Samopromatranje

Vidjeti Jasno – Čudesna Moć Samopromatranja

by Velimir Gašparić on Kol 19, 2013 • 16:11 5 Komentara

Svatko od nas posjeduje čudesnu moć koja, u većini slučajeva, neprepoznata leži u nama, dostupna u svakom trenutku našeg života a opet tako rijetko korištena. To je moć promatranja, svjedočenja i sagledavanja. Iako se na prvi pogled čini kao da je riječ o potpuno pasivnoj i neučinkovitoj aktivnosti, s obzirom na činjenicu da se promatranjem ne postiže nikakva značajna vidljiva promjena ili pomak u onome što se promatra, zbog čega ju ujedno mnogi tako olako odbacuju i zanemaruju, pogledamo li malo dublje, vidjet ćemo da je promatranje jedna od naših najneposrednijih moći.

Primjerice, uzmimo da sami želite iz prve ruke otkriti kakav je čovjek vaš novi susjed. Kako ćete to najbolje učiniti? Ako po strani ostavite upoznavanje, prilikom kojeg vam on nudi svoju sliku o sebi i tračeve drugih koji vam opet nude njihovu sliku o njemu, postat će vam jasno da je vjerojatno jedini autentični način da to učinite promatranje, zar ne? No, da biste to mogli, najprije morate odvojiti malo vremena i svoju pozornost usmjeriti na objekt vašeg promatranja. Kad biste ga promatrali u njegovim svakodnevnim situacijama i načinu na koji živi svoj život, uskoro biste došli do mnogih zanimljivih otkrića i spoznaja o tome kakav je on kao čovjek, kako se odnosi prema svojoj djeci, kakav je suprug, koje su mu sklonosti, zašto radi određene stvari na način na koji ih radi itd. Sve te stvari bi vam postale jasne same od sebe, jednostavnim činom pozornog promatranja. Ono što bi proizašlo kao posljedica svega toga bilo bi jedno dublje i neposredno razumijevanje njegovog karaktera. Ili, da biste mogli razumijeti, primjerice, kako motor od auta funkcionira, morate najprije promatrati kako njegovi sastavni dijelovi i njihova međusobna povezanost sačinjavaju jednu homogenu međuovisnu cjelinu. Dakle, štogod promatrali, krajnja svrha i smisao svakog promatranja je nedvojbeno i neposredno razumijevanje i shvaćanje. Takvu vrstu promatranja, pri kojemu smo u stanju na temelju opažanja izvanjskih objekata i pojava kao i odnosa među njima donijeti neposredni zaključak o nečemu, možemo nazvati objektivnim, izvanjskim ili pojavnim promatranjem. Sada, kada bismo na jednak način, koristeći istu dozu znatiželje, preusmjerili svoju pozornost od vanjskih pojavnih oblika na same sebe i svoje ponašanje, što bismo otkrili? Koja je zapravo uloga i smisao promatranja samih sebe i što to uopće znači promatrati sebe? Kako se to radi?

Primjerice, uzmimo da na brzinu režete kruh i pritom se porežete. Ako je to jednokratni slučaj, osim što ćete vjerojatno opsovati, jaukati, previjati se od boli i zaviti ranu, ta situacija će proći samo tako, nezapaženo od strane vas. Međutim, ako se porežete i drugi put, bez promatranja samih sebe i vaših vlastitih postupaka, vi ćete opet psovati, jaukati i ponovo zaviti ranu i tako se nehotice nesvjesno nastaviti ozljeđivati unedogled. No, jednom kad zastanete i svoju pozornost usmjerite na razloge zbog kojih se to dogodilo, postat će vam jasno da se to dogodilo zato što ste se žurili, zar ne?! Jednom kada vam to postane jasno, vi sada nedvojbeno znate gdje leži uzrok vašeg problema, jer ste to osvijestili! Čin samopromatranja je ono što dovodi iskru svjesnosti u mrak automatizma i navike i rastvara ga. Jer, jednom kad ste nešto osvijestili, to vam trenutačno daje moć da izaberete drugačiji ishod, da postupite drugačije, da sagledate razloge zbog kojih se nešto događa i da zaustavite slijepi stroj navike koji se neprestano vrti u beskonačnom krugu. To je taj trenutak jasnoće koji vas navodi da preispitate svoje postupke. U tome leži moć promatranja. Ali ono što je toliko zapanjujuće u svemu tome je činjenica da to nije nešto oko čega se vi morate naprezati, to nije nešto što trebate naučiti, zaslužiti ili dosegnuti dugogodišnjom praksom, jer nešto je u vama VEĆ svjesno svega što se dogodilo, kao i razloga zbog kojih se to dogodilo, sve je tu ispred vas. Vi samo trebate pogledati prema tome i sve postaje savršeno jasno. Takvu vrstu “gledanja”, kojom se promatra ono što je prostom oku nevidljivo ali ipak je moguće opaziti u nekom obliku, kao koncept, misao ili osjet, možemo nazvati unutarnjim, nepojavnim promatranjem. Takvim promatranjem ćete ubrzo doći do jednog zanimljivog otkrića – uvidjet ćete da u vama postoje barem dva identiteta koja “dijele zajednički prostor”, dvije razine vas – onaj površinski koji postupa automatski sljedeći misli i djelujući prema naučenome, u skladu s društvenom uvjetovanošću, drugim riječima, ego ili osobni identitet, i onaj dubinski, koji sve to sagledava i promatra sa distance. Ali također, u tom promatranju vam se istodobno otkriva i nevidljiva, nečujna prisutnost onoga što je tu ranije od svih njih a svjesno je i jednog i drugog, onoga što jednostavno gleda sve drugo, ali samo ne može biti viđeno niti opaženo. Promatrajući na ovaj način svoje reakcije, svoje postupke, svoje misli, vi svjetlošću svoje svjesnosti, svojom pozornošću, obasjavate i rasvjetljavate kao pojavno sve ono što u suštini niste vi! Jer, sve ono što ste u stanju primijetiti kao neku vrstu pojave unutar sebe samih, podrazumijeva da mora postojati određeni međuprostor između vas koji promatrate i onoga što promatrate. Vi morate biti iza svega toga kako bi se to moglo pojaviti pred vama. Dakle, vidjeti jasno i nedvojbeno ono što niste vi je vjerojatno i najizravniji način da dođete do spoznaje o tome tko ili što vi jeste. Jer, krajnji zaključak do kojeg jasno dolazite promatranjem je taj da u konačnici ne možete uperiti prstom prema tome što vi jeste, s obzirom da se sve što primjećujete pojavljuje vama i nalazi ispred vas, dok ste vi uvijek u pozadini, stojeći na izvoru svakog opažanja. Jasno vam je samo to da ono što vi jeste ne može biti pojava i da to samim time ne može biti shvaćeno i obuhvaćeno umom. Najbolje što um može pokušati je naslutiti što bi to otprilike moglo biti, ali ništa više. I to je sasvim u redu. Što je najbolje od svega, uopće nije niti važno da to bude shvaćeno mentalno, umom, jer je to izvan njegovog dosega. Potpuna i čista spoznaja onoga što jesmo može biti doživljeno tek srcem, kao posljedica neposrednog i nepojavnog promatranja.

Vidjet ćete da je promatranje vrlo jednostavna i prirodna pojava koja ne zahtijeva da se zadovolje nikakvi posebni preduvjeti da bi se ono moglo dogoditi. Sve što je u suštini potrebno za promatranje je pozornost, ona iskrena znatiželja i otvorenost da se nešto razumije i shvati, a sve ostalo dolazi samo od sebe. U početku se može činiti da su za promatranje neophodni mir i tišina. I naravno, dok se za neke specifične situacije to doista pokazuje istinitim, kao i činjenica da se najkvalitetniji uvidi uistinu stječu u dubokom miru i tišini, ipak, samo promatranje kao takvo ne ovisi o posebnim okolnostima, jer to nije isključivo fizički čin. Promatranje ide ruku pod ruku s bivanjem. Ono što je toliko fascinantno oko promatranja je da ono nakon određenog vremena prestaje biti nešto što “vi činite” svjesnim naporom, nego postaje nešto što “vi jeste”, prirodan način bivanja. Vi shvaćate da ste vi promatrač, pristupna točka preko koje se promatranje događa.

Stoga, koristite tu svoju bogomdanu moć da biste otkrili istinu o tome tko ili što vi jeste. Jednostavno promatrajte. Kad kažem promatrajte, pod time ne mislim na tek povremeno izdvojeno promatranje pojedinačnih objekata ili situacija, nego štoviše, promatranje svega – budite promatrač života! Promatrajte sebe, svoje reakcije, ponašanje, postupke, promatrajte druge, promatrajte samu svijest i način na koji se ona izražava u različitim situacijama, na koje se sve načine ono nevidljivo i nečujno pojavljuje i odražava u vidljivome, primjerice, kako se Ljubav manifestira u pojavnome preko promatranja odnosa među živim bićima općenito, ljudima, životinjama, biljkama, kao i što se događa kao posljedica nedostatka izražavanja te iste Ljubavi… Promatrajte načine i modalitete na koje se život odvija, promatrajte prirodu, njezine cikluse, jednostavno, gledajte bez ikakvih unaprijed stvorenih očekivanja ili želje da ćete vidjeti bilo što određeno – samo promatrajte, opažajte sve što možete opaziti, razvijte stav tihog nepristranog svjedočenja, promatranja u pozadini svega što vam se na površini događa u svakodnevnom životu s jednostavnom željom da shvatite neposredno, da vidite za sebe. Budite prisutni u svemu što vam se događa, naravno, ali također, istodobno dok se to događa budite svjesni da ste vi oni koji sve to promatraju sa određenog odstojanja. Čin promatranja se ne bi trebao pretvoriti u neku vrstu zadatka koji treba izvršiti, to ne smije ni u jednom trenutku biti shvaćeno kao obveza, jer u tom slučaju gubi svoj smisao i postaje kontraproduktivno. Moć promatranja je toliko prirodna, univerzalna i svojstvena svemu što je svjesno da se i ego vrlo često njome koristi. Međutim, glavna razlika je u tome što ego promatra samo onoliko koliko mu je to potrebno da bi preko tog promatranja ostvario neki određeni cilj, ali nema interesa u samom promatranju kao takvom, on ne ide za dubljim razumijevanjem onoga što vidi. Upravo je zbog toga neophodno da promatranje koje za svrhu ima otkrivanje istine bude nepristrano i lišeno prosuđivanja.

Unutar tog “promatranja zbog samog promatranja”, pojavit će vam se sami od sebe neki od najdubljih uvida o tome tko vi jeste i što je sve ovo, ovaj život, o čemu se tu zapravo radi. U trenucima tišine, što je najzanimljivije, u onim trenucima u kojima vam se čini da mentalno ništa niste niti razumijeli niti shvatili, dogodit će se jedno dublje spontano otvaranje i neposredni bljesak razumijevanja koji će vam otkriti istinu o mnogim stvarima. Uvidi nakon kojih u vama neće biti nikakve sumnje, uvidi koje vam nitko drugi neće morati potvrditi da biste ih prihvatili kao istinite, jednostavno ćete znati. ZNATI ĆETE SVOJIM BIĆEM! Shvatit ćete da je sam život vaš najveći guru, vaš najveći učitelj i da vam jedan trenutak neposrednog pozornog promatranja može donijeti više razumijevanja nego čitanje na desetke duhovnih knjiga. Osluškujte i gledajte što vam preko života vaše biće govori, što vam želi pokazati, što je tu čega se treba prisjetiti u svemu tome. Jer to se događa u svakom trenutku, neprestano, u svakoj situaciji imate priliku vidjeti i potvrditi sami sebi tko ste vi, prisjetiti se, rasti u sve dubljem razumijevanju samih sebe, sve vas na neki način usmjerava prema vama samima. Vi jedino trebate biti otvoreni prema tome.

Moć koja proizlazi iz čina promatranja nije ona vrsta moći koja daje kontrolu nad situacijama, događajima i drugim ljudima, moć da utječemo na njih ili da ih mijenjamo – naprotiv, to je moć koja daje trenutačno i jasno viđenje svega onakvim kakvo ono uistinu jest. Ono što je toliko moćno u tome je duboko razumijevanje uslijed kojeg se MIJENJAMO MI SAMI, a to je najsnažnija promjena koja se može dogoditi i jedina koja je uistinu važna. Jednom kad vidite jasno, više niste zavedeni iluzijom, ne uzimate više lažno za istinito i samim time više ne djelujete iz lažnog. Jasno viđenje vas vodi izravno do korijenske spoznaje o tome zašto se i kako nešto događa ili pojavljuje. Vidite suštinski, nesmetano i jasno ispod površine, u sebi i drugima odmah uočavate i razumijete skrivene motive i temeljne razloge iz kojih proizlaze određene akcije, namjere, odluke, postupci i djela. Vaša moć zapažanja postaje toliko izoštrena da gotovo ništa ne može proći nezapaženo na monitoru vaše svjesnosti. Nekako, vi ste toliko čisti, da vam sve što je pojavno, što se, premda oku nevidljivo, na neki način može zapaziti, u obliku najsuptilnijih misli, najnezamjetnijih osjećaja, senzacija, više ne može promaknuti, kad se nešto pojavi, vi ćete biti tamo da to zapazite! I to viđenje vas stavlja u poziciju moći da postupate u skladu s istinom onoga što vidite – a to je vrhunska moć. Moć da djelujete iz suosjećanja, iz Ljubavi, iz istine je jedina istinska moć, koju također još možemo zvati i mudrošću, dok je korištenje sile kao izraza moći samo dokaz neznanja, nemoći i straha jer proizlazi iz opiranja prirodnom tijeku života.

Razlog zbog kojeg je toliko važno znati i zbog kojeg se toliko naglašava potreba posvješćivanja svog istinskog identiteta kroz pitanje “Tko sam ja?” je taj što jasno viđenje i spoznaja prirode toga što mi jesmo neminovno određuje način na koji djelujemo i živimo. Naš život postaje na neki način provjera, potvrda tog prepoznavanja. Ono što jesmo se očituje i može biti prepoznato jedino u načinu na koji jesmo.

Nastavlja se…

http://novavizija.blog.hr

Tags: buđenje, duhovnost, sadašnji trenutak, svijest, um

Previous post'Domovina' - Prerušeni vuk za one koji ne obraćaju pozornost na bitne stvari

5 comments

1.  

Kruno says: Kol 19, 2013 Odgovori

“Samo pokušajte da svjesno hodate nekoliko koraka, i vi ćete uočiti razliku – ljepotu, radost i opuštenost u svjesnom hodanju. Vaše čitavo tijelo je u skladu sa egzistencijom. Svjesnost vas povezuje sa egzistencijom. Nesvjesnost vas zatvara u vaš suženi prostor. U nesvjesnosti nemate nikakvu povezanost sa egzistencijom. U svjesnosti ste u odnosu sa cjelinom – od najmanje travke do najveće zvijezde udaljene od vas milionima svjetlosnih godina.” Osho “Zapamtite jednu stvar: meditacija znači svjesnost. Sve što radite svjesno je meditacija. Djelovanje nije u pitanju već kvalitet koju unosite u to djelovanje. Hodanje može biti meditacija, ako hodate budno. Sjedenje može biti meditacija, ako sjedite budno. Slušanje cvrkuta ptica može biti meditacija, ako slušate svjesno. Čak i slušanje unutarnje buke vašeg uma može biti meditacija, ako ostanete pribrani i posmatrate. Čitava stvar je u tome: osoba se ne treba kretati uspavano. Tada sve što radite je meditacija.” Osho

2.  

Kruno says: Kol 19, 2013 Odgovori

…po običaju, vrlo poučan tekst i dobra tehnika Nove vizije za razvijanje svjesnosti… ego je najbolje sagledati tehnikama ega a jedna od njih je tehnika samopromatranja gdje postoji promatrač-svjedok… osobno više zastupam stanje čiste svjesnosti-meditacije gdje nema potrebe za promatračem; biti svjestan svega svakog trenutka , a dok je svjesnost prisutna, biće je u stanju meditacije….

Matrix i programiranje osobnosti

Matrix i programiranje osobnosti

Psiholozi govore da postoji samo jedan mali broj onoga što oni nazivaju arhetipske „osobnosti“. Neki kažu da nema više od 12 osnovnih. Švicarski psiholog, Carl Gustav Jung, pokušavao je spojiti te arhetipove sa genetičkim nasljeđem i vjerovao je da su oni instinktivni. Rekao je da se mi rađamo s takvim modelima koji čine našu imaginaciju i prave je „jednim dijelom ljudskom“. On je smatrao da su arhetipovi tijesno vezani za naša tijela. Jung je identificirao 70 ovih modela u svakoj kulturi i periodu ljudske povijesti, i otkrio da su oslikavali potpuno iste arhetipske „zakone“ u svim slučajevima. Pretpostavio je da neka „Univerzalna svijest“ stoji iza svega toga. Ljudi nemaju neke posebne, niti osobne, nesvjesne umove i umjesto toga dijele jedinstvenu Univerzalnu svijest, rekao je Jung. Ono što mi zovemo svjesni um u njoj je ukorijenjen, vjerovao je, i po njemu - um je i oblikovan prema univerzalnom modelu.

Rekao bih da ovi arhetipski modeli predstavljaju softverske programe. Jung je rekao da se osobne karakteristike nasljeđuju i da su blisko povezane sa tijelom. Jesu, povezane su kroz DNK. To su modeli koji nas, po njemu, čine „dijelom ljudskim“ - ljudski softverski program. Poput svega u ovoj realnosti, „ljudsko“ je računalno tijelo, a ne osoba koja mi stvarno jesmo.

PSIHIJATRI I HIPNOTIZERI

Psihijatri i mainstream terapeuti koji proučavaju ljudski um su kao računalno-tehnička podrška, a hipnotizeri reprogrameri. Oni se ne bave Neograničenom sviješću, već računalnim „umom“. Neograničena svijest je Sve Mogućnost, ali ljudi ipak spadaju u nekoliko osnovnih arhetipskih osobnosti. Kako je to moguće? Zvuči kontradiktorno, dok ne shvatimo da imamo pred sobom dva veoma različita tipa. Jedan je Neograničena svijest, a drugi računalni program.

S obzirom da se ti programi prenose putem DNK, naredne generacije ne moraju razvijati iste karakteristike i odgovore. Kao i kod nasljedne bolesti koju neka djeca dobiju a neka ne, programi osobnosti sjede pritajeni sve dok ih nešto ne potakne. Osviješćena osoba može da nadiđe naslijeđene tendencije dobrim razumijevanjem Neograničene svijesti, ali kod neosviješćene, koja slijedi program, može doći do naslijeđenog odgovora. To se događa kod raznih vrsta strahova, fobija i karakternih osobina za koje se čini da nemaju objašnjenje u onome što se događalo u životu te osobe od rođenja. To može biti strah od pasa, iako vas pas nikada do tada nije napao, strah od letenja, iako nikada prije toga niste letjeli, strah od vode, iako sa njom nikada niste imali loših iskustava. Svi mi možemo napraviti beskonačnu listu sličnih primjera kod sebe i drugih – reakcija koje nemaju nikakvo logično objašnjenje. One su naslijeđen program ukorijenjen u DNK i svaki put kada nam se dogodi nešto od velikog značaja, mi bilježimo podatke sa kojima se sljedeće generacije možda moraju nositi ili iz kojih mogu izvući korist. Ja bih rekao da mnoge od reinkarnacijskih uspomena („Bio sam ovo ili ono u prethodnom životu“) dolaze iz podataka zapisanih na DNK disku. Naslijeđeno programiranje je jedno od mogućih objašnjenja zbog kojih su mnogi ljudi regresijom dovedeni u „prošli život“, otkrili da su neka iskustva njihove prethodne „inkarnacije“ simbolizirana u karakteristikama njihovog tijela. Neko kome je presječen grkljan (ili posjeduje program koji nosi neko takvo sjećanje) u „sljedećem životu“ bi mogao imati neku neobjašnjivu liniju poput ožiljka na grlu. Osoba kojoj je ruka smrskana u nekom mučenju mogla bi imati deformiranu ruku u ovom životu. To su uspomene uma i tijela koje se sadrže u programu i, najblaže rečeno, mnogo regresija u prošle živote otvara određene fajlove koji sadrže genetičku memoriju.

TRANSPLANTACIJA JE - DOWNLOAD

Jasno nam je da možemo naslijediti bolest kroz svoju DNK, ali je to mnogo više od toga. Mi, također, nasljeđujemo i misaone procese, stavove, sposobnosti i emocionalne karakteristike u programu računalnog tijela, i tada ih preuzimamo da budu naše osobne karakteristike i ono što smo mi. Ono što želim ovim reći objašnjava neke od „misterioznih“ promjena koje se dešavaju ljudima koji imaju presađene organe.

William Sheridan, umirovljeni američki menadžer cateringa, bio je u njujorškoj bolnici i čekao transplantaciju srca kada je otpočeo tečaj terapije umjetnošću da bi skratio dosadu zbog ležanja u krevetu. Njegov umjetnički rad je bio na nivou malog djeteta. Blago rečeno, William nije bio umjetnik po prirodi. Međutim, par dana nakon što je dobio novo srce, počeo je odlično crtati i slikati. Njegova terapeutkinja koja ga je pratila izjavila je: „Začuđujuće je kako mu se talent razvio“. I William je bio iznenađen.

Niko nije imao pojma odakle mu se tako iznenada stvorio talent. Dogovoreno je da ne ispoštuje uobičajenu anonimnost između donatora i primaoca organa, kao dio kampanje u kojoj je trebao ohrabriti više ljudi da doniraju svoje organe i, kao rezultat toga, upoznao je majku donatora. Tako je dobio šansu da popriča o njenom dvadesetčetverogodišnjem sinu Keithu Nervillu, burzovnom mešetaru s Wall Streeta, koji je poginuo u prometnoj nesreći.

William ju je pitao da li je Keith imao bilo kakve umjetničke sklonosti, a ona je odgovorila: „Bio je umjetnička duša. Pokazivao je interes za umjetnost kada je imao samo 18 mjeseci. Uvijek je više volio da dobije neki umjetnički materijal nego igračke.“ Nekako je William naslijedio Keithove umjetničke sklonosti transplantacijom njegovog srca. I to nije jedinstven slučaj. Postoji mnogo primjera primaoca organa koji su preuzeli neke osobne osobine i sposobnosti donatora. William je rekao da mu se osobnost promijenila i da je postao mnogo „pažljiviji i brižniji“. Ostali slučajevi koje doktori ne mogu objasniti također su zbilja interesantni.

Tako je npr. žena koja je imala užasan strah od visine postala planinar nakon što su joj presadili pluća bivšeg planinara, a sedmogodišnja djevojčica je dobila učestale noćne more o tome da će je netko ubiti nakon što su joj presadili srce ubijenog djeteta.

Čovjek koga nije interesirala glazba počinjao bi plakati svaki put kada čuje pjevačicu Sade, a sve se počelo događati od kada je dobio srce jednog njenog obožavatelja.

Jedan odvjetnik je iznenada počeo žudjeti za „snickers“ čokoladicama nakon što je dobio srce četrnaestogodišnjaka koji ih je obožavao.

Tipičan primjer ovog procesa je i žena koja je bila homoseksualna, a koja je postala biseksualna nakon što joj je presađeno srce tinejdžerke.

Ovo su samo neki od ogromnog broja primjera, ali je medicinsko mišljenje generalno skeptično po pitanju karakternih osobina i sposobnosti koje se presađuju organima. Međutim, medicinsko mišljenje je skeptično po pitanju svega što se ne uklapa u verziju realnosti u koju smo isprogramirani da vjerujemo. Skepticizam dolazi od nedostatka razumijevanja i potrebe da se obrani status quo – radi neznanja o toj temi.

„Moderna“ medicina je još uvijek u kamenom dobu u usporedbi s onim što još treba saznati. Ono što se događa u tim primjerima transplantacije je jednostavno. Što više o tome znam, sve mi je jednostavnije. Sve što je genijalno jednostavno je u svojoj suštini kada se ukloni veo kompleksnosti.

Na trenutak ostavite po strani očiglednu kompleksnost organa, moždanih stanica, zida želuca i plućnog tkiva (koji su svi zapravo energetske tvorevine sa svojim jedinstvenim frekvencijama) i obratite pažnju na jednostavnu istinu koja stoji iza svih njih. Tijelo je biološko računalo koje neprestano skladišti i obrađuje informacije. Iz ove perspektive, ono što se događa s pacijentima koji su imali transplantaciju je očigledno: presađen organ sadrži mentalne i emocionalne programe donatora i njegove stanice DNK. Ona, pak, sadrži elektrokemijske i energetske osobine – njihov „tip osobnosti“ - i sadrži informacije (naslijeđene, razvijene i one dobivene iskustvom) koje nazivamo „sposobnostima“ i „stavovima“.

Nakon implantacije, ta informacija se „downloadira“, tj. skida, poput softvera, u biološki računalni sustav primatelja, uključujući i njegovu auru. S toga, programi tipova osobnosti i sposobnosti postaju dostupni primatelju i, kao u primjeru Williama Sheridana, oni počnu iznenada crtati i slikati onako kako ranije nisu znali.

Credo Mutwa, čuveni Zulu šaman u Južnoj Africi, pričao je da su u vrijeme kanibalizma u južnoj i centralnoj Africi imali striktno pravilo da nesretna žrtva mora biti skuhana na jakoj vatri. Oni su znali iz iskustva (koje se baziralo na folklornim pričama) da ukoliko tijelo nije dobro kuhano, ljudi koji bi pojeli žrtvu „postali bi ona“ i preuzeli bi njenu osobnost. Kuhanje uništava stanice ili disk pogon i sprječava proces „downloada“ tokom konzumiranja – slično zagrijavanju mikroprocesora dok njegovi vodovi ne pregore.

Da li ljudi, ako jedu sirovo životinjsko meso, postaju slični i životinjama? Mora biti da je tako. Čak i neki u medicinskim krugovima, ono malo njih sa otvorenim umovima koji su imali potrebu da naprave istraživanje, vide ovdje neku vezu. Gary Schwarz, profesor neurologije, psihijatrije i kirurgije na Sveučilištu u Arizoni, vodio je tim koji je istraživao ovaj fenomen transplantacije. Proučili su 70 slučajeva u kojima je profesor smatrao da postoji mogućnost da su sposobnosti i karakterne osobine prenesene presađivanjem organa. On kaže: „Kada se organ da primatelju, informacija i energija koje su pohranjene u organu se prenose njemu. Teorija se odnosi na svaki organ koji ima stanice koje su međusobno povezane. To može biti bubreg, jetra, pa čak i mišići. Priče do kojih smo došli su veoma uvjerljive i potpuno konzistentne.

VAŠE TIJELO NIJE - VI

Sve rečeno je od ključnog značaja da bismo zaista razumjeli tko smo, kao i naš kolektivni križ. Ono što mi nazivamo ljudskom rasom, živi u najfundamentalnijem nerazumijevanju. Ona ne zna tko je, a bez te osnovne koordinate sve ostalo je poremećeno.

Identificiramo ono što jesmo s biološkim računalom i elektrokemijskim procesima koje nazivamo „mislima“ i „emocijama“. To nije ono što jesmo, već „računalni program“.

Kada razmišljamo ili osjećamo, potičemo elektrokemijske procese u mozgu i tijelu koji nastaju kao rezultat električnih signala i kemijskih procesa, što utječe na to da tijelo prenosi i ispušta određene signale. Na isti način, istinito je i suprotno: kemikalije i električna polja mogu utjecati na to da „mi“ osjetimo emocije. Zbog toga, mnogi ljudi koji žive u blizini antena za mobilnu telefoniju ili dalekovoda ili, pak, oni koji apsorbiraju određene kemikalije, mogu biti depresivni. Slično je i s mnogom djecom koja konzumiraju hranu ili napitke pune kemikalija, koja postaju hiperaktivna i imaju druge poremećaje ponašanja. To narušava elektrokemijski sistem i manifestira se kao poremećeno ponašanje.

Jedna žena u Velikoj Britaniji patila je od kliničke depresije 40 godina, nakon što su joj ugradili više zubnih plombi od žive i izašla je iz nje tek pošto su ih zamijenili i nakon što je prošla kroz program detoksikacije od žive. Za svo to vrijeme ona nije imala pojma da njena duboka i mračna depresija, koja je uključivala i par boravaka u institucijama za mentalno oboljele, zapravo, nema nikakve veze sa njom, već da je bila posljedica utjecaja žive na njen sustav računalnog tijela.

Kako je to moguće, ako izjednačimo ono što smo „mi“ s našim emocijama? Kemijski procesi ne bi trebali utjecati na to kako se osjećamo i kako mislimo ukoliko je „ja“ - Neograničena svijest – njihov jedini izvor. Ali, nije.

Oni koji su čuli svjedočanstva o iskustvima poslije smrti, znaju da sve osobe s takvim iskustvom kasnije govore o odlasku na mjesto bezgranične sreće i ljubavi, na kojem nemaju nikakvih emocija, onakvih kakve ih poznajemo u „fizičkom“ tijelu. Znam što opisuju nakon takvog iskustva koje doživljavaju na drugačiji način. To ne znači da su ljudi hladni i odbojni u neemocionalnom stanju. Upravo je suprotno.

Osjećaju neopisivu ljubav. To je emocija svojstvena ljudima koji više nisu tu. Emocije su dio računalnog softvera koji manifestira podjednako programirane odgovore koji nisu ništa drugo do elektrokemijske reakcije. Pogledajte kako živimo svoje živote širom svijeta. Mi to radimo kroz emocionalne reakcije – reagiramo u suglasnosti sa programom i stimulansom koji nazivamo „emocijom“ i „informacijom“. To je kao da ukucamo kod, pritisnemo „enter“, a softver, sadržan u DNK i celularnoj mreži, samo prati svoj program. Često taj proces ne podrazumijeva prisustvo svijesti, kao što je to slučaj kod Neograničene svijesti. Misli i odgovori dolaze iz nivoa percepcije biološkog računala.

Proučavali smo čak i koliko ljudi pati od onoga što se naziva „emocionalna zavisnost“, u kojoj postaju zavisni od kemikalija koje se oslobađaju u različitim mentalnim i emocionalnim stanjima. To može biti zavisnost od kemikalija koje proizvode depresiju, brigu ili adrenalin koji je rezultat stalnog nadmetanja ili opasnosti. Takvi ljudi konstantno manifestiraju iskustva, uglavnom podsvjesno, koja im daju „dozu“ njihove emocionalne droge po izboru. Stanični receptori koji apsorbiraju emocionalne kemikalije su oni isti koji apsorbiraju heroin ili kokain. Kada nešto iskusimo, vidimo ili čujemo, mi „reagiramo“ na to, često na način na koji bi reagirala i većina drugih.

Ljudi pitaju: koja je vaša reakcija na ovo ili ono? Zašto tako reagirate? To je upravo ono o čemu govorim: reakcija, kemijska reakcija. Skoro svaki put reagiramo u skladu s programom DNK koji nasljeđujemo i kome dodajemo naša iskustva koja nazivamo „realnošću“. Trauma koju smo doživjeli u djetinjstvu ima posebnu snagu kod programiranja naših reakcija i percepcija koje će ostati u nama čitavog života. Te reakcije se čuvaju u stanicama koje rade poput računalnih čipova. U njima su uskladišteni i naslijeđeni program i svakodnevna iskustva. Upravo ona informacija koja je pohranjena u stanicama DNK reagira na svakodnevni život na osnovu onoga kako je naše računalno tijelo isprogramirano da reagira.

Većina onoga što ljudi zovu svojim „demonima“ su, zapravo, naslijeđeni ili „downloadirani“ softverski programi koji „rade“ u računalnom tijelu. Samo ako postanemo zaista svjesni, možemo prekinuti ovaj krug i preuzeti kontrolu nad svojim životom.
U toj fazi, računalno tijelo služi svijesti kao instrument pomoću koga možete da iskusite realnost koju izaberete. Računalo više nije gospodar i mi počinjemo da živimo život, umjesto da on živi umjesto nas.

Postoji jedan „hipnotizer i trener za osobni razvoj“ u Velikoj Britaniji koji se zove Paul McKenna, koji postiže izvanredne rezultate u onome što radi. Postao je poznat, jer ima sposobnost da pomogne ljudima da pređu svojih strahova i fobija. On je prije emisije upoznao ljude koji se boje visine, paukova, letenja ili čega god, a vraćao ih je na kraju ili potpuno „izliječene“ ili im se stanje značajno popravilo. Ono što on radi je „download“ alternativnih stvarnosti na računalo i brisanje programa koji prave probleme – straha od visine, paukova, letenja... (Implantacija organa donatora, kao u slučaju gospođe koja se plašila visine, ali je kasnije postala planinarka) može izazvati sličan efekt. To je samo drugačiji način „downloada“ nove informacije u mozak – DNK.

MUŠKI I ŽENSKI PROGRAMI

Nije program samo naša „osobnost“ - to je i naš spol i naša seksualnost. Na nivou Neograničene svijesti mi nismo ni muškog ni ženskog spola, već ravnoteža oba. Najbliže se identificiramo s onim što mislimo da smo po spolu (ja sam muško, ja sam žensko) kad je to, također, elektrokemijski fenomen ili softverski program.

Britanski tisak je 2006. godine objavio priču o piletu Frikiju, koji je započeo život kao kokoška i tokom osam mjeseci je nosio jaja. Tada je „njoj“ počela rasti krijesta, počela je kukurikati u zoru i pokušavala je da se ubaci među druge kokoške.

Friki je promijenila spol mentalno, emocionalno i fizički – i postala hermafrodit! To se jednostavno dogodilo jer je „ona“, iz nekog razloga, počela da proizvodi velike količine testosterona i postala „on“.

Čitava nevjerojatna promjena spola i seksualnosti je bila prouzrokovana kemijskom promjenom. Kako „mi“ možemo biti muškarac ili žena kada kemija o tome odlučuje?

Da ponovimo, da bismo se identificirali s muškim ili ženskim spolom potrebno je da se identificiramo s računalnim programom. Ne trebamo opovrgavati da smo ovo ili ono, ili činjenicu da radimo u kancelariji, da vozimo autobus ili pilotiramo. To znači da trebamo razumjeti da to nije ono što smo mi, već ono kakvo iskustvo imamo. Ono što mi jesmo je Neograničena svijest. Obratite pažnju, također, na programiranu prirodu ponašanja kada su kemijske promjene utjecale na to da kokoška Friki počne kukurikati u zoru. Ona/on je možda pomislila: „Zakukurikat ću kada izađe Sunce“, ali, zapravo, elektrokemijski program je o tome odlučio.

Ujutro se uglavnom budim rano i dok se sunce rađa, ptice počinju pjevati. Da li neko vjeruje da su sve one imale istu takvu pomisao u isto vrijeme? Ne, nego se to uključuje u kolektivni računalni program. To je ono što se često događa ljudima kada vjeruju da imaju misli i emocije koje vode ka određenim akcijama i određenom ponašanju.

Kao što je kokoška koja se pretvorila u pijetla poželjela da se druži s kokoškama nakon kemijske promjene koju je proživjela, tako i naša seksualnost zavisi od računalnih programa koje posjedujemo i kemijskog stanja koje iz njih proizilazi.

Heteroseksualnost je elektrokemijski softverski program, kao i homoseksualnost i, ukoliko se program promjeni, kao u slučaju žene koja je bila homoseksualna pre nego što se podvrgla transplantaciji, doći će i do promjene seksualnosti. Osnovni seksualni hormoni su estrogen (ženski) i testosteron (muški). Ljudi koji žele promijeniti spol moraju primati hormonsku terapiju da bi im narasle grudi ili da bi im glas mutirao... Slično ono što se dogodilo kokoški Friki.

Period koji nazivamo pubertetom, kada kod tinejdžera dolazi do kemijskih promjena koje vode do seksualne zrelosti i sazrijevanja, također je rezultat procesa oslobađanja hormona u sustav od strane računalnog tijela. To je dio računalnog programa koji nas vodi od rođenja do starosti. Neograničena svijest se može uključiti u ovaj proces, ali ljudi koji nisu osviješćeni (većina) jednostavno slijede taj softver.

Za 4dportal prilagodio Ratko Martinović

Preneseno sa: http://www.treceoko.novosti.rs/code/navigate.php?Id=182&editionId=80&articleId=401

Prepuštanje i prihvaćanje

Radost Prepuštanja I Čarolija Prihvaćanja: Sve Se Događa Samo Od Sebe!

by Velimir Gašparić on Tra 8, 2013 • 21:33 53 Komentara

Pogledate li u oči bilo kojeg živog bića, primijetit ćete tamo jednu prisutnost koja se prirodno i mirno odmara sama u sebi u trenucima prije nego se aktivira um sa svim njegovim pričama i misaonim procesima i koja se opet uspostavlja nakon što um iscrpi sve svoje zalihe jada, kukanja i negodovanja. U tom trenutku, pažljivim promatranjem dolazite do jednog vrlo zanimljivog uvida – da je ishodišno stanje svakog živog bića mir! Mir je konstanta koju nitko ne može nadjačati, nešto što je nemoguće otjerati, nešto čemu se sav život prirodno vraća, njegovo početno stanje! Bacanje kamenčića u mirno jezero može privremeno namreškati ili uzburkati površinu, ali jednom kada aktivnost prestane, voda se opet vraća u svoje prirodno stanje mirnoće. Sve se uvijek vraća tom miru, sve po svojoj prirodi teži miru. Primijetit ćete da se ista stvar događa i u vama. Uzmite blizak primjer iz svog vlastitog iskustva, situaciju u kojoj ste doživjeli veliku emotivnu rastresenost. Netko ili nešto vas je toliko povrijedilo i razljutilo da gorko plačete iz svega glasa, pri čemu se oslobađa ogromna i na prvi pogled neobuzdana tuga i gorčina za koju vam se čini da neće nikada prestati. Plačete i ridate, raznim mislima hranite i rasplamsavate svoju povrijeđenost i tako jedno vrijeme sve dok ne oslobodite i ne iscijedite i posljednju kap jada iz sebe, dok sve ne izgori. I tada se događa nešto zanimljivo i revolucionarno! Umorni ste, osjećate se iscrpljeno i izmoždeno, ali istovremeno vas obuzima jedan duboki mir u kojem shvaćate da ste vi i dalje vi, bez obzira na suze, bez obzira na sve priče koje ste ispleli oko sebe i s kojima ste se poistovjetili, bez obzira na svu dramu koju ste prethodno stvarali, ništa se zapravo nije dogodilo vama, vi ste još uvijek tu, potpuno mirni, onakvi kakvi ste bili i prije nego što je nastupila uzrujanost, i u tom miru nema nikakvih dilema, nema pitanja, štoviše, uviđate uzaludnost i besmisao svih vaših naprezanja, jer je u konačnosti opet prevladao mir!

Tada uviđate da u “STVARNOSTI” zapravo nema nikakvih problema! Stvarnost je mirna i spokojna, uvijek takva kakva jest! Svi problemi proizlaze iz vašeg opiranja prema životu i onome što jest! Stvarnost je nedirnuta, ništa ju ne može uznemiriti, razočarati ili povrijediti. Pati i trpi jedino onaj koji pruža otpor stvarnosti! A znate li odakle izvire toliki otpor i odakle dolazi sav taj nemir?

Izvire kao posljedica obične misli, kao posljedica zablude da se mir, ljubav, radost i ispunjenje kojima težimo nalaze negdje izvan nas u izvanjskim stvarima i događajima! Vaš um konstantno želi biti bilo gdje drugdje osim ovdje i sada u ovom trenutku jer vjeruje da mu kao takvome nešto NEDOSTAJE! Tu se rađa strah od toga da ćemo nešto propustiti, da ćemo nešto izgubiti i taj strah je onaj koji nas katapultira u polje vječne potrage i bjesomučnog lutanja! Sav otpor proizlazi kao posljedica definicije našeg uma o onome tko bismo mi TREBALI biti i životu kakvog bismo TREBALI živjeti, umjesto prepoznavanja onoga tko već jesmo i prihvaćanja života kakav JEST!

Upravo je ta nemogućnost, ta nesposobnost prihvaćanja i prepoznavanja ONOGA ŠTO JEST glavni izvor patnje u našim životima!

Svi nesporazumi među ljudima i patnja koju doživljavamo proizlaze jednostavno iz toga što mi pristupamo životu sa unaprijed stvorenim, naučenim skupom ideja i definicija o tome tko smo mi i kakve bi stvari “trebale biti”! Procjenjujemo, definiramo i stvaramo očekivanja o tome kako bi se naš život trebao odvijati da bismo mi mogli reći da smo sretni i onda uspoređujemo odgovara li stvarno stanje stvari oko nas našim očekivanim idealima ili ne. Ako odgovara, onda smo sretni, a ako ne odgovara, duboko smo razočarani i nesretni! Odavde proizlazi temeljna zabluda da smo mi ŽRTVE ŽIVOTA, dok se zapravo radi o tome da smo mi jedino ŽRTVE svog vlastitog UMA koji je, zaveden lažnim obećanjem o izvanjskoj sreći, odlučio biti doživotno nesretan! Shvaćate? Upravo je to razlog svekolike ogorčenosti i razočaranja životom, razlog zašto se prema životu odnosimo sa nezahvalnošću i stalno prigovaramo, stalno kukamo i gunđamo i zašto nam nikada ništa nije po volji. “Zašto ja sad to moram? Ja bih radije bio negdje drugdje i radio nešto drugo. Ovo je sve bez veze i glupo. Meni je to ispod časti. Pa zašto se to baš meni događa? Zašto me je snašla ovakva teška sudbina?”… i stotine drugih njima sličnih prigovora hrane i učvršćuju vaše uvjerenje da ste žrtva jer vjerujete da se to nešto, ta sreća i spas nalaze negdje drugdje!

Ali jednom kad se svjesno prestanete poistovjećivati sa svojom uvjetovanošću, kad se odlijepite od poistovjećivanja s tim unaprijed stvorenim i naučenim skupom definicija o tome tko vi jeste, sa tim normativima za koje kultura i društvo od vas očekuje da im se prilagodite, kada se umjesto onoga što bi “trebalo biti” suočite sa onim što “JEST”, shvatit ćete da svaki problem započinje i prestaje isključivo u vašoj glavi i pokušaju da prisilno promijenite okolnosti i natjerate ih da se uklope u unaprijed zadane okvire vaših sebičnih i uskogrudnih ideala!

Zato ste nemirni, zato se utrkujete s vremenom, žurite, ljutite se. Tu se javlja taj nevidljivi i neopipljivi pritisak da moramo nešto postići, da moramo “uzeti život u svoje ruke”! Trošimo svoje vrijeme ulažući ogromne količine energije da bismo učinili nešto što je samo po sebi nemoguće – da bismo život podčinili sebi, da bismo postali gospodarom svog života i držali ga pod svojom kontrolom u svakom trenutku! Ali kako možete biti gospodar nečemu čega ste sastavni dio, nečemu iz čega ste proizašli? Shvaćate da je to samo zabluda uma koji niste vi.

Kad se ne opirete nečemu što jest ili nečemu što trebate učiniti nego se jednostavno predate tome,

kad potpuno zaronite u to, otkrivate da u srži toga zapravo nema baš ničeg teškog ni problematičnog osim ideje vašeg uma koji se unaprijed opirao tome! Težina problema ovisi jedino i isključivo o količini i intenzitetu otpora koji pružamo prema nečemu. Ali jednom kada uistinu prihvatimo, čarolija počinje!

Ovdje je vrlo važno naglasiti da tu nije riječ o mirenju s nečime. Između mirenja s nečime i prihvaćanja nečega postoji ogromna razlika. Prihvaćanje dolazi kao posljedica izravnog razumijevanja i shvaćanja prirode stvarnosti, kao rezultat neposrednog uviđaja, dok mirenje dolazi kao posljedica nerazumijevanja i bezizlaznosti u kojoj uhvaćen, um ne vidi drugi način nego joj se mučki pokoriti, ali bez da je istinski prihvatio te okolnosti i zbog toga trpi i gunđa, što dovodi do pojave očaja i ogorčenosti životom.

Štoviše, kad prestanete siliti, postat će vam savršeno jasno da ste upravo vi bili oni koji su svojim opiranjem cijelo vrijeme otežavali životu da se izrazi. U nedostatku vašeg protivljenja, shvatit ćete da vam život s velikom radošću i ljubavlju izlazi u susret i da jedva čeka da se vi prestanete opirati kako bi se mogao izraziti u svoj svojoj punoći i ljepoti kroz vas. Jedino vi ste onaj koji postavlja prepreke tom protoku! Tada shvaćate da svu tu energiju koju ste dosad rasipali na opiranje životu možete iskoristiti za usklađivanje sa njegovim prirodnim tijekom i voljom! Umjesto da budete OTPORNIK životu, vi postajete PROVODNIK tog istog života! Život samim time prestaje biti borba i postaje suradnja!

SVE SE DOGAĐA SAMO OD SEBE!

U odsustvu vas kao otpornika životu, shvaćate da se sve zapravo događa samo od sebe! Uviđate da životu nije potreban nadzornik, nije mu potreban kontrolor. Život se sasvim dobro brine sam za sebe i bez vaše intervencije, on se zapravo sam živi i uvijek će naći načina da se nastavi. Samo budite u tišini i sagledajte ovo sami za sebe. Vidjet ćete da Sunce samo izlazi i zalazi svaki dan, da vjetar puše sam od sebe, da vaše tijelo nastavlja funkcionirati čak i onda kad vaš um nije prisutan, da kiša i snijeg padaju bez vašeg utjecaja, da rijeke teku same od sebe, ne pokrećete ih vi, vaša kosa i nokti rastu bez obzira na vaše preferencije. Sve se savršeno odvija upravo onako kako se treba odvijati kad vi ne očekujete da bude drugačije, kad vi niste sudac tome i žandar, nego kad se prepustite i dopustite svemu da bude upravo onakvo kakvo jest! Nakon što to prepoznate, jedno ogromno olakšanje, sloboda, radost i prostranost se otvaraju pred vama, jedan dubok mir izranja kad vam postane jasno da vi niste činitelj, da niste vi taj koji na nešto može utjecati, koji nešto može natjerati da bude na silu.

Uvidjet ćete da je dovoljno da vi samo odlučite nešto i sve ostalo se dalje događa samo od sebe! NAPOR UOPĆE NIJE POTREBAN, TRUD I “MUKA” SU SUVIŠNI, DOVOLJAN JE SAMO TAJ VOLJNI MOMENT KOJI SVE POKREĆE! Vi u suštini samo odlučujete hoćete li nešto učiniti ili ne, a zatim sve ostalo dolazi k vama, sve se slaže na jedan čaroban i čudesan način koji možda u tom trenutku ne možete ni sagledati dok sve savršeno ne sjedne na svoje mjesto samo od sebe! Ovo vjerojatno zvuči kao potpuna besmislica i protuslovi svemu što ste naučili vjerovati o životu, ali pokušajte i sami ćete doći do tog zapanjujućeg otkrića!

Jedino što vi možete učiniti je PODUZETI i onda se samo prepustiti, sigurni u spoznaji da će se život pojaviti s najboljim mogućim rješenjem! Vi ste svoj dio posla obavili, sad pustite životu da obavi ostatak. Nemojte se miješati u njegov zanat i smetati mu, nemojte ga gušiti svojom brigom. Kad kod vrhunskog stolara naručite stol, ne stojite nad njim zabrinuto svaki dan gledajući kako će ga on izraditi i ne dosađujete mu svojim laičkim savjetima i sumnjama o poslu u koji se uopće ne razumijete. Ne, vi jednostavno imate povjerenja u njegovu stručnost i ostavljate ga da na miru završi svoj posao. Kao posljedicu tog povjerenja, dobivate remekdjelo! Ista je stvar i sa životom. Imajte povjerenja u život!

Kad jednom prihvatite život kakav jest, više niste u stanju čekanja bilo čega! U vašem poimanju života više ne postoji sljedeće, poslije, ne postoji sutra… jednostavno ste ovdje, potpuno prisutni u trenutku koji je pred vama upravo sada i to je to. Prestajete planirati, nadati se i brinuti o budućnosti jer shvaćate da budućnost ne postoji i da nemate zapravo što postići u suštini, da ništa nećete propustiti i da će zapravo sve biti uvijek onako kako to spontanost života bude u tom trenutku htjela! Briga je besmislena, nitko nikada ništa nije dobio brigom osim čira na vlastitom želucu i nepotrebnih bora na licu! Samo dajte svemu da bude to što jest i pustite bezbrižno da vas struja bivanja nosi gdjegod morate biti! Uskoro ćete uvidjeti da ste uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme i da nema slučajnosti! Razumijete da postoji plan u pozadini svega toga koji usmjerava vaše akcije i vodi vaše korake. Naravno, nije sve strogo određeno, vi imate određenu slobodu, određen manipulativni prostor unutar toga da učinite ovo ili ono, da odlučujete do određene granice, ali glavne, opće smjernice su već tu, već unaprijed zadane. Ni sami ne znate kakav je taj plan, koji je njegov pravac, niti je to uistinu važno, ali jednostavno ste svjesni da on postoji. Promatrajući svoju prošlost jasno možete prepoznati obrise tog plana. Stoga, štogod da se dogodi, u skladu je s tim planom, vi samo morate doći u stanje u kojem to možete uvidjeti! Samo to prepoznavanje će vas u potpunosti opustiti i omogućiti vam da budete suštinski bezbrižni i potpuno prisutni u svom životu!

Anthony De Mello u svojoj knjizi “Svjesnost” u prilog tome navodi jednu misao koja je toliko duboka i istinita da ju je korisno uvijek imati na umu. Ona kaže: “Kada strijelac gađa lukom bez razmišljanja o nekoj posebnoj nagradi, koristi sve svoje vještine; kada gađa kako bi osvojio mjedenu kopču, već je nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, oslijepi, vidi dvije mete, i izvan sebe je. Njegova vještina nije se promijenila, ali nagrada mu podjeljuje pažnju. Stalo mu je do nagrade! Više razmišlja o pobjedi, nego o gađanju i potreba za pobjedom lišava ga snage.”

Kad uvidite da nemate što postići u životu, kada nemate posebnih očekivanja, dolazite u stanje u kojem vam je svaki ishod prihvatljiv! Možda neki ishodi ne spadaju nužno u kategoriju koju bi vaš ego definirao kao ugodnu ili blistavu, ali u suštini vam to ne smeta, ne prigovarate i ne žalite se. Spoznajete da je sve ono što imate već sve ono što uistinu i trebate! Dovoljno vam je samo biti. Vidjet ćete da ne trebaju okolnosti nužno biti ugodne da biste i u njima pronašli mir koji je uvijek prisutan svudgdje i u svemu. Samo pokušajte ne prosuđivati tu situaciju u kojoj se nalazite kao ovakvu ili onakvu! Nemojte ništa lijepiti na nju, nemojte joj pridavati ovo ili ono značenje. Shvatit ćete ubrzo da ste u stanju razviti toliki stupanj prilagodljivosti i prihvaćanja da vam je zapravo sasvim ugodno u svakoj situaciji! Postajete poput vode! Voda se svemu prilagođava, ona poprima oblik svake posude u kojoj se nalazi, a kad nije na mjestu, jednostavno teče slobodno i prelijeva se preko svega. Nemoguće ju je povrijediti, nemoguće ju je zadržati u ruci, ona je neuhvatljiva i protočna. Udarac ju ne može udariti jer nije kruta nego skliska i blaga. Budite takvi.

U početku ćete osjetiti da se nešto u vama otima i snažno opire prihvaćanju, nešto će se pojaviti što će htjeti osuditi, prigovoriti i zakukati, žaliti se, proklinjati i zaplakati od muke. Kad se to dogodi, pustite mu da se izrazi, nemojte se boriti s time i potiskivati ili izbjegavati taj impuls, samo ga budite svjesni, prepoznajte tko je taj koji ima potrebu neprestano gunđati i tada će se pred vas postaviti izbor: hoćete li slijediti taj tok misli, hoćete li prihvatiti mentalitet žrtve i angažirati se kao gunđalo i zanovijetalo, ili ćete pustiti svemu da jednostavno bude bez vaše prosudbe! Jer svaka “tragedija” ili “neprilika” zapravo nema drugog izbora nego čekati vaš pristanak, čekati vaše odobrenje da bi mogla postati tragična! Ona je ovisna o vama! Bez vašeg pristanka, bez vašeg sudjelovanja, nema ništa od žrtvenog plesa! Budite uvijek svjesni toga!

Jedan od najučinkovitijih načina da umirite neprestani žamor vašeg uma, neprestani unutarnji dijalog sumnji, propitivanja samih sebe, života, svojih postupaka, kao i možebitni osjećaj odgovornosti ili samooptuživanja koji se u vama pojavljuje kao posljedica promatranja kaosa u vanjskom svijetu, jest taj da budete svjesni da vi u svakom danom trenutku činite najbolje što možete u okvirima svojih mogućnosti i da je to samo po sebi dovoljno! Shvaćate da vi ne možete biti odgovorni za akcije i postupke drugih, ili za događanja u svijetu koja počivaju na zabludama uma i temelje se na poistovjećivanju s njegovim ludilom! Nije vaše da bilo što mijenjate osim samih sebe! U konačnici, shvaćate da nikada ne možete preuzeti odgovornost nizašto drugo osim vlastite odgovornosti da BUDETE LJUBAV! To je vrhunska odgovornost u kojoj su već

same po sebi sadržane sve druge odgovornosti. Svi zakoni ovog svijeta rastvaraju se u tom jedinom zakonu! Otpustite potrebu da prosuđujete! Shvatit ćete da vam nije od nikakve koristi i da vam u suštini ništa ne donosi, ne obogaćuje vaš život, samo vas crpi i razdražuje. Uvijek pristupajte drugim ljudima sa razine srca! Gledajte ono najbolje u svakom čovjeku i budite im prijatelj! Jer, ukoliko se pojave bilo kakvi nesporazumi i poteškoće u komunikaciji s drugim ljudima, svjesni ste da korijen problema nikada nisu drugi ljudi osobno, nego da je jedan univerzalni obrazac njihovog

poistovjećivanja sa iluzijom ega, njihovo uvjerenje da su oni samo um, njihov “žrtvizam” i ponos, ono što stvara sve probleme, zbrku i sukobe! Najbolje što vi možete učiniti je doći u dodir sa stvarnošću i spoznati tko ste vi, a zatim, eventualno, ako se ukaže prilika, podsjetiti druge na njihovu istinsku prirodu! Ali ne nužno, ne na silu. Ako je netko u stanju shvatiti i prihvatiti, odlično, ako ne, pustite ga da ide svojim putem. Jednostavno, budite u svom miru i budite u miru sa svima oko sebe. Promatrajte taj mir, napajajte se njegovom slatkoćom i postat ćete taj mir! Činite ono što je u samoj srži vaše prirodne i zdrave ljudske naravi: Živite i pustite druge da žive! Neka sve jednostavno bude!

Namaste!

Intervju s Mabel Katz

Intervju s Mabel Katz: Ho’oponopono – iskustvo duboke osobne promjene

by Velimir Gašparić on Tra 26, 2013 • 11:47 Nema komentara

Razgovor s Mabel Katz, autoricom knjige „Najlakši način razumijevanja Ho’oponopono tehnike“, učenicom Dr. Ihaleakala Hew Len-a koja održava seminare diljem svijeta i uspješno potiče druge na samopromjenu prilika je da saznamo više o tehnici, načinu njenog prakticiranja i iskustvima koje može pružiti.

S Mabel Katz razgovarala Vesna Cirak Čubrić

.

# Zamolila bi vas da za početak kažete koliko dugo prakticirate Ho’oponopono i na koji način je ta tehnika ušla u vaš život?

O: Najprije, hvala na mogućnosti. Moj prvi Ho’ponopono seminar je bio 1997. godine i od tada prakticiram samo Ho’oponopono. Tražila sam neki lagani način. Nisam voljela dramu i patnju, rekla sam da mora postojati lakši način.

# Koliko je Ho’oponopono promijenio vas kao osobu i na koji način je utjecao na vaš život?

O: Potpuno sam druga osoba. Bila sam vrlo zatvorena osoba, jako posložena u kutije, ono život je… težak, teško je zaraditi novac, moraš teško raditi za novac, sreća je negdje izvan nas u materijalnim stvarima. Primijetila sam da što više gledam izvan sebe, unutar sebe postajem sve više nesretna. Zato što uvijek postoji veća kuća, može se zaraditi više novca ili kupiti noviji auto. To je priča koja nema kraja. Ono što me je otvorilo i promijenilo moj svijet bila je spoznaja da postoji Svemir, da postoji nešto što je spremno da nam pomogne kada mi zatražimo pomoć. Prije sam osjećala da sam sama, a to je zapravo bilo tužno i jako teško. Promijenilo me tako što sam naučila kako dobro brinuti o sebi, da stavim sebe na prvo mjesto, a shvatila sam da sam prije zapravo bila sebična. Kroz Ho’oponopono sam naučila da ako ja nisam dobro nitko nije dobro. Ali kada sam ja dobro i kada sam ja u miru, onda su svi oko mene dobro. Prije sam često ovisila o drugima i bila sam osoba koja je htjela mijenjati druge. Sve sam pokušavala uvjeriti da su oni u krivu, a ja u pravu. I znate što mi je to donijelo? Rak! I potpuno sam sigurna, da nisam otkrila Ho’oponopono, da bi već bila mrtva. Donijela sam sebi karcinom jer sam bila puna briga i jer sam bila jako uznemirena. Uvijek sam gledala izvan sebe. Kroz Ho’oponopono sam naučila da sam ja sama sebi guru, da sam 100 % odgovorna i sigurna. Po prvi put u životu bila sam potpuno slobodna kada sam otkrila da sam 100 % odgovorna. Tada sam shvatila da kada se ja promijenim, sve se mijenja. Ako sam ja nešto kreirala, ja to mogu i promijeniti. Prije toga je sve bilo frustrirajuće, čekanje da se svijet promijeni, pa ću onda nakon toga biti sretna.

# Koje je vaše najupečatljivije iskustvo zbog prakticiranja Ho’ponopono-a?

O: Imam ih mnogo! Ipak, smatram da je najvažnije iskustvo ono s mojom djecom. Nakon mog razvoda, moj bivši muž zatražio je da on ostane u kući s djecom. A to nije ono što je meni moja majka rekla da je u redu. I znala sam da ako ja odem, bit ću loša majka. Ali, prihvatila sam to! Jer sam već tada znala da Bog zna bolje. Bog nekada od nas traži da napravimo stvari koje percipiramo kao loše i mislimo da nisu u redu, a one su zapravo dobre za sve. Bila sam svjesna da moj bivši muž meni zapravo pomaže na taj način. Tako sam mogla napraviti nešto što inače nikada ne bih mogla. Djeca su mi tada imala 14 i 9 godina, sada imaju 29 i 24 godine i obojica su fantastične osobe. Nisu trebali psihijatre jer ih je majka ostavila. I tu se dogodilo upravo ono: ako sam ja u redu, svi oko mene će biti u redu. To nije: ja sam tu i žrtva sam, žrtvujem se, nego je to zapravo pokazati njima da imamo izbor u životu. Pokazati im da je važno brinuti o sebi i raditi ono što volimo u životu, jer tako oni znaju da isto tako imaju izbor u životu, da oni nisu žrtve jer djeca uče promatrajući odrasle, a ne slušanjem.

# U vašoj knjizi „Najlakši način razumijevanja tehnike Ho’oponopono“ jedna od početnih rečenica je: „Prema mom vlastitom iskustvu intelekt mora ponešto i razumjeti da bi bio voljan prepustiti se.“ Kako potaknuti Um da surađuje?

O: Dakle, moramo privoliti intelekt da surađuje jer intelekt je taj koji će odlučiti da li ćemo mi čistiti, prepustiti se i otpustiti ili ćemo uvijek biti u pravu.

Photo by Siniša Brnad

Čišćenje počinje s intelektom jer intelekt odlučuje hoće li otpustiti ili ne. Um mora doći u točku kada je umoran, umoran od toga da mora biti u pravu. Um mora doći do toga da kaže: „Ja ću radije biti sretan nego u pravu. Predajem se!“ Podsjetimo se Alberta Einsteina. On je rekao “Ludost: raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate.” Mi smo zapravo svi ludi! Jer mi još uvijek mislimo! Ali mi s razmišljanjem zapravo ne rješavamo probleme. Razmišljanje je kreiralo probleme! Znate li što je naš najveći problem? To što mi ne znamo da ne znamo! Uopće me ne zanima koliko netko ima diploma. Ja imam dvije! I ja ne znam ništa! Einstein je rekao da je znanje zapravo ekspanzija našeg neznanja. Znate li zašto? Jer što imamo više znanja i obrazovanja, to smo udaljeniji od istine. Imamo samo još više buke u umu. I zato je to opasnost. Ja mislim da znam jer imam diplome. I zašto nešto tako jednostavno kao govorenje „hvala“ funkcionira? Jer kada ja govorim „hvala“ ja zapravo zaustavljam gluposti u mom Umu. Zaustavljam brbljanje! Zaustavljam priče koje pričam sama sebi. I objasnit ću vam znanstvenu stranu Ho’oponopono-a. Dr. Jill Bolte Teylor, neurokirurginja, imala je moždani udar u lijevoj moždanoj hemisferi. Potpuno je izgubila funkciju lijeve moždane hemisfere. Prošla je operaciju, imala je rehabilitaciju, ali je zadržala sjećanje na svoje iskustvo. Njezina knjiga „Moždani udar“ je fantastična. Što je ona rekla? Lijeva strana je komična jer stalno stvara neke priče. Čim nešto vidi, intelekt odmah napravi cijelu priču i mi dozvoljavamo da nam to vodi život. Ona je rekla da zapravo zaustavlja svoju lijevu moždanu hemisferu tako što kaže: „Hvala, ali ne hvala, ne zanima me!“. I zašto nešto tako jednostavno funkcionira? Jer ja zaustavljam sve priče! I sve te priče su zaista kao programi koji su učitani ili usađeni u nas, stvari koje se ponavljaju u našim životima. Nešto što nam je bilo puno puta rečeno na dramatičan način. Ali za to sam ja 100 % odgovorna jer imam slobodnu volju. Kada Um pravi odluku, tek onda može praviti izbore. I onda ja odlučujem što ću vjerovati, hoću li imati svoja mišljenja i predrasude. I za one od nas koji vjeruju, najviše od onoga što nam se događa dolazi iz prošlih života i nema nikakve veze s onim što se događa sada. To su samo sjećanja koja se ponavljaju. Oko 90 % naših problema dolazi od naših predaka, a mi sada kad smo ovdje kažemo: „To je njihova krivica!“. Ne, to nije on, to nisam ja, to su samo sjećanja i programi. A Ho’oponopono kaže samo reci „hvala“ i tako pritisni tipku „delete“. Prestani razgovarati s monitorom, tamo nema nikoga!

# Kada privolimo svoj Um da dozvoli otpuštanje nepotrebnih i naslijeđenih podataka, kako to izgleda u svakodnevnom životu?

O: Dakle, rekli smo da intelekt odabire. Kada se nešto dogodi, intelekt u sekundi treba odlučiti. Ako intelekt ne odluči otpustiti, a otpuštamo kada kažemo „hvala“ i promatramo situacije, ali se ne vezujemo se za njih, on još uvijek bira. Jer ako on svjesno ne odabere, on će svakako odabrati, ali će odabrati na osnovu sjećanja i programa koji su u nama. Tada zapravo spavamo! Tako smo potpuno nesvjesni! I onda kada mislimo da imamo kontrolu, mi zapravo nemamo nikakvu kontrolu nego su naši programi ti koji su preuzeli kontrolu. Intelekt to mora razumjeti i mora odlučiti da odabere drugačije. Ja ću odlučiti da otpustim. Odlučit ću da preuzmem odgovornost. Odlučit ću da budem u sadašnjosti, da ne dopustim svojim programima da me odvedu u budućnost ili prošlost. Odlučit ću da ne brinem. Ako budem u budućnosti, brinut ću. Umjesto toga, bit ću ovdje. Pitat ću za pomoć, dat ću dopuštenje toj pomoći da mi dođe jer imam slobodnu volju. Mi ništa ne moramo napraviti sami. To je ono što ja radim kada kažem „hvala“!

# Ho’oponopono u život onoga tko ga prakticira donosi iskustvo duboke osobne promjene i samim tim promjenu pogleda na svijet i život. Najčešće pitanje je kako početi, pa vas molim da još jednom kažete kako početi prakticirati ovu tehniku!

O: Prvo moramo uvjeriti svoj Um. Dakle, Um mora reći: „Dosta! Dosta mi je patnje, dosta mi je biti depresivan i vidjeti sebe kao žrtvu!“. Naravno, to je slobodna volja, jer uvijek možeš odabrati da patiš i dalje. Ali ti sada već želiš biti slobodan i sretan. Zapravo počinjemo polako i radimo najbolje što možemo i znamo. Svi imamo svoja sjećanja koja se vrte. I, da, ponekad zaboravimo čistiti! Nekada bude: „Ne! Ne! Ne! Želim biti u pravu!“. Znači, opet trebate odlučiti da li želite biti slobodni i sretni ili imati zadnju riječ. To dolazi putem svjesne odluke. Obično kažem ljudima: „Počnite s prakticiranjem i ako vam se svide rezultati, vi ćete nastaviti s prakticiranjem! A ako ne, ništa se neće dogoditi.“. Ali budite strpljivi sami sa sobom. Mi se moramo reprogramirati, a to se neće dogoditi preko noći. Razmišljanje je ovisnost. Reagiranje je ovisnost. A to se neće promijeniti samo zato jer smo shvatiti da smo 100 % odgovorni i da imamo slobodnu volju. Sve te ovisnosti imamo iz mnogo, mnogo prijašnjih života. Zapravo odlučujemo trenutak po trenutak i radimo ono najbolje što možemo. Ali trebamo dovesti sebe u sadašnji trenutak i promatrati sebe, podsjetiti se da to nismo mi, jer mi nismo naši problemi. Mi smo iznad naših problema. Morate biti spremni promatrati, ali ne se vezati, ne opirati se jer ono čemu se opiremo opstaje i raste. A kada našim problemima kažemo „hvala“ umjesto da im se opiremo, otpuštamo i naš problem nema više što raditi. Jer ti si taj koji se vezuje, za problem je uvijek potrebno dvoje! Čišćenje je kao paljenje svijetla. Ako sam odlučila upaliti svijetlo, umjesto da se opirem i razgovaram, da budem u pravu i pokušavam promijeniti druge ljude, ja sam u mogućnosti napraviti bolje izbore. I sigurna sam da ćete reći „Hvala!“ i da će vam se svidjeti.

# Što nam je još na raspolaganju kada želimo ubrzati čišćenje? Rekli ste na se na seminarima ide sve dublje i dublje, pa molim vas, dajte barem neke naznake…..

Photo by Siniša Brnad

O: Reći ću vam što se događa na seminarima. Ljudi se vraćaju na seminare, a oni koji se vraćaju na seminare su oni koji su stvarno shvatili. Jer ako dođete na seminar znači da ste shvatili i da želite više od toga. Ho’oponopono nisu riječi, to nije ono što se čuje na seminaru. To izgleda tako, ali dobiva se korist od mog čišćenja. Dakle, želite biti sigurni da osoba koja drži seminar čisti i to čišćenje radi 24 sata dnevno, automatski, a to se ne postiže preko noći. Ja sam bila na seminarima oko 200 puta jer sam ja htjela više od toga. Dakle, za vrijeme seminara događa se puno čišćenja, a to često ne možemo svjesno percipirati. Radi vaše spremnosti da dođete, radi vaše spremnosti da platite, da se pojavite, dobit ćete blagoslove odozgo, ne od mene. Svemir nas uvijek promatra i uvijek nam se vrati ako smo nešto uložili, tamo gdje smo nešto dali. Dakle, prostor u kojem se održava seminar, soba je spremna prihvatiti to čišćenje, prostor nam pomaže da odradimo to čišćenje, naši preci dolaze, mole da shvatimo ovaj put jer sve što se briše iz nas, briše se iz naše obitelji, naših rođaka i naših predaka. Bit će vrlo visoka energija u prostoru. Svaki put kada se pojavite imate koristi od seminara. I dobit ćete upravo ono što je dobro za vas i ono što vam je potrebno. Svaki put kada ja slušam te informacije, zapravo idem na neki drugi nivo. Na seminarima sam bila 200 puta i svaki put bi me moj učitelj Ihaleakala pitao: „Što si dobila ovaj put? Što si naučila danas?“ Uvijek nešto dobijete! Istu informaciju razumijete na drugi način, čujete stvari koje prije niste čuli i imate koristi zbog ljudi koji su uz vas došli na seminar. Iskustvo je različito ovisno o tome tko je došao na seminar, ali uvijek je savršeno. Onaj tko je došao je savršen, onaj tko nije došao je savršen…… Svaki put kada slušam seminar, imam više za čistiti. Vrlo se lako vratiti lošim navikama. S jedne strane, želite slušati te informacije ponovo i ponovo jer se želite reprogramirati. Naše Unutrašnje dijete je zapravo naša podsvijest, a to je dio za koji mi želimo da čuje ove informacije jer ono može raditi čišćenje 24 sata dnevno za nas. Automatski, kao što dišemo! Zato na seminarima kažem ljudima da slobodno mogu zaspati, na taj način će si napraviti uslugu. Ne želiš da ti Um cijelo vrijeme priča dok ti slušaš, ali želiš da tvoja podsvijest koja nikada ne spava, sluša. Dakle, za vrijeme seminara učimo podsvijest kako da radi s našim Unutrašnjim djetetom i naučimo mnogo različitih načina kako prakticirati Ho’oponopono. Imamo puno, puno alata za sve situacije. Neki ljudi nikada neće reći „hvala“ i „volim te“ osim ako baš ne osjećaju zahvalnost. Funkcionira na bilo koji način, čak i ako ne osjećamo. Funkcionira i ako nisi sretan, uvijek funkcionira. Ali ima još drugih alata koje možemo ponavljati mentalno: to su alati koje možemo koristiti fizički, postoje alati koji stvarno čiste za nas 24 sata dnevno i oni će čistiti za nas kada mi zaboravimo čistiti. Nama treba sva pomoć koju možemo dobiti jer imamo puno toga za očistiti. Ali može biti lagano i za vrijeme tog mog puta, čišćenja, ja se mogu i zabavljati. Ne moram patiti i biti ozbiljna. Odgovornost nije krivnja, a to je vrlo važno! Ljudi nekada kažu: „Molim? Ja odgovoran?“. Odgovornost zato što se moji programi odvijaju, to mene ne čini lošom ili krivom osobom.

# Da li je broj ponavljanja riječi „hvala ti“ i „volim te“ razmjeran broju očišćenih podataka? Ako smo brzi u ponavljanju da li to pridonosi čišćenju?

O: Svi mi imamo svoj osobni ritam i to će za svakoga biti drugačije. Ritam koji vi odaberete činit će da se vi osjećate dobro. Hvala, hvala, hvala, hvala će ići brzo kada ste recimo ljuti. Neki će to činiti sporije, ali funkcionira. Ono što trebate znati da svaki „hvala“ koji ste rekli može očistiti tisuće programa i sjećanja. Mi nismo ti koji odlučuju što će se i koliko očistiti. U životu imamo stvari koje su teže nego druge. Možda postoje situacije za koje je lako reći „hvala“ jer niste vezani, ne zabrinjavaju vas. Ali zato što ste rekli „hvala“ umjesto da ste ponavljali programe i razmišljali, možda, ja ne znam, otići će tisuće programa. A kada imate neki problem koji vam je stvarno težak, ali ste spremni reći „hvala“ to će možda izbrisati milijun informacija jer ste bili spremni reći „hvala“ i otpustiti. Dakle, opet, prema onome što smo mi spremni dati, prema našim naporima, mi zapravo čistimo. Ovo je moje mišljenje, možda to nije tako. Kada me pitate, ja samo odgovaram, ne razmišljam o onome što ću govoriti, učim tako što mi vi postavljate pitanja. Ali uvijek mora postajati veza između nas i onoga što mi dajemo i ulažemo. Ispričat ću vam priču, ako volite priče. I to je osobno. Kad sam srela svog učitelja i počela prakticirati Ho’oponopono pojavila mi se kandidijaza. I doktori u to vrijeme nisu znali kako to tretirati. I tada sam mogla reći: „Ovo ne funkcionira! Radiš Ho’oponopono, sa učiteljem si, kako si se mogla razboljeti?“. Ali ja sam bila spremna nastaviti čistiti. Sve je blagoslov čak i kada ne izgleda tako. Naučila sam da stvari dolaze s razlogom i da je sve savršeno. Nikada nisam pitala zašto ja! Samo sam nastavila čistiti. Jednog dana moj učitelj je meditirao i rekao mi da zna zašto sam dobila kandidijazu, ali ono što je stvarno dolazilo k meni je bio karcinom. Radi moje spremnosti da čistim, došlo je kao kandidijaza. Hvala Bogu, otišla je, ali mi znamo što bi se dogodilo da sam imala karcinom. Dakle, uvijek kažite „hvala“, uvijek postoji blagoslov iza „hvala“! Čišćenje funkcionira! Uvijek! Svi moramo proći kroz neke stvari, problemi će nastaviti dolaziti, ali nikada nećete znati što vam je dolazilo, a vi ste to izbjegli jer ste bili spremni čistiti. I to vam također govori da možemo obrisati stvari prije nego se pojave. Mi ćemo tijekom života možda biti stavljeni u teške situacije ili suočeni s teškim ljudima, jer nam takve situacije daju mogućnost da učimo, da ponavljamo, da ispravljamo. Ali na putu kojim idem, neću se morati ponovo i ponovo suočavati s istim stvarima. Otvarat će mi se neka nova vrata koja mi se inače nikada ne bi otvorila. Pokušajte zamisliti, to je spasilo moj život! Kada mi je učitelj rekao ono što je osvijestio u meditaciji, nisam se iznenadila. Samo mi je potvrdio ono što sam osjećala. Nisam znala o kojem dijelu tijela se radi, ali sam predosjećala da bi to mogao biti karcinom. Dakle, to je razlika između onoga prije otpuštanja i poslije otpuštanja. Kad ne otpuštam i želim biti u pravu, ubijam sebe. To čini razliku, to je izbor između života i smrti! Trenutak po trenutak.

# Kako znati da naše čišćenje daje rezultate? Kako znati da smo u stanju Inspiracije, da smo u Nuli? Da li je Nulto stanje sinonim za prosvjetljenje?

O: Nikada ne znamo! Zato treba stalno, stalno čistiti, trenutak po trenutak. Jako dugo za mene je bio pokazatelj da li sam nešto učinila iz Inspiracije to što bi pogledala unazad. I ponekad ne mogu vjerovati što mi se događa u životu. Dok čistiš osjećaš kao da si u nekakvom toku. I sve dok radiš čišćenje ne razmišljaš o tome da li te vodi inspiracija ili sjećanja, samo nastavljaš čistiti. Ja se danas vodim onime što osjećam da je dobro, a ne onim što mislim da je dobro. Kad ja kažem ovo je dobro, ovo je loše ili ovo je ispravno, ovo je pogrešno, to su priče. Ali ako osjećam da je nešto dobro, pa čak i ako sam naučena da to nije nešto dobro, slušam svoj osjećaj. Radim i reagiram bez razmišljanja. Jednostavno živim ono što osjećam čak i kada mi intelekt kaže da to nije tako. Osho kaže ako vidite zmiju, da li razmišljate ili odskočite? Naravno, svi skočimo! Ali u životu mi razmišljamo. Kako ću skočiti? Da li ću krenuti s desnom nogom ili s lijevom? Za to vrijeme razmišljanja, zmija bi vas već ugrizla. U Americi postoji izreka: „Mrtav, ali u pravu!“.

# Uz prakticiranje Ho’oponopono-a se često vežu čuda. Kakve manifestacije na fizičkom planu se mogu dogoditi kada otpuštamo podatke koji nas uvjetuju? U slučajevima nasljedne ili kronične bolesti, da li je moguće manifestirati promjenu na fizičkom tijelu? Da li imate takva iskustva?

O: Mnogi ljudi kažu: „U mojoj obitelji ima dijabetesa, ja ću dobiti dijabetes!“. Tko kaže? Dakle, nasljedne bolesti se mogu izbrisati prije nego što se manifestiraju. Čak i ako se pojave, možete biti u miru, možete biti prisutni, ali se ne vezivati. Tu se ne radi o psihičkoj razini, to su opet programi zbog kojih se pojavljuju neke bolesti. Ja ne kažem da se ne ide kod liječnika, ne kažem da se ne ide na operacije. Ono što kažem je da uvijek treba čistiti. Jer tada dopuštam Bogu da mi pošalje Inspiraciju za pravog liječnika, za pravi tretman, za pravu operaciju. Ono što mi ljudi kažu je da trebaju manje inzulina kod dijabetesa, osjećaju se dobro iako i dalje trebaju liječničku pomoć. Ono što je osnova Ho’oponopono-a je kako da ja budem u miru i sretan bez obzira što se događa oko mene. Imali smo slučajeve da bolesni ljudi odu kod liječnika i on ih pita: „Kako ti hodaš? Po ovim dijagnozama ti ne bi trebao hodati i trebao bi imati strašno velike bolove!“. Neki ljudi kažu da su otišle neke teške bolesti. Ali to ne mogu obećati. Ja ne znam da li je u redu da nečija bolest nestane. Ima slučajeva da je nekome dano tri mjeseca, ali on živi već šest godina. Isto tako ima ljudi koji su prošli kemoterapiju, a nisu izgubili kosu. Dakle, ja ne znam što je dobro za mene, niti mogu znati što je dobro za druge. I, naravno, to funkcionira ako radite! Nije stvar u tome da mi znamo nešto, već da mi prakticiramo tehniku. Tako s vremenom dolazite do toga da Ho’oponopono želite prakticirati još više, ali jako se lako vratiti lošim navikama. To je kao da razvijate jedan novi mišić u svom mozgu.

# Svjedoci smo povećanog interesa za proricanja, poplave raznih novih tehnika koje obećavaju sreću i ostvarenje u životu. Zanimalo bi me što mislite o tome?

O: Kada prakticiramo Ho’oponopono mi otpuštamo programe i tražimo pomoć. Tražimo vodiče i tada se za ništa ne trebate brinuti. Bit ćete uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme s pravim ljudima. Prije svega, nemojte brinuti! Ono što dolazi je bolje od onoga što jeste. Ovo je vrlo uzbudljivo vrijeme. I stvarno ono što dolazi je puno bolje. Ali kao što se kaže, da bi vidio svijetlo, moraš proći kroz tunel. Jako puno stvari će se dogoditi. Za neke će to biti zastrašujuće, loše i teško, no to nas ne treba ometati. Moraš nastaviti dalje, moraš biti u trenutku i nastaviti čišćenje. Nije dobro popuštati strahovima, i opet dok god čistiš ne moraš se bojati. Ali ako ne otpustiš, bit će teško. Tada ćeš ići protiv struje. I već sada osjećamo da ono što ide protiv struje neće opstati. Ono što je vrijedilo do sada, više ne vrijedi i neće vrijediti. Vrijeme je da otvorimo svoj Um, da budemo fleksibilni, da ponovo budemo djeca, da vjerujemo i da idemo niz struju. Bez briga! Jer opet će biti Raj! A da bi živio u Raju moraš biti svjestan. Nećeš moći spavati više! Inače, ono što nas čeka su dobre promjene, ali puno ljudi se neće htjeti prilagoditi. A takvima neće biti jednostavno. Slobodan izbor!

# U nekoliko navrata ste rekli da se Ho’oponopono promijenio i pojednostavio od trenutka kada ste ga upoznali i počeli prakticirati. I Morrnah Simeona je taj proces opraštanja, pokajanja i preobražaja modernizirala. U posljednje vrijeme smo svjedoci brojnih priča o promjeni stanja svijesti čovječanstva. Pojavljuju se objave o prestanku dosadašnjeg načina života, bilo kroz kataklizme ili kao poziv na promjene i buđenje. Jednostavno ne mogu izbjeći pitanje, postoji li u tome neki razlog zbog kojeg Ho’oponopono postaje jednostavniji? Ili se radi o nečem drugom?

O: Sada vrijeme protječe brže pa morate koristiti brže alate. Zato je to postalo lakše. Zato je Morrnah to napravila. Više nije bilo moguće da cijela obitelj dolazi u isto vrijeme na isto mjesto. S vremenom je moj učitelj, Ihaleakala, učinio proces otpuštanja još jednostavnijim. I svi ti jednostavni alati dolaze k njemu kada on podučava, kada radi prezentacije, kada je u šetnji, kada je pod tušem, tako Inspiracija dolazi. Sve je povezano. I ubrzano. To je problem s religijama. One još uvijek govore ono što je vrijedilo prije nekoliko tisuća godina, kao da se ništa nije promijenilo.

# Jednostavno je zaključiti da ukoliko što više ljudi prakticira Ho’oponopono briše se više podataka. Da li je potrebno da u to stanje svijesti dođu svi ili je potreban određen broj ljudi koji je u Nultom stanju, poput Maharishi-jevog efekta!

O: Zapravo potrebna je samo jedna osoba! Kada ja upalim svijetlo, osvijetlit će se cijela prostorija. Mi ne potičemo grupe Ho’oponopono-a u smislu da se što više ljudi nalazi i da imaju zajedničko čišćenje. Ja moram preuzeti 100 % odgovornosti, ja to moram napraviti! I to moram raditi cijelo vrijeme. Ali netko kaže: „Ja ću to raditi s grupom u četvrtak navečer!“. To treba raditi cijelo vrijeme!

# Da li postoje još neki preduvjeti osim osobnog mira u što većem broju ljudi da se promjene i poboljšaju trenutne prilike na svijetu?

O: Unutrašnji mir je svjetski mir! Mi kažemo kada rat prestane, onda ćemo mi biti u miru. Ne, obratno je. Kada svatko od nas bude u miru, rat će prestati!

Vesna Cirak Čubrić

Photo by Siniša Brnad