Opraštanje

Mnogo je ljudi koji imaju problema sa opraštanjem. Oni ližu svoje rane i potajno se nadaju da
će onaj ko im je rane zadao “naučiti dobru lekciju”. Ali u svome ogorčenju oni ni ne uviđaju da
neopraštanje izjeda najviše njih same. Njihov imuni sistem gubi svoju potentnost. Duh ozlojeđenosti
ih sve više obuzima, a sa njim i duh kriticizma. Zatim se tu dižu bedemi i osoba počinje da se zatvara
u sebe. Sve ovo ide potpuno drugačijim tokom kad oprostimo.
Kad nas je Isus učio da se molimo riječima “oprosti nam dugove naše kao i mi što praštamo
dužnicima našim”, On je ustvari mislio na to da je takvo ponašanje u skladu sa Njegovim. On ne
pristaje ni na šta manje, osim da ga u potpunosti podražavamo. Mi uživamo duboku radost i mir kad
oprostimo nekome. To je božansko osjećanje. To nije sve. Mi svojim aktom prenosimo to osjećanje i na
onoga kome smo oprostili. Tu leži prava radost. I onaj koji oprašta i onaj kome je oprošteno, osjećaju
radost i mir.
Time dokazujemo da je zakon neba upisan u našem umu i srcu. Ovo je posao koji je Isus radio
na Zemlji. To je posao koji mi kao Njegovi sljedbenici također moramo da radimo. To je zakon
Carstva Nebeskog. Tako se iscjeljuje slomljeni mozak.

Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak - izvodi iz knjige

Ljudi se jednostavno ne mijenjaju

Svako zadovoljstvo i satisfakcija koji dolaze iz neumjerenosti, samo su za trenutak aktuelni u
struji života. Pored toga, oni oskudijevaju visokim kvalitetom, dubinom, punoćom i izobiljem radosti,
mira, osjećanjem zadovoljnosti i istinskog duboko ukorijenjenog uzbuđenja koje karakterizira život u
umjerenosti. Također, neumjerenost nastavlja da slama zdravlje mozga.
S druge strane, umjerena stimulacija i uravnotežena aktivnost doprinose na najbolji način
psihološkom zdravlju. Umjerenost čuva od mentalnog i emocionalog sloma. Takve osobe nalaze
zadovoljstvo u uobičajenim svakodnevnim iskustvima. Pozitivan stav i mir i spokoj dolaze sasvim prirodno.
Mnogi od hormona koje proizvodi mozak, putuju nishodno u tjelo bilo krvnim žilama ili
neuronskim omotačima. Mnogi od hormona koji se produciraju u mozgu, produciraju se i u tjelesnim
žljezdama i organima. Oni utječu na naše mišljenje, osjećanja, ponašanje i funkcioniranje. Tjelo i mozak
su blisko povezani. Jedno utječe na drugo.

Princip inertnosti pokazuje naš otpor promjeni stila življenja
Na seminaru profesionalnih psihologa, o strukturi crta ličnosti, renomirani psiholog je
podvukao sljedeće: “Već skoro trideset godina se trudim da pomognem ljudima da se promjene i veoma
sam obeshrabren. Ljudi se jednostvano ne mjenjaju.”
Većina nas ima tendenciju da razvije rutinske obrasce ponašanja. Mi ponavljamo iste obrasce
mišljenja, emotivnog reagiranja i djelovanja. Mi možemo načiniti minorna prilagođavanja, ali
globalan pravac našeg života ostaje isti. Čak i kad su obrasci našeg ponašanja, u smislu stila života,
štetni po nas, mi nastavljamo da ih upražnjavamo.
Kad otkrijemo da nismo srećni u svom životu, mi potražimo profesionalnu pomoć. Ali i onda
se rijetko odlučujemo da nešto promjenimo. Iako osjećamo da su nam promjene neophodne, na primer da
ostavim pušenje, da smanjimo težinu ili da se rješimo svojih opsesija i kompulzija, ili pak da smanjimo
izlaganje stresu, ili promjenimo radno mjesto itd, značajnije promjene ne nastaju lako.
Dakle, kako napraviti promjene koje nije lako napraviti? Tajna uspeha je u metodi “korak po
korak”. Vježbajte se u jednostavnijim strategijama, kako bi se pripremili za one kompliciranije. Idite
“korak po korak” od lakših ka sve težim.
Sa svojim klijentima, ja istražujem one strategije koje su već pokazale svoju valjanost kod
drugih pod sličnim okolnostima. Klijent u dogovoru sa mnom započinje strategiju koja nam se učini
najefikasnijom u njegovom slučaju. Počinjemo od tri četiri najlakše. Kad nijh savladaju prelaze na
teže. Strategije obično mjenjamo svake ili svake druge sedmice.
Nije važno da načinite drastične promjene preko noći. Važno je da odaberete kurs i stalno
napredujete njime, ne osvrćući se na brzinu napredovanja. Ona je individualna. Što dalje odmičete od
“mrtve točke”, to je put sve lakši i zanimljiviji. Jedino što je bilo teško je pokrenuti se.
Za one koji još nisu ojačali svoju volju i svoju snagu da mudro biraju, na primjer, ako žele da se
oslobode prakse prejedanja, frižider ili špajzu treba isprazniti od iskušavajuće hrane. Mi ne možemo u
potpunosti odstraniti hranu kao stimulus. Mi moramo da jedemo da bismo preživjeli. Ali mi možemo
ograničiti količinu hrane koja nam je u svakom trenutku dostupna.
Još jedna strategija je i smanjenje količine hrane koju pripremamo za obrok. Također možemo
da pokušamo i sa izbacivanjem visokokalorične hrane iz frižidera ili ostave. Radeći ove male i
jednostavne stvari, mi stičemo kontrolu nad našim okruženjem i sada više ne kontrolira ono nas nego
mi njega.

Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak - izvodi iz knjige

Nove navike izumiru bez vježbanja

Mnogi ljudi sagore mnogo nervne energije pokušavajući da se odupru nečemu što ne žele da
rade, samo zato što su dozvolili nitima loših misli da se zadrže suviše dugo u njihovom umu. Oni se
igraju sa njima sve dok ove ne izgrade dugmiće na krajevima motornih puteva. Oni nisu ni svesni da
na taj način sami sebi pripremaju pad u budućnosti u nekim trenucima nepažnje.
Najbolji način za zaustavljanje impulsa u pupoljku jeste da odemo nazad u um i iskorijenimo
ove motive koji uništavaju karakter, zasadimo sjeme nove namjene i uzgajamo tu novu naviku u
razmišljanju.
Ovo znači, nastaniti je u našem umu permanentno, tako da umjesto da kažemo: “Tako bih volio
da mogu da napravim to, ali neću”, mi istinoljubivo uzviknemo: “Ja zaista ne želim to da napravim, zato i
neću.” Ako imaš problema sa istinoljubivim izgovaranjem ovoga, traži pomoć od Boga. Možda
ustanoviš da je izveo trenutno čudo milosti i podario ti tu svetu žudnju. Nakon svega, Njegova milost
je izvor sile koja je u stanju da nadvlada svaku našu nemoć.
Nemoj praviti izuzetke! Filozofija “samo ovaj put” duboko učvršćuje naviku. Novoj navici je
potrebno da je osnažiš, a ne staroj.
Probaj da se prisjetiš starih vremena kad te je loša navika zamalo u potpunosti savladala i
namerno nađi zamenu za te navike. To je kombinirana strategija razbijanja ritma stare navike i njena
zamjena novom, dobrom.
Uzgred budi rečeno, velika je stvar staru naviku zamijeniti, njoj veoma različitom novom. Na
primjer, umjesto da besposličarite, isplanirajte da odete na plivanje, da opljevite vrt ili odradite dobar
trening. Umjesto kritiziranja, kompliment. Umjesto durenja, smješak. Umjesto prigovaranja, pjesma. I
planirajte ove borbene taktike unaprijed.
Prakticirajte svoju novu naviku kao odgovor na emotivne izazove, kad god vam se za to ukaže
prilika. Nove navike izumiru bez vježbanja. Također i emotivni izazovi na koje se ne odreagira na vrijeme, ispare i ubrzo se više i ne pojavljuju.
Ne zaboravite moć molitve u svojim naporima da savladate loše navike i formirate dobre. Ali
budite sigurni da se molite sa sigurnošću i u vjeri. Kad od Boga zatražite pobjedu nad nekom lošom
navikom, ne zaboravite da zatražite i da vas blagoslovi darovima koji su u suprotnosti sa navikom
koju ste rješili da savladate. Nemojte se u molitvi zadržati samo na lošim navikama.
Umjesto da se u molitvi koncentrirate na to kako nasilan temperament imate, jednostavno ga
priznajte, ali onda tražite od Boga da vas učini mirnima, spokojnima, ljubaznima, uljudnima,
smislenima, strpljivima, spremnima da pomognete… Dok se molite, zamislite emotivna iskustva
povezana sa ovim rječima. Tražite od Boga ove darove i očekujte da ćete ih iskusiti.

Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak - izvodi iz knjige

Nove navike

Pretpostavimo sad, da u toku učenja novih puteva u mozgu, skliznete opet na stari put.
Možda ste imali ovakvo iskustvo. Možda ste živjeli novim životom mjesecima i onda odjednom
počnete opet da se ponašate kao i ranije (prije novog iskustva). Izgubili ste kontrolu. Stari đavo vam
opet šapuće u uho, “Aha! Ništa nisi postigao. Nisi se nimalo promijenio. Ostao si isti.” Nikad ne
slušajte taj glas, jer on vas nije podsjetio ni na jednu bitku koju ste idući novim putevima izvojevali niti
vam je išta rekao o fizičkim i kemijskim promjenama koje su se desile na novonastalim moždanim
putanjama. Dakle, kad padnete, ustanite i nastavite da radite na novom putu. Niste izgubili tlo na novom putu – novi dugmići nisu izbrisani slučajnim padom!

Praktiči savjeti u vezi sa započinjanjem “ iscjeljujućeg” ponašanja

Da li vam ikad dojadi pokušavanje da se prisjetite svega onoga što treba da bude napravljeno? Jeste
li poželjeli ikad da drugi malo više povedu računa o svojim brigama – da se sami prisjete gdje su ostavili
ključeve, da sami pamte svoje sastanke, da sami završe svoje obaveze? Jedva da imate vremena da
razmišljate za sebe, a morate da mislite i za druge!
Pa, izgleda da vam je potrebno da stvorite dosta navika. Navike mogu da uštede mnoštvo
energije vašem umu. Dobro ustanovljene navike se odvijaju skoro potpuno automatski. One jedva da
iziskuju razmišljanje.
Skoro svaki rutinski zadatak može postati navika. Sjedite i popišite sve stvari koje radite ili bi
trebalo da napravite. Napravite listu i rasporedite zadatke tako da za svaki nađete najlogičnije mjesto.
Spojite one koji se po svojoj prirodi slažu. Vežite one koji se najlakše zaboravljaju sa onima koje
nikad ne propustite da napravite.
Porodično bogosluženje i vrijeme odvojeno za porodicu, vežite sa dnevnim obrocima ili sa
pranjem zuba. Garderoba nikad neće morati da se podiže sa poda ili stolice ako je tamo i ne ostavite.
Naviknite se da je vraćate na vješalicu i u ormar odmah po skidanju.
Napravite naviku od bilo kog svakodnevnog zadatka – dnevnog, sedmičnog, mjesečnog i
godišnjeg. Vežite ih sve za nešto drugo što nikad ne zaboravljate. Vizualizujte tu radnju – zamislite
sebe kako izvodite određenu naviku u određeno vreme. Vaš mozak će se postarati da se sve odvijaju
po planu, a vi ćete uštedjeti sebi obilje energije.
Navike mogu biti stvorene bilo kad u životu. Rano djetinjstvo je, naravno, najbolje vrijeme za
početak. Moždane ćelije koje se tada udruže u izvršavanju zadatka, ostaju udružene i u budućnosti.
Asocijativne mreže sačinjene od specifičnih neurona koji izvode određeni zadatak, veoma se brzo
ustanovljavaju. Ove mreže se odupiru rearanžirenju za potrebe drugih zadataka. Ovo je jedan od
razloga zašto su prvostvorene mreže ujedno i najtrajnije. Ponavljanje je svakako još važniji razlog.
Neke navike je lakše stvoriti od drugih, jednostavno zato što nasljeđujemo drugačije sklonosti.
Zbog široko rasprostranjenog prakticiranja loših navika tokom vjekova, one se mnogo lakše formiraju
od dobrih i teže ih je se osloboditi kad su jednom uspostavljene.
Ako su mala djeca prepuštena sama sebi, lakše će naučiti da čine loše nego li dobro. Kao što
Biblija kaže, mi smo “rođena djeca gnjeva”- “sinovi protivljenja.”
Navike, kao i bilo koje druge moždane aktivnosti, usklađuju se sa ritmičkim obrascem nervnog
sistema. Lako je utonuti u san i probuditi se iz njega u određeno vrijeme dana – ogladnjeti u vrijeme
obroka… Čak se i bubnjanje prstima po stolu ili regularna terevenka pijanca odvija po u nekom
ritmu.

Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak - izvodi iz knjige

Loše navike

Prije oko sto godina, cjenjeni psiholog Vilijam Džejms (William James) je nagovjestio
molekularne osnove navike sljedećim rječima: “Kad bi mladi samo mogli znati kako će brzo dobiti pun
naramak navika, obratili bi više pažnje na svoje ponašanje u konkretnim slučajevima. Mi smo ti koji
tkamo vlastitu svoju sudbinu, dobre ili zle, ali nikad neutralne.
Svaki, čak i najmanji potez vrline ili pak poroka, ostavlja svoj trag koji nikad nije beznačajan.
Pijani Rip Van Vinkl (Rip Van Winkle), iz Džefersonovog (Jafferson) komada, izgovara se za svaku
novu zapostavljenu dužnost rječima: “Ovu ne brojim.” Pa! On je ne mora brojati, a ni ljubazno Nebo
ne mora, ali ona je i pored toga ubrojana. Negdje među njegovim nervnim ćelijama i vlaknima,
molekule su je ubrojale, registrirale i pohranile, kako bi je upotrijebili protiv njega kad naiđe sljedeće
iskušenje. Ništa, što smo ikad napravili, u doslovnom naučnom smislu, nije isparilo iz mozga.
Ovo naravno ima svoje kako loše tako i dobre strane. Kao što ponavljanim pijenjem postajemo
alkoholičari, tako isto postajemo sveci u moralnom i autoriteti i eksperti u praktičnim i naučnim
sferama, mnoštvom pojedinačnih djela i sati provedenih u radu.”
Zatim, Dr. Džejms dodaje: “Neka nijedan mladi čovek nema neizvjesnosti u vezi ishoda svog
obrazovanja, koje god ono branše bilo. Ako ostane vjeran poslu svakog sata u radnom danu, rezultat
slobodno može prepustiti samom sebi. Može sa sigurnošću računati na to da će se jednog predivnog
jutra probuditi kao kompetentan stručnjak u svojoj generaciji, bilo kojom oblašću da se bavio. Tiho i
neprimjetno, između svih elemenata njegovog posla, u njegovom umu se izgradila moć procjene, poput
dragocjenog posjeda koji ne može nestati. Mladi bi trebali unaprijed da znaju ovu istinu. Ignoriranje iste
je vjerovatno zaslužnije za obeshrabrenje i malodušnost kod mladih pri izboru zanimanja, nego li svi
ostali uzroci zajedno.”
Kako je to jedan vizionar i napredni učitelj morala rekao: “Bit ćemo onoliko samostalni, za
vrijeme i vječnost, koliko su nam to omogućile naše navike.” Nema ničeg tajnog u prirodi nečijeg
karaktera. “Karakter se otkriva ne kroz povremena dobra ili loša djela, već kroz namjere koje se
ispoljavaju kroz naučene rječi i djela.”

Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak - izvodi iz knjige

Navike u mozgu

Dr. Chalmers: Ljek za slomljeni mozak

Prilikom posjete Dr.-u Vilderu Penfildu, saznao sam da svakom narednom stimulacijom
otvorenog mozga niskovoltažnom strujom, odgovor nervnog tkiva postaje sve brži. Kao rezultat
stimulacije, nastale su fizičke promjene u nervnom tkivu.
Logičan zaključak je dakle da svaka misao, osjećanje ili akcija koja se ponavlja, producira
fizičke i kemijske promjene u našim nervnim putanjama, bilo na blagoslov bilo na prokletstvo nama
kad se jednom ove navike učvrste u mozgu. Razmislite samo o implikacijama ove činjenice na naše
mentalno i emotivno zdravlje i na obrazovanje našeg karaktera.
“Ono što djete gleda i sluša, ostavlja duboke tragove u nježnom dječijem umu, koje nikakve
kasnije životne okolnosti ne mogu u potpunosti izbrisati… Ponavljanje određenih djela stvara navike.
One se mogu modificirati ozbiljnim vježbanjem, u nastavku života, ali rjetko kad u potpunosti
promjeniti.”

Uvjek kad pričam o ovoj temi, netko me upita: “Da li ovi dugmići ikad nestanu?” Na današnjem
nivou saznanja, čini nam se da bi oni mogli nestati ako se godinama ne bi koristili ovi moždani putevi.
Izgleda da navike stvaraju poprilično trajne puteve u mozgu. Osim u slučaju da se dotični put
ne koristi nekoliko godina, navika se iz mozga izbrisati ne može. Navike se mogu savladati
stvaranjem drugih navika koje su snažnije od onih kojima se želimo odupreti.
Mi možemo izgraditi nove puteve u mozgu svjesnim biranjem da, drugačije nego li što smo
navikli, odgovorimo na neku situaciju. Mi moramo ovu odluku donijeti veliki broj puta, kako bismo
izgradili više dugmića na novom putu nego li ih je na starom.
Tada će nervni impulsi koji putuju mozgom, radije izabrati novi put umjesto starog. Od
glavnog odvodnog vlakna u neuronu postoje mnoga alternativna vlakanca koja se odvajaju. To su ujedno i alternativni putevi. Drugim rječima mi biramo drugu maršutu – da budemo ljubazni umjesto
grubi, da pohvalimo umjesto da kritiziramo, da pomognemo umesto da povrijedimo. I kad se odupremo
iskušenju da pogriješimo, drugo kemijsko sjedinjenje poput GABE se luči i “povlači ručnu u
trenutku”.
Tako mnogo puta suprostavljene poruke bombardiraju moždani neuron. Neke kažu: “Napravi to.”
Druge pak: “Bolje nemoj.” Ukinuti ili neukinuti impuls, to je pitanje. Kako bilo koja nervna ćelija zna
šta treba da napravi?
Da li vas je ikad iskušavao komad torte u periodu kad ste obećali sebi da ste na dijeti?
Vjerojatno ste tada pomislili: “Kako samo lijepo izgleda?” Odmah zatim 30 milivolti pristiže u nervnu
ćeliju i kaže: “Ukidaj taj impuls”!
No u istom trenutku nadolazi vam misao: “Bolje ne.” Tada se na nervnim završecima stvara
GABA i snažno bombardira “ćeliju odluke”. Ona je praćena sa recimo 40 milivolti napona porukom:
“Pusti okidanje.” (Što je jača vaša odlučnost, to je veći napon koji pogađa ćeliju). Domaćica vam
prinosi kolač, ali vi ste donijeli odluku, sa samo 10 milivolti prednosti i polu neodlučno kažete: “Ne
hvala.”
Vidite, potrebno je najmanje 10 milivolti energije da izazove u mozgu stvaranje impulsa. U
ovom slučaju vaš mozak je izveo brzinsku algebarsku jednadžbu, 30 milivolti da okinem ili 40 da ne
okinem. Rezultat: 10 milivolti, ne okidam!
I ako je đavo bio iza ovog iskušenja, sa negodovanjem zaključuje: “Ok, ovu bitku sam izgubio,
ali ne sa mnogo razlike.” I za idući put radi bolje planove. On nije u stanju da vam čita misli. Ali
svakako razumije kolebljivo ponašanje.

Opraštanje i pomirenje

Opraštanje

Ukoliko smo bili povrijeđeni i to je pridonijelo uzroku naših
tegoba, moramo oprostiti. I opraštanje je svjesna odluka, da
ćemo onome tko nas je povrijedio, oprostiti. Važno je bezuvjetno
i potpuno opraštanje, jer se inače problem vraća. Opraštanje je
zapravo prvi korak kod rješavanja međusobnih konflikata, neka
je vrsta pripreme terena da i druga strana napravi jednako.
Moramo biti svjesni da smo u situaciji povrijeđenosti i sami
osuđivali, ljutili se ili čak mrzili. Zato moramo napraviti i postupak
kajanja. Čisto ljudski gledajući, teško je shvatiti da kad nekoga
povrijedimo, dotični zbog osuđivanja, ljutnje ili mržnje prema
nama, jače krši više duhovne zakone nego mi. S tim što smo
osobu povrijedili, učinili smo jednokratno loše djelo, a povrijeđena
osoba se na nas može ljutiti ili nas čak mrziti možda još dugo
vremena nakon tog čina. S tim će si prouzročiti cijeli niz tegoba,
koje će se prije ili kasnije pojaviti na tjelesnoj razini kao bolest ili
tegoba.
U nekim slučajevima osoba nije mogla oprostiti, zato sam tražio
načine da to riješimo:

Neka se osoba usmjeri u to da oprosti sebi zato što je nekoga
dovela u situaciju da je povrijedi.
To je bilo učinkovito, jer ako stvarno shvatimo što i zašto nam
se događa, znamo da nas nitko ne može povrijediti. Uvijek se
povrijedimo sami jer ne razumijemo. Jer želimo biti u pravu. Jer
ne prihvaćamo ono što nam je namijenjeno.

Pomirenje

Već smo ustanovili da se kod kršenja viših zakona u međusobnim
odnosima radi o zamjeranjima, ljutnji, osuđivanju, povrijeđenosti
(ljutnja prerasta u bijes pa i u mržnju) obiju strana. Rješavanje
napravljenih pogrešaka obiju strana možemo nazvati pomirenje.
Kod pomirenja se radi o najzdravijem, plodnom načinu ponašanja.
Radi se o međusobnom opraštanju i kajanju. Akt je završen,
bezuvjetan. Nakon tog čina više nema izazivanja, osvećivanja i
obnavljanja starih tegoba. Pri tome smo svjesni da svatko ima
svoju istinu i da je u pravu. Ukoliko kod pomirenja čekamo da
drugi to napravi prvi, utoliko to može biti »nikada«. Pomirenje
može značiti i pospremanje pred svojim pragom. Kad smo pomeli
svoj prag, otpustili smo polovicu napetosti i druga strana to
lakše može napraviti. Kada za pomirenje nismo spremni, čekamo
bolji trenutak. Već naša namjera da ćemo se bezuvjetno pomiriti,
pokreće proces koji nas prije ili kasnije dovede do točke kad ćemo
biti sposobni za pomirenje.
Iskustva ili rane koje su u prošlosti nastale zbog našeg nepravilnog
djelovanja, možemo uzeti kao životno iskustvo ili kao bol,
ogorčenost. S ovim drugim načinom ponovno kršimo više zakone.
Nikada nemamo pravo ljutiti se, biti povrijeđeni, osuđivati, jer mi
ne znamo zašto je nešto tako kako je.
Na nama je hoćemo li ustrajati kod svojih životnih pogleda ili ćemo
si otvoriti nove perspektive života i pogledati što kroz njih seže.
Ništa nije trajno, ništa čvrsto i određeno, zato je ovisno o nama da
preuzmemo odgovornost za svoju evoluciju i počnemo posezati
preko naših dosadašnjih granica. Naš potencijal je bezgraničan,
a izbor o tome hoćemo li ga iskoristiti isključivo je naš. Nitko
nema pravo, niti može, odlučiti umjesto nas, u suprotnom bismo
snosili posljedice. Posljednji izbor pripada onome što mi jesmo
sam život.
Kako ćete znati j e s t e li očistili svoje biopolje? Tada, kada
nećete biti vezani za materijalno i duhovno, kad vas nitko i
ništa neće moći razljutiti, ražalostiti, uvrijediti ili povrijediti, kad n e ć e t e t r e b a t i v i še dokaze
da ste u p r a v u . To znači da u sebi više n e ć e t e imati nijednog
n e g a t i v n o g programa, koji bi reagirao na izazove izvana.

S POSTUPKOM SE OTVARAMO, PRISJEĆAJUĆI SE:
• osoba s kojima smo bili povezani ili smo još uvijek povezani,
• za nas neugodnih situacija,
• svega što nas je na bilo kakav način povrijedilo,
bilo da smo pri tome sudjelovali ili samo opažali
• svih situacija u kojima smo mi nekoga povrijedili.
Gdje god smo bili povrijeđeni bezuvjetno oprostimo; gdje smo
mi povrijedili, ljutili se, osuđivali, bili ljubomorni, imali očekivanja,
oprostimo sami sebi.
Najvažnije je oprostiti sebi, jer smo s tim što smo bili agresivni
prema drugima, najviše povrijedili sebe.
Svaku neugodnu situaciju ili traumatičan događaj prihvatimo
s ljubavlju, jer znamo da se sve trebalo dogoditi upravo onako
kako se dogodilo.
Na ovaj način popravljamo traume u prošlosti, što jako utječe na
sadašnjost i budućnost; informacija traume u našoj podsvijesti
ne poznaje linearnost vremena, sve je sada i ovdje.
Na temelju djelovanja sila iz prošlosti možemo zaključiti što će se
dogoditi u budućnosti; ovisno o smjeru našeg kretanja, nije teško
ustvrditi gdje ćemo stići; mijenjajući sebe, možemo mijenjati i
smjer u budućnosti.
Primjerice, kod akutne glavobolje prisjetimo se nekoliko
posljednjih dana, koga smo osuđivali, ljutili se, bili uvrijeđeni i
napravimo opisani proces.
Učinak je ovisan o našoj namjeri da riješimo tegobe, o našoj
iskrenosti i razumijevanju pogrešaka.
Svako naše neprihvaćanje neke situacije te nespremnost za
opraštanje sebi ili drugima - koči proces, a učinak će biti
minimalan, odnosno primjeren količini neprihvaćanja.
Marjan Ogorevc
ISCJELJIVANJE
KARMIČKOM
DIJAGNOSTIKOM
i siguran ulazak
u čovjekovo biopolje - izvodi iz knjige

Priznavanje pogreške

Ovdje želim nešto više reći o samom procesu kajanja, odnosno
postupku, na način kako ga ja shvaćam i koji sam provjerio u
praksi. Kajanje je postupak i emocija odjednom. Za kajanje se
odlučimo kada nas naša svijest, tegobe ili nešto izvana dovede
do toga da postanemo svjesni krivog djelovanja. Prije kajanja
je dobro dati si vremena za razmišljanje i shvaćanje postupka
koji želimo napraviti. Prihvatiti moramo i odluku i odgovornost
za to.
Prvi korak kod kajanja je naše razumijevanje i svjesno
priznavanje pogreške koju smo napravili. Pri tome je nevažno
je li to bilo namjerno ili ne, jer je u oba slučaja posljedica ovdje.
Ukoliko kod toga tražimo opravdanje, već smo pali na ispitu.
Ukoliko ne priznamo naše krivo djelovanje, prvi korak kajanja
u energetsko-informacijskom i psihološkom smislu, neće se
dogoditi i svi daljnji koraci su bez veće koristi.
Drugi korak je svjesna odluka da ćemo popraviti napravljenu
grešku. Ako smo uspjeli napraviti prvi korak, odlučujemo se
za popravak napravljene greške, koji mora biti dovršen bez
proračunatosti i improvizacija.
Treći korak je odluka za smisleno djelovanje za ostvarivanje naše
odluke. U slučaju da smo napravili prva dva koraka u mislima,
odlučit ćemo se to sprovesti i u praksi, u svakodnevnom životu.
Mnogi misle da mogu nekoga povrijediti puno puta na isti
način, a u međuvremenu se malo pokajati ili otići na ispovjed.
Ponavljanje djela je puno jače kršenje viših zakona i prodire
u dublje duhovne strukture. To znači da ih je teže otkloniti, jer su posljedice veće i šire se na veće područjem na primjer, na naše najbliže, naše buduće živote i slično.

Marjan Ogorevc
ISCJELJIVANJE
KARMIČKOM
DIJAGNOSTIKOM
i siguran ulazak
u čovjekovo biopolje - izvodi iz knjige

Kajanje

Na terapijama se često susrećem s osobama koje za sebe tvrde
da su ateisti. Prilikom toga u želji da pomognem osobi, nekako
se snađem. Rješenje se obično ponudi samo od sebe jer vjerujem
da će mi ga Svemir iznaći.
Problem starije gospođe je bio u dubokom zamjeranju i
osuđivanju u prošlosti. Predložio sam joj postupak s molitvom,
ali me je odmah odbila jer ne vjeruje u Boga. Upitao sam je u
što vjeruje i što je za nju to što je stvorilo svijet i što ga uređuje.
»Sila prirode«, odgovorila je gospođa. Snašao sam se i rekao joj
neka se onda molitvom obrati »sili prirode«. Zatim sam provjerio
njeno biopolje i ustanovio da i taj način djeluje.
Ovo iskustvo me je navelo na razmišljanje da su oni terapeuti
koji beskompromisno zagovaraju svoje stajalište i da samo njihov
način donosi rezultate, u zabludi i pri tome svoje pacijente obmanjuju.
Postoji bezbroj načina, a koji ćemo izabrati, ovisi od osobe,
njenih uvjerenja, vjere, kulture, tog trenutka. Kada ne uspijem
pronaći pravi pristup prema pacijentu, pitam se, što me kao
terapeuta ograničava? Kad ću biti dovoljno čist i sposoban, moći
ću za svakoga naći pravi pristup. Mislim da se kao terapeut moram
prilagođavati i uvijek iznova tražiti bolje i učinkovitije prijeme.
Na kraju krajeva, kad bi se oni s tegobama mogli prilagođavati,
mene ne bi ni trebali.

Kajanje
Razumijevanje kajanja je vrlo važno, jer je od toga ovisan i
učinak, odnosno čišćenje destrukcija ili posljedica koje su
nastale zbog našeg krivog djelovanja. Većina kajanje shvaća
kao grižnju savjesti, samooptuživanje ili samosažaljenje u vezi
sa svojom prošlosti. S takvim shvaćanjem kajanja i takvim
emocijama izazivamo kod sebe još veću štetu, odnosno još veće
kršenje duhovnih zakona. Kajanje možemo shvatiti u vjerskom
smislu, što često znači samooptuživanje, ili taj pojam trebamo
prihvatiti onako kako ga shvaćaju u psihologiji.
Ukoliko se odlučimo pokajati, to znači da ćemo se suočiti s
prošlošću, sa starim ranama, zamjerkama, osuđivanjima i svim
nepravilnim djelovanjima. Potpuno je svejedno jesmo li koga
povrijedili, bili povrijeđeni ili, što je često, samo mislimo da smo
nekoga povrijedili i pri tome imamo osjećaj krivice. Kada na
terapiji nekomu pomoću dijagnostike karme ustanovim stare
zamjerke, osuđivanje, ljutnju, povrijeđenost ili nešto drugo, taj
obično kaže da je to bilo davno i da više ne osjeća zamjeranje i
slično. Vrijeme je napravilo svoje, većina je sve to pomela pod
tepih ili je na razumskoj razini napustila takve emocije.
Većini je nerazumljivo da nešto što se dogodilo prije puno
godina ili čak desetljeća, postoji u njima, u njihovoj podsvijesti,
i u ovom trenutku. Svako kršenje viših zakona, svi negativni
misleni programi, nalaze se u našoj podsvijesti onoliko dugo
dok ih ne osvijestimo, pokajemo se i molitvom, zamolbom ili
kakvim drugim procesom, transformiramo. Moja i istraživanja
drugih praktičara iz tog područja dokazuju da se transformacija
- čišćenje ne dogodi, ukoliko osoba ne osvijesti i ne razumije
što je krivo napravila. Neki u svojoj naivnosti ili neznanju čak
misle da možemo destrukcije (loše energije) iz čovjekove aure
neposredno odvesti u zemlju, vodu u posebne simbole i slično.
Možemo ih odvesti, ali se u tom slučaju kroz određeno vrijeme
vrate osobi, terapeutu i njegovim najbližima. Mnogi zbog brzog
olakšavanja simptoma misle da su izliječili osobu. To je zato
jer njihovo znanje i spoznaja sežu samo do razine otklanjanja
simptoma. To vrijedi prvenstveno za sve vrste čišćenja čakri,
energetskih tijela, povezivanja s energijama i slično.

Marjan Ogorevc
ISCJELJIVANJE
KARMIČKOM
DIJAGNOSTIKOM
i siguran ulazak
u čovjekovo biopolje - izvodi iz knjige

Čišćenje biopolja molitvom

Na terapijama često susrećem osobe koje su dogmatski usmjerene,
što znači da osim molitve koju su dobili u crkvi, nežele izreći niti jednu
drugu molitvu. Ukoliko molitvu pravilno ne razumiju i izrečena je na
nepravilan način, nema ni učinka. Ponekad im, nakon što putem
karmičke dijagnostike ustanovim gdje, na kojim se razinama nalaze
uzroci za njihove tegobe, podijelim »domaću zadaću«: čišćenje
biopolja molitvom.
Jedna gospoda je bila puna ljutnje i osuđivanja, a u prošlosti je
često namjerno loše djelovala. Dao sam joj »domaću zadaću«,
nakon čega se ništa nije promijenilo. Čudila se, jer je molila Boga
za očišćenje svojih grijeha, a ja sam joj objasnio da Bog ništa ne
napravi umjesto nas. Kad je molitvu izgovorila na drugačiji način, u
trenutku je bilo sve očišćeno. Taj drugi način je bio: »Bože, daj mi
toliko ljubavi, energije i mudrosti da si mogu oprostiti i sve svoje
pogreške promijeniti u ljubav i prihvaćanje Boga, sebe i drugih«. Pri
tome je greške navela uz proces kajanja, opraštanja i pomirenja.
Nakon svih mojih istraživanja i provjeravanja učinka molitve, došao
sam do vrlo jednostavne formule za molitvu i/ili zamolbu, koju vam
ovdje i nudim kako biste je mogli i vi isprobati. To ne znači da drugi
načini ne djeluju, već je to način koji je za mene najjednostavniji i
učinkovit te je nebrojeno puta provjeren.
Mišljenja sam da u današnje vrijeme svaki proces mora biti
jednostavan, lako razumljiv i upotrebljiv u svim situacijama, uobličen
u okvir, a ne kao recept u koji stavimo točno određenu količinu i
vrstu sastojaka. Proces mora biti prihvatljiv i za sva vjerska, filozofska
i druga usmjerenja, osim za one koji su tako dogmatski usmjereni
da ne mogu prihvatiti ništa osim onoga što su ih naučili. No o
tome je već bilo puno puta rečeno. Svi uspješni načini rješavanja
tegoba su vrlo jednostavni, ponekad i prejednostavni, tako da ih je
potrebno malo zakomplicirati da bi ih ljudi uopće razumjeli. Ponekad
psihologija preuzme vrlo jednostavne metode i zakomplicira ih, kako
bi izgledala učenija i da bi tvorcima tog nauka dala veći značaj; pa
ponekad i da bi se lakše prodala. Možda je dobro da vam kažem da
je najviši stupanj molitve samo osjećaj bezuvjetne ljubavi u srcu, što
pored razumijevanja i osvještavanja dovodi do učinka. Ali budući
da nas većina za to još nije sposobna, prilikom procesa trebamo i
riječi.

Kod ovog procesa vrlo je korisno da prije i poslije procesa popijemo
čašu vode. Ponekad se zbog dehidracije zaustavi proces
koji se automatski nastavlja nakon što popijemo čašu vode.
Vrlo je korisno i ako pri tom procesu osvješteno dišemo, ali ne i
da mijenjamo disanje (to nije yogijsko disanje). Recimo, udišemo
kroz nos, a s izdahom opuštamo tijelo. Osviješteno disanje ima
više dobrih učinaka. Prvi je taj da isključujemo razum, drugi,
da prilikom udaha epifiza (žlijezda u mozgu) pošalje signal
po energetskim meridijanima i pregleda stanje tijela. Prilikom
izdaha, taj se signal vraća u epifizu, i on putem energetskog
sistema čakri, hormonskog sistema i drugih mehanizama sređuje
moguće nepravilnosti u tijelu. U slučaju plitkog ili prebrzog
disanja, energetski signal iz epifize ne doseže sve energetske
razine i povratna informacija je nepravilna. Najbolje je i da imamo
zatvorene oči, jer tako spriječavamo asocijacije zbog onoga što
imamo u vidnom polju. Ukoliko pri tome imamo mir i nalazimo se
u opuštenom položaju, stvarno imamo sve preduvjete napraviti
cjelokupni proces. Te preduvjete je korisno osigurati kad radimo
sami ili s bioterapeutom.

Marjan Ogorevc
ISCEJLJIVANJE
KARMIČKOM
DIJAGNOSTIKOM
i siguran ulazak
u čovjekovo biopolje - izvodi iz knjige