Davanje je primanje

Peti korak: davanje je primanje.
Peti korak traži od nas da pružamo upravo ono što želimo primiti. Dvije
su faze ovog posljednjeg koraka u obnavljanju ravnoteže kvalitete našega
života:
1. Moramo si početi bezuvjetno davati ono što želimo primiti od
drugih. Taj korak ne možemo izbjeći. Ako smo, primjerice, otkrili da
je »napuštenost« naša nesvjesna definicija ljubavi, a njezina suprotnost
»predanost«, tada moramo iskreno odlučiti da ćemo se posvetiti sebi
bez obzira na sve. (neshvaćanje-shvaćanje)
Moramo se, bez obzira na sve, posvetiti bezuvjetnoj
ljubavi prema sebi. Kad god se u našem iskustvu pojave fizički,
mentalni ili emocionalni simptomi neravnoteže, moramo ih svjesno
neutralizirati, a ne automatski reagirati. To možemo najbolje postići
primjenom Procesa emocionalnog čišćenje, jer njime smanjujemo
naboj koji stvara očitovanja naših simptoma neravnoteže. Moramo
se posvetiti sebi, voditi sebe, njegovati se, iscjeljivati i podučavati.
Moramo se posvetiti spašavanju svog dječjeg ja od njegovih osjećaja
napuštenosti u prošlosti. Moramo se posvetiti istini, da ćemo reći
»da« kad mislimo »da« i »ne« kad mislimo »ne«. Moramo se posve
titi vlastitom emocionalnom razvoju. Moramo se posvetiti buđenju
vlastite svjesnosti i svom odnosu s Unutarnjom prisutnošću. Moramo
se posvetiti postizanju svjesnosti sadašnjeg trenutka.
2. Nakon toga drugim ljudima koji se pojavljuju u našem životu
bezuvjetno moramo dati ono što smo pokušavali dobiti od drugih.
Ako je, primjerice, suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi
»predanost«, tada vlastitim primjerom svim ljudima u svom životu
moramo pokazati da smo im se posvetili. Predanost moramo unijeti
u sva svoja životna iskustva. Najvažniji dio ovog koraka je da to moramo
činiti bez ikakvih uvjeta. Svoje ponašanje ne smijemo određivati
onim što sami želimo. Moramo se držati načela »bez obzira na
sve« -shvaćam.
Ovdje nije riječ o uzimanju, nego o davanju. Ovdje se ne radi
o tome što drugi misle ili kako bi mogli ili trebali reagirati na naše
namjere, nego isključivo o tome da napravimo sve što je potrebno
kako bismo obnovili ravnotežu kvalitete svog života.
Ne trebamo se prepuštati predstavama koje stvara naša nesvjesna
definicija ljubavi, nego moramo odlučiti da ćemo poduzeti korake kako
bismo potaknuli suprotnost te definicije u vlastitoj nutrini, kao i u svojim
odnosima s ljudima koji nas okružuju. Ako počnemo tako djelovati, odmah
ćemo osjetiti pomak. Zašto? Zato što svijet jest i uvijek će biti zrcalo. Ta će
nam promjena u odnosima sa svijetom i sa sobom pokazati sljedeće:
Davanje je primanje.
Nismo odvojeni ni od koga i ni od čega oko sebe.
Kad bezuvjetno dajemo, posjedujemo neograničeno obilje onoga što
predstavlja suprotnost naše nesvjesne definicije ljubavi
kako bismo ga mogli pružiti ovome svijetu.
Što prije trebamo shvatiti da:
Od svijeta ništa ne možemo »uzeti«.
Od svijeta ne možemo »uzeti« ljubav. Svijet je neutralan kao i zrcalo.
U njemu vidimo samo ono što smo u njega sami unijeli. Ako od svijeta
pokušamo »uzeti« ljubav, sve ćemo više doživljavati iskustvo neimaštine.
Ako uistinu prihvatimo da od svijeta ništa ne možemo dobiti,
nego da sami trebamo unijeti bezuvjetnu ljubav u iskustvo svijeta koji
nas okružuje, tada ćemo prijeći most koji vodi do novog i potpunog
iskustva života. Tada ćemo spoznati tajnu doživljavanja bezuvjetne
ljubavi, a ona glasi: ljubav moramo pružati bezuvjetno. Zašto? Zato što
smo u svom iskustvu mi jedini koji to možemo. Sami smo apsolutno
odgovorni za kvalitetu svih svojih iskustava.
To je »poruka« koju su nam pokušavali prenijeti roditelji, članovi obitelji
i svi oni s kojima smo na bilo koji način bili intimni u svom životu otkako
smo zakoračili u ovaj syijet. To nikada nije bila njihova odgovornost i
nikada neće biti njihova odgovornost da naše iskustvo ispune bezuvjetnom
ljubavlju. Njihova je odgovornost bila da nam odraze neravnotežu koju
smo iz prethodnih životnih iskustava unijeli u ovaj život. Ta neravnoteža,
koja je s namjerom utisnuta u naše emocionalno tijelo tijekom djetinjstva
predstavlja upravo one »uvjete« koje smo došli prevladati, jer nas upravo
ti uvjeti sprečavaju u doživljaju bezuvjetne ljubavi.
Trenutak u kojem iskreno obavimo ovih pet koraka u svrhu obnavljanja
emocionalne ravnoteže u kvaliteti našeg života bit će trenutak kad ćemo
svoje roditelje, članove obitelji i sve voljene osobe iz prošlosti sagledati
u novome svjetlu. Počet će se podizati koprena koju su naša nesvjesna
uvjerenja navukla preko njih i počet ćemo ih sagledavati u svjetlosti
onoga tko i što uistinu jesu. To su ljudi koji su nas voljeli toliko da su
se prihvatili bolne uloge odražavanja naših vlastitih, skrivenih patnji
kako bismo dobili priliku da je zapazimo, osjetimo i integriramo.
Mi smo tu bol potisnuli toliko duboko da smo je mogli postati svjesni tek
kad nam je bila predočena u vanjskome svijetu kao drama. Onoga trenutka
kad se iskreno prihvatimo odgovornog djelovanja potrebnog da bismo
iscijelili vlastitu neravnotežu, više neće biti potrebna ta tragična predstava
koja se u »vremenu« izvodi pred nama. Tada svoj strah i bijes, okrivljavanje
drugih i misli o osveti, pa čak i naizgled bezdanu provaliju svoje tuge
možemo zamijeniti suosjećanjem, opraštanjem i zahvalnošću.
Čitavo ovo vrijeme mi nismo bili u stanju vidjeti istinu. Glumci
("glasnici") su se uvijek rukovodili našim interesima, bez obzira na to jesu
li toga bili svjesni ili nisu. Ispod površine njihovih uloga uvijek se skrivala
nesvjesna energija ljubavi naše zajedničke Unutarnje prisutnosti koja
je činila sve što je bilo u njezinoj moći kako bi nas što blaže
probudila i potaknula da upoznamo vlastitu moć, ne lišavajući nas
naše urođene odgovornosti. Unutarnja prisutnost zna da sloboda bez
odgovornosti uopće nije sloboda. Jer, ako nismo uistinu sposobni
svjesno djelovati u svakom trenutku, kako bismo uopće mogli biti
slobodni? To je ono što jedino moramo »uzeti« kako bismo mogli
primiti sve.
Dok se s mukom pokušavamo osloboditi neravnoteže iz prošlosti,
anđeli koji nas dolaze osloboditi doimaju nam se kao demoni. No, onog
trenutka kad se prepustimo i prihvatimo svoju veličanstvenu ulogu
u sadašnjem trenutku, ti će se demoni ponovno preobraziti u anđele
kakvi uistinu i jesu. Oni su naša braća i sestre koji surađuju s nama kako
bismo zajednički uspostavili svjesnu ravnotežu u cjelini. Ta se svjesna
ravnoteža stvara kad postanemo svjesno odgovorni. Onoga trenutka kad
to uistinu shvatimo, strah, bijes i tuga će se povući, a sva naša iskustva
pročistit će zahvalnost. To je jedan od razloga zbog kojeg smo dobili
dar života: da bismo naučili što znači bezuvjetno davati sebe.

Mi uistinu jesmo ljubav i stoga je ljubav ono jedino što trebamo davati.
Sve ostalo što dajemo nije ni stvarno ni trajno, nego je puki privid. No, ako je
pružamo bezuvjetno, ljubav je vječna. Jednom kad potpuno prihvatimo tu pouku i počnemo postupati u skladu s njom, mir i sklad automatski će
početi obuhvaćati sve vidove našeg života.
Zbog toga ćemo početi doživljavati prekrasne, neočekivane trenutke
svjesnosti sadašnjeg trenutka. Ta će se svjesnost sadašnjeg trenutka bez ikakva
razloga početi pretakati u naš život. Svjesnosti nije potreban razlog. Ona
»jednostavno jest«. Posve nenaporan doživljaj svjesnosti sadašnjeg trenutka
dokaz je da naposljetku u svom životu postižemo istinsku »pravdu«, da
naposljetku preuzimamo odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava te
da smo konačno prikupili hrabrost da prigrlimo vlastitu slobodu.
Njegovanje iskustva slobode kroz buđenje svjesnosti sadašnjeg trenutka naša
je jedina istinska odgovornost i naše pravo po rođenju. Kad to postignemo,
postigli smo sve.

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Vlastita definicija ljubavi

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Na svu sreću, sada znamo kako se stvari odvijaju i znamo da je riječ o
zrcalnom odrazu. Osoba koja nam slomi srce zapravo je »glasnik«. Način na koji emocionalno reagiramo na to iskustvo sadrži detalje »poruke«.
Sada poznajemo metode za smanjivanje negativnog emocionalnog naboja
u poruci. U ovome trenutku putovanja također smo spremni za još jedan
krupan korak prema ukidanju nesvjesne definicije ljubavi kako nam više
ne bi potkopavala intimne odnose. To postižemo kad osvijestimo vlastitu definiciju
ljubavi.

Ako iskreno
postavimo sljedeća pitanja, dopuštajući da nam Unutarnja prisutnost
razotkrije odgovore, izazivamo percepcijski pomak koji počinje ukidati
neugodni obrazac koji se neprestano ponavlja. Da bismo pokrenuli pomak u percepciji, moramo napraviti pet koraka:
Prvi korak: kakav ishod uvijek dobijemo?
Prvi korak je utvrđivanje naše osobne, nesvjesne definicije ljubavi. To je lako
postići. Pitamo se kako završavaju svi naši intimni odnosi. Tom pitanju
možemo pristupiti na tri načina:
1. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »mi«: »Mi na kraju uvijek...«
2. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »ja«: »Ja na kraju uvijek prekinem, preuzmem krivicu jer želim odnos u kojem su obje strane potpuno iskrene i bez glume«
3. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »Oni«: »Oni na kraju uvijek...«
Cilj prvoga koraka je pronaći riječ ili frazu koji opisuju zajednički
nazivnik završetka svih naših intimnih odnosa. U početku nam se može
činiti da su okolnosti u svakom slučaju drukčije. Drugi nam korak
pomaže da razjasnimo što se uistinu događa.
Drugi korak: kako se osjećam?
U drugom koraku pažnju moramo skrenuti s fizičkih okolnosti koje prate
okončanje naših intimnih odnosa. Moramo je odvojiti od svog ponašanja i ponašanja svojih partnera/partnerica. Okolnosti odnosa sve donedavno su bile
žarište naše pažnje i možda nam se upravo zbog toga činilo da su različiti
odnosi završavali na različite načine. Sada pažnju moramo usmjeriti na svoje
osjećaje nakon okončanja svakog odnosa, odnosno, trebamo se pitati kakva
je bila priroda naših osjećaja. Što smo osjećali nakon završetka odnosa?
Da bismo to postigli, trebamo dovršiti sljedeću rečenicu:
»Na kraju svakog mog intimnog odnosa osjećam se neshvaćeno«
Moramo se potruditi kako bismo pronašli riječ ili frazu koji bi bili
smisleniji od riječi »tužno«. Osjećamo li se napušteno, iskorišteno ili
izdano, imamo li osjećaj da nas je partner/partnerica uzeo/uzela zdravo
za gotovo? Ako se pomučimo i otkrijemo pravu riječ ili frazu, tada
ponovno možemo razmisliti na koji su se način partner ili partnerica
odnosili prema nama i zbog čega više nismo željeli ostati s njima.
Možemo razmisliti i o svom ponašanju koje je partnera ili partnericu
navelo da nas napuste ili se prestanu prema nama odnositi s ljubavlju.
Nakon toga ponovno trebamo razmisliti o osjećajima koji su se u nama
javili nakon prekida. Moramo potražiti emocionalni obrazac koji se
krije ispod neugodnog iskustva.
Cilj je drugog koraka pronaći riječ ili frazu koji opisuju zajednički
negativni emocionalni ishod naših propalih intimnih odnosa. Taj
emocionalni obrazac ključ je kojim otkrivamo ono što je zajedničko
u okončanju svakog našeg odnosa. To je »negativan obrazac« koji
predstavlja našu nesvjesnu definiciju ljubavi. Ujedno je i nesvjesna
motivacija u pozadini predstave koju stvaramo u mnogim drugim
vidovima svog života.
Primjerice, možda smo otkrili da se na kraju svakog intimnog odnosa
osjećamo napušteno. To nam govori da smo osjećaj napuštenosti od ranog
djetinjstva izjednačavali s osjećajem ljubavi. Drugim riječima, u trenutku
kad smo u ranom djetinjstvu uistinu trebali ljubav preživjeli smo snažno
iskustvo napuštenosti. Možemo biti sigurni daje to točno ako naši intimni
odnosi započinju romantično, a okončavaju s osjećajem napuštenosti i
stvarnim napuštanjem. Tako se osjećamo ako je naš obrazac napuštenost.
No, možemo imati i obrazac iskorištenosti, izdaje ili prevare i slično.
Također možemo imati brojne sporedne definicije onoga što nesvjesno
smatramo ljubavlju, ali uvijek postoji glavna tema. Sljedeći korak će nam
pokazati jesmo li točno utvrdili svoju nesvjesnu definiciju ljubavi.
Treći korak: odnosi li se ta definicija i na moju obitelj?
Ishod svojih intimnih odnosa sad trebamo usporediti s odnosima u
svojoj užoj obitelji. Najprije razmislimo o roditeljima. Odgovara li riječ
ili fraza kojima smo opisali svoje osjećaje nakon okončanja intimnih
odnosa odnosu naših roditelja dok smo bili djeca? Uklapa li se u njihovo
ponašanje prema nama? Opisuju li ta riječ ili fraza emocionalni ishod
bilo kojeg intimnog odnosa naših braće i sestara?
Ako uočimo da se naš negativan emocionalni obrazac u nekom obliku
očituje u životnim iskustvima članova uže obitelji, tada možemo biti sigurni
da smo na pravome putu, jer naša nesvjesna definicija ljubavi ne pripada
samo nama. Nju nasljeđujemo od roditelja, kako su je i oni naslijedili od
svojih. Ako smo je naslijedili mi, naslijedili su je i naša braća i sestre. Taj
nesvjestan sustav uvjerenja o prirodi ljubavi zajednički je i nama i ostalim članovima uže obitelji. Na ovaj se ili onaj način pojavljuje u našim obiteljskim
odnosima, jer u obiteljima najčešće prevladava ista nesvjesna definicija
ljubavi. U početku je možda nećemo uspjeti uočiti na fizičkoj razini, ali će
se pokazati u negativnim emocionalnim reakcijama naših srodnika kad
njihovi intimni odnosi završe ili postanu jednolični.
Četvrti korak: kakva je suprotnost moje nesvjesne
definicije?
Četvrti korak je jednostavan, ali nerijetko i zahtjevan. Trebamo pronaći
suprotnost riječi ili frazi kojom opisujemo svoju nesvjesnu definiciju ljubavi.
Taj zadatak možda neće biti tako jednostavan kao što izgleda u početku, i
to stoga što mi ne cijenimo suprotnost svoje nesvjesne definicije ljubavi.
Budući da je ne cijenimo, moglo bi nam biti teško pronaći je na mentalnoj
ili emocionalnoj razini. Stoga bismo se mogli naći pred zidom ili kao
suprotnost odabrati riječ »ljubav«. No, nije nimalo vjerojatno da bi riječ
»ljubav« mogla biti suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi. Ako je u početku i odaberemo, to je samo zbog toga što tražimo najlakši izlaz.
Ne smijemo se zadovoljiti prvim odgovorom koji se pojavi. Kao i u
slučaju primjene navigacijskog instrumenta iz sedme i osme vježbe, moramo
postaviti pitanje, ali ne siliti da se odgovor pojavi. Pitanje trebamo
postaviti iskreno i dopustiti Unutarnjoj prisutnosti da nam ga otkrije bez
ikakva napora. Ako smo odabrali pravi odgovor, odzvanjat će u nama na
više razina. To će biti trenutak otkrivenja, kao da smo otkrili nešto
izgubljeno što je čitavo vrijeme bilo pred našim očima. To je nerijetko
trenutak otkrivenja, jer je suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi
ono za čime smo tragali čitav život.shvaćanje-prihvaćanje.
Kad otkrijemo svoju nesvjesnu definiciju ljubavi i njezinu suprotnost,
spremni smo za pokretanje postupka obnavljanja emocionalne ravnoteže
u svom životu. No, prije nego krenemo na peti korak u postupku
emocionalnog uravnoteživanja, prijeko je potrebno da pobliže promotrimo
još jedan vid svog naslijeđenog ponašanja. Tu smo temu već dotakli u osmoj vježbi.

Od djetinjstva su nas roditelji primjerom poučavali da se, kako bismo
nešto dobili, moramo okrenuti vanjskome svijetu i »uzeti« iz njega. Stoga
smo bez ikakvih pitanja usvojili pravilo »uzimanje je primanje«. No, ako
takvo uvjerenje promotrimo sa stajališta Jednote, uviđamo da ono nije
nimalo smisleno. Da bismo prihvatili stajalište Jednote, moramo biti u
stanju sebe sagledati kao stanicu u tijelu svega što postoji. Takva nam slika
pomaže da shvatimo kako smo istodobno i pojedinci i međusobno ovisni. Sa
stajališta Jednote, čin primanja putem uzimanja uopće nije logičan, jer je uvijek riječ o procesu uzimanja od nekog drugog. Ako jedna stanica uzima
od druge, time stvara neravnotežu u tijelu kao cjelini. Drugim riječima, ako
nešto »uzmemo«, tada netko ili nešto u cjelini našega iskustva neminovno doživljava iskustvo gubitka. Kad pokušamo nešto »uzeti« od ovoga svijeta,
uvijek potičemo odraz neimaštine u vlastitom iskustvu svijeta. Kako bi čin »uzimanja« ikada mogao obnoviti ravnotežu?
Čin »uzimanja« uvijek stvara odraz neimaštine.
Molim vas da ustanete, odete do zrcala i napravite sljedeću vježbu. Da
biste mogli dobro vidjeti i razumjeti, trebate stati ispred zrcala i ponašati se
kao da uzimate nešto od vlastitog odraza. Zamijetit ćemo da odraz istoga
trenutka uzima nešto od nas. Uzimanje je uzrok svih naših iskustava
neimaštine. Kad osjećamo neimaštinu u bilo kojem dijelu svojega života, to je
zato što negdje nekako pokušavamo upravo to uzeti od drugih. Kuća na moru, auto, novac, putovanja, zgodna žena. Ako umjesto
da uzmemo ono što nam u životu nedostaje najprije pronađemo način da
to pružimo sebi, a onda i svome svijetu, uvidjet ćemo da se osjećaj neimaštine
počinje zamjetljivo smanjivati. Ako ponovno stanemo pred zrcalo, s lakoćom
ćemo uvidjeti kako se to događa. Kad odrazu u zrcalu nešto pružimo, vidjet
ćemo da i on automatski nama pruža istu stvar. To pokazuje da je »davanje
primanje«. Iako tu vježbu možemo napraviti i u mislima, bez zrcala, važno je
ipak da ustanemo i napravimo je ispred zrcala, kako bi naše dječje ja moglo
shvatiti u emocionalnom smislu. Ne traje duže od trenutka, ali bi taj
trenutak mogao promijeniti kvalitetu čitavog našeg života.
Izjava »davanje je primanje« predstavlja energetsku frekvenciju s kojom
je povezan naš svemir. Svi ostali načini razmjene energije odmah uzrokuju
sukob i nesklad u našem iskustvu života, što je potpuno u skladu sa
zakonom uzroka i posljedice. Princip »davanje je primanje« ujedno je i ključ
za vrata kroz koja ulazimo u iskustvo neograničenog obilja. Međutim,
plodovi života na toj frekvenciji postaju očigledni u
našem životnom iskustvu tek kad se na razini svijesti Jednote, a ne na
razini odvojene ili zasebne svjesnosti ega, povežemo sa svjesnošću sadašnjeg
trenutka. Svjesnost sadašnjeg trenutka povezuje nas sa svakom drugom
stanicom u tijelu života, dok ego vjeruje da je identitet naše pojedinačne stanice
zasebna cjelina odvojena od svih ostalih životnih oblika. Unutarnja
prisutnost zna samo davati, dok je ego zainteresiran samo za »uzimanje«. Kad to shvatimo, ili barem kad smo spremni to načelo ispitati u vlastitom životu, za korak smo bliže točki na kojoj možemo početi obnavljati
emocionalnu ravnotežu svog života.
Kad jednom utvrdimo svoju nesvjesnu, dječju definiciju ljubavi i kad
otkrijemo njezinu suprotnost, spremni smo za novi korak. Njemu se
možemo iskreno posvetiti samo sa stajališta svjesnosti Jednote.

Svjesnost disanja

Možda su prošli neki grubi osjeti i sada ćete raditi sa finijim, ali um još nije dovoljno oštar da ih osjeti. Da bi ga izoštrili, radite neko vrijeme sa svjesnošću disanja. To će popraviti vašu koncentraciju i olakšati vam da prepoznajete fine osjete.

Ako marljivo radimo, prije ili kasnije dolazimo do stanja gdje se mijenja priroda osjeta. Svjesni smo uniformnih osjeta u cijelom tjelu, koji nastaju i prolaze velikom brzinom. Prodrli smo iza integriranih djelova da bi promatrali osnovne pojave koje ih čine, subatomske čestice od kojih se sastoji cjelokupna materija. Neposredno doživljavamo prolaznu prirodu tih čestica, koje neprekidno nastaju i iščezavaju. Sada bilo što da promatramo, krv ili kost, čvrsto, tečno ili plinovito, ružno ili ljepo, uočavamo samo gomilu vibracija koje ne možemo razlikovati. Konačno proces pravljenja razlika i dodjeljivanja naziva prestaje. U okviru svog vlastitog tjela doživjeli smo krajnju istinu materije: ona je u stalnom kretanju, nastaje i prolazi.

Prodirući od očigledne k suptilnoj realnosti, počinjemo da uživamo u toku vibracija kroz cijelo tjelo. Onda iznenada one nestaju. Ponovo doživljamo intenzivne, neprijatne osjećaje u nekim djelovima tjela, dok su možda drugi djelovi tjela bez bilo kakvih osjećaja. Ponovo u umu doživljavamo snažne emocije. Ako počnemo osjećati odbojnost prema novoj situaciji, i žudnju za povratkom prijatnog toka, nismo razumeli Vipassanu. Skrenuli smo u igru u kojoj je cilj ostvariti prijatne doživljaje i izbjeći ili prevladati neprijatne. To je igra koju smo igrali cijelog života – beskrajni krug vučenja i guranja, privlačenja i odbijanja, koji nas vodi pravo u patnju.

Međutim, sa porastom mudrosti, shvaćamo da ponovno javljanje grubih osjećaja, iako smo već doživjeli rastvaranje, ne znači nazadovanje već progres. Ne prakticiramo Vipassanu da bi doživjeli neku posebnu vrstu osjećaja, već da bi oslobodili um svih uvjetovanosti. Ako reagiramo na bilo kakav osjećaj, povećavamo svoju patnju. Ako ostanemo uravnoteženi, dozvoljavamo nekim uvjetovanostima da prođu i osjećaji postaju sredstvo za oslobađanje od patnje. Promatranjem neprijatnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo odbojnost. Promatranjem prijatnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo žudnju. Promatranjem neutralnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo neznanje. Zato ni osjećaji, ni doživljaji nisu sami po sebi dobri ili loši. Dobro je ako ostanemo uravnoteženi; loše je ako izgubimo smirenost.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Smirenost

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Kada dođe do kontakta na bilo kojoj od šest čulnih osnova – oko, uho, nos, jezik, tjelo, um – javlja se osjet. Ako ga nismo svjesni, gubimo točku u kojoj počinje reakcija. Kod većine čula, kontakt može biti samo povremen. Povremeno uši mogu čuti zvuk, povremeno ne. Međutim, na dubljem nivou, postoji kontakt uma i materije u svakom trenutku, stvarajući stalno osjete. Iz tog razloga, promatranje osjeta je najpogodniji i najočigledniji način da doživimo činjenicu nestalnosti. Morate ovim ovladati prije nego što namjeravate da promatrate na drugim čulnim vratima.

Napredak se mjeri time da li razvijate smirenost. U stvari i nemate neki pravi izbor osim smirenosti, jer ne možete promijeniti osjete ili ih stvarati. Što god dođe, dođe. Može biti prijatno ili neprijatno, ovog ili onog tipa, ali ako održavate smirenost, sigurno napredujete. Razbijate staru naviku uma da reagira.

Kada u svakodnevnom životu iskrsne problem, nekoliko trenutaka promatrajte osjete uravnoteženim umom. Kad je um blag i uravnotežen, kakvu god odluku da donesete, biti će dobra. Kada um nije uravnotežen, svaka odluka koju donesemo biti će reakcija. Morate učiti da mijenjate svoj način života od negativnog reagiranja, k pozitivnoj akciji.
Tokom meditacije, doživljavamo prijatne i neprijatne osjete. Smirenim promatranjem bilo kojeg osjeta, postepeno slabimo i razbijamo tendencije žudnje i odbojnosti. Kada se izbrišu uvjetovani odgovori određene vrste, slobodni smo od te vrste patnje. A kada se, jedan za drugim, izbrišu svi uvjetovani odgovori, um je potpuno oslobođen.

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja
Kako nastavljamo sa meditacijom, uskoro shvaćamo jednu suštinsku činjenicu – naši osjeti se stalno mjenjaju. Svakog trenutka, u svakom djelu tjela, nastaju osjeti i svaki osjet je indikacija promjene. Svakog časa događaju se promjene u svakom djelu tjela, u vidu elektromagnetskih i biokemijskih reakcija. Svakog trenutka, još i većom brzinom, mijenja se mentalni proces, što se manifestira u fizičkim promjenama.
To je realnost uma i materije: mijenjaju se i nestalni su – anicca. Svakog trenutka subatomske čestice, od kojih se tjelo sastoji, nastaju i nestaju. Svakog časa mentalne funkcije se pojavljuju i iščezavaju, jedna za drugom. Sve u nama, fizičko i mentalno, kao i u vanjskom svijetu, mijenja se svakog trenutka. Ranije smo možda znali da je to tako, možda smo to intelektualno razumijeli. Sada, međutim, kroz praksu vipassana-bhavane, doživljavamo realnost nestalnosti neposredno u okviru vlastitog tjela. Neposredan doživljaj prolaznih osjeta dokazuje nam našu prolaznu prirodu.
Svaki djelić tjela, svaki umni proces je u stanju stalnog protoka. Nema ničeg što izmiče promjenama koje se dešavaju svakog trenutka, nema čvrstog jezgra za koje se možemo uhvatiti, ničeg što bi mogli zvati "Ja", ili "moje". To "Ja" je zaista samo kombinacija stalno promenjivih procesa.
Tako meditantu postaje jasna druga suštinska realnost: anatta – nema stvarnog "Ja", nema stalnog sopstva ili ega. Ego, kome smo toliko predani, je iluzija stvorena kombinacijom mentalnih i fizičkih procesa, procesa u stalnom mijenjanju. Istraživši tjelo i um do najdubljeg nivoa, vidimo da ne postoji nepromenjivo jezgro, nema suštine koja je nezavisna od procesa promjene, nema ničeg što ne podliježe zakonu nestalnosti. Postoji samo bezlična pojava, mijenjanje van naše kontrole.
Sada druga realnost postaje jasna. Svaki napor da zadržimo nešto, govoreći "To sam ja, to je moje" sigurno će nas učiniti nesretnim, jer prije ili kasnije, to nešto za šta se vezujemo prolazi, ili taj "Ja" prolazi. Vezivanje za ono što je nestalno, prolazno, iluzorno i van našeg utjecaja je patnja, dukkha. To shvaćamo ne zato što nam netko kaže da je to tako, već zato što to neposredno doživljavamo, praćenjem osjećaja u tjelu.

Kad bi uspjeli da za trenutak samo promatramo fizički bol; kad bi se bar i privremeno oslobodili zablude da je to naš bol, da mi osjećamo bol; ako možemo ispitati osjet objektivno, kao doktor koji ispituje bol nekog drugog, vidjeti ćemo da se sam bol menja. Ne zadržava se vječno; svakog trenutka on se mijenja, prolazi, ponovo nastaje, opet se mijenja.
Kada to shvatimo kroz osobni doživljaj, ustanoviti ćemo da nas bol više ne može preplaviti i nama vladati. Možda će nestati brzo, možda ne, to nije važno. Ne patimo više zbog bola, jer ga možemo promatrati bez vezivanja.

Osjete doživljavamo svuda u granicama tjela, svuda gdje u tjelu postoji život. Ako pažnju pomjeramo slučajno, iz jednog dijela u drugi, prirodno ona će uvijek biti privučena u prostoru gdje su osjeti najjači. Zanemariti ćemo određene dijelove tjela i nećemo naučiti da promatramo suptilne osjete. Naše promatranje će ostati parcijalno, nekompletno i površno. Zato je od suštinskog značaja da pomjeramo pažnju određenim redom.

Ako sumnjate da li su oseti koje imate realni, možete sebi zadati dvije, tri komande, autosugestije. Ako ustanovite da se osjeti mijenjaju prema vašim naredbama, znati ćete da nisu realni. U tom slučaju morate odbaciti cijeli doživljaj i ponovo početi promatranjem disanja za neko vrijeme. Ali, ako ustanovite da ne možete kontrolirati osjete, da se ne mijenjaju po vašoj želji, treba da odbacite sumnju i prihvatite da je iskustvo realno.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Misli, ideje, mašta, emocije, uspomene, nade i strahovi

Vilijam Hart
UMETNOST ŽIVLJENJA
Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Kad mentalni objekti – misli, ideje, mašta, emocije, uspomene, nade, strahovi – dođu u kontakt sa umom, nastaju osjećaji. Svaka misao, svaka emocija, svaka mentalna radnja praćena je odgovarajućim osjetima u tjelu. Zato promatranjem fizičkih osjeta, mi također promatramo um.

Oseti postoje stalno širom tjela. Svaki kontakt, mentalni ili fizički, stvara osjete.

U praksi svjesnosti disanja nastojimo da promatramo prirodno disanje, bez namere da ga kontroliramo ili reguliramo. Slično u praksi vipassana-bhavana, jednostavno promatramo tjelesne osjete. Sistematski pomjeramo pažnju kroz cijelu fizičku strukturu, od glave do nogu i od nogu do glave, od jednog ekstremiteta do drugog. Dok to radimo, ne tragamo za određenom vrstom osjeta, niti pokušavamo da izbjegnemo osjete neke druge vrste. Nastojimo samo da promatramo objektivno, da smo svjesni bilo kakvih osjeta koji se manifestiraju u tjelu. Oni mogu biti bilo kakvi: toplota, hladnoća, težina, lakoća, svrab, brujanje, skupljanje, širenje, pritisak, bol, trnjenje, pulsiranje, vibriranje, ili bilo što drugo. Meditant ne traži ništa posebno, već samo promatra obične fizičke osjete, kako se prirodno događaju.

Ne nastojimo da otkrijemo uzrok osjeta. Oni mogu nastati usljed atmosferskih uvjeta, zbog položaja u kojem sjedimo, kao posljedica neke stare bolesti ili slabosti u tjelu, ili čak zbog hrane koju smo jeli. Razlog nije važan i ne razmatramo ga. Važno je biti svjestan osjeta koji se događaju ovog trenutka u djelu tjela na koji smo usredotočili pažnju.

Uvježbavanjem koncentracije, naučili smo da fiksiramo pažnju na jedan, svjesno odabrani objekt. Sada koristimo tu sposobnost da pomjeramo pažnju kroz svaki dio tjela, određenim redom, bez preskakanja djelova gde su osjeti nejasni, ili skakanja na djelove gde su istaknuti, ne okljevajući kod nekih osjeta, ne pokušavajući da izbjegnemo druge. Tako postepeno dolazimo do situacije da zapažamo osjete u svakom djelu tjela.

Naš posao je da samo promatramo sebe bez vezivanja, kao što naučnik promatra eksperiment u laboratoriji.

Živjeti za svakodnevicu ili za budućnost?

Živjeti za svakodnevicu ili za budućnost?


Često se pitamo dali se zbog nečega valja žrtvovati i odreći da bi se poslije bilo zadovoljno i ostvarilo svoje ideale. To su životna pitanja pred kojima se svatko prije ili poslije nađe, a od njih ovisi postupno svaki dan našeg relativno kratkog života. Živjeti bez snova i budućnosti ili se odricati svakodnevnog života zbog svojih snova i nade o njihovom ispunjenju?
Svi mi imamo svoje tajne snove i nadanja koje potanko skrivamo ne dopustivši da njihov sadržaj dospije do drugih ljudi. Uvijek se nadamo nečem boljem i ispunjenijem od puste svakodnevnice te ulažemo fizički i psihički napor u ostvarenje svojih životnih ciljeva, žrtvujući svakodnevni život. Vrijeme prolazi i odnosi najbolje sate našeg života gazeći i rušeći sve pred sobom. Vrijeme je strašnije oružje od najjače i najrazornije atomske bombe. Ono ne ostavlja tragove, već nosi sve pred sobom. Sve nestaje pod utjecajem vremena. Danas si mlad, vedar, veseo, pun života, a sutra već iscrpljeni, žalosni, isušeni starac. Kamo odlaze svi oni lijepi trenuci iz našega života? Jedino što nam ostaje su zamagljena i nedovoljno jasna sjećanja u kojima se kao kroz neku maglu sjećamo svog djetinjstva i mladosti s čežnjom uzdišući za tim divnim danima. Dali te dane možemo vratiti? Možemo li oduzeti i tu posljednju kap radosti koja je ostala u našem srcu bezobrazno potrošivši život na glupu jurnjavu za uspjehom i nedostižnom srećom?
Svatko osjeća da je život prolazan, iako je to mnogima teško priznati. Svi se mi na ovaj ili onaj način trudimo zaustaviti vrijeme, nastojeći ga čim bolje iskoristiti i ispuniti lijepim stvarima. No, nitko ne uspijeva time biti potpuno zadovoljan. Svatko želi više. Očito je u ljudskom srcu usađena želja za nečim boljim i uspješnijim tjerajući ga da se odriče svakodnevnog života i radosti radi postizanja nečeg savršenijeg. Dali je trenutna radost zaista savršenstvo ili ima nečeg i iznad nje? Ponekad se zaista čini da je tako. Ljudi to ne primjećuju, no radost u trenutku zaista je najveće savršenstvo koje se svakom čovjeku može dogoditi i općenito rečeno konačan cilj našeg nadanja i bivstvovanja na ovom svijetu. Ta je savršeno uravnotežena sreća remećena onim mračnim kutkom ambicioznosti koji se skriva u našem srcu uništavajući i podčinjavajući trenutnu radost i postignuto savršenstvo. Jedino je rješenje ili barem samo dio rješenja ignorirati taj kutak ambicioznosti, potčinivši ga radostima svakodnevnog života.
Što je onda sa našim snovima i idealima? Njih treba jednostavno odvojiti od svakodnevnog života ispunjavajući svakim danom jedan mali dio. Nikad se na treba prestati nadati, jer ispunjavajući svakim danom djelić svojih snova, oni će se na kraju našeg života i ostvariti.


Srednjoškolski sastavak

Emocionalno čišćenje

Svjesnost možemo ojačati
prisjetimo li se da svemir promišljeno odigrava predstavu kako bismo
i u vanjskome svijetu vidjeli ono što smo od sebe sakrili u vlastitu unutrašnjost.
Imajući to na umu, odlučit ćemo primijeniti četiri jednostavna
koraka Procesa emocionalnog čišćenja kad god se uznemirimo.

Prvi korak: otpuštanje glasnika. U prvom koraku trebamo
priznati da osoba ili događaj koji su nas uznemirili ni na koji način nisu
povezani sa stvarnim događajem, nego su samo glasnici. Oni odražavaju
uspomenu koja izranja iz naše neintegrirane prošlosti. Besmisleno je »ubiti
glasnika«, jer su svemiru na raspolaganju neograničene zalihe. Stoga u
prvom koraku Procesa emocionalnog čišćenja otpuštamo glasnika. U
sebi mu možemo zahvaliti što nam je učinio veliku uslugu i pustiti ga da
ide svojim putem. Drugim riječima, ne trebamo reagirati i ispuhati se na
njemu, nego možemo reći: »Dobro bi mi došlo da malo budem sam/sama«.
U početku bi taj korak odupiranja porivu koji nas tjera da reagiramo
mogao od nas zahtijevati hrabrost i jaku samokontrolu, jer se odupiremo
dugogodišnjoj navici automatskog odigravanja drame. Već smo
pripremljeni na takav čin.
Drugi korak: primanje poruke. U drugom koraku ne trebamo
se automatski prikloniti predvidljivoj, iako nesvjesnoj, fizičkoj,
mentalnoj ili emocionalnoj drami, nego trebamo shvatiti poruku. I to
smo već uvježbavali. Da bismo to postigli, pažnju usmjerimo
prema unutra,
opisujući sami sebi prirodu emocionalne reakcije koju smo doživjeli u
namještaljci. Pronađemo riječ koja sažeto opisuje tu emocionalnu reakciju.
Glasno kažemo sami sebi: »Ljutit sam. Tužna sam. Povrijeđen sam.
Osamljena sam...« Tražimo na taj način sve dok ne pronađemo riječ
koja u fizičkom smislu odgovara našoj emocionalnoj reakciji. Ako smo
bijesni, možda smo se zacrvenjeli, ruke nam drhte ili osjećamo težinu
u solarnom pleksusu. Kad pronađemo riječ koja opisuje emocionalnu
reakciju, obavili smo i drugi korak.
Treći korak: osjetite. Umjesto da ono što osjećamo prenesemo
u vanjski svijet priklanjajući se okrivljavanju, sada to iskustvo
moramo svjesno okrenuti unutra. Moramo ga osjetiti. I to smo vježbali.
Ovaj je korak izniman dio čitavog procesa, jer svoje emocije više ne
projiciramo u svijet, kako smo najčešće postupali u prošlosti kad bismo
se uznemirili, nego ih odlučujemo internalizirati i integrirati to
iskustvo. To se posve razlikuje od potiskivanja. Svjesna odluka o
internaliziranju uznemirenosti kako bismo od nje nešto mogli naučiti
nije potiskivanje, nego otkrivanje. Nazivamo je i »zadržavanje«.
Potiskivanje je čin u kojemu se pretvaramo da se nešto nije dogodilo.
Sada odlučujemo biti prisutni u onome što nas je uznemirilo, što nam
omogućuje da shvatimo kako fizički, u vlastitome tijelu, možemo
osjetiti ono što smo prije smatrali da se događa u vanjskome svijetu.
Sebi moramo dopustiti da bez cenzure ili prosudbi osjetimo emociju
kojoj smo uspješno nadjenuli ime. U biti, ovisno o tome koliko puta
nas je uznemirio isti događaj, riječ je o tome da nam glasnik pokušava
usmjeriti pažnju na činjenicu da u nama postoji emocionalna
blokada koju ne želimo osjetiti.
Četvrti korak: dođi i prođi. Kad emocionalnu blokadu
osjetimo kao fizički osjet u vlastitom tijelu, spremni smo preobraziti je
uz pomoć »božanske alkemije«, izvodeći je iz svog tijela snagom
suosjećajne Prisutnosti. I za ovaj smo se korak već pripremili.
Suosjećanje u okviru Procesa prisutnosti znači: »Dođi i ja ću te pustiti
da prođeš bez ikakvog miješanja i straha ili prosudbe.«
U ovoj bismo fazi procesa opravdano mogli reći: »Ma dajte! Bijesan
sam, ruke mi se tresu, želudac mi se stisnuo, a trebao bih se iznenada
prebaciti na suosjećanje! Uozbiljite se!«
Upravo se i namjeravamo uozbiljiti. Buđenje suosjećanja usred
emocionalne reakcije obuhvaća i sudjelovanje dječjeg/«. Kako bismo to
postigli, važno je da se podsjetimo kako emocionalna reakcija, koju je u
nama potaknuo glasnik, nema nikakve veze s našim sadašnjim životom
odrasle osobe. To je vrisak dječjeg ja, odjek prošlosti koja priziva našu
pažnju, jer samo naša pažnja može obnoviti stvarnu ravnotežu kvalitete
svih naših iskustava. Stoga na svoje emocionalno iskustvo odlučujemo
odgovoriti sklapanjem očiju i zamišljanjem svoga dječjeg ja koje se
zbog namještaljke glasnika osjeća upravo kao i mi sami. I to smo već
vježbali. Ako prigrlimo svoje dječje ja, automatski budimo suosjećanje.
Time govorimo: »Možeš doći k meni, a ja ću te bezuvjetno voljeti sve
dok ne prođe ono što te plaši, ljuti ili rastužuje.«
Kad iskreno pristupimo svom dječjem ja, prsa će nam se automatski
ispuniti emocijama kojima se dugo odupiremo. Potisnute emocije izranjat
će u valovima i rastvarati se u suzama. Osjetit ćemo energiju kako se uzdiže
iz solarnog pleksusa kroz prsa i vrat te naposljetku izlazi iz tijela.
Nerijetko možemo imati osjećaj da vrućina doslovce napušta tijelo.
Kad se ti osjećaji primire, osjetit ćemo olakšanje i spokojstvo. Dosljednom
primjenom Procesa emocionalnog čišćenja otkrit ćemo da se glasnik
koji nas je uvijek iznova uznemiravao više ne vraća. Zašto bi se i vratio
kad smo svjesno primili poruku? Ponekad ćemo dva ili tri puta tijekom
nekoliko dana ili tjedana morati proći kroz taj postupak emocionalnog
čišćenja kako bismo obnovili ravnotežu nekog konkretnog iskustva. No,
svojom predanošću i odanošću svakako ćemo je obnoviti. Što marljivije
primjenjujemo Proces emocionalnog čišćenja, to smo vještiji i učinkovitiji.
Stoga nova staza naučenog odgovornog ponašanja izgleda ovako:

Otpustimo glasnika - prihvatimo poruku
-osjetimo je - pustimo je da prođe.
Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Uznemirenje i reakcija

Proces emocionalnog čišćenja
Dosad smo u okviru Procesa prisutnosti naučili četiri percepcijske
metode:
1. U drugoj smo vježbi naučili kako izranjanje vlastitih unutrašnjih,
neintegriranih uspomena uočiti u obliku vanjskih odraza
u svijetu. To smo nazvali identificiranje »glasnika«.
2. U trećoj smo vježbi naučili kako iz emocionalnog sadržaja tih uspomena
doći do informacija. To smo nazvali »primanje poruke«.
3. U četvrtoj smo vježbi naučili kako suosjećajno osjetiti bol i nelagodu
sadržane u uspomenama koje izranjaju na površinu i što raditi s
njima. Rekli smo da ih trebamo »osjetiti da bismo se iscijelili«.
4. U petoj smo vježbi naučili kako ponovno uspostaviti energetsku
povezanost s dječjim ja- uzročnom točkom tih uspomena.

Općenito govoreći, kad smo uznemireni, naše ponašanje slijedi
određenu stazu koja nas vodi u predvidljivo stanje »djelovanja«
nazvano reakcijom.

Kad se dogodi nešto što nam nije po volji ili naizgled vrijeđa našu
osjetljivost, automatski se uzrujamo. Već smo samim tim reagirali.
Reakcija je svako fizičko, mentalno ili emocionalno ponašanje koje
potvrđuje da uzrok, a time i odgovornost, za bilo kakvo uznemirujuće
iskustvo automatski pripisujemo vanjskim čimbenicima. Reaktivno se
ponašanje izravno ili neizravno okreće okrivljavanju. Jedini ishod
okrivljavanja drugih; htjeli mi to priznati ili ne, jest krivnja, žaljenje i stid.
1. Najprije ćemo istražiti ideju »uznemirenosti«. Možda i nismo
toliko uznemireni, koliko imamo osjećaj da nas je netko nasamario.
To nam se sigurno nije dogodilo samo jednom. Očigledno je da se
događaj koji nas uznemiruje uvijek i neprestano ponavlja u našem
životu upravo zato što reagiramo. Reakcija je ponavljanje nekog
djelovanja, odnosno ponovljeno djelovanje. Događaj koji nas
uznemiruje ne vodi do nekog novog obrasca ponašanja, nego izaziva
uobičajen i predvidljiv obrazac ponašanja koji se pojavljuje svaki
put kad se u našem iskustvu dogodi slična situacija. Prva faza
reaktivnog ponašanja svodi se na to da se ponašamo kao da smo
uznemireni. Iz toga proizlazi automatsko odigravanje proračunate,
uobičajene i samim tim predvidljive fizičke, mentalne ili emocionalne
drame. Ta je drama utisnuta u naše emocionalno tijelo tijekom
djetinjstva dok smo promatrali kako su se naši roditelji nosili sa
sličnim uznemirujućim događajem.
2. Druga faza reaktivnog ponašanja: kad god se uznemirimo,
priklanjamo se posve specifičnoj vrsti drame koja uvijek ima isti
cilj - okrivljavanje drugih. Drugim riječima, drama koju
odaberemo iz svog prokušanog i iskušanog repertoara je ona
kojom se koristimo kako bismo nekom drugom pripisali
odgovornost za događaje. Okrivljavanje spada u one jedinstvene
okolnosti u kojima se dramom koristimo ne samo kako bismo privukli
pažnju (najčešće suosjećanje), nego i u svrhu skretanja pažnje s nas
samih i prebacivanja na nekoga ili nešto drugo. U životu se
okrivljavanju priklanjamo sve dok sami nismo spremni preuzeti
odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava. Drugim riječima,
okrivljavanje je čin optuživanja zrcala za sliku koju nam odražava.
No, okrivljavanje ima i posljedice. Kad nekoga okrivljavamo, time
razotkrivamo izvornu prirodu vlastitog ponašanja, odnosno automatski
sebi oduzimamo moć, jer nesvjesno objavljujemo da sebe radije
promatramo kao žrtvu i bespomoćan plijen.
3. Iz tog odricanja od vlastite moći stižemo do treće faze
reaktivnog ponašanja, a to su osjećaj krivnje, žaljenje i stid.
Svjesno se možemo osjećati krivima, možemo osjećati žaljenje ili
stid zbog svojega ponašanja i reakcije kad smo se uznemirili, ali
ne događa se samo to. Kad druge okrivljujemo zbog kvalitete
svog života nesvjesno osjećamo krivnju, žaljenje i stid zato što na
taj način izdajemo sebe. Sebe izdajemo tako što okrivljavanjem
drugih oduzimamo moć vlastitoj duši, objavljujući da smo robovi
okolnosti koje su naizgled izvan naše kontrole. Kad to učinimo, u
prenesenom smislu okrećemo leđa zakonu uzroka i posljedice, a to
znači da odbacujemo sve ono zbog čega smo ravnopravni i
slobodni.
Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Postizanje emocionalne ravnoteže

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Proces emocionalnog čišćenja

Postupci percepcijskih metoda osmišljenih da nam pomognu
svjesno smanjiti intenzitet onoga što nazivamo »negativnim emocionalnim nabojem“.

Neutraliziram svoj negativni emocionalni naboj

U idealnom slučaju pokušavamo postići ravnotežu između negativnog
i pozitivnog emocionalnog naboja kako bismo doživjeli emocionalni
sklad bez obzira na životne okolnosti. Takva je emocionalna ravnoteža
moguća tek kad razinu boli i nelagode smanjimo do točke u kojoj sve
emocije možemo smatrati energijom u kretanju, a ne zastrašujućim iskustvima
na koja trebamo reagirati. Za postizanje emocionalne ravnoteže
potrebno je u vlastitoj nutrini dosegnuti stanje prihvaćanja u kojemu
više ne osjećamo potrebu birati emocije koje želimo iskusiti.

Radost je moguća tek kad sve energetske okolnosti prihvaćamo
na isti način.

Najjednostavnije rečeno, glavna značajka negativnog emocionalnog
naboja je nelagoda. Riječ je o zarobljenoj, blokiranoj, umirenoj i kontroliranoj
energiji. Naš otpor njezinoj urođenoj prisili za kretanjem izaziva
rascjep, a kroz taj rascjep u svaki vid našeg iskustva počinje ulaziti
vrućina. Ta unutarnja vrućina čitav život pretvara u pakao. Toliko smo
navikli na nju da uglavnom i ne znamo da postoji.

Takvo emocijama potaknuto stanje unutarnje vrućine nazivamo
različitim imenima, ali njegovi najvažniji predstavnici su strah, bijes i
tuga. Strah, bijes i tuga su mentalne definicije posljedica unutarnje vrućine.

Spontano, radosno i kreativno dijete čista je energija u
pokretu. Da bi dijete moglo ući u svijet odraslih i postati
njegovim dijelom, odnosno da bi moglo početi »živjeti u
vremenu« kako to nazivamo u okviru Procesa prisutnosti,
roditelji i okolina u kojoj dijete živi promišljeno iskorjenjuju
djetetovo spontano ponašanje.

Preoblikovanje spontanog ponašanja najčešće potiču i obavljaju roditelji
koristeći se riječima »prestani« i »ne«. Ono što ljudi ne uspijevaju
zapaziti je da spontano ponašanje nikada ne prestaje kad ga se prekida
nasilnom disciplinom. Jednostavno se preobražava u nešto drugo.
Postaje proračunata drama. Pretvara se u otpor. Dječju Prisutnost
zamjenjuje laž odraslih. Naša proračunata drama je uspješna utoliko
što postajemo prihvatljivi za svijet odraslih, ali u istom trenutku ta
prihvatljivost naše izvorno ja čini neprihvatljivim i nama samima.
Takvo unutarnje stanje stvara sukob, a taj se sukob kasnije odražava
prema van u obliku privlačenja pažnje i prihvaćenosti u svijetu. To je
nadahnuće za najveći dio naše drame. Trajni otpor prema vlastitoj
izvornosti također je i katalizator za stalni porast topline u
emocionalnom tijelu, jer otpor po svojoj prirodi izaziva rascjep, a
rascjep vrućinu.

U pozadini želje
za pažnjom i prihvaćanjem leži žudnja za smanjenjem nelagode ili
vrućine uzrokovane negativnim emocionalnim nabojem. Naša
drama predstavlja uvjerenje da će netko drugi ublažiti ili otkloniti
nelagodu umjesto nas.

Postupci samoliječenja - ublažavanje i kontrola.

Kad god se u našem iskustvu pojave okolnosti koje dovode do prodiranja
negativnog emocionalnog naboja u svijest, odnosno kad god
se iznutra osjećamo jako nelagodno, pokušavamo ili ublažiti svoje
iskustvo ili ovladati njime.

Ublažavanje je poremećaj ženske strane u nama i pokušaj da
potisnemo osjećaj nelagode. Primjerice, stalna potreba za alkoholom
je namjera da ublažimo unutarnju nelagodu i pokušaj da
utopimo svoje stvarne osjećaje.

Kontrola je poremećaj muške strane u nama i namjera da
ovladamo svojom nelagodom ili da je prevladamo. Navika
pušenja i potreba za cigaretama je namjera da ovladamo svojom
nelagodom. Kad god ne znamo što se događa i kad god imamo
osjećaj da gubimo kontrolu, posegnemo za cigaretom, jer dok
pušimo barem znamo što se događa i stoga nam se čini da smo
ovladali neugodnim trenutkom.