Što je užitak?

Što je užitak? Premda se riječ upotrebljava na različite
načine čini se da ju je, kada se uzme u obzir i njeno popularno
značenje, najbolje definirati kao zadovoljenje želje koja
ne zahtijeva aktivnost (u smislu životnosti). Takav užitak
može biti vrlo intenzivan: užitak u društvenom uspjehu, u
zgrtanju novca, dobitku na lutriji, uobičajen seksualni uži-
tak, jedenje do mile volje, pobjeda na utrci, stanje oduševljenja
postignuto pićem, transom, drogama, zadovoljenje sadističkih
nagona ili ubijanje živih bića.
Razumljivo je da pojedinci, da bi postali bogati ili slavni,
moraju biti vrlo aktivni u smislu biznisa, ali ne i u smislu »unutrašnjeg
rađanja«. Kada dostignu svoj cilj, oni mogu biti »uzbuđeni
«, »vrlo zadovoljni«, osjećati da su dostigli »vrhunac«.
Ali kakav vrhunac? Možda vrhunac uzbuđenja, zadovoljstva,
transnog ili orgijastičkog stanja. Ali oni su to stanje mogli
postići pod pritiskom strasti koje su, iako ljudske, ništa manje
patološke ako ne dovode do istinski adekvatnih rješenja
ljudskog postojanja. Takve strasti ne vode većem ljudskom
napretku i snazi već, upravo suprotno, osakaćivanju čovjeka.
Užici radikalnih hedonista, zadovoljenje uvijek novih pohota,
užici suvremenog društva proizvode različite stupnjeve
uzbuđenja. Ali oni ne vode radosti. U stvari, nepostojanje radosti
čini nužnim traganje za uvijek novim i sve uzbudljivijim
užicima.

Radost
je pratilac produktivne aktivnosti. Ona nije »vrhunac doživljaja
« koji kulminira i ubrzo završava, već prije zaravan, stanje
osjećaja koje prati produktivno izražavanje bitno ljudskih
sposobnosti pojedinca. Radost nije ekstatička vatra trenutka.
Radost je žar koji prati bivanje.
Užitak i ushićenje, nakon takozvanog vrhunca, vode tuzi.
Jer ushićenje je bilo doživljeno, ali posuda nije narasla. Unutrašnje
snage čovjeka nisu se povećale. Čovjek je pokušao
prekinuti dosadu neproduktivne aktivnosti i za trenutak
objedinio sve svoje snage — osim ljubavi i uma. Pokušao je
postati nadljudski, a da ne bude ljudski. U trenutku trijumfa
mu se učinilo da je uspio, ali nakon toga je uslijedila duboka
tuga: jer ništa se nije promijenilo u njemu. Izreka: »Životinja
je tužna nakon snošaja« (»Post coitum animal triste est«) izražava
istu pojavu vezanu za bezljubavni seksualni odnos koji
predstavlja »vrhunac doživljaja« snažnog uzbuđenja i, premda
je pun ushićenja i užitka, na kraju nužno dolazi do razočaranja.
Do radosti u seksu dolazi jedino ako je fizička intimnost
istovremeno i ljubavna.

Ljudi poštuju zakone ne samo iz straha već i iz osjećaja
krivnje zbog neposlušnosti. Taj osjećaj krivnje moguće je prevladati
oprostom koji može pružiti jedino autoritet sam.
Uvjeti za takav oprost su kajanje grješnika, kažnjavanje grješnika
i — kažnjavanjem — ponovno podređivanje. Slijed: grijeh
(neposlušnost) —> osjećaj krivnje —> novo podređivanje
(kazna) —> oprost predstavlja zatvoren krug utoliko što svaki
čin neposlušnosti vodi povećanoj poslušnosti.

Postoji samo jedan način - a njega su naučavali Buddha,
Isus, stoici, Meister Eckhart - istinskog prevladavanja straha
od smrti. To nije put prianjanja za život, doživljavanja života
kao posjeda. Strah od smrti nije zapravo ono što izgleda da
jest: strah od prestanka života. Smrt nas se, kao što je Epikur
rekao, ne tiče »jer, dok jesmo, smrti još nema; a kada smrt
dođe, nas više nema« (Diogen Laert). Dakako, može postojati
strah od patnje i boli koji prethode umiranju, ali taj je
strah drugačiji od straha od smrti. Dok tako može izgledati
da je strah od smrti iracionalan, tome nije tako ako se život
doživljava kao posjed. Tada to nije strah od smrti već strah
od gubitka onoga što imam: strah od gubitka moga tijela, mog
ega, mojih posjeda i mog identiteta; strah od susreta s beznađem
neidentiteta, od »izgubljenosti«.

Uputa za umiranje uistinu je jednaka uputi za život. Što
se više oslobađamo svih oblika žudnje za posjedovanjem, posebno
vezanosti za ego, to je slabiji naš strah od smrti, jer se
time ništa ne gubi.

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

»jesam ono što imam«

Bivanje kao stvarnost
Do sada sam opisivao značenje bivanja, kontrastirajući ga s
imanjem. Ali drugo, jednako važno značenje, bivanje dobiva
iz kontrasta s prividom. Ako se pretvaram prijaznim, a moja
prijaznost je samo maska za prikrivanje izrabljivanja, ako se
pretvaram hrabrim dok sam krajnje razmetljiv ili sam možda
na granici samoubojstva, ako se pretvaram da volim svoju zemlju
dok zadovoljavam svoje sebične interese, privid tj. moje
javno ponašanje u drastičnoj je kontradikciji sa stvarnim
snagama koje su me motivirale. Moje ponašanje je različito
od mog karaktera. Moja karakterna struktura, istinska motivacija
mog ponašanja, tvori moje realno bivanje. Moje ponašanje
može djelomično odražavati moje biće, ali ono je obično
maska koju imam i koju nosim radi svojih potreba.
Biheviorizam se bavi tom maskom kao da je ona vjerodostojna
znanstvena činjenica: istinski uvid je usmjeren na unutrašnju
stvarnost koja najčešće nije ni svjesna, ni izravno opaziva.
Ovaj pojam bivanja kao »demaskiranja«, kao što je rekao
Eckhart, središnji je u Spinozinoj i Marxovoj misli i temeljno
je otkriće Freuda.
Glavno dostignuće Freudove psihoanalize je uočavanje
diskrepancije između ponašanja i karaktera, između moje
maske i stvarnosti koju ona skriva. Freud je iznašao metodu
(slobodne asocijacije, tumačenja snova, transfer, otpori) čiji
cilj je razotkrivanje nagonskih (u biti seksualnih) želja koje su
bivale potiskivane u samom djetinjstvu. I kada je kasnije razvitak
psihoanalitičke teorije i terapije nastavljao naglašavati
događaje s područja ranih međuljudskih odnosa više no nagonskog
života, princip je ostao isti: ono što se potiskuje su
rane i — po mom uvjerenju — kasne traumatske želje i strahovi.
Put ozdravljenja od simptoma ili - općenitije - slabosti
leži u razotkrivanju tog potisnutog materijala. Drugim riječima,
potisnuti su iracionalni, djetinji i individualni elementi
iskustva.
S druge strane zdravorazumski stavovi su normalnog, tj.
društveno prilagođenog građanina smatrali racionalnim i
onim tko nema potrebu za dubinskom analizom. Ali to uopće
nije istina. Naše svjesne motivacije, ideje i vjerovanja su
mješavina pogrešne informacije, predrasuda, iracionalnih
strasti, racionalizacija, preduvjerenja gdje komadići istine plivaju
okolo i pružaju dojam, premda kriv, da je cjelokupna
mješavina stvarna i istinita. Misaoni proces pokušava cijelu
tu kaljužu iluzija organizirati prema zakonima logike i uvjerljivosti.
Pretpostavlja se da ta razina svijesti odražava stvarnost,
da je to mapa kojom se služimo pri organiziranju našeg
života. Ta pogrešna mapa nije potiskivana. Potiskivano je znanje
o stvarnosti, znanje o istinitom. Ako dakle pitamo: što je
nesvjesno?, odgovor mora glasiti: uz iracionalne strasti, gotovo
cjelokupno znanje o stvarnosti. Nesvjesno je u osnovi određeno
društvom koje proizvodi iracionalne strasti i svojim
članovima pruža razne vrste mašte i tako prisiljava istinu na
zarobljeništvo takozvane racionalnosti.


Mi, ljudska bića, imamo inherentnu i duboko ukorijenjenu
želju za bivanjem: za izražavanjem svojih sposobnosti,
za aktivnošću, za odnosom s drugima, za izbjegavanjem zatvorske
ćelije sebičnosti. Istinitost te tvrdnje potkrepljuju toliki
dokazi da bismo njima mogli ispunili cijelu jednu knjigu.
D. O. Hebb je formulirao srž problema na najopćenitiji način,
tvrdeći da je jedini problem ponašanja objašnjenje ne aktivnosti,
već neaktivnosti.

Mayov klasični eksperiment je
pokazao da čak i po sebi dosadan rad postaje zanimljiv ako
radnici znaju da sudjeluju u eksperimentu kojim upravlja živa
i nadarena osoba koja je sposobna pobuditi njihovu znatiželju
i njihovu suradnju.

Istu želju za davanjem
nalazimo medu dobrovoljnim davaocima krvi, u mnogim
situacijama u kojima se ljudi izlažu opasnosti da bi spasili živote
drugih. Izražavanje voljnosti davanja nalazimo medu
ljudima koji istinski vole. »Kriva ljubav« tj. uzajamna sebičnost
čini ljude još sebičnijima (što je prilično čest slučaj).
Istinska ljubav povećava sposobnost da volimo druge i da im
dajemo. Onaj tko istinski voli, u svojoj ljubavi za određenu
osobu on voli cijeli svijet.
Nailazimo na ne mali broj ljudi, napose mladih, koji ne
mogu podnijeti raskoš i sebičnost što ih nalaze u svojim utjecajnim
obiteljima. Sasvim protivno očekivanjima svojih roditelja,
koji misle da njihova djeca »imaju sve što žele«, oni
ustaju protiv mrtvila i izolacije u kojima žive. Jer činjenica je
da nemaju sve što žele i da žele ono što nemaju.

Ljudska želja za doživljavanjem jedinstva s drugima ukorijenjena
je u specifičnim uvjetima ljudskog postojanja i jedan
je od najsnažnijih motiva ljudskog ponašanja. Kombinacijom
minimalnog određenja instinktima i maksimalnog razvitka
sposobnosti uma mi, ljudska bića, izgubili smo izvorno jedinstvo
s prirodom. Da se ne bismo osjećali krajnje izoli-
ranima - što bi nas, u stvari, osudilo na nezdravost - trebamo
pronaći novo jedinstvo: kako s drugim ljudima, tako i s prirodom.
Tu ljudsku potrebu za jedinstvom s drugima doživljavamo
na mnogo načina: u simbiotičkoj vezanosti za majku,
idol, pleme, naciju, klasu, religiju, bogatstvo, profesionalnu
organizaciju.

Kao posljedica prevlasti sebičnosti, vođe našeg društva
vjeruju da ljudi mogu biti motivirani samo materijalnim probicima
tj. nagradama, te da se neće odazvati pozivima na
solidarnost i žrtvu. Osim u ratu takvi su apeli zaista rijetki,
čime je izgubljena prilika za promatranje mogućih rezultata
takvih apela.
Samo radikalno drugačija društveno-ekonomska struktura
i radikalno drugačija slika ljudske prirode mogu pokazati da
potkupljivanje nije jedini (ni najbolji) način djelovanja na
ljude.

Najznačajniji primjer uživanja bez čežnje za imanjem
onoga u čemu se uživa moguće je naći u međuljudskim odnosima.
Muškarac i žena mogu zajedno uživati na mnogo
načina: mogu voljeti stav, ukus, ideje, temperament ili cijelu
ličnost drugoga. Ali samo u onih koji moraju imati ono što
vole, to će uzajamno uživanje uzrokovati želju za seksualnim
posjedovanjem. Onima u kojima prevladava modus bivanja
druga je osoba prijatna pa i seksualno privlačna, a da ju se,
da bi se u njoj uživalo, ne mora ubrati, prema Tennysonovim
riječima u ranije navedenoj pjesmi.

Osobe orijentirane na imanje žele imati osobu koja im se
sviđa ili kojoj se dive. Tu je pojavu moguće uočiti u odnosima
između roditelja i njihove djece, između učitelja i njihovih
učenika, među prijateljima. Nijedan partner ne biva
zadovoljan ako s drugim samo uživa već svaki želi imati
drugu osobu za sebe. Zbog toga je svaki partner ljubomoran
na drugoga koji, opet, želi »imati« prvoga.

Ako je imanje osnova za moj
osjećaj identiteta, jer »jesam ono što imam«, želja za imanjem
mora voditi želji da se ima mnogo, da se ima više, da se ima
najviše. Drugim riječima, pohlepa je prirodna posljedica orijentacije
na imanje. To može biti pohlepa škrca ili pohlepa
lovca na profit ili pohlepa ženskara ili pohlepa lovca na ljude.
Pohlepnik, ma što bio sadržaj njegove pohlepe, nikada neće
imati dovoljno, ni biti »zadovoljan«. Suprotno fiziološkim
potrebama, kao što je na primjer glad, zadovoljenje kojih je
ograničeno fiziologijom tijela, mentalna pohlepa - a svaka je
pohlepa mentalna, makar je zadovoljavali tjelesnim putem -
nema točke zasićenja, jer unutrašnja praznina, dosada, usamljenost
i potištenost koje bi trebalo prevladati ne mogu biti
uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe. Uz to, budući
da ono što imamo može na neki način biti odneseno, moramo
imati više kako bismo svoju egzistenciju osigurali od takve
opasnosti. Ali svatko može imati više, svatko se mora bojati
agresivnih namjera svog susjeda koji bi mu mogao uzeti ono
što ovaj ima. Da bi spriječio takav napad čovjek mora postati
moćniji i sam preventivno agresivan. Uz to, budući da proizvodnja,
makar i u svom maksimalnom obujmu, nikada neće
moći držati korak s neograničenim željama, mora postojati
suparništvo i antagonizam medu pojedincima u borbi da se
stekne najviše. A borba će se nastaviti čak i ako se dostigne
stanje apsolutnog obilja: oni koji budu imali manje fizičkog
zdravlja, privlačnosti, nadarenosti, talenata gorko će zavidjeti
onima koji imaju »više«.
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Bivanje je suprotno imanju

Meister Eckhart (1260-1327)

Eckhart je taj stav izrazio brojnim iskazima,
od kojih je karakterističan sljedeći: »Ljudi ne bi trebali
toliko misliti o tome što im je činiti koliko o tome što jesu...
Težište treba počivati na tome da se bude dobar, a ne na količini
ili vrsti stvari koje treba učiniti. Više treba naglašavati
temelje na kojima naše djelovanje počiva.« Naše bivanje je
stvarnost, duh koji nas pokreće, karakter koji određuje naše
ponašanje. Nasuprot tome nisu stvarni čini ni mišljenja koji
su odvojeni od naše dinamične srži.
Drugo značenje je šire i temeljnije: bivanje je život, djelatnost,
rođenje, obnavljanje, istjecanje, iz-strujavanje, produktivnost.
U tom smislu bivanje je suprotno imanju, vezanosti
za ja i egoizmu. Prema Eckhartu bivanje znači biti djelatan
u klasičnom smislu produktivnog izražavanja vlastitih
ljudskih moći, ne u modernom smislu zaposlenosti. Za njega
djelatnost znači »izlaziti iz sebe« (Quint D. P. T., 6), što on
predočuje mnogim slikovitim izrazima: on bivanje naziva procesom
»vrenja«, »rađanja«, nečim što »teče i protječe u sebi i
preko sebe« (E. Benz et al., citirano prema Quint D. P. T., str.
35). On se pokatkad koristi simbolom trčanja da označi njegov
aktivni karakter: »Trči u mir! Čovjek koji je u trku i koji
stalno trči ka miru, nebeski je čovjek. On stalno trči i kreće
se i traži mir u trčanju.« (Quint D. P. T., 8). Jedna druga definicija
djelatnosti glasi: djelatni, životni čovjek je kao »posuda
koja, kada se puni, raste, i nikada ne postane puna« (Blakney,
str. 233).
Uvjet za svaku istinsku djelatnost je prekid s modusom
imanja. U Eckhartovom etičkom sistemu vrhovna vrijednost
pripada stanju unutrašnje produktivne djelatnosti, premisa
kojeg je prevladavanje svih oblika vezanosti za žudnju i ego.

Ideje i uvjerenja također mogu postati vlasništvo jednako
kao i navike. Na primjer netko tko jede istovrstan doručak
svako jutro u isto vrijeme može se uznemiriti i zbog najmanje
promjene, jer je ta navika postala vlasništvo, čiji gubitak
ugrožava sigurnost te osobe.
Ovako predstavljanje univerzalnosti modusa imanja
mnogim čitaocima može izgledati odviše negativno i jednostrano.
Ono to zaista i jest. Želio sam prikazati društveno-prevladavajući
stav prvenstveno zato da pružim najjasniju moguću
sliku. Ali uz to postoji i element koji toj slici daje stupanj
ravnoteže: širenje medu mladom generacijom stava koji
je sasvim drugačiji od stava većine. Među tim mladim ljudima
nalazimo i oblike potrošnje koji nisu skriveni oblici stjecanja
i imanja već manifestacije istinske radosti u činjenju
onoga što se nekome sviđa, bez očekivanja stjecanja ičeg »trajnog
«. Ti mladi ljudi idu na daleka putovanja, često mukotrpna,
da bi slušali muziku koju vole, da bi vidjeli mjesta
koja žele vidjeti, da bi sreli ljude koje žele sresti. Ovdje nećemo
raspravljati o tome da li su njihovi ciljevi onoliko vrijedni
koliko ti mladi ljudi misle da jesu. Premda nisu dovoljno
ozbiljni, pripremljeni i koncentrirani, ti se mladi ljudi ohrabruju
na bivanje i ne zanima ih što dobivaju za uzvrat ni ono
što im ostaje. Izgledaju mnogo iskreniji od stare generacije
premda često - filozofski i politički gledano - i naivni. Oni
ne poliraju stalno svoje ja da bi bili poželjni »predmeti« za
tržište. Oni sliku o sebi ne čuvaju neprestanim - svjesnim ili
nesvjesnim - laganjem i ne troše svu svoju energiju na potiskivanje
istine, kao što to čini većina ljudi. Često svojim poštenjem
ostavljaju dojam na starije, jer stariji potajno cijene
ljude koji su u stanju vidjeti i reći istinu. Medu njima postoje
političke i religijske grupe svih mogućih orijentacija, ali
ima i mnogo onih koji nemaju nikakve posebne ideologije ili
doktrine i koji za sebe mogu reći da upravo »traže«. Budući
da je moguće da ne nalaze sebe, kao ni cilj koji bi dao pravac
njihovom životu, oni nastoje biti »svoji« umjesto da se usmjere
na imanje i trošenje.
Taj pozitivni element u cijeloj toj slici moramo okvalificirati.
Mnogi od tih mladih ljudi (broj kojih je znatno porastao
od kraja šezdesetih godina) nisu napredovali od slobode
od ka slobodi za. Oni su se jednostavno bunili, ne trudeći se
da iznađu cilj prema kojem bi se kretali, osim cilja slobode
od ograničenja i zavisnosti. I njihov je moto, kao i njihovih
buržujskih roditelja bio: »Novo je lijepo!« te su razvili gotovo
fobičnu odbojnost prema cjelokupnoj tradiciji, uključujući i
misli najvećih umova. U svojevrsnoj naivnoj narcisoidnosti
vjerovali su da sami mogu otkriti sve što je vrijedno da bude
otkriveno. U osnovi, njihov se ideal sastojao u tome da ponovo
postanu mala djeca, a autori kao što je Marcuse razvili su
ideologiju da je povratak u djetinjstvo - a ne razvitak do zrelosti
- krajnji cilj socijalizma i revolucije. Bili su sretni dok
su bili dovoljno mladi da bi ta euforija mogla trajati. Ali
mnogi su, prepuni teških razočaranja, bez dobro utemeljenih
uvjerenja, bez središta u sebi samima, prerasli to doba.


Društvo, pa i obitelj kao
njegova psihodruštvena agentura, moraju riješiti teški problem:
kako slomiti volju pojedinca, a da on toga ne bude svjestan?
Pomoću složenog procesa indoktrinacije, nagrada, kazni i
pogodnih ideologija taj se zadatak uvelike toliko spretno rješava
da većina ljudi vjeruje kako slijedi vlastitu volju i nisu
svjesni da je sama njihova volja uvjetovana i manipulirana.

S druge strane oni koji se
brinu za jednakost u smislu da udio svakoga mora biti sasvim
jednak, pokazuju da je njihova orijentacija na imanje jednako
snažna, osim što je negirana preokupacijom za točnu jednakost.
Iza te brige izviruje njihov pravi motiv: zavist.

Modus bivanja može napredovati samo u onoj mjeri u
kojoj smanjujemo modus imanja tj. nebivanja — prestanka
traganja za sigurnošću i identitetom prianjanjem za ono što
imamo i ustrajanjem na našem ja i našim posjedima. »Biti«
zahtijeva napuštanje egocentričnosti i sebičnosti ili, izraženo
riječima koje su često upotrebljavali mistici, sebe učiniti
»praznim« i »siromašnim«.
Ali većina ljudi smatra previše teškim napuštanje orijentacije
na imanje. Svaki takav pokušaj izaziva veliku bojazan i
osjećaje kao da se radi o napuštanju svekolike sigurnosti, kao
da je čovjek bačen u ocean, a ne zna plivati. Ne znaju da bi,
kad bi se odrekli štaka vlasništva, mogli početi koristiti svoje
vlastite snage i samostalno hodati. U tome ih zadržava iluzija
da ne bi mogli samostalno hodati, da bi se srušili kad ih ne
bi podržavale stvari koje imaju.

Spinozini pojmovi aktivnosti i pasivnosti predstavljaju
najradikalniju kritiku industrijskog društva. U suprotnosti
današnjem vjerovanju da su osobe, gonjene uglavnom pohlepom
za novcem, vlasništvom ili slavom, normalne i dobro
prilagođene, Spinoza ih je smatrao krajnje pasivnima i u osnovi
bolesnima. Po Spinozi je aktivna osoba, koju je on oličavao,
postala izuzetak te ju sumnjiče za »neurotičnost«, jer nije
prilagođena takozvanoj normalnoj aktivnosti.

Ni jedan od bližih nam suvremenika nije tako pronicavo
zapazio pasivni karakter moderne aktivnosti kao što je to
učinio Albert Schweitzer. On je u svojoj studiji o propasti i
obnovi civilizacije modernog čovjeka opisao kao neslobodnog,
nepotpunog, nekoncentriranog, patološki zavisnog i
»apsolutno pasivnog«.
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Imati ili biti?

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?

Razni pjesnički primjeri
Za uvod u razumijevanje razlike između modusa postojanja
zasnovanih na imanju i bivanju želio bih, kao ilustraciju, navesti
dvije pjesme sličnih sadržaja koje navodi kasni D. T. Suzuki
u svojim Predavanjima o zen-budizmu. Jedna pjesma je
haiku japanskog pjesnika imenom Basho (1644-1694), a druga
engleskog pjesnika iz XIX. stoljeća, Tennysona. Svatko od
njih opisuje slično iskustvo: svoju reakciju na cvijet što su ga
ugledali u šetnji. Tennysonovi stihovi glase:
Cvijete s napuklog zida
Ubrah te iz pukotine
Držim te, evo, s korijenom, cijeloga, u ruci
Cvjetiću — kad bih samo shvatio
Sto si, tako s korijenom, i sve u svemu,
Znao bih što je Bog a što čovjek.1
Prijevod Bashoove haiku glasi ovako:
Pored živice
— pogledaš li pažljivo:
Cvat rusomače!2
Razlika je upadljiva. Tennyson reagira na cvijet željom da
ga ima. On ga »ubire« »s korijenom, cijelog«. A kada završava
svoje razmišljanje o mogućoj funkciji cvijeta, u želji da dopre
do prirode Boga i čovjeka, sam cvijet je, kao rezultat zanimanja
za njega, ubijen. Tennysona kao pjesnika možemo usporediti
sa zapadnim učenjakom koji traga za istinom, pri tom
uništavajući život.
Bashoova reakcija na cvijet potpuno je različita. On ga ne
želi ubrati, pa čak ni dotaći. Sve što on čini je »pažljivo gledanje
« da bi ga »vidio«. Evo Suzukijevog opisa:
»Verovatno je Bašo, idući seoskim putem, opazio kraj živice
nešto prilično zanemareno. Prišao je bliže, dobro zagledao
i otkrio da je to neka beznačajna divlja biljka koju prolaznici
obično nisu ni primjećivali. Ova je gola činjenica u
pjesmi opisana bez naročitog pjesničkog osjećanja, osim možda
u posljednja dva sloga, koji na japanskom glase kana. Ova
rječca, koja se često dodaje imenici, pridjevu ili prilogu, označava
izvjesno osjećanje divljenja ili pohvale, tuge ili radosti, i
može se ponekad u prijevodu sasvim prikladno prevesti znakom
usklika. U navedenoj haiku cjela strofa završava ovim znakom.
«3
Čini se da Tennyson ima potrebu posjedovati cvijet da bi
shvatio ljude i prirodu, ali tim imanjem cvijet biva uništen.
Basho želi vidjeti, a ne samo gledati cvijet, biti »jedno« s njim
samim - i pustiti ga da živi. Razliku između Tennysona i
Bashoa u cijelosti objašnjava ova Goetheova pjesma:

NALAZ
Jednom šetah šumom
Bijah sasvim sam Ne
tražeći ništa Što bje
uma plam.
Ugledah u sjeni Jedan
cvjetah mali Sjajan kao
zvijezde K'o oči što pali.
Ubrati ga želih Al on će
slatko tada: Mora li se
venut'? Zar brat ćeš me
sada?
Uzeh ga iz zemlje Sa
korijenjem svim Odnesoh
do kuće S vrtom zelenim.
I usadih opet U vrt, u
tišinu On tad' se
rascvjeta, Razgrana u
širinu.

Goethea, koji šeće bez cilja, privlači mali cvjetić. On izvještava
kako je imao isti poriv kao Tennyson: ubrati ga. Ali
za razliku od Tennysona, Goethe je svjestan da to znači ubiti
ga. Jer, za Goethea je cvijet toliko životan da mu govori i
upozorava ga. Goethe razrješava problem drugačije od Tennysona
i Bashoa. On uzima cvijet »sa svim njegovim korijenjem
« i ponovo ga sadi da ne uništi njegov život. Goethe, izgleda,
stoji između Tennysona i Bashoa: za njega je, u presudnom
trenutku, snaga života jača od puke intelektualne
znatiželje. Nije ni potrebno reći da Goethe, u ovoj lijepoj
pjesmi, izražava srž svog poimanja istraživanja prirode.
Tennysonov odnos prema cvijetu odražava modus imanja
ili posjedovanja - ne materijalnog posjedovanja već posjedovanja
znanja. Svatko će Bashoov i Goetheov odnos prema
cvijetu vidjeti kao modus bivanja. Pod bivanjem mislim način
postojanja u kojem se ništa nema niti se za imanjem čezne
već je čovjek radostan, svoje sposobnosti koristi produktivno
i sjedinjen je sa svijetom.
Goethe, s mnogo ljubavi za život, spada medu istaknute
borce protiv komadanja čovjeka i mehanizacije. U mnogim
se pjesmama opredijelio za bivanje, a protiv imanja. Njegov
Faust je dramatičan opis sukoba između bivanja i imanja
(Mefisto zastupa imanje) a u sljedećoj kratkoj pjesmi on krajnjom
jednostavnošću izražava kvalitetu bivanja:
VLASNIŠTVO
Znam da mi ništa ne pripada
Do misli koja nesmetana Iz duše
mi ističe, I svakog povoljnog
trena, Koji me usudom ljubavi
Pušta dubokom uživanju.
Razlika između imanja i bivanja nije, u biti, razlika između
Istoka i Zapada. Razlika leži mnogo više između društva
usmjerenog na osobe i društva usmjerenog na stvari. Orijentacija
na imanje karakteristična je za zapadno industrijsko
društvo u kojem su prevladavajuće životne teme lakomost za
novcem, slavom i moći. Manje otuđena društva - kao što su
srednjovjekovno, zatim društvo Indijanaca Zuni, afrička plemenska
društva koja još nisu zadojena idejama modernog
»napretka« - imaju svoje Bashoe. Možda će nakon nekoliko
generacija industrijalizacije Japanci dobiti svoje Tennysone.
Nije riječ o tome da zapadni čovjek ne može potpuno shvatiti
istočne sisteme kao što su zen-budizam (kako je to mislio
Jung) već o tome da moderni čovjek ne može shvatiti duh
društva koje nije usmjereno na vlasništvo i pohlepu. I tako
spisi Meistera Eckharta (koji su za razumijevanje jednako
teški kao Basho ili zen) i spisi Buddhe predstavljaju samo dva dijalekta istog jezika.

Život svakog čovjeka je put ka samome sebi

Hermann Hesse: Siddhartha

(odlomak iz knjige)

Nije više vidio lik svoga prijatelja Sidharthe - umjesto
toga vidio je druge likove, dugi niz, čitavu rijeku likova,
stotine i hiljade, koji su svi dolazili i nestajali, a ipak se
činilo da su svi istovremeno prisutni, u neprekidnoj mjeni i
preporodu, a ipak su svi oni bili Sidhartha. Vidio je lik
ribe, šarana sa beskrajno bolno razjapljenim ustima umiru-
će ribe, ugaslih očiju - vidio je lice novorodenog djeteta,
crveno i naborano, u plaču iskrivljeno - vidio je lice
ubice, video kako zabada nož u tjelo nekog čoveka - u isti
tren je vidio ubicu vezanih ruku, na koljenima, kako mu
krvnik udarcem mača odsjeca glavu - vidio je naga tjela
muškaraca i žena u pozama i borbama ljubavne pomame-
vidio je leševe gde leže opruženi, nijemi, hladni, prazni-
vidio je životinjske glave, glave divljih veprova, krokodila,
slonova, bikova, ptica - vidio je bogove, video je Krišnul
Agnija- sve ove pojave i likove vidio je povezane
tisućama međusobnih veza, oni su pomagali jedni drugima
u ljubavi, u mržnji, uništavajući se, rađajući jedno drugo,
svako od njih je težilo smrti, uz strasno i bolno priznavanje
prolaznosti, a nijedno od njih nije umiralo, već su se stalno
preobražavali ponovo rođeni, dobijajući uvjek novi lik, a da
između jednog i drugog lika nije ležalo vrijeme - i sve ove
pojave i likovi mirovali su, proticali, oplođavali se, plutali i
prelivali se jedno u drugo, i svi su bili presvučeni veoma
tananim, bezsuštinskim pa ipak postojećim, kao tankim
staklom, ili ledom, providnom kožom, kao posuda ili forma
ili maska od vode, a ta maska se smješila, ta maska je bila
Sidharthino lice koje je on, Govinda, tog istog trenutka,
dodirivao usnama. I tako je Govinda vidio taj osmjeh
maske, osmjeh jedinstva iznad uskovitlanih obličja, osmjeh
istodobnosti iznad tisuće rođenja i smrti, a taj osmjeh
Sidharthin bio je isti, potpuno istovjetni tihi, tanani,
nedokučivi, možda dobrohotni, a možda podsmješljivi, mu-
dri, tisućustruki osmjeh Gotame - Bude - kakav je i sam
stotine puta vidio pun strahopoštovanja. Govinda je znao,
ovako se smješe samo savršeni.
Ne znajući više da li postoji vrijeme, da li je ovo više
trajalo trenutak ili sto godina, ne znajući više postoji
jedan Sidhartha, jedan Gotama, postoje li ja i ti, pogođeni
božanskom strijelom koja mu je u najunutarnjijoj biti zadala
slatku ranu, opčinjene i razriješene duše, Govinda je još na
vrijeme ostao nagnut nad Sidharthinim spokojnim licem
koje je upravo poljubio, na kome su se pojavila sva obličja
sve što nastaje, sve što bistvuje. To lice je bilo nepromije-
njeno, nakon što se ispod njegove površine ponovo zatvori
bezdan tisućostrukosti, Sidhartha se smješio spokojno,
smješio se smireno i blago, možda veoma dobrohotno, a
možda veoma podsmješljivo, isto kao što se smješio Uzvišeni.
Govinda se duboko poklonio, preko njegovog starač-
kog lica tekle su suze za koje on nije ni znao, dok mu je
srcu kao oganj gorjelo osjećanje duboke ljubavi, najskrušeni-
jeg poštovanja. Poklonio se duboko, sve do zemlje, pred
onim koji je sjedio nepomično, čiji ga je osmjeh podsjećao na
sve što je u životu ikada volio, što mu je u životu ikada
dragocjeno i sveto.


Hermann Hesse - Misli

Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.
***
Šta je stvarno živ čovjek - o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile streljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokušaj prirode.
***
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...
***

Suprotnost svake istine je također istina!

Hermann Hesse:
Siddhartha
(odlomci iz knjige)



Čuj, Govinda, ovo je
jedna od mojih misli koju sam otkrio: mudrost se ne može
priopčiti. Mudrost, koju mudrac pokušava da priopči, zvuči
uvjek kao ludost.

. Otkrio sam jednu misao, Govinda, koju
ćeš ti opet smatrati šalom ili ludošću, ali je to moja najbolja
misao. Ona glasi: suprotnost svake istine je također istina!
Naime, istina se može iskazati i zaodjenuti u rječi samo ako
je jednostrana. A jednostrano je; sve što se može mislima
misliti i iskazati rječima, sve je to jednostrano, polovično,
lišeno cjeline, zaokruženosti i jedinstva.

Svijet nije nesavršen, niti se nalazi na
sporom putu ka savršenstvu, prijatelju Govinda, ne, on je u
svakom trenutku savršen, svi grijesi već nose u sebi oproštaj,
sva mala djeca već nose u sebi starce, sva dojenčad smrt, svi
samrtnici vječni život. Ne može nijedan čovjek da vidi koliko
je onaj drugi prevalio od svog puta, u razbojniku i kockaru
živi Buda, u brahmanu živi razbojnik. U dubokim medita-
cijama postoji mogućnost da se poništi vrijeme, da se
istovremeno sagleda sav bivši, postojeći i budući život, i tu
je sve dobro, sve savršeno, sve je brahman. Zato mi se ono
što je čini dobrim, smrt mi se čini kao život, grijeh kao
svetaštvo, mudrost kao ludost, sve mora da bude tako,
potrebni su samo moj pristanak, moja dragovoljnost, moja
suglasnost, za mene je tako dobro i nikada mi ne može biti
na štetu. Na svom tjelu i u svojoj duši sam iskusio da mi je
grijeh bio prijeko potreban, bili su mi neophodni pohota,
težnja za zemaljskim dobrima, bila mi je nužna i sujeta, a
trebalo je da zapadnem u sramno očajanje da bih naučio da
se ne protivim, da naučim da volim svjet i da ga ne
uspoređujem sa nekakvim uobraženim svjetom svojih želja,
sa savršenstvom kakvo sam ja zamislio, već da ga pustim
onakvog kakav je, da ga volim i da mu rado pripadam.

Ovo je kamen - reče poigravajući se njime - a
kroz izvjesno vrijeme pretvoriće se, možda, u zemlju, iz
zemlje će nastati biljka, ili životinja, ili čovjek. Ranije bih
bio rekao: "Ovaj kamen je samo kamen, bezvrjedan je,
pripada svjetu iluzija, međutim, njemu također pridajem
važnost, jer će u krugu preobražaja postati čovjek, ili duh."
Tako bih, katkad, rasuđivao ranije. Danas, naprotiv, mi-
slim: ovaj kamen je kamen, on je i životinja, on je i bog, on
je i Buda, ja ga ne poštujem i volim zato što bi jednom
mogao postati ovo ili ono, već zato što je sve odvajkada bilo
i je- i upravo zato što je ovo kamen, što mi se danas
pojavljuje kao kamen, ja ga volim i vidim vrijednosti i
smisao u svakoj njegovoj žilici i šupljini, u žutom, u sivom,
u tvrdoći, u zvuku koji daje od sebe kad ga kucnem, u
suhoći ili vlazi njegove površine. Ima kamena koji pri
dodiru podsjećaju na ulje, ili na sapun, drugi opet na lišće,
ili pak pjesak, a svaki je od njih nešto posebno i na svoj
način obožava om, svaki je brahman, ali istovremeno i
kamen, od ulja ili sapuna, i baš mi se to sviđa, izgleda mi
čudesno i dostojno obožavanja. Ne traži da ti kažem nešto
više o tome. Rječi samo oštećuju skriveni smisao, sve postaje
odmah malo drugačije kada se izgovori, malo krivotvoreno,
malo luckasto - a i to je dobro i veoma mi se sviđa,
potpuno se slažem da ono što za jednog čovjeka predstavlja
blago i mudrost, drugom uvjek zvuči kao ludost.

Ljubav je suprotnost strahu

3. Ljubav

3.1 Ljubav je

"Harmonija, znanje o vječnom savršenstvu svijeta, smiješak, Jednota."
Hermann Hesse, Siddhartha

Bez ljubavi, ništa ne bi funkcioniralo. Kozmos ne bi funkcionirao, on bi se
sasvim jednostavno raspao. Gore smo vidjeli, da je čak i prirodoznanstvenost došla do
spoznaje, daje sve JEDNO. A ta Jednota ima veze s ljubavlju. Ta Jednota jest ljubav.
Ljubav je osjećaj Jednote - nasuprot osjećaju odjeljivanja, iz kojeg nastaje strah. Time
je ljubav suprotnost strahu. Sada možda bolje shvaćate, zašto sam na početku knjige
ukazao na problem straha. Sada ćemo zatvoriti krug. Od straha do ljubavi. Tko tvrdi
da je strah važan ili neophodan, taj tvrdi, da je važno nemati ljubavi.
Ljubav - a ne strah -je ONAJ temeljni zakon života.
Ljubav znači Jednotu. A Jednota je snažnija od odjeljivanja. To znači: ljubav
je jača od straha. Drugim riječima:
Ljubav je najveća snaga u svemiru!

Ako je ljubav najveća snaga u svemiru, iz toga je moguće zaključiti da ne
postoji problem, kojeg nije moguće riješiti s dovoljno velikom dozom ljubavi. A
upravo tako i jest. Bez obzira, da li se radi o vašim privatnim problemima ili onim
svjetskima poput siromaštva, droge, nezaposlenosti itd. - uz pomoć ljubavi možemo,
ako hočemo, riješiti sve te probleme. Sada ćemo se posvetiti sasvim osobnim
problemima i ciljevima - ne svjetskima. To nije zbog egoizma; kako je sve JEDNO,
mi ćemo na najbolji način pomoći rješavanju svjetskih problema, ukoliko riješimo
naše osobne probleme. Logično, zar ne?

Sjetite se, kako sam rekao, da se čovjekov potencijal sastoji od dvije osobine:
inteligencije i energije. A sječate li se i da smo u okviru poglavlja o otpuštanju
ustanovili, gdje nepotrebno blokiramo i gubimo energiju? Sada možemo zatvoriti i
ovaj krug: Ljubav vodi do maksimuma energije i inteligencije (svijest; vidi sljedeće
poglavlje 3.2!). Ljubav je ona energija svemira, koja može sama sebe proizvoditi, koja
je dakle bezgranična. A što više energije možemo uložiti, tim ćemo brže postići naše
ciljeve. Naša je energija tim veća, što više ljubavi uložimo. Ako nam dakle otpuštanje
pomaže da izbjegnemo energetske blokade i gubitke energije, ljubav nam pomaže da
maksimiramo našu energiju.


Mahatma Gandi je već pred mnogo godina ukazao na to:
"Zakon ljubavi je mnogo veća znanost od svake druge moderne znanosti".

Ljubav ne proizvodi nikakav otpor, i logično je, da zbog toga najbrže vodi
cilju.
Mi doduše često mislimo, da borba najbrže vodi cilju; to je, medutim, zabluda:
to je površno promatranje. Pomoću borbe, problemi se rješavaju samo prividno i
kratkoročno. Srednje i dugoročno gledano, čovjek sebi time samo stvara dodatne
probleme. Medutim, pošto borba stvara više galame od ljubavi, mi smo više usmjereni
na strategiju borbe nego na ljubav. Ljubav ne stvara galamu. To, naravno, nije
nikakva nova spoznaja. Već se i Laotse u svom poznatom Tao-teh-king-u o temi
ljubavi i borbi izjasnio kako slijedi:
Kada se u borbi posjeduje ljubav, pobjeđuje se; kada se ona posjeduje pri
obrani, čovjek je nepobjediv. Koga Nebo želi spasiti, toga ono štiti kroz ljubav.

Ako u ovoj knjizi govorim o ljubavi, tada time mislim bezuvjetnu
ljubav. Ljubav dakle, koja ne postavlja uvjete. Koja jednostavno voli. Ne onu ljubav,
koja kaže, ja te volim pod uvjetom da ... znaš dobro kuhati, dobro obavljaš tvoj posao,
itd....
Mi govorimo o bezuvjetnoj ljubavi. O ljubavi dakle, koja ne sudi; koja ne
dijeli. O ljubavi, koja voli, jer je sve JEDNO; jer je time sve život - ili Bog. Ako je
sve JEDNO, tada to istovremeno znači: ne postoji ništa izvan Boga, izvan života,
izvan stvaralačke snage ili kako već ovu moć želite nazvati. Shvatite to ovako: ako je
sve Bog, tada je On razlog da se sve voli bez donošenja ikakvog suda, dakle
bezuvjetno.
Ne postoji ništa osim Boga.
A Bog je ljubav.
Ljubav je apsolutna sigurnost.
Strah je apsolutna nesigurnost, koju su stvorili ljudi.

Pogledajmo, što je veliki Gautama Buddha rekao o temi ljubav i pomoć
potrebitima:
"Veća je stvar, tijekom pet minuta izražavati istinsku božansku ljubav, nego
podijeliti 1000 šalica riže potrebitima, jer se kroz ljubav pomaže svakoj duši u
svemiru."
Buddha je naravno znao sljedeće: sve je JEDNO. Ljubav je najjača snaga: ona
ne poznaje nikakvih granica. Podjela 1000 šalica riže je ograničena akcija.
Kada god želite pomoći, ovdje imate najmočniju, najjeftiniju i najobuhvatniju
mogučnost da pomognete. Ali nemojte mi doći s isprikom "to je suviše jednostavno".
Učinite to. Tada ćete vidjeti, kako "jednostavno" je to. Naime, još je jednostavnije
reći "to je jednostavno", i time sebi uštedjeti praktičnu primjenu ljubavi.

Ali budimo iskreni: nije li jednostavnije, uplatiti manje ili više novaca na
neki dobrotvorni račun, nego pet minuta dnevno izražavati ljubav? Kada bi, naime,
ovo s pet minuta ljubavi bilo tako jednostavno, svi bi to primijenili, i problemi bi bili
brzo riješeni.

Time možemo utvrditi:
- Ljubav je bezgranična energija.
- Ljubav je najjača snaga u svemiru.
- Ljubav je jača od borbe.
- Ljubav pruža apsolutnu sigurnost.
- Ljubav je Jednota, a ne razdvajanje.
- Ljubav je odgovor na sva pitanja.
- Ljubav je rješenje svih problema.


3.2 Put od socijalne do kozmičke svijesti

Socijalna svijest je puna straha, sumnji,
nepovjerenja, kritike, borbe, mržnje, misli o bolesti, nesrećama, starosti, smrti itd.

Sada se postavlja pitanje, kako ću proširiti svoju svijest? Kako ću od
ograničenog doći do mnogo obuhvatnijeg pogleda na život?
Odgovor je jednostavan. On glasi: ljubav.
Ljubav vodi do proširenja svijesti; obratno, strah, mržnja itd. vode do
sužavanja svijesti. Ako sebi svijest jednog čovjeka predstavimo kao ljevak, tada je
dolje uska socijalna svijest, a gore široka kozmicka svijest. Ljubav vuče prema gore, a
strah prema dolje. Ako želimo letjeti, ako se želimo izdići iznad naših briga i
problema tada postoji samo jedno: više ljubavi.

U skladu s time, čovjek u svojem osobnom interesu ne može napraviti ništa
boljeg, nego da voli sve, što mu se dogodi. To je najbrži put njegovom razvoju.

Sve što u našoj svijesti nije prisutno kao mogućnost, ne može se manifestirati.


Pitam vas: kakav sadržaj ima vaša svijest?
Ako je u vašoj svijesti prisutna ideja o bolesti, nesreći, neuspjehu, recesiji itd.,
tada postoji i opasnost, da do tih stvari dode.
Ako u vašoj svijesti ove ideje ne postoje, tada do tih stvari u vašem životu ne
može doći.
I zar nismo rekli i to, da slučaj ne
postoji? Nitko ne može biti slučajno napadnut. Napadnut može biti samo onaj, u
kojem postoji ideja napada ili agresije.

Vama se događa ono, što imate u svojoj svijesti! Imate li više ljubavi ili više
straha, agresije, borbe, odbojnosti itd. u vašoj svijesti?
Možete poći od činjenice, da se ljudi sa sličnim sadržajem svijesti medusobno
privlače. Vi dakle ne susrećete sasvim slučajno bilo kakve ljude; vi susrečete onakve,
koji misle slično kao vi.

Što "drugi" o vama misle, nevažno je. Što vi o drugima mislite, ima određeno
značenje, jer je sve JEDNO i jer je svijet ono, što o njemu mislite. Ali još je važnije,
što mislite o sebi. Time smo stigli do sljedeće teme.

3.3 Ljubi tvog bližnjeg poput samoga sebe

Tko sebe ne voli, ne može voljeti niti druge. Gore sam objasnio, zašto je
neophodno voljeti sve, što nam se događa (ljude i situacije). Da bi to uspijevali,
najprije je potrebno nešto drugo: ljubav prema sebi samom. Samoljublje. To nema
ništa zajedničkog s egoizmom, ako se sjetimo, da su i svi drugi isto tako vrijedni
ljubavi kao i mi.
Kako čovjek spoznaje sebe? Kako se
spoznaje osobni potencijal?
Na ovo postoji samo jedan odgovor: voleći samoga sebe!
Ali što rade mnogi ljudi, da bi sebe bolje upoznali? Oni sebe analiziraju ili se
daju analizirati. Sukladno našim razmatranjima, ovo nije najbolji put koji vodi
samospoznaji. Analizirati sebe, to je znak nedostatka ljubavi prema sebi samom. Tko
sebe stvarno voli, nema potrebu da sebe analizira. Analiza dijeli na pojedinačne
dijelove i sasvim sigurno donosi manje dobre rezultate od ljubavi prema sebi samom.
Čest je slučaj, da se čovjek koji sebe analizira, poslije toga više koncentrira na svoje
navodne slabosti, nego na svoje jake strane. Molim vas da jasno sagledate:
Analiza dijeli na pojedinačne dijelove. Iz toga nastaju sukobi.
Ljubav spaja zajedno: tvori Jednotu. Iz toga nastaje harmonija.
Iz čisto logičnih razloga, zbog toga ljubav daleko nadvisuje analizu - a
zahtijeva manje vremena i košta manje. Ljubav je dakle ekonomičnija od analize.

Ljubav prema sebi samome i prema svemu drugome dovodi do toga, da se svi
mogući ciljevi mogu postići uz minimalan utrošak vremena i napora.
Pomislite samo na jednostavan primjer smanjivanja tjelesne težine. Ne postoji
nijedan jednostavniji, brži i jeftiniji način smanjivanja tjelesne težine, od ljubavi
prema samome sebi. To znači: prihvaćati sebe onakvim kakav netko jest (s čitavim
"suviškom težine").

To isto vrijedi i za nekog prodavača. Ne postoji nikakav jednostavniji, brži i
jeftiniji put za povećanje prometa od ljubavi prema sebi. Iz toga se rađa ljubav prema
svojim mušterijama, a naravno, i prema produktu.
Sve to vrijedi također i za nekog bolesnika. Ne postoji jednostavniji, brži i
financijski povoljniji put ozdravljenja od ljubavi prema sebi samom. Pozor: ja nisam
rekao, da više ne trebate ići liječniku. Ja tvrdim, da ljubav podupire proces
ozdravljenja na nezamisliv način.

Napravio sam sljedeće: rekao sam
sam sebi, da svakodnevno trošim nekoliko minuta za moju tjelesnu higijenu; zašto
dakle, ne bih potrošio i nekoliko minuta za moju duhovnu higijenu? Tako sam se
odlučio, da svakoga jutra u mislima tijekom pet minuta šaljem misli ljubavi onim
ljudima, s kojima sam imao sukobe. Ja sam sebi predočio te ljude, i slao im ljubav.
Nakon nekoliko dana rekoh samome sebi, ako ujutro imam pet minuta vremena,
sigurno ću i uveće naći pet minuta vremena za istu stvar. I tako sam svakoga jutra i
večeri po najmanje pet minuta - večinom je to trajalo i duže - slao ljubav. Rezultat je
bio očit: nakon oko tri mjeseca, svi su sukobi bili riješeni na obostrano zadovoljstvo
svih učesnika. Kod ovakve vrste rješavanja sukoba nitko nije gubitnik, postoje samo
pobjednici. Sukob, naime, nije riješen ako netko ostaje pobijeđen. Loši osjećaji
pobijeđenog će sasvim sigurno negdje doći do izražaja na odgovarajuć način - oni će
dalje uzrokovati daljnje sukobe.

Neki mi je čovjek opisao sljedeći slučaj: on je često morao prisustvovati
sjednicama upravnog odbora. Na kraju tih sjednica, on je svaki puta bio potpuno
iscrpljen. Izgubio je, dakle, svu svoju energiju. Jednoga je dana i on posegao za
jednom radikalnom "metodom". Tijekom cijele sjednice nije ništa govorio, "samo" je
mislio: "ja vas volim". Rezultat je bio krajnje zapanjujući. Naime, na kraju sjednice,
prišla su mu dvojica učesnika i zahvalila mu na onome, što je rekao. Bio je toliko
iznenađen, da nije znao što bi odgovorio. Ta on tijekom sjednice nije progovorio niti
jednu riječ! Nakon te sjednice se ugodno osjećao - a ostali očito takoder.






3.4 Uzrok svih ljudskih problema
i njegovo nadilaženje


Nakon svega dosada rečenog, odgovor na ovo pitanje trebao bi biti lak. Što je
stvarni razlog svih ljudskih problema?
To je ideja odijeljenosti. Kao što smo vidjeli, ova odijeljenost je iluzija; u
svemiru ne postoji odijeljenost; ne postoji odijeljenost između mene i vas; ne postoji
odiljenosti između vas i drugih ljudi. Ideja odijeljenosti je iluzija i neizbježno vodi do
sukoba, dakle do problema. Sada bi sebi još trebali postaviti pitanje, zašto to radimo,
zašto dijelimo? Što je razlog tome? I ovaj je odgovor jednostavan: nedostatak ljubavi.
Ljubav je osjećaj Jednote, prema tome je ideja odijeljenosti, manjak ljubavi.

3.5 Zahvalnost - zaboravljena dimenzija

Praktična primjena ideje ljubavi je zahvalnost. Samo onaj, tko raspolaže
dovoljno velikom dozom ljubavi, može biti zahvalan. Ako kod nekog postoji manjak
ljubavi, taj ne može biti zahvalan. Zahvalnost je dakle izražaj ljubavi.

Tko voli život, tko se zahvaljuje, toga će život odgovarajuće nagraditi. Ovo
nije ništa drugo nego primjena univerzalnog zakona akcije i reakcije. Uopće je u
izražavanju zahvalnosti prema životu, sadržan cijeli OTLA-princip. Zakon akcije i
reakcije se brine o tome, da se i zahvalnost vraća. Zahvalnost je jedan oblik otpuštanja
te omogućava životu da teće, da se mijenja. Njemu je to potrebno, kako bi postigao
svoje ciljeve. Zahvalnost je izražaj univerzalne ljubavi, najjednostavnijeg i
najdjelotvornijeg ponašanja, koje u svemiru postoji.
U svemiru ne vlada siromaštvo, u svemiru vlada obilje, jer je
ljubav praizvor svega - a ljubav nema granica. Samo je čovjek, sa svojim
ograničenim i ograničavajućim načinom mišljenja stvorio oskudicu i siromaštvo.
Prema tome, i siromaštvo je znak nedostatka ljubavi.
Pogledajte oko sebe:
Siromaštvo, glad, sida, droga, nezaposlenost, oružani sukobi, agresije itd., itd.
a sve su to posljedice nedostatka ljubavi, nedostatka zahvalnosti.

Bez obzira kako veliki bili vaši problemi, ako vam uspije da odmah (zašto
čekati do sutra?) počnete zahvaljivati za sve što vam se događa, tada će se vaš život
promijeniti brže nego što ste to ikada smatrali mogućim. Poznati su slučajevi, u
kojima su se dogodile najnevjerojatnije (za neupučenog!) stvari u roku od samo tjedan
dana. (Čak i kada bi trajalo tri godine: što su tri godine u životu jednog čovjeka?).







1. Sažetak

Najhitniji sažetak glasi, naravno, OTLA.
Otpustiti, Ljubav, Akcija=Reakcija.


'Na svijetu ne postoji ništa važnije od toga, što JA SADA MISLIM!"

2. Velika zabluda: "Bit ćete kao Bog"

Ako je stvarno sve JEDNO, tada je logično da smo i mi JEDNO s Bogom. Mi
smo JEDNO s tom svemoćnom, sveznajućom, sveljubećom Snagom. Dakle: mi
nećemo biti kao Bog, mi jesmo Bog!


Imajte na umu i to, da u svemiru ne postoji vrijeme. Vrijeme je iluzija, na koju
smo nasjeli. Sve je JEDNO: prošlost-sadašnjost-budućnost. U životu postoji jedino
SADA. Mi smo ili ovdje i sada Bog - ili to nikada nećemo biti.

Ako mislite da "nema Boga", tada je to vaša istina, koja će u vašem životu na
odgovarjući način doći do izražaja.
Ako mislite, da ćete jednom u dalekoj budučnosti biti kao Bog, tada je to vaša
istina - i u skladu s njom vi nikada nećete biti kao Bog, jer daleka budučnost neće
nikada postati sadašnjošcu.
Ako mislite da ste jadni grešnik, koji treba puno raditi na sebi, tada je to vaša
istina - i vi ćete morati mnogo raditi na sebi.
Ako mislite, "ja sam Bog", tada je to vaša istina - i vi više nećete morati raditi
na sebi, vi ste postigli vaš cilj!



1. Mogućnost koja oduzima dah


Sada je sve na vama.
Vi sada poznajete "put", a raspolažete i slobodnom voljom. Znate, međutim, i to, da
taj "put" u stvari i nije nikakav "put". Vi ste već na cilju, trebate još samo toga
postati svijesni.
Na kraju, postoji još samo jedan cilj: voljeti ono što JEST. U tome su sadržani
svi ostali ciljevi.

OTLA-princip sastoji se od tri dijela. Čovjek je takoder sazdan od tri dijela:
tijelo, duša i duh. Ljudski razvoj od čisto tjelesnog prema duhovnom, odgovara
razvoju prema više ljubavi.
Postizanje cilja možete sebi predstaviti i na sljedeći način: Čovjek, koji je još
jako vezan za materiju (fizičko tijelo!) mora ulagati mnogo napora da bi postigao
svoje ciljeve; sve ide jako teško, jer u njegovim mislima postoji tek teška materija.
Sve teče tromo i sporo.
Čovjek, koji se u mislima može izdići iznad materije (duša!), postiže svoje
ciljeve s manje napora; sve teće brže. A još brže teće kod čovjeka koji se nalazi na
razini duha - a to znaći: bezuvjetne ljubavi.
Podjela OTLA-principa na tri dijela, odgovara dakle podjeli čovjeka na
njegova tri dijela: na tijelo, dušu i duh. Ali sve skupa je JEDNA CJELINA. Jedan dio
nije moguće promatrati bez drugih dijelova: to je ono, što sam u ovoj knjizi želio
prikazati.
Želim vam mnogo uspjeha pri praktičnoj primjeni OTLA-principa u vašem
životu.
Rene Egli OTLA - PRINCIP (odlomci iz knjige)

Život je tok

1. Otpuštanje

1.1 Radi se o moći nad životom i smrću


U jednom srednje velikom poduzeću, 48-godišnji poslovođa je "iznenada" obolio
od raka. Šest mjeseci kasnije, čovjek je umro. Medicinski razlog: rak. Dublji uzrok:
nije mogao otpustiti.
U jednom švicarskom hotelu bio je zaposlen jedan čovjek - nije govorio
njemački - kao nosač kofera. Deset godina kasnije, taj je čovjek bio direktor hotela.
Razlog: on je uvijek davao sve od sebe. Dublji razlog: mogao je otpuštati.

Život je tok. To su već i stari Grci znali: panta rei = sve teće. Ako život
stvarno znači "protok", tada je jasno da zadržavanje uzrokuje smrt, zar ne? Ono što
zadržavamo, više se ne može pokretati, ne može teći. A ono što se više ne može
pokretati, za naše je pojmove mrtvo. Zamislite sebi život kao rijeku: rijeka koja više
ne teće, nije rijeka.
Predugo zadržavanje može dovesti i do smrti poduzeća. Poznato švicarsko
poduzeće, koje je proizvodilo kvalitativno vrlo vrijedne produkte i na svom području
imalo vodeći položaj u svijetu, danas se nalazi u krizi. Broj suradnika je već smanjen
sa 1300 na 300. Od prijašnjeg poduzeća, dakle, nije ostalo mnogo. Uzrok: poduzeće je
predugo ustrajalo na svojoj tehnologiji i, ah, toliko uspješnim produktima. Sada je
sasvim potisnuto s tržišta: konkurencija je otišla mnogo dalje.
Zadržavanjem možete sve "ubiti": to je samo pitanje vremena.

2.2 Aktiviranje vaše univerzalne inteligencije

Ustanovili smo, da se čovjekov potencijal sastoji od inteligencije i energije.
Dalje smo ustanovili, da morate uložiti maksimum inteligencije i energije, ako svoje
ciljeve želite postići po mogućnosti brzo i s malo napora. Ovo vrijedi i za rješavanje
problema: Ako svoje probleme želite riješiti brzo i s malo napora, tada morate takoder
uložiti maksimum inteligencije i energije. Logično, zar ne?
U ovom dijelu se radi o tome da istražimo, kako se aktivira univerzalna
inteligencija. U drugom dijelu pod 1.3 smo objasnili, da svaki čovjek ima na
raspolaganju nezamislivu inteligenciju.
Kako ćete aktivirati tu inteligenciju?
Odgovor glasi: otpuštanjem.
Sada ćemo vidjeti, što ovo otpuštanje konkretno znači. Ako ste upali u neki
problem, ili ako želite postići odredeni cilj, a ja vam savjetujem da otpustite, što time
mislim? Što znaći otpuštanje?
Otpuštanje znaći:

1. Prihvaćanje trenutnog stanja.

Ako želite po mogućnosti što brže stići od trenutnog do željenog stanja, tada
se, logično, ne smijete grčevito držati sadašnjeg stanja. Kako bi se sadašnje stanje
moglo promijeniti u željeno, ako ga zadržavate? Zadržavati trenutačno stanje, znači
blokirati ga. Prihvaćanje sadašnjeg stanja znaći, njegovo otpuštanje - a tada se
dogada nešto zapanjujuće: trenutačno se stanje mijenja. Ja uvijek iznova čujem
učesnike mojih seminara, kako izjavljuju "ali ja ne mogu sve prihvatiti". To sam i ja
nekada mislio - i skoro sam se time do kraja uništio. Čovjek ne samo da može sve
prihvatiti što jest, on to mora. Ovo je naime u svezi s čistom logikom. Ono što jest,
jest: a ako nešto jest, tada nema nikakva smisla uzbudivati se zbog toga. To se zbog
našeg uzrujavanja neće promijeniti. Ono što jest, to je ono što je u ovom trenutku. A
što je sada, to ne može nitko promijeniti. Mi možemo utjecati na budućnost, ali ne na
ono što jest i što je sada! Ako ne prihvaćamo što jest i što je sada, radimo nešto
sasvim nelogično. Tada naime stvaramo sukob, sukob izmedu nas i onoga što jest.
Svaki sukob košta energije i novaca, on blokira inteligenciju. To znači: ako ne
prihvaćamo ono što jest, tada sebe totalno onemogućavamo. Kako da brzo riješite
vaše probleme i brzo postignete ciljeve, ako se u potpunosti onemogučavate time što
ne prihvačate ono što jest? To nije moguće!
Sada ćete primijetiti, da se cijeli svijet bori protiv sadašnjih stanja svih vrsta:
papa jednako kao i UN. To je istina. I upravo zato se problemi ne rješavaju, već se
stvaraju novi.

2. Ne osuđivati

Ovo, naravno, ima veze s prethodnom točkom. Nešto ne prihvaćati znači,
osuđivati to. Ako nešto ne osuđujute, lakše vam je prihvatiti to. Otpustiti dakle znači
takoder i to; ne suditi stalno ljudima i situacijama (dobro/loše). Ovo je potpuno u
skladu sa zakonom akcije i reakcije.
Ako ljude i situacije (o)sudite, tada blokirate život; blokada znači sukob, a
sukob znači otpor. Ponavljam: govorimo o fizici. Suditi znači, dijeliti nešto što je
cjelina; a ako imam dva dijela, imam sukob. I tada ni pri najboljoj volji ne možete
očekivati, da ćete svoje ciljeve postići brzo i s malo truda. To je iluzija. Postoje,
medutim, ljudi koji pomoću sukoba pokušavaju postići svoje ciljeve. Takvi ljudi očito
raspolažu sa suviše vremena i novca.

3. Ne odredivati put

Ja sam rekao, otpuštanje aktivira univerzalnu inteligenciju koja je prisutna u
svakom čovjeku. Ako želim doseći određen cilj, a pritom se koncentriram na neki
određen put kojim to želim postići, tada se totalno ograničavam. To je čisto
razmišljanje umom, koje blokira razmišljanje srcem, tj. univerzalnu inteligenciju. Naš
um vidi možda jedan, dva ili tri moguća puta, koji mogu dovesti do cilja. No tko vam
kaže, da ne postoje još bezbrojni drugi putovi do cilja? Mnogi poduzetnici dramatski
blokiraju potencijal svojih suradnika, uspostavljajuci ekipe za planiranje koje
razrađuju točne strategije, koje bi trebale dovesti do cilja. Takvi poduzetnici mogu biti
osrednje uspješni, ali oni nemaju nikakve šanse u usporedbi s poduzetnikom koji zna
kako će aktivirati inteligenciju svojih suradnika. Uvodenje motorkotača marke Honda
u Ameriku, očito predstavlja takav jedan primjer. Prema istraživanjima profesora
Mintzberga, prodaja tih motora doživjela je izvanredan uspjeh - zahvaljujući
nedostatku bilo kakve strategije! Jednom klasičnom menadžeru se pri takvoj pomisli
diže kosa na glavi (ali klasičan menadžer se vrlo rijetko može pohvaliti izvanrednim
uspjesima). Objašnjenje Honda-uspjeha jasno je i jednostavno. Očito su voditelji
firme kao i svi suradnici imali jasan cilj pred očima. Vodstvo firme nije medutim
napravilo pogrešku da potencijal svojih suradnika ograniči na jedan određen put, na
jednu određenu strategiju. Tako je svaki suradnik mogao razviti svoj potencijal.
Pozor: ne treba zajedno s vodom baciti i novorođence; ja ovdje ne propovijedam
uklanjanje svih strategija. Ja strategije zamišljam poput cestovnih rubnika, unutar
kojih bi trebala postojati po mogučnosti što veća sloboda, kako bi se suradnici mogli
razvijati.
U svezi s time, još nešto: to može imati sasvim dramatične posljedice. Ja sam
čuo o jednoj porodici koja je imala autistično dijete. Liječnici su to dijete proglasili
neizlječivim. To je shvatljivo, jer liječnici poznaju određene putove liječenja, a u
ovom slučaju im njihov razum nije pokazao nikakvu mogućnost liječenja. Roditelji
ovo mišljenje liječnika nisu prihvatili, što znači: oni se nisu fiksirali na neki određen
način liječenja, oni su ostavili otvorenima sve mogućnosti. Danas je dijete izliječeno -
bez lijekova, "samo" uz pomoć jednog načina ponašanja, kojeg mi ovdje nazivamo
OTLA-principom. To je dijete čak studiralo na univerzitetu. Ograničavanje na neki
određen način ili put liječenja predstavlja strahovito ograničavanje naših mogućnosti.
Mislite samo na to, koliko toga još prije 50 ili 100 godina nije bilo izlječivo, a danas
se uspješno liječi. Ista će se stvar ponoviti za 50 ili 100 godina. Područje medicine je
paradni primjer ograničenog načina razmišljanja. Ono što se u određenom trenutku
skoro zatvorom kažnjava, često nekoliko godina kasnije postaje službenim
mišljenjem.

4. Ne boriti se za cilj (željeno stanje) ili protiv
sadašnjeg (trenutnog) stanja

Borba znači zadržavanje i borba znači sukob. Time opet imamo otpor i
nepotrebno rasipanje energije i vremena. Zadržavanje ograničava i našu univerzalnu
inteligenciju. Mi se time držimo našeg umnog razmišljanja, a to - kako smo već rekli
- u potpunosti limitira našu univerzalnu inteligenciju. Naravno da se pomoću borbe
mogu postići određeni ciljevi: ali uz kakvu cijenu? Uz koliko truda? Kome je to
moguće i tko je spreman platiti ovu cijenu, neka to učini - sa svim posljedicama.

Što je učinio Kutusow: on je otpuštanje primijenio kao strategiju. Nasuprot
svojim oficirima, on je prihvatio činjenicu da je Napoleon ušao u Rusiju. To
prihvaćanje trenutnog stanja mu je omogučilo da još uvijek jasno razmišlja
(inteligencija) i da na kraju pobijedi vjerojatno najvećeg vojskovođu svih vremena.
Da je smjesta započeo bitku protiv trenutnog stanja (prilikom ulaska francuske armije
u Rusiju), Kutusow svoj cilj (protjerivanje Napoleona) nikada ne bi dosegao. Bio bi
pobijeđen.

4. Ne koncentrirati se na cilj

Ako se čvrsto koncentrirate na svoj cilj, to znači da zadržavate, da
ograničavate svoju inteligenciju, jer više niste sposobni razmišljati jasno i opušteno.
Koncentracija znači isključivanje: više ne zapažate što se dogada lijevo i desno od
vas, a to je sasvim očito ograničavanje vaše inteligencije. Prodavač, koji se grčevito
koncentrira na sklapanje ugovora s kupcem, na vidi kupca u cjelini, on time niti sebi
niti kupcu ne pravi nikakvu uslugu.
Da se dobro razumijemo: cilj treba postojati; ali ako se suviše snažno na njega
koncentriramo, više ne zapažamo sadašnjost u njezinoj cjelini, ne ponašamo se
optimalno u sadašnjem trenutku. Drugim riječima: mi ograničavamo naš potencijal,
našu univerzalnu inteligenciju.

5. Ne sumnjajte u postizanje cilja

Sumnja potjeće od mišljenja glavom i u potpunosti ograničava našu
univerzalnu inteligenciju. Sumnja je suprotnost povjerenju; a bez povjerenja, naša se
inteligencija ne može aktivirati. Otpustiti znači imati povjerenje; povjerenje u život, u
nezamislivu mudrost, koja je prisutna u svakom čovjeku. Tko nema povjerenja, ne
može otpustiti, on se mora svuda hvatati. Ovo nepovjerenje u život je jedna akcija,
koja će, naravno, dovesti do reakcije. Tko nema povjerenja u život, taj ne može
očekivati da će ga život nositi, da će mu činiti dobro. On time ograničava svoje
mogućnosti u ogromnoj mjeri. Tko želi postići neki cilj, a istovremeno sumnja da li će
mu to stvarno uspjeti, taj nema mnogo šansi za uspjeh. Ovakvom sumnjom, on blokira
protok života. Zbog toga: ako usprkos takvom stavu postigne cilj, tada samo uz
pomoć relativno velikog utroška energije i vremena.

Sažetak:
Otpuštanje je suprotnost slabosti; ono aktivira u svakom čovjeku prisutnu
nezamislivo visoku inteligenciju, a to konkretno znači:
- Prihvatiti sadašnje stanje
- Ne osuđivati, ne suditi
- Ne određivati put
- Ne boriti se protiv trenutnog stanja ili za željeno stanje
- Ne koncentrirati se na cilj
- Ne sumnjati u postizanje cilja

2.3 Izbjegavanje nepotrebnog gubitka energije
i energetskih blokada

1. Mi gubimo/blokiramo energiju, ako ne prihvaćamo trenutno stanje.
Ako ne možemo prihvatiti ljude, situacije, naše osobne osjećaje ili našu
prošlost, tada nas to nepotrebno košta mnogo energije. Time stvaramo sukobe, a kao
što smo već ustanovili, sukobi blokiraju energiju.

2. Mi gubimo/blokiramo energiju, ako sudimo.
Ako dijelimo, stvaramo sukob, a time i gubitak energije. Ono što osuđujemo, ne možemo prihvatiti.

3. Mi gubimo/blokiramo energiju, ako se plašimo neuspjeha.

4. Mi gubimo/blokiramo energiju, ako uspoređujemo.
To je jedna varijacija prethodne točke. Uspoređivati također znaći suditi. Tko
uspoređuje, taj obično i sudi. Ako uspoređujete svoj auto s autom vašeg susjeda i
ustanovite da je on opet kupio nov i veći auto, to vas nepotrebno košta energije.

Ako vam je stalo do toga da svoj potencijal što je više moguće razvijete, tada
vam ozbiljno savjetujem: ne uspoređujte se s drugim osobama - posebno ne s vašim
konkurentima. Vi ste vi. Drugi su drugi; svatko mora ispuniti svoju vlastitu životnu
zadaću.

5. Mi gubimo/blokiramo energiju, ako gajimo negativne osjećaje.
Ako se ljutimo na neku osobu, tada ne samo što toj osobi dajemo moć nad
nama, već osim toga još i gubimo energiju. To je dakle način ponašanja, koji nije tako
povoljan po nas.
Molim vas da obratite pažnju na činjenicu, da ljutnja nad nekom osobom ne
znači ništa drugo, nego da tu osobu ne možemo prihvatiti onakvom kakva jest. Dakle
posljedice negativnih osjecaja točno su iste kao i one neprihvaćanja i osuđivanja.

6. Mi gubimo/blokiramo energiju, ako se borimo
Da li se borimo za neki cilj ili protiv trenutnog stanja - borba uvijek znaci grč:
a to nepotrebno košta energije.

7. Mi gubimo/blokiramo energiju, ako imamo osjećaj krivnje.
Ako mislimo da smo u prošlosti ovo ili ono krivo napravili, to može dovesti
do osjećaja krivnje. Ovi osjećaji krivnje mogu postati toliko jaki, da nastaju masivne
energetske blokade. Takav čovjek nikada neće biti sposoban svoje probleme riješiti
brzo i optimalno, a ciljeve postići brzo i s malo uloženog truda. Ta on je u nutrini
totalno blokiran.
Ovakvi osjećaji krivnje kod mnogih ljudi uzrokuju bolove u leđima. Ovo je
vrlo lako zamisliti: čovjek nosi na svojim leđima tonama težak teret. S tim teretom na
leđima, on se mukotrpno probija kroz život. Čitavo pognuto držanje odaje takvo
stanje. Ovaj teret na leđima čovjeka je apsolutno besmislen.
Prestanite što prije suditi
o sebi. Vi nikada niste napravili nikakvu grešku! Vi ste učili.

2.4 Jedno zapanjujuće otkriće:
idealno životno stanje

Neprihvaćanje: što to znači? To znači, da ono, što je SADA, ne prihvaćam; ja
bih htio drugačije, možda onako kako je bilo prije, ili onako kako ja to sebi
zamišljam, ali nikako ne onako kako sada JEST.
Uspoređivanje: uspoređujem ono što je SADA s nečim što je nekada bilo, ili s
nečim što bi trebalo biti u budučnosti. Ili uspoređujem sebe koji sam OVDJE s nekim
drugim čovjekom, koji je TAMO.
Osjećaji krivnje: Tu se radi o prošlosti, koja vrši utjecaj na moju sadašnjost. Da
li vec osjećate, što bi mogao biti najmanji zajednički nazivnik?
Svi načini ponašanja, bez iznimke, koji dovode do gubitka energije, do
energetskih blokada i do ograničenja univerzalne inteligencije, imaju veze sa
zadržavanjem, dolaze iz uma (glave) te predstavljaju
nesposobnost, živjeti u ovdje-i-sada.
Prema tome: tko nije sposoban živjeti u ovdje i sada, taj rasipa/blokira
energije i ograničava svoju inteligenciju.

Ne biti sposobnim živjeti u ovdje-i-sada znači, ne moći prihvatiti ono što
JEST, i stalno živjeti ili u prošlosti ili u budučnosti. Sada vas molim da obratite
pažnju na sljedeće: život se ne odvija niti u prošlosti, niti u budućnosti. Život se
odvija u SADAŠNJEM trenutku. Osim SADA ne postoji ništa. Zato ne postoji ništa
bolje što možete napraviti, nego da ovo SADA prihvatite. Tada ste na istoj liniji sa
životom: što znači da živite bez sukoba, a to opet znači:
Raspolažite maksimumom inteligencije i energije.

Ako sam kao kapetan (umno razmišljanje) jasno definirao cilj mojeg broda,
tada nije potrebno da mislim na prošlost, a niti na budučnost; najbolje što mogu
napraviti jest, da s punim povjerenjem živim u ovdje-i-sada, u znanju da je dobro sve
što JEST, zato što JEST i zato što služi mojem cilju. Moja univerzalna inteligencija
poznaje cilj, a sasvim sigurno i najbolji put koji vodi tome cilju: poželjno je dakle, da
se sa svojim ograničenim umnim sposobnostima prestanem miješati u tijek stvari.
Otpustiti dakle znači: živjeti u ovdje-i-sada.
To znači: otpuštanje svojeg malog "ja" (ego, prva stvarnost, umno
razmišljanje), kako bi veliko "Ja" (druga stvarnost, razmišljanje srcem, Bog) moglo
djelovati.
Za isto ovo ponašanje, ponekad se upotrebljavaju i drugi izrazi. Tako,
primjerice, u Zen-budizmu postoji riječ "nepostojanje namjere". Djelovanje bez
namjere. Vježbe u Zen-budizmu imaju za cilj (namjeru?), ne dozvoliti da se pojavi
niti najmanji trag ja-svijesti. Ja-svijest je mišljenje glavom (umno razmišljanje), te
smeta i blokira optimalno ponašanje. Zato Zen-budist stremi nerazmišljanju.
Možemo podsjetiti i na Laotseove rijeci: "U nedjelovanju, ništa ne ostaje
neobavljeno."

Totalna sigurnost

Ja imam najveću sigurnost, koja postoji.
Povjerenje!
Ono me potpuno štiti.
Nikad ne uspoređuj jedan život s drugim -
Svatko ima učiti svoje lekcije.
Materijalna sigurnost ne postoji,
ako se nema povjerenja u savršenu zaštitu
svojeg unutrašnjeg Boga.
Iz našeg povjerenja u život,
iz našeg znanja da nam se ništa,
apsolutno ništa "lošeg" ne može dogoditi
izvire punina života.
Dovoljno je živjeti i svakog
trenutka voljeti, i ne
postavljati sebi pitanja o
sljedećem trenutku.

2.5 Smisao života


"Kada jedem, jedem;
kada pijem, pijem; kada
čitam, čitam; itd., itd."

Život u ovdje-i-sada.

Rene Egli OTLA - PRINCIP (odlomci iz knjige)

'Znanje je moguće prenijeti, ali mudrost nije".

Moćni OTLA-princip

'Znanje je moguće prenijeti, ali mudrost nije".
Hermann Hesse, Siddhartha

1. Akcija – reakcija

1.1. Jedna lekcija iz fizike s posljedicama:
način, na koji funkcionira naše mišljenje

Uprava poduzeća može raditi što hoće, ako većina namještenika
misli negativno, ono nema nikakve šanse. Jedno poduzeće se može stvarno mislima
dovesti do uspjeha ili neuspjeha; ali ne samo kroz upravu, nego zajedničkim mislima
svih zaposlenih. To je čista fizika. To su energije koje teže svom ostvarenju. A
upravljanje poduzećem se može smatrati i upravljanjem energijama.

Iz fizike znamo, da se energija ne može izgubiti. Ovo vrijedi također i za
duhovno područje, koje nas zanima. Energija se ne može izgubiti, znači: niti jedna
misao se ne gubi!
Sve što mislite, sve što ste ikada mislili i što ćete ikada misliti - ništa se ne
gubi! Što mislite? Sa svakom mišlju proizvodite energije, koje se nikada ne gube. A te
energije imaju tendenciju da se ostvare.

Sada dolazi zakon, koji je cijelom ovom poglavlju dao naslov: akcija=reakcija.
A to znači: Svaka se misao vraća natrag svom odašiljaocu.
Vi odašiljete misli: to je akcija. Ono što vam se vraća, to je reakcija. Predočite
sebi: sve što mislite, vraća vam se natrag! To je genijalno i - u svezi sa principom
slobodne volje - najveća pravda u svemiru.

Uzmimo, vi kritizirate nekog čovjeka. Ovaj zakon ne kaže, da će i vas taj
čovjek kritizirati. On kaže, da će se vama od nekud vratiti vaša misao u točno istoj
kvaliteti. Možda će vas neka druga osoba kritizirati, ali možda ce doći i u obliku
zdravstvenog problema ili - kao u mojem slučaju - u obliku otkaza. Ja sam, naime, na
ovaj način na sebi samome upoznao zakon akcije=reakcije. Nakon završenog studija,
zaposlio sam se kao asistent poslovođe srednje velikog poduzeća. Naravno da sam sve
znao bolje od mog šefa, konačno, ta ja sam studirao, a on nije. S mojeg gledišta, on je
sve radio pogrešno. Ja sam kritizirao i kritizirao. Počeo sam tog čovjeka čak mrziti, a
u mislima sam ga i više puta ubio. Iznenada je došlo do sukoba, i ja sam se odjednom
našao na cesti bez posla. Na moju sreću, ja se tada nisam ponašao onako kao što se
danas ponašaju mnogi nezaposleni. Ja nisam krivio niti šefa niti recesiju, već samoga
sebe. Preuzeo sam odgovornost za svoju situaciju i zbog toga vrlo brzo utvrdio, kakve
sam negativne energije odaslao u svijet kroz moju kritiku. I te su mi se energije vratile
konzekventno i brutalno. Ja ovo nazivam pravdom.

Posljedice ovog zakona, medutim, idu i mnogo dalje. Ako vas netko kritizira
ili vara, što se dogada? Tada će onaj drugi - a ne vi - morati snositi posljedice svog
ponašanja. Zamislite sebi, kako je to ekonomično! Vi ne trebate pokrenuti niti mali
prst, da bi se osvetili. Svemir je tako organiziran, da reakcija neminovno pogada
pokretača akcije. To je i bio razlog, zašto je Isus mogao reći "ako te netko udari po
lijevom obrazu, pruži mu i desni!". Ako, naime, uzvratite udarac, tada sebi ne činite
apsolutno nikakvu uslugu, jer će vam se sve vratiti.
Zakon akcije i reakcije je stvarno genijalan. On ima, naime, još i sljedeću
posljedicu: vi za samoga sebe ne možete napraviti ništa boljega, nego da drugome
želite sve najbolje. Sve što napravite nekom, vraća vam se natrag. Ma koliko to čudno
zvučalo: najveci "egoist" je onaj, koji drugome čini po mogućnosti što više dobra! I
obratno: onaj, koji misli samo na sebe samoga, koji drugima nikada ništa ne da, taj
najviše šteti sebi samome.
Ako vas
spopadne jeza jer u prošlosti možda niste mislili samo plemenite misli, mogu vas
umiriti. Vaše vam se misli doduše neizbježno vraćaju, ali vi sebe možete zaštiti protiv
negativnih utjecaja. Od trenutka kada započnete misliti pozitivne, konstruktivne misli,
vi sebe štitite. Time mijenjate svoje vibracije, što ublažava reakciju misli koje se
vraćaju. Ako vam uspije da svoje misli smjesta preusmjerite na ljubav, tada vam ne
može ništa naštetiti, niti povratni učinak najlošijih misli. Ljubav ima jaču vibraciju od
svih drugih misli.

Ako se koncentriramo na naše slabosti, one rastu.
Ako se koncentriramo na bolest, ona jača.
Ako se koncentriramo na konkurenciju, ona se povećava.
Ako se koncentriramo na nedostatak novca, on postaje većim.
Ako se koncentriramo na problem narkomanije, on se povećava.
Ali naravno vrijedi i sljedeće: Ako se
koncentriramo na blagostanje, ono raste. Ako se
koncentriramo na zdravlje, ono jača. Ako se
koncentriramo na mir, on postaje većim. Na što se
vi koncentrirate?

Bez obzira kako vaš život u ovom trenutku izgleda, svjesno se koncentrirajte
samo na pozitivne događaje: time će se oni umnožiti. Ovo je tako sigurno kao
sutrašnji izlazak Sunca. Čak i ako se nalazite u najgoroj seriji neuspjeha vašeg života,
uvijek možete naći nešto čemu se možete veseliti.





1.2 Što je svijet?
Ključ ljudske moći

Kao što smo vidjeli, nema odijeljenosti izmedu vas i gospodina Millera.
Vi ste Miller. Miller, to ste vi. U skladu s time, Miller se mijenja, ako se vi
promijenite. Drugačije ne može biti.
Ako sada mislite, da to ne štima: ako mislite, da se Miller nikada neće
promijeniti: tada vam moram dati za pravo. Jer: svijet je ono, što vi o njemu mislite. I
ako mislite da se Miller neće promijeniti, tada i neće. Drugačije ne može biti.
Vi ste stvarno svemočan čovjek. Zar ne?
Vi ste samo primijenili zakon akcije i reakcije. Primjenjujete ga svakodnevno,
svakog sata, minute i sekunde, htjeli vi to ili ne. Isto kao što podliježete zakonu
gravitacije, htjeli ili ne.


1.3 Totalna samoodgovornost:
doviđenja slučajnosti

Ako ste razmišljali o do sada rečenom, možete doći samo do jednog zaključka:
vi ste odgovorni za sve, što vam se dogada.
Obratite pažnju na drugi dio gornje izjave. Vi niste odgovorni samo za ono što
radite, to nije ništa posebno. Vi ste odgovorni za sve, što vam se dogada, i to zato, jer
ste odgovorni za svoje misli. A ono što mislite, odreduje vaš život.


I s vašim životom se nitko ne kocka - uz jednu iznimku: vi sami. Što god se u
vašem životu događa, ništa nije slučaj. Slučaj bi bio u suprotnosti sa svim temeljnim
životnim zakonitostima. I osim toga: kada bi polazili od toga da slučaj stvarno postoji,
to bi značilo da imamo jako malo povjerenja u Stvoritelja svemira. To bi stvarno bio
jako žalostan svijet, u kojem bi vladao slučaj.
Mi smo u našem slučaju toliko ograničeni, da sasvim jednostavno ne
poznajemo sve uzroke, i zato brojne stvari pripisujemo slučaju. Već je godine 1908.
znanstvenik Henri Poincare ovako formulirao ovu činjenicu: "Vrlo mali uzrok, koji za
nas ostaje neprimjećenim, uzrokuje značajan efekt, kojeg svakako moramo primijetiti,
i onda kažemo da taj efekt ovisi od slučaja."


Djeca nisu nikakva mala nerazvijena stvorenja. Moguće je da su djeca s
obzirom na svoj razvoj daleko ispred svojih roditelja. I nije uvijek tako, da su roditelji
tu za svoju djecu; često djeca dolaze, kako bi roditelji naučili određenu lekciju.
Nedavno sam čuo za sljedeći slučaj: neka je žena rodila dijete s urođenim
fizičkim nedostacima. Ti su nedostaci bili posljedica takozvanog
fetalalkoholsindroma. Njegova je majka pila tijekom prva dva mjeseca trudnoće - ona
nije znala da je u drugom stanju -jednu bocu votke dnevno. Kada je žena doznala da
je trudna, trenutno je prestala piti. Ali za dijete je već bilo prekasno. Naravno da je
majci skoro prepuklo srce, kada je vidjela što je napravila. Kako je moguće ovakav
događaj donekle razumno objasniti, ne uzimajuci u obzir činjenicu slobodnog izbora
roditelja? To nije moguće.
Uzimajući u obzir činjenicu ponovnog rađanja, objašnje je relativno
jednostavno. Dijete je sasvim svjesno odabralo ovu majku. Zašto? Naravno zato, što
je dijete majci željelo pomoći. A uspjeh je trenutačan: majka više ne pije. Zbog toga
"dijete", koje, ako ispravno gledamo, to uopće nije, preuzelo je na sebe da se rodi u
jednom unakaženom fizičkom tijelu. To je u vezi sa slobodnom voljom i
bezgraničnom ljubavlju "djeteta" prema majci. Zbog toga je "dijete" bilo spremno
preuzeti na sebe ovo iskustvo. A osim toga, "dijete" naravno sasvim točno zna, da
smrt ne postoji i da je ovaj život ovdje - promatrano s odstojanja - relativno kratak.

Rene Egli OTLA -PRINCIP (odlomci iz knjige)

"Nije moje, da sudim o životima drugih!"

RENE EGLI
OTLA - PRINCIP


Ovdje se radi o univerzalnoj životnoj zakonitosti,
kojoj podliježe svaki čovjek bez izuzetka.
OTL2A je skračenica za
OT = otpustiti
L = ljubav
(L2 = ljubav puta ljubav, odnosno
na kvadrat)
A = akcija / reakcija
OTLA-princip je najradikalniji izražaj
ekonomskog principa, i to stoga, jer se tu radi o
supravodljivosti u životu čovjeka. To znači:

OTLA-princip pokazuje, kako čete svaki cilj
postići u najkraće vrijeme i s manje napora nego što se
postiže na uobičajen način.

L2 ukazuje na to, da se povečavanje ljubavi ne
odražava linearno na učinak odredene osobe, vec djeluje
na kvadrat (analogno Ohmovom zakonu)!

1. Izgon iz raja

"Nije moje, da sudim o životima drugih!"
Hermann Hesse, Siddhartha
Ljudi su opterečeni jednim centralnim problemom. Radi se o stalnom
prosudivanju što je dobro i što je zlo.
Ovdje mi je bilo stalo
do toga, da vam pojasnim srž ljudskoga problema. Želio sam vam pokazati, gdje se
nalazi linija što razdvaja raj od ljudske patnje. Želio sam vam pokazati, da mi sami
sebe svakodnevno izgonimo iz raja, time što donosimo naše sudove.



2. Ovako od sebe činite bespomočno biće

Povjerenje me bez ikakve
sumnje čuva od opasnosti mnogo bolje nego strah.
Grijeh nije prirodan zakon. To je čista izmišljotina ljudi, koja ima jednu jedinu
svrhu, ovladavanje drugim ljudima. Sve dok netko dozvoljava da se prema njemu tako
postupa, ne može postati stvarno snažnim čovjekom.

2.3 Neprihvaćanje odgovornosti

Ovo je naš "normalan" misaoni mehanizam: sve dok se sve odvija povoljno po
nas, mi se osjećamo odgovornima; kada se dogodi nešto što nam ne odgovara, tražimo
krivce negdje drugdje.
Mi smo uvijek samo žrtve našeg vlastitog načina razmišljanja. Naša moč je
tolika, da sebe možemo učiniti bespomočnim žrtvama, ako to želimo.

2.4 Uplitanje

Do ovog uplitanja dolazi,
naravno, u ime vrline. Ta nismo neljudi, želimo pomoći, konačno, mi to znamo bolje.
Što znači bolje? Tko odlučuje što je bolje? O tome odlučuju dobri. Tko su dobri? Tko
odlučuje o tome, tko su dobri? Naravno, dobri sami. A ako se loši takoder osjećaju
dobrima - što je u politici uobičajeno? Što onda?
Ovdje se nalazimo u punom sukobu. Uplitanje je praktički uvijek povezano s
donošenjem suda: suđenje uvijek uzrokuje sukobe. Ljudi koji imaju unutrašnje
sukobe, pokušavaju riješiti sukobe kod drugih; to jednostavno nije moguće. To nije
bilo moguće tijekom cijele povijesti čovječanstva, to nije moguće danas, a neće biti
moguće niti za tisuću godina.

2.5 Traženje u izvanjskom svijetu

Mi smo navikli da pomoć, rješenje problema i odgovore uvijek tražimo van
nas samih. I to opet pokazuje, da mi očito nemamo povjerenja u našu moć i mudrost.
Da smo našu moć opet dali drugima.
Bilo bi mnogo bolje kada o nekim stvarima ne bi do u beskonačnost
raspravljali, nego ih jednostavno napravili.
Istina je jednostavna: tko jednostavne stvari čini kompliciranima, budala je, jer
blokira sebe samoga u svom razvoju.

2.6 Racionalnost

Istinsko znanje dolazi iznutra. Što više netko istiće svoju racionalnost, tim
manje vjeruje samome sebi, odnosno svome znanju koje dolazi iznutra.


2.8 Nesposobnost da se samostalno i logično
razmišlja

Mi ljudi općenito smatramo, da smo bića koja logično misle. I mnogo držimo
do naše sposobnosti mišljenja.
Ne postoji samo jedan ili-ili, dobro ili loše,
postoji takoder "jedno kao i drugo", dobro i loše istovremeno.
I vi ćete kao pojedinac takoder najviše napredovati, ako barem ponekad stavite
u pitanje uobičajena gledišta.

3. Posljedice: problemi su nerješivi

Na vama je, da li iz sebe želite napraviti jednog bespomoćnog ili snažnog
čovjeka.
Ovo je vaš život, a ne moj.
Nužno je da uvidite, u koliko velikoj mjeri sami sebe ograničavate i prema
tome isključujete mogučnost jednostavnih rješenja problema.

Temeljne osnove OTLA-principa

1. Ovako čovjek funkcionira

1.1 Najradikalnije temeljno pravilo

Tko ili što se mora
promijeniti, ako želimo poboljšati neku situaciju? Odgovor uvijek dolazi relativno
spontano: do promjene mora doći u meni samom.
Općenito možemo utvrditi ovakvo stanje: ispravan čovjek očekuje da se drugi
- očito neispravni - promijene. Kako medutim u praksi svatko polazi od toga da se
drugi trebaju promijeniti, sasvim je logično da se ne mijenja nitko i ništa.

Ako sebe mijenjate,
mijenja se svijet! Osjećate li, kolika se moć tu krije?

Ova je istina bila poznata takoder i na Istoku već prije tisuća godina:

Ako želiš državu dovesti u red,
moraš dovesti red u pokrajine.
Ako želiš dovesti u red u pokrajine,
moraš dovesti u red gradove.
Ako želiš gradove dovesti u red,
Moraš dovesti u red porodice.
Ako porodice želiš dovesti u red,
Moraš svoju vlastitu porodicu dovesti u red.
Ako želiš vlastitu porodicu dovesti u red,
Moraš sebe dovesti u red.
Toliko jednostavno je to. A očito je ipak tako teško.
Zbog toga naši političari nikada neće moći riješiti naše probleme. Prema
definiciji, političar je čovjek, koji se miješa u stvari drugih ljudi.

1.2 Princip slobodne volje

Sloboda da
mislimo što hoćemo, znaći takoder da smo odgovorni za ono što mislimo. A to ima
posljedice jer naše mišljenje vrši utjecaj na naše osjećaje i djela. Sloboda je uvijek
povezana s odgovornošću. Kako svaki čovjek o svijetu može misliti što hoće, on ne
može izbjeći odgovornost za to. Nitko ga ne sili da misli, kako je svijet loš - to je
njegova odluka, on je jedini odgovoran za nju! Čak i ako šest milijardi ljudi misli da
je svijet loš, vi, dragi čitaoci i čitateljice, imate još uvijek mogućnost da mislite
suprotno! Vi snosite odgovornost, a i posljedice; kakve su to posljedice, vidjeti ćemo
u poglavlju akcija = reakcija.

Budućnost je
moguće predvidjeti samo u slučaju, ako dotični čovjek ili ljudi ne mijenjaju svoje
mišljenje. Ali čim netko promijeni način mišljenja, time mijenja i svoju budućnost.

1.3 Čovjekov potencijal

Ljudski potencijal - vaš potencijal - sastoji se od dvije temeljne osobine: od
energije i inteligencije.
Iz te prve stvarnosti, iz
mišljenja glavom, proizlaze svi naši problemi. Glavom mi sudimo i osudujemo i
uplićemo se sve više u bezbrojne probleme. Da se problemi ne mogu riješiti glavom,
vidljivo nam je, ako pogledamo oko sebe, naš svijet raspolaže znanjem kakvo još
nikada u povijesti čovječanstva nije postojalo. Ali to je čisto znanje glave, uma. A
posljedica toga je, da svijet ima toliko problema, kao nikada do sada. Kada bi intelekt,
naša glava, stvarno bila sposobna riješiti probleme, mi bi trebali biti skoro bez ikakvih
problema - zbog toga, što je naše znanje tako veliko. Ali svatko zna, da to nije slučaj.
Nasuprot nadaleko raširenog praznovjerja (praznovjerje nije postojalo samo u
Srednjem vijeku!), racio, mišljenje glavom, jako je ograničeno. Uz pomoć
ograničenog načina razmišljanja, mi ne možemo riješiti probleme bezgraničnog
života. Bilo bi vrijeme, da to konačno jednom shvatimo.

No na sreću po nas, čovjek se ne sastoji samo od ove prve - ograničene -
stvarnosti. Svaki čovjek posjeduje jednu takozvanu drugu realnost. Ta druga stvarnost
više nije ograničena, ona je neograničena. To je područje ne-objašnjivog, sinteze a ne
analize. Ovdje se dakle ne raščlanjuje nego se sastavlja. Ovdje se ne vidi dualnost,
dvojstvo, nego jednota, a to znaci: ovdje se ne sudi. Logična je posljedica: na tom
području ne nastaju problemi, tu nema sukoba. Upravo zato što se ne sudi, što se ne
raščlanjuje niti analizira. To područje je područje vječnoga SADA, a to znači: nema
niti sumnje niti straha. Sumnja i strah proizlaze isključivo iz razmišljanja o
budućnosti. Kako ovdje ne postoji budućnost, ne postoje ni spomenute sumnje i
strahovi: to, sasvim jednostavno, nije moguće. A kako ovdje ne postoji niti prošlost,
tu nema niti osjećaja krivnje, koji bi nas mogli mučiti. Osjećaji krivnje imaju svoj
izvor u prošlosti: u stvarima, za koje mislimo da smo ih krivo napravili.
Ako ne postoji strah, ne postoji sumnja, ne postoji osjećaj krivnje, što onda
postoji? Postoji povjerenje. Ovo područje je područje apsolutnog povjerenja.
Povjerenje u život, u univerzalnu inteligenciju, u Boga - svejedno kako želite ovu
moć nazvati.

Sažetak bi bio: čovjek - svaki čovjek - sastoji se od jedne ograničene i jedne
bezgranične inteligencije. Ljudima je ostavljeno na volju (princip slobodne volje!), na
koju će se od ovih dviju inteligencija htjeti oslanjati. Mene u vezi s ovim zanima
jedno jedino pitanje: kako ću aktivirati u meni prisutnu univerzalnu inteligenciju?
Ovo pitanje je moguće i drugačije formulirati: kako da čujem Boga u meni?
OTLA-princip na ovo daje jednostavan i jasan odgovor. (Kada tako ne bi bilo,
ovu bi knjigu smjesta mogli baciti).

2. Ovako funkcionira univerzum / život

2.1 Sve je vibracija / energija

Ako želite svoje probleme optimalno riješiti, ako želite svoje ciljeve doseći
brzo i s malo truda, tada morate na umu uvijek imati ovu činjenicu: sve je vibracija -
a time i promjenjivo. I beton je takoder vibracija - i on je promjenjiv. I nemoguć
suradnik, gospodin Majer, i on je vibracija - i on se može promijeniti. I autističko
dijete je vibracija - dakle promjenjiv (iako će školska medicina možda upotrijebiti
riječ "neizlječiv"). Za materijalistički usmjerenu školsku medicinu je, naravno, mnogo
toga neizlječivo. Ovo, medutim, na nikoji način ne odgovara iskustvima do kojih se
stalno dolazi (što je i Isus demonstrirao), i nikako ne odgovara najnovijim spoznajama
iz područja atomske fizike. Mi rasipamo naše vrijeme - i naš novac - ako se držimo
materijalističkih pokušaja objašnjavanja. Puno je bolje da se držimo fundamentalnih,
univerzalnih temeljnih principa. A takav temeljni princip glasi, kako je rečeno: sve je
vibracija.

Ako mislite da je svijet dolina suza, svojim se mislima spuštate naniže. To je
tako.
Ako mislite da je svijet radosna svečanost, svojim se mislima uzdižete. Sasvim
sigurno.
To nije mistika, nije religija.
Toje čista fizika.



2.2 Objektivni svijet je mistika

Svijet je ono, što vi o njemu mislite!
Ne postoji dakle samo jedan svijet, već postoje mnogi svjetovi. Svaki čovjek
živi u svojem vlastitom svijetu, kojeg je sam sebi zamislio. Ako je ta činjenica
poznata, mora se postaviti sljedeće pitanje: koji je čovjek tako glup te sebi zamišlja
jedan loš svijet? Očito ima takvih. To su svi oni, koji još nisu čuli, da objektivan svijet
uopće ne postoji. I da su, prema tome, nasjeli tisućama godina staroj zabludi - na
svoju vlastitu štetu.
Da se krivo ne shvatimo: naravno da postoje takozvane objektivne veličine.
Jedan je čovjek, primjerice, visok 1,80 m, a drugi 1,70 m. Onaj prvi je dakle
objektivno viši od drugog. Ali ovdje se radi o nečem drugom: radi se o tome kako se
djeluje na druge ljude, a to znači: radi se o osjećaju. To je stvarna realnost. Netko
osjeća (!) da je 1,80 m visok čovjek vrlo visok, netko drugi ima osjećaj da je to
normalna visina. Svatko ima svoju osobnu istinu - a ta istina dolazi iznutra. To je
osjećaj.
Znanstvena utemeljena izjava "ne postoji objektivan svijet" znači: ne postoji
samo jedna istina. Postoje mnoge istine. Svaki čovjek ima svoju osobnu istinu. Što je
posljedica toga? O istini se ne može diskutirati! Sve, što smatrate istinom, jest istina!
Ako, međutim, neki drugi čovjek suprotnost tome smatra istinom, tada je to njegova
istina. Na ovoj misaonoj osnovi mogli bi nestati svi sukobi, svi ratovi. Zbog istine se
ne može prepirati, jer ne postoji samo jedna istina. U tome je i istočna mudrost (vidi,
Hermann Hesse), koja kaže da je suprotnost od "istine" takoder "istina". Što ne znaći
ništa drugo do:
Ništa nije istina: sve je istina.

2.3 SvejeJEDNOTA

Ne postoji odijeljenost između ljudi, ne
postoji odijeljenost između čovjeka i prirode, i ne postoji odijeljenost između bilo
kakvih događaja, bez obzira koliko bili medusobno udaljeni!
Drugačije rečeno, to znaći da na svakoj točki svemira postoje informacije o
cjelini. Još jasnije formulirano, to znaći: svaki čovjek posjeduje cjelokupno znanje
svemira, posjeduje sveznanje! To su mudraci Azije oduvijek tvrdili; danas to
potvrduju spoznaje atomske fizike. U vezi s time, još jednom navodim atomskog
fizičara J. E. Charona: "Svaki atom je povezan sa svakim drugim atomom u svemiru i
to preko supstance (duha!) antimaterije ... Cjelokupno znanje je potencijalno dostupno
svim atomima svemira."
Predočite sebi: ništa, što se u svijetu (a takoder i u svemiru!) događa, nije
odijeljeno od vas. I obratno: sve što radite, sve se odražava na cijeli svijet (i cijeli
svemir!)! Osjećate li vašu odgovornost? Ova spoznaja oduzima dah u pravom smislu
riječi. Sve što radite - i mislite! - odražava se ne samo u vašoj porodici ili vašem
poduzeću, ne, to se odražava u cijelom svemiru. Recite sada, jeste li močan ili
bespomočan čovjek? Vidite, stalno se vraćamo na istu temu: na neshvatljivu moć koju
čovjek posjeduje.
Do sada smo utvrdili:
Mističari su znali: sve je JEDNO.
Atomski fizičari znaju: sve je JEDNO.

2.4 Totalna komunikacija

Ako ozbiljno uzmemo temeljne tvrdnje "sve je vibracija" i "sve je JEDNO",
tada u svemiru postoji totalna komunikacija - sve komunicira sa svime; htjeli mi to ili
ne. Nitko nije izoliran; nitko sebe ne može izolirati. To ima po svakog čovjeka - a
posebno za menadžerstvo i prodaju - dramatične posljedice. OTLA-princip koristi
ovu činjenicu. Brojni problemi nisu rješivi bez znanja o toj totalnoj komunikaciji.
Zamislite sebi: vi komunicirate sa svime u svemiru, a svemir komunicira s vama!
Pitanje je samo, da li slušate...
Za atomske fizičare je to očito samo po sebi shvatljivo. Čujmo, što J. E.
Charon ima na ovo reci: "Tko je, primjerice, u našoj navodno tolikoj naprednoj
civilizaciji, još sposoban da razumije govor kamena i stabla?"


3. Posljedice: problemi su rješivi

Postoje ljudi, koji misle da se izvjesni problemi ili sukobi ne mogu riješiti. Oni
su u pravu iz dva razloga: prvo, jer je svijet ono što svaki čovjek o njemu misli
(poglavlje 2.2), i drugo, jer mnogi problemi stvarno nisu rješivi s uobičajenim
načinom razmišljanja.
Ja zastupam mišljenje, da su svi problemi i sukobi rješivi. I ja sam u pravu iz
dva razloga: prvo zato, jer je svijet ono što o njemu mislim, i drugo, jer predlažem
radikalno drugaciji način razmišljanja.

Ovdje ću ukratko sažeti principe, koje je po mojem mišljenju potrebno
poštovati:
1. Svaki čovjek mora s promjenama početi kod sebe. Prestanimo se miješati u
stvari drugih ljudi.
2. Svaki čovjek raspolaže sa slobodnom voljom: on može misliti što hoće. On
može svoje mišljenje u svakom trenutku promijeniti - čime mijenja i svoju
budučnost.
3. Potencijal svakog pojedinca nije ograničen, on je neograničen. On mora taj
bezgranični potencijal upotrijebiti, ako želi optimalno riješiti svoje
probleme, a svoje ciljeve postići brže nego do sada.
4. Sve je vibracija/energija. Prema tome, sve je po volji promjenjivo.
5. Ne postoji objektivan svijet. Svijet je ono, što ja o njemu mislim. To
svakom čovjeku daje nezamislivu moć. On može svojim mišljenjem
promijeniti svijet.
6. Sve je JEDNO. Posljedice ove spoznaje su nesagledive; one dovode do
eliminacije konflikata a time i do ekonomičnijeg ponašanja. To znači da
ciljevi se brže dosižu, a problemi brže rješavaju.
7. Potrebno je da se oslobodimo ograničenog ili-ili razmišljanja koje vodi
sukobima, i prijeđimo na ovo-kao-i-ono razmišljanje. To znači: mi
moramo prestati neprekidno donositi sudove.

Rene Egli OTLA - PRINCIP (odlomci iz knjige)