Naš pravi dom

Naš pravi dom ...... Svrha meditacije je da vas približi vašem pravom domu, onom mjestu mira koje je u vama. Shvaćate da svoj pravi dom zapravo uvijek nosimo sa sobom. Ali kako do njega dolazimo? Vrata vašeg srca su otvorena, bilo što da radite. Sloboda, ljubav, suosjećanje, mirnoća, odustajanje od kontroliranja svega i svačega, napuštanje, to su vrata doma koji je uvama. Do njega ne stižete odmjeravanjem i kritiziranjem. Put do njega vodi kroz smirenje, a ne mozganje. Tako prolazite kroz vrata svog unutrašnjeg doma, u kojem možete da boravite koliko želite, bilo kada. Ajahn Brahmavamso: Practising in the World

Ne prilazite suviše blizu .........Kad god je u nama prevelika ljubav ili mržnja prema bilo kome ili bilo čemu, kad god smo naročito uzbuđeni, to će nas odvesti u veliku patnju. Ovo je vrlo važno, zato dobro to razmotrite. Istražujte ta osjećanja snažne ljubavi ili mržnje i zatim uzmaknite jedan korak. Ako im priđete suviše blizu, ona će vas ugristi. Čujete li to? Ako ih zgrabite i ponesete sa sobom, ona grizu i udaraju. Kao kad hranite neku životinju, morate da pazite da vas ne ritne. Vaša je obaveza da je hranite i brinete o njoj, ali morate biti dovoljno vješti da sve to napravite a da vas ne ugrize. Ljubav prema djeci, rođacima, novcu i imetku će vas ujesti. Da li razumijete to? Kada je hranite, ne prilazite suviše blizu. Kada je pojite, ne prilazite suviše blizu. Zategnite malo konopac kad je neophodno. To je put Dhamme, prepoznavanja prolaznosti, izvora patnje i nepostojanja trajne suštine, to je prepoznavanje opasnosti i prakticiranjenje opreznosti i obuzdanosti srednjeg puta. Ajahn Cha: Everything is Teaching Us

Suosjećanje i želja

Suosjećanje i pojedinac - Bilo da su ljudi lijepi i prijateljski raspoloženi ili ružni i odbojni,oni su svi ipak ljudska bića, baš kao i mi. Poput nas, i oni žele sreću i ne žele da pate. Osim toga, njihovo pravo da prevladaju patnju i budu srećni jednako je našem... Kada shvatite da su sva bića jednaka i u svojoj želji za srećom i u svom pravu da do nje dođu, vi automatski osjetite empatiju i bliskost sa njima.Privikavajući svoj um na to osjećanje univerzalnog altruizma, vi u sebi razvijate osjećaj odgovornosti za druge: želju da im pomognete da prevladaju vlastite probleme. Ta želja nije selektivna; ona se odnosi na svakoga. Dalai Lama, Compassion for the Individual


Želim, želim... Sjećate li se kako ste se kao mali zabavljali zamišljajući razne želje. Mi smo to radili obično u grupi i onda bi netko upitao ostale:"Kad bi mogla da vam se ispuni svaka želja, što biste poželjeli?"Četvorogodišnjak bi rekao nešto ovako: "Punu kutiju sladoleda!" Godinu dana stariji od njega je vještiji i kaže: "Ja želim da imam slastičarnicu, tako da mogu da jedem sladoled kad god poželim!" Onaj četvorogodišnjak pomisli: "Uf, kako se ja nisam toga sjetio!" Ali onda šestogodišnjak kaže: "Ja bih volio da imam milion dolara i kupim sebi sve što mi padne na pamet!" Dvojica mlađih škrguću zubima: "Jao, to je još bolje!" Sedmogodišnjak je još lukaviji i, naravno, pošto ima više iskustva u ovakvoj igri, čeka da bude posljednji koji će se izjasniti: "Ja bih želio da mi se ispuni milion želja!" Oni mlađi od njega shvaćaju da su svoje želje protraćili na sitne stvari: "Ah,trebalo je da i mi poželimo milion želja!"Ovo je igra koju i većina ljudi igra u svom životu. Buda je, međutim,poput onog najmudrijeg u toj grupi djece. On kaže: "Ja bih želio da nemam više želja!" I to je zaista genijalno. Jer, željeti nešto znači da nam nešto nedostaje. "Ako ništa ne nedostaje, nema ni želja" i, ako to razumijete, "ukoliko nema želja, ništa nam ni ne nedostaje."Razmislite o tome. Bhikkhu Sona, The Wishing Game

Sviđanje i nesviđanje - Žudnja i odbojnost

Sve što doživljavamo u životu dolazi kroz šest vrata percepcije, pet fizičkih čula i um. Prema Lancu uvjetovanog nastajanja, čim naiđemo na neku pojavu, fizičku ili mentalnu, stvara se osjet. Ako ne obraćamo pažnju na ono što se događa u tjelu, ostajemo, na nivou svjesti, nesvjesni osjeta. U mraku neznanja počinje nesvjesna reakcija na osjete, trenutno dopadanje ili nedopadanje, koje se razvija u žudnju ili odbojnost. Ta reakcija se ponavlja i pojačava nebrojeno puta dok ne izbije u svjesni um. Ako pridajemo značaj samo onom što se dešava u svjesnom umu, postajemo svjesni procesa tek kad se reakcija odigrala i dobila opasnu snagu, dovoljnu da nas preplavi. Dozvoljavamo iskri osjeta da zapali bijesnu vatru prije nego što pokušamo da je ugasimo, nepotrebno stvarajući sebi teškoće. Ali, ako naučimo da objektivno promatramo osjete, dozvoljavamo svakoj iskri da izgori bez stvaranja velikog požara. Dajući značaj fizičkom
aspektu, postajemo svjesni vedana čim nastanu, i možemo spriječiti bilo kakvu reakciju.

Fizički aspekt vedana posebno je značajan jer daje živ, opipljiv doživljaj nestalnosti u nama. U nama se svakog trenutka dešavaju promjene, koje se manifestiraju u igri osjeta. To je nivo na kome se nestalnost mora doživjeti. Promatranje stalno promjenjivih osjeta omogućava shvaćanje naše vlastite promjenjive prirode. To shvaćanje čini očiglednim jalovost vezivanja za nešto što je prolazno. Na taj način neposredno iskustvo anicce automatski sprječava vezivanje i kroz to ne samo što sprječavamo nove reakcije žudnje i odbjnosti, već također eliminiraju samu naviku reagiranja. Tako postepeno oslobađamo um od patnje. Ako se ne uključi njihov fizički aspekt, svjesnost vedana ostaje parcijalna i nekompletna. Zato je Buddha stalno naglašavao značaj doživljaja nestalnosti kroz fizičke osjete.


Uzrok patnje je tanha, žudnja i odbojnost. Obično se dešava da reagiramo sa žudnjom i odbojnošću prema raznim objektima koji do nas dolaze kroz fizička čula i um. Međutim, Buddha je pronašao da između objekta i reakcije postoji određena veza: vedana. Mi ne reagiramo na vanjsku stvarnost već, na osjete u nama. Kada naučimo da promatramo osjete bez reagiranja žudnjom i odbojnošću, ne pojavljuje se uzrok patnje, i patnja nestaje. Zato je promatranje vedana od suštinskog značaja za prakticiranje Buddhinog učenja. Da bi svjesnost vedana bila kompletna, promatranje mora biti na nivou fizičkih osjeta. Svjesnošću fizičkih osjeta, prodiremo do korjena problema i uklanjamo ga. Možemo promatrati vlastitu prirodu do najvećih dubina i osloboditi se patnje.

Meditant živi marljivo sa potpunim razumijevanjem i svjesnošću, promatrajući tjelo u tjelu, promatrajući osjete u osjetima, promatrajući um u umu, promatrajući sadržaj uma u sadržaju uma, odbacivši žudnju i odbojnost prema svijetu.
Šta se misli sa "promatrajući tjelo u tjelu, osjete u osjetima," i tako dalje? Za Vipassana meditanta izraz je kristalno jasan. Tjelo, osjeti, um i sadržaj uma četiri su dimenzije ljudskog bića. Da bi ispravno shvatili pojavu čovjeka, svatko od nas mora doživjeti vlastitu realnost neposredno. Da bi ostvario to neposredno iskustvo, meditant mora razviti dva kvaliteta: svjesnost (sati) i potpuno razumijevanje (sampajanna). Rasprava se zove "Uspostavljanje svjesnosti", ali svjesnost je nekompletna bez razumijevanja, uvida u dubinu naše vlastite prirode, u nestalnost pojave koju zovemo "Ja". Upražnjavanje satipatthane omogućava meditantu da shvati svoju, u suštini prolaznu, prirodu. Kada se ostvari to osobno shvaćanje, svjesnost je čvrsto uspostavljena – ispravna svjesnost koja vodi oslobođenju. Onda žudnja i odbojnost same po sebi iščezavaju, ne samo prema vanjskom svijetu već i prema unutrašnjem, u kome su žudnja i odbojnost najdublje ukorijenjene, u nepromišljenom, instinktivnom vezivanju za tjelo i um. Sve dok postoji to osnovno vezivanje, ne možemo se osloboditi patnje.

Meditanti počinju promatranjem osjeta koji nastaju unutar tjela, ili vani, na površini tjela, ili i jedno i drugo. To znači, od svjesnosti osjeta u nekim djelovima tjela, a u drugim ne, postepeno razvijaju sposobnost da prate osjete u cijelom tjelu. Kada počnu sa praksom, mogu prvo doživjeti osjete intenzivne prirode koji nastaju i izgleda kao da traju neko vreme. Meditanti su svjesni njihovog nastajanja i, poslije nekog vremena, njihovog prolaženja. Na tom stupnju još doživljavaju očiglednu realnost tjela i uma, njihovu integriranu, naizgled čvrstu i trajnu prirodu. Ali, nastave li sa praksom, dolaze do stupnja na kome se čvrstoća spontano rastvara, i um i tjelo doživljavaju se u svojoj pravoj prirodi, kao masa vibracija, koje nastaju i prolaze svakog trenutka. Sa tim iskustvom meditant najzad razumije što su ustvari tjelo, osjeti, um i sadržaj uma: neprekidan tok bezličnih, stalno promjenjivih pojava.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Pročišćavanje uma

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Buddha je rekao da u pročišćavanju uma, ostvarenju "mudrosti do perfekcije," doživljavamo "radost, blaženstvo, mir, svjesnost, puno razumijevanje, stvarnu sreću." Više možemo uživati u životu sa uravnoteženim umom. Kada dođe do prijatne situacije, uživati ćemo u njoj potpuno, imajući punu i neporemećenu svjesnost sadašnjeg trenutka. Međutim kad doživljaj prođe, nećemo biti nesrećni. Nastavljamo da se smješimo, znajući da je morao proći. Isto tako, kada dođe do neprijatne situacije, ne uzbuđujemo se. Umjesto toga razumijemo je, i kroz to ćemo možda naći način da je promijenimo. Ako nismo u mogućnosti da je promijenimo, ipak ćemo ostati mirni, znajući savršeno dobro da je taj doživljaj privremen i da mora proći. Na taj način, sa umom oslobođenim napetosti, imati ćemo prijatniji i produktivniji život.

Promatrajte sve osjećaje koji se pojave. Ne možete ustanoviti koji osjećaj se odnosi na emociju, zato to nikad i ne pokušavajte; to bi bio uzaludan napor. U trenutku kad postoji emocija u umu, bilo koji fizički osjećaj je u vezi sa emocijom. Promatrajte osjećaj i shvatite: Ovaj osećaj je anicca. Ova emocija takođe je anicca. Da vidim koliko dugo će trajati. Vidjeti ćete da ste posjekli korjenje emocije i da ona prolazi.

Ako u svakodnevnom životu imamo nekoliko slobodnih trenutaka, da li je korisno biti miran i promatrati osjećaje?
Da. Čak i otvorenih očiju. Kad nemate drugog posla, treba da ste svjesni osjećaja u sebi.

Promatranje naših osjeta pokazuje nam da patimo uvijek kad nas negativnost preplavi. Zbog toga, kad god vidimo druge da negativno reagiraju, shvatiti ćemo da oni pate. Tim razumijevanjem suosjećamo sa njima i pokušati ćemo da im pomognemo da se oslobode patnje, a ne da im još više naudimo. Sami ostajemo mirni i sretni i pomažemo drugima da budu mirni i sretni.

Sve što nastaje u umu praćeno je osjetima. Zato promatranje osjeta predstavlja sredstvo za istraživanje cjelokupnosti čovjekovog bića, fizičkog kao i mentalnog.

Smisao prakse je da u nama razvije sposobnost da se nosimo sa svim usponima i padovima života na uravnotežen način. To učimo u meditaciji smirenim promatranjem svega što se u nama dešava. Tom smirenošću možemo razbiti naviku slijepog reagiranja i umjesto toga odabrati najkorisniju akciju u bilo kojoj situaciji.

Odaberimo razvijati emocionalnu zrelost

Navigacijsko oruđe za devetu vježbu:
Postavljanjem ovih pitanja nakon vježbi disanja svoje
iskustvo usmjeravamo prema emocionalnoj ravnoteži.
Primjenjujemo ga prema uputama iz sedme vježbe.
Koja je svrha emocionalne ravnoteže?opuštenost
Koji zvuk povezujem s emocionalnom ravnotežom?zvuk orgulja
Koju boju povezujem s emocionalnom ravnotežom?žutu
Koji miris povezujem s emocionalnom ravnotežom?pokošenog sijena
Koji okus povezujem s emocionalnom ravnotežom?meda
Koji osjećaj povezujem s emocionalnom ravnotežom?dobrote
Kakvu teksturu povezujem s emocionalnom ravnotežom?ravno i glatko
Koji fizički oblik emocionalna ravnoteža ima za mene?spajanje neba i zemlje
Koji pokret povezujem s emocionalnom ravnotežom?pokret ruke
Kad sam posljednji put bez ikakva napora iskusio I iskusila
emocionalnu ravnotežu?jučer navečer kod eurovizije
Koji simbol povezujem s emocionalnom ravnotežom?ravna crta
Na kojem području svojega života u ovom trenutku osjećam
emocionalnu ravnotežu bez ikakva napora?u vožnji

Ni na koji način ne možemo zanijekati da se naš život odvija upravo
onako kako smo usmjerili pažnju. Isto tako, kvalitetu svih naših životnih
iskustava određuje kvaliteta naših namjera. Razmislimo li na trenutak
0 tome, shvatit ćemo da je to istina. Upravo kao što nas zakon uzroka
i posljedice smatra sve podjednako odgovornima za svaku misao,
riječ i djelo, kvaliteta naših iskustava sastoji se od pažnje i namjere. Ta
univerzalna postavka sve nas smjesta na razinu igrališta. Tko bi drugi
i mogao biti odgovoran za posljedice misli, riječi i djela koje svjesno
izražavamo? Ako smo u stanju prihvatiti tu istinu, tada razmislimo o
sljedećim pitanjima:
Ako možemo svjesno odabrati ljubav, zašto onda mrzimo?
Ako možemo svjesno odabrati sklad, zašto se onda svađamo?
Ako možemo svjesno odabrati mir, zašto onda odabiremo sukob?
Ako možemo svjesno odlučiti da drugima pružimo podršku,
zašto onda odlučujemo biti podrugljivi?
Ako možemo svjesno odabrati smijeh, zašto onda biramo tugu?
Ako možemo svjesno odabrati osmijeh, zašto se onda odlučujemo za
mrštenje?
Ako možemo svjesno odabrati zahvalnost, zašto se onda odlučujemo
žaliti?
Ako možemo svjesno odlučiti da ćemo ohrabrivati druge,
zašto onda odlučujemo da ćemo se natjecati?
Ako možemo svjesno odabrati samopouzdanje,
zašto se onda prepuštamo sumnjama? Ako možemo svjesno odabrati
da nam bude ugodno, zašto onda odabiremo
patnju?
Ako možemo svjesno odabrati optimizam, zašto se onda prepuštamo
negativnostima?
Odgovor na ova i na sva ostala pitanja koja pitaju zašto i dalje
nastavljamo zračiti negativnost umjesto ohrabrujućeg zračenja naše
Unutarnje prisutnosti uvijek je jedan te isti. On glasi:
Umjesto da odaberemo razvijati emocionalnu zrelost koja je potrebna
kako bismo sebi »pružili« pažnju koja nam je potrebna, radije se
prepuštamo vanjskoj drami kako bismo tu pažnju mogli »dobiti« od drugih.
Kad se posvetimo tome da sami sebi pružimo pažnju koja nam je
potrebna, posvetili smo se vlastitoj slobodi. Sadašnji trenutak savršen je
trenutak u kojemu možemo odabrati emocionalni rast. To možda nije
najjednostavniji izbor, ali je svakako najodgovorniji.

Učinkovitost te metode temelji se na dosljednom postavljanju pitanja, a
ne na pronalaženju ispravnog odgovora. Um će se automatski pobrinuti
za odgovore. Ti odgovori nam se neće uvijek očitovati kao mentalni
koncepti, misli ili slike, nego kao povoljne promjene u kvaliteti našega
iskustva, odnosno kao prijateljski naklonjeni »glasnici«.
Najbolje je da pitanja postavljamo neposredno nakon vježbe disanja, jer
tada posjedujemo najviše svjesnosti sadašnjeg trenutka koja hrani naše
svjesne namjere. Svjesnost sadašnjeg trenutka uvećava sve na što je
svjesno usmjerimo.

Navigacijski instrument za sedmu vježbu:
Postavljanjem ovih pitanja nakon vježbi disanja
svoje iskustvo usmjeravamo prema fizičkoj prisutnosti.
Što je svrha fizičke prisutnosti?mir
Koji zvuk povezujem s fizičkom prisutnošću?tišina
Koju boju povezujem s fizičkom prisutnošću?plavu
Koji miris povezujem s fizičkom prisutnošću?lavande
Koji okus povezujem s fizičkom prisutnošću?meda
Koju emociju povezujem s fizičkom prisutnošću?ljubav
Koju teksturu povezujem s fizičkom prisutnošću?glatku
Koji fizički oblik fizička prisutnost ima za mene?cijeli svijet
Koji pokret povezujem s fizičkom prisutnošću?širenje očiju
Koji vizualni simbol povezujem s fizičkom prisutnošću?put
Na kojem području svog života u ovom trenutku
doživljavam fizičku prisutnost bez ikakva napora?vožnja?
Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Davanje je primanje

Peti korak: davanje je primanje.
Peti korak traži od nas da pružamo upravo ono što želimo primiti. Dvije
su faze ovog posljednjeg koraka u obnavljanju ravnoteže kvalitete našega
života:
1. Moramo si početi bezuvjetno davati ono što želimo primiti od
drugih. Taj korak ne možemo izbjeći. Ako smo, primjerice, otkrili da
je »napuštenost« naša nesvjesna definicija ljubavi, a njezina suprotnost
»predanost«, tada moramo iskreno odlučiti da ćemo se posvetiti sebi
bez obzira na sve. (neshvaćanje-shvaćanje)
Moramo se, bez obzira na sve, posvetiti bezuvjetnoj
ljubavi prema sebi. Kad god se u našem iskustvu pojave fizički,
mentalni ili emocionalni simptomi neravnoteže, moramo ih svjesno
neutralizirati, a ne automatski reagirati. To možemo najbolje postići
primjenom Procesa emocionalnog čišćenje, jer njime smanjujemo
naboj koji stvara očitovanja naših simptoma neravnoteže. Moramo
se posvetiti sebi, voditi sebe, njegovati se, iscjeljivati i podučavati.
Moramo se posvetiti spašavanju svog dječjeg ja od njegovih osjećaja
napuštenosti u prošlosti. Moramo se posvetiti istini, da ćemo reći
»da« kad mislimo »da« i »ne« kad mislimo »ne«. Moramo se posve
titi vlastitom emocionalnom razvoju. Moramo se posvetiti buđenju
vlastite svjesnosti i svom odnosu s Unutarnjom prisutnošću. Moramo
se posvetiti postizanju svjesnosti sadašnjeg trenutka.
2. Nakon toga drugim ljudima koji se pojavljuju u našem životu
bezuvjetno moramo dati ono što smo pokušavali dobiti od drugih.
Ako je, primjerice, suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi
»predanost«, tada vlastitim primjerom svim ljudima u svom životu
moramo pokazati da smo im se posvetili. Predanost moramo unijeti
u sva svoja životna iskustva. Najvažniji dio ovog koraka je da to moramo
činiti bez ikakvih uvjeta. Svoje ponašanje ne smijemo određivati
onim što sami želimo. Moramo se držati načela »bez obzira na
sve« -shvaćam.
Ovdje nije riječ o uzimanju, nego o davanju. Ovdje se ne radi
o tome što drugi misle ili kako bi mogli ili trebali reagirati na naše
namjere, nego isključivo o tome da napravimo sve što je potrebno
kako bismo obnovili ravnotežu kvalitete svog života.
Ne trebamo se prepuštati predstavama koje stvara naša nesvjesna
definicija ljubavi, nego moramo odlučiti da ćemo poduzeti korake kako
bismo potaknuli suprotnost te definicije u vlastitoj nutrini, kao i u svojim
odnosima s ljudima koji nas okružuju. Ako počnemo tako djelovati, odmah
ćemo osjetiti pomak. Zašto? Zato što svijet jest i uvijek će biti zrcalo. Ta će
nam promjena u odnosima sa svijetom i sa sobom pokazati sljedeće:
Davanje je primanje.
Nismo odvojeni ni od koga i ni od čega oko sebe.
Kad bezuvjetno dajemo, posjedujemo neograničeno obilje onoga što
predstavlja suprotnost naše nesvjesne definicije ljubavi
kako bismo ga mogli pružiti ovome svijetu.
Što prije trebamo shvatiti da:
Od svijeta ništa ne možemo »uzeti«.
Od svijeta ne možemo »uzeti« ljubav. Svijet je neutralan kao i zrcalo.
U njemu vidimo samo ono što smo u njega sami unijeli. Ako od svijeta
pokušamo »uzeti« ljubav, sve ćemo više doživljavati iskustvo neimaštine.
Ako uistinu prihvatimo da od svijeta ništa ne možemo dobiti,
nego da sami trebamo unijeti bezuvjetnu ljubav u iskustvo svijeta koji
nas okružuje, tada ćemo prijeći most koji vodi do novog i potpunog
iskustva života. Tada ćemo spoznati tajnu doživljavanja bezuvjetne
ljubavi, a ona glasi: ljubav moramo pružati bezuvjetno. Zašto? Zato što
smo u svom iskustvu mi jedini koji to možemo. Sami smo apsolutno
odgovorni za kvalitetu svih svojih iskustava.
To je »poruka« koju su nam pokušavali prenijeti roditelji, članovi obitelji
i svi oni s kojima smo na bilo koji način bili intimni u svom životu otkako
smo zakoračili u ovaj syijet. To nikada nije bila njihova odgovornost i
nikada neće biti njihova odgovornost da naše iskustvo ispune bezuvjetnom
ljubavlju. Njihova je odgovornost bila da nam odraze neravnotežu koju
smo iz prethodnih životnih iskustava unijeli u ovaj život. Ta neravnoteža,
koja je s namjerom utisnuta u naše emocionalno tijelo tijekom djetinjstva
predstavlja upravo one »uvjete« koje smo došli prevladati, jer nas upravo
ti uvjeti sprečavaju u doživljaju bezuvjetne ljubavi.
Trenutak u kojem iskreno obavimo ovih pet koraka u svrhu obnavljanja
emocionalne ravnoteže u kvaliteti našeg života bit će trenutak kad ćemo
svoje roditelje, članove obitelji i sve voljene osobe iz prošlosti sagledati
u novome svjetlu. Počet će se podizati koprena koju su naša nesvjesna
uvjerenja navukla preko njih i počet ćemo ih sagledavati u svjetlosti
onoga tko i što uistinu jesu. To su ljudi koji su nas voljeli toliko da su
se prihvatili bolne uloge odražavanja naših vlastitih, skrivenih patnji
kako bismo dobili priliku da je zapazimo, osjetimo i integriramo.
Mi smo tu bol potisnuli toliko duboko da smo je mogli postati svjesni tek
kad nam je bila predočena u vanjskome svijetu kao drama. Onoga trenutka
kad se iskreno prihvatimo odgovornog djelovanja potrebnog da bismo
iscijelili vlastitu neravnotežu, više neće biti potrebna ta tragična predstava
koja se u »vremenu« izvodi pred nama. Tada svoj strah i bijes, okrivljavanje
drugih i misli o osveti, pa čak i naizgled bezdanu provaliju svoje tuge
možemo zamijeniti suosjećanjem, opraštanjem i zahvalnošću.
Čitavo ovo vrijeme mi nismo bili u stanju vidjeti istinu. Glumci
("glasnici") su se uvijek rukovodili našim interesima, bez obzira na to jesu
li toga bili svjesni ili nisu. Ispod površine njihovih uloga uvijek se skrivala
nesvjesna energija ljubavi naše zajedničke Unutarnje prisutnosti koja
je činila sve što je bilo u njezinoj moći kako bi nas što blaže
probudila i potaknula da upoznamo vlastitu moć, ne lišavajući nas
naše urođene odgovornosti. Unutarnja prisutnost zna da sloboda bez
odgovornosti uopće nije sloboda. Jer, ako nismo uistinu sposobni
svjesno djelovati u svakom trenutku, kako bismo uopće mogli biti
slobodni? To je ono što jedino moramo »uzeti« kako bismo mogli
primiti sve.
Dok se s mukom pokušavamo osloboditi neravnoteže iz prošlosti,
anđeli koji nas dolaze osloboditi doimaju nam se kao demoni. No, onog
trenutka kad se prepustimo i prihvatimo svoju veličanstvenu ulogu
u sadašnjem trenutku, ti će se demoni ponovno preobraziti u anđele
kakvi uistinu i jesu. Oni su naša braća i sestre koji surađuju s nama kako
bismo zajednički uspostavili svjesnu ravnotežu u cjelini. Ta se svjesna
ravnoteža stvara kad postanemo svjesno odgovorni. Onoga trenutka kad
to uistinu shvatimo, strah, bijes i tuga će se povući, a sva naša iskustva
pročistit će zahvalnost. To je jedan od razloga zbog kojeg smo dobili
dar života: da bismo naučili što znači bezuvjetno davati sebe.

Mi uistinu jesmo ljubav i stoga je ljubav ono jedino što trebamo davati.
Sve ostalo što dajemo nije ni stvarno ni trajno, nego je puki privid. No, ako je
pružamo bezuvjetno, ljubav je vječna. Jednom kad potpuno prihvatimo tu pouku i počnemo postupati u skladu s njom, mir i sklad automatski će
početi obuhvaćati sve vidove našeg života.
Zbog toga ćemo početi doživljavati prekrasne, neočekivane trenutke
svjesnosti sadašnjeg trenutka. Ta će se svjesnost sadašnjeg trenutka bez ikakva
razloga početi pretakati u naš život. Svjesnosti nije potreban razlog. Ona
»jednostavno jest«. Posve nenaporan doživljaj svjesnosti sadašnjeg trenutka
dokaz je da naposljetku u svom životu postižemo istinsku »pravdu«, da
naposljetku preuzimamo odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava te
da smo konačno prikupili hrabrost da prigrlimo vlastitu slobodu.
Njegovanje iskustva slobode kroz buđenje svjesnosti sadašnjeg trenutka naša
je jedina istinska odgovornost i naše pravo po rođenju. Kad to postignemo,
postigli smo sve.

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Vlastita definicija ljubavi

Michael Brown – Proces prisutnosti – izvodi iz knjige

Na svu sreću, sada znamo kako se stvari odvijaju i znamo da je riječ o
zrcalnom odrazu. Osoba koja nam slomi srce zapravo je »glasnik«. Način na koji emocionalno reagiramo na to iskustvo sadrži detalje »poruke«.
Sada poznajemo metode za smanjivanje negativnog emocionalnog naboja
u poruci. U ovome trenutku putovanja također smo spremni za još jedan
krupan korak prema ukidanju nesvjesne definicije ljubavi kako nam više
ne bi potkopavala intimne odnose. To postižemo kad osvijestimo vlastitu definiciju
ljubavi.

Ako iskreno
postavimo sljedeća pitanja, dopuštajući da nam Unutarnja prisutnost
razotkrije odgovore, izazivamo percepcijski pomak koji počinje ukidati
neugodni obrazac koji se neprestano ponavlja. Da bismo pokrenuli pomak u percepciji, moramo napraviti pet koraka:
Prvi korak: kakav ishod uvijek dobijemo?
Prvi korak je utvrđivanje naše osobne, nesvjesne definicije ljubavi. To je lako
postići. Pitamo se kako završavaju svi naši intimni odnosi. Tom pitanju
možemo pristupiti na tri načina:
1. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »mi«: »Mi na kraju uvijek...«
2. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »ja«: »Ja na kraju uvijek prekinem, preuzmem krivicu jer želim odnos u kojem su obje strane potpuno iskrene i bez glume«
3. Opišemo što se događa kad naši intimni odnosi završe ili postanu
jednolični, počevši riječju »Oni«: »Oni na kraju uvijek...«
Cilj prvoga koraka je pronaći riječ ili frazu koji opisuju zajednički
nazivnik završetka svih naših intimnih odnosa. U početku nam se može
činiti da su okolnosti u svakom slučaju drukčije. Drugi nam korak
pomaže da razjasnimo što se uistinu događa.
Drugi korak: kako se osjećam?
U drugom koraku pažnju moramo skrenuti s fizičkih okolnosti koje prate
okončanje naših intimnih odnosa. Moramo je odvojiti od svog ponašanja i ponašanja svojih partnera/partnerica. Okolnosti odnosa sve donedavno su bile
žarište naše pažnje i možda nam se upravo zbog toga činilo da su različiti
odnosi završavali na različite načine. Sada pažnju moramo usmjeriti na svoje
osjećaje nakon okončanja svakog odnosa, odnosno, trebamo se pitati kakva
je bila priroda naših osjećaja. Što smo osjećali nakon završetka odnosa?
Da bismo to postigli, trebamo dovršiti sljedeću rečenicu:
»Na kraju svakog mog intimnog odnosa osjećam se neshvaćeno«
Moramo se potruditi kako bismo pronašli riječ ili frazu koji bi bili
smisleniji od riječi »tužno«. Osjećamo li se napušteno, iskorišteno ili
izdano, imamo li osjećaj da nas je partner/partnerica uzeo/uzela zdravo
za gotovo? Ako se pomučimo i otkrijemo pravu riječ ili frazu, tada
ponovno možemo razmisliti na koji su se način partner ili partnerica
odnosili prema nama i zbog čega više nismo željeli ostati s njima.
Možemo razmisliti i o svom ponašanju koje je partnera ili partnericu
navelo da nas napuste ili se prestanu prema nama odnositi s ljubavlju.
Nakon toga ponovno trebamo razmisliti o osjećajima koji su se u nama
javili nakon prekida. Moramo potražiti emocionalni obrazac koji se
krije ispod neugodnog iskustva.
Cilj je drugog koraka pronaći riječ ili frazu koji opisuju zajednički
negativni emocionalni ishod naših propalih intimnih odnosa. Taj
emocionalni obrazac ključ je kojim otkrivamo ono što je zajedničko
u okončanju svakog našeg odnosa. To je »negativan obrazac« koji
predstavlja našu nesvjesnu definiciju ljubavi. Ujedno je i nesvjesna
motivacija u pozadini predstave koju stvaramo u mnogim drugim
vidovima svog života.
Primjerice, možda smo otkrili da se na kraju svakog intimnog odnosa
osjećamo napušteno. To nam govori da smo osjećaj napuštenosti od ranog
djetinjstva izjednačavali s osjećajem ljubavi. Drugim riječima, u trenutku
kad smo u ranom djetinjstvu uistinu trebali ljubav preživjeli smo snažno
iskustvo napuštenosti. Možemo biti sigurni daje to točno ako naši intimni
odnosi započinju romantično, a okončavaju s osjećajem napuštenosti i
stvarnim napuštanjem. Tako se osjećamo ako je naš obrazac napuštenost.
No, možemo imati i obrazac iskorištenosti, izdaje ili prevare i slično.
Također možemo imati brojne sporedne definicije onoga što nesvjesno
smatramo ljubavlju, ali uvijek postoji glavna tema. Sljedeći korak će nam
pokazati jesmo li točno utvrdili svoju nesvjesnu definiciju ljubavi.
Treći korak: odnosi li se ta definicija i na moju obitelj?
Ishod svojih intimnih odnosa sad trebamo usporediti s odnosima u
svojoj užoj obitelji. Najprije razmislimo o roditeljima. Odgovara li riječ
ili fraza kojima smo opisali svoje osjećaje nakon okončanja intimnih
odnosa odnosu naših roditelja dok smo bili djeca? Uklapa li se u njihovo
ponašanje prema nama? Opisuju li ta riječ ili fraza emocionalni ishod
bilo kojeg intimnog odnosa naših braće i sestara?
Ako uočimo da se naš negativan emocionalni obrazac u nekom obliku
očituje u životnim iskustvima članova uže obitelji, tada možemo biti sigurni
da smo na pravome putu, jer naša nesvjesna definicija ljubavi ne pripada
samo nama. Nju nasljeđujemo od roditelja, kako su je i oni naslijedili od
svojih. Ako smo je naslijedili mi, naslijedili su je i naša braća i sestre. Taj
nesvjestan sustav uvjerenja o prirodi ljubavi zajednički je i nama i ostalim članovima uže obitelji. Na ovaj se ili onaj način pojavljuje u našim obiteljskim
odnosima, jer u obiteljima najčešće prevladava ista nesvjesna definicija
ljubavi. U početku je možda nećemo uspjeti uočiti na fizičkoj razini, ali će
se pokazati u negativnim emocionalnim reakcijama naših srodnika kad
njihovi intimni odnosi završe ili postanu jednolični.
Četvrti korak: kakva je suprotnost moje nesvjesne
definicije?
Četvrti korak je jednostavan, ali nerijetko i zahtjevan. Trebamo pronaći
suprotnost riječi ili frazi kojom opisujemo svoju nesvjesnu definiciju ljubavi.
Taj zadatak možda neće biti tako jednostavan kao što izgleda u početku, i
to stoga što mi ne cijenimo suprotnost svoje nesvjesne definicije ljubavi.
Budući da je ne cijenimo, moglo bi nam biti teško pronaći je na mentalnoj
ili emocionalnoj razini. Stoga bismo se mogli naći pred zidom ili kao
suprotnost odabrati riječ »ljubav«. No, nije nimalo vjerojatno da bi riječ
»ljubav« mogla biti suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi. Ako je u početku i odaberemo, to je samo zbog toga što tražimo najlakši izlaz.
Ne smijemo se zadovoljiti prvim odgovorom koji se pojavi. Kao i u
slučaju primjene navigacijskog instrumenta iz sedme i osme vježbe, moramo
postaviti pitanje, ali ne siliti da se odgovor pojavi. Pitanje trebamo
postaviti iskreno i dopustiti Unutarnjoj prisutnosti da nam ga otkrije bez
ikakva napora. Ako smo odabrali pravi odgovor, odzvanjat će u nama na
više razina. To će biti trenutak otkrivenja, kao da smo otkrili nešto
izgubljeno što je čitavo vrijeme bilo pred našim očima. To je nerijetko
trenutak otkrivenja, jer je suprotnost našoj nesvjesnoj definiciji ljubavi
ono za čime smo tragali čitav život.shvaćanje-prihvaćanje.
Kad otkrijemo svoju nesvjesnu definiciju ljubavi i njezinu suprotnost,
spremni smo za pokretanje postupka obnavljanja emocionalne ravnoteže
u svom životu. No, prije nego krenemo na peti korak u postupku
emocionalnog uravnoteživanja, prijeko je potrebno da pobliže promotrimo
još jedan vid svog naslijeđenog ponašanja. Tu smo temu već dotakli u osmoj vježbi.

Od djetinjstva su nas roditelji primjerom poučavali da se, kako bismo
nešto dobili, moramo okrenuti vanjskome svijetu i »uzeti« iz njega. Stoga
smo bez ikakvih pitanja usvojili pravilo »uzimanje je primanje«. No, ako
takvo uvjerenje promotrimo sa stajališta Jednote, uviđamo da ono nije
nimalo smisleno. Da bismo prihvatili stajalište Jednote, moramo biti u
stanju sebe sagledati kao stanicu u tijelu svega što postoji. Takva nam slika
pomaže da shvatimo kako smo istodobno i pojedinci i međusobno ovisni. Sa
stajališta Jednote, čin primanja putem uzimanja uopće nije logičan, jer je uvijek riječ o procesu uzimanja od nekog drugog. Ako jedna stanica uzima
od druge, time stvara neravnotežu u tijelu kao cjelini. Drugim riječima, ako
nešto »uzmemo«, tada netko ili nešto u cjelini našega iskustva neminovno doživljava iskustvo gubitka. Kad pokušamo nešto »uzeti« od ovoga svijeta,
uvijek potičemo odraz neimaštine u vlastitom iskustvu svijeta. Kako bi čin »uzimanja« ikada mogao obnoviti ravnotežu?
Čin »uzimanja« uvijek stvara odraz neimaštine.
Molim vas da ustanete, odete do zrcala i napravite sljedeću vježbu. Da
biste mogli dobro vidjeti i razumjeti, trebate stati ispred zrcala i ponašati se
kao da uzimate nešto od vlastitog odraza. Zamijetit ćemo da odraz istoga
trenutka uzima nešto od nas. Uzimanje je uzrok svih naših iskustava
neimaštine. Kad osjećamo neimaštinu u bilo kojem dijelu svojega života, to je
zato što negdje nekako pokušavamo upravo to uzeti od drugih. Kuća na moru, auto, novac, putovanja, zgodna žena. Ako umjesto
da uzmemo ono što nam u životu nedostaje najprije pronađemo način da
to pružimo sebi, a onda i svome svijetu, uvidjet ćemo da se osjećaj neimaštine
počinje zamjetljivo smanjivati. Ako ponovno stanemo pred zrcalo, s lakoćom
ćemo uvidjeti kako se to događa. Kad odrazu u zrcalu nešto pružimo, vidjet
ćemo da i on automatski nama pruža istu stvar. To pokazuje da je »davanje
primanje«. Iako tu vježbu možemo napraviti i u mislima, bez zrcala, važno je
ipak da ustanemo i napravimo je ispred zrcala, kako bi naše dječje ja moglo
shvatiti u emocionalnom smislu. Ne traje duže od trenutka, ali bi taj
trenutak mogao promijeniti kvalitetu čitavog našeg života.
Izjava »davanje je primanje« predstavlja energetsku frekvenciju s kojom
je povezan naš svemir. Svi ostali načini razmjene energije odmah uzrokuju
sukob i nesklad u našem iskustvu života, što je potpuno u skladu sa
zakonom uzroka i posljedice. Princip »davanje je primanje« ujedno je i ključ
za vrata kroz koja ulazimo u iskustvo neograničenog obilja. Međutim,
plodovi života na toj frekvenciji postaju očigledni u
našem životnom iskustvu tek kad se na razini svijesti Jednote, a ne na
razini odvojene ili zasebne svjesnosti ega, povežemo sa svjesnošću sadašnjeg
trenutka. Svjesnost sadašnjeg trenutka povezuje nas sa svakom drugom
stanicom u tijelu života, dok ego vjeruje da je identitet naše pojedinačne stanice
zasebna cjelina odvojena od svih ostalih životnih oblika. Unutarnja
prisutnost zna samo davati, dok je ego zainteresiran samo za »uzimanje«. Kad to shvatimo, ili barem kad smo spremni to načelo ispitati u vlastitom životu, za korak smo bliže točki na kojoj možemo početi obnavljati
emocionalnu ravnotežu svog života.
Kad jednom utvrdimo svoju nesvjesnu, dječju definiciju ljubavi i kad
otkrijemo njezinu suprotnost, spremni smo za novi korak. Njemu se
možemo iskreno posvetiti samo sa stajališta svjesnosti Jednote.

Svjesnost disanja

Možda su prošli neki grubi osjeti i sada ćete raditi sa finijim, ali um još nije dovoljno oštar da ih osjeti. Da bi ga izoštrili, radite neko vrijeme sa svjesnošću disanja. To će popraviti vašu koncentraciju i olakšati vam da prepoznajete fine osjete.

Ako marljivo radimo, prije ili kasnije dolazimo do stanja gdje se mijenja priroda osjeta. Svjesni smo uniformnih osjeta u cijelom tjelu, koji nastaju i prolaze velikom brzinom. Prodrli smo iza integriranih djelova da bi promatrali osnovne pojave koje ih čine, subatomske čestice od kojih se sastoji cjelokupna materija. Neposredno doživljavamo prolaznu prirodu tih čestica, koje neprekidno nastaju i iščezavaju. Sada bilo što da promatramo, krv ili kost, čvrsto, tečno ili plinovito, ružno ili ljepo, uočavamo samo gomilu vibracija koje ne možemo razlikovati. Konačno proces pravljenja razlika i dodjeljivanja naziva prestaje. U okviru svog vlastitog tjela doživjeli smo krajnju istinu materije: ona je u stalnom kretanju, nastaje i prolazi.

Prodirući od očigledne k suptilnoj realnosti, počinjemo da uživamo u toku vibracija kroz cijelo tjelo. Onda iznenada one nestaju. Ponovo doživljamo intenzivne, neprijatne osjećaje u nekim djelovima tjela, dok su možda drugi djelovi tjela bez bilo kakvih osjećaja. Ponovo u umu doživljavamo snažne emocije. Ako počnemo osjećati odbojnost prema novoj situaciji, i žudnju za povratkom prijatnog toka, nismo razumeli Vipassanu. Skrenuli smo u igru u kojoj je cilj ostvariti prijatne doživljaje i izbjeći ili prevladati neprijatne. To je igra koju smo igrali cijelog života – beskrajni krug vučenja i guranja, privlačenja i odbijanja, koji nas vodi pravo u patnju.

Međutim, sa porastom mudrosti, shvaćamo da ponovno javljanje grubih osjećaja, iako smo već doživjeli rastvaranje, ne znači nazadovanje već progres. Ne prakticiramo Vipassanu da bi doživjeli neku posebnu vrstu osjećaja, već da bi oslobodili um svih uvjetovanosti. Ako reagiramo na bilo kakav osjećaj, povećavamo svoju patnju. Ako ostanemo uravnoteženi, dozvoljavamo nekim uvjetovanostima da prođu i osjećaji postaju sredstvo za oslobađanje od patnje. Promatranjem neprijatnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo odbojnost. Promatranjem prijatnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo žudnju. Promatranjem neutralnih osjećaja bez reagiranja, eliminiramo neznanje. Zato ni osjećaji, ni doživljaji nisu sami po sebi dobri ili loši. Dobro je ako ostanemo uravnoteženi; loše je ako izgubimo smirenost.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Smirenost

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige

Kada dođe do kontakta na bilo kojoj od šest čulnih osnova – oko, uho, nos, jezik, tjelo, um – javlja se osjet. Ako ga nismo svjesni, gubimo točku u kojoj počinje reakcija. Kod većine čula, kontakt može biti samo povremen. Povremeno uši mogu čuti zvuk, povremeno ne. Međutim, na dubljem nivou, postoji kontakt uma i materije u svakom trenutku, stvarajući stalno osjete. Iz tog razloga, promatranje osjeta je najpogodniji i najočigledniji način da doživimo činjenicu nestalnosti. Morate ovim ovladati prije nego što namjeravate da promatrate na drugim čulnim vratima.

Napredak se mjeri time da li razvijate smirenost. U stvari i nemate neki pravi izbor osim smirenosti, jer ne možete promijeniti osjete ili ih stvarati. Što god dođe, dođe. Može biti prijatno ili neprijatno, ovog ili onog tipa, ali ako održavate smirenost, sigurno napredujete. Razbijate staru naviku uma da reagira.

Kada u svakodnevnom životu iskrsne problem, nekoliko trenutaka promatrajte osjete uravnoteženim umom. Kad je um blag i uravnotežen, kakvu god odluku da donesete, biti će dobra. Kada um nije uravnotežen, svaka odluka koju donesemo biti će reakcija. Morate učiti da mijenjate svoj način života od negativnog reagiranja, k pozitivnoj akciji.
Tokom meditacije, doživljavamo prijatne i neprijatne osjete. Smirenim promatranjem bilo kojeg osjeta, postepeno slabimo i razbijamo tendencije žudnje i odbojnosti. Kada se izbrišu uvjetovani odgovori određene vrste, slobodni smo od te vrste patnje. A kada se, jedan za drugim, izbrišu svi uvjetovani odgovori, um je potpuno oslobođen.

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja

Prolaznost, nepostojanje ega i patnja
Kako nastavljamo sa meditacijom, uskoro shvaćamo jednu suštinsku činjenicu – naši osjeti se stalno mjenjaju. Svakog trenutka, u svakom djelu tjela, nastaju osjeti i svaki osjet je indikacija promjene. Svakog časa događaju se promjene u svakom djelu tjela, u vidu elektromagnetskih i biokemijskih reakcija. Svakog trenutka, još i većom brzinom, mijenja se mentalni proces, što se manifestira u fizičkim promjenama.
To je realnost uma i materije: mijenjaju se i nestalni su – anicca. Svakog trenutka subatomske čestice, od kojih se tjelo sastoji, nastaju i nestaju. Svakog časa mentalne funkcije se pojavljuju i iščezavaju, jedna za drugom. Sve u nama, fizičko i mentalno, kao i u vanjskom svijetu, mijenja se svakog trenutka. Ranije smo možda znali da je to tako, možda smo to intelektualno razumijeli. Sada, međutim, kroz praksu vipassana-bhavane, doživljavamo realnost nestalnosti neposredno u okviru vlastitog tjela. Neposredan doživljaj prolaznih osjeta dokazuje nam našu prolaznu prirodu.
Svaki djelić tjela, svaki umni proces je u stanju stalnog protoka. Nema ničeg što izmiče promjenama koje se dešavaju svakog trenutka, nema čvrstog jezgra za koje se možemo uhvatiti, ničeg što bi mogli zvati "Ja", ili "moje". To "Ja" je zaista samo kombinacija stalno promenjivih procesa.
Tako meditantu postaje jasna druga suštinska realnost: anatta – nema stvarnog "Ja", nema stalnog sopstva ili ega. Ego, kome smo toliko predani, je iluzija stvorena kombinacijom mentalnih i fizičkih procesa, procesa u stalnom mijenjanju. Istraživši tjelo i um do najdubljeg nivoa, vidimo da ne postoji nepromenjivo jezgro, nema suštine koja je nezavisna od procesa promjene, nema ničeg što ne podliježe zakonu nestalnosti. Postoji samo bezlična pojava, mijenjanje van naše kontrole.
Sada druga realnost postaje jasna. Svaki napor da zadržimo nešto, govoreći "To sam ja, to je moje" sigurno će nas učiniti nesretnim, jer prije ili kasnije, to nešto za šta se vezujemo prolazi, ili taj "Ja" prolazi. Vezivanje za ono što je nestalno, prolazno, iluzorno i van našeg utjecaja je patnja, dukkha. To shvaćamo ne zato što nam netko kaže da je to tako, već zato što to neposredno doživljavamo, praćenjem osjećaja u tjelu.

Kad bi uspjeli da za trenutak samo promatramo fizički bol; kad bi se bar i privremeno oslobodili zablude da je to naš bol, da mi osjećamo bol; ako možemo ispitati osjet objektivno, kao doktor koji ispituje bol nekog drugog, vidjeti ćemo da se sam bol menja. Ne zadržava se vječno; svakog trenutka on se mijenja, prolazi, ponovo nastaje, opet se mijenja.
Kada to shvatimo kroz osobni doživljaj, ustanoviti ćemo da nas bol više ne može preplaviti i nama vladati. Možda će nestati brzo, možda ne, to nije važno. Ne patimo više zbog bola, jer ga možemo promatrati bez vezivanja.

Osjete doživljavamo svuda u granicama tjela, svuda gdje u tjelu postoji život. Ako pažnju pomjeramo slučajno, iz jednog dijela u drugi, prirodno ona će uvijek biti privučena u prostoru gdje su osjeti najjači. Zanemariti ćemo određene dijelove tjela i nećemo naučiti da promatramo suptilne osjete. Naše promatranje će ostati parcijalno, nekompletno i površno. Zato je od suštinskog značaja da pomjeramo pažnju određenim redom.

Ako sumnjate da li su oseti koje imate realni, možete sebi zadati dvije, tri komande, autosugestije. Ako ustanovite da se osjeti mijenjaju prema vašim naredbama, znati ćete da nisu realni. U tom slučaju morate odbaciti cijeli doživljaj i ponovo početi promatranjem disanja za neko vrijeme. Ali, ako ustanovite da ne možete kontrolirati osjete, da se ne mijenjaju po vašoj želji, treba da odbacite sumnju i prihvatite da je iskustvo realno.

Vilijam Hart
UMJETNOST ŽIVLJENJA Vipassana meditacija po učenju S. N. Goenke – izvodi iz knjige