Biti jači od drugog

Europsko-sjevernoamerička povijest, usprkos preobraćenju na
crkvu, je povijest osvajanja, ponosa, pohlepe. Naše najviše
vrijednosti su: biti jači od drugog, biti pobjednik, osvojiti
druge i izrabljivati ih. Te se vrijednosti poklapaju s našim
idealom »muškosti«: muškarac je samo onaj tko se može boriti
i osvajati, a onaj tko nije dovoljno jak da se služi svojom
snagom je slab, tj. nije muškarac.
Nije nužno dokazivati da je povijest Europe povijest osvajanja,
izrabljivanja, nasilja, podređivanja. Teško da ima razdoblja
koje nije obilježeno tim osobinama, od čega nisu izuzeti
ni jedna rasa, ni jedna klasa, a što često uključuje genocid
(kao na primjer nad američkim Indijancima). U tome
nisu izuzeci ni takvi religijski pothvati kao što su križarski
pohodi. Da li je to ponašanje bilo samo izvanjski ekonomski
ili politički motivirano i da li su trgovci robljem, vladari Indije,
ubojice Indijanaca, Englezi koji su primorali Kineze da
dopuste uvoz opijuma u svoju zemlju, začetnici drugog svjetskog
rata kao i oni koji se pripremaju za sljedeći - da li su svi
oni u svojim srcima bili kršćani? Ili su, možda, samo vođe
bili grabežljivi pogani dok je velika masa stanovništva ostala
kršćanska? Kada bi tome bilo tako, mogli bismo se osjećati
mnogo lakše. Ali na žalost tome nije tako. Vođe su zaista često
bili lakomiji od svojih sljedbenika, jer su trebali dobiti
više, ali svoje planove ne bi mogli ostvariti da ta želja za osvajanjem
i pobjedništvom nije bila dio društvenog karaktera
masa.
Treba se samo prisjetiti divljeg, ludog entuzijazma s kojim
su ljudi sudjelovali u raznim ratovima prošlosti unatarag dva
stoljeća, spremnosti milijuna da se izlože nacionalnom samoubojstvu
da bi sačuvali sliku »najveće moći« ili »časti« ili profita.
Evo još jednog primjera: sjetimo se bjesomučnog nacionalizma
koji se izražava pri gledanju suvremenih olimpijskih
igara koje, navodno, služe stvari mira. Popularnost olimpijskih
igara zaista je simbolični izraz zapadnog poganstva. One
slave poganskog heroja: pobjednika, najjačeg, najnametljivijeg,
uz potpuno previđanje da se radi o prljavoj mješavini
biznisa i publiciteta koji karakteriziraju suvremeno oponašanje
grčkih olimpijskih igara. U kršćanskoj kulturi na mjesto
olimpijskih igara dolazi prikazivanje muke Isusove.

Nije potrebno reći kako je kršćansko vjerovanje
jeftino prikrivanje gramzljivih postupaka. Na kraju, vjerujem
da su ljudska bića toliko razvila potrebu za ljubavlju da, ponašajući
se kao vukovi, moraju imati nečistu savjest. Naše
propovijedano vjerovanje u ljubav u određenom nas stupnju
anestezira od boli nesvjesnog osjećaja krivnje što smo posve
bez ljubavi.

Društva se organiziraju prema dva principa: patricentričnom
(ili patrijarhalnom) i matricentričnom (ili matrijarhalnom).
Matrijarhalni princip, kao što su to prvi pokazali J.J.
Bachofen i L.H. Morgan, upravljen je na lik majke pune ljubavi.
Majčinski princip je princip neuvjetovane ljubavi.
Majka voli svoju djecu ne zato što joj se ona sviđaju već zato
što su to njena djeca (ili djeca neke druge žene). Zbog toga
se majčina ljubav ne može steći dobrim vladanjem ni izgubiti
počinjanjem grijeha. Majčinska ljubav je milosrđe i suosjećanje
(na hebrejskom rachamim, od korijena rechem, »krilo«).
Nasuprot tome, očinska je ljubav uvjetovana, ona ovisi o
tekovinama i dobrom ponašanju djeteta. Otac najviše voli
ono dijete koje mu najviše sliči tj. koje želi za nasljednika svog
vlasništva. Očeva se ljubav može izgubiti ali moguće ju je
ponovo steći pokajanjem i novim pokoravanjem. Očeva ljubav
je pravda.
Dva principa, žensko-majčinski i muško-očinski, odgovaraju
ne samo prisutnosti muške i ženske strane u svakom
ljudskom biću već naročito u potrebi za milosrđem i pravdom
u svakom muškarcu i ženi. Najdublja čežnja ljudskih bića izgleda
da je konstelacija u kojoj se dva pola (majčinstvo i
očinstvo, žensko i muško, milosrđe i pravda, osjećaj i misao,
priroda i razum) ujedinjuju u sintezi u kojoj obje strane polarnosti
gube svoj uzajamni antagonizam i umjesto toga uzajamno
se stapaju. Budući da do takve sinteze ne može u potpunosti
doći u patrijarhalnom društvu ona u određenoj mjeri
postoji u rimokatoličkoj crkvi. Djevica, crkva kao majka
koja voli sve, papa i svećenik kao majčinski likovi koji predstavljaju
ono majčinsko, neuvjetovana, sve-oprostiva ljubav
paralelni su očinskim elementima stroge patrijarhalne birokracije
s papom na vrhu, koji vlada silom.
Paralelno s tim majčinskim elementima u religijskom sistemu
postojao je odnos prema prirodi u procesu proizvodnje:
rad seljaka kao i zanatlija nije bio neprijateljski izrabljivački
napad na prirodu. On je bio suradnja s prirodom: ne silovanje
već transformiranje prirode prema njenim zakonima.
Luther je u sjevernoj Europi osnovao potpuno patrijarhalni
oblik kršćanstva koji se bazirao na gradskoj srednjoj
klasi i svjetovnim prinčevima. Bit tog novog društvenog
karaktera je podređivanje patrijarhalnom autoritetu, s radom
kao jedinim načinom zadobivanja ljubavi i priznanja.
Iza kršćanske fasade pojavila se nova tajna religija, »industrijska
religija«, koja je ukorijenjena u karakternoj strukturi
modernog društva, ali koja nije priznata kao »religija«. Industrijska
religija je nespojiva s istinskim kršćanstvom. Ona
ljude svodi na sluge ekonomije i mašinerije koje su izgradile
njihove ruke.
Industrijska religija ima svoju osnovu u novom društvenom
karakteru. Njeno središte je podređivanje moćnom muškom
autoritetu i strah od njega, njegovanje osjećaja krivnje
zbog neposlušnosti, raspuštanje veza ljudske solidarnosti od
strane nadmoći vlastitog interesa i uzajamnog antagonizma.
»Sveto« u industrijskoj religiji bijaše rad, vlasništvo, profit,
moć, pa makar — u granicama njenih općih principa — unapređivali
individualizam i slobodu. Transformiranjem kršćanstva
u strogo patrijarhalnu religiju bilo je moguće industrijsku
religiju izražavati kršćanskom terminologijom.

Taj sam fenomen nazvao tržišnim karakterom, jer se on
zasniva na doživljavanju samoga sebe kao robe i vlastite vrijednosti
ne kao »upotrebne« već kao »razmjenske vrijednosti«.
Živo biće postaje roba na »tržištu ljudi«. Princip vrednovanja
je isti na tržištu ljudi kao i na tržištu roba: na prvom mjestu
se prodaju ljudi, na drugome robe. U oba slučaja vrijednost
je razmjenska vrijednost za koju je »upotrebna vrijednost«
nužan, ali ne i dovoljan uvjet.
Premda proporcija profesionalnih i ljudskih osobina s
jedne strane i ličnosti s druge kao preduvjeta za uspjeh varira,
»faktoru ličnosti« uvijek pripada odlučujuća uloga. Uspjeh
uvelike ovisi o tome koliko se uspješno osobe prodaju
na tržištu, kakav dojam ostavlja njihova »ličnost«, koliko su
lijep »paket«; o tome da li su »radosni«, »bučni«, »agresivni«,
»ambiciozni«; nadalje o tome kakva su zaleđa njihove obitelji,
kojih su klubova članovi i da li poznaju »prave« ljude. Tip
tražene ličnosti ovisi u izvjesnom stupnju o posebnom području
u kojem bi neka osoba htjela raditi. Burzovni čovjek,
prodavač, sekretarica, željeznički činovnik, sveučilišni profesor,
direktor hotela - svatko od njih mora ponuditi drukčiju
vrstu ličnosti koja, bez obzira na razlike među njima, mora
ispunjavati jedan uvjet: mora biti tražena.

Zato što tržišni karakteri nemaju dubokih veza sa sobom
ni s drugima, oni ni za što ne mare, u bilo kojem značenju te
riječi, ali ne zbog toga što su sebični već stoga što su njihovi
odnosi prema drugima i prema sebi toliko plitki. To može
objasniti i činjenicu zašto ih ne brinu opasnosti od nuklearnih
i ekoloških katastrofa, iako su im poznati svi elementi
koji ukazuju na te opasnosti. To što ih ne brine opasnost za
njihove živote još se može objasniti pretpostavkom da su vrlo
hrabri i nesebični, ali pomanjkanje brige za njihovu djecu i
unuke isključuje takvo objašnjenje. Pomanjkanje brige na
svim tim razinama rezultat je gubitka svih emotivnih veza,
čak i onih prema »najbližima«. Činjenica je da nitko nije
blizak ljudima tržišnog karaktera; oni ni sami sebi nisu bliski.
Zagonetno pitanje, zašto suvremena ljudska bića vole kupovati
i trošiti iako su tako malo vezani za ono što kupuju,
najznačajniji odgovor nalazi u pojavi tržišnog karaktera. Pomanjkanje
vezanosti tržišnog karaktera čini ga ravnodušnim
i prema stvarima. Možda je važan prestiž ili udobnost koju
stvari pružaju, ali stvari per se nemaju supstancije. One su potpuno
razmjenljive, zajedno s prijateljima ili ljubavnicima
koji su također razmjenljivi, budući da ni s kim - i ni s čim
— ne postoji dublja veza.

»Cisto funkcioniranje« kao cilj tržišnog karaktera u danim
okolnostima navodi takve ljude na pretežno cerebralne reakcije
prema svijetu. Um, u smislu razumijevanja, isključiva je
osobina homo sapiensa; manipulativna inteligencija, kao oruđe
za postizanje praktičnih ciljeva, zajednička je i životinjama
i ljudima. Manipulativna inteligencija bez uma je opasna, jer
navodi ljude da se kreću u pravcima koji, sa stajališta uma,
mogu biti razorni za njih same. U stvari, što je nekontrolirana
manipulativna inteligencija domišljatija, to je opasnija.
Posljedice i ljudsku tragediju posve znanstvenog, otuđenog
intelekta iznio je nitko manje no Charles Darwin. U
svojoj autobiografiji on piše kako je do svoje tridesete godine
intenzivno uživao u glazbi, pjesništvu i slikarstvu ali je, mnoge
godine nakon toga, izgubio svoj ukus za sve te interese:
»Čini se da se moj um pretvorio u svojevrsnu mašinu za
cijeđenje općih zakona iz ogromne gomile činjenica... Gubitak
tog ukusa je gubitak sreće. Takav gubitak može biti štetan
za razum i - vjerojatnije - za moralni karakter, oslabljujući
emotivni dio naše prirode.« (Navedeno prema E.E Schumacheru.)
Proces koji Darwin ovdje opisuje od onog se vremena
ubrzano nastavio: odvojenost uma i srca gotovo je potpuna.
Vrlo je zanimljivo da se ovo izopačenje uma nije dogodilo
većini vodećih istraživača u najegzaktnijim i najrevolucionarnijim
znanostima (u teorijskoj fizici, na primjer) te da su to
bili ljudi koji su se vrlo temeljito bavili filozofskim i duhovnim
pitanjima. Mislim na pojedince kao što su A. Einstein,
L. Szillard, W. Heisenberg, E. Schrodinger.
Nadmoć cerebralnog, manipulativnog mišljenja raste sa
slabljenjem emotivnog života. Budući da emotivni život ni ne
njegujemo ni ne trebamo već je on zapreka optimalnom funkcioniranju,
on ostaje nerazvijen i nikada ne prelazi razinu djetinjeg.
Posljedica toga je emotivna naivnost ljudi tržišnog
karaktera. Njih mogu privući »emotivni ljudi«, ali s obzirom
na svoju naivnost oni često ne mogu procijeniti da li su takvi
iskreni ili varalice. To možda objašnjava tako brojne uspjehe
varalica na duhovnom i religijskom području, a to možda objašnjava
i zašto političari, koji izražavaju snažne emocije, imaju
toliko velik utjecaj na tržišni karakter te zašto tržišni karakter
ne može razlikovati istinski religioznu osobu od proizvoda
propagande koja krivotvori snažne religijske emocije.

Izraz »tržišni karakter« ni u kom slučaju nije jedini koji
označava taj tip ljudi. Možemo ga označiti i Marxovim pojmom
otuđeni karakter. Ljudi takvog karaktera otuđeni su od
svog rada, od sebe, od drugih ljudskih bića i od prirode. Psihijatrijskim
terminima, osobu tržišnog karaktera nazvali bi-
smo shizoidnom. Taj pojam može biti pogrešno shvaćen, jer
shizoidna osoba koja živi s drugim shizoidnim osobama, dobro
obavljajući svoj posao i imajući u tome uspjeha, ne osjeća
nelagodu koju shizoidni karakter osjeća u »normalnijoj« okolini.

Marx je pisao: »Privatno
vlasništvo nas je učinilo tako glupim i jednostranim da
je neki predmet naš tek onda kad ga imamo, dakle, kad postoji
za nas kao kapital ili kad ga neposredno posjedujemo,
jedemo, pijemo, nosimo na svome tijelu, nastanjujemo itd.,
ukratko, kad ga upotrebljavamo... Stoga je na mjesto svih fizičkih
i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otuđenje svih
tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to apsolutno siromaštvo
moralo se svesti čovjekovo biće da bi iz sebe moglo roditi svoje
unutrašnje bogatstvo.«6 (O kategoriji imanja vidi M. Hess u
Einundzwanzig Bogen...)
Marxovo poimanje bivanja i imanja sažeto je u rečenici:
»Što manje jesi i što manje izražavaš svoj život — to više imaš
i to je veći tvoj otuđeni život... Sve što ekonomist od tebe
uzima na način života i ljudskosti, on ti vraća u obliku novca
i bogatstva.«
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Četiri dana u Beču

Ovdje i sada je vječnost

Ovdje, sada — prošlost, budućnost
Modus bivanja postoji samo ovdje i sada (hic et nunc). Modus
imanja postoji samo u vremenu: prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti.
U modusu imanja vezani smo za ono što smo zgrnuli u
prošlosti: za novac, zemlju, slavu, društveni položaj, znanje,
djecu, sjećanja. Mislimo o prošlosti i osjećamo sjećajući se osjećaja
(ili onoga što nam se čini da su bili osjećaji) prošlosti.
(To je bit sentimentalnosti.) Mi jesmo prošlost i možemo reći
»ja sam ono što sam bio«.
Budućnost je anticipacija onoga što će postati prošlost.
Kao i prošlost, doživljavamo je u modusu imanja. Do izražaja
dolazi u mislima kao što su »Ta osoba ima budućnost«,
što navodi na pomisao da će taj pojedinac imati mnogo stvari,
iako ih sada nema.

Doživljaj ljubavi,
radosti, dohvaćanja istine ne zbiva se u vremenu već »ovdje«
i »sada«. Ovdje i sada je vječnost tj. bezvremenost. Ali vječnost
nije, kao što se popularno krivo misli, beskrajno produženo
vrijeme.
Moram uvesti jedno ograničenje, iako se ono odnosi na
prošlost. Ovdje sam navodio sjećanje, promišljanje, proživljavanje
prošlosti; u takvom načinu »imanja« prošlosti, ona je
mrtva. Ali moguće je i oživjeti prošlost. Moguće je doživjeti
prošlu situaciju s istom svježinom kao da se zbiva ovdje i
sada, to jest moguće je re-kreirati prošlost, oživjeti je (uskrsnuli
mrtvo, simbolički govoreći). U onoj mjeri u kojoj to
tako izgleda, prošlost prestaje biti prošlost, ona je ovdje i sada.
Moguće je doživljavati i budućnost kao da je ovdje i sada.
To se događa kada se buduće stanje u vlastitom iskustvu do
te mjere anticipira da budućnost postoji samo »objektivno«,
tj. kao izvanjski čin, ali ne i u subjektivnom doživljaju. To je
priroda istinskog utopijskog mišljenja (za razliku od utopijskog
dnevnog sanjanja), to je osnova istinske vjere kojoj
nije potrebno izvanjsko ostvarenje »u budućnosti« da bi bilo
moguće realno je doživljavati.
Cjelokupna koncepcija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti,
tj. vremena, ulazi u naše živote zbog naše tjelesne egzistencije:
ograničenog trajanja našeg života, stalnog zahtjeva našeg
tijela da se o njemu brinemo, prirode fizičkog svijeta kojim
se moramo koristiti da bismo se održali. Ne možemo vječno
živjeti; budući da smo smrtni, ne možemo ignorirati vrijeme
ni izbjeći mu. Ritam noći i dana, sna i probuđenosti, rastenja
i starenja, potreba da se održavamo radom i da se branimo,
svi nas ti faktori prisiljavaju na uvažavanje vremena ako želimo
živjeti a naša nas tijela primoravaju toj želji. Ali jedno je
ako vrijeme uvažavamo, a drugo ako mu se podređujemo. U
modusu bivanja uvažavamo vrijeme, ali mu se ne podređuje-
mo. No kad prevlada modus imanja, uvažavanje vremena
postaje podređivanje. U tom modusu stvari nisu samo stvari
već stvari postaju sve što je živo. U modusu imanja vrijeme
postaje naš vladar. U modusu bivanja vrijeme je detronizirano.
Ono više nije idol koji vlada našim životom.
U industrijskom društvu vrijeme je vrhovni vladar. Postojeći
način proizvodnje zahtijeva da se svako djelovanje točno
»vremenuje«; većinom naših aktivnosti u manje vulgarnom
smislu, a ne samo u radu na tekućoj traci, vlada vrijeme.
Uz to, vrijeme nije puko vrijeme već i novac. Strojevi moraju
biti maksimalno iskorišteni pa zbog toga stroj nameće
radniku svoj ritam.
Pomoću mašine vrijeme postaje naš vladar, čini nam se da
slobodni izbor postoji samo u slobodnom vremenu. Ali dokolicu
obično organiziramo jednako kao što organiziramo
rad. Ili se od tiranskog vremena branimo apsolutnom lijenošću.
Ne čineći ništa drugo nego slušajući zahtjeve vremena
imamo iluziju da smo slobodni dok smo, u stvari, samo
privremeno pušteni iz našeg zatvora-vremena.

Mnogi politički revolucionari
vjeruju da prvo treba radikalno promijeniti političku i ekonomsku
strukturu te da će se tada, kao drugi i gotovo nužni
korak, promijeniti i ljudski duh: da će jednom uspostavljeno
novo društvo skoro automatski proizvesti novo ljudsko biće.
Oni ne vide da će nova elita, koja je motivirana istim karakterom
kao i stara, nastojati ponovno uspostaviti uvjete starog
društva u novim društveno-političkim institucijama koje je
proizvela revolucija i da će pobjeda revolucije postati poraz
revolucije kao revolucije, iako ne i kao povijesne faze koja je
utrla put društveno-ekonomskom razvitku koji je hramao u
svom zenitu. Francuska i ruska revolucija očiti su primjeri
toga. Vrijedno je zapaziti kako je Lenjin, koji nije vjerovao da
su osobine karaktera revolucionarnog funkcionara važne, u
posljednjim godinama života potpuno promijenio taj svoj stav,
lucidno zapazio mane Staljinovog karaktera i u svojoj »oporuci
« tražio da Staljin, zbog svojih mana, ne postane njegov
nasljednik.
Na drugoj se strani nalaze oni koji tvrde da se najprije
mora promijeniti priroda ljudskih bića - njihova svijest, njihove
vrijednosti, njihov karakter - i da je tek tada moguće
graditi istinsko ljudsko društvo. Povijest ljudskog roda pokazala
je da nisu u pravu. Isključivo psihička promjena uvijek
je ostajala u privatnoj sferi i ograničena na male oaze, ili je
bila potpuno nedjelotvorna kada je propovijedanje duhovnih
vrijednosti kombinirano s prakticiranjem njima suprotnih
vrijednosti.

Pojam »religija« kako ga
ovdje upotrebljavam ne odnosi se na sistem koji je nužno u
vezi s pojmom Boga ili idola, pa čak ne ni na sistem koji se
shvaća kao religija već na svaki sistem misli i djelovanja grupe
koji pojedincu pruža okvir orijentacije i predmet poštovanja. I
zaista, u tom širokom smislu riječi nema kulture prošlosti ni
sadašnjosti, a izgleda da se ne može zamisliti ni kultura budućnosti,
koja bi bila bez religije.
Ta definicija »religije« ništa nam ne govori o njenom specifičnom
sadržaju. Ljudi mogu poštovati životinje, stabla,
idole od zlata ili kamena, nevidljivog boga, svetu osobu ili
dijaboličkog vodu, mogu poštovati svoje pretke, svoju naciju,
svoju klasu ili partiju, novac ili uspjeh. Njihova religija
može voditi destruktivnosti ili ljubavi, dominaciji ili solidarnosti,
ona može unapređivati moć njihova uma ili je paralizirati.
Oni mogu biti svjesni religioznosti svog sistema koji je
različit od svjetovnog, ili mogu smatrati da nemaju religiju i
svoje obožavanje tumačiti navodnim svjetovnim ciljevima
kao što su moć, novac ili uspjeh, kao svoju brigu za praktično
i korisno. Stoga pitanje ne glasi religija — da ili ne? već koja
vrsta religije? — hoće li to biti ona koja unapređuje ljudski razvitak,
razotkriva specifične ljudske snage, ili ona koja paralizira
rast čovjeka.
Religija, ako joj uspije motivirati ljudsko ponašanje, nije
samo skupina doktrina i vjerovanja. Ona je ukorijenjena u
specifičnoj karakternoj strukturi čovjeka i, u onoj mjeri u
kojoj je religija grupe, i u društvenom karakteru. Tako naš religijski
stav možemo smatrati aspektom strukture našeg karaktera,
jer mi smo ono što poštujemo, a ono što poštujemo je ono
što motivira naše ponašanje. Ali ljudi često nisu ni svjesni stvarnih
predmeta svog ličnog poštovanja pa svoja »službena«
vjerovanja brkaju sa stvarnom, iako tajnom religijom. Tako,
na primjer, ako čovjek poštuje moć dok propovijeda religiju
ljubavi, religija moći je njegova tajna religija dok je takozvana
oficijelna religija, na primjer kršćanstvo, samo ideologija.
Potreba za religijom ukorijenjena je u osnovnim uvjetima
postojanja ljudskog roda. Ljudski rod je zasebni rod, upravo
kao što je to rod čimpanzi ili konja ili lastavica. Svaki rod je
definiran svojim specifičnim fiziološkim i anatomskim osobinama.
Postignuta je opća suglasnost o biološkim osobinama
ljudskog roda. Predlagao sam da se ljudski rod - tj. ljudska
priroda — definira i psihički. U biološkoj evoluciji životinjskog
carstva nastao je ljudski rod kada su se srele dvije tendencije
evolucije životinja. Jedna od njih je sve slabije određenje ponašanja
instinktima (pod »instinktima« ovdje ne mislim na
uobičajeno značenje instinkta koji isključuju učenje već na
instinkt kao organski nagon), čak i ako uzmemo u obzir
mnoge kontroverzne stavove o prirodi instinkta, opće je prihvaćeno
stajalište da je ponašanje životinje, što je više napredovala
u stupnju evolucije, utoliko manje određeno filogenetski
programiranim instinktima.


S obzirom na nedostatak sposobnosti da djeluje po naredbi
instinkta, jer posjeduje sposobnost za samosvijest, um i
maštu - nove osobine koje dopiru mnogo dalje od sposobnosti
za instrumentalno mišljenje i najbistrijih primata —
ljudskoj je vrsti, da bi preživjela, trebao okvir orijentacije i
predmet obožavanja.
Bez mape našeg prirodnog i društvenog svijeta - bez strukturirane
i unutrašnje koherentne slike svijeta i našeg mjesta
u njemu - ljudska bića bi bila zbunjena i nesposobna da
djeluju svrhovito i dosljedno, jer inače ne bi postojao način
da se orijentiramo, da nađemo uporišnu točku koja bi nam
omogućavala da sredimo sve utiske koji djeluju na svakog
pojedinca. Naš svijet nam izgleda smislen i osjećamo — slaganjem
s ljudima oko nas — da su naše ideje pouzdane. Čak
i ako je ta mapa pogrešna, ona obavlja svoju psihičku funkciju.
Ali mapa nikada nije bila potpuno pogrešna - kao što
nikada nije bila ni posve ispravna. Uvijek je bila dovoljno
bliska objašnjenju pojava da posluži svrsi življenja. Mapa
može odgovarati stvarnosti samo u onoj mjeri u kojoj je pra-
ksa života oslobođena od svojih kontradikcija i svoje iracionalnosti.
Upečatljiva je činjenica da nije nađena ni jedna kultura u
kojoj mapa ne bi postojala. Pa ni jedan pojedinac. Događa se
da pojedinci često poriču kako imaju takvu cjelovitu sliku i
vjeruju da na različite pojave i događaje u životu reagiraju od
slučaja do slučaja, kako ih u tome vodi njihov razum. Ali lako
se može dokazati da oni svoju filozofiju jednostavno prihvaćaju
kao gotovu činjenicu, jer im ona izgleda jedinom
umnom a nesvjesni su kako svi njihovi pojmovi počivaju na
općeprihvaćenom okviru odnosa. Kada se takve osobe suoče s
temeljito različitim cjelovitim pogledom na život, smatraju ga
»ludim« ili »iracionalnim« ili »djetinjastim«, dok sebe smatraju
samo »logičnima«. Postojanje duboke potrebe za okvirom
odnosa naročito je vidljivo kod djece. U određenoj dobi djeca,
često vrlo oštroumno, izgrađuju svoj okvir orijentacije, upotrebljavajući
onih nekoliko njima dostupnih podataka.
Ali mapa nije dovoljna da bude vodič za akciju, jer trebamo
i cilj koji će nas uputiti kamo da idemo. Životinje nemaju
takvih problema. Njima instinkti pružaju mapu i ciljeve. Ali
kako mi nismo determinirani instinktima i kako imamo
mozak koji nam dopušta da razmišljamo o mnogim putovima
kojima možemo krenuti, potreban nam je predmet potpunog
obožavanja, fokusna točka za sva naša stremljenja i osnova za
sve naše stvarne — a ne samo za proklamirane — vrijednosti.
Potreban nam je takav predmet poštovanja da bismo objedinili
našu energiju i usmjerili je u jednom pravcu, da bismo
prevladali našu izoliranu egzistenciju sa svim njenim sumnjama
i neizvjesnostima te da odgovorimo na našu potrebu za
smislom života.
Društveno-ekonomska, karakterna i religijska struktura
međusobno su nerazdvojne. Ali religijski sistem ne odgovara
prevladavajućem društvenom karakteru, i ako je u sukobu s
društvenom životnom praksom, on je samo ideologija. Moramo
potražiti stvarnu religijsku strukturu, makar je, kao
takve, i ne bili svjesni — sve dok ljudska energija, inherentna
religijskoj strukturi karaktera, ne počne djelovati kao dinamit
i težiti podrivanju postojećih društveno-ekonomskih uvjeta.
Međutim, kao što uvijek postoje pojedinačni izuzeci u prevladavajućem
društvenom karakteru, postoje i pojedinačni izuzeci
u prevladavajućem religijskom karakteru. To su često vođe
religijskih revolucija i osnivači novih religija.
»Religijska« orijentacija, kao iskustvena srž svih »visokih«
religija, najčešće pervertira tijekom razvoja tih religija. Nije
važan način na koji pojedinci svjesno shvaćaju svoju orijentaciju;
oni mogu biti »religiozni« a da sebe takvima ne smatraju,
ili mogu biti nereligiozni, premda se smatraju kršćanima.
Ne postoji riječ koja bi označavala iskustveni sadržaj
religije, uz njen pojmovni i institucionalni aspekt. Zbog toga
stavljam navodnike da bih označio »religijsko« u iskustvenoj,
subjektivnoj orijentaciji, bez obzira na pojmovnu strukturu
u kojoj je izražena osobna »religioznost"

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Što je užitak?

Što je užitak? Premda se riječ upotrebljava na različite
načine čini se da ju je, kada se uzme u obzir i njeno popularno
značenje, najbolje definirati kao zadovoljenje želje koja
ne zahtijeva aktivnost (u smislu životnosti). Takav užitak
može biti vrlo intenzivan: užitak u društvenom uspjehu, u
zgrtanju novca, dobitku na lutriji, uobičajen seksualni uži-
tak, jedenje do mile volje, pobjeda na utrci, stanje oduševljenja
postignuto pićem, transom, drogama, zadovoljenje sadističkih
nagona ili ubijanje živih bića.
Razumljivo je da pojedinci, da bi postali bogati ili slavni,
moraju biti vrlo aktivni u smislu biznisa, ali ne i u smislu »unutrašnjeg
rađanja«. Kada dostignu svoj cilj, oni mogu biti »uzbuđeni
«, »vrlo zadovoljni«, osjećati da su dostigli »vrhunac«.
Ali kakav vrhunac? Možda vrhunac uzbuđenja, zadovoljstva,
transnog ili orgijastičkog stanja. Ali oni su to stanje mogli
postići pod pritiskom strasti koje su, iako ljudske, ništa manje
patološke ako ne dovode do istinski adekvatnih rješenja
ljudskog postojanja. Takve strasti ne vode većem ljudskom
napretku i snazi već, upravo suprotno, osakaćivanju čovjeka.
Užici radikalnih hedonista, zadovoljenje uvijek novih pohota,
užici suvremenog društva proizvode različite stupnjeve
uzbuđenja. Ali oni ne vode radosti. U stvari, nepostojanje radosti
čini nužnim traganje za uvijek novim i sve uzbudljivijim
užicima.

Radost
je pratilac produktivne aktivnosti. Ona nije »vrhunac doživljaja
« koji kulminira i ubrzo završava, već prije zaravan, stanje
osjećaja koje prati produktivno izražavanje bitno ljudskih
sposobnosti pojedinca. Radost nije ekstatička vatra trenutka.
Radost je žar koji prati bivanje.
Užitak i ushićenje, nakon takozvanog vrhunca, vode tuzi.
Jer ushićenje je bilo doživljeno, ali posuda nije narasla. Unutrašnje
snage čovjeka nisu se povećale. Čovjek je pokušao
prekinuti dosadu neproduktivne aktivnosti i za trenutak
objedinio sve svoje snage — osim ljubavi i uma. Pokušao je
postati nadljudski, a da ne bude ljudski. U trenutku trijumfa
mu se učinilo da je uspio, ali nakon toga je uslijedila duboka
tuga: jer ništa se nije promijenilo u njemu. Izreka: »Životinja
je tužna nakon snošaja« (»Post coitum animal triste est«) izražava
istu pojavu vezanu za bezljubavni seksualni odnos koji
predstavlja »vrhunac doživljaja« snažnog uzbuđenja i, premda
je pun ushićenja i užitka, na kraju nužno dolazi do razočaranja.
Do radosti u seksu dolazi jedino ako je fizička intimnost
istovremeno i ljubavna.

Ljudi poštuju zakone ne samo iz straha već i iz osjećaja
krivnje zbog neposlušnosti. Taj osjećaj krivnje moguće je prevladati
oprostom koji može pružiti jedino autoritet sam.
Uvjeti za takav oprost su kajanje grješnika, kažnjavanje grješnika
i — kažnjavanjem — ponovno podređivanje. Slijed: grijeh
(neposlušnost) —> osjećaj krivnje —> novo podređivanje
(kazna) —> oprost predstavlja zatvoren krug utoliko što svaki
čin neposlušnosti vodi povećanoj poslušnosti.

Postoji samo jedan način - a njega su naučavali Buddha,
Isus, stoici, Meister Eckhart - istinskog prevladavanja straha
od smrti. To nije put prianjanja za život, doživljavanja života
kao posjeda. Strah od smrti nije zapravo ono što izgleda da
jest: strah od prestanka života. Smrt nas se, kao što je Epikur
rekao, ne tiče »jer, dok jesmo, smrti još nema; a kada smrt
dođe, nas više nema« (Diogen Laert). Dakako, može postojati
strah od patnje i boli koji prethode umiranju, ali taj je
strah drugačiji od straha od smrti. Dok tako može izgledati
da je strah od smrti iracionalan, tome nije tako ako se život
doživljava kao posjed. Tada to nije strah od smrti već strah
od gubitka onoga što imam: strah od gubitka moga tijela, mog
ega, mojih posjeda i mog identiteta; strah od susreta s beznađem
neidentiteta, od »izgubljenosti«.

Uputa za umiranje uistinu je jednaka uputi za život. Što
se više oslobađamo svih oblika žudnje za posjedovanjem, posebno
vezanosti za ego, to je slabiji naš strah od smrti, jer se
time ništa ne gubi.

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

»jesam ono što imam«

Bivanje kao stvarnost
Do sada sam opisivao značenje bivanja, kontrastirajući ga s
imanjem. Ali drugo, jednako važno značenje, bivanje dobiva
iz kontrasta s prividom. Ako se pretvaram prijaznim, a moja
prijaznost je samo maska za prikrivanje izrabljivanja, ako se
pretvaram hrabrim dok sam krajnje razmetljiv ili sam možda
na granici samoubojstva, ako se pretvaram da volim svoju zemlju
dok zadovoljavam svoje sebične interese, privid tj. moje
javno ponašanje u drastičnoj je kontradikciji sa stvarnim
snagama koje su me motivirale. Moje ponašanje je različito
od mog karaktera. Moja karakterna struktura, istinska motivacija
mog ponašanja, tvori moje realno bivanje. Moje ponašanje
može djelomično odražavati moje biće, ali ono je obično
maska koju imam i koju nosim radi svojih potreba.
Biheviorizam se bavi tom maskom kao da je ona vjerodostojna
znanstvena činjenica: istinski uvid je usmjeren na unutrašnju
stvarnost koja najčešće nije ni svjesna, ni izravno opaziva.
Ovaj pojam bivanja kao »demaskiranja«, kao što je rekao
Eckhart, središnji je u Spinozinoj i Marxovoj misli i temeljno
je otkriće Freuda.
Glavno dostignuće Freudove psihoanalize je uočavanje
diskrepancije između ponašanja i karaktera, između moje
maske i stvarnosti koju ona skriva. Freud je iznašao metodu
(slobodne asocijacije, tumačenja snova, transfer, otpori) čiji
cilj je razotkrivanje nagonskih (u biti seksualnih) želja koje su
bivale potiskivane u samom djetinjstvu. I kada je kasnije razvitak
psihoanalitičke teorije i terapije nastavljao naglašavati
događaje s područja ranih međuljudskih odnosa više no nagonskog
života, princip je ostao isti: ono što se potiskuje su
rane i — po mom uvjerenju — kasne traumatske želje i strahovi.
Put ozdravljenja od simptoma ili - općenitije - slabosti
leži u razotkrivanju tog potisnutog materijala. Drugim riječima,
potisnuti su iracionalni, djetinji i individualni elementi
iskustva.
S druge strane zdravorazumski stavovi su normalnog, tj.
društveno prilagođenog građanina smatrali racionalnim i
onim tko nema potrebu za dubinskom analizom. Ali to uopće
nije istina. Naše svjesne motivacije, ideje i vjerovanja su
mješavina pogrešne informacije, predrasuda, iracionalnih
strasti, racionalizacija, preduvjerenja gdje komadići istine plivaju
okolo i pružaju dojam, premda kriv, da je cjelokupna
mješavina stvarna i istinita. Misaoni proces pokušava cijelu
tu kaljužu iluzija organizirati prema zakonima logike i uvjerljivosti.
Pretpostavlja se da ta razina svijesti odražava stvarnost,
da je to mapa kojom se služimo pri organiziranju našeg
života. Ta pogrešna mapa nije potiskivana. Potiskivano je znanje
o stvarnosti, znanje o istinitom. Ako dakle pitamo: što je
nesvjesno?, odgovor mora glasiti: uz iracionalne strasti, gotovo
cjelokupno znanje o stvarnosti. Nesvjesno je u osnovi određeno
društvom koje proizvodi iracionalne strasti i svojim
članovima pruža razne vrste mašte i tako prisiljava istinu na
zarobljeništvo takozvane racionalnosti.


Mi, ljudska bića, imamo inherentnu i duboko ukorijenjenu
želju za bivanjem: za izražavanjem svojih sposobnosti,
za aktivnošću, za odnosom s drugima, za izbjegavanjem zatvorske
ćelije sebičnosti. Istinitost te tvrdnje potkrepljuju toliki
dokazi da bismo njima mogli ispunili cijelu jednu knjigu.
D. O. Hebb je formulirao srž problema na najopćenitiji način,
tvrdeći da je jedini problem ponašanja objašnjenje ne aktivnosti,
već neaktivnosti.

Mayov klasični eksperiment je
pokazao da čak i po sebi dosadan rad postaje zanimljiv ako
radnici znaju da sudjeluju u eksperimentu kojim upravlja živa
i nadarena osoba koja je sposobna pobuditi njihovu znatiželju
i njihovu suradnju.

Istu želju za davanjem
nalazimo medu dobrovoljnim davaocima krvi, u mnogim
situacijama u kojima se ljudi izlažu opasnosti da bi spasili živote
drugih. Izražavanje voljnosti davanja nalazimo medu
ljudima koji istinski vole. »Kriva ljubav« tj. uzajamna sebičnost
čini ljude još sebičnijima (što je prilično čest slučaj).
Istinska ljubav povećava sposobnost da volimo druge i da im
dajemo. Onaj tko istinski voli, u svojoj ljubavi za određenu
osobu on voli cijeli svijet.
Nailazimo na ne mali broj ljudi, napose mladih, koji ne
mogu podnijeti raskoš i sebičnost što ih nalaze u svojim utjecajnim
obiteljima. Sasvim protivno očekivanjima svojih roditelja,
koji misle da njihova djeca »imaju sve što žele«, oni
ustaju protiv mrtvila i izolacije u kojima žive. Jer činjenica je
da nemaju sve što žele i da žele ono što nemaju.

Ljudska želja za doživljavanjem jedinstva s drugima ukorijenjena
je u specifičnim uvjetima ljudskog postojanja i jedan
je od najsnažnijih motiva ljudskog ponašanja. Kombinacijom
minimalnog određenja instinktima i maksimalnog razvitka
sposobnosti uma mi, ljudska bića, izgubili smo izvorno jedinstvo
s prirodom. Da se ne bismo osjećali krajnje izoli-
ranima - što bi nas, u stvari, osudilo na nezdravost - trebamo
pronaći novo jedinstvo: kako s drugim ljudima, tako i s prirodom.
Tu ljudsku potrebu za jedinstvom s drugima doživljavamo
na mnogo načina: u simbiotičkoj vezanosti za majku,
idol, pleme, naciju, klasu, religiju, bogatstvo, profesionalnu
organizaciju.

Kao posljedica prevlasti sebičnosti, vođe našeg društva
vjeruju da ljudi mogu biti motivirani samo materijalnim probicima
tj. nagradama, te da se neće odazvati pozivima na
solidarnost i žrtvu. Osim u ratu takvi su apeli zaista rijetki,
čime je izgubljena prilika za promatranje mogućih rezultata
takvih apela.
Samo radikalno drugačija društveno-ekonomska struktura
i radikalno drugačija slika ljudske prirode mogu pokazati da
potkupljivanje nije jedini (ni najbolji) način djelovanja na
ljude.

Najznačajniji primjer uživanja bez čežnje za imanjem
onoga u čemu se uživa moguće je naći u međuljudskim odnosima.
Muškarac i žena mogu zajedno uživati na mnogo
načina: mogu voljeti stav, ukus, ideje, temperament ili cijelu
ličnost drugoga. Ali samo u onih koji moraju imati ono što
vole, to će uzajamno uživanje uzrokovati želju za seksualnim
posjedovanjem. Onima u kojima prevladava modus bivanja
druga je osoba prijatna pa i seksualno privlačna, a da ju se,
da bi se u njoj uživalo, ne mora ubrati, prema Tennysonovim
riječima u ranije navedenoj pjesmi.

Osobe orijentirane na imanje žele imati osobu koja im se
sviđa ili kojoj se dive. Tu je pojavu moguće uočiti u odnosima
između roditelja i njihove djece, između učitelja i njihovih
učenika, među prijateljima. Nijedan partner ne biva
zadovoljan ako s drugim samo uživa već svaki želi imati
drugu osobu za sebe. Zbog toga je svaki partner ljubomoran
na drugoga koji, opet, želi »imati« prvoga.

Ako je imanje osnova za moj
osjećaj identiteta, jer »jesam ono što imam«, želja za imanjem
mora voditi želji da se ima mnogo, da se ima više, da se ima
najviše. Drugim riječima, pohlepa je prirodna posljedica orijentacije
na imanje. To može biti pohlepa škrca ili pohlepa
lovca na profit ili pohlepa ženskara ili pohlepa lovca na ljude.
Pohlepnik, ma što bio sadržaj njegove pohlepe, nikada neće
imati dovoljno, ni biti »zadovoljan«. Suprotno fiziološkim
potrebama, kao što je na primjer glad, zadovoljenje kojih je
ograničeno fiziologijom tijela, mentalna pohlepa - a svaka je
pohlepa mentalna, makar je zadovoljavali tjelesnim putem -
nema točke zasićenja, jer unutrašnja praznina, dosada, usamljenost
i potištenost koje bi trebalo prevladati ne mogu biti
uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe. Uz to, budući
da ono što imamo može na neki način biti odneseno, moramo
imati više kako bismo svoju egzistenciju osigurali od takve
opasnosti. Ali svatko može imati više, svatko se mora bojati
agresivnih namjera svog susjeda koji bi mu mogao uzeti ono
što ovaj ima. Da bi spriječio takav napad čovjek mora postati
moćniji i sam preventivno agresivan. Uz to, budući da proizvodnja,
makar i u svom maksimalnom obujmu, nikada neće
moći držati korak s neograničenim željama, mora postojati
suparništvo i antagonizam medu pojedincima u borbi da se
stekne najviše. A borba će se nastaviti čak i ako se dostigne
stanje apsolutnog obilja: oni koji budu imali manje fizičkog
zdravlja, privlačnosti, nadarenosti, talenata gorko će zavidjeti
onima koji imaju »više«.
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Bivanje je suprotno imanju

Meister Eckhart (1260-1327)

Eckhart je taj stav izrazio brojnim iskazima,
od kojih je karakterističan sljedeći: »Ljudi ne bi trebali
toliko misliti o tome što im je činiti koliko o tome što jesu...
Težište treba počivati na tome da se bude dobar, a ne na količini
ili vrsti stvari koje treba učiniti. Više treba naglašavati
temelje na kojima naše djelovanje počiva.« Naše bivanje je
stvarnost, duh koji nas pokreće, karakter koji određuje naše
ponašanje. Nasuprot tome nisu stvarni čini ni mišljenja koji
su odvojeni od naše dinamične srži.
Drugo značenje je šire i temeljnije: bivanje je život, djelatnost,
rođenje, obnavljanje, istjecanje, iz-strujavanje, produktivnost.
U tom smislu bivanje je suprotno imanju, vezanosti
za ja i egoizmu. Prema Eckhartu bivanje znači biti djelatan
u klasičnom smislu produktivnog izražavanja vlastitih
ljudskih moći, ne u modernom smislu zaposlenosti. Za njega
djelatnost znači »izlaziti iz sebe« (Quint D. P. T., 6), što on
predočuje mnogim slikovitim izrazima: on bivanje naziva procesom
»vrenja«, »rađanja«, nečim što »teče i protječe u sebi i
preko sebe« (E. Benz et al., citirano prema Quint D. P. T., str.
35). On se pokatkad koristi simbolom trčanja da označi njegov
aktivni karakter: »Trči u mir! Čovjek koji je u trku i koji
stalno trči ka miru, nebeski je čovjek. On stalno trči i kreće
se i traži mir u trčanju.« (Quint D. P. T., 8). Jedna druga definicija
djelatnosti glasi: djelatni, životni čovjek je kao »posuda
koja, kada se puni, raste, i nikada ne postane puna« (Blakney,
str. 233).
Uvjet za svaku istinsku djelatnost je prekid s modusom
imanja. U Eckhartovom etičkom sistemu vrhovna vrijednost
pripada stanju unutrašnje produktivne djelatnosti, premisa
kojeg je prevladavanje svih oblika vezanosti za žudnju i ego.

Ideje i uvjerenja također mogu postati vlasništvo jednako
kao i navike. Na primjer netko tko jede istovrstan doručak
svako jutro u isto vrijeme može se uznemiriti i zbog najmanje
promjene, jer je ta navika postala vlasništvo, čiji gubitak
ugrožava sigurnost te osobe.
Ovako predstavljanje univerzalnosti modusa imanja
mnogim čitaocima može izgledati odviše negativno i jednostrano.
Ono to zaista i jest. Želio sam prikazati društveno-prevladavajući
stav prvenstveno zato da pružim najjasniju moguću
sliku. Ali uz to postoji i element koji toj slici daje stupanj
ravnoteže: širenje medu mladom generacijom stava koji
je sasvim drugačiji od stava većine. Među tim mladim ljudima
nalazimo i oblike potrošnje koji nisu skriveni oblici stjecanja
i imanja već manifestacije istinske radosti u činjenju
onoga što se nekome sviđa, bez očekivanja stjecanja ičeg »trajnog
«. Ti mladi ljudi idu na daleka putovanja, često mukotrpna,
da bi slušali muziku koju vole, da bi vidjeli mjesta
koja žele vidjeti, da bi sreli ljude koje žele sresti. Ovdje nećemo
raspravljati o tome da li su njihovi ciljevi onoliko vrijedni
koliko ti mladi ljudi misle da jesu. Premda nisu dovoljno
ozbiljni, pripremljeni i koncentrirani, ti se mladi ljudi ohrabruju
na bivanje i ne zanima ih što dobivaju za uzvrat ni ono
što im ostaje. Izgledaju mnogo iskreniji od stare generacije
premda često - filozofski i politički gledano - i naivni. Oni
ne poliraju stalno svoje ja da bi bili poželjni »predmeti« za
tržište. Oni sliku o sebi ne čuvaju neprestanim - svjesnim ili
nesvjesnim - laganjem i ne troše svu svoju energiju na potiskivanje
istine, kao što to čini većina ljudi. Često svojim poštenjem
ostavljaju dojam na starije, jer stariji potajno cijene
ljude koji su u stanju vidjeti i reći istinu. Medu njima postoje
političke i religijske grupe svih mogućih orijentacija, ali
ima i mnogo onih koji nemaju nikakve posebne ideologije ili
doktrine i koji za sebe mogu reći da upravo »traže«. Budući
da je moguće da ne nalaze sebe, kao ni cilj koji bi dao pravac
njihovom životu, oni nastoje biti »svoji« umjesto da se usmjere
na imanje i trošenje.
Taj pozitivni element u cijeloj toj slici moramo okvalificirati.
Mnogi od tih mladih ljudi (broj kojih je znatno porastao
od kraja šezdesetih godina) nisu napredovali od slobode
od ka slobodi za. Oni su se jednostavno bunili, ne trudeći se
da iznađu cilj prema kojem bi se kretali, osim cilja slobode
od ograničenja i zavisnosti. I njihov je moto, kao i njihovih
buržujskih roditelja bio: »Novo je lijepo!« te su razvili gotovo
fobičnu odbojnost prema cjelokupnoj tradiciji, uključujući i
misli najvećih umova. U svojevrsnoj naivnoj narcisoidnosti
vjerovali su da sami mogu otkriti sve što je vrijedno da bude
otkriveno. U osnovi, njihov se ideal sastojao u tome da ponovo
postanu mala djeca, a autori kao što je Marcuse razvili su
ideologiju da je povratak u djetinjstvo - a ne razvitak do zrelosti
- krajnji cilj socijalizma i revolucije. Bili su sretni dok
su bili dovoljno mladi da bi ta euforija mogla trajati. Ali
mnogi su, prepuni teških razočaranja, bez dobro utemeljenih
uvjerenja, bez središta u sebi samima, prerasli to doba.


Društvo, pa i obitelj kao
njegova psihodruštvena agentura, moraju riješiti teški problem:
kako slomiti volju pojedinca, a da on toga ne bude svjestan?
Pomoću složenog procesa indoktrinacije, nagrada, kazni i
pogodnih ideologija taj se zadatak uvelike toliko spretno rješava
da većina ljudi vjeruje kako slijedi vlastitu volju i nisu
svjesni da je sama njihova volja uvjetovana i manipulirana.

S druge strane oni koji se
brinu za jednakost u smislu da udio svakoga mora biti sasvim
jednak, pokazuju da je njihova orijentacija na imanje jednako
snažna, osim što je negirana preokupacijom za točnu jednakost.
Iza te brige izviruje njihov pravi motiv: zavist.

Modus bivanja može napredovati samo u onoj mjeri u
kojoj smanjujemo modus imanja tj. nebivanja — prestanka
traganja za sigurnošću i identitetom prianjanjem za ono što
imamo i ustrajanjem na našem ja i našim posjedima. »Biti«
zahtijeva napuštanje egocentričnosti i sebičnosti ili, izraženo
riječima koje su često upotrebljavali mistici, sebe učiniti
»praznim« i »siromašnim«.
Ali većina ljudi smatra previše teškim napuštanje orijentacije
na imanje. Svaki takav pokušaj izaziva veliku bojazan i
osjećaje kao da se radi o napuštanju svekolike sigurnosti, kao
da je čovjek bačen u ocean, a ne zna plivati. Ne znaju da bi,
kad bi se odrekli štaka vlasništva, mogli početi koristiti svoje
vlastite snage i samostalno hodati. U tome ih zadržava iluzija
da ne bi mogli samostalno hodati, da bi se srušili kad ih ne
bi podržavale stvari koje imaju.

Spinozini pojmovi aktivnosti i pasivnosti predstavljaju
najradikalniju kritiku industrijskog društva. U suprotnosti
današnjem vjerovanju da su osobe, gonjene uglavnom pohlepom
za novcem, vlasništvom ili slavom, normalne i dobro
prilagođene, Spinoza ih je smatrao krajnje pasivnima i u osnovi
bolesnima. Po Spinozi je aktivna osoba, koju je on oličavao,
postala izuzetak te ju sumnjiče za »neurotičnost«, jer nije
prilagođena takozvanoj normalnoj aktivnosti.

Ni jedan od bližih nam suvremenika nije tako pronicavo
zapazio pasivni karakter moderne aktivnosti kao što je to
učinio Albert Schweitzer. On je u svojoj studiji o propasti i
obnovi civilizacije modernog čovjeka opisao kao neslobodnog,
nepotpunog, nekoncentriranog, patološki zavisnog i
»apsolutno pasivnog«.
Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?
(izvodi iz knjige)

Imati ili biti?

Erich Fromm
Naslov izvornika Erich
Fromm: TO HAVE OR TO BE?
© 1976 by Erich Fromm Imati ili biti?

Razni pjesnički primjeri
Za uvod u razumijevanje razlike između modusa postojanja
zasnovanih na imanju i bivanju želio bih, kao ilustraciju, navesti
dvije pjesme sličnih sadržaja koje navodi kasni D. T. Suzuki
u svojim Predavanjima o zen-budizmu. Jedna pjesma je
haiku japanskog pjesnika imenom Basho (1644-1694), a druga
engleskog pjesnika iz XIX. stoljeća, Tennysona. Svatko od
njih opisuje slično iskustvo: svoju reakciju na cvijet što su ga
ugledali u šetnji. Tennysonovi stihovi glase:
Cvijete s napuklog zida
Ubrah te iz pukotine
Držim te, evo, s korijenom, cijeloga, u ruci
Cvjetiću — kad bih samo shvatio
Sto si, tako s korijenom, i sve u svemu,
Znao bih što je Bog a što čovjek.1
Prijevod Bashoove haiku glasi ovako:
Pored živice
— pogledaš li pažljivo:
Cvat rusomače!2
Razlika je upadljiva. Tennyson reagira na cvijet željom da
ga ima. On ga »ubire« »s korijenom, cijelog«. A kada završava
svoje razmišljanje o mogućoj funkciji cvijeta, u želji da dopre
do prirode Boga i čovjeka, sam cvijet je, kao rezultat zanimanja
za njega, ubijen. Tennysona kao pjesnika možemo usporediti
sa zapadnim učenjakom koji traga za istinom, pri tom
uništavajući život.
Bashoova reakcija na cvijet potpuno je različita. On ga ne
želi ubrati, pa čak ni dotaći. Sve što on čini je »pažljivo gledanje
« da bi ga »vidio«. Evo Suzukijevog opisa:
»Verovatno je Bašo, idući seoskim putem, opazio kraj živice
nešto prilično zanemareno. Prišao je bliže, dobro zagledao
i otkrio da je to neka beznačajna divlja biljka koju prolaznici
obično nisu ni primjećivali. Ova je gola činjenica u
pjesmi opisana bez naročitog pjesničkog osjećanja, osim možda
u posljednja dva sloga, koji na japanskom glase kana. Ova
rječca, koja se često dodaje imenici, pridjevu ili prilogu, označava
izvjesno osjećanje divljenja ili pohvale, tuge ili radosti, i
može se ponekad u prijevodu sasvim prikladno prevesti znakom
usklika. U navedenoj haiku cjela strofa završava ovim znakom.
«3
Čini se da Tennyson ima potrebu posjedovati cvijet da bi
shvatio ljude i prirodu, ali tim imanjem cvijet biva uništen.
Basho želi vidjeti, a ne samo gledati cvijet, biti »jedno« s njim
samim - i pustiti ga da živi. Razliku između Tennysona i
Bashoa u cijelosti objašnjava ova Goetheova pjesma:

NALAZ
Jednom šetah šumom
Bijah sasvim sam Ne
tražeći ništa Što bje
uma plam.
Ugledah u sjeni Jedan
cvjetah mali Sjajan kao
zvijezde K'o oči što pali.
Ubrati ga želih Al on će
slatko tada: Mora li se
venut'? Zar brat ćeš me
sada?
Uzeh ga iz zemlje Sa
korijenjem svim Odnesoh
do kuće S vrtom zelenim.
I usadih opet U vrt, u
tišinu On tad' se
rascvjeta, Razgrana u
širinu.

Goethea, koji šeće bez cilja, privlači mali cvjetić. On izvještava
kako je imao isti poriv kao Tennyson: ubrati ga. Ali
za razliku od Tennysona, Goethe je svjestan da to znači ubiti
ga. Jer, za Goethea je cvijet toliko životan da mu govori i
upozorava ga. Goethe razrješava problem drugačije od Tennysona
i Bashoa. On uzima cvijet »sa svim njegovim korijenjem
« i ponovo ga sadi da ne uništi njegov život. Goethe, izgleda,
stoji između Tennysona i Bashoa: za njega je, u presudnom
trenutku, snaga života jača od puke intelektualne
znatiželje. Nije ni potrebno reći da Goethe, u ovoj lijepoj
pjesmi, izražava srž svog poimanja istraživanja prirode.
Tennysonov odnos prema cvijetu odražava modus imanja
ili posjedovanja - ne materijalnog posjedovanja već posjedovanja
znanja. Svatko će Bashoov i Goetheov odnos prema
cvijetu vidjeti kao modus bivanja. Pod bivanjem mislim način
postojanja u kojem se ništa nema niti se za imanjem čezne
već je čovjek radostan, svoje sposobnosti koristi produktivno
i sjedinjen je sa svijetom.
Goethe, s mnogo ljubavi za život, spada medu istaknute
borce protiv komadanja čovjeka i mehanizacije. U mnogim
se pjesmama opredijelio za bivanje, a protiv imanja. Njegov
Faust je dramatičan opis sukoba između bivanja i imanja
(Mefisto zastupa imanje) a u sljedećoj kratkoj pjesmi on krajnjom
jednostavnošću izražava kvalitetu bivanja:
VLASNIŠTVO
Znam da mi ništa ne pripada
Do misli koja nesmetana Iz duše
mi ističe, I svakog povoljnog
trena, Koji me usudom ljubavi
Pušta dubokom uživanju.
Razlika između imanja i bivanja nije, u biti, razlika između
Istoka i Zapada. Razlika leži mnogo više između društva
usmjerenog na osobe i društva usmjerenog na stvari. Orijentacija
na imanje karakteristična je za zapadno industrijsko
društvo u kojem su prevladavajuće životne teme lakomost za
novcem, slavom i moći. Manje otuđena društva - kao što su
srednjovjekovno, zatim društvo Indijanaca Zuni, afrička plemenska
društva koja još nisu zadojena idejama modernog
»napretka« - imaju svoje Bashoe. Možda će nakon nekoliko
generacija industrijalizacije Japanci dobiti svoje Tennysone.
Nije riječ o tome da zapadni čovjek ne može potpuno shvatiti
istočne sisteme kao što su zen-budizam (kako je to mislio
Jung) već o tome da moderni čovjek ne može shvatiti duh
društva koje nije usmjereno na vlasništvo i pohlepu. I tako
spisi Meistera Eckharta (koji su za razumijevanje jednako
teški kao Basho ili zen) i spisi Buddhe predstavljaju samo dva dijalekta istog jezika.

Život svakog čovjeka je put ka samome sebi

Hermann Hesse: Siddhartha

(odlomak iz knjige)

Nije više vidio lik svoga prijatelja Sidharthe - umjesto
toga vidio je druge likove, dugi niz, čitavu rijeku likova,
stotine i hiljade, koji su svi dolazili i nestajali, a ipak se
činilo da su svi istovremeno prisutni, u neprekidnoj mjeni i
preporodu, a ipak su svi oni bili Sidhartha. Vidio je lik
ribe, šarana sa beskrajno bolno razjapljenim ustima umiru-
će ribe, ugaslih očiju - vidio je lice novorodenog djeteta,
crveno i naborano, u plaču iskrivljeno - vidio je lice
ubice, video kako zabada nož u tjelo nekog čoveka - u isti
tren je vidio ubicu vezanih ruku, na koljenima, kako mu
krvnik udarcem mača odsjeca glavu - vidio je naga tjela
muškaraca i žena u pozama i borbama ljubavne pomame-
vidio je leševe gde leže opruženi, nijemi, hladni, prazni-
vidio je životinjske glave, glave divljih veprova, krokodila,
slonova, bikova, ptica - vidio je bogove, video je Krišnul
Agnija- sve ove pojave i likove vidio je povezane
tisućama međusobnih veza, oni su pomagali jedni drugima
u ljubavi, u mržnji, uništavajući se, rađajući jedno drugo,
svako od njih je težilo smrti, uz strasno i bolno priznavanje
prolaznosti, a nijedno od njih nije umiralo, već su se stalno
preobražavali ponovo rođeni, dobijajući uvjek novi lik, a da
između jednog i drugog lika nije ležalo vrijeme - i sve ove
pojave i likovi mirovali su, proticali, oplođavali se, plutali i
prelivali se jedno u drugo, i svi su bili presvučeni veoma
tananim, bezsuštinskim pa ipak postojećim, kao tankim
staklom, ili ledom, providnom kožom, kao posuda ili forma
ili maska od vode, a ta maska se smješila, ta maska je bila
Sidharthino lice koje je on, Govinda, tog istog trenutka,
dodirivao usnama. I tako je Govinda vidio taj osmjeh
maske, osmjeh jedinstva iznad uskovitlanih obličja, osmjeh
istodobnosti iznad tisuće rođenja i smrti, a taj osmjeh
Sidharthin bio je isti, potpuno istovjetni tihi, tanani,
nedokučivi, možda dobrohotni, a možda podsmješljivi, mu-
dri, tisućustruki osmjeh Gotame - Bude - kakav je i sam
stotine puta vidio pun strahopoštovanja. Govinda je znao,
ovako se smješe samo savršeni.
Ne znajući više da li postoji vrijeme, da li je ovo više
trajalo trenutak ili sto godina, ne znajući više postoji
jedan Sidhartha, jedan Gotama, postoje li ja i ti, pogođeni
božanskom strijelom koja mu je u najunutarnjijoj biti zadala
slatku ranu, opčinjene i razriješene duše, Govinda je još na
vrijeme ostao nagnut nad Sidharthinim spokojnim licem
koje je upravo poljubio, na kome su se pojavila sva obličja
sve što nastaje, sve što bistvuje. To lice je bilo nepromije-
njeno, nakon što se ispod njegove površine ponovo zatvori
bezdan tisućostrukosti, Sidhartha se smješio spokojno,
smješio se smireno i blago, možda veoma dobrohotno, a
možda veoma podsmješljivo, isto kao što se smješio Uzvišeni.
Govinda se duboko poklonio, preko njegovog starač-
kog lica tekle su suze za koje on nije ni znao, dok mu je
srcu kao oganj gorjelo osjećanje duboke ljubavi, najskrušeni-
jeg poštovanja. Poklonio se duboko, sve do zemlje, pred
onim koji je sjedio nepomično, čiji ga je osmjeh podsjećao na
sve što je u životu ikada volio, što mu je u životu ikada
dragocjeno i sveto.


Hermann Hesse - Misli

Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.
***
Šta je stvarno živ čovjek - o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile streljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokušaj prirode.
***
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...
***

Suprotnost svake istine je također istina!

Hermann Hesse:
Siddhartha
(odlomci iz knjige)



Čuj, Govinda, ovo je
jedna od mojih misli koju sam otkrio: mudrost se ne može
priopčiti. Mudrost, koju mudrac pokušava da priopči, zvuči
uvjek kao ludost.

. Otkrio sam jednu misao, Govinda, koju
ćeš ti opet smatrati šalom ili ludošću, ali je to moja najbolja
misao. Ona glasi: suprotnost svake istine je također istina!
Naime, istina se može iskazati i zaodjenuti u rječi samo ako
je jednostrana. A jednostrano je; sve što se može mislima
misliti i iskazati rječima, sve je to jednostrano, polovično,
lišeno cjeline, zaokruženosti i jedinstva.

Svijet nije nesavršen, niti se nalazi na
sporom putu ka savršenstvu, prijatelju Govinda, ne, on je u
svakom trenutku savršen, svi grijesi već nose u sebi oproštaj,
sva mala djeca već nose u sebi starce, sva dojenčad smrt, svi
samrtnici vječni život. Ne može nijedan čovjek da vidi koliko
je onaj drugi prevalio od svog puta, u razbojniku i kockaru
živi Buda, u brahmanu živi razbojnik. U dubokim medita-
cijama postoji mogućnost da se poništi vrijeme, da se
istovremeno sagleda sav bivši, postojeći i budući život, i tu
je sve dobro, sve savršeno, sve je brahman. Zato mi se ono
što je čini dobrim, smrt mi se čini kao život, grijeh kao
svetaštvo, mudrost kao ludost, sve mora da bude tako,
potrebni su samo moj pristanak, moja dragovoljnost, moja
suglasnost, za mene je tako dobro i nikada mi ne može biti
na štetu. Na svom tjelu i u svojoj duši sam iskusio da mi je
grijeh bio prijeko potreban, bili su mi neophodni pohota,
težnja za zemaljskim dobrima, bila mi je nužna i sujeta, a
trebalo je da zapadnem u sramno očajanje da bih naučio da
se ne protivim, da naučim da volim svjet i da ga ne
uspoređujem sa nekakvim uobraženim svjetom svojih želja,
sa savršenstvom kakvo sam ja zamislio, već da ga pustim
onakvog kakav je, da ga volim i da mu rado pripadam.

Ovo je kamen - reče poigravajući se njime - a
kroz izvjesno vrijeme pretvoriće se, možda, u zemlju, iz
zemlje će nastati biljka, ili životinja, ili čovjek. Ranije bih
bio rekao: "Ovaj kamen je samo kamen, bezvrjedan je,
pripada svjetu iluzija, međutim, njemu također pridajem
važnost, jer će u krugu preobražaja postati čovjek, ili duh."
Tako bih, katkad, rasuđivao ranije. Danas, naprotiv, mi-
slim: ovaj kamen je kamen, on je i životinja, on je i bog, on
je i Buda, ja ga ne poštujem i volim zato što bi jednom
mogao postati ovo ili ono, već zato što je sve odvajkada bilo
i je- i upravo zato što je ovo kamen, što mi se danas
pojavljuje kao kamen, ja ga volim i vidim vrijednosti i
smisao u svakoj njegovoj žilici i šupljini, u žutom, u sivom,
u tvrdoći, u zvuku koji daje od sebe kad ga kucnem, u
suhoći ili vlazi njegove površine. Ima kamena koji pri
dodiru podsjećaju na ulje, ili na sapun, drugi opet na lišće,
ili pak pjesak, a svaki je od njih nešto posebno i na svoj
način obožava om, svaki je brahman, ali istovremeno i
kamen, od ulja ili sapuna, i baš mi se to sviđa, izgleda mi
čudesno i dostojno obožavanja. Ne traži da ti kažem nešto
više o tome. Rječi samo oštećuju skriveni smisao, sve postaje
odmah malo drugačije kada se izgovori, malo krivotvoreno,
malo luckasto - a i to je dobro i veoma mi se sviđa,
potpuno se slažem da ono što za jednog čovjeka predstavlja
blago i mudrost, drugom uvjek zvuči kao ludost.

Ljubav je suprotnost strahu

3. Ljubav

3.1 Ljubav je

"Harmonija, znanje o vječnom savršenstvu svijeta, smiješak, Jednota."
Hermann Hesse, Siddhartha

Bez ljubavi, ništa ne bi funkcioniralo. Kozmos ne bi funkcionirao, on bi se
sasvim jednostavno raspao. Gore smo vidjeli, da je čak i prirodoznanstvenost došla do
spoznaje, daje sve JEDNO. A ta Jednota ima veze s ljubavlju. Ta Jednota jest ljubav.
Ljubav je osjećaj Jednote - nasuprot osjećaju odjeljivanja, iz kojeg nastaje strah. Time
je ljubav suprotnost strahu. Sada možda bolje shvaćate, zašto sam na početku knjige
ukazao na problem straha. Sada ćemo zatvoriti krug. Od straha do ljubavi. Tko tvrdi
da je strah važan ili neophodan, taj tvrdi, da je važno nemati ljubavi.
Ljubav - a ne strah -je ONAJ temeljni zakon života.
Ljubav znači Jednotu. A Jednota je snažnija od odjeljivanja. To znači: ljubav
je jača od straha. Drugim riječima:
Ljubav je najveća snaga u svemiru!

Ako je ljubav najveća snaga u svemiru, iz toga je moguće zaključiti da ne
postoji problem, kojeg nije moguće riješiti s dovoljno velikom dozom ljubavi. A
upravo tako i jest. Bez obzira, da li se radi o vašim privatnim problemima ili onim
svjetskima poput siromaštva, droge, nezaposlenosti itd. - uz pomoć ljubavi možemo,
ako hočemo, riješiti sve te probleme. Sada ćemo se posvetiti sasvim osobnim
problemima i ciljevima - ne svjetskima. To nije zbog egoizma; kako je sve JEDNO,
mi ćemo na najbolji način pomoći rješavanju svjetskih problema, ukoliko riješimo
naše osobne probleme. Logično, zar ne?

Sjetite se, kako sam rekao, da se čovjekov potencijal sastoji od dvije osobine:
inteligencije i energije. A sječate li se i da smo u okviru poglavlja o otpuštanju
ustanovili, gdje nepotrebno blokiramo i gubimo energiju? Sada možemo zatvoriti i
ovaj krug: Ljubav vodi do maksimuma energije i inteligencije (svijest; vidi sljedeće
poglavlje 3.2!). Ljubav je ona energija svemira, koja može sama sebe proizvoditi, koja
je dakle bezgranična. A što više energije možemo uložiti, tim ćemo brže postići naše
ciljeve. Naša je energija tim veća, što više ljubavi uložimo. Ako nam dakle otpuštanje
pomaže da izbjegnemo energetske blokade i gubitke energije, ljubav nam pomaže da
maksimiramo našu energiju.


Mahatma Gandi je već pred mnogo godina ukazao na to:
"Zakon ljubavi je mnogo veća znanost od svake druge moderne znanosti".

Ljubav ne proizvodi nikakav otpor, i logično je, da zbog toga najbrže vodi
cilju.
Mi doduše često mislimo, da borba najbrže vodi cilju; to je, medutim, zabluda:
to je površno promatranje. Pomoću borbe, problemi se rješavaju samo prividno i
kratkoročno. Srednje i dugoročno gledano, čovjek sebi time samo stvara dodatne
probleme. Medutim, pošto borba stvara više galame od ljubavi, mi smo više usmjereni
na strategiju borbe nego na ljubav. Ljubav ne stvara galamu. To, naravno, nije
nikakva nova spoznaja. Već se i Laotse u svom poznatom Tao-teh-king-u o temi
ljubavi i borbi izjasnio kako slijedi:
Kada se u borbi posjeduje ljubav, pobjeđuje se; kada se ona posjeduje pri
obrani, čovjek je nepobjediv. Koga Nebo želi spasiti, toga ono štiti kroz ljubav.

Ako u ovoj knjizi govorim o ljubavi, tada time mislim bezuvjetnu
ljubav. Ljubav dakle, koja ne postavlja uvjete. Koja jednostavno voli. Ne onu ljubav,
koja kaže, ja te volim pod uvjetom da ... znaš dobro kuhati, dobro obavljaš tvoj posao,
itd....
Mi govorimo o bezuvjetnoj ljubavi. O ljubavi dakle, koja ne sudi; koja ne
dijeli. O ljubavi, koja voli, jer je sve JEDNO; jer je time sve život - ili Bog. Ako je
sve JEDNO, tada to istovremeno znači: ne postoji ništa izvan Boga, izvan života,
izvan stvaralačke snage ili kako već ovu moć želite nazvati. Shvatite to ovako: ako je
sve Bog, tada je On razlog da se sve voli bez donošenja ikakvog suda, dakle
bezuvjetno.
Ne postoji ništa osim Boga.
A Bog je ljubav.
Ljubav je apsolutna sigurnost.
Strah je apsolutna nesigurnost, koju su stvorili ljudi.

Pogledajmo, što je veliki Gautama Buddha rekao o temi ljubav i pomoć
potrebitima:
"Veća je stvar, tijekom pet minuta izražavati istinsku božansku ljubav, nego
podijeliti 1000 šalica riže potrebitima, jer se kroz ljubav pomaže svakoj duši u
svemiru."
Buddha je naravno znao sljedeće: sve je JEDNO. Ljubav je najjača snaga: ona
ne poznaje nikakvih granica. Podjela 1000 šalica riže je ograničena akcija.
Kada god želite pomoći, ovdje imate najmočniju, najjeftiniju i najobuhvatniju
mogučnost da pomognete. Ali nemojte mi doći s isprikom "to je suviše jednostavno".
Učinite to. Tada ćete vidjeti, kako "jednostavno" je to. Naime, još je jednostavnije
reći "to je jednostavno", i time sebi uštedjeti praktičnu primjenu ljubavi.

Ali budimo iskreni: nije li jednostavnije, uplatiti manje ili više novaca na
neki dobrotvorni račun, nego pet minuta dnevno izražavati ljubav? Kada bi, naime,
ovo s pet minuta ljubavi bilo tako jednostavno, svi bi to primijenili, i problemi bi bili
brzo riješeni.

Time možemo utvrditi:
- Ljubav je bezgranična energija.
- Ljubav je najjača snaga u svemiru.
- Ljubav je jača od borbe.
- Ljubav pruža apsolutnu sigurnost.
- Ljubav je Jednota, a ne razdvajanje.
- Ljubav je odgovor na sva pitanja.
- Ljubav je rješenje svih problema.


3.2 Put od socijalne do kozmičke svijesti

Socijalna svijest je puna straha, sumnji,
nepovjerenja, kritike, borbe, mržnje, misli o bolesti, nesrećama, starosti, smrti itd.

Sada se postavlja pitanje, kako ću proširiti svoju svijest? Kako ću od
ograničenog doći do mnogo obuhvatnijeg pogleda na život?
Odgovor je jednostavan. On glasi: ljubav.
Ljubav vodi do proširenja svijesti; obratno, strah, mržnja itd. vode do
sužavanja svijesti. Ako sebi svijest jednog čovjeka predstavimo kao ljevak, tada je
dolje uska socijalna svijest, a gore široka kozmicka svijest. Ljubav vuče prema gore, a
strah prema dolje. Ako želimo letjeti, ako se želimo izdići iznad naših briga i
problema tada postoji samo jedno: više ljubavi.

U skladu s time, čovjek u svojem osobnom interesu ne može napraviti ništa
boljeg, nego da voli sve, što mu se dogodi. To je najbrži put njegovom razvoju.

Sve što u našoj svijesti nije prisutno kao mogućnost, ne može se manifestirati.


Pitam vas: kakav sadržaj ima vaša svijest?
Ako je u vašoj svijesti prisutna ideja o bolesti, nesreći, neuspjehu, recesiji itd.,
tada postoji i opasnost, da do tih stvari dode.
Ako u vašoj svijesti ove ideje ne postoje, tada do tih stvari u vašem životu ne
može doći.
I zar nismo rekli i to, da slučaj ne
postoji? Nitko ne može biti slučajno napadnut. Napadnut može biti samo onaj, u
kojem postoji ideja napada ili agresije.

Vama se događa ono, što imate u svojoj svijesti! Imate li više ljubavi ili više
straha, agresije, borbe, odbojnosti itd. u vašoj svijesti?
Možete poći od činjenice, da se ljudi sa sličnim sadržajem svijesti medusobno
privlače. Vi dakle ne susrećete sasvim slučajno bilo kakve ljude; vi susrečete onakve,
koji misle slično kao vi.

Što "drugi" o vama misle, nevažno je. Što vi o drugima mislite, ima određeno
značenje, jer je sve JEDNO i jer je svijet ono, što o njemu mislite. Ali još je važnije,
što mislite o sebi. Time smo stigli do sljedeće teme.

3.3 Ljubi tvog bližnjeg poput samoga sebe

Tko sebe ne voli, ne može voljeti niti druge. Gore sam objasnio, zašto je
neophodno voljeti sve, što nam se događa (ljude i situacije). Da bi to uspijevali,
najprije je potrebno nešto drugo: ljubav prema sebi samom. Samoljublje. To nema
ništa zajedničkog s egoizmom, ako se sjetimo, da su i svi drugi isto tako vrijedni
ljubavi kao i mi.
Kako čovjek spoznaje sebe? Kako se
spoznaje osobni potencijal?
Na ovo postoji samo jedan odgovor: voleći samoga sebe!
Ali što rade mnogi ljudi, da bi sebe bolje upoznali? Oni sebe analiziraju ili se
daju analizirati. Sukladno našim razmatranjima, ovo nije najbolji put koji vodi
samospoznaji. Analizirati sebe, to je znak nedostatka ljubavi prema sebi samom. Tko
sebe stvarno voli, nema potrebu da sebe analizira. Analiza dijeli na pojedinačne
dijelove i sasvim sigurno donosi manje dobre rezultate od ljubavi prema sebi samom.
Čest je slučaj, da se čovjek koji sebe analizira, poslije toga više koncentrira na svoje
navodne slabosti, nego na svoje jake strane. Molim vas da jasno sagledate:
Analiza dijeli na pojedinačne dijelove. Iz toga nastaju sukobi.
Ljubav spaja zajedno: tvori Jednotu. Iz toga nastaje harmonija.
Iz čisto logičnih razloga, zbog toga ljubav daleko nadvisuje analizu - a
zahtijeva manje vremena i košta manje. Ljubav je dakle ekonomičnija od analize.

Ljubav prema sebi samome i prema svemu drugome dovodi do toga, da se svi
mogući ciljevi mogu postići uz minimalan utrošak vremena i napora.
Pomislite samo na jednostavan primjer smanjivanja tjelesne težine. Ne postoji
nijedan jednostavniji, brži i jeftiniji način smanjivanja tjelesne težine, od ljubavi
prema samome sebi. To znači: prihvaćati sebe onakvim kakav netko jest (s čitavim
"suviškom težine").

To isto vrijedi i za nekog prodavača. Ne postoji nikakav jednostavniji, brži i
jeftiniji put za povećanje prometa od ljubavi prema sebi. Iz toga se rađa ljubav prema
svojim mušterijama, a naravno, i prema produktu.
Sve to vrijedi također i za nekog bolesnika. Ne postoji jednostavniji, brži i
financijski povoljniji put ozdravljenja od ljubavi prema sebi samom. Pozor: ja nisam
rekao, da više ne trebate ići liječniku. Ja tvrdim, da ljubav podupire proces
ozdravljenja na nezamisliv način.

Napravio sam sljedeće: rekao sam
sam sebi, da svakodnevno trošim nekoliko minuta za moju tjelesnu higijenu; zašto
dakle, ne bih potrošio i nekoliko minuta za moju duhovnu higijenu? Tako sam se
odlučio, da svakoga jutra u mislima tijekom pet minuta šaljem misli ljubavi onim
ljudima, s kojima sam imao sukobe. Ja sam sebi predočio te ljude, i slao im ljubav.
Nakon nekoliko dana rekoh samome sebi, ako ujutro imam pet minuta vremena,
sigurno ću i uveće naći pet minuta vremena za istu stvar. I tako sam svakoga jutra i
večeri po najmanje pet minuta - večinom je to trajalo i duže - slao ljubav. Rezultat je
bio očit: nakon oko tri mjeseca, svi su sukobi bili riješeni na obostrano zadovoljstvo
svih učesnika. Kod ovakve vrste rješavanja sukoba nitko nije gubitnik, postoje samo
pobjednici. Sukob, naime, nije riješen ako netko ostaje pobijeđen. Loši osjećaji
pobijeđenog će sasvim sigurno negdje doći do izražaja na odgovarajuć način - oni će
dalje uzrokovati daljnje sukobe.

Neki mi je čovjek opisao sljedeći slučaj: on je često morao prisustvovati
sjednicama upravnog odbora. Na kraju tih sjednica, on je svaki puta bio potpuno
iscrpljen. Izgubio je, dakle, svu svoju energiju. Jednoga je dana i on posegao za
jednom radikalnom "metodom". Tijekom cijele sjednice nije ništa govorio, "samo" je
mislio: "ja vas volim". Rezultat je bio krajnje zapanjujući. Naime, na kraju sjednice,
prišla su mu dvojica učesnika i zahvalila mu na onome, što je rekao. Bio je toliko
iznenađen, da nije znao što bi odgovorio. Ta on tijekom sjednice nije progovorio niti
jednu riječ! Nakon te sjednice se ugodno osjećao - a ostali očito takoder.






3.4 Uzrok svih ljudskih problema
i njegovo nadilaženje


Nakon svega dosada rečenog, odgovor na ovo pitanje trebao bi biti lak. Što je
stvarni razlog svih ljudskih problema?
To je ideja odijeljenosti. Kao što smo vidjeli, ova odijeljenost je iluzija; u
svemiru ne postoji odijeljenost; ne postoji odijeljenost između mene i vas; ne postoji
odiljenosti između vas i drugih ljudi. Ideja odijeljenosti je iluzija i neizbježno vodi do
sukoba, dakle do problema. Sada bi sebi još trebali postaviti pitanje, zašto to radimo,
zašto dijelimo? Što je razlog tome? I ovaj je odgovor jednostavan: nedostatak ljubavi.
Ljubav je osjećaj Jednote, prema tome je ideja odijeljenosti, manjak ljubavi.

3.5 Zahvalnost - zaboravljena dimenzija

Praktična primjena ideje ljubavi je zahvalnost. Samo onaj, tko raspolaže
dovoljno velikom dozom ljubavi, može biti zahvalan. Ako kod nekog postoji manjak
ljubavi, taj ne može biti zahvalan. Zahvalnost je dakle izražaj ljubavi.

Tko voli život, tko se zahvaljuje, toga će život odgovarajuće nagraditi. Ovo
nije ništa drugo nego primjena univerzalnog zakona akcije i reakcije. Uopće je u
izražavanju zahvalnosti prema životu, sadržan cijeli OTLA-princip. Zakon akcije i
reakcije se brine o tome, da se i zahvalnost vraća. Zahvalnost je jedan oblik otpuštanja
te omogućava životu da teće, da se mijenja. Njemu je to potrebno, kako bi postigao
svoje ciljeve. Zahvalnost je izražaj univerzalne ljubavi, najjednostavnijeg i
najdjelotvornijeg ponašanja, koje u svemiru postoji.
U svemiru ne vlada siromaštvo, u svemiru vlada obilje, jer je
ljubav praizvor svega - a ljubav nema granica. Samo je čovjek, sa svojim
ograničenim i ograničavajućim načinom mišljenja stvorio oskudicu i siromaštvo.
Prema tome, i siromaštvo je znak nedostatka ljubavi.
Pogledajte oko sebe:
Siromaštvo, glad, sida, droga, nezaposlenost, oružani sukobi, agresije itd., itd.
a sve su to posljedice nedostatka ljubavi, nedostatka zahvalnosti.

Bez obzira kako veliki bili vaši problemi, ako vam uspije da odmah (zašto
čekati do sutra?) počnete zahvaljivati za sve što vam se događa, tada će se vaš život
promijeniti brže nego što ste to ikada smatrali mogućim. Poznati su slučajevi, u
kojima su se dogodile najnevjerojatnije (za neupučenog!) stvari u roku od samo tjedan
dana. (Čak i kada bi trajalo tri godine: što su tri godine u životu jednog čovjeka?).







1. Sažetak

Najhitniji sažetak glasi, naravno, OTLA.
Otpustiti, Ljubav, Akcija=Reakcija.


'Na svijetu ne postoji ništa važnije od toga, što JA SADA MISLIM!"

2. Velika zabluda: "Bit ćete kao Bog"

Ako je stvarno sve JEDNO, tada je logično da smo i mi JEDNO s Bogom. Mi
smo JEDNO s tom svemoćnom, sveznajućom, sveljubećom Snagom. Dakle: mi
nećemo biti kao Bog, mi jesmo Bog!


Imajte na umu i to, da u svemiru ne postoji vrijeme. Vrijeme je iluzija, na koju
smo nasjeli. Sve je JEDNO: prošlost-sadašnjost-budućnost. U životu postoji jedino
SADA. Mi smo ili ovdje i sada Bog - ili to nikada nećemo biti.

Ako mislite da "nema Boga", tada je to vaša istina, koja će u vašem životu na
odgovarjući način doći do izražaja.
Ako mislite, da ćete jednom u dalekoj budučnosti biti kao Bog, tada je to vaša
istina - i u skladu s njom vi nikada nećete biti kao Bog, jer daleka budučnost neće
nikada postati sadašnjošcu.
Ako mislite da ste jadni grešnik, koji treba puno raditi na sebi, tada je to vaša
istina - i vi ćete morati mnogo raditi na sebi.
Ako mislite, "ja sam Bog", tada je to vaša istina - i vi više nećete morati raditi
na sebi, vi ste postigli vaš cilj!



1. Mogućnost koja oduzima dah


Sada je sve na vama.
Vi sada poznajete "put", a raspolažete i slobodnom voljom. Znate, međutim, i to, da
taj "put" u stvari i nije nikakav "put". Vi ste već na cilju, trebate još samo toga
postati svijesni.
Na kraju, postoji još samo jedan cilj: voljeti ono što JEST. U tome su sadržani
svi ostali ciljevi.

OTLA-princip sastoji se od tri dijela. Čovjek je takoder sazdan od tri dijela:
tijelo, duša i duh. Ljudski razvoj od čisto tjelesnog prema duhovnom, odgovara
razvoju prema više ljubavi.
Postizanje cilja možete sebi predstaviti i na sljedeći način: Čovjek, koji je još
jako vezan za materiju (fizičko tijelo!) mora ulagati mnogo napora da bi postigao
svoje ciljeve; sve ide jako teško, jer u njegovim mislima postoji tek teška materija.
Sve teče tromo i sporo.
Čovjek, koji se u mislima može izdići iznad materije (duša!), postiže svoje
ciljeve s manje napora; sve teće brže. A još brže teće kod čovjeka koji se nalazi na
razini duha - a to znaći: bezuvjetne ljubavi.
Podjela OTLA-principa na tri dijela, odgovara dakle podjeli čovjeka na
njegova tri dijela: na tijelo, dušu i duh. Ali sve skupa je JEDNA CJELINA. Jedan dio
nije moguće promatrati bez drugih dijelova: to je ono, što sam u ovoj knjizi želio
prikazati.
Želim vam mnogo uspjeha pri praktičnoj primjeni OTLA-principa u vašem
životu.
Rene Egli OTLA - PRINCIP (odlomci iz knjige)