfulness. The new generation in the West has the right word for it -- I was blissed out, stoned. It was impossible to make any sense out of it, what was happening. It was a very non-sense world -- difficult to figure it out, difficult to manage in categories, difficult to use words, languages, explanations. All scriptures appeared dead and all the words that have been used for this experience looked very pale, anaemic. This was so alive. It was like a tidal wave of bliss.

Korijeni nezadovoljstva

Kad je Buddha govorio o potrebi da se prepozna patnja, odnosilo se to na čitav raspon osjećaja od najblaže nelagode do blokirajuće boli. No govorio je i o nečem još temeljnijem: našem stanju bivanja koje nas čini ranjivima na patnju. Ovo nas dovodi do sasvim osnovnog pitanja: Zašto smo uopće podložni patnji? Zašto se čak i nakon sasvim ugodnih i ispunjujućih iskustava naposljetku vraćamo u stanje neispunjenosti? Ako bi mogli identificirati izvore nezadovoljstva, možda ih možemo umanjiti ili čak ukloniti. Istovremeno, dok tražimo izvore nezadovoljstva suočavamo se s još jednim osnovnim pitanjem: Da li se ti korijeni nalaze vani, u okolišu, ili borave u nama? Ovo možemo razmotriti eksperimentalno. Uzmimo osobu dobrog fizičkog i psihološkog zdravlja i postavimo ju u uvjete samoće. Pobrinimo se da je soba ugodna i čista, te da se sve fizičke potrebe kao hrana i osobna higijena mogu prikladno zadovoljiti. Jedina zabava koju toj osobi ostavljamo su njeno vlastito tijelo, um i spokojan okoliš. Što se događa ovoj osobi dok prolaze dani, tjedni i mjeseci u izolaciji? U većini slučajeva jedinka ubrzo pati od dosade i nemira, a pojavljuje se i sve dublji osjećaj žalosti. Premda um nije izložen nikakvim bolnim podražajima iz okoliša, ipak postaje sve nemirniji i uzrujaniji. Dolazi do frustracije kroz razmišljanje o mnogim stvarima koje osoba želi ali ne može imati, a bezazleni događaji kao manji zvukovi i nesavršenosti u posluženoj hrani potiču intenzivnu iritaciju, pa čak i neobuzdani bijes. Budizam bi rekao da se ovakvi emocionalni izljevi ne mogu pripisati nebitnim vanjskim iritacijama; niti suštinski potiču iz relativne osjetilne i socijalne deprivacije. Oni izviru iz neravnoteže uma, koja je sada razotkrivena u odsustvu vanjskih distrakcija.
Ne čudi stoga da samica predstavlja strogu kaznu u zatvorima. U izolaciji od distrakcija uobičajenog zatvorskog života, osuđenik je podvrgnut neublaženim mućenjima vlastitoga uma. Buddha zato kaže:
Um iskrivljenih svrha Uzrokuje veću patnjuNo [što uzrokuje] napadač žrtvi, Ili neprijatelji neprijateljima.
Jasno je da zatvorska ćelija nije neutralni okoliš sugeriran u gornjem eksperimentu. Ali meditanti na dugim povlačenjima često se podvrgavaju veoma sličnim uvjetima. Tijekom ranih stupnjeva izolacije, um postaje ispunjen divljim mislima i emocijama. Ako meditant za ovu nevolju okrivi okoliš - vanjske osobne ili neosobne podražaje - ostaje zarobljen u njoj. Frustracija, zamjeranje i bijes rastu u emocionalnoj agoniji koja se stišava samo s izlaskom iz samoće i promjenom okoliša. S druge strane, ako usamljeni praktičar prepozna da istinski izvor nemira počiva u njegovom umu, time otvara vrata slobode od mentalnih jada. Pod vještim vodstvom, i uz pozitivnu motivaciju, može umiriti ove jade i pronaći neiscrpno vrelo dobrote i radosti koje počiva u najunutarnjijim razinama njegova uma. S ovime počinje iskustvo neusporedivog stanja dobrobiti i blagodati, koje ne nastaje iz vanjskih ugodnih podražaja, već iz skladnog uma. Buddha zato kaže:
Um usavršenih svrha Donosi veliku sreću.Očevi, majke i drugi prijateljiNe uzrokuju nikom takvu sreću.
Tijekom dana, iskrivljenja u našem umu povremeno navaljuju s odbojnošću prema nepoželjnim događajima, ili s uzrujanim prianjanjem prema poželjnim. Konceptualna zbrka i emocionalni nemir koji se tako dojmljivo ispoljavaju u samoći, samo su tanko zakriti u dinamici našeg društveno aktivnog života. Ukoliko želimo pronaći izvor našeg nezadovoljstva, moramo tražiti u mentalnom području ovih jada. Kao što je već jasno, zadatak identificiranja punog opsega patnje i njenog nastanka, te oslobađanje sebe zauvijek od njih, smatra se temeljnim izazovom u budizmu. Ovdje se bavimo s nečim što nadilazi samo pronalaženje duhovnog blagostanja u ovom životu: želimo dokraja iskorijeniti izvore nezadovoljstva u ovom i svim budućim postojanjima.
Buddha je podučavao da nas dvije sile bacaju u uvjetovano postojanje: mentalni jadi (skt. kleša) i činovi pod njihovim utjecajem (skt. karma). Ovi činovi ostavljaju utiske u našem umu, koji uvjetuju buduća rođenja. Da bi ovi utisci u toku svijesti utjecali na buduće živote, moraju ih stimulirati mentalni jadi kao, naprimjer, prianjanje. Ukoliko nema stimulacije, oni ostaju latentni. Zato, čak i da netko ima ogromnu zbirku nepovoljnih utisaka u svom umu, ako naknadno oslobodi um od svih jada, ovi utisci ne mogu proizvesti karmičke posljedice. Iz ovog razloga važnije je identificirati i odagnati ove mentalne jade nego njihove karmičke utiske. Između dva izvora patnje - mentalnih jada i ojađenih činova - prvi je važniji. Temeljni jadi uma poznati su u budizmu kao tri otrova: neznanje, mržnja i prianjanje. Među njima, neznanje je korijen iz kojeg niču mržnja i prianjanje. Svi drugi mentalni jadi, kao zavist, sebičnost i ponos, posljedica su ova tri otrova.

Mali vodič kroz Buddhadharmu - Preliminarna učenja
Priredio HOKAI D. SOBOL Sva prava pridržana Shingon Centar © 2001

The realized have said that the Self is unbound

If you hold onto your pride or ego, you will drown.
One who has been performing rituals to gain spiritual knowledge has wasted his life.
All worldy affairs are managed by the intellect.
An ignorant one binds himself with his own concepts.
The realized have said that the Self is unbound.
Awareness exists in sleep but it is not noticed. The air in this room is invisible - but it still exists.
When perception arose, concepts of space, time and object were (seemingly ) created.
As is your conviction ( I am the body - I am the Self ), so will be your experience.
By giving up 'I know and I don't know' , one attains the natural state.
Advaita, without duality, means you are alone, there is none else.
The one who conceives is without any form.
Do not waste your time getting involved in others' affairs.
Never harbor hatred in the mind.
Truth is without any distinction.
When duality ends, there is no sin or merit.
Do not be concerned about anything. One has to act without pride of knowledge.
Your birth will be in vain if you do not utilize it for understanding Reality.
If one tries to 'see' IT, it will recede.
You have to seize the trophy yourself.
One should again and again take notice of how this general pure knowledge pervades us before ittakes up an object. ( As between pure intelligence and a thought )